|
Einhorn Verlag S. Begman, Küsnacht, Schweiz MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI...WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
|
|
|
|
JA I NJIHOV RAT (kultura tolerancije kao alternativa isključivosti)
Ladislav Babić Čakovec, Hrvatska |
http://diogenplus.weebly.com/ladislav-babic.html
|
||
|
|
|
24.5.2013.
Strah naš svagdašnji
Rodovska zajednica vuče naslijeđe od svojih evolucionih predaka, a mi – dakako – od rodovske zajednice. Naravno, neke osobine tijekom vremena su se izgubile, a mnoge transformirale u novi, na prvi pogled neprepoznatljivi oblik. Trebalo je mnogo vremena da se od međusobnog općeg parenja među animalnim precima, koje se pojavljuje i u prvobitnim oblicima rodovske ljudske zajednice, izuzmu najbliži srodnici – roditelji i djeca. Pa i danas, kad takve oblike spolnih odnosa smatramo neprimjerenima, oni su i dalje u nekoj mjeri prisutni, dakako – neeksponirani, kako bi se izbjegle zakonske posljedice. To je tek jedan od primjera koji upućuje na to da ljudima i danas vladaju, nekima u većoj a drugima u manjoj mjeri, atavizmi naših predaka. Ništa ne umire, ne nestaje preko noći kao nožem odsječeno.
Članovi prvobitne zajednice, bazirane na rodnom principu, u potrazi za hranom i prebivalištima, izloženi uvjetima ugroženosti kako od grabežljivaca tako i od drugih rodova, nužno su bili upućeni jedni na druge da bi osigurali vlastitu, a i sigurnost cijele zajednice. U drugoj zajednici i njihovim članovima oni su prije vidjeli realnog nego potencijalnog neprijatelja. Stoga su naučili dobro razlikovati pripadnike drugih od članove svoje grupe, a tu sposobnost prenosili su i svojim potomcima. Naravno, čisto po fizičkom obliku (konstituciji, boji kože i sličnim vanjskim znakovima) to je ponekad teško učiniti, stoga se pažnja morala usredotočiti i na oblike organizacije, sporazumijevanja (govor), običaje, mitove i vjerovanja koja su druge zajednice prakticirale na različiti način od vlastite. Uvijek na oprezu, često i s razlogom, prenosilo se iskustvo na djecu, ova na svoju i tako sve do danas. Primarni strah rodovskog krda (jer se baš i nije pretjerano razlikovalo od njega), tijekom civilizacijskog razvoja postepeno je prelazio u podsvijesnu opreznost – spremnu da svaki čas ispolji netrpeljivost i svoj nasilni karakter – prvenstveno prema strancima. Onima koji su drukčiji od nas.
Danas, kad mislimo da smo se mentalno jako udaljili od predaka, ti strahovi poprimili su na prvi pogled drukčije, često neprepoznatljive oblike. Ljudska zajednica je mješavina osoba – ako i zanemarimo rasne razlike (prema suvremenim shvaćanjima, rasa je zastarjeli biološki pojam) - individualnosti vrlo različitih duhovnih osobina. Ima tu prosječnih, idiota, genija, obrazovanih, neškolovanih, sramežljivih, eksponiranih, emotivnih, racionalnih, pesimističnih, optimističnih, naivnih, podozrivih, hrabrih, kukavica i inih osobenosti – s obzirom da evolucija ne djeluje isti čas i linearno na sve članove zajednice. Pa neki vuku sa sobom više a drugi manje pritajene atavističke strahove iz prošlosti. U prosjeku, ljudi se grozno boje, samo to ni ni po koju cijenu ne žele priznati, a iz njihovih strahova za vlastiti položaj u zajednici i životnu egzistenciju – jer se neprestano osjećaju od nekoga ili nečega ugroženima - rađaju se više ili manje pritajena ili čak otvorena neprijateljstva prema drugima – „drukčijima“. Dovoljno je da je netko druge nacionalnosti, jezika, pismenosti, konfesije, svjetonazora, političkog opredjeljenja, spolnih navika i sličnih nebitnih razlika po suštinu ljudskog bića nego li to neprilagodljivi, inertni mozak većine može podnijeti, i odmah se u nje javlja, u ponajboljem slučaju blago distanciranje prema takvima, a u najgorem - pogrom svih nositelja neprihvatljivih karakteristika. Između ovih ekstrema, izbijaju sporadični izljevi netrpeljivosti prema homoseksualcima, inovjernicima, inoetnicima, transvetitima, obojenima,…, koje većina tretira kao nepredvidive, slučajne manifestacije ludila svojih bližnjih, sve dok ne izbiju u kolektivnom obliku. Ubistvo, silovanje, sakaćenje, čak se u i miru često tretira ovisno o tome jeli zločin izvrši „naš“ nad „našima“ ili „drugima“, ili je to „drugi“ učinio „našem“ čovjeku. U ratu, sve moralne granice i distance prema takvim nedjelima otpadaju, te se njihovi počinioci tretitraju kao heroji, za razliku od istovrsnih počinitelja s druge strane koji bivaju anatemizirani – sa svim pripadnicima svoje zajednice, s obzirom da ih oni navodno reprezentiraju - kao najgori zločinački otpad ljudskog roda. Nad takvim smo „šljamom“ sasvim opravdano vršili nužno potrebne radnje, kojima navodno samo dokazujemo vlastitu ljudskost. „U obrambenom ratu nije moguće učiniti ratne zločine“, tek smo trijebili korov, zar ne?
S obzirom na razlikovanje drugih i drukčijih od nas samih, jasno je da se premnogi gnušaju ravnopravnog tretiranja drugih osoba. Mi smo uvijek bolji, ljepši, pametniji, plemenitiji, čovječniji, moralniji,… od ostalih jedinki – stoga imamo razloga da ograničimo tuđa prava u odnosu na nama pripadajuća, bez obzira na apsurdne načine kojima to činili. Pravovjerni traže zakonsku definiciju braka kao zajednice muškarca i žene kako bi se isto onemogućilo istospolnim partnerima, jer bi to navodno ugrozilo instituciju obitelji. Kao da će definicija, a ne uzajamna ljubav, poštovanje i tolerancija među partnerima, bez obzira kakvi oni bili, očuvati vezu dvoje ljude ma kakvi oni bili! Pritom se ponašaju kao da obitelj tijekom povijesti i u zavisnosti od civilizacijskog miljea nije mijenjala svoje oblike, koji nisu bogom dani, već mogu biti (baš kao i brak) pitanje ljudske definicije (što maloumno previđaju, i sami upravo na njoj inzistirajući). Kao da ni danas ljudska vrsta ne poznaje obitelji različitog oblika – od heteroseksualnih do homoseksualnih, od monogamnih preko poligamnih, od zakonskih registriranih do probnog ili „divljeg“ braka. Kažnjava se bigamija i poligamija u vlastitoj sredini, istovremeno ugošćavajući šeike sa svojim haremima kao najpoželnije turističke goste. Parama se može kupiti i tolerancija! Ljudskom licemjerju nikad kraja.
Mnogi ljudi – samo biološki nalik Ljudima – koji se ponosno prče svojim braniteljskim statusom, uskraćuju „drugima“ služenje njihovim tradicionalnim pismom, jer im je navodno ćirilica rušila Vukovar, dok – jelte – latinica to nije činila sa Mostarom! Sindrom idiotizma, često zastupljen među topovskim mesom - jer inače to ni ne bi bili - samo je način prisilnog inkorporiranja „neprijatelja“ među „naše“ (kao što pas pomokri stablo da bi obilježio svoj teritorij), kojeg će eventualno tek „popišanog“ njima uobičajenom latinicom (dakako, uz niz drugih nametnutnih im prilagodbi) prihvatiti u vlastiti korpus. Jer tek kad ga transformiraju u sebi sličnog, moći će na trenutak zaboraviti strah od njega.
Pravovjerni kršćani, mentalno nesposobni pratiti ritam vremena, već dvije hiljade godina crpeći svoje spoznaje i moral iz jedne jedine knjige koju uglavnom (usput budi rečeno) poznaju samo iz prepričavanja svog svećenika, ne vide brvno u svojim ali prilježno upozoravaju na trunak u tuđim očima. Neizmjerni strah spopao ih je od LGBT populacije, pa će radije njene članove kamenovati, gaziti, batinati, čak i ubijati, nego li im pustiti na volju da slobodno iskazuju svoja nagnuća. Cijeli spektar nasilnog ponašanja, kao odraz nesigurnosti u vlastito seksualno opredjeljenje, njima je moralniji od nestandardne veze bioloških istovrsnika koji nikome ne čine zlo. Poželjniji su im pedofili (mlado meso je ukusnije), silovatelji (pa, sama je to tražila), incestuzni partneri (požudi se ne može odoljeti), negoli manifestacije ljubavi izražene u drukčijem obliku noli su navikli. Za njih je prirodno da Lot ponudi svoje kćeri nasilnoj gomili, kako bi spasio božje emisare (anđele) od sodomije; njegovo potonje rodoskvrnuće sa njih obje oni neće diskutirati sa svojim župnikom ili na satovima vjeronauka, ali će prepuni ponosa poput uzdignuta paunova repa i straha koji skrivaju kao zmija noge, prebiti istospolni par koji se zagrli na ulici. U silnoj netrpeljivosti, čak i oca koji to neoprezno na javnom mjestu učini s vlastitim odraslim sinom! Jer značenje ljubavi, koje su im puna usta, oni poznaju sasvim ograničeno – poput vlastite omeđene duše.
U zdravstvenom odgoju, njima – koji se plode i množe sve u šesnaest (po Božjoj zapovjedi!) – smeta upravo dio o spolnom odgoju. Preventiva, pilule, kondomi, abortusi, upoznavanje funkcija i potreba vlastitog tijela, učenje o toleranciji prema drukčijim spolnim orjentacijama,… - su strah i trepet za ograničene vjerničke duše (ne samo kršćanske) - toliko da nastoje spomenuti modul ako već ne izbaciti iz programa, a ono bar izuzeti vlastitu djecu od njegova izučavanja. Hoće li ih danas-sutra izuzeti i - kad im se pojave sa triperom ili sifilisom - od zdravstvene njege, s obzirom da su sami svojom neodgovrnošću gurnuli djecu u ralje spolnih bolesti, pitanje je na koje ne daju odgovor. Jer, kao – zdravstvena zaštita je svima pripadajuće ljudsko pravo, a učenje o preventivi i zaštiti, to valjda nije! Takvi su sposobni odreći se vlastite kćeri ili sina kad im se pojave sa istospolnim partnerima. Kad su već spremni počiniti zločine, braniti svoje ratne zločince, prebijati vjernike drugih konfesija ili pripadnike drugih naroda, onda im ni to ne pada teško. U atavističkom strahu od „drukčijih“, koji zaodijevaju preživjelim moralom, pozivaju se na navodno demokratsko pravo da odgajaju vlastito dijete kako im se svidi, upravo uskraćuju svome potomstvu demokratsko pravo da bude upoznato sa svim informacija, a posebno onima koje mu – omogućujući slobodan izbor - mogu biti od životnog značaja.
Zašto bih dozvolio da mi djecu uče „budalaštinama“ o antifašizmu, ako ih želim podučiti „istini“ o ustaškom humanizmu prema Srbima, Židovima i antifašistima, uputiti ih na kopulacije u javnosti (no, no – bez zgražanja, ta Demokrit je onanirao po trgovima!), razviti im zoofilske sklonosti, podučiti u manjevrijednost žena nastalih od Adamova rebra i zabraniti pohađanje škole, jer obrazovanje samo kvari ljudski karakter. Sve to, pozivajući se na demokratsko pravo da odgajam vlastiti porod kako mi se sprdne! Zar samo odabrani, uz svestranu podršku desnice i klera, smiju procjenjivati primjerenost ili neprimjerenost školskih programa, izuzimajući svoju djecu iz njih, obraćajući se u tu svrhu Ustavnom sudu ili skupljajući potpise za referendum? Kojim će pravom i meni uskratiti da, poput Boga, formiram svoje čeljade na vlastitu sliku i priliku? Jasno je kao dan da se utjecaj roditelja ne može, niti se želi izbjegnuti – on uvijek može oponirati vlastitom istinom/„istinom“ onoj koja se naučava u školi. Ali onda barem dijete čuje dvije strane, čime dolazi u mogućnost da samostalno istraži „u kom grmu leži zec“ - pravo svakog slobodnog čovjeka, želimo li da bude odgojen a ne tek uzgojen. To se treba osigurati u javnim školama, a ni privatne obrazovne institucije ne bi trebale od djece praviti zombije bez vlastite volje i mogućnosti slobodnog izbora i djelovanja.
Strah od drukčijih, bojazan da se nećemo znati nositi sa njima, da su sposobniji, da nam ugrožavaju posao, obitelj, društevnu poziciju, seksualno opredjeljenje, podsvijesno dirigira postupcima mnogih, a ponekad izbije poput bujice na vidjelo prikazujući se u odori šovinizma, rasizma, homofobije, antifeminizma, vjerske netrpeljivosti i sličnih civilizacijskih „vrijednosti“ kojih se nismo uspjeli riješiti socijalnom evolucijom. Nije da se ne bojimo i svojih vlastitih, ali moramo taj strah prigušivati u zamjenu za sigurnost koju nam pruža utapanje u gomili istovrsnih. Jer, kad nahrupe „drukčiji“… Strahovi pojedinaca rezoniraju u društveno poželjno vladanje ne glede na njegovu ispravnost, moralnu utemeljenost i humanizam, jer - misli li tako većina, onda svakako mora biti u pravu. Ne glede toga što smetnusmo s uma da smo upravo mi sudjelovali u formiranju njenih stavova. Stoga jedan koristan savjet; otkrijete li – ne daj Bože - u sebi naznake nekih tjeskoba transformiranih u agresivni stav prema drukčijima, manite se psihologa i psihijatara. Povežite se s masom istomišljenika koji jedva čekaju da im se pridružite, i isti čas će bojazni porođene frustracijama vlastitom nesavršenošću i osobnom nesigurnošću netragom iščeznuti. Utopivši svoju ljudskost u masu koja je apsorbirala njene najgore karakteristike a da toga niste ni svijesni, okrenite se gomili drukčijih na koju ćete ih projicirati. Pa, ožeži bre i ne žali – nisi badava potekao od pitekantropusa! Batinajući njega, nisi ni svijestan da ubijaš čovjeka u sebi.
P.S.
Zgoditak na Lotu 7/39 - Hrvatske lutrije - popeo se već na gotovo 74 milijuna kuna. Mjesecima (barem od 15.9. 2012. godine, više od 70 kola) nije izvučena sedmica, mada se to znalo zbivati u prosjeku jednom mjesečno (svakih 8-9 kola). Vjerojatnost je čudna stvar; možete sto puta bacati novčić i postoji teorijska šansa da nikad ne padne na „pismo“, pa tako postoji neka vjerojatnost da unatoč, iz tjedna u tjedan sve većem broju učesnika igre privučenih ogromnim zgoditkom – čime se mogućnost pogađanja drastično povećava - izostane sedmica. Informatika je također čudo jedno; u trenutku može iz stotina tisuća uplaćenih listića spoznati koje brojeve treba izvući kako se ne bi pogodila sedmica, pa se onda i mehanizam izvlačenja tome može podesiti. Kažete bujna mašta, fantazija, SF ili teorija zavjere? Bilo kako bilo, nekeko predviđam da će se toliko dugo iščekivani događaj za stotine tisuća igrača na sreću desiti tik pred ulazak Hrvatske u EU. Upravo u subotu, 29.6., kad Jack pot nekom čudnom slučajnošću naraste na 10 miljuna eura. Kako bismo „dostojno“ mogli proslaviti taj velebni događaj, raspršivši opčinjenoj javnosti maglu evropske sreće; zgodici nisu više skromni, balkanski, od svega par milijuna kuna – ušli smo u svijet obilja (makar samo sretni dobitnik) ostavivši sirotinju skapavati na balkanskom bunjištu. Eh, kad se to – ako se – desi, predlažem pokrenuti opsežnu istragu. Bilo Hrvatske lutrije, bilo mog eventualnog nebjašnjivog nestanka u vidu lastinrepka. Unaprijed pretpostavljam rezultate istrage i ime signiranog glavnog krivca: „Zakona Vjerojatnosti“, po kojem 1000 majmuna kucajući po tastaturi 1000 godina mogu napisati Hamleta. A miljune ljudi – uvjerene u svoju inteligenciju - mjesecima držati budalama. Ovo viziju javno objavljujem, kako bi se mogla na vrijeme – za razliku od fatimskog proročanstva – provjeriti, izlažući se riziku proglašavanja maloumnim ili novom medijskom zvijezdom vidovnjačke scene.
P.P.S.
Ako uzaludno tražite poveznicu prethodnog P.S.-a sa glavnim tekstom, okanite se ćorava posla. Prije ćete pogoditi „Super sedmicu“ negoli otkriti nedostajuću kariku među njima.
Članovi prvobitne zajednice, bazirane na rodnom principu, u potrazi za hranom i prebivalištima, izloženi uvjetima ugroženosti kako od grabežljivaca tako i od drugih rodova, nužno su bili upućeni jedni na druge da bi osigurali vlastitu, a i sigurnost cijele zajednice. U drugoj zajednici i njihovim članovima oni su prije vidjeli realnog nego potencijalnog neprijatelja. Stoga su naučili dobro razlikovati pripadnike drugih od članove svoje grupe, a tu sposobnost prenosili su i svojim potomcima. Naravno, čisto po fizičkom obliku (konstituciji, boji kože i sličnim vanjskim znakovima) to je ponekad teško učiniti, stoga se pažnja morala usredotočiti i na oblike organizacije, sporazumijevanja (govor), običaje, mitove i vjerovanja koja su druge zajednice prakticirale na različiti način od vlastite. Uvijek na oprezu, često i s razlogom, prenosilo se iskustvo na djecu, ova na svoju i tako sve do danas. Primarni strah rodovskog krda (jer se baš i nije pretjerano razlikovalo od njega), tijekom civilizacijskog razvoja postepeno je prelazio u podsvijesnu opreznost – spremnu da svaki čas ispolji netrpeljivost i svoj nasilni karakter – prvenstveno prema strancima. Onima koji su drukčiji od nas.
Danas, kad mislimo da smo se mentalno jako udaljili od predaka, ti strahovi poprimili su na prvi pogled drukčije, često neprepoznatljive oblike. Ljudska zajednica je mješavina osoba – ako i zanemarimo rasne razlike (prema suvremenim shvaćanjima, rasa je zastarjeli biološki pojam) - individualnosti vrlo različitih duhovnih osobina. Ima tu prosječnih, idiota, genija, obrazovanih, neškolovanih, sramežljivih, eksponiranih, emotivnih, racionalnih, pesimističnih, optimističnih, naivnih, podozrivih, hrabrih, kukavica i inih osobenosti – s obzirom da evolucija ne djeluje isti čas i linearno na sve članove zajednice. Pa neki vuku sa sobom više a drugi manje pritajene atavističke strahove iz prošlosti. U prosjeku, ljudi se grozno boje, samo to ni ni po koju cijenu ne žele priznati, a iz njihovih strahova za vlastiti položaj u zajednici i životnu egzistenciju – jer se neprestano osjećaju od nekoga ili nečega ugroženima - rađaju se više ili manje pritajena ili čak otvorena neprijateljstva prema drugima – „drukčijima“. Dovoljno je da je netko druge nacionalnosti, jezika, pismenosti, konfesije, svjetonazora, političkog opredjeljenja, spolnih navika i sličnih nebitnih razlika po suštinu ljudskog bića nego li to neprilagodljivi, inertni mozak većine može podnijeti, i odmah se u nje javlja, u ponajboljem slučaju blago distanciranje prema takvima, a u najgorem - pogrom svih nositelja neprihvatljivih karakteristika. Između ovih ekstrema, izbijaju sporadični izljevi netrpeljivosti prema homoseksualcima, inovjernicima, inoetnicima, transvetitima, obojenima,…, koje većina tretira kao nepredvidive, slučajne manifestacije ludila svojih bližnjih, sve dok ne izbiju u kolektivnom obliku. Ubistvo, silovanje, sakaćenje, čak se u i miru često tretira ovisno o tome jeli zločin izvrši „naš“ nad „našima“ ili „drugima“, ili je to „drugi“ učinio „našem“ čovjeku. U ratu, sve moralne granice i distance prema takvim nedjelima otpadaju, te se njihovi počinioci tretitraju kao heroji, za razliku od istovrsnih počinitelja s druge strane koji bivaju anatemizirani – sa svim pripadnicima svoje zajednice, s obzirom da ih oni navodno reprezentiraju - kao najgori zločinački otpad ljudskog roda. Nad takvim smo „šljamom“ sasvim opravdano vršili nužno potrebne radnje, kojima navodno samo dokazujemo vlastitu ljudskost. „U obrambenom ratu nije moguće učiniti ratne zločine“, tek smo trijebili korov, zar ne?
S obzirom na razlikovanje drugih i drukčijih od nas samih, jasno je da se premnogi gnušaju ravnopravnog tretiranja drugih osoba. Mi smo uvijek bolji, ljepši, pametniji, plemenitiji, čovječniji, moralniji,… od ostalih jedinki – stoga imamo razloga da ograničimo tuđa prava u odnosu na nama pripadajuća, bez obzira na apsurdne načine kojima to činili. Pravovjerni traže zakonsku definiciju braka kao zajednice muškarca i žene kako bi se isto onemogućilo istospolnim partnerima, jer bi to navodno ugrozilo instituciju obitelji. Kao da će definicija, a ne uzajamna ljubav, poštovanje i tolerancija među partnerima, bez obzira kakvi oni bili, očuvati vezu dvoje ljude ma kakvi oni bili! Pritom se ponašaju kao da obitelj tijekom povijesti i u zavisnosti od civilizacijskog miljea nije mijenjala svoje oblike, koji nisu bogom dani, već mogu biti (baš kao i brak) pitanje ljudske definicije (što maloumno previđaju, i sami upravo na njoj inzistirajući). Kao da ni danas ljudska vrsta ne poznaje obitelji različitog oblika – od heteroseksualnih do homoseksualnih, od monogamnih preko poligamnih, od zakonskih registriranih do probnog ili „divljeg“ braka. Kažnjava se bigamija i poligamija u vlastitoj sredini, istovremeno ugošćavajući šeike sa svojim haremima kao najpoželnije turističke goste. Parama se može kupiti i tolerancija! Ljudskom licemjerju nikad kraja.
Mnogi ljudi – samo biološki nalik Ljudima – koji se ponosno prče svojim braniteljskim statusom, uskraćuju „drugima“ služenje njihovim tradicionalnim pismom, jer im je navodno ćirilica rušila Vukovar, dok – jelte – latinica to nije činila sa Mostarom! Sindrom idiotizma, često zastupljen među topovskim mesom - jer inače to ni ne bi bili - samo je način prisilnog inkorporiranja „neprijatelja“ među „naše“ (kao što pas pomokri stablo da bi obilježio svoj teritorij), kojeg će eventualno tek „popišanog“ njima uobičajenom latinicom (dakako, uz niz drugih nametnutnih im prilagodbi) prihvatiti u vlastiti korpus. Jer tek kad ga transformiraju u sebi sličnog, moći će na trenutak zaboraviti strah od njega.
Pravovjerni kršćani, mentalno nesposobni pratiti ritam vremena, već dvije hiljade godina crpeći svoje spoznaje i moral iz jedne jedine knjige koju uglavnom (usput budi rečeno) poznaju samo iz prepričavanja svog svećenika, ne vide brvno u svojim ali prilježno upozoravaju na trunak u tuđim očima. Neizmjerni strah spopao ih je od LGBT populacije, pa će radije njene članove kamenovati, gaziti, batinati, čak i ubijati, nego li im pustiti na volju da slobodno iskazuju svoja nagnuća. Cijeli spektar nasilnog ponašanja, kao odraz nesigurnosti u vlastito seksualno opredjeljenje, njima je moralniji od nestandardne veze bioloških istovrsnika koji nikome ne čine zlo. Poželjniji su im pedofili (mlado meso je ukusnije), silovatelji (pa, sama je to tražila), incestuzni partneri (požudi se ne može odoljeti), negoli manifestacije ljubavi izražene u drukčijem obliku noli su navikli. Za njih je prirodno da Lot ponudi svoje kćeri nasilnoj gomili, kako bi spasio božje emisare (anđele) od sodomije; njegovo potonje rodoskvrnuće sa njih obje oni neće diskutirati sa svojim župnikom ili na satovima vjeronauka, ali će prepuni ponosa poput uzdignuta paunova repa i straha koji skrivaju kao zmija noge, prebiti istospolni par koji se zagrli na ulici. U silnoj netrpeljivosti, čak i oca koji to neoprezno na javnom mjestu učini s vlastitim odraslim sinom! Jer značenje ljubavi, koje su im puna usta, oni poznaju sasvim ograničeno – poput vlastite omeđene duše.
U zdravstvenom odgoju, njima – koji se plode i množe sve u šesnaest (po Božjoj zapovjedi!) – smeta upravo dio o spolnom odgoju. Preventiva, pilule, kondomi, abortusi, upoznavanje funkcija i potreba vlastitog tijela, učenje o toleranciji prema drukčijim spolnim orjentacijama,… - su strah i trepet za ograničene vjerničke duše (ne samo kršćanske) - toliko da nastoje spomenuti modul ako već ne izbaciti iz programa, a ono bar izuzeti vlastitu djecu od njegova izučavanja. Hoće li ih danas-sutra izuzeti i - kad im se pojave sa triperom ili sifilisom - od zdravstvene njege, s obzirom da su sami svojom neodgovrnošću gurnuli djecu u ralje spolnih bolesti, pitanje je na koje ne daju odgovor. Jer, kao – zdravstvena zaštita je svima pripadajuće ljudsko pravo, a učenje o preventivi i zaštiti, to valjda nije! Takvi su sposobni odreći se vlastite kćeri ili sina kad im se pojave sa istospolnim partnerima. Kad su već spremni počiniti zločine, braniti svoje ratne zločince, prebijati vjernike drugih konfesija ili pripadnike drugih naroda, onda im ni to ne pada teško. U atavističkom strahu od „drukčijih“, koji zaodijevaju preživjelim moralom, pozivaju se na navodno demokratsko pravo da odgajaju vlastito dijete kako im se svidi, upravo uskraćuju svome potomstvu demokratsko pravo da bude upoznato sa svim informacija, a posebno onima koje mu – omogućujući slobodan izbor - mogu biti od životnog značaja.
Zašto bih dozvolio da mi djecu uče „budalaštinama“ o antifašizmu, ako ih želim podučiti „istini“ o ustaškom humanizmu prema Srbima, Židovima i antifašistima, uputiti ih na kopulacije u javnosti (no, no – bez zgražanja, ta Demokrit je onanirao po trgovima!), razviti im zoofilske sklonosti, podučiti u manjevrijednost žena nastalih od Adamova rebra i zabraniti pohađanje škole, jer obrazovanje samo kvari ljudski karakter. Sve to, pozivajući se na demokratsko pravo da odgajam vlastiti porod kako mi se sprdne! Zar samo odabrani, uz svestranu podršku desnice i klera, smiju procjenjivati primjerenost ili neprimjerenost školskih programa, izuzimajući svoju djecu iz njih, obraćajući se u tu svrhu Ustavnom sudu ili skupljajući potpise za referendum? Kojim će pravom i meni uskratiti da, poput Boga, formiram svoje čeljade na vlastitu sliku i priliku? Jasno je kao dan da se utjecaj roditelja ne može, niti se želi izbjegnuti – on uvijek može oponirati vlastitom istinom/„istinom“ onoj koja se naučava u školi. Ali onda barem dijete čuje dvije strane, čime dolazi u mogućnost da samostalno istraži „u kom grmu leži zec“ - pravo svakog slobodnog čovjeka, želimo li da bude odgojen a ne tek uzgojen. To se treba osigurati u javnim školama, a ni privatne obrazovne institucije ne bi trebale od djece praviti zombije bez vlastite volje i mogućnosti slobodnog izbora i djelovanja.
Strah od drukčijih, bojazan da se nećemo znati nositi sa njima, da su sposobniji, da nam ugrožavaju posao, obitelj, društevnu poziciju, seksualno opredjeljenje, podsvijesno dirigira postupcima mnogih, a ponekad izbije poput bujice na vidjelo prikazujući se u odori šovinizma, rasizma, homofobije, antifeminizma, vjerske netrpeljivosti i sličnih civilizacijskih „vrijednosti“ kojih se nismo uspjeli riješiti socijalnom evolucijom. Nije da se ne bojimo i svojih vlastitih, ali moramo taj strah prigušivati u zamjenu za sigurnost koju nam pruža utapanje u gomili istovrsnih. Jer, kad nahrupe „drukčiji“… Strahovi pojedinaca rezoniraju u društveno poželjno vladanje ne glede na njegovu ispravnost, moralnu utemeljenost i humanizam, jer - misli li tako većina, onda svakako mora biti u pravu. Ne glede toga što smetnusmo s uma da smo upravo mi sudjelovali u formiranju njenih stavova. Stoga jedan koristan savjet; otkrijete li – ne daj Bože - u sebi naznake nekih tjeskoba transformiranih u agresivni stav prema drukčijima, manite se psihologa i psihijatara. Povežite se s masom istomišljenika koji jedva čekaju da im se pridružite, i isti čas će bojazni porođene frustracijama vlastitom nesavršenošću i osobnom nesigurnošću netragom iščeznuti. Utopivši svoju ljudskost u masu koja je apsorbirala njene najgore karakteristike a da toga niste ni svijesni, okrenite se gomili drukčijih na koju ćete ih projicirati. Pa, ožeži bre i ne žali – nisi badava potekao od pitekantropusa! Batinajući njega, nisi ni svijestan da ubijaš čovjeka u sebi.
P.S.
Zgoditak na Lotu 7/39 - Hrvatske lutrije - popeo se već na gotovo 74 milijuna kuna. Mjesecima (barem od 15.9. 2012. godine, više od 70 kola) nije izvučena sedmica, mada se to znalo zbivati u prosjeku jednom mjesečno (svakih 8-9 kola). Vjerojatnost je čudna stvar; možete sto puta bacati novčić i postoji teorijska šansa da nikad ne padne na „pismo“, pa tako postoji neka vjerojatnost da unatoč, iz tjedna u tjedan sve većem broju učesnika igre privučenih ogromnim zgoditkom – čime se mogućnost pogađanja drastično povećava - izostane sedmica. Informatika je također čudo jedno; u trenutku može iz stotina tisuća uplaćenih listića spoznati koje brojeve treba izvući kako se ne bi pogodila sedmica, pa se onda i mehanizam izvlačenja tome može podesiti. Kažete bujna mašta, fantazija, SF ili teorija zavjere? Bilo kako bilo, nekeko predviđam da će se toliko dugo iščekivani događaj za stotine tisuća igrača na sreću desiti tik pred ulazak Hrvatske u EU. Upravo u subotu, 29.6., kad Jack pot nekom čudnom slučajnošću naraste na 10 miljuna eura. Kako bismo „dostojno“ mogli proslaviti taj velebni događaj, raspršivši opčinjenoj javnosti maglu evropske sreće; zgodici nisu više skromni, balkanski, od svega par milijuna kuna – ušli smo u svijet obilja (makar samo sretni dobitnik) ostavivši sirotinju skapavati na balkanskom bunjištu. Eh, kad se to – ako se – desi, predlažem pokrenuti opsežnu istragu. Bilo Hrvatske lutrije, bilo mog eventualnog nebjašnjivog nestanka u vidu lastinrepka. Unaprijed pretpostavljam rezultate istrage i ime signiranog glavnog krivca: „Zakona Vjerojatnosti“, po kojem 1000 majmuna kucajući po tastaturi 1000 godina mogu napisati Hamleta. A miljune ljudi – uvjerene u svoju inteligenciju - mjesecima držati budalama. Ovo viziju javno objavljujem, kako bi se mogla na vrijeme – za razliku od fatimskog proročanstva – provjeriti, izlažući se riziku proglašavanja maloumnim ili novom medijskom zvijezdom vidovnjačke scene.
P.P.S.
Ako uzaludno tražite poveznicu prethodnog P.S.-a sa glavnim tekstom, okanite se ćorava posla. Prije ćete pogoditi „Super sedmicu“ negoli otkriti nedostajuću kariku među njima.
|
|
||||
30.4.2013.
Fosilizirani „stup kulture“
Svako malo kod Aleksandra Stankovića nedjeljom oko ručka gostuje poneki stup. Hoću reći, stup kulture, koji svojim mudrolijama pronosi širom svijeta slavu stupova. Onih kamenih, ciglenih, željeznih, drvenih,…, možda ponajbolje obuhvaćenih pridjevom – fosilnih. Tako je ove nedjelje gost bio Slobodan Prosperov Novak, hrvatski povjesničar književnosti, komparatist, novinar, političar i teatrolog. Po svjetonazorskom opredjeljenju ponajbolje ga je svrstati nasuprot Matvejeviću, o kojem spomenuti stup zbori:
„Predrag Matvejević je samo jedan iz niza bezbrojnih hrvatskih apatrida i bezdomnika. On je tek jedan iz niza književnih histriona koji su od humanizma do našeg vremena objavljivali poluplagirane knjige na europskim jezicima.“
Gajim izuzetnu averziju prema ljudima koji svoju biološku braću onako čisto „humanistički“, iz dna svoje duše negativistički percipiraju kao apatride, bezdomnike – ne uočavajući kako osobine ljudskosti nemaju suštinskih veza sa državnom i nacionalnom (ne)pripadnošću - i (polu)plagijatore, s time što bi se poslijednje i moglo prihvatiti kao negativno određenje kad bi odgovarala istini. Upotpunjuje naš cropatridni stup kulture svoje viđenje Matvejevića:
„Matvejević je veliki trgovac višedomljem i to je stvar prirodna kad bi uopće bilo moguće svojom domovinom tržiti. I tu i jest paradoks Predraga Matvejevića koji drugima ne može držati lekcije o nacionalnoj kulturi, kao što je to neki dan radio u Dubrovniku.“
zamjerajući mu što nije došao aprila godine 1993. – ni tjedan dana nakon zločina pripadnika HVO-a u Ahmićima - na 59. kongres PEN-a, asocijacije svjetskih pisaca, organiziranog od strane Hrvatskog PEN-a čiji je S.P.Novak tada bio potporni stup, naime – predsjednik. Te mu predbacuje antipatriotizam, opstrukciju, kukavičluk i još svašta pride. Naravno da se gospodin stup vjerojatno osjeća pozvanim držati lekcije o nacionalnoj kulturi, s obzirom da je neko vrijeme (od 1990. do 1992. godine) kao pomoćnik ministra prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske učestvovao u Tuđmanovoj Vladi, te bi tako državotvorno osviještenom tipu prisustvo humanista Matvejevića dobro došlo kao amortizer spomenutog zločina, u očima svjetske javnosti. Spomenutu dužnost vršio je za šefovanja Vlatka Pavletića, da bi 1992. podnio ostavku „zbog neslaganja s politikom tadanjeg predsjednika Republike i “nemotiviranih” napada na Vlatka Pavletića i njegovu kulturnu politiku”. Inače, šef našeg stupa kulture predstavljao je u nas vrlo rašireni oblik potpornja ma kojem ideološkom krovištu. Viktor Ivančić je u svojevremenom članku „Teorija i praxis Vlatka Pavletića. Zmije u jedrima“, pokazao kako je njegova pozicija 1966. bila dijametralno suprotna onoj iz 1996. godine. Lamentirao je Pavletić 1966. da „’marksisti filozofi moraju dati stvaralačku podršku političarima koji su u državnoj vlasti i u partijskim forumima’, jerbo u protivnom takvo ’štetno i partijski neprihvatljivo ponašanje povlači pitanje partijske odgovornosti’; napokon – najoštrije je prozvao neprijateljsko leglo u Praxisu zbog toga što ’u časopisu nije došlo do konkretne kritike desnih devijacija’.“
Jezgrovito je takve tipove opisao etičar Milan Kangrga kao „švercere vlastitog života“. Oduvijek me zanimalo bi li itko od tovrsnih ikada priznao da je bio glup, zaveden ili u zabludi - dakako „onda“, jer se svakako ne bi odrekao današnjih sinekura. Možda tek sutra, kad danas postane jučer. Uglavnom, takav si s kak'ima si, pa ne čudi ni svjetonazor S.P.Novaka. Iskazao ga je u spomenutoj, popularnoj TV emisiji, a zadržat ćemo se na dva njegova stava.
U zadnje vrijeme digao se skandal – uglavnom u bošnjačkim nacionalističkim medijima, no podržan i od hrvatskih parnjaka – oko satiričke pjesme Predraga Lucića „Ići, mići, Ahmići“. Naročito čudi reakcija bošnjačkih nacionalista koji bi, da su iole razumjeli poruku pjesme, vođeni sebi svojstvenom logikom prije trebali okrenuti oštricu prema „ustašoidnim Hrvatima“ negoli prema njenom autoru. Ipak, s obzirom da se radi o retardiranim osobama koje se na žalost ne vode kao medicinski slučajevi, ništa nas ne smije iznenaditi. Izgleda kako svjedočimo uzletu novog soja virusa nacionalizma, kad je upravo sadašnji trenutak – nakon tri godine neometanog izvođenja pjesme - izabran za diskvalifikaciju autora. Zamjeraju mu oni koji ne shvaćaju poantu njegove tvorevine, kako omalovažava bošnjačke civilne žrtve u Ahmićima (116 pobijenih civila), te mu se pridjeljuju najgore difamacije – od nečovječnosti, bešćutnosti, ustašoidnosti, pa sve do genocidnosti. Uglavnom, stup hrvatske kulture smatra da je Lucić „napisao jednu imbecilnu pjesmu i da zbog toga mora snositi konzekvence“, pri čemu baš i nije jasan dali one u obliku progona kojemu je isti izvrgnut po nacionalističkim medijima, ili zahtijeva neku zakonsku sankciju.
„Nisu žrtve neznalice koje ne znaju čitati Lucićev tekst. Žrtva je uvijek u pravu. Nije Lucić u pravu. Lucić već desetljećima nije u pravu…Sad je on odjednom progonjen jer je žrtva rekla – dosta!... Nije on krao, on je napisao jednu vulgarnu pjesmu o jednom zločinu, misleći da će ga svi razumjeti. Zašto bi ga svi razumjeli? Ko je taj Kordić, taj kojega on tamo ismijava, koji je u zatvoru zbog zločina. Tko je taj? Pa, treba zaboraviti takve protuhe i baviti se nečim važnim…Nema zafrkavanja sa Ahmićima…Ja nisam primjetio da je gospodin kojega sam prije spominjao napravi umjetninu što bi bilo umjetnina takva (kao Chaplinov „Veliki diktator“)… Smatram da ne mogu institucije koje se bave istinom, a to su PEN, Društvo pisaca (HDP) itd., štititi nekoga tko jednu određenu istinu, jednu određenu pravdu prema ljudima koji su oštečćene, koji su žrtve, na tako jedan, rekao bih čak i priglupi način.“
kaže stup kulture, potvrđujući time svoju prethodnu opasku kako su „glupani u nas jako dobro raspoređeni“. Naime, glupani koji ne razumiju Lucićev tekst (uostalom, zašto bi ga on i pisao za idiote koji se preko noći pretvaraju od običnih imbecila u egzekutore po kojekakvim ahmićima, bez obzira na nacionalni predznak njegovih žitelja?). Doduše priznaje S.P.N. da ne moraju svi misliti kao on, što mi se nekako čini njegovom najpametnijom izjavom, s obzirom da po svemu sudeći uopće nije niti mislio. Želi li možda prešućivanjem krvnika u zaborav potisnuti i njihove nalogodavce, odnosno mentore, a možda i svoju kolaboraciju sa njima (što rad u Ministarstvu kulture - do aprila 1992. – i jeste, ma i ne bio odgovoran za počinjene zločine)? Mentore iz najviših tijela hrvatske države, dok je Sabor „iznad kojega je samo Bog“ upravo poput istoga šuteći, pružao Tuđmanovoj kliki podršku za rat u BiH (i druga zločinstva koja su činili pripadnici HV ili jedinica pod njegovom kontrolom.), da bi kasnije, upravo time pravdali laž kako Hrvatska tamo nije ratovala jer to Sabor nije odobrio! Kako podlo i licemjerno. Ni srbijanska Skupština nije nikada službeno objavila ratove, ergo – vodeći se analogijom hrvatskih nacionalista – ni ta država nije odgovorna za djelovanja svojih klika. Interesantno, klika do klike, nigdje službenih dokumenata, sve sama neslužbena zločinstva, a rezultat – službeno priznato konačno stanje. Eto, kako se lijepo na neslužbeni i nelegalni način dolazi do legaliziranja rezultata ratova, koji službeno nisu ni postojali!
Izgleda da S.P.N. mnoge stvari želi potisnuti u zaborav, pravdajući se razlozima pijeteta i dobrog ukusa:
„Istina neće izići iz vica… znate, mislim, šta će gospodin Dežulović i ovaj, gospodin Lucić, danas sa nekom, ovaj, metaforom o ljubavnom odnosu, odnosno seksualnom kojeg oni opisuju između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana? Pa, to su pokojnici, zaboga, o njima se ne govori na takav način, a uopće se ne govori. A vi, stalno ste to prisiljeni slušati, to je naprosto neprihvatljivo. To nije, to je već pitanje dobrog ukusa. I više od toga…Ja nisam siguran da su ti ljudi uopće djelovali na promjenu stvarnosti, samo su je više polarizirali… smatram da se pozicija čovjeka koji se bavi duhom može biti samo između tih izbora, drugdje nema…“
Logički se nameće pretpostavka kako ni o Paveliću i njegovoj svojti ne treba govoriti, jer je to pitanje „dobrog ukusa“. Treba ih naprosto zakopati u prosperovski zaborav skupa s metodama kojima su pobili svoje žrtve (jer bi to još više moglo povrijediti naš dobar ukus), i obratiti se razvijanju od svih govana zaboravom očišćenog kulturalnog miljea, toliko milog nacionalistima. O pokojnicima – ma bili i najveći zlotvori – samo sve najbolje, ili barem šutimo o njihovim nedjelima u ime dobrog ukusa onih u čije ime su vršena, kao i onih koji jedva izvukoše živu glavu. Pa, ne samo da šuti o dirigentu pod čijom se palicom neko vrijeme igrao „kulture u Hrvata“, nekako mu je izbjeglo glasa pustiti i o živućem gradonačelniku svoje „prijestolnice“ koji, zajedno s ministrom pravde (za žrtve ili krvnike?) BiH dodjeljuje pehar imenom „Dario Kordić“ nogometnoj ekipi HVO-a – instituciji čiji su pripadnici odgovorni za Ahmiće - šireći tako granice dobrog ukusa u cropatridnih osoba. Ipak, čini se kako sam sebi zadržava neupitno pravo izbora o kojim pokojnicima (Gundulić, Držić, Marulić,...) i na koji način će govoriti, apriorno pretpostavljajući kako njegov način spada u vrhunske domete kulture. Sasvim sam uvjeren da bi velikom dijelu današnjih generacija u liječenju njihove moralne zastranjenosti, bila mnogo potrebnija istina o Tuđmanu i kompaniji, negoli o renesansnim hrvatskim piscima. Svi koji su pravovremeno upozorili na stvarne učinke hrvatske politike, neizmjerno su više doprinjeli makar i malom odmaku od friziranih službenih interpretacija proteklih događanja noli S.P.N.-ovi traktati (uz svo njihovo uvažavanje) o začetnicima hrvatske književnosti. Samo jedan jedini čovjek koji pravovremeno digne glas ukazujući na istinu, vrijedniji je od cijelog naroda uljuljkanog u svoju blaženu „domoljubnu“ šutnju.
I dok se naš stup kulture, ni ne krijući da se „dogodio grozan zločin u Ahmićima“, zadržava na površini, na sekundarnom, na posljedici, Predrag Lucić dira u suštinu, esenciju samog zločina; izvršitelje i njihove nalogodavce, satirički iskazujući njihove svjetonazore što su i doveli do tragedije koju bi njegov kritičar pomeo pod tepih zaborava. Jer bi samo tako imao alibi, opravdanje za svoju iluziju visoke kulture kao reprezentanta naroda zaboravom očišćenog od njegovih zločinačkih djelatnika, gromoglasnom šutnjom odvojenih od najviših organa u čije su ime i djelovali. Upravo ismijavajući svjetonazor ahmićevskih krvnika, prikazuje nam se zločin još stražnijim, žrtve još besmislenije u svjetlu imbecilnih tlapnji njihovih egzekutora. Zaista, glupani su u nas jako dobro raspoređeni, ma dičili se i najvišim akademskim zvanjima. Možda je najjezgrovitiji i zapravo najkulturniji, upravo Lucićev odgovor svojoj slijepoj publici, među koju svakako spada i gost emisije „Nedjeljom u 2“:
„Još mi se nikad nije dogodilo ovako organizirano promašeno čitanje onoga što sam napisao. Pritom se uopće ne radi o povrijeđenoj autorskoj sujeti, nego o osjećaju tuge – da, eto, priznajem: tuge – pred količinom mržnje koja je isfabricirana krivotvorenjem onoga što sam napisao.“
S.P.N. se dotakao i pravopisa na što ima podjednako pravo kao bilo koji govornik srpskohrvatskog, odnosno hrvatskog jezika kako ga danas hrvatski laici nazivaju. Sukladno svom svjetonazoru, obrušio se na prijedlog novog pravopisa, pozivajući se na autoritete raspuštenog „Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika“ i njegovog čelnog čovjeka, akademika Radoslava Katičića čiji je student svojevremeno bio. Sva ta autoritarna elita eksperata (u koju sem spomenutog Vijeća spadaju i „Zavod za lingvistička istraživanja HAZU“ te filolozi „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ koje kao autore prijedloga novog pravopisa Novak napada) koji navodno demokratski djeluju, pozivajući se na svoju stručnost ne daju narodu ni zucnuti o jeziku koji isti svakodnevno koristi i razumije bolje od njih. Umjesto da primjene znanstveno najočigledniji, istinonosno najvrijedniji, politički najkorektniji postupak – analizu tiskovina da bi se temeljem toga došlo do spoznaja o raširenosti pojedinih varijanti riječi koje se koriste u svakodnevnom općenju, te iste usvojile kao preporučeni (samo preporučeni, a ne obavezni!) standard, oni bi silom svog autoriteta narodu nametali jezične fantazme proizašle iz svojih kabineta. Mogli bi načas napustiti zanos vlastitom stručnošću i ugledati se na među njima danas omrznutog Vuka Karađića, koji je svoju jezičnu reformu ostvario temeljeći je na narodnom jeziku – jeziku kojim se ljudi služe u svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji. Idući upravo obrnutim putem, samo ponavljaju način Vukovih protivnika – od naroda odalečene školovane elite koja se služila većini stanovništva odalečenim i slabo razumljivim slavenosrpskim jezikom.
Primjeri izdvojeni iz razgovora sa S.P.Novakom pokazuju da se - unatoč svojevremeno zauzete distance prema Tuđmanovoj politici (koje je i sam bio privremeni učesnik), što je svakako hvale vrijedno - nije uspio u potpunosti udaljiti od nekih njenih pretpostavki. Obrazovani nacionalisti bijahu i ostaju najveća sramota međusobno zakrvljenih naroda bivše Jugoslavije. Upravo zbog svog obrazovanja koje je, umjesto da im proširi vidokruge i izoštri moralne standarde, fokusiralo njihov um isključivo na vlastitu naciju. Prije bi se za Novaka moglo reći kako ima izrazito jak nacionalni osjećaj koji povremeno tendira ka ushićenju značenjem vlastite nacije i svojom pripadnošću njojzi, negoli ga smatrati nacionalistom u najgorem smislu. Primjerice, oduševljava ga što će pristupom RH u EU, Rusi morati čekati u redu za vize („izvrsna vijest“, „užitak“) - mada se nada da će se one ubrzo ukinuti - jer mu je to dokaz kako je Hrvatska konačno definirala svoje granice spram Istoka („konačno Hrvatska dolazi tamo gdje pripada, pa da je barem na mjesec dana…“). Prema kojemu osjeća podsvjesnu odbojnost, potvrđujući time svoju pripadnost – mantra svih hrvatskih nacionalista – Zapadu. Ironija je što je rođen u Beogradu, od majke beograđanke – kako on kaže – daklem najvjerojatnije srpkinje. Ili, potvrđujući svoju averziju prema Balkanu infantilnim korišćenjem sinonima (po njemu) poluotok i poluotočni, što bi neupućene moglo asocirati na Istru ili možda Arapski poluotok. Ne nipodoštavajući stručne kvalifikacije S.P.N.-a niti njegove doprinose u djelatnostima kojima se bavi, dio njegova javno deklariranog svjetonazora na koji ima nesumnjivo pravo s istim je pravom podvrgnut kritici. Slušajući dijelove razgovora sa novinarom, pada mi na pamet preporučiti poslenicima na području kulture da svakako izbjegavaju pretvaranje u „stup hrvatske kulture“, jer će time biti na najboljem putu usvajanja pameti jednog stupa.
Svako malo kod Aleksandra Stankovića nedjeljom oko ručka gostuje poneki stup. Hoću reći, stup kulture, koji svojim mudrolijama pronosi širom svijeta slavu stupova. Onih kamenih, ciglenih, željeznih, drvenih,…, možda ponajbolje obuhvaćenih pridjevom – fosilnih. Tako je ove nedjelje gost bio Slobodan Prosperov Novak, hrvatski povjesničar književnosti, komparatist, novinar, političar i teatrolog. Po svjetonazorskom opredjeljenju ponajbolje ga je svrstati nasuprot Matvejeviću, o kojem spomenuti stup zbori:
„Predrag Matvejević je samo jedan iz niza bezbrojnih hrvatskih apatrida i bezdomnika. On je tek jedan iz niza književnih histriona koji su od humanizma do našeg vremena objavljivali poluplagirane knjige na europskim jezicima.“
Gajim izuzetnu averziju prema ljudima koji svoju biološku braću onako čisto „humanistički“, iz dna svoje duše negativistički percipiraju kao apatride, bezdomnike – ne uočavajući kako osobine ljudskosti nemaju suštinskih veza sa državnom i nacionalnom (ne)pripadnošću - i (polu)plagijatore, s time što bi se poslijednje i moglo prihvatiti kao negativno određenje kad bi odgovarala istini. Upotpunjuje naš cropatridni stup kulture svoje viđenje Matvejevića:
„Matvejević je veliki trgovac višedomljem i to je stvar prirodna kad bi uopće bilo moguće svojom domovinom tržiti. I tu i jest paradoks Predraga Matvejevića koji drugima ne može držati lekcije o nacionalnoj kulturi, kao što je to neki dan radio u Dubrovniku.“
zamjerajući mu što nije došao aprila godine 1993. – ni tjedan dana nakon zločina pripadnika HVO-a u Ahmićima - na 59. kongres PEN-a, asocijacije svjetskih pisaca, organiziranog od strane Hrvatskog PEN-a čiji je S.P.Novak tada bio potporni stup, naime – predsjednik. Te mu predbacuje antipatriotizam, opstrukciju, kukavičluk i još svašta pride. Naravno da se gospodin stup vjerojatno osjeća pozvanim držati lekcije o nacionalnoj kulturi, s obzirom da je neko vrijeme (od 1990. do 1992. godine) kao pomoćnik ministra prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske učestvovao u Tuđmanovoj Vladi, te bi tako državotvorno osviještenom tipu prisustvo humanista Matvejevića dobro došlo kao amortizer spomenutog zločina, u očima svjetske javnosti. Spomenutu dužnost vršio je za šefovanja Vlatka Pavletića, da bi 1992. podnio ostavku „zbog neslaganja s politikom tadanjeg predsjednika Republike i “nemotiviranih” napada na Vlatka Pavletića i njegovu kulturnu politiku”. Inače, šef našeg stupa kulture predstavljao je u nas vrlo rašireni oblik potpornja ma kojem ideološkom krovištu. Viktor Ivančić je u svojevremenom članku „Teorija i praxis Vlatka Pavletića. Zmije u jedrima“, pokazao kako je njegova pozicija 1966. bila dijametralno suprotna onoj iz 1996. godine. Lamentirao je Pavletić 1966. da „’marksisti filozofi moraju dati stvaralačku podršku političarima koji su u državnoj vlasti i u partijskim forumima’, jerbo u protivnom takvo ’štetno i partijski neprihvatljivo ponašanje povlači pitanje partijske odgovornosti’; napokon – najoštrije je prozvao neprijateljsko leglo u Praxisu zbog toga što ’u časopisu nije došlo do konkretne kritike desnih devijacija’.“
Jezgrovito je takve tipove opisao etičar Milan Kangrga kao „švercere vlastitog života“. Oduvijek me zanimalo bi li itko od tovrsnih ikada priznao da je bio glup, zaveden ili u zabludi - dakako „onda“, jer se svakako ne bi odrekao današnjih sinekura. Možda tek sutra, kad danas postane jučer. Uglavnom, takav si s kak'ima si, pa ne čudi ni svjetonazor S.P.Novaka. Iskazao ga je u spomenutoj, popularnoj TV emisiji, a zadržat ćemo se na dva njegova stava.
U zadnje vrijeme digao se skandal – uglavnom u bošnjačkim nacionalističkim medijima, no podržan i od hrvatskih parnjaka – oko satiričke pjesme Predraga Lucića „Ići, mići, Ahmići“. Naročito čudi reakcija bošnjačkih nacionalista koji bi, da su iole razumjeli poruku pjesme, vođeni sebi svojstvenom logikom prije trebali okrenuti oštricu prema „ustašoidnim Hrvatima“ negoli prema njenom autoru. Ipak, s obzirom da se radi o retardiranim osobama koje se na žalost ne vode kao medicinski slučajevi, ništa nas ne smije iznenaditi. Izgleda kako svjedočimo uzletu novog soja virusa nacionalizma, kad je upravo sadašnji trenutak – nakon tri godine neometanog izvođenja pjesme - izabran za diskvalifikaciju autora. Zamjeraju mu oni koji ne shvaćaju poantu njegove tvorevine, kako omalovažava bošnjačke civilne žrtve u Ahmićima (116 pobijenih civila), te mu se pridjeljuju najgore difamacije – od nečovječnosti, bešćutnosti, ustašoidnosti, pa sve do genocidnosti. Uglavnom, stup hrvatske kulture smatra da je Lucić „napisao jednu imbecilnu pjesmu i da zbog toga mora snositi konzekvence“, pri čemu baš i nije jasan dali one u obliku progona kojemu je isti izvrgnut po nacionalističkim medijima, ili zahtijeva neku zakonsku sankciju.
„Nisu žrtve neznalice koje ne znaju čitati Lucićev tekst. Žrtva je uvijek u pravu. Nije Lucić u pravu. Lucić već desetljećima nije u pravu…Sad je on odjednom progonjen jer je žrtva rekla – dosta!... Nije on krao, on je napisao jednu vulgarnu pjesmu o jednom zločinu, misleći da će ga svi razumjeti. Zašto bi ga svi razumjeli? Ko je taj Kordić, taj kojega on tamo ismijava, koji je u zatvoru zbog zločina. Tko je taj? Pa, treba zaboraviti takve protuhe i baviti se nečim važnim…Nema zafrkavanja sa Ahmićima…Ja nisam primjetio da je gospodin kojega sam prije spominjao napravi umjetninu što bi bilo umjetnina takva (kao Chaplinov „Veliki diktator“)… Smatram da ne mogu institucije koje se bave istinom, a to su PEN, Društvo pisaca (HDP) itd., štititi nekoga tko jednu određenu istinu, jednu određenu pravdu prema ljudima koji su oštečćene, koji su žrtve, na tako jedan, rekao bih čak i priglupi način.“
kaže stup kulture, potvrđujući time svoju prethodnu opasku kako su „glupani u nas jako dobro raspoređeni“. Naime, glupani koji ne razumiju Lucićev tekst (uostalom, zašto bi ga on i pisao za idiote koji se preko noći pretvaraju od običnih imbecila u egzekutore po kojekakvim ahmićima, bez obzira na nacionalni predznak njegovih žitelja?). Doduše priznaje S.P.N. da ne moraju svi misliti kao on, što mi se nekako čini njegovom najpametnijom izjavom, s obzirom da po svemu sudeći uopće nije niti mislio. Želi li možda prešućivanjem krvnika u zaborav potisnuti i njihove nalogodavce, odnosno mentore, a možda i svoju kolaboraciju sa njima (što rad u Ministarstvu kulture - do aprila 1992. – i jeste, ma i ne bio odgovoran za počinjene zločine)? Mentore iz najviših tijela hrvatske države, dok je Sabor „iznad kojega je samo Bog“ upravo poput istoga šuteći, pružao Tuđmanovoj kliki podršku za rat u BiH (i druga zločinstva koja su činili pripadnici HV ili jedinica pod njegovom kontrolom.), da bi kasnije, upravo time pravdali laž kako Hrvatska tamo nije ratovala jer to Sabor nije odobrio! Kako podlo i licemjerno. Ni srbijanska Skupština nije nikada službeno objavila ratove, ergo – vodeći se analogijom hrvatskih nacionalista – ni ta država nije odgovorna za djelovanja svojih klika. Interesantno, klika do klike, nigdje službenih dokumenata, sve sama neslužbena zločinstva, a rezultat – službeno priznato konačno stanje. Eto, kako se lijepo na neslužbeni i nelegalni način dolazi do legaliziranja rezultata ratova, koji službeno nisu ni postojali!
Izgleda da S.P.N. mnoge stvari želi potisnuti u zaborav, pravdajući se razlozima pijeteta i dobrog ukusa:
„Istina neće izići iz vica… znate, mislim, šta će gospodin Dežulović i ovaj, gospodin Lucić, danas sa nekom, ovaj, metaforom o ljubavnom odnosu, odnosno seksualnom kojeg oni opisuju između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana? Pa, to su pokojnici, zaboga, o njima se ne govori na takav način, a uopće se ne govori. A vi, stalno ste to prisiljeni slušati, to je naprosto neprihvatljivo. To nije, to je već pitanje dobrog ukusa. I više od toga…Ja nisam siguran da su ti ljudi uopće djelovali na promjenu stvarnosti, samo su je više polarizirali… smatram da se pozicija čovjeka koji se bavi duhom može biti samo između tih izbora, drugdje nema…“
Logički se nameće pretpostavka kako ni o Paveliću i njegovoj svojti ne treba govoriti, jer je to pitanje „dobrog ukusa“. Treba ih naprosto zakopati u prosperovski zaborav skupa s metodama kojima su pobili svoje žrtve (jer bi to još više moglo povrijediti naš dobar ukus), i obratiti se razvijanju od svih govana zaboravom očišćenog kulturalnog miljea, toliko milog nacionalistima. O pokojnicima – ma bili i najveći zlotvori – samo sve najbolje, ili barem šutimo o njihovim nedjelima u ime dobrog ukusa onih u čije ime su vršena, kao i onih koji jedva izvukoše živu glavu. Pa, ne samo da šuti o dirigentu pod čijom se palicom neko vrijeme igrao „kulture u Hrvata“, nekako mu je izbjeglo glasa pustiti i o živućem gradonačelniku svoje „prijestolnice“ koji, zajedno s ministrom pravde (za žrtve ili krvnike?) BiH dodjeljuje pehar imenom „Dario Kordić“ nogometnoj ekipi HVO-a – instituciji čiji su pripadnici odgovorni za Ahmiće - šireći tako granice dobrog ukusa u cropatridnih osoba. Ipak, čini se kako sam sebi zadržava neupitno pravo izbora o kojim pokojnicima (Gundulić, Držić, Marulić,...) i na koji način će govoriti, apriorno pretpostavljajući kako njegov način spada u vrhunske domete kulture. Sasvim sam uvjeren da bi velikom dijelu današnjih generacija u liječenju njihove moralne zastranjenosti, bila mnogo potrebnija istina o Tuđmanu i kompaniji, negoli o renesansnim hrvatskim piscima. Svi koji su pravovremeno upozorili na stvarne učinke hrvatske politike, neizmjerno su više doprinjeli makar i malom odmaku od friziranih službenih interpretacija proteklih događanja noli S.P.N.-ovi traktati (uz svo njihovo uvažavanje) o začetnicima hrvatske književnosti. Samo jedan jedini čovjek koji pravovremeno digne glas ukazujući na istinu, vrijedniji je od cijelog naroda uljuljkanog u svoju blaženu „domoljubnu“ šutnju.
I dok se naš stup kulture, ni ne krijući da se „dogodio grozan zločin u Ahmićima“, zadržava na površini, na sekundarnom, na posljedici, Predrag Lucić dira u suštinu, esenciju samog zločina; izvršitelje i njihove nalogodavce, satirički iskazujući njihove svjetonazore što su i doveli do tragedije koju bi njegov kritičar pomeo pod tepih zaborava. Jer bi samo tako imao alibi, opravdanje za svoju iluziju visoke kulture kao reprezentanta naroda zaboravom očišćenog od njegovih zločinačkih djelatnika, gromoglasnom šutnjom odvojenih od najviših organa u čije su ime i djelovali. Upravo ismijavajući svjetonazor ahmićevskih krvnika, prikazuje nam se zločin još stražnijim, žrtve još besmislenije u svjetlu imbecilnih tlapnji njihovih egzekutora. Zaista, glupani su u nas jako dobro raspoređeni, ma dičili se i najvišim akademskim zvanjima. Možda je najjezgrovitiji i zapravo najkulturniji, upravo Lucićev odgovor svojoj slijepoj publici, među koju svakako spada i gost emisije „Nedjeljom u 2“:
„Još mi se nikad nije dogodilo ovako organizirano promašeno čitanje onoga što sam napisao. Pritom se uopće ne radi o povrijeđenoj autorskoj sujeti, nego o osjećaju tuge – da, eto, priznajem: tuge – pred količinom mržnje koja je isfabricirana krivotvorenjem onoga što sam napisao.“
S.P.N. se dotakao i pravopisa na što ima podjednako pravo kao bilo koji govornik srpskohrvatskog, odnosno hrvatskog jezika kako ga danas hrvatski laici nazivaju. Sukladno svom svjetonazoru, obrušio se na prijedlog novog pravopisa, pozivajući se na autoritete raspuštenog „Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika“ i njegovog čelnog čovjeka, akademika Radoslava Katičića čiji je student svojevremeno bio. Sva ta autoritarna elita eksperata (u koju sem spomenutog Vijeća spadaju i „Zavod za lingvistička istraživanja HAZU“ te filolozi „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ koje kao autore prijedloga novog pravopisa Novak napada) koji navodno demokratski djeluju, pozivajući se na svoju stručnost ne daju narodu ni zucnuti o jeziku koji isti svakodnevno koristi i razumije bolje od njih. Umjesto da primjene znanstveno najočigledniji, istinonosno najvrijedniji, politički najkorektniji postupak – analizu tiskovina da bi se temeljem toga došlo do spoznaja o raširenosti pojedinih varijanti riječi koje se koriste u svakodnevnom općenju, te iste usvojile kao preporučeni (samo preporučeni, a ne obavezni!) standard, oni bi silom svog autoriteta narodu nametali jezične fantazme proizašle iz svojih kabineta. Mogli bi načas napustiti zanos vlastitom stručnošću i ugledati se na među njima danas omrznutog Vuka Karađića, koji je svoju jezičnu reformu ostvario temeljeći je na narodnom jeziku – jeziku kojim se ljudi služe u svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji. Idući upravo obrnutim putem, samo ponavljaju način Vukovih protivnika – od naroda odalečene školovane elite koja se služila većini stanovništva odalečenim i slabo razumljivim slavenosrpskim jezikom.
Primjeri izdvojeni iz razgovora sa S.P.Novakom pokazuju da se - unatoč svojevremeno zauzete distance prema Tuđmanovoj politici (koje je i sam bio privremeni učesnik), što je svakako hvale vrijedno - nije uspio u potpunosti udaljiti od nekih njenih pretpostavki. Obrazovani nacionalisti bijahu i ostaju najveća sramota međusobno zakrvljenih naroda bivše Jugoslavije. Upravo zbog svog obrazovanja koje je, umjesto da im proširi vidokruge i izoštri moralne standarde, fokusiralo njihov um isključivo na vlastitu naciju. Prije bi se za Novaka moglo reći kako ima izrazito jak nacionalni osjećaj koji povremeno tendira ka ushićenju značenjem vlastite nacije i svojom pripadnošću njojzi, negoli ga smatrati nacionalistom u najgorem smislu. Primjerice, oduševljava ga što će pristupom RH u EU, Rusi morati čekati u redu za vize („izvrsna vijest“, „užitak“) - mada se nada da će se one ubrzo ukinuti - jer mu je to dokaz kako je Hrvatska konačno definirala svoje granice spram Istoka („konačno Hrvatska dolazi tamo gdje pripada, pa da je barem na mjesec dana…“). Prema kojemu osjeća podsvjesnu odbojnost, potvrđujući time svoju pripadnost – mantra svih hrvatskih nacionalista – Zapadu. Ironija je što je rođen u Beogradu, od majke beograđanke – kako on kaže – daklem najvjerojatnije srpkinje. Ili, potvrđujući svoju averziju prema Balkanu infantilnim korišćenjem sinonima (po njemu) poluotok i poluotočni, što bi neupućene moglo asocirati na Istru ili možda Arapski poluotok. Ne nipodoštavajući stručne kvalifikacije S.P.N.-a niti njegove doprinose u djelatnostima kojima se bavi, dio njegova javno deklariranog svjetonazora na koji ima nesumnjivo pravo s istim je pravom podvrgnut kritici. Slušajući dijelove razgovora sa novinarom, pada mi na pamet preporučiti poslenicima na području kulture da svakako izbjegavaju pretvaranje u „stup hrvatske kulture“, jer će time biti na najboljem putu usvajanja pameti jednog stupa.
|
|
||||
15.4.2013.
Između korica knjige i duše
S obzirom da sam u svojim poznim godinama počeo pisati - točnije rečeno, objavljivati ono što se tokom života nakupilo naškrabano po papirima i papirićima - mogao bih se, makar u tehničkom smislu, smatrati piscem kao i svatko drugi tko piše štogod mu se prohtije po diktatu vlastite duše. Književnikom već mnogo manje, mada me po raznoraznim portalima, bez imalo mog utjecaja, upravo tako nazivaju. Sam za sebe to ne volim reći, s obzirom da bi mi izgledalo previše samohvalno i samoljubivo. Skromnost je, kažu, vrlina, no pretjerana skromnost može biti i krinka za višak samoljublja. Pa, neka bude kako drugi kažu. Objavio sam svega tri knjige – dvije zbirke poezije i jednu epistolarnu - uglavnom kao samizdat, mada je jedna bila sufinancirana a druga izdana u elektronskom obliku na trošak izdavača. Ne rijetko se kaže kako je nemoguće od pisanja - s izuzetkom novinarstva - živjeti (čast izuzecima, posebno na našim prostorima), a kamoli ako se radi o poeziji. Ja svakako ne živim od svojih rukopisa jer sam svoje umotvorine uglavnom razdijelio pojedincima i knjižnicama širom bivše domovine. Dosta poznata – svakako poznatija od mene - poetesa iz mog grada, vjerojatno također ne služi kruh svojim stihovima s obzirom da je dio svoje naklade ustupila lokalnom brici, koji tu i tamo pokoji primjerak utrapi zainteresiranim mušterijama po cijeni kile ili dvije hljeba. Lično sam prodao svega tri primjerka svojih stihokleparija, dok mi je bliski rod uspio „Janezima“ (bivša, najzapadnija nam braća) prodati deset-petnaest primjeraka, a još mu je toliko ostalo na lageru. Zadnji put kad se sretosmo upitah ga jeli uspio „uvaliti“ i taj resto slovenskim knjigoljupcima, na što mi je odvratio kako će morati spustiti cijenu primjeraka (prepustio sam mu odluku da ih po vlastitoj procjeni proda ili pokloni) jer - „ipak, za tako tanke knjižice čitatelji nisu spremni odvojiti toliku svotu“. Zbirke pjesama broje nešto manje od stotinu stranica – čak nešto više od prosjeka za tovrsna izdanja - dok preostala ima više od dvije stotine. Njegova primjedba nagnala me – reći ćete, pogodivši moje samoljublje – na razmišljanje koje upravo prezentiram (ponovno besplatno, jer sam široke ruke i duše u dijeljenju „bogatstva svojih misli“) eventualnim čitaocima.
Kakvi su to ljudi koji vrijednost literarnog djela (pridjev literarno koristim u neuobičajenoj konotaciji na sve pisane, kako literarne tako i stručne tekstove) cijene po broju stranica koje ono zauzima, a ne po svježini i bogatstvu misli, po mudrosti i spoznajnoj vrijednosti (etičkoj, estetskoj ili stručnoj) koje djelo sadrži? Svaki pisani tekst – upravo svaki, čak i na prvi pogled najordinarnija glupost – vrijedi barem cijenu papira na kojem se kočoperi uvećanu za tiskarske troškove, ako baš i ne uračunamo autorski trud. Daleko od toga da tvrdim kako vlastiti tekstovi odišu obiljem svemirske mudrosti koje će se ubuduće naučavati u školama i citirati po medijima – nastojim tek racionalno razmotriti značaj umjetničkog ili bilo kojeg drugog teksta. Svakako, mnogi će prigovoriti kako neka djela ne zavrijeđuju ni vrijednost podloge na kojoj su prezentirana, koliko su minorna i beznadna u svojoj suštinskoj gluposti i antihumanizmu. Ja se s time ne bih složio. Primjerice, Hitlerov „Mein Kampf“ je vrelo najvećeg humanističkog bogatstva, samo ga valja znati iščitati. A to će znati samo čitatelji koji imaju „ono nešto“ u sebi, nešto što znajući raspoznati korov istovremeno vrši sjetvu svoje duše najcjenjenijim sjemenjem humanizma. Čovjek koji se zadržava samo na čitanju slova, riječi i rečenica koje popunjavaju bjelinu papira, te doslovno interpretira uobičajenom pisanom formom nametnute autorove zaključke, i nije pravi knjigoljubac – istinoljubac – čovjekoljubac. Iz nekih (mnogih, dapače) djela treba izvući upravo suprotne zaključke od autorom sugeriranih, a to ne mogu baš svi. Evolucija nije pravedno raspodjelila inteligenciju među nama, a ta biološka nepravda u kontekstu odgojnog miljea samo je pojačana nedostatkom humanizma u na žalost, usudio bih se reći, većeg dijela čovječanstva. Tko je ispravno shvatio spomenutu hitlerovsku brljotinu, može reći da ga je ona upravo duhovno obogatila. Ako se zadržao isključivo na onome što mu je Führer podastro, davio je plinom Židove po konclogorima ili ima u sebi potencijala da jednom – kad se prilike poslože – to učini. Ne samo sa spomenutima. Daklem, želim reći kako je svaki tekst itekako vrijedan zna li se iščitati i protumačiti – bilo kao istovjetnost ili suprotnost samome sebi. A za to treba posjedovati „nešto“ što nam ni priroda ni Bog nisu usadili, već se stječe ispravnim odgojem i međuljudskom komunikacijom. Dakako, ako dječju dušu nesposobnu prepoznati često suštinskije stvari od teksta, skrivene u prazninama između redaka, zatrujemo u fazi njenog uobličavanja, velika je vjerojatnost da ćemo odgojiti potencijalnog monstruma. Zato, sve u svoje vrijeme, da ne izazovemo nevrijeme koje nas može zahvatiti.
Uz sva ostala humanistička bogatstva, čovjek raspolaže i sa inteligencijom koju nosi u sebi i knjigom koja je njen materijalizirani odraz. Sve spoznaje i znanja koja pojedinci prilažu vrsti čiji su članovi, nalaze se u tiskanom a u novije vrijeme i elektronskom obliku. Ona naših predaka u knjigama, ona upravo aktuelna u žurnalima i stručnim te literarnim časopisima, a koja će jednom također završiti u ukoričenim svescima kao naša ostavština budućim generacijama. Spoznajući prave vrijednosti što ih nose u sebi, istovremeno shvaćajući da ih dijele sa drugim pripadnicima svoje vrste, pravi humanisti uvijek ustaju protiv dva ponajveća zločina koja nas prate tisućljećima – eksterminacijom naše ljudske braće i uništavanjem odraza njihove kreativnosti - knjiga. Prvim zločinstvom trijebimo sve potencijale koje pojedinci ali i cjelokupno čovječanstvo nosi u sebi (da ne pričam sada o inherentnoj svetosti života, čak i da nije oplemenjen ničim drugim), drugim pak siječemo korijene koji su od nas učinili upravo ono što u ovoj prostorno-vremenskoj točki jesmo. I kao jedinke i kao globalna zajednica. Postoje i perfidnije metode koje ciljaju na postepeno odumiranje humanističkih korijena - cenzura primjerice - u koje se uzdaju lukaviji manipulatori i kanalizatori ljudskog mišljenja, no one se kad-tad gotovo uvijek okrenu kontra svojih apologeta. Zato bi moja poruka bila – dopadne li vam kada u ruke plaćena ili besplatna knjiga koju ćete procijeniti nevrijednom vašeg troška (vremena ili para), poklonite je nekom drugom a taj neka je „šalje dalje“, dođe li do istovjetnog zaključka. Nekome će, na kraju krajeva, ono što je vama bezvrijedno, predstavljati pravo bogatstvo - jedan od dragulja koji mu upravo fali u niski što je cijeli život popunjava. Pa, ma kako knjiga bila tanka, budite uvjereni da ste vi još tanji procjenjujete li joj vrijednost prema broju stranica. Jer tada između korica vaše duše zjapi ničim ispisana praznina.
S obzirom da sam u svojim poznim godinama počeo pisati - točnije rečeno, objavljivati ono što se tokom života nakupilo naškrabano po papirima i papirićima - mogao bih se, makar u tehničkom smislu, smatrati piscem kao i svatko drugi tko piše štogod mu se prohtije po diktatu vlastite duše. Književnikom već mnogo manje, mada me po raznoraznim portalima, bez imalo mog utjecaja, upravo tako nazivaju. Sam za sebe to ne volim reći, s obzirom da bi mi izgledalo previše samohvalno i samoljubivo. Skromnost je, kažu, vrlina, no pretjerana skromnost može biti i krinka za višak samoljublja. Pa, neka bude kako drugi kažu. Objavio sam svega tri knjige – dvije zbirke poezije i jednu epistolarnu - uglavnom kao samizdat, mada je jedna bila sufinancirana a druga izdana u elektronskom obliku na trošak izdavača. Ne rijetko se kaže kako je nemoguće od pisanja - s izuzetkom novinarstva - živjeti (čast izuzecima, posebno na našim prostorima), a kamoli ako se radi o poeziji. Ja svakako ne živim od svojih rukopisa jer sam svoje umotvorine uglavnom razdijelio pojedincima i knjižnicama širom bivše domovine. Dosta poznata – svakako poznatija od mene - poetesa iz mog grada, vjerojatno također ne služi kruh svojim stihovima s obzirom da je dio svoje naklade ustupila lokalnom brici, koji tu i tamo pokoji primjerak utrapi zainteresiranim mušterijama po cijeni kile ili dvije hljeba. Lično sam prodao svega tri primjerka svojih stihokleparija, dok mi je bliski rod uspio „Janezima“ (bivša, najzapadnija nam braća) prodati deset-petnaest primjeraka, a još mu je toliko ostalo na lageru. Zadnji put kad se sretosmo upitah ga jeli uspio „uvaliti“ i taj resto slovenskim knjigoljupcima, na što mi je odvratio kako će morati spustiti cijenu primjeraka (prepustio sam mu odluku da ih po vlastitoj procjeni proda ili pokloni) jer - „ipak, za tako tanke knjižice čitatelji nisu spremni odvojiti toliku svotu“. Zbirke pjesama broje nešto manje od stotinu stranica – čak nešto više od prosjeka za tovrsna izdanja - dok preostala ima više od dvije stotine. Njegova primjedba nagnala me – reći ćete, pogodivši moje samoljublje – na razmišljanje koje upravo prezentiram (ponovno besplatno, jer sam široke ruke i duše u dijeljenju „bogatstva svojih misli“) eventualnim čitaocima.
Kakvi su to ljudi koji vrijednost literarnog djela (pridjev literarno koristim u neuobičajenoj konotaciji na sve pisane, kako literarne tako i stručne tekstove) cijene po broju stranica koje ono zauzima, a ne po svježini i bogatstvu misli, po mudrosti i spoznajnoj vrijednosti (etičkoj, estetskoj ili stručnoj) koje djelo sadrži? Svaki pisani tekst – upravo svaki, čak i na prvi pogled najordinarnija glupost – vrijedi barem cijenu papira na kojem se kočoperi uvećanu za tiskarske troškove, ako baš i ne uračunamo autorski trud. Daleko od toga da tvrdim kako vlastiti tekstovi odišu obiljem svemirske mudrosti koje će se ubuduće naučavati u školama i citirati po medijima – nastojim tek racionalno razmotriti značaj umjetničkog ili bilo kojeg drugog teksta. Svakako, mnogi će prigovoriti kako neka djela ne zavrijeđuju ni vrijednost podloge na kojoj su prezentirana, koliko su minorna i beznadna u svojoj suštinskoj gluposti i antihumanizmu. Ja se s time ne bih složio. Primjerice, Hitlerov „Mein Kampf“ je vrelo najvećeg humanističkog bogatstva, samo ga valja znati iščitati. A to će znati samo čitatelji koji imaju „ono nešto“ u sebi, nešto što znajući raspoznati korov istovremeno vrši sjetvu svoje duše najcjenjenijim sjemenjem humanizma. Čovjek koji se zadržava samo na čitanju slova, riječi i rečenica koje popunjavaju bjelinu papira, te doslovno interpretira uobičajenom pisanom formom nametnute autorove zaključke, i nije pravi knjigoljubac – istinoljubac – čovjekoljubac. Iz nekih (mnogih, dapače) djela treba izvući upravo suprotne zaključke od autorom sugeriranih, a to ne mogu baš svi. Evolucija nije pravedno raspodjelila inteligenciju među nama, a ta biološka nepravda u kontekstu odgojnog miljea samo je pojačana nedostatkom humanizma u na žalost, usudio bih se reći, većeg dijela čovječanstva. Tko je ispravno shvatio spomenutu hitlerovsku brljotinu, može reći da ga je ona upravo duhovno obogatila. Ako se zadržao isključivo na onome što mu je Führer podastro, davio je plinom Židove po konclogorima ili ima u sebi potencijala da jednom – kad se prilike poslože – to učini. Ne samo sa spomenutima. Daklem, želim reći kako je svaki tekst itekako vrijedan zna li se iščitati i protumačiti – bilo kao istovjetnost ili suprotnost samome sebi. A za to treba posjedovati „nešto“ što nam ni priroda ni Bog nisu usadili, već se stječe ispravnim odgojem i međuljudskom komunikacijom. Dakako, ako dječju dušu nesposobnu prepoznati često suštinskije stvari od teksta, skrivene u prazninama između redaka, zatrujemo u fazi njenog uobličavanja, velika je vjerojatnost da ćemo odgojiti potencijalnog monstruma. Zato, sve u svoje vrijeme, da ne izazovemo nevrijeme koje nas može zahvatiti.
Uz sva ostala humanistička bogatstva, čovjek raspolaže i sa inteligencijom koju nosi u sebi i knjigom koja je njen materijalizirani odraz. Sve spoznaje i znanja koja pojedinci prilažu vrsti čiji su članovi, nalaze se u tiskanom a u novije vrijeme i elektronskom obliku. Ona naših predaka u knjigama, ona upravo aktuelna u žurnalima i stručnim te literarnim časopisima, a koja će jednom također završiti u ukoričenim svescima kao naša ostavština budućim generacijama. Spoznajući prave vrijednosti što ih nose u sebi, istovremeno shvaćajući da ih dijele sa drugim pripadnicima svoje vrste, pravi humanisti uvijek ustaju protiv dva ponajveća zločina koja nas prate tisućljećima – eksterminacijom naše ljudske braće i uništavanjem odraza njihove kreativnosti - knjiga. Prvim zločinstvom trijebimo sve potencijale koje pojedinci ali i cjelokupno čovječanstvo nosi u sebi (da ne pričam sada o inherentnoj svetosti života, čak i da nije oplemenjen ničim drugim), drugim pak siječemo korijene koji su od nas učinili upravo ono što u ovoj prostorno-vremenskoj točki jesmo. I kao jedinke i kao globalna zajednica. Postoje i perfidnije metode koje ciljaju na postepeno odumiranje humanističkih korijena - cenzura primjerice - u koje se uzdaju lukaviji manipulatori i kanalizatori ljudskog mišljenja, no one se kad-tad gotovo uvijek okrenu kontra svojih apologeta. Zato bi moja poruka bila – dopadne li vam kada u ruke plaćena ili besplatna knjiga koju ćete procijeniti nevrijednom vašeg troška (vremena ili para), poklonite je nekom drugom a taj neka je „šalje dalje“, dođe li do istovjetnog zaključka. Nekome će, na kraju krajeva, ono što je vama bezvrijedno, predstavljati pravo bogatstvo - jedan od dragulja koji mu upravo fali u niski što je cijeli život popunjava. Pa, ma kako knjiga bila tanka, budite uvjereni da ste vi još tanji procjenjujete li joj vrijednost prema broju stranica. Jer tada između korica vaše duše zjapi ničim ispisana praznina.
|
|
||||
28.3.2013.
Okvir u kojem živimo
Nedavno, u razgovoru sa netom diplomiranim novinarem dotakosmo se poezije. Izrecitirah mu stih ili dva poznate pjesnikinje, našto je on samo blijedo pogledavao. Dakako, ne mora svatko biti „poetski vudren“ ali me ipak začudilo, s obzirom da se radilo o vrlo poznatoj pjesmi. „Jesi li čuo za Desanku Maksimović“ – upitah, očekujući potvrdan odgovor – čovjek neke stvari i ličnosti mora poznavati makar i površno, čak ako im nije čitao djela. Bilo stoga što ga nisu zanimala, ili naprosto zato jer ne možeš baš sve pročitati, ma radilo se i o Desinoj poeziji. Slegnuo je ramenima uz niječni odgovor. „Ne znaš za najpoznatiju pjesnikinju bivše države?“ zaprepastih se, ne shvaćajući da mu je nepoznata ova dobitnica Vukove, Njegoševe, AVNOJ-eve, Sedmojulske, Zmajeve, nagrade „Mlado pokoljenje“ i niz drugih priznanja za svoj književni rad, našto me je odmah ohladio nelagodno se pravdajući, uvidjevši moje zaprepaštenje: „Mi o njoj u srednjoj školi nismo ništa ni čuli ni učili“. Krivo bismo prema tome prosudili inače inteligentnog mladića, dapače – literarno vrlo talentiranoga – kad bismo ga optužili za svjesnu pogrešku sistema koji ga je obrazovao. Od riječi Srbin, preko ćirilice, jezika, srpske kulture, umjetnosti i znanosti, sve je bilo prokazano kao antihrvatsko, a u funkciji hrvatskog nacionalizma zakrinkanog lažnom maskom domoljublja. Gledate li kojim slučajem emisiju „TV kalendar“, Kosovčevog baštinika na uredničkoj poziciji kome ni Jure Francetić nije sporan - „jer mu se još uvijek u središtu Slunja pale svijeće i lampaši“ - mogli ste zamijetiti da se sem Nikole Tesle praktički uopće ne spominju srpski velikani. Njih za urednika emisije – a kako ta emisija godinama biva uređivana u istom stilu, jasno je da ne samo za njega – uopće nema. Oni kao da ne postoje! Eto, primjerice, o Desanki postoje na Wikipediji prikazi na „srpskom“, „srpskohrvatskom“, slovenskom, makedonskom – čak i na nekim stranim jezicima - ali ni riječi nema na „hrvatskom“! Valjda je to osveta ovostranih nacionalista zbog njenog potonuća u onostrane nacionalističke vode potkraj svoga života, tako da ste čak i obavijest o njenoj smrti morali tražiti mikroskopom po hrvatskim medijima. Vrijeme će pokazati – većini dakako, s obzirom da je manjini to odavno jasno – da su upravo ovakvi stavovi, bivajući u svom kvazidomoljubulju ponajviše antihrvatski, nanijeli najveću štetu Hrvatima i njihovoj kulturi. No, već više od dvadeset godina hrvatske elite prosperiraju na ovakvim stavovima stvarajući iskrivljenu sliku i o srpskom i o vlastitom narodu. Hoće li ponovno doći vrijeme kada ćemo pjesmu
Nemoj mi prići
Ne! Nemoj mi prići.
Hoću izdaleka da volim
Tvoja oka dva
Sreća je lijepa samo dok se čeka
Dok od sebe samo nagovještaj da.
Ne, nemoj mi prići
Ima više draži ova slatka strepnja
Čekanje i strah
Sve je ljepše dok se traži
O čemu se tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići!
Čemu?
Izdaleka samo sve kao zvijezda sja
Izdaleka samo divim se svemu
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva!
moći generaciji mojeg sugovornika i njegove djece podvaliti kao genijalno djelo „hrvatske“ „pjesnikinje“ Silverije Prodan? Knjigoljupcima je odmah jasno kako je to sramni plagijat - objavljen još 2007. godine u panorami suvremenog buzetskog pjesništva „Buzeštice“ - poznate pjesme Desanke Maksimović „Strepnja“, napisane još 1922 (25?). godine:
Strepnja
Ne, nemoj mi prići!Hoću izdaleka
Da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne,nemoj mi prići!Ima više draži
Ova slatka strepnja,čekanje i stra`.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži
O čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Iz daleka samo sve k`o zvezda sja;
Iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva.
Besprizorna prijestupnica – jer plagijat je kazneno djelo, za koje nisam čuo da je odgovarala – prisvojila je Desankinu pjesmu uz „sitne“ izmjene (ijekavizacija uz preraspodjelu strofa i neke sitne promjene te izbacivanje „srbizama“) bez da je trepnula, pravdajući se nakon otkrivenog zločina kako je moguće da je tu pjesmu nekoć pročitala te joj se toliko urezala u pamćenje da ju je kasnije zapisala u bilježnicu kao svoju! Ni izdavač, ni recenzenti, ni urednik navodno nisu u svom kroatističkom zanosu prepoznali drsku krađu. Jasno da jesu, no bi li je prepoznao moj sugovornik s početka teksta, zajedno sa tisuće njemu slično obrazovanih dječaka i djevojčica koji nikada nisu čuli za poznatu poetesu?
Vrijednosti u hrvatskom društvu, ali i ne samo u njemu, izvrnute su naglavačke. Prije je pravilo negoli rijetkost da se u ostvarenju svojih ciljeva – a oni su među ljudima koji preziru materijalističku filozofiju prvenstveno materijalni – dozvoljeno služiti svim, za moralnog čovjeka neprihvatljivim sredstvima. Prevladala je filozofija pragme upotpunjena makijavelizmom i poznatom američkom maksimom - „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“. Ljudi se pri uspinjanju po društvenoj ljestvici stupnjevanoj uglavnom pridobijenim bogatstvom kojemu izvor nije niti bitan, služe svim mogućim trikovima, prijevarama, preobrazbama, zakrinkavanjima i ne rijetko zločinima najgore vrste, odbacujući što dalje od sebe - kao nepotrebni, ograničavajući teret - sve humanističke vrijednosti. Mijenjati stavove preko noći, postalo je – ne dokaz da je čovjek sposoban mijenjati se u pozitivnom smislu, pod utjecajem argumenata, učeći na vlastitim greškama – već dokaz beskrajne lakoće njegovih transformeskih sposobnosti vođenih samoljubivim egoizmom. Ne samo da vlastita (ne)djela ne doživljavaju pogrešnima, već i pojmovi u takvim pragmatičnim, makijavelističkim postupcima, gube svoje uobičajeno značenje i vrijednost. Preobrazba ljudi praćena je i promjenom njihova rječnika, tako da mnogi, odgojeni u takvom okružju, zaista ni ne zamjećuju da čine pogrešne stvari. U tome svakako prednjači politika uz asistenciju sluganskih medija, dok temelje moramo tražiti u degeneriranom obrazovnom sistemu koji je izgubio svoju odgojnu funkciju. Prvenstveno onu humanističku, jer „odgajanje“ djece za vitlanje zastavama i ćurlikanje himni baš i nije neki poduhvat višeg etičkog značaja.
Mnogima je još u sjećanju presuda Predragu Matvejeviću zbog teksta „Naši talibani“ radi kojega je osuđen na zatvorsku kaznu od pet mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine. Osjetio se oklevetanim jedan moralno minorni tip kome je Matvejević zbog njegovih ratnohuškačkih i šovinističkih stavova pridjelio atribuciju iz naslova članka. Doduše, ne tako direktno, ali ga spominje po njegovim (ne)djelima. Nije toliko zabrinjavajuće ako se mamlaz osjeti uvrijeđenim kad mu u lice sasujete istinu (a prije tog članka je dotični više puta prozivao tuženoga kao odnarođenog tipa, spominjao „njegove jugoovisničke mrakobjesove“ i slične gluposti), koliko to da je pravosuđe države koja se od svog osamostaljenja neprekidno nabacivala atribucijom „pravne“, stalo na njegovu stranu. Tek golemi pritisak domaće i svjetske kulturne javnosti, uz Matvejevićevo odbijanje da napiše žalbu na tako apsurdnu presudu, doprinjelo je odluci Vrhovnog suda RH kojom ovaj – mislite ukida kaznu? Ne, već se iz veće nedaće koja je snašla hrvatsko pravosuđe negoli Predraga Matvejevića izvlači saopćenjem kako se, zbog isteka zakonskih rokova "Uvjetna osuda… Predragu Matvejviću više ne može opozvati, a bez njezina opoziva nema mogućnosti izvršenja zatvorske kazne". Tako su, barem prema Vrhovnom sudu i vuk (P.M.) sit i ovce (hrvatsko pravosuđe u čijim arhivima se Matvejević vodi kao osuđivana osoba) cijele!
Jedan od novijih slučajeva javnog tonuća svih moralnih vrijednosti je slučaj „Finih mrtvih djevojaka“ (samo na kazališnim daskama, dakako), kazališnog komada koji je trebao biti postavljen na pozornici teatra „Gavela“ iz Zagreba u režiji Olivera Frljića. Zbog plakata kojim se najavljuje predstava koja tematizira lezbijske odnose (među ženama, dakako) pobunili su se pravovjerni kršćani i muslimani – točnije, vjerske zajednice koje si uzimaju pravo govoriti u njihovo ime. Plakat naime vrijeđa njihove vjerske osjećaje, štogod oni bili i kako god se u praksi zaista provodili. Njih je zasmetao prikaz Djevice Marije (po svim znanstvenim spoznajama nikako nije mogla biti djevica, barem ne po Kristovu rođenju) koju odostrag grli njena partnerica prebacujući joj jednu ruku preko grudi. Možemo samo zamisliti kako li ih tek „vrijeđa“ konkretna lezbijska veza, kad su se već digli na zadnje noge zbog komada oslikanog papira. Pošto se Hrvati gotovo smatraju izabranim katoličkim narodom, a žive s ove strane predziđa kršćanstva i ostali blablabla, jelte, odmah su se političari na čelu sa zagrebačkim gradonačelnikom pobojali za glasove svoje izborne baze. I izvršili pritsak da se plakat povuče, što je samo drugo ime za cenzuru. Cenzuru, na koju su se toliko ostrvljivali osuđujući je kao veliko zlo bivše države i jedan od ključnih dokaza njene nedemokratičnosti. Svi ti veliki Hrvati – uključivo direktora „Gavele“ i cijeli glumački ansambl - plašljivo su podvukli rep bez i riječi protesta ili negodovonja a kamoli odlučnosti da pokažu kičmu koju, kako se pokazalo, niti nemaju. Osim Frljića, dakako, koji je demonstrativno odbio daljnu suradnju sa ovakvim ansamblom.
Kad smo već kod hrvatskog „pravovjernog“ katoličanstva i njegovog odnosa prema spolnim pitanjima, nije na odmet sjetiti se „duboko moralnog“ postupka bivšeg ministra turizma Bajsa koji je svojevremeno podržao restriktivni HDZ-ov zakon o umjetnoj oplodnji. „Ništa u tome ne bi bilo sporno da se nekoliko mjeseci prije njegova tada nevjenčana supruga nije podvrgnula tom zahvatu. Ministar Bajs podigao je ruku da zabrani ono što je sam napravio.“. Kad su novinari od njega zahtijevali obrazloženje ove paradigme dvoličnost (ili stranačke poslušnosti?) oštro im je zaprijetio sudom objave li bilo što o tom slučaju. Jer on kao zna svoja prava – misleći valjda o pravima na dvoličnost – koja će svaki sudija uzeti u obranu. Eto, kakvi licemjerni dvoličnjaci - da o drugim njihovim karakteristikama ne govorim jer, eto, oni znaju svoja prava, pa bih mogao nadrapati – donose zakone ove države.
Čovjek se naprosto snebiva nad moralnim kaosom u glavama nekih ljudi. Slučaj Mamić i njegovo grubo vrijeđanje ministra Jovanovića, ali i svih Srba, na nacionalnoj osnovi, je svima poznat. Njegovo puštanje iz pritvora - uz svu ostalu kamarilu, možete lako pretpostaviti kakvog svjetonazora - dočekao je Tofko Dedić Toti, selektor Romske reprezentacije Hrvatske, ali i – o apsurda - predsjednik Svjetske organizacije Roma za borbu protiv nasilja i netolerancije! Njegovi roditelji su navodno preživjeli logoraši Jasenovca, pa je strašnija od činjenice da im sin slaveći dočekujeće oslobođenje jednog šovena, samo ona da isti može vršiti bilo kakvu funkciju usmjerenu na borbu protiv netolerancije i nasilja (po kojem je Dinamov izvršni predsjednik također bio poznat). Čovjek je prisiljen upitati se jesu li mu njegovi roditelji zaboravili pričati s kojih su to razloga završili u ustaškom logoru, iz kojeg su valjda samo „božjom voljom“ spasili glavu. Eto, ruku pod ruku koračaju neuspjesi državnog obrazovnog sustava s onima sasvim familijarne prirode. Bezbroj je takvih devalvacija moralnih vrijednosti, najočitijih u politici, od kojih tek ilustracije radi spomenusmo nekoliko slučajeva, danas prisutnih kako u javnom tako i u zasebnom, privatnom životu. A „demokratska“ publika (sasvim nezrela za bilo kakve stvarne demokratske procese, jer oni podrazumijevaju i određenu dozu humanizma, kritičnosti i samopoštovanja koja istoj fali) se uglavnom zabavlja, istovremeno na farsičnim izborima kojima je cilj tek formalno ovjeriti kvazidemokratski poredak, birajući objekte svoje zabave na najviše državne funkcije. Nakon čega, poslije izvjesnog vremena, ponajčešće jadikuju. Možda sve to i nije toliko čudno, shvatimo li da ustvari izabiru sebi slične.
Nije samo nacionalizam zatrovao duše ljudi (ne jednom se upitah – retorički, dakako, jer je ishod sasvim izvjestan - bi li zakleti šovinisti odbili transplantaciju organa ili transfuziju krvi od čovjeka „drukčijih krvnih zrnaca“, ako bi im o tome ovisio život?). Nedostatku kriterija kumuju mnogi faktori koje bismo mogli sintetizirati riječju – okvir. Naravno da nije riječ o okviru neke slike, već o okviru u kojem živimo. Život na neki način također možemo shvatiti dinamičkom slikom koja se neprestano mijenja, ostajući kroz duge povijesne periode ograničena društvenim okvirom kojega su najčvršća okosnica ekonomski odnosi. Svi drugi međuljudski odnosi i dozvoljene slobode njihovih manifestacija uvjetovani su jednom konstantom – očuvanjem postojeće raspodjele ekonomske moći vladajućih elita. Unutar tog okvira, vodeći računa o spomenutom ograničenju, razvija se živa interakcija na društvenom, kulturnom, umjetničkom, znanstvenom, sportskom, vjerskom i inim poljima ljudske djelatnosti. Naravno da postoji i povratna reakcija rezultata tih odnosa na strukturu rama; on pokazuje izvjesnu elastičnost prilagođavajući se tako dugo dok nije bitno ugroženo spomenuto ekonomsko ograničenje, kad naprosto puca. Okvir u kojem većina društava na Zemlji danas obitava je liberalno kapitalistički i on dozvoljava masu sloboda – formalnih i stvarnih – tako dugo dok ne postanu opasnost po njegovo očuvanje. Često se one upravo ciljano dozvoljavaju kako bi se skrenula pažnja pučanstva s najbitnijh egzistencijalnih problema, a to su – osim onog „poda se“, na koje se uslijed prevladavajućeg biološkog nagona održanja vrste baš ne može previše utjecati – još „u se“ i „na se“. Čovjek je prinuđen svoje vlastito djelovanje prilagoditi gabaritima koje mu okvir pruža, a u spomenutom slučaju prevladava najobičnija darvinistička borba za opstanak. Nju potiču ne samo konkretni životni problemi sa kojima se ljudi susreću, već se ona i teorijski obrazlaže kao najpoželnija jer – navodno – održava vitalnost društva. Moćni vladaju, slabiji se saginju a najslabiji propadaju. Cijela intelektualna mašinerija vladajuće elite nastoji na raznorazne načine ucijepiti ljudima tu „istinu“ u glavu. Od sporta, preko kulture do znanosti, bitni su samo uspjesi koji vas bacaju na vrh, u krug pobjednika, koji onda dobivaju dobrohotnu pažnju i novčanu stimulaciju vladajućih. O manje uspješnima se rijetko čuje – bitna su samo mjesta na pobjedničkom postolju života – dok onim neuspješnima plijene imovinu, blokiraju račune, nude mizernu socijalnu pomoć ili ih naprosto bacaju na ulicu. U takvim „takmičarskim“ uvjetima mnogi su spremni prekršiti najosnovnije moralne norme samo da bi se održali, da ne bi propali, ali bome i da bi se popeli iznad položaja koji zaista svojim kvalitetima (intelektualnim, radnim i etičkim) zavrijeđuju. Kako ipak ne živimo baš u barbarstvu, čovjek smišlja premnoge načine da postigne svoj cilj. Od služenja lažima, mijenjanja značenja pojmovima, licemjerja, dvoličnosti, nepotizama, korupcije, šovinizama, rasizama, vjerskih i spolnih netrpeljivosti, lažnog moralizma pa i agresivnog odnosa prema sugrađanima, a sve to zamotano prikrivanja radi, u tanki, prozirni celofan civiliziranosti. Jer, negdje u dubini duše i mangupi znaju da čine krive i društveno neprihvatljive stvari. Ovo poslijednje dakako u odnosu na neki teorijski društveni moral kojim se društva zaogrću kao alibijem, da bi se često prikrilo što se ustvari stvarno zbiva pod ovim štitom. Stoga je i moguće da, uz sve progresivne zakone, zajednica u praksi funkcionira kao trulo društvo čiji članovi se samoobrazuju kako što efikasnije i bezbolnije pronaći rupe u njima, a tek manji dio društva upozorava na degradaciju morala i ljudskosti.
Primjer stvarne prilagodbe truleži društva, mada posjeduje elemente koji rade na njegovoj razgradnji te je s tog gledišta pozitivnog karaktera, je i feministički pokret koji unatoč naprednim stavovima za koje se zalaže, nije u stanju shvatiti da se ne bori za stvarnu već samo kontekstualnu ravnopravnost žena i muškaraca. Upravo toliku koliku im to sustav dopušta. Čak je mnogima nedostupno zapažanje da su prisiljene u novonastalim uvjetima ponovno ostvarivati svoja prava odavno izborena u omrznutom „mraku“. Njihova borba u suštini je tek prilagođavnje sustavu koji im je oduzeo već izborene slobode. Mnoge feministkinje ne shvaćaju da tek promjena okvira može sve ljude – pa samim time i žene – učiniti zaista ravnopravnima u realizaciji svojih ličnosti. Dojam je da bi se u robovlasničkom okviru one zalagale da ravnopravno robuju sa svojim muževima i sinovima, ne dirajući u sam sustav. Stoga tek cjelokupni uvid u strukturu, ograničenja i pokretačke snage društva može inicirati promjenu koja će stvarnu slobodu (ekonomsku, socijalnu, političku, umjetničku, ličnu…) donijeti svim članovima društva, nezavisno od njihova spola. Ovako, liberalne feministkinje samo traže ograničenu slobodu, ne usuđujući se dirati – straha radi ili stoga što naprosto ne vide – u prave okove koji ih sputavaju.
Naravno, najefikasniji lijek je promjena okvira, ali ona dolazi u obzir tek kad većina shvati da su bolesnici u jednom bolesnom društvu, kome je – individualnog i kolektivnog zdravlja radi - nužno ne samo provjetravane već temeljita rekonstrukcija. Promjena koja će počivati na temeljima ljudskosti u čijoj će službi biti svi, pa i ekonomski odnosi, čemu naučavaju sve velike filozofije i religije čiji nauk prihvaćamo tek na formalnoj razini. Bilo kako bilo, mnogo smo se manje negoli mislimo udaljili od primitivnog hominida, kojemu je prvenstveni životni cilj bio prije svojih takmaca napuniti želudac, a potom objahati partnera u cilju stvaranja potomstva koje će raditi savršeno istu stvar. Uzevši u obzir navedeno, a prvenstveno poticaj upravljača sustava da se bavimo nevinijim vlastitim problemima negoli suštinskima koji dovode u opasnost njihov položaj, shvatljivije su (ali ne i opravdane) moralne mimikrije i jednih i drugih. Prvih da se izbore za što stabilniji društveni status, a drugih da očuvaju svoje vodeće društvene pozicije. Tek oni koji shvaćaju da čovjek nije samo oruđe koje govori, upotrebno biće na raspolaganju moćnicima, već subjekt koji nadaleko nadilazi tako pojednostavljene pristupe sebi - da je u svojoj osnovi božanski entitet prema kojemu onda tako i moramo postupati - pozivat će se na moral i etiku tamo gdje drugi vide samo uspjeh, vlastitu promociju i zaradu na račun svojih bližnjih. Njih će zasmetati i plagijatori, i cenzori, i dvoličnjaci, i licemjeri, i pseudomoralisti, i korupcionaši, i lažljivci, i prijetvornici, i ograničeni umovi,…, te će nastaviti svoju donkihotsku borbu u njihovu prokazivanju, s nadom da će kad-tad ipak uspjeti pobijediti vjetrenjače.
Nemoj mi prići
Ne! Nemoj mi prići.
Hoću izdaleka da volim
Tvoja oka dva
Sreća je lijepa samo dok se čeka
Dok od sebe samo nagovještaj da.
Ne, nemoj mi prići
Ima više draži ova slatka strepnja
Čekanje i strah
Sve je ljepše dok se traži
O čemu se tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići!
Čemu?
Izdaleka samo sve kao zvijezda sja
Izdaleka samo divim se svemu
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva!
moći generaciji mojeg sugovornika i njegove djece podvaliti kao genijalno djelo „hrvatske“ „pjesnikinje“ Silverije Prodan? Knjigoljupcima je odmah jasno kako je to sramni plagijat - objavljen još 2007. godine u panorami suvremenog buzetskog pjesništva „Buzeštice“ - poznate pjesme Desanke Maksimović „Strepnja“, napisane još 1922 (25?). godine:
Strepnja
Ne, nemoj mi prići!Hoću izdaleka
Da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne,nemoj mi prići!Ima više draži
Ova slatka strepnja,čekanje i stra`.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži
O čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Iz daleka samo sve k`o zvezda sja;
Iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva.
Besprizorna prijestupnica – jer plagijat je kazneno djelo, za koje nisam čuo da je odgovarala – prisvojila je Desankinu pjesmu uz „sitne“ izmjene (ijekavizacija uz preraspodjelu strofa i neke sitne promjene te izbacivanje „srbizama“) bez da je trepnula, pravdajući se nakon otkrivenog zločina kako je moguće da je tu pjesmu nekoć pročitala te joj se toliko urezala u pamćenje da ju je kasnije zapisala u bilježnicu kao svoju! Ni izdavač, ni recenzenti, ni urednik navodno nisu u svom kroatističkom zanosu prepoznali drsku krađu. Jasno da jesu, no bi li je prepoznao moj sugovornik s početka teksta, zajedno sa tisuće njemu slično obrazovanih dječaka i djevojčica koji nikada nisu čuli za poznatu poetesu?
Vrijednosti u hrvatskom društvu, ali i ne samo u njemu, izvrnute su naglavačke. Prije je pravilo negoli rijetkost da se u ostvarenju svojih ciljeva – a oni su među ljudima koji preziru materijalističku filozofiju prvenstveno materijalni – dozvoljeno služiti svim, za moralnog čovjeka neprihvatljivim sredstvima. Prevladala je filozofija pragme upotpunjena makijavelizmom i poznatom američkom maksimom - „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“. Ljudi se pri uspinjanju po društvenoj ljestvici stupnjevanoj uglavnom pridobijenim bogatstvom kojemu izvor nije niti bitan, služe svim mogućim trikovima, prijevarama, preobrazbama, zakrinkavanjima i ne rijetko zločinima najgore vrste, odbacujući što dalje od sebe - kao nepotrebni, ograničavajući teret - sve humanističke vrijednosti. Mijenjati stavove preko noći, postalo je – ne dokaz da je čovjek sposoban mijenjati se u pozitivnom smislu, pod utjecajem argumenata, učeći na vlastitim greškama – već dokaz beskrajne lakoće njegovih transformeskih sposobnosti vođenih samoljubivim egoizmom. Ne samo da vlastita (ne)djela ne doživljavaju pogrešnima, već i pojmovi u takvim pragmatičnim, makijavelističkim postupcima, gube svoje uobičajeno značenje i vrijednost. Preobrazba ljudi praćena je i promjenom njihova rječnika, tako da mnogi, odgojeni u takvom okružju, zaista ni ne zamjećuju da čine pogrešne stvari. U tome svakako prednjači politika uz asistenciju sluganskih medija, dok temelje moramo tražiti u degeneriranom obrazovnom sistemu koji je izgubio svoju odgojnu funkciju. Prvenstveno onu humanističku, jer „odgajanje“ djece za vitlanje zastavama i ćurlikanje himni baš i nije neki poduhvat višeg etičkog značaja.
Mnogima je još u sjećanju presuda Predragu Matvejeviću zbog teksta „Naši talibani“ radi kojega je osuđen na zatvorsku kaznu od pet mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine. Osjetio se oklevetanim jedan moralno minorni tip kome je Matvejević zbog njegovih ratnohuškačkih i šovinističkih stavova pridjelio atribuciju iz naslova članka. Doduše, ne tako direktno, ali ga spominje po njegovim (ne)djelima. Nije toliko zabrinjavajuće ako se mamlaz osjeti uvrijeđenim kad mu u lice sasujete istinu (a prije tog članka je dotični više puta prozivao tuženoga kao odnarođenog tipa, spominjao „njegove jugoovisničke mrakobjesove“ i slične gluposti), koliko to da je pravosuđe države koja se od svog osamostaljenja neprekidno nabacivala atribucijom „pravne“, stalo na njegovu stranu. Tek golemi pritisak domaće i svjetske kulturne javnosti, uz Matvejevićevo odbijanje da napiše žalbu na tako apsurdnu presudu, doprinjelo je odluci Vrhovnog suda RH kojom ovaj – mislite ukida kaznu? Ne, već se iz veće nedaće koja je snašla hrvatsko pravosuđe negoli Predraga Matvejevića izvlači saopćenjem kako se, zbog isteka zakonskih rokova "Uvjetna osuda… Predragu Matvejviću više ne može opozvati, a bez njezina opoziva nema mogućnosti izvršenja zatvorske kazne". Tako su, barem prema Vrhovnom sudu i vuk (P.M.) sit i ovce (hrvatsko pravosuđe u čijim arhivima se Matvejević vodi kao osuđivana osoba) cijele!
Jedan od novijih slučajeva javnog tonuća svih moralnih vrijednosti je slučaj „Finih mrtvih djevojaka“ (samo na kazališnim daskama, dakako), kazališnog komada koji je trebao biti postavljen na pozornici teatra „Gavela“ iz Zagreba u režiji Olivera Frljića. Zbog plakata kojim se najavljuje predstava koja tematizira lezbijske odnose (među ženama, dakako) pobunili su se pravovjerni kršćani i muslimani – točnije, vjerske zajednice koje si uzimaju pravo govoriti u njihovo ime. Plakat naime vrijeđa njihove vjerske osjećaje, štogod oni bili i kako god se u praksi zaista provodili. Njih je zasmetao prikaz Djevice Marije (po svim znanstvenim spoznajama nikako nije mogla biti djevica, barem ne po Kristovu rođenju) koju odostrag grli njena partnerica prebacujući joj jednu ruku preko grudi. Možemo samo zamisliti kako li ih tek „vrijeđa“ konkretna lezbijska veza, kad su se već digli na zadnje noge zbog komada oslikanog papira. Pošto se Hrvati gotovo smatraju izabranim katoličkim narodom, a žive s ove strane predziđa kršćanstva i ostali blablabla, jelte, odmah su se političari na čelu sa zagrebačkim gradonačelnikom pobojali za glasove svoje izborne baze. I izvršili pritsak da se plakat povuče, što je samo drugo ime za cenzuru. Cenzuru, na koju su se toliko ostrvljivali osuđujući je kao veliko zlo bivše države i jedan od ključnih dokaza njene nedemokratičnosti. Svi ti veliki Hrvati – uključivo direktora „Gavele“ i cijeli glumački ansambl - plašljivo su podvukli rep bez i riječi protesta ili negodovonja a kamoli odlučnosti da pokažu kičmu koju, kako se pokazalo, niti nemaju. Osim Frljića, dakako, koji je demonstrativno odbio daljnu suradnju sa ovakvim ansamblom.
Kad smo već kod hrvatskog „pravovjernog“ katoličanstva i njegovog odnosa prema spolnim pitanjima, nije na odmet sjetiti se „duboko moralnog“ postupka bivšeg ministra turizma Bajsa koji je svojevremeno podržao restriktivni HDZ-ov zakon o umjetnoj oplodnji. „Ništa u tome ne bi bilo sporno da se nekoliko mjeseci prije njegova tada nevjenčana supruga nije podvrgnula tom zahvatu. Ministar Bajs podigao je ruku da zabrani ono što je sam napravio.“. Kad su novinari od njega zahtijevali obrazloženje ove paradigme dvoličnost (ili stranačke poslušnosti?) oštro im je zaprijetio sudom objave li bilo što o tom slučaju. Jer on kao zna svoja prava – misleći valjda o pravima na dvoličnost – koja će svaki sudija uzeti u obranu. Eto, kakvi licemjerni dvoličnjaci - da o drugim njihovim karakteristikama ne govorim jer, eto, oni znaju svoja prava, pa bih mogao nadrapati – donose zakone ove države.
Čovjek se naprosto snebiva nad moralnim kaosom u glavama nekih ljudi. Slučaj Mamić i njegovo grubo vrijeđanje ministra Jovanovića, ali i svih Srba, na nacionalnoj osnovi, je svima poznat. Njegovo puštanje iz pritvora - uz svu ostalu kamarilu, možete lako pretpostaviti kakvog svjetonazora - dočekao je Tofko Dedić Toti, selektor Romske reprezentacije Hrvatske, ali i – o apsurda - predsjednik Svjetske organizacije Roma za borbu protiv nasilja i netolerancije! Njegovi roditelji su navodno preživjeli logoraši Jasenovca, pa je strašnija od činjenice da im sin slaveći dočekujeće oslobođenje jednog šovena, samo ona da isti može vršiti bilo kakvu funkciju usmjerenu na borbu protiv netolerancije i nasilja (po kojem je Dinamov izvršni predsjednik također bio poznat). Čovjek je prisiljen upitati se jesu li mu njegovi roditelji zaboravili pričati s kojih su to razloga završili u ustaškom logoru, iz kojeg su valjda samo „božjom voljom“ spasili glavu. Eto, ruku pod ruku koračaju neuspjesi državnog obrazovnog sustava s onima sasvim familijarne prirode. Bezbroj je takvih devalvacija moralnih vrijednosti, najočitijih u politici, od kojih tek ilustracije radi spomenusmo nekoliko slučajeva, danas prisutnih kako u javnom tako i u zasebnom, privatnom životu. A „demokratska“ publika (sasvim nezrela za bilo kakve stvarne demokratske procese, jer oni podrazumijevaju i određenu dozu humanizma, kritičnosti i samopoštovanja koja istoj fali) se uglavnom zabavlja, istovremeno na farsičnim izborima kojima je cilj tek formalno ovjeriti kvazidemokratski poredak, birajući objekte svoje zabave na najviše državne funkcije. Nakon čega, poslije izvjesnog vremena, ponajčešće jadikuju. Možda sve to i nije toliko čudno, shvatimo li da ustvari izabiru sebi slične.
Nije samo nacionalizam zatrovao duše ljudi (ne jednom se upitah – retorički, dakako, jer je ishod sasvim izvjestan - bi li zakleti šovinisti odbili transplantaciju organa ili transfuziju krvi od čovjeka „drukčijih krvnih zrnaca“, ako bi im o tome ovisio život?). Nedostatku kriterija kumuju mnogi faktori koje bismo mogli sintetizirati riječju – okvir. Naravno da nije riječ o okviru neke slike, već o okviru u kojem živimo. Život na neki način također možemo shvatiti dinamičkom slikom koja se neprestano mijenja, ostajući kroz duge povijesne periode ograničena društvenim okvirom kojega su najčvršća okosnica ekonomski odnosi. Svi drugi međuljudski odnosi i dozvoljene slobode njihovih manifestacija uvjetovani su jednom konstantom – očuvanjem postojeće raspodjele ekonomske moći vladajućih elita. Unutar tog okvira, vodeći računa o spomenutom ograničenju, razvija se živa interakcija na društvenom, kulturnom, umjetničkom, znanstvenom, sportskom, vjerskom i inim poljima ljudske djelatnosti. Naravno da postoji i povratna reakcija rezultata tih odnosa na strukturu rama; on pokazuje izvjesnu elastičnost prilagođavajući se tako dugo dok nije bitno ugroženo spomenuto ekonomsko ograničenje, kad naprosto puca. Okvir u kojem većina društava na Zemlji danas obitava je liberalno kapitalistički i on dozvoljava masu sloboda – formalnih i stvarnih – tako dugo dok ne postanu opasnost po njegovo očuvanje. Često se one upravo ciljano dozvoljavaju kako bi se skrenula pažnja pučanstva s najbitnijh egzistencijalnih problema, a to su – osim onog „poda se“, na koje se uslijed prevladavajućeg biološkog nagona održanja vrste baš ne može previše utjecati – još „u se“ i „na se“. Čovjek je prinuđen svoje vlastito djelovanje prilagoditi gabaritima koje mu okvir pruža, a u spomenutom slučaju prevladava najobičnija darvinistička borba za opstanak. Nju potiču ne samo konkretni životni problemi sa kojima se ljudi susreću, već se ona i teorijski obrazlaže kao najpoželnija jer – navodno – održava vitalnost društva. Moćni vladaju, slabiji se saginju a najslabiji propadaju. Cijela intelektualna mašinerija vladajuće elite nastoji na raznorazne načine ucijepiti ljudima tu „istinu“ u glavu. Od sporta, preko kulture do znanosti, bitni su samo uspjesi koji vas bacaju na vrh, u krug pobjednika, koji onda dobivaju dobrohotnu pažnju i novčanu stimulaciju vladajućih. O manje uspješnima se rijetko čuje – bitna su samo mjesta na pobjedničkom postolju života – dok onim neuspješnima plijene imovinu, blokiraju račune, nude mizernu socijalnu pomoć ili ih naprosto bacaju na ulicu. U takvim „takmičarskim“ uvjetima mnogi su spremni prekršiti najosnovnije moralne norme samo da bi se održali, da ne bi propali, ali bome i da bi se popeli iznad položaja koji zaista svojim kvalitetima (intelektualnim, radnim i etičkim) zavrijeđuju. Kako ipak ne živimo baš u barbarstvu, čovjek smišlja premnoge načine da postigne svoj cilj. Od služenja lažima, mijenjanja značenja pojmovima, licemjerja, dvoličnosti, nepotizama, korupcije, šovinizama, rasizama, vjerskih i spolnih netrpeljivosti, lažnog moralizma pa i agresivnog odnosa prema sugrađanima, a sve to zamotano prikrivanja radi, u tanki, prozirni celofan civiliziranosti. Jer, negdje u dubini duše i mangupi znaju da čine krive i društveno neprihvatljive stvari. Ovo poslijednje dakako u odnosu na neki teorijski društveni moral kojim se društva zaogrću kao alibijem, da bi se često prikrilo što se ustvari stvarno zbiva pod ovim štitom. Stoga je i moguće da, uz sve progresivne zakone, zajednica u praksi funkcionira kao trulo društvo čiji članovi se samoobrazuju kako što efikasnije i bezbolnije pronaći rupe u njima, a tek manji dio društva upozorava na degradaciju morala i ljudskosti.
Primjer stvarne prilagodbe truleži društva, mada posjeduje elemente koji rade na njegovoj razgradnji te je s tog gledišta pozitivnog karaktera, je i feministički pokret koji unatoč naprednim stavovima za koje se zalaže, nije u stanju shvatiti da se ne bori za stvarnu već samo kontekstualnu ravnopravnost žena i muškaraca. Upravo toliku koliku im to sustav dopušta. Čak je mnogima nedostupno zapažanje da su prisiljene u novonastalim uvjetima ponovno ostvarivati svoja prava odavno izborena u omrznutom „mraku“. Njihova borba u suštini je tek prilagođavnje sustavu koji im je oduzeo već izborene slobode. Mnoge feministkinje ne shvaćaju da tek promjena okvira može sve ljude – pa samim time i žene – učiniti zaista ravnopravnima u realizaciji svojih ličnosti. Dojam je da bi se u robovlasničkom okviru one zalagale da ravnopravno robuju sa svojim muževima i sinovima, ne dirajući u sam sustav. Stoga tek cjelokupni uvid u strukturu, ograničenja i pokretačke snage društva može inicirati promjenu koja će stvarnu slobodu (ekonomsku, socijalnu, političku, umjetničku, ličnu…) donijeti svim članovima društva, nezavisno od njihova spola. Ovako, liberalne feministkinje samo traže ograničenu slobodu, ne usuđujući se dirati – straha radi ili stoga što naprosto ne vide – u prave okove koji ih sputavaju.
Naravno, najefikasniji lijek je promjena okvira, ali ona dolazi u obzir tek kad većina shvati da su bolesnici u jednom bolesnom društvu, kome je – individualnog i kolektivnog zdravlja radi - nužno ne samo provjetravane već temeljita rekonstrukcija. Promjena koja će počivati na temeljima ljudskosti u čijoj će službi biti svi, pa i ekonomski odnosi, čemu naučavaju sve velike filozofije i religije čiji nauk prihvaćamo tek na formalnoj razini. Bilo kako bilo, mnogo smo se manje negoli mislimo udaljili od primitivnog hominida, kojemu je prvenstveni životni cilj bio prije svojih takmaca napuniti želudac, a potom objahati partnera u cilju stvaranja potomstva koje će raditi savršeno istu stvar. Uzevši u obzir navedeno, a prvenstveno poticaj upravljača sustava da se bavimo nevinijim vlastitim problemima negoli suštinskima koji dovode u opasnost njihov položaj, shvatljivije su (ali ne i opravdane) moralne mimikrije i jednih i drugih. Prvih da se izbore za što stabilniji društveni status, a drugih da očuvaju svoje vodeće društvene pozicije. Tek oni koji shvaćaju da čovjek nije samo oruđe koje govori, upotrebno biće na raspolaganju moćnicima, već subjekt koji nadaleko nadilazi tako pojednostavljene pristupe sebi - da je u svojoj osnovi božanski entitet prema kojemu onda tako i moramo postupati - pozivat će se na moral i etiku tamo gdje drugi vide samo uspjeh, vlastitu promociju i zaradu na račun svojih bližnjih. Njih će zasmetati i plagijatori, i cenzori, i dvoličnjaci, i licemjeri, i pseudomoralisti, i korupcionaši, i lažljivci, i prijetvornici, i ograničeni umovi,…, te će nastaviti svoju donkihotsku borbu u njihovu prokazivanju, s nadom da će kad-tad ipak uspjeti pobijediti vjetrenjače.
|
|
||||
05.3.2013.
KRDO
Gnušao se krda svom silinom svog krhkog bića. Zapravo, bijaše to pleme, no za njega baš i ne previše različito od krda. Prezirao je njegovu misaonu isključivost a istovremeno tihu prinudu uključive obuhvatnosti, kojom je prisiljavalo svoje članove da se podrede njegovoj kolektivnoj psihologiji. Posebno se ta samoshvatljivost služenja nametnutim zajedničkim vrijednostima očitovala kod vršenja rituala. Dok su kurjaci noću zavijali na puni mjesec, svako malo – prema bezprigovornim odlukama plemenskog vrača obznanjenih nakon proučavanja znakova iz crijeva žrtvenih životinja – članovi plemena izvodili su analogon vučjih radnji, podjednako nesvijesni razloga s kojega to čine. Vođa plemena, poput predvodnika čopora, brinuo je - što mu baš i ne bijaše preteško - da učešće u ceremonijalu bude bez izuzetaka. Shvaćao je kako svi ti obredi kojima je gomila potvrđivala zajedničko pripadanje i služenje istim ciljevima – prirodnim i nadnaravnim – nisu tek od jučer, već imaju dugu povijest potvrđenu stoljetnom životnom praksom, no… Gnušao se i prezirao ih. Poput programiranih strojeva (naravno, o njima on nije ni mogao slutiti), kao jedan psihološki makroorganizam, te fizički izolirane jedinke savršeno su sinkrono učestvovale u svim fazama svojih fanatičnih rituala. On lično nikada nije mogao prijeći tu liniju stapanja fragmenata u čvrsti kolektivitet – previše je cijenio svoje vlastito mišljenje i stavove a da bi se dao podrediti stoljećima uvriježenim i ponavljanim, a jednako tako dugo nikad u sumnju dovedenim i propitivanim dogmama.
Izdvajao se još od malena, i znao je da to i oni znaju. Tolerirali su ga, možda ne toliko čovjekoljublja radi koliko rad još jedne od navještenih doktrina kojima su bezrezervno vjerovali. Shvaćao je, više podsvijesno negoli svijesnim umom – a možda upravo stoga što su ga ostavljali relativno na miru (sem prezirnih pogleda i usiljene tolerancije kojom su se odnosili prema njemu) kako je to sasvim ispravan stav, ali da on bez dopune sa posvemašnjom ličnom slobodom skeptičnog propitivanja ne znači baš mnogo. Osjećao je u svojoj dubini da prihvaćeni formalizam snošljivosti, lišen svoje suštinske manifestacije, nije doli tek korektan no potpuno neljudski odnos. Naprosto su se držali dogme, ispravne ovaj put, poput nesvijesne mašine koja mehanički ponavlja naredbe upisane u svoj kod.
No, kada je učinio najveću blasfemiju, dovevši u pitanje opstojnost Navjestitelja svih tih zakona u koje, i u kojega, su bezrezervno vjerovali, došao je kraj i tom formalnom prihvaćanju. Bijaše izgnan iz plemena, sa najstrašnijim kletvama koje je moguće baciti na prekršitelja poruka Apsoluta, uz cinični dodatak kako je, eto, sretan što je uopće izvukao živu glavu – naravno – zbog čistog humanizma krda kome se on ne želi podrediti. Stoljećima kasnije, slično prokletstvo pratit će izopćenje iz zajednice jednog od najvećih umova čovječanstva:
„Bio proklet danju, bio proklet noću; bio proklet kad liježe, bio proklet kad ustaje; bio proklet kad izlazi, bio proklet kad se vraća. Neka mu Gospodin nikad više ne oprosti niti ga prihvati; neka bijes i nezadovoljstvo Gospodnje plamte od sad protiv njega, sa svim prokletstvima zapisanim u Knjizi zakona i izbace njegovo ime iz svega pod nebom; neka ga Gospodin ne rastavi od zala svih plemena Izraelovih, odvagne mu sva prokletstva zemlje zapisana u Knjizi zakona; a svi vi koji se pokoravate Gospodinu svome Bogu bili spašeni ovoga dana.“
Sada je lutao savanom, prepušten sam sebi i svojoj snalažljivosti, u potrazi za hranom, izbjegavajući divlje zvijeri, žeđajući danima dok ne bi naišao na izvor čiste ili lokvu prljave vode iz koje je pio zajedno sa ostalim Njegovom bićima – uvijek na oprezu pred predatorima, ali ne samo njima. Čuvao se susreta sa drugim plemenom, krdom različitim od onoga iz kojeg je potekao, gomilom koja je podjednako pravovjerno upražnjavala neki sasvim drugi sustav vrijednosti od onog u kojem je odrastao. Zbog nepokoravanja kojemu je sad ostavljen samom sebi, svojoj fizičkoj i unutrašnjoj snazi. Postupno mu je, iz dana u dan prepuštenom usudu samoće, postajalo jasno zašto se krdo drži skupa. Počeo je shvaćati kako sistem vjerovanja koje su upražnjavali naprosto predstavlja ljepilo kome je cilj što više očvrsnuti zajednicu u monolitnu cjelinu, sposobnu izdržati izazove kojima bješe prepuštena. Tko zna iz kojeg razloga, taj ljepak nije kod njega imao učinka što mu ni bješe žao, mada je sve više shvaćao istinu koju su sociolozi nekog budućeg vremena izrazili u obliku da je čovjek – društveno biće.
Nije toliko žudio za društvom sličnim svojim istjerivačima koliko mu se ta, u budućnosti formulirana, istina nudila preko svoje biološke forme. Čeznuo je za bićem suprotnog spola. Ne samo spolnom žudnjom darovanom mu kao svim živim bićima, već i onom duhovnom – maštao je o istomišljenici koja bi rezonirala sa njegovim pogledima uslijed kojih je izgubio naklonost plemena. Znao je da takvu osobu može tražiti samo izvan skupine sebi sličnih, prognanicu poput sebe sama, te je stoga s još uvišestručenijom pažnjom negoli pred divljim zvijerima svakodnevno očima češljao horizont. I onda, jednog dana desilo se upravo ono čemu je žudio. Pojavila se iznenada i oboje su bili zatečeni onim drugim. Dugim, usplahirenim pogledima oprezno su se počeli ispitivati; prvo način ponašanja onog drugog – što bijaše evolucijski opravdano u tom surovom svijetu - potom fizički izgled, da bi završilo skeniranjem nutrine kroz prozor očiju. Zadovoljni oboje sa viđenim, krenuli su potražiti najbližu napuštenu špilju.
A onda, pristupiše stvaranju novog krda.
Izdvajao se još od malena, i znao je da to i oni znaju. Tolerirali su ga, možda ne toliko čovjekoljublja radi koliko rad još jedne od navještenih doktrina kojima su bezrezervno vjerovali. Shvaćao je, više podsvijesno negoli svijesnim umom – a možda upravo stoga što su ga ostavljali relativno na miru (sem prezirnih pogleda i usiljene tolerancije kojom su se odnosili prema njemu) kako je to sasvim ispravan stav, ali da on bez dopune sa posvemašnjom ličnom slobodom skeptičnog propitivanja ne znači baš mnogo. Osjećao je u svojoj dubini da prihvaćeni formalizam snošljivosti, lišen svoje suštinske manifestacije, nije doli tek korektan no potpuno neljudski odnos. Naprosto su se držali dogme, ispravne ovaj put, poput nesvijesne mašine koja mehanički ponavlja naredbe upisane u svoj kod.
No, kada je učinio najveću blasfemiju, dovevši u pitanje opstojnost Navjestitelja svih tih zakona u koje, i u kojega, su bezrezervno vjerovali, došao je kraj i tom formalnom prihvaćanju. Bijaše izgnan iz plemena, sa najstrašnijim kletvama koje je moguće baciti na prekršitelja poruka Apsoluta, uz cinični dodatak kako je, eto, sretan što je uopće izvukao živu glavu – naravno – zbog čistog humanizma krda kome se on ne želi podrediti. Stoljećima kasnije, slično prokletstvo pratit će izopćenje iz zajednice jednog od najvećih umova čovječanstva:
„Bio proklet danju, bio proklet noću; bio proklet kad liježe, bio proklet kad ustaje; bio proklet kad izlazi, bio proklet kad se vraća. Neka mu Gospodin nikad više ne oprosti niti ga prihvati; neka bijes i nezadovoljstvo Gospodnje plamte od sad protiv njega, sa svim prokletstvima zapisanim u Knjizi zakona i izbace njegovo ime iz svega pod nebom; neka ga Gospodin ne rastavi od zala svih plemena Izraelovih, odvagne mu sva prokletstva zemlje zapisana u Knjizi zakona; a svi vi koji se pokoravate Gospodinu svome Bogu bili spašeni ovoga dana.“
Sada je lutao savanom, prepušten sam sebi i svojoj snalažljivosti, u potrazi za hranom, izbjegavajući divlje zvijeri, žeđajući danima dok ne bi naišao na izvor čiste ili lokvu prljave vode iz koje je pio zajedno sa ostalim Njegovom bićima – uvijek na oprezu pred predatorima, ali ne samo njima. Čuvao se susreta sa drugim plemenom, krdom različitim od onoga iz kojeg je potekao, gomilom koja je podjednako pravovjerno upražnjavala neki sasvim drugi sustav vrijednosti od onog u kojem je odrastao. Zbog nepokoravanja kojemu je sad ostavljen samom sebi, svojoj fizičkoj i unutrašnjoj snazi. Postupno mu je, iz dana u dan prepuštenom usudu samoće, postajalo jasno zašto se krdo drži skupa. Počeo je shvaćati kako sistem vjerovanja koje su upražnjavali naprosto predstavlja ljepilo kome je cilj što više očvrsnuti zajednicu u monolitnu cjelinu, sposobnu izdržati izazove kojima bješe prepuštena. Tko zna iz kojeg razloga, taj ljepak nije kod njega imao učinka što mu ni bješe žao, mada je sve više shvaćao istinu koju su sociolozi nekog budućeg vremena izrazili u obliku da je čovjek – društveno biće.
Nije toliko žudio za društvom sličnim svojim istjerivačima koliko mu se ta, u budućnosti formulirana, istina nudila preko svoje biološke forme. Čeznuo je za bićem suprotnog spola. Ne samo spolnom žudnjom darovanom mu kao svim živim bićima, već i onom duhovnom – maštao je o istomišljenici koja bi rezonirala sa njegovim pogledima uslijed kojih je izgubio naklonost plemena. Znao je da takvu osobu može tražiti samo izvan skupine sebi sličnih, prognanicu poput sebe sama, te je stoga s još uvišestručenijom pažnjom negoli pred divljim zvijerima svakodnevno očima češljao horizont. I onda, jednog dana desilo se upravo ono čemu je žudio. Pojavila se iznenada i oboje su bili zatečeni onim drugim. Dugim, usplahirenim pogledima oprezno su se počeli ispitivati; prvo način ponašanja onog drugog – što bijaše evolucijski opravdano u tom surovom svijetu - potom fizički izgled, da bi završilo skeniranjem nutrine kroz prozor očiju. Zadovoljni oboje sa viđenim, krenuli su potražiti najbližu napuštenu špilju.
A onda, pristupiše stvaranju novog krda.
|
|
||||
15.2.2013.
Dobra volja je najbolja
U „Rječniku filozofskih pojmova“ nailazimo na ovu definiciju volje:
„volja - naziv za ljudsku racionalnu sposobnost da teži prema dobru, za razliku od instinktivne težnje koja nije slobodna. Voljno djelovanje je vlastitost duhovnog ili
samosvjesnog subjekta i ona je najviša i najsavršenija forma ljudske aktivnosti jer je svjesna i slobodna. Zajedno s umom predstavlja najvažnije moci duha.”
Uvjeren sam da stvari ipak nisu jednostavne poput gornje definicije. Primjetimo da osim što posjeduje karakteristiku svijesnosti, volja je i slobodna - barem tako se kaže. No, u istom rječniku nailazimo i na pojam slobodne volje:
“slobodna volja - (lat. liberum arbitrium), prema tomističkoj tradiciji sloboda čovjekove volje jest čovjekovo svojstvo kojim je on razumski gospodar svojih čina, a potječe od toga što se čovjek u svojim slobodnim odlukama odlučuje o alternativama izbora na temelju svoje razumske spoznaje koja je izgrađena pod formalnim vidikom bitka kojim bivstvuju biti, a ne tek nečeg nekako skučenog ili manje važnoga nego što je bitak. Prema R. Descartesovoj tradiciji sloboda je aktivna neopredijeljenost bez nutarnje opredijeljenosti, a snagom koje volja ima mod upravljanja svojim činom, tako da i onda kada je izvršeno sve što je potrebno za djelovanje, volja može bilo djelovati, bilo ne djelovati.“
Odmah se postavlja pitanje zašto su nužna dva pojma (izuzmemo li možda potrebu da se definicije izlože u povijesnom kontekstu), kad već onaj prvi eksplicitno definira da je volja slobodna? Po nama, ovako shvaćeni pojmovi nisu nego istoznačnice, te ćemo ih tako i koristiti, često naznačujući atribut slobode kao bitan element volje. Volja je, naime slobodna – prema gornjim opisima – s čime se ne bi baš svi mogli složiti.
Jednu od opozicionih skupina ovakvom shvaćanju volje (kao slobodne) tvore mnogi prirodoznanstvenici, prvenstveno fizičari. Oni otprilike argumentiraju ovako: Svijet je nastao prije kojih 13-14 milijardi godina a ono što danas vidimo posljedica je evolucije materije. Tako i ljudska bića, zajedno sa svim svojim biokemijskim i psihološkim osobinama. Tu spada i duh, kojega bismo mogli smatrati materijalnim (nisam rekao – tvarnim!) u smislu da ga je iznjedrila materija. Pomalo marksistički rečeno, duh je najviši oblik razvoja materije! Uz sve druge karakteristike, volja je također karakteristika duha. Kako se cijela evolucija - od temeljnih entiteta, kvarkova i fizičkih polja do čovjeka i njegova duha - odvija temeljem prirodnih zakonitosti, onda smo svi mi podvrgnuti njihovom djelovanju. U načelu, sve proizlazi - pa i ljudska volja – kao posljedica interakcija najosnovnijih tvorbenih entiteta, elementarnih čestica i polja. „Sloboda“ naše volje leži skrivena daleko u tim kompliciranim interakcijama, tako daleko i tako kompliciranim da mi u praksi niti na njih ne pomišljamo, a kamoli da bismo prihvatili kako sva naša djelovanja slijede iz njih. Otprilike kao što kaže filozof (Spinoza) koji sa kvantnom fizikom nije imao nikakve veze:
„Kad bi kamen koji pada imao svesti, on bi držao da je njegovo padanje rezultat njegove slobodne volje.“
Pierre-Simon Laplace, francuski matematičar i astronom, je dobro ilustrirao determinizam, naučnu paradigmu koja je vladala u 19. stoljeću, zamisliši nadmoćno biće, demona koji bi imao informaciju o brzinama i položajima svih čestica u svemiru. Prema tadašnjim znanstvenim shvaćanjima, on bi automatski znao i cijelu budućnost vasione. Na taj način bi i svako buduće djelovanje ma koje ljudske jedinke bilo unaprijed predodređeno (determinirano) bez obzira na to što bi ona – ne znajući silni splet kompliciranih interakcija koje njime upravljaju – zadržala iluziju svoje slobodne volje. A ako volja slijedi iz nečeg zadatog (prirodnih zakona), onda nužno u svojoj osnovi ne može biti slobodna.
Osnovni prigovor (pa i moj) ovakvom stavu je da ne vodi računa o takozvanim emergentnim zakonitostima, zakonima koji se pojavljuju na svakom novom stupnju razvoja materije, a koji su nepoznati u prethodnom stupnju. Pojednostavljeno rečeno, u ranoj fazi razvoja materije djelovali su zakoni kvantne fizike, pojavom atoma i molekula „izronili“ su i kemijski zakoni, nastankom žive tvari iz anorganske pojavljuju se biokemijske zakonitosti, pojavom ljudskog duha nastaju i psihološke zakonitosti, dok ljudskom kulturom vladaju one socijalnog tipa. Ljudskim duhom vlada njegova psihologija (duh valjda spada u područje psihologije) koja ne ovise o temeljnim fizikalnim zakonima – barem ne više noli zbog istih svijet uopće postoji i takav je kakav upravo jeste. Zaista je presmjelo tvrditi da temeljni kvantnomehanički prirodni zakoni imaju utjecaja na ove poslijednje ili pak zakone logike kojima se upravlja (u praksi vrlo krivudavo i nekonzistentno) racionalno mišljenje. Mada, cijeli svemir – to se mora priznati – počiva na njima i bio bi sasvim drukčiji da su i oni drugačiji. Daklem, volja nije determinirana tako da se ponaša slijedeći tko zna kako komplicirane interakcije koje se zbivaju unutar našeg mozga, a da mi toga nismo ni svijesni. To ne bi bi bilo ništa drugo doli dekartovsko shvaćanje (dignuto na nešto sofisticiraniji nivo) čovjeka kao automata, kao obične vekerice – sata na navijanje – koji funkcionira jednostavno slijedeći upute svog mehanizma, interakcije silnih kotačića, zupčanika i opruga koje ga tvore. Ivan Supek je pokušao prevazići ovakovo determinirano pobijanje slobodne volje čovjekove, pozivajući se na vjerojatnostne zakone kvantne fizike i Heisenbergov princip neodređenosti, argumentirajući (dakako, pojednostavljeno rečeno) kako osnovni fizikalni zakoni nisu deterministički već probabilistički, vjerojatnosni. Oni dozvoljavaju više rješenja, svako sa svojim stupnjem vjerojatnosti, čime se onda – daljnjim protezanjem te argumentacije do nivoa ljudskog duha – izbjegava djelovanje volje po jednoznačnom, unaprijed propisanom receptu. Čovjek uvijek ima slobodu izbora i može, slobodno se opredjeljujući, shodno tome djelovati. Lično mi ovakvo objašnjenje izgleda previše nategnuto i vuče nekako na zakrabuljeni mehanicizam, drugim riječima – na spominjanog Descartesa. Na sličnom je putu i fizičar V.Paar, samo što on za razliku od Supeka naveliko koketira sa religijom.
Postoje dakako i teološki prigovori slobodi čovjekove volje, u smislu da ako ako nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, onda nas je stvorio takve kakvi jesmo te funkcioniramo onako kako je On to i zamislio. Vjernici često kažu „Tako je Bog htio“, „Budi volja Tvoja“, čime direktno odriču slobodu svog odlučivanja, prepuštajući je Tvorcu.
„Da li Bog zna, ili ne zna da će pojedinci biti dobri ili zli? Ako kažeš „On zna“, onda nužno sledi da je čovek prisiljen da se ponaša kako je Bog unapred znao da će se ponašati, u suprotnom Božije znanje bi bilo nesavršeno...“,
tim je riječima Maimonides, židovski filozof, teolog, matematičar, astronom i liječnik, još u 12. stoljeću formulirao ovaj paradoks predestinacije. Paradoks, jer čovjek po svu silu ustraje na dvije stvari – savršenom božanstvu koje ga je stvorilo i svojoj stvarnoj ili navodnoj slobodnoj volji. Spomenuti prigovor nije nego također prerušeni prirodoznastveni iz prethodnog odlomka, samo što su tu kvarkovi, polja, interakcije i prirodni zakoni zamjenjeni jednom sveobuhvatnom kreacionističkom figurom – Bogom. Daklem, i za teologe ostaje slobodna volja velikom, paradoksalnom zagonetkom koju većina njih nastoji izbjeći (dali?) pozivajući se na to da je Bog ljudskim bićima dao upravo ono o čemu govorimo - slobodnu volju. Odveć jednostavno i prenaivno („Sine, odaklem ti ova majica, to ti nisam ja kupila? Dao mi je jedan striček, mama!“). Svijesno ili nesvijesno, oni ovim tumačenjem skrnave jedan božji atribut (sveznanje) na račun poklona koji je On darovao čovjeku, odričući se tako svog savršenstva.
Američki filozof, Alvin Plantinga, poznat među ostalim i po radovima iz filozofije religije, tvrdi da zbog slobode volje, Bog nije mogao stvoriti svijet u kojem ima moralnog dobra, a nema moralnog zla.
“Bog može stvoriti slobodna stvorenja, ali ne može prouzročiti ili odrediti da ona čine samo ono što je ispravno. Jer ako to čini, tada ona, na koncu nisu u biti slobodna ... Da bi stvorio stvorenja koja su sposobna za moralno dobro, On je morao stvoriti stvorenja koja su sposobna i za moralno zlo.”
Bilo kako bilo, ljudi u praksi postupaju kao da imaju slobodnu volju (bez obzira jeli tome tako ili nije) jer bi bez tog postulata ili hipoteze bilo besmisleno svako njihovo djelovanje. Barem teorijski (što u praksi nipošto nije tako) ljudsko djelovanje temelji se na principu odgovornosti. S obzirom na pretpostavljenu slobodnu volju i djelovanje koje proističe iz njene aktivacije, svaka jedinka odgovorna je za svoje postupke te se ne može glede posljedica pozivati na bilo što ili bilo koga drugoga. U praksi tome najizravnije proturječi vojska bazirana po principu subordinacije i pravilu “naređenje – izvršenje”, u kojem se razmišljanje i procjena kao međukoraci ove doktrine sasvim izostavljaju kao posve nepotrebni i štetni. No, međunarodni i nacionalni pravni sustavi sve više staju na kraj i takvom direktnom ataku na dostojanstvo i moralnu odgovornost pojedinca. Poznato je bezbroj primjera, od nacističkih do suvremenih ratnih zločinaca koji su svoja nedjelja pravdali upravo pozivanjem na ovaj princip – “Mi smo samo izvršavali naređenja”! Teorijski bi se na taj način svi počinjeni ratni zločini mogli svaliti samo na pleća jednog jedinog čovjeka – vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. U svakom slučaju, čak i teorijski slobodna volja može se naći pod tolikim pritiskom da se manifestira kao neslobodna – što dakako nije opravdanje za njeno pokleknuće. I naizgled moralno čvrsti karakteri, inficirani nacionalističkom mitologijom i demagogijom, pod utjecajem kolektivne psihologije popuštaju prodajući dušu đavolu, da bi poslije počinili i drugi grijeh, grijeh opravdanja vlastitih (zlo)čina bez ikakvog kajanja ga prebacujući na leđa drugih. Mnogi primjeri iz najnovijih suđenja za ratne zločine i genocid počinjen na “ovim” prostorima tome najbolje svjedoče. Naime, ljudska volja se formira u okruženju vanjskih utjecaja i na taj način je samoformativna. U ovisnosti o njihovom neupitnom prihvaćanju ili skeptičnom odnosu spram njih, formira se neka vrsta njene „inercije“ – sposobnosti većeg ili manjeg opiranja svim vanjskim utjecajima sem vlastitoj odluci. Ta sposobnost se kao mogućnost može pokazati više ili manje aktivnom, prevladavajućom ili potisnutom, u ovisnosti o karakteru čovjeka. U tom smislu čovjek sam svojim interakcijama i djelovanjem oblikuje svoju volju slobodnijom ili ograničenijom. Stoji li pred vama čovjek, vi ga možete ubiti ili ostaviti živjeti – svijet u kojem bi čovjek bio istovremeno mrtav i živ naprosto ne postoji (mada će fizičari odmah potegnuti paradoks takozvane Schrödingerove mačke). Stoga prigovori da je bilo koja vaša odluka – ubiti čovjeka ili ga ostaviti živjeti – determinirana bilo čime, unaprijed bivaju bespredmetni. Konačno, u „dilemi“ što ćete sa jadnim „pokusnim kunićem“, možete odlučiti bacati novčić koji će umjesto vas odrediti kako ćete postupiti, a vrlo je teško povezati ishod bacanja sa pitanjem slobode vaše volje. Naravno, netko može staviti prigovor da je i odluka o „kockanju“ samo produkt djelovanja vaše determinirane volje, ali tako možemo nastaviti ad infinitum.
Interesantna je nedavna vijest kako je neurolog Gerhard Roth navodno otkrio područje mozga u kojem se krije zlo. Proučavajući moždane valove teških, nasilnih kriminalaca, otkrio je da svi oni posjeduju u čeonom režnju mozga nešto poput tamne mase, pa vjeruje da su svi oni genetski predodređeni za život kakav vode. Nakon kirurškog odstranjenja te mase, ponovno bi postali normalni. Daklem, taj defekt na mozgu imao je utjecaja i na njihovu volju koja zbog njega (defekta) nije bila slobodna – oni bijahu mimo svoje volje predoređeni postati kriminalcima. S kojim opravdanjem ih onda kažnjavati, ako odgovornost ne leži na njima već na genetici ili Tvorcu? Dakako da pravosudne prakse naprednijih zemalja vode računa i o činjenici ubrojivosti odnosto neubrojivosti počinitelja zločina i sukladno tome se postupa. Međutim, moždana malformacija ni na koji način ne utječe na naše vjerovanje o slobodnoj volji zdravog čovjeka. Psihički zdrav čovjek funkcionira „kao urica“, baš kao bilo koji ispravni uređaj – kvarovi su na oba sasvim mogući, što remeti ili sasvim onemogućuje njihovu funkciju. Dali je spomenuta „tamna masa“ urođena ili stečena malformacija ljudskog mozga moglo bi se doznati tek kad bi se pratio razvoj čovjeka od rođenja do počinjenja zločina. Kad bi sva novorođenčad, posjednici te moždane devijacije, kasnije pokazala kriminalno djelovanje za razliku od ljudi koji nemaju taj defekt, tek bi se onda moglo govoriti o urođenoj predispoziciji za kriminalno djelovanje. No, što ako inače zdravi dio mozga biva pogođen dugogodišnjim utjecajem okoline (psihološkim faktorom) te ostaje nerazvijen ili čak reterira u razvoju? Tada bi krivica za formativnu devijaciju ljudskog ponašanja bila na njegovoj okolini a ne na biološkom faktoru. I dr. Roth, na kraju krajeva, „kriminalce dijeli u tri grupe – psihološki zdrave, ali koji su odrasli u okruženju u kojem su nanošenje boli i krađa relativno česte pojave, mentalno poremećene, kojima cijeli svijet izgleda prijeteće, i na psihopate, kojim pripadaju osobe kao što su Staljin i Hitler”, što svakako ukazuje na nazanemarivi, ako ne i odlučujući utjecaj njihove okoline.
Završimo ova razmatranja sa dva citata o volji; jednog filozofa:
"Šta onda drugo može biti slobodna volja, ako ne autonomija, tj. svojstvo volje da sama sebi bude zakon… Autonomija volje, jest svojstvo volje, po kojem je ona sama sebi zakon (neovisno o svakoj kvaliteti predmeta htijenja). Dakle, načelo autonomije je: nikako drugačije ne birati nego samo tako, da maksime izbora volje u istom htijenju budu opći zakon… Ako volja traži negdje drugdje zakon koji mora odrediti, a ne u sposobnosti svojih maksima za svoje vlastito opće zakonodavstvo, dakle, ako ga ona, prelazeći preko sebe same traži u osobini kakvog svog objekta, iz toga svagda proizilazi heteronomija." (“Osnov metafizike običaja”, I. Kant)
(heteronomija: za razliku od autonomije, nezavisnosti od vanjskih utjecaja - pokoravanje nekom vanjskom zakonu)
i jednog govornika koji je između smrti od diktatorove ruke ili otrova, slobodnom(?) voljom – u okolnostim u koje je zapao - odabrao ovo drugo.
"Budi gospodar svoje volje, a sluga svoje svijesti" (Demosten)
|
|
||||
2.2.2013.
Lapsus cerebrum
Taj dan, pouzdani izvori govore da to bijaše šesti po redu, bio je u velikoj frci. Jest' da je većinom glasova multidimenzijskog Savjeta bogova bio izabran šefom ove četverodimenzionalne periferije, no to ništa nije utjecalo na posao koji je prema ugovoru morao obaviti u šest dana. Zadnjeg dana - prije no se može prepustiti zasluženom odmoru - preostao mu je najkompleksniji dio, a već je duboko zaostajao. Nije dosta što su mu naručitelji, već mu je u finalnoj fazi posla i Ona počela visiti za vratom. Hardverski sklopovi dva bića suprotnih spolova bijahu uglavnom gotovi, te je preostalo još samo da u otvorene lubanje prototipova ubaci komponentu koja će brinuti o softveru. Bio je to zahtjevan posao koji je iskao izuzetnu preciznost i smirenost, čak i stručnjaka njegovog kalibra. Uspio je to sa prvim, i baš kad se spremao pristupiti – s velikim zadovoljstvom zbog prethodnog uspjeha – drugom primjerku svog remek djela, pojavila se na vratima. Dakako, izvori ne spominju Nju, ne bismo rekli zbog antifeminističkog stava apokrifnih spisatelja povijesti naše rase, već stoga što - po njihovu mišljenju - nije odigrala spomena vrijednu ulogu. Podbočila se, naslonivši se na dovratak, i započela tiradu (čudio se što se suzdržavala proteklih pet dana):
- Obećao si kako ćeš me ovaj tjedan voditi u razgledavanje 137-dimenzionalnog podskupa našeg beskonačno dimenzionalnog kontinuuma, a sad – krajem tjedna – ti se još bakćeš sa modeliranjem nekih smiješnih lutaka na sliku našu i priliku. Ne znam samo zašto su ti važniji ovi manekenski lutani, od vlastite žene. Dobro je procijenila moja majka savjetovavši me da se ne udajem za neodgovorno božanstvo niže kategorije, jer takve niš'koristi nisu sposobne voditi računa o obećanjima, a kamoli ih održati. Ti si jedan obični…
I tako je počelo, svega dva sata prije isteka roka postavljenog za dovršavanje ove faze posla, sasvim ga dekoncentrirajući – uostalom, znate kako je to kad žene zapnu svojim prigovorima. Na brzake je umetnuo u otvor standardiziranu komponentu sa prepunog stola sličnih, hermetički ga zatvorivši poklopcem i ukrasivši glavu s nešto organskih vlakana. Potom je telekintički poslao oba primjerka u njihovo okruženje gdje će se oni samostalno nastaviti ploditi i množiti, uključio metabolički izvor energije da im osigura samostalnu pokretljivost, te odveo svoju rospiju na obećano razgledavanje 137-og - ili kojeg li već - dimenzionalnog kontinuuma. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti.
Od onda je prošlo na stotine hiljada godina (ni ljetopisci ni nauka se u tome ne slažu) tokom kojih su se – programirani da na svoje potomstvo genetski prenose jače ili slabije karakteristike svojih praroditelja – stvorenja stvorena „na sliku i priliku“ svojeg kreatora a nazvana ljudima, razmiljela širom svog biotopa zvanog Zemlja.
Jednog prohladnog engleskog jutra, u najstrašnijem stoljeću ljudske povijesti, doktor neurologije John Lorber pregledavao je, na zamolbu kolege, tomografski snimak jednog mladića i – užasnuo se. Umjesto uobičajenih kilogram i pol moždane mase usađene u lubanje prosječnih ljudi, rečeni pacijent posjedovao je svega stotinjak grama neke zbrčkane mase uslovno nazvane u ovom slučaju mozgom. Ne samo da je pacijent bio živ, što je bilo više negoli čudo, no je čak raspolagao s visokim kvocijentom inteligencije te je bez problema završio svoj studij! Kasnije je otkriveno na stotine takvih slučajeva, stručno nazvanih hydrocephalus a narodski – pomalo podsmješljivo – „vodena glava“. Ništa čudno, kad je umjesto uobičajene, za pojedinca najskuplje (s)tvari na svijetu – vlastitog mozga – unutrašnjost njihove lubanje krasila neka jušna tekućina. Mediji, i ne samo oni, odmah su postavili pitanje: „Ako je normalni život bez mozga moguć, što će nam onda mozak?“.
Krajem spomenutog stoljeća, uveličavši ga viškom zločina i strave vršenih u području kojeg - sramivši se njegovog povijesnog imena – nazivamo Regionom, počeli su pametniji ljudi postavljati niz do tada neodgovorenih pitanja. Poput onoga: „Koju to najveću grešku prema prirodi činimo, a koja nas udaljava od pobratimstva bića u svemiru?“. Nekako mi se čini, kako uzroci te greške – bila ona prema prirodi ili nama kao dijelu iste – leže još u doba kreacije naših praroditelja. Po meni, jedino preostaje dilema: Čini li tu grešku ona skupina ljudi koja raspolaže, ili ona kojoj manjka siva moždana masa? A možda - tko bi ga znao – izvor svih grešaka koje činimo ipak treba tražiti u bračnim nevoljama našeg Tvorca.
|
|
||||
16.01.2013.
2035.
Navodno su ruski stručnjaci, temeljem analize CIA-e i svojih, te nekoliko drugih obavještajnih izvora, predvidjeli kako će izgledati Evropa godina 2035. S današnje perspektive, mnogi mogu zajaukati: „Što se bre 21.12.2012. ne obistini propast svijeta, te je moramo čekati još idućih dvadesetak godina!“. Iritirajuće je što kojekavi eksperti, od onih koji sagledavaju našu budućnost iz jetre krepanih životinja, preko američkih i ruskih obavještajnih agencija koje imaju pogled i u našu bračnu ili (hm) ljubavnu postelju, uvijek svoje projekcije prave u intervalima sasvim dovoljnim da nam zagorčaju život do naše – prirodom ili njihovim projekcijama izazvane – smrti. Ništa 100 ili 200 godina unaprijed, već 10, 15 ili 20 – upravo toliko da se živi požderemo dok ne dočekamo rasplet njihovih „genijalnih“ predviđanja. Daklem, do te 2035. godine, u Evropi će nastati 15-tak novih država i ne znam koliko milijuna novih mrtvaca izginulih za novonastala „sveta tla“.
Kako ništa iz ničega ne nastaje, ima sem nastanka novih svetinja da nestanu i neke stare „nepovredivosti“. K'o da spomenutim (implicitno ukalkuliranim, stoga u izvještaju nevidljim) mrtvacima – one stare nisu dovoljno posvećene, već se svako malo moraju stvarati nove svetinje potvrđene grickanjem ljudskog mesa od za to dizajniranih crva, inače u mitologiji preinačenih u lađara Harona koji nas za vozarinu od jednog obola prevozi u Had.
Kako svatko gleda prvo sebe pa onda opet sebe, a ako što preostane baci pogled i na druge, zamijetit ćemo da će od našeg bivšeg „svetog tla“ – imenovanog SFRJ - za koje smo se riječima dobrovoljno predavali na milost i nemilost spomenutom brodaru (crvima!) - da bismo potom ginuli za sasvim druge, neplanirane opcije – spomenute godine preostati ovo: Velika Hrvatska, Velika Srbija, Velika Albanija, Malecka Crna Gora, Smanjena Makedonija i – svaka čast Janezima – istovjetna današnjoj, Slovenija. He, he – sad se čitatelji pitaju kako sam mogao zaboraviti BiH.
Navodno su ruski stručnjaci, temeljem analize CIA-e i svojih, te nekoliko drugih obavještajnih izvora, predvidjeli kako će izgledati Evropa godina 2035. S današnje perspektive, mnogi mogu zajaukati: „Što se bre 21.12.2012. ne obistini propast svijeta, te je moramo čekati još idućih dvadesetak godina!“. Iritirajuće je što kojekavi eksperti, od onih koji sagledavaju našu budućnost iz jetre krepanih životinja, preko američkih i ruskih obavještajnih agencija koje imaju pogled i u našu bračnu ili (hm) ljubavnu postelju, uvijek svoje projekcije prave u intervalima sasvim dovoljnim da nam zagorčaju život do naše – prirodom ili njihovim projekcijama izazvane – smrti. Ništa 100 ili 200 godina unaprijed, već 10, 15 ili 20 – upravo toliko da se živi požderemo dok ne dočekamo rasplet njihovih „genijalnih“ predviđanja. Daklem, do te 2035. godine, u Evropi će nastati 15-tak novih država i ne znam koliko milijuna novih mrtvaca izginulih za novonastala „sveta tla“.
Kako ništa iz ničega ne nastaje, ima sem nastanka novih svetinja da nestanu i neke stare „nepovredivosti“. K'o da spomenutim (implicitno ukalkuliranim, stoga u izvještaju nevidljim) mrtvacima – one stare nisu dovoljno posvećene, već se svako malo moraju stvarati nove svetinje potvrđene grickanjem ljudskog mesa od za to dizajniranih crva, inače u mitologiji preinačenih u lađara Harona koji nas za vozarinu od jednog obola prevozi u Had.
Kako svatko gleda prvo sebe pa onda opet sebe, a ako što preostane baci pogled i na druge, zamijetit ćemo da će od našeg bivšeg „svetog tla“ – imenovanog SFRJ - za koje smo se riječima dobrovoljno predavali na milost i nemilost spomenutom brodaru (crvima!) - da bismo potom ginuli za sasvim druge, neplanirane opcije – spomenute godine preostati ovo: Velika Hrvatska, Velika Srbija, Velika Albanija, Malecka Crna Gora, Smanjena Makedonija i – svaka čast Janezima – istovjetna današnjoj, Slovenija. He, he – sad se čitatelji pitaju kako sam mogao zaboraviti BiH.
No, stvar ipak nije u mom atrofiranom mozgu. Kad bih je ja i zaboravio, to nikako nisu mogli Hrvatska i Srbija, te – popapali! Barem prema projekcijama spomenutih stručnjaka.
Sve bi to izgledalo smiješno, da se ne prisjećam kako smo se podjednako cerekali one davne, mladima nedoživljene 1980. godine - nakon Titove smrti. Tada je ista ta CIA, čijim predviđanjima se navodno koriste ruski stručnjaci, predvidjela raspad Jugoslavije za 10 godina! Izrugivanje građana, ironični novinski komentari, podsjećanje na CIA-inu nečistu prošlost (Zaljev svinja, svrgavanje Allendea i slične prljavštine), te floskule (naknadno smo shvatili da nisu nego upravo to) „I poslije Tita – Tito!“, „Tito, partija, omladina, armija“, „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“, bile su jedini - činilo nam se tako - ispravni i odlučni komentari rovarenja sa Zapada. A onda se, gotovo matematičkom točnošću – ostvarilo! Poslije Tita ne bješe On, već Slobo, Franjo i Alija. Omladina je prikupljena, pokupljena, natjerana ili sasvim dobrovoljno prišla (kako tko) nekim novim armijama, učestvovala u diobi onoga što „ne damo“ na neko novo „naše koje ne damo“, jelte. Smetnuli smo s uma da stručnost i inteligencija ne moraju biti nikako korelirani sa moralnošću. „Tamo“, preko „Velike bare“, sjedila su zaista stručna lica koja su svoj posao analize poltičkih odnosa u Jugoslaviji sasvim besprijekorno obavila. Zbog nikave ideologije ili ideoloških zadrški, naprosto – za godišnju plaću od kojih 100 hiljada dolara.
Na oprez nas tjeraju i aktuelna zbivanja širom Evrope i svijeta. Kad se činilo da je vrijeme formiranja nacija daleko iza nas, u 18. i 19. stoljeću, novi virus nacionalnog vrenja kao da je zahvatio svijet. Plemena su iznova pomahnitala. Moldavci, Oseti, Čečeni, Baski, Škoti, sjeverni Irci, Korzikanci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci,… sve to stiče neku novu kolektivnu samosvijest u obrani koje im nije stalo ni do jedne jedine individue – čovjeka pojedinca, osobe, ličnosti. Naravno, izuzev onih što vješto prikriveni nacionalistočkom retorikom koja uspješno uspaljuje mozgove većine stvorova tek nedavno sišlih sa drveta, sasvim smireno ostvaruju svoje vlastite ciljeve ne glede na cijenu koju ionako ne plaćaju oni, već jadnici nesposobni spoznati vlastitu vrijednost zasjenjenu kolektivitetima za koje ginu. Evolucijo, nisi baš predaleko došla ljudskog roda što se tiče. Svijet je u previranju, dakako, ne prvi i jedini put (to je, uostalom, dio njegove suštine) no, zašto to uvijek završava cjepkanjem i žalom za mrtvima, umjesto integracijama i slavljenjem života? BiH mora posebno biti oprezna. Neprofunkcinirala kao država, uz neprestano kočničarenje zna se kojeg entiteta, s namjerom da joj to niti ne uspije, s trenutno suzdržanim odnosom jednog i napetim mjerkanjem od strane drugoga susjeda – kako bi, čim nestane suzdržanosti prvoga ponovno obnovili svoje potisnute aspiracije - svašta može biti. Nije meni toliko stalo do okvira – ni vašega, ni mojega, ni bilo čijega – koliko do ljudi, prvenstveno onih nevinih – koji uvijek stradavaju kada „genijalci“ odluče svoje pohlepne, sebične interese utrpati u nove ramove. Pa odsjecaju sve što, po njihovom mišljenju, tamo ne spada. Ne bi li bilo jednostavnije i jeftinije – mjereći ne samo ljudskim životima, već sveukupnom štetom nastalom prilikom tih preuređivanja po mjeri „očeva domovine“ i njihovih pravovjernih „sinova“ – odstraniti upravo njih, a nas pustiti da svoje živote slobodno uređujemo, vodeći računa o suštinama a ne o formama u koje nas ukalupljuju?
|
|
||||
26.12.2012.
Vrag u supermarketu
Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća bijahu revolucionarne godine; godine revolucije – totalne preobrazbe ustaljenih shvaćanja – bez krvi. Zbivala se seksualna revolucija. Padalo se i u toj revoluciji, uglavnom nauznak, revolucionar na revolucionarku i obrnuto, a nerijetko ni ne gledajući tko na koga naliježe. Jedina zaštita revolucionara i revolucionarki pred posljedicama nanesenih krutim oružjima i vlažnim arsenalim učesnica pokreta, bijahu sitne pilulice i gumene pancirke navučene preko alatki, kako se ne bi voljenom protivniku nanijelo neočekivano zlo. Bijaše to jedina revolucija u povijesti kad se protivnika to više voljelo što je isti više kidisao na tebe. Napaljivalo se i palilo se naveliko. Grudnjaci umjesto ambasada gorjeli su po trgovima, a gole revolucionarke i revolucionari paradirali su pred oklopljenim policajcima pozivajući ih da im se pridruže. Oduvijek je revoluciji bilo važno pridobiti organe represije. Svaki prevrat iza sebe ostavlja vidljive posljedice, a kada one još i kmeče, traže sisu, rastu igraju se, idu u školu i odrastu u naše (vaše) roditelje – to je najbolji znak da je revolucija uspjela. Ne, doduše, u cijelom svijetu, ali barem u dijelu koji prepoznajemo kao zapadnu civilizaciju. I bivša nam domovina bijaše bojno polje na kojem se nije znalo tko koga, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, jer – bijaše to doba bratsva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Jedini bum koji je popratio ovu silnu revolucionarnu aktivnost bijaše potonji „baby boom“, čiji ste vi današnji bjelodani produkt.
Bilo je to, kako danas kažu – doba jednoumlja i bezumlja. Možda se, posebno oni koji se izbezumiše pred partnerom misleći samo jednu jedinu stvar glede njega, u tome mogu i složiti. A protivnici prevrata, obučeni u duge halje, paradirajući križevima i kadeći tamjanom između svojih čvrstih zidova, bijahu se pritajili. U naivnoj vjeri da vjetar promjena neće zahvatiti i njih i u strahu od civilne vlasti onog „mrklog mraka“ u kojem su vas stvarali vaši roditelji, ne usudiše se javno prozboriti. Kontrarevolucija čekaše svoje vrijeme za kontraudarac! I kad, poslije dvadeset-trideset godina, bi upaljeno svjetlo demokracije (znate onu o budali koja ga je upalila?) - a vi sa svojih četrdesetak godina, preživjevši mnogo krvaviju kontrarevoluciju od prevrata vaših roditelja, imate već i unučiće sazrele za školu - odlučili seksualni kontrarevolucionari zadati konačni udarac!
Tekovine svake revolucije treba znati čuvati, u protivnom se rasplinjuju postajući prvo tečevine, da bi poput prozirne plinske izmaglice nestale kao da ih nikada nije ni bilo. To najbolje znaju naši djedovi i pradjedovi, a polako spoznaju i njihovi unuci i unuke po zavodima za zapošljavanje i uredima socijalne skrbi. Pomislili pobjednici seksualne revolucije kako im je opozicija oslabjela, te više ne prijeti opasnost od nje. Ni zidovi crkava i samostana, mišljahu, ne mogu zadržati snagu životne vatre što plamti u svakome od nas, a posebno kad kao gledatelj prisustvujete živoj pornografiji (to najbolje znaju ljubitelji pornića). A tamo, vani, izvan svijeta učahurenog u srednji vijek zbivala se, prema prosudbi njegovih žitelja – prava pravcata pornografija. Možda ne bi oni o tome tako ni sudili, prisjetivši se mantre svog Učitelja: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“, kada bi uspjeli u svojim rukama zadržati kontrolu nad događanjima. Što nikako ne znači da neki napredniji, čak i izopačeniji članovi tog retardiranog svijeta to nisu pokušavali - držeći u rukama (he, he, he, ma znate već…) - pipkajući pritom svoju maloljetnu pastvu potičući ih na ispovijedanje njihovih grijeha, ili povremeno tražeći vatrogasnu pomoć svoje redovničke braće, bome i sestara - čemu svjedoči ne jedno nezakonito derište rođeno po „Duhu Svetome“. Ipak, nije to – to! Jedno je držati čvrsto u rukama „onu“ stvar, a sasvim drugo posegnuti za dušama ljudi, čemu oni čeznuše stoljećima, sa primjetnim uspjehom u vremenima u kojima ostaše zaleđeni do dana današnjega. Tko vlada dušama, vlada i tijelima – jako im je dobro poznato još iz vremena kada su nage „vještice“ prevrtali što po sebi, a što po spravama za mučenje. I to, nikad utrnulo nagnuće za totalnom vlašću nad ljudskom osobnošću, naglo je buknulo potaknuto bezbožničkim potezom nove vlasti.
Nakon što su se, nauživavši se pridobitvi krvave revolucije, djelomice otrijeznili od trijumfalizma, odlučila Kukuriku koalicija poduzeti nešto pametno. Ne, ne - niste dobro razumjeli – nisu odlučili vratiti pokradene vrijednosti svome narodu, već obrazovati njegovu djecu, prisjetivši se davne mudrosti da „senzualno opuštanje“ pučanstva pomalo blokira moždane centre za racionalno razmišljanje. Što, dakako, ne govori ništa protiv spomenutog opuštanja, tek podsjeća na činjenicu da učesnici koitusa baš i ne razmišljaju o nezaposlenosti, smanjenom BDP-u i o tome da „bludne“ radnje vrše usred države u rangu ekonomskog smeća. Daklem, odlučila bratija uvesti u osnovne i srednje škole predmet pod imenom Zdravstveni odgoj – ne glede na sve, svakako hvale vrijedan poduhvat. To su pomislili i naši mantijaši; ta dokazana je činjenica da prije i poslije jela valja prati ruke, voditi računa o zdravlju zubiju, cijepiti se protiv zaraznih bolesti i… Ah, dok nisu došli do četvrtog poglavlja od ministarstva usvojenog i propisanog kurikuluma, te zapanjeno shvatiše da u prenosive boleštine spadaju i herpes, HPV, gonoreja, sifilis, AIDS,… - sve od dragoga nam boga prepušteni betegi, da se sa njima snalazimo kako znamo i umijemo. A vlast odlučila da je najbolje obrazovati mladež, u kojem se bude životni sokovi, kako se zaštititi od ovih, božjim propustom nam ostavljenim bolestima. Jao, jao i triput jao! Znanstveno obrazovani kadar za širenje božjih istina poznaje tek jednu jedinu zaštitu, stručno i laički zvanu – uzdržavanje. Dok vam sluga božji, na posebnoj ceremoniji ne stavi na prste zlatni prsten kao svemoguću zaštitu od svih gljivica, virusa i bakterija ovoga svijeta. A onda, mo'š navaliti na svog partnera toliko suzdržavanom žudnjom i zatomljivanom strašću – imaš dozvolu svete matere Crkve. Amen!
Rekoh triput jao, ali bezbrojni jauci odjekuju iz samostanskih i crkvenih zdanja šireći se u sekularni, građanski svijet. Vidjeli njihovi stručnjaci - obrazovani na teološkim istinama koje to ostaju tako dugo dok samo krase papire svetih knjiga, bez dodira sa realnim svijetom – da se u programu Zdravstvenog odgoja spominju i nakaradni, bogu nepoćudni a njima još i više, pojmovi: homoseksualizam, kondomi, masturbacija, rodna jednakost, … sve sa namjerom da se naša dječica iskvare tolerancijom prema (seksualnim) različitostima kojima obiluje ovaj svijet. Različitostima kojima je mjesto - da se njih pita i da smiju (ipak je izvan njihovih zidova već 21. vijek!) to slobodno reći – na lomači! Dobro znajući da je propaganda vrlo moćno oružje (ta, njome se služe više od dva tisućljeća – nema majstora za tovrsnu aktivnost poput njih) odlučili animirati roditelje, opskrbiti lecima supermarkete iliti trgovake centre i novinske kioske, osnovati udruge fol nezavisne od njihova direktnog utjecaja, progovoriti o svemu na svetim misama (zašto i ne bi, kad su mogli agitirati za stranačke kandidate na izborima!) i iskoristiti medije za koje ne znaš jesu li blagonakloniji njima ili profitu koji im raste proporcionalno uzavreloj situaciji što je i sami raspiruju. Konzumerizam koji neštedimice, prigodno – svakog Božića - napadaju iz svih teoloških oružja, nije im bio smetnja da sklope neprincipijelnu koaliciju upravo sa samim vragom - mjestima njegovog najvećeg upražnjavanja (ozbiljniji analizičari bi primjetili kako se radi o itekako principijelnoj koalciji sa njihovim vlasnicima). Spominju se božji zakoni, nemoral, pravo roditelja da sami utječu na svjetonazor svoje djece (i na onaj materijalistički, socijalistički, komunistički, ateistički, agnostički,…?), a kao zadnja slamka i ugovori Svetom Stolicom koji kao obavezuju državu da naučnu istinu zamijeni onom teološkom.
Sve je u ovoj državi u previranju. Radnici štrajkaju, sindikati protestiraju, pune se zavodi za zapošljavanje, uvode se restrikcije na plaće i materijalne pogodnosti zaposlenih, podižu se porezi, slave oslobođeni ratni zločinci, pljuje po nacionalnim manjinama, a tome se eto pridružila i Petrova utvrda svojim neprihvaćanjem programa Zdravstvenog odgoja. Što li preostaje reći sudržavljanima sa takvom državom, no – jebi se narode! A on to, sasvim doslovno, kao za inat presvetim crkvenim ocima i radi. Na sve moguće načine, od vremena Adama i Eve naovamo, i još dalje u budućnost. Sreća da su ovce ipak pametnije od svojih pastira – valjda jedini primjer u sveukupnom stočarstvu ove planete. Plode se i množe, a njihova revolucija sve više kuca na vrata naizgled neprobojnih utvrda katoličanstva. Red je da i njih zahvati revolucija. Spaljivat će se ovaj put, ne grudnjaci, već mantije! A sa njima, gorjet će i licemjerje konzervirano iza svetačkih maski kojima se brane od životorodne stvarnosti. Doduše, oprez - u državi gdje je nacionalno prevladalo nad ljudskim, usred predziđa kršćanstva, kako je njeni žitelji vole nazivati, nije isključeno da ludost zavlada nad razumom.
Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća bijahu revolucionarne godine; godine revolucije – totalne preobrazbe ustaljenih shvaćanja – bez krvi. Zbivala se seksualna revolucija. Padalo se i u toj revoluciji, uglavnom nauznak, revolucionar na revolucionarku i obrnuto, a nerijetko ni ne gledajući tko na koga naliježe. Jedina zaštita revolucionara i revolucionarki pred posljedicama nanesenih krutim oružjima i vlažnim arsenalim učesnica pokreta, bijahu sitne pilulice i gumene pancirke navučene preko alatki, kako se ne bi voljenom protivniku nanijelo neočekivano zlo. Bijaše to jedina revolucija u povijesti kad se protivnika to više voljelo što je isti više kidisao na tebe. Napaljivalo se i palilo se naveliko. Grudnjaci umjesto ambasada gorjeli su po trgovima, a gole revolucionarke i revolucionari paradirali su pred oklopljenim policajcima pozivajući ih da im se pridruže. Oduvijek je revoluciji bilo važno pridobiti organe represije. Svaki prevrat iza sebe ostavlja vidljive posljedice, a kada one još i kmeče, traže sisu, rastu igraju se, idu u školu i odrastu u naše (vaše) roditelje – to je najbolji znak da je revolucija uspjela. Ne, doduše, u cijelom svijetu, ali barem u dijelu koji prepoznajemo kao zapadnu civilizaciju. I bivša nam domovina bijaše bojno polje na kojem se nije znalo tko koga, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, jer – bijaše to doba bratsva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Jedini bum koji je popratio ovu silnu revolucionarnu aktivnost bijaše potonji „baby boom“, čiji ste vi današnji bjelodani produkt.
Bilo je to, kako danas kažu – doba jednoumlja i bezumlja. Možda se, posebno oni koji se izbezumiše pred partnerom misleći samo jednu jedinu stvar glede njega, u tome mogu i složiti. A protivnici prevrata, obučeni u duge halje, paradirajući križevima i kadeći tamjanom između svojih čvrstih zidova, bijahu se pritajili. U naivnoj vjeri da vjetar promjena neće zahvatiti i njih i u strahu od civilne vlasti onog „mrklog mraka“ u kojem su vas stvarali vaši roditelji, ne usudiše se javno prozboriti. Kontrarevolucija čekaše svoje vrijeme za kontraudarac! I kad, poslije dvadeset-trideset godina, bi upaljeno svjetlo demokracije (znate onu o budali koja ga je upalila?) - a vi sa svojih četrdesetak godina, preživjevši mnogo krvaviju kontrarevoluciju od prevrata vaših roditelja, imate već i unučiće sazrele za školu - odlučili seksualni kontrarevolucionari zadati konačni udarac!
Tekovine svake revolucije treba znati čuvati, u protivnom se rasplinjuju postajući prvo tečevine, da bi poput prozirne plinske izmaglice nestale kao da ih nikada nije ni bilo. To najbolje znaju naši djedovi i pradjedovi, a polako spoznaju i njihovi unuci i unuke po zavodima za zapošljavanje i uredima socijalne skrbi. Pomislili pobjednici seksualne revolucije kako im je opozicija oslabjela, te više ne prijeti opasnost od nje. Ni zidovi crkava i samostana, mišljahu, ne mogu zadržati snagu životne vatre što plamti u svakome od nas, a posebno kad kao gledatelj prisustvujete živoj pornografiji (to najbolje znaju ljubitelji pornića). A tamo, vani, izvan svijeta učahurenog u srednji vijek zbivala se, prema prosudbi njegovih žitelja – prava pravcata pornografija. Možda ne bi oni o tome tako ni sudili, prisjetivši se mantre svog Učitelja: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“, kada bi uspjeli u svojim rukama zadržati kontrolu nad događanjima. Što nikako ne znači da neki napredniji, čak i izopačeniji članovi tog retardiranog svijeta to nisu pokušavali - držeći u rukama (he, he, he, ma znate već…) - pipkajući pritom svoju maloljetnu pastvu potičući ih na ispovijedanje njihovih grijeha, ili povremeno tražeći vatrogasnu pomoć svoje redovničke braće, bome i sestara - čemu svjedoči ne jedno nezakonito derište rođeno po „Duhu Svetome“. Ipak, nije to – to! Jedno je držati čvrsto u rukama „onu“ stvar, a sasvim drugo posegnuti za dušama ljudi, čemu oni čeznuše stoljećima, sa primjetnim uspjehom u vremenima u kojima ostaše zaleđeni do dana današnjega. Tko vlada dušama, vlada i tijelima – jako im je dobro poznato još iz vremena kada su nage „vještice“ prevrtali što po sebi, a što po spravama za mučenje. I to, nikad utrnulo nagnuće za totalnom vlašću nad ljudskom osobnošću, naglo je buknulo potaknuto bezbožničkim potezom nove vlasti.
Nakon što su se, nauživavši se pridobitvi krvave revolucije, djelomice otrijeznili od trijumfalizma, odlučila Kukuriku koalicija poduzeti nešto pametno. Ne, ne - niste dobro razumjeli – nisu odlučili vratiti pokradene vrijednosti svome narodu, već obrazovati njegovu djecu, prisjetivši se davne mudrosti da „senzualno opuštanje“ pučanstva pomalo blokira moždane centre za racionalno razmišljanje. Što, dakako, ne govori ništa protiv spomenutog opuštanja, tek podsjeća na činjenicu da učesnici koitusa baš i ne razmišljaju o nezaposlenosti, smanjenom BDP-u i o tome da „bludne“ radnje vrše usred države u rangu ekonomskog smeća. Daklem, odlučila bratija uvesti u osnovne i srednje škole predmet pod imenom Zdravstveni odgoj – ne glede na sve, svakako hvale vrijedan poduhvat. To su pomislili i naši mantijaši; ta dokazana je činjenica da prije i poslije jela valja prati ruke, voditi računa o zdravlju zubiju, cijepiti se protiv zaraznih bolesti i… Ah, dok nisu došli do četvrtog poglavlja od ministarstva usvojenog i propisanog kurikuluma, te zapanjeno shvatiše da u prenosive boleštine spadaju i herpes, HPV, gonoreja, sifilis, AIDS,… - sve od dragoga nam boga prepušteni betegi, da se sa njima snalazimo kako znamo i umijemo. A vlast odlučila da je najbolje obrazovati mladež, u kojem se bude životni sokovi, kako se zaštititi od ovih, božjim propustom nam ostavljenim bolestima. Jao, jao i triput jao! Znanstveno obrazovani kadar za širenje božjih istina poznaje tek jednu jedinu zaštitu, stručno i laički zvanu – uzdržavanje. Dok vam sluga božji, na posebnoj ceremoniji ne stavi na prste zlatni prsten kao svemoguću zaštitu od svih gljivica, virusa i bakterija ovoga svijeta. A onda, mo'š navaliti na svog partnera toliko suzdržavanom žudnjom i zatomljivanom strašću – imaš dozvolu svete matere Crkve. Amen!
Rekoh triput jao, ali bezbrojni jauci odjekuju iz samostanskih i crkvenih zdanja šireći se u sekularni, građanski svijet. Vidjeli njihovi stručnjaci - obrazovani na teološkim istinama koje to ostaju tako dugo dok samo krase papire svetih knjiga, bez dodira sa realnim svijetom – da se u programu Zdravstvenog odgoja spominju i nakaradni, bogu nepoćudni a njima još i više, pojmovi: homoseksualizam, kondomi, masturbacija, rodna jednakost, … sve sa namjerom da se naša dječica iskvare tolerancijom prema (seksualnim) različitostima kojima obiluje ovaj svijet. Različitostima kojima je mjesto - da se njih pita i da smiju (ipak je izvan njihovih zidova već 21. vijek!) to slobodno reći – na lomači! Dobro znajući da je propaganda vrlo moćno oružje (ta, njome se služe više od dva tisućljeća – nema majstora za tovrsnu aktivnost poput njih) odlučili animirati roditelje, opskrbiti lecima supermarkete iliti trgovake centre i novinske kioske, osnovati udruge fol nezavisne od njihova direktnog utjecaja, progovoriti o svemu na svetim misama (zašto i ne bi, kad su mogli agitirati za stranačke kandidate na izborima!) i iskoristiti medije za koje ne znaš jesu li blagonakloniji njima ili profitu koji im raste proporcionalno uzavreloj situaciji što je i sami raspiruju. Konzumerizam koji neštedimice, prigodno – svakog Božića - napadaju iz svih teoloških oružja, nije im bio smetnja da sklope neprincipijelnu koaliciju upravo sa samim vragom - mjestima njegovog najvećeg upražnjavanja (ozbiljniji analizičari bi primjetili kako se radi o itekako principijelnoj koalciji sa njihovim vlasnicima). Spominju se božji zakoni, nemoral, pravo roditelja da sami utječu na svjetonazor svoje djece (i na onaj materijalistički, socijalistički, komunistički, ateistički, agnostički,…?), a kao zadnja slamka i ugovori Svetom Stolicom koji kao obavezuju državu da naučnu istinu zamijeni onom teološkom.
Sve je u ovoj državi u previranju. Radnici štrajkaju, sindikati protestiraju, pune se zavodi za zapošljavanje, uvode se restrikcije na plaće i materijalne pogodnosti zaposlenih, podižu se porezi, slave oslobođeni ratni zločinci, pljuje po nacionalnim manjinama, a tome se eto pridružila i Petrova utvrda svojim neprihvaćanjem programa Zdravstvenog odgoja. Što li preostaje reći sudržavljanima sa takvom državom, no – jebi se narode! A on to, sasvim doslovno, kao za inat presvetim crkvenim ocima i radi. Na sve moguće načine, od vremena Adama i Eve naovamo, i još dalje u budućnost. Sreća da su ovce ipak pametnije od svojih pastira – valjda jedini primjer u sveukupnom stočarstvu ove planete. Plode se i množe, a njihova revolucija sve više kuca na vrata naizgled neprobojnih utvrda katoličanstva. Red je da i njih zahvati revolucija. Spaljivat će se ovaj put, ne grudnjaci, već mantije! A sa njima, gorjet će i licemjerje konzervirano iza svetačkih maski kojima se brane od životorodne stvarnosti. Doduše, oprez - u državi gdje je nacionalno prevladalo nad ljudskim, usred predziđa kršćanstva, kako je njeni žitelji vole nazivati, nije isključeno da ludost zavlada nad razumom.
|
|
||||
10.12.2012.
Svijet će biti svijet
Prije no se smrači, stojiš iza prozora svog doma zadubljen u misli, netremice gledajući van. Promatraš li to svijesno, ograničeni segment svijeta koji te okružuje ili tek očne leće bacaju njegovu sliku na mrežnicu dok, utonuo u vlastitu nutrinu, niti ne primjećuješ njegov fizikalni odraz na biološkom ekranu? Prljavim ulicama, ljudi još prljavije psihe, čini ti se, prolaze tragom svojih poslova, uglavnom uslijed doba dana usmjerenih - poput ptica prema svojim gnijezdima - ka svome domu. Samo pretpostavljaš što se zbiva iza zidova nalik tvojima, no svijestan si dešavanja u svijetu, širokom svijetu čiji si zajednički dio sa prolaznicima o kojima razmišljaš. Upravo stoga, možda najnevinija bića, apriorno projicirajući na njih pretpostavljenu umazanost svijeta – čega te spomenula prljavština sokaka podno prozora - bezrazložno, nanoseći im krivicu (što oni, hvala bogu nikad neće doznati), u sebi ocrnjuješ kao najgore hulje. Treba se paziti analogije, još više, neograničenog uopćavanja baš na svaki pojedinačni slučaj. Ali, psiha je psiha – čovjek si može dozvoliti da ga ponekad obuhvate unutrašnji nemiri i očajanja, ako to ne postane trajno, uslijed čega ćeš sutra detonirati eksploziv ispred zidina vlade ili dići ruku na sebe sama zbog nesposobnosti da se nosiš sa stanjem. Prvenstveno vlastite duše, čega nisi niti svijestan sveteći se svijetu makar samo potencijalno, unutar kilogram i pol moždane mase u stanju labilne ravnoteže. No, bilo kako bilo, odlaziš u krevet shrvan razmišljanjima još crnjima uslijed možebitne vlastite sudbine, ili možda upravo radi nje. Prihvaćaš san kako eliksir, kao gumicu koja će preko noći zbrisati svu crninu koja se preko dana razlila po papiru tvoje duše.
Rano jutro, isti sokaci, isti prozor, isti čovjek iza njega… Prerano je i još nema ljudi na ulicama. Jel' te to Hypnos ozdravio ili,…, no više ne vidiš prljavštinu. Kao da promatraš sasvim drugim, mada istim fizičkim očima. Sve je nedirnuto, djetinje nevino, čisto i bijelo… Dakako, bijelo! Preko noći debeli sloj snijega prekrio je krovove, ulice, parkirališta, drveće i trave, a svijet je u tvojoj duši postao jednako bijel, neukaljan, nevin kao prije izgona ljudi iz raja. Može li san ili snijeg, za svega nekoliko sati zbrisati iz uma misli o njegovoj zloći, koje su se u njega uselile? Zašto bi svijet bio zao? Ako jest, a što ga čini takvim? Što te nagnalo da preko noći progledaš „novim“ očima? Pokrov koji je prekrio prljavštinu sokaka ili… Da, čini se da je to – to. Nedostatak ljudi na ulicama i krinka ledenih pahulja koja je, ma samo načas, maskirala posljedice njihovih djelatnosti. Nema tko bi kvario iluziju rajske nevinosti susjeda i susjedstva, nema prolaznika koji se još sanjivo prevrću ispod toplih gunjeva, nema države ni svijeta koji u tom jutarnjem bezglasju kao da tek virtualno postoje negdje na dnu tvoga uma. Za pola sata, međutim, spomenut ćeš se kako „ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da zvjerke ostave svoj trag“, jer nedirnutu bjelinu meteorološkog pokrivača iznova će išarati tragovi ljudske aktivnosti. Stope, tragovi automobilskih guma i mokraće uz pokoje stablo, odbačeni papiri, glasovi, buka, prepirke, svađe i smijeh. Da si sposoban netremice stajati i gledati dan ili dva, vidio bi kako bijela plahta postupno postajući umazanom krpetinom kopni, sve se više pretvarajući u kaljužu i - kao u otkrovenju – opet pred tvojim očima leže prljave ulice susjedstva, sa istom kaotičnom gomilom utonulom u se i svoje poslove. Jeli ih snijeg uspio oprati u tvojim mislima ili su dalje ostali podjednako prljavi stvorovi kao u ono predvečerje? Ili su naprosto uvijek isti, ni gori ni bolji od tebe ljudi, što lutaju životom opterećeni mozaikom raznoraznih stanja, vrijednosti, briga i nada, patnji i sreće, dobrota i zloća, zamisli i namjera. Mijenja li se to svijet ili samo tvoja percepcija, ili oboje istovremeno? Kako naći izlaz iz spleta labirinta psihe što te ispunja i realnosti koja te okružuje? Kako donijeti neki konačni sud o svijetu i ljudima? Pronaći vlastitu ravnotežu. Nekako se, ne znam zašto, prisjetih rubaije Omar Hajama:
Kad jednom na zemlji ne bude nas -
svijet će biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas
svijet će biti svijet.
I prije nego smo bili mi -
svijet je bio svijet
i nama kad kucne posljednji čas -
svijet će biti svijet!
Da, zašto?
Prije no se smrači, stojiš iza prozora svog doma zadubljen u misli, netremice gledajući van. Promatraš li to svijesno, ograničeni segment svijeta koji te okružuje ili tek očne leće bacaju njegovu sliku na mrežnicu dok, utonuo u vlastitu nutrinu, niti ne primjećuješ njegov fizikalni odraz na biološkom ekranu? Prljavim ulicama, ljudi još prljavije psihe, čini ti se, prolaze tragom svojih poslova, uglavnom uslijed doba dana usmjerenih - poput ptica prema svojim gnijezdima - ka svome domu. Samo pretpostavljaš što se zbiva iza zidova nalik tvojima, no svijestan si dešavanja u svijetu, širokom svijetu čiji si zajednički dio sa prolaznicima o kojima razmišljaš. Upravo stoga, možda najnevinija bića, apriorno projicirajući na njih pretpostavljenu umazanost svijeta – čega te spomenula prljavština sokaka podno prozora - bezrazložno, nanoseći im krivicu (što oni, hvala bogu nikad neće doznati), u sebi ocrnjuješ kao najgore hulje. Treba se paziti analogije, još više, neograničenog uopćavanja baš na svaki pojedinačni slučaj. Ali, psiha je psiha – čovjek si može dozvoliti da ga ponekad obuhvate unutrašnji nemiri i očajanja, ako to ne postane trajno, uslijed čega ćeš sutra detonirati eksploziv ispred zidina vlade ili dići ruku na sebe sama zbog nesposobnosti da se nosiš sa stanjem. Prvenstveno vlastite duše, čega nisi niti svijestan sveteći se svijetu makar samo potencijalno, unutar kilogram i pol moždane mase u stanju labilne ravnoteže. No, bilo kako bilo, odlaziš u krevet shrvan razmišljanjima još crnjima uslijed možebitne vlastite sudbine, ili možda upravo radi nje. Prihvaćaš san kako eliksir, kao gumicu koja će preko noći zbrisati svu crninu koja se preko dana razlila po papiru tvoje duše.
Rano jutro, isti sokaci, isti prozor, isti čovjek iza njega… Prerano je i još nema ljudi na ulicama. Jel' te to Hypnos ozdravio ili,…, no više ne vidiš prljavštinu. Kao da promatraš sasvim drugim, mada istim fizičkim očima. Sve je nedirnuto, djetinje nevino, čisto i bijelo… Dakako, bijelo! Preko noći debeli sloj snijega prekrio je krovove, ulice, parkirališta, drveće i trave, a svijet je u tvojoj duši postao jednako bijel, neukaljan, nevin kao prije izgona ljudi iz raja. Može li san ili snijeg, za svega nekoliko sati zbrisati iz uma misli o njegovoj zloći, koje su se u njega uselile? Zašto bi svijet bio zao? Ako jest, a što ga čini takvim? Što te nagnalo da preko noći progledaš „novim“ očima? Pokrov koji je prekrio prljavštinu sokaka ili… Da, čini se da je to – to. Nedostatak ljudi na ulicama i krinka ledenih pahulja koja je, ma samo načas, maskirala posljedice njihovih djelatnosti. Nema tko bi kvario iluziju rajske nevinosti susjeda i susjedstva, nema prolaznika koji se još sanjivo prevrću ispod toplih gunjeva, nema države ni svijeta koji u tom jutarnjem bezglasju kao da tek virtualno postoje negdje na dnu tvoga uma. Za pola sata, međutim, spomenut ćeš se kako „ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da zvjerke ostave svoj trag“, jer nedirnutu bjelinu meteorološkog pokrivača iznova će išarati tragovi ljudske aktivnosti. Stope, tragovi automobilskih guma i mokraće uz pokoje stablo, odbačeni papiri, glasovi, buka, prepirke, svađe i smijeh. Da si sposoban netremice stajati i gledati dan ili dva, vidio bi kako bijela plahta postupno postajući umazanom krpetinom kopni, sve se više pretvarajući u kaljužu i - kao u otkrovenju – opet pred tvojim očima leže prljave ulice susjedstva, sa istom kaotičnom gomilom utonulom u se i svoje poslove. Jeli ih snijeg uspio oprati u tvojim mislima ili su dalje ostali podjednako prljavi stvorovi kao u ono predvečerje? Ili su naprosto uvijek isti, ni gori ni bolji od tebe ljudi, što lutaju životom opterećeni mozaikom raznoraznih stanja, vrijednosti, briga i nada, patnji i sreće, dobrota i zloća, zamisli i namjera. Mijenja li se to svijet ili samo tvoja percepcija, ili oboje istovremeno? Kako naći izlaz iz spleta labirinta psihe što te ispunja i realnosti koja te okružuje? Kako donijeti neki konačni sud o svijetu i ljudima? Pronaći vlastitu ravnotežu. Nekako se, ne znam zašto, prisjetih rubaije Omar Hajama:
Kad jednom na zemlji ne bude nas -
svijet će biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas
svijet će biti svijet.
I prije nego smo bili mi -
svijet je bio svijet
i nama kad kucne posljednji čas -
svijet će biti svijet!
Da, zašto?
|
|
||||
17.11.2012.
REKOM ide dalje!
“Koalicija za REKOM okuplja više od 1500 organizacija civilnog društva, pojedinaca/ki iz svih država nastalih raspadom bivše SFRJ. Među njima su i udruge roditelja i obitelji nestalih osoba, veterana, novinara, predstavnika manjinskih etničkih zajednica, organizacija za zaštitu ljudskih prava i sl.
Koalicija za REKOM predlaže da vlade (ili države) osnuju REKOM, nezavisnu, međudržavnu Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1991.-2001.”
Prema priopćenju „Koalicije za REKOM“ (u daljnjem tekstu – REKOM) od 8.7.2011.:
„Inicijativa za osnivanje REKOM dobila je značajnu podršku građana post-jugoslovenskih zemalja. Peticiju za osnivanje REKOM potpisalo je 542.660 građana. U poređenju sa planom, najveća podrška je izražena na Kosovu (100.559), a najmanja u Hrvatskoj (19.668). U BiH je prikupljeno 122.473 potpisa podrške, a u Srbiji 254.539, što je manje od očekivanog. U Crnoj Gori (30.057) i Sloveniji (5.342) u skladu sa planom, dok je u Makedoniji prikupljeno više od planiranog (10.022). Najveće iznenađenje je podrška građana u Banja Luci, gde je pored sedmodnevnog prekida prikupljanja potpisa, zbog javnih protesta protiv hašenja Ratka Mladića, 45.239 građana dalo podršku osnivanju REKOM.”
dok 29.08.2011., povodom Dana nestalih osoba biva dopunjena izjavom:
„još uvek nije razjašnjena sudbina najmanje 10.000 nestalih državljana BiH u ratu na teritoriji te države, 1.009 Hrvata i 1.038 Srba, koji su 1991. godine imali državljanstvo Republike Hrvatske, nestalih tokom rata na teritoriji Hrvatske, 1.300 Albanaca i oko 500 Srba, Roma i drugih ne-Albanaca, nestalih na Kosovu tokom rata 1998. i 1999. godine, kao i nakon rata (do kraja 2000), a takođe i 590 državljana Srbije i Crne Gore, nestalih tokom ratova u Hrvatskoj i BiH.
Koalicija za REKOM poziva vlade u regionu da podrže osnivanje REKOM-a, pre svega zato što Komisija regionalnog karaktera ima potencijal da doprinese efikasnijem rešavanju sudbine nestalih i otkrivanju tajnih grobnica.“
REKOM je dobio podršku Predsjednika sviju zemalja regije, uključujći i hrvatskog Predsjednika Josipovića, a ima i međunarodnu podršku:
„Proces REKOM finansijski podržavaju Evropska komisija, Ministarstvo spoljnih poslova Holandije, Fondacija braće Rokfeler, Američka nacionalna zadužbina (NED), Balkanski fond za demokratiju, Boš fondacija, OAK fondacija, Ministarstvo spoljnih poslova Švajcarske, Fond za otvoreno društvo u Srbiji, Američki institut za mir (USIP). Ukupan iznos donacija, za period od 15. decembra 2008. godine do novembra 2011. godine, iznosi 2.465.111eura. Troškovi konsultativnog procesa u Srbiji, BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i na Kosovu na godišnjem nivou iznose prosečno oko 130.000 eura po državi, dok su u Makedoniji i Sloveniji znatno manji. Na veb sajtu Koalicije za REKOM, dostupni su budžet i finansijski izveštaj projekta REKOM, kao i Izveštaj o reviziji finansijskih i administrativnih izveštaja FHP u 2010. godini, koju je uradila nemačka revizorska firma u saradnji sa ovlašćenim revizorima u Srbiji.”
Primjetna je sramotno niska podrška građana RH, izražena malim brojem potpisa podrške REKOM-u, što navodi desnicu da trijumfalno objavi „propast“ ove inicijative. Ukupan broj prikupljenih potpisa demantira tu tvrdnju kojoj je cilj dovesti u zabludu građane Hrvatske – REKOM je naime regionalna inicijativa i nije skoncentrirana samo na područje RH. Vidljivo je da u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije, a koje su međusobno ratovale, inicijativa ima znatnu podršku. Razlozi opstrukcije hrvatskih građana su višestruki (ne treba zanemariti ni premalu prezentaciju inicijative u najznačajnijim medijima, posebno na HRT-u); po našem mišljenju najznačajniji je – manipulacija stradalnicima i braniteljima od strane desnih, donedavno vladajućih struktura (prvenstveno HDZ-a), širenjem objeda kako REKOM želi nivelirati i izjednačiti krivnju za protekle događaje u regiji, te da je osnovan isključivo u interesu Srbije. Na taj način se pokušava(la) održati na okupu vlastita izborna baza, kao garancija kontinuiteta prevlasti nacionalističke politike u poslijednjih 20-tak godina. Jednostavnim rječnikom – željela se zadržati vlast!
Neki značajni poticaji REKOM-u kako u regiji tako i u RH su:
-pismo brojnih uglednika s područja bivše Jugoslavije u kojem od čelnika novonastalih država traže da podrže inicijativu Za REKOM
-usvajanje rezolucije A/HRC/18/L.22, Savjeta za ljudska prava Ujedinjenih naroda od 26. rujna, kojom se uspostavlja “specijalni izvjestitelj za promociju istine, pravde, reparacije i garanciju neponavljanja zločina”
"U obrazloženju rezolucije, Savjet je istaknuo potrebu za suočavanjem s prošlošću, potragu za istinom i pomirenjem i stavio poseban naglasak na izvansudske mjere koje se tiču teških kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava."
"Mandatar će biti imenovan na sastanku Savjeta u ožujku 2012. Zadatak specijalnog izvjestitelja će, između ostalog, biti prikupljanje informacija o djelovanjima komisija za istinu i pomirenje, kao i preporučivanje zasnivanja takvih komisija. Svom će radu pristupati iz perspektive žrtava. Surađivat će s nevladinim organizacijama na ispitivanju problema iz oblasti o kojima izvještava. "
Tu rezoluciju možemo shvatiti i kao (in)direktnu podršku REKOM-u i nevladinim organizacijama zemalja regije za dosadašnji rad, te kao poticaj za buduće djelovanje. Pritom se varaju oni koji misle da će Hrvatska moći eskivirati ulogu i primjedbe novoimenovanog savjetnika metodom „kukavičjeg jajeta“ – osnivanjem „nevladinih“ organizacija pod direktnom kontrolom budućih Vlada – ma čije one bile. Podjednaka je iluzija kako će u - nadajmo se nerealiziranom - slučaju eventualno negativnog izvještaja „Savjetu za ljudska prava Ujedinjenih naroda“ o suradnji Hrvatske, država jednostavno moći, kako oni kažu - „kopitnuti“ (otkazati mandat) novoimenovanog savjetnika. Takva vremena su samo ona u kojima dotični kritičari REKOM-a još uvijek - greškom svoje psihologije - žive. Ako su oni slijepi, ne znači da svi ne vide! Da se nešto polako ali ipak (kucnimo o drvo!) mijenja, pokazuje i poziv crnogorskog predsjednika Vujanovića predsjednicima država regije da "formiraju službenu stručnu grupu koja će razmatrati prijedlog Statuta REKOM i usuglasiti svoj stav u pogledu predloženih ciljeva, zadataka i mandata REKOM-a". Maja ove godine hrvatski predsjednik Josipović je – u razgovoru sa zagovarateljima inicijative - podržao prijedlog o formiranju službene Regionalne stručne grupe koja će dati i mišljenje o prigovorima po kojima REKOM preuzima nadležnost sudskih organa (upravo je taj prigovor, uz onaj da je prijedlog suprotan ustavima država regije, najviše kočio institucionalizaciju Koalicije za REKOM) i izraditi Prijedlog Statuta kojeg će ponuditi na razmatranje vladama zemalja u regiji. Također je obećao delegirati predstavnika u stručnu grupu i pozvati ostale predsjednike zemalja regije da učine isto. Pohvalno, uz opasku da, čini se, pametniji, humaniji, poduzetniji i aktivniji ljudi ipak sjede izvan službenih državnih struktura. Trenutno, među službenim strukturama Srbije vrlo je niska zainteresiranost za Inicijativu, te su zagovarači REKOM-a tražili potporu ambasadora delegacije EU. Evropski parlament je, podržavši je, u svojoj rezoluciji o Srbiji istaknuo njen značaj, istaknuvši da „REKOM pokreće i upravlja procesom pomirenja u regionu“. Koji su, i jesu li bili povučeni slijedeći potezi najviših predstavnika vlasti regionalnih država, nije mi poznato. Uostalom, oni se uvijek povlače brzinom kojom poštari prenose poteze dopisnog šaha u kojemu, kako je poznato, ne treba strahovati od pada zastavice. I dok izabrani „predstavnici naroda“ još razmišljaju o narednom potezu u igri sa ljudskim sudbinama, a isti se nadaju da će ipak doživjeti kraj partije, REKOM nastavlja svoju inicijativu. Primjerice, šef delegacije EU u BiH, sastao se sa zagovaračima REKOM-a, izjavivši da podržava sve organizacije civilnog društva koje rade na pomirenju u regiji.
“Sastanak je organiziran s ciljem da ga informišemo šta je do sada urađeno u BiH, ali i cijelom regionu, kao i koji su naši sljedeći koraci. Podrška međunarodne zajednice nam jeste bitna i ona je zasad neupitna jer smo u BiH već dobili podršku gospodina Valentina Inzka, visokog predstavnika, kao i američkog ambasadora gospodina Patricka Moona”,
izjavila je Dženana Karup-Druško, novinarka iz BiH i zagovaračica Inicijative. U septembru pak su aktivisti Koalicije za REKOM iz svih glavnih gradova država bivše Jugoslavije poslali po 100 razglednica svakom predsjedniku, kao i članovima Predsjedništva BiH. Kako je objavio Radio Slobodna Evropa:
„Tim razglednicama Koalicija za REKOM… podsjetiće šefove država bivše SFRJ na obavezu da porodicama žrtava, društvu i budućim generacijama duguju činjenice o tome šta se dogodilo u nedavnoj prošlosti, javno priznanje i poštovanje svih žrtava, nezavisno od vjere i nacionalne pripadnosti. Oni će od šefova država zastražiti pokretanje zvaničnih procedura za ispitivanje pravnih i ustavnih mogućnosti za osnivanje REKOM-a.“
Zašto REKOM ide dalje?
REKOM-u je pružilo podršku skoro 600000 stanovnika zemalja regije, a pružit će još veći broj – posebno onih lično pogođenih nestankom svojih najmilijih – kad im konačno iz pozadine u dresirani mozak dospije činjenica da njihove vlade nisu bile, niti su sposobne u zadnjih 15-20 godina riješiti problem nestalih osoba. Žalosno je, i pomalo iritirajuće, svih tih godina prisustvovati javno izraženim žalopojkama rodbine osoba nestalih u proteklom sukobu, slušati njihove zahtjeve vlastima za djelatnim rasvjetljavanjem sudbina svojih najmilijih, dok istovremeno uskraćuju podršku REKOM-u. Ne misle li, da bi prvo sami sebi trebali odgovoriti što im je važnije? Sudbina najmilijih, ili država rad koje u suštini sada i tragaju za svojim sinovima, kćerima, majkama i očevima, a koja svojom višegodišnjom opstrukcijom REKOM-a upravo pokazuje i dokazuje koliko joj je zaista stalo do razrješenja problema.
REKOM ide dalje, jer je u interesu zemalja regije, a posebno međunarodne zajednice, pomirenje država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Svijet ima i previše briga sam sa sobom da bi i dalje mirisao desničarska govna koja ovi ostavljaju gdje god čučnu. U interesu je i vladajuće elite – sad kad se pozicionirala i stabilizirala na vlasti i u privredi svojih zemalja – da se situacija smiri i da započne intenzivna suradnja (u grabežu profita – zbog čega su se i borili – što većinskom stanovništvu ili nije nimalo jasno, ili je i samo učestvovalo u opisanoj djelatnosti).
REKOM ide dalje, jer je to u interesu – i oduvijek je bilo u interesu – miroljubivog, nacionalizmom i šovinizmom neopterećenog dijela stanovnika regije, koje ne snosi nikakvu krivicu ni za rat niti za posljedice proizašle iz njega.
REKOM ide dalje, jer svijet više nije isti kao prije 20 godina, što desničarskim nacionalistima koji vječno trabunjaju o prošlosti, dobro živeći u sadašnjosti i nimalo vodeći računa o budućnosti, nikako da dospije do dijelova tijela zaduženih za inteligentno promišljanje. Možda zato što su im zakržljali, no prije bih rekao – svijesnog ili podsvijesnog potiskivanja ove spoznaje radi osiguravanja, na račun narodnih žrtava, izborenog vlastitog položaja.
Kao što rekosmo, REKOM ide dalje, a dalje idu i umišljeni „knezovi svog retardiranog svijeta“. Jedni idu u krivom smjeru, a koji su to – vidjet će kad progledaju!
Povijesna je istina da jedan od tih puteva, ako se uporno slijedi, završava mirnom suradnjom među narodima, a drugi u – simbolički rečeno - pograničnim austrijskim gradićima. Zato kopita desničarskih papkara mogu tek poslužiti (zlu ne trebalo ili „ne dao bog“, kako se to kaže) što uspješnijem izbjegavanju, bilo povijesno osvjedočenih smjerova, bilo izbjegavanju rešetkama ograničenih prostorija njihova retardiranog svijeta. Prvu soluciju ne preporučam niti priželjkujem ikome od nas (sasvim je jasno da se ona ne može ponoviti u smislu kopije prošlosti), dok djelovanje humanističkih intelektualaca, nevladinih mirovnih organizacija, Koalicije za REKOM, lijevih nezavisnih medija i elektroničkih portala, a nikako ne treba zaboraviti niti umjerene političke strukture zemalja regije, ide u smjeru izbjegavanja po svaku cijenu takvih ekstremnih mogućnosti. Nasuprot tome, barem djelomična realizacija druge opcije na one koji uslijed vlastitih krivica ove ili one vrste (posebice ratnih zločina) ponajviše nastoje opstruirati sve pokušaje smirivanja poratne zbilje, doprinjela bi boljem razumijevanju među ljudima i mirnijem suživotu na ovim prostorima.
“Koalicija za REKOM okuplja više od 1500 organizacija civilnog društva, pojedinaca/ki iz svih država nastalih raspadom bivše SFRJ. Među njima su i udruge roditelja i obitelji nestalih osoba, veterana, novinara, predstavnika manjinskih etničkih zajednica, organizacija za zaštitu ljudskih prava i sl.
Koalicija za REKOM predlaže da vlade (ili države) osnuju REKOM, nezavisnu, međudržavnu Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1991.-2001.”
Prema priopćenju „Koalicije za REKOM“ (u daljnjem tekstu – REKOM) od 8.7.2011.:
„Inicijativa za osnivanje REKOM dobila je značajnu podršku građana post-jugoslovenskih zemalja. Peticiju za osnivanje REKOM potpisalo je 542.660 građana. U poređenju sa planom, najveća podrška je izražena na Kosovu (100.559), a najmanja u Hrvatskoj (19.668). U BiH je prikupljeno 122.473 potpisa podrške, a u Srbiji 254.539, što je manje od očekivanog. U Crnoj Gori (30.057) i Sloveniji (5.342) u skladu sa planom, dok je u Makedoniji prikupljeno više od planiranog (10.022). Najveće iznenađenje je podrška građana u Banja Luci, gde je pored sedmodnevnog prekida prikupljanja potpisa, zbog javnih protesta protiv hašenja Ratka Mladića, 45.239 građana dalo podršku osnivanju REKOM.”
dok 29.08.2011., povodom Dana nestalih osoba biva dopunjena izjavom:
„još uvek nije razjašnjena sudbina najmanje 10.000 nestalih državljana BiH u ratu na teritoriji te države, 1.009 Hrvata i 1.038 Srba, koji su 1991. godine imali državljanstvo Republike Hrvatske, nestalih tokom rata na teritoriji Hrvatske, 1.300 Albanaca i oko 500 Srba, Roma i drugih ne-Albanaca, nestalih na Kosovu tokom rata 1998. i 1999. godine, kao i nakon rata (do kraja 2000), a takođe i 590 državljana Srbije i Crne Gore, nestalih tokom ratova u Hrvatskoj i BiH.
Koalicija za REKOM poziva vlade u regionu da podrže osnivanje REKOM-a, pre svega zato što Komisija regionalnog karaktera ima potencijal da doprinese efikasnijem rešavanju sudbine nestalih i otkrivanju tajnih grobnica.“
REKOM je dobio podršku Predsjednika sviju zemalja regije, uključujći i hrvatskog Predsjednika Josipovića, a ima i međunarodnu podršku:
„Proces REKOM finansijski podržavaju Evropska komisija, Ministarstvo spoljnih poslova Holandije, Fondacija braće Rokfeler, Američka nacionalna zadužbina (NED), Balkanski fond za demokratiju, Boš fondacija, OAK fondacija, Ministarstvo spoljnih poslova Švajcarske, Fond za otvoreno društvo u Srbiji, Američki institut za mir (USIP). Ukupan iznos donacija, za period od 15. decembra 2008. godine do novembra 2011. godine, iznosi 2.465.111eura. Troškovi konsultativnog procesa u Srbiji, BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i na Kosovu na godišnjem nivou iznose prosečno oko 130.000 eura po državi, dok su u Makedoniji i Sloveniji znatno manji. Na veb sajtu Koalicije za REKOM, dostupni su budžet i finansijski izveštaj projekta REKOM, kao i Izveštaj o reviziji finansijskih i administrativnih izveštaja FHP u 2010. godini, koju je uradila nemačka revizorska firma u saradnji sa ovlašćenim revizorima u Srbiji.”
Primjetna je sramotno niska podrška građana RH, izražena malim brojem potpisa podrške REKOM-u, što navodi desnicu da trijumfalno objavi „propast“ ove inicijative. Ukupan broj prikupljenih potpisa demantira tu tvrdnju kojoj je cilj dovesti u zabludu građane Hrvatske – REKOM je naime regionalna inicijativa i nije skoncentrirana samo na područje RH. Vidljivo je da u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije, a koje su međusobno ratovale, inicijativa ima znatnu podršku. Razlozi opstrukcije hrvatskih građana su višestruki (ne treba zanemariti ni premalu prezentaciju inicijative u najznačajnijim medijima, posebno na HRT-u); po našem mišljenju najznačajniji je – manipulacija stradalnicima i braniteljima od strane desnih, donedavno vladajućih struktura (prvenstveno HDZ-a), širenjem objeda kako REKOM želi nivelirati i izjednačiti krivnju za protekle događaje u regiji, te da je osnovan isključivo u interesu Srbije. Na taj način se pokušava(la) održati na okupu vlastita izborna baza, kao garancija kontinuiteta prevlasti nacionalističke politike u poslijednjih 20-tak godina. Jednostavnim rječnikom – željela se zadržati vlast!
Neki značajni poticaji REKOM-u kako u regiji tako i u RH su:
-pismo brojnih uglednika s područja bivše Jugoslavije u kojem od čelnika novonastalih država traže da podrže inicijativu Za REKOM
-usvajanje rezolucije A/HRC/18/L.22, Savjeta za ljudska prava Ujedinjenih naroda od 26. rujna, kojom se uspostavlja “specijalni izvjestitelj za promociju istine, pravde, reparacije i garanciju neponavljanja zločina”
"U obrazloženju rezolucije, Savjet je istaknuo potrebu za suočavanjem s prošlošću, potragu za istinom i pomirenjem i stavio poseban naglasak na izvansudske mjere koje se tiču teških kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava."
"Mandatar će biti imenovan na sastanku Savjeta u ožujku 2012. Zadatak specijalnog izvjestitelja će, između ostalog, biti prikupljanje informacija o djelovanjima komisija za istinu i pomirenje, kao i preporučivanje zasnivanja takvih komisija. Svom će radu pristupati iz perspektive žrtava. Surađivat će s nevladinim organizacijama na ispitivanju problema iz oblasti o kojima izvještava. "
Tu rezoluciju možemo shvatiti i kao (in)direktnu podršku REKOM-u i nevladinim organizacijama zemalja regije za dosadašnji rad, te kao poticaj za buduće djelovanje. Pritom se varaju oni koji misle da će Hrvatska moći eskivirati ulogu i primjedbe novoimenovanog savjetnika metodom „kukavičjeg jajeta“ – osnivanjem „nevladinih“ organizacija pod direktnom kontrolom budućih Vlada – ma čije one bile. Podjednaka je iluzija kako će u - nadajmo se nerealiziranom - slučaju eventualno negativnog izvještaja „Savjetu za ljudska prava Ujedinjenih naroda“ o suradnji Hrvatske, država jednostavno moći, kako oni kažu - „kopitnuti“ (otkazati mandat) novoimenovanog savjetnika. Takva vremena su samo ona u kojima dotični kritičari REKOM-a još uvijek - greškom svoje psihologije - žive. Ako su oni slijepi, ne znači da svi ne vide! Da se nešto polako ali ipak (kucnimo o drvo!) mijenja, pokazuje i poziv crnogorskog predsjednika Vujanovića predsjednicima država regije da "formiraju službenu stručnu grupu koja će razmatrati prijedlog Statuta REKOM i usuglasiti svoj stav u pogledu predloženih ciljeva, zadataka i mandata REKOM-a". Maja ove godine hrvatski predsjednik Josipović je – u razgovoru sa zagovarateljima inicijative - podržao prijedlog o formiranju službene Regionalne stručne grupe koja će dati i mišljenje o prigovorima po kojima REKOM preuzima nadležnost sudskih organa (upravo je taj prigovor, uz onaj da je prijedlog suprotan ustavima država regije, najviše kočio institucionalizaciju Koalicije za REKOM) i izraditi Prijedlog Statuta kojeg će ponuditi na razmatranje vladama zemalja u regiji. Također je obećao delegirati predstavnika u stručnu grupu i pozvati ostale predsjednike zemalja regije da učine isto. Pohvalno, uz opasku da, čini se, pametniji, humaniji, poduzetniji i aktivniji ljudi ipak sjede izvan službenih državnih struktura. Trenutno, među službenim strukturama Srbije vrlo je niska zainteresiranost za Inicijativu, te su zagovarači REKOM-a tražili potporu ambasadora delegacije EU. Evropski parlament je, podržavši je, u svojoj rezoluciji o Srbiji istaknuo njen značaj, istaknuvši da „REKOM pokreće i upravlja procesom pomirenja u regionu“. Koji su, i jesu li bili povučeni slijedeći potezi najviših predstavnika vlasti regionalnih država, nije mi poznato. Uostalom, oni se uvijek povlače brzinom kojom poštari prenose poteze dopisnog šaha u kojemu, kako je poznato, ne treba strahovati od pada zastavice. I dok izabrani „predstavnici naroda“ još razmišljaju o narednom potezu u igri sa ljudskim sudbinama, a isti se nadaju da će ipak doživjeti kraj partije, REKOM nastavlja svoju inicijativu. Primjerice, šef delegacije EU u BiH, sastao se sa zagovaračima REKOM-a, izjavivši da podržava sve organizacije civilnog društva koje rade na pomirenju u regiji.
“Sastanak je organiziran s ciljem da ga informišemo šta je do sada urađeno u BiH, ali i cijelom regionu, kao i koji su naši sljedeći koraci. Podrška međunarodne zajednice nam jeste bitna i ona je zasad neupitna jer smo u BiH već dobili podršku gospodina Valentina Inzka, visokog predstavnika, kao i američkog ambasadora gospodina Patricka Moona”,
izjavila je Dženana Karup-Druško, novinarka iz BiH i zagovaračica Inicijative. U septembru pak su aktivisti Koalicije za REKOM iz svih glavnih gradova država bivše Jugoslavije poslali po 100 razglednica svakom predsjedniku, kao i članovima Predsjedništva BiH. Kako je objavio Radio Slobodna Evropa:
„Tim razglednicama Koalicija za REKOM… podsjetiće šefove država bivše SFRJ na obavezu da porodicama žrtava, društvu i budućim generacijama duguju činjenice o tome šta se dogodilo u nedavnoj prošlosti, javno priznanje i poštovanje svih žrtava, nezavisno od vjere i nacionalne pripadnosti. Oni će od šefova država zastražiti pokretanje zvaničnih procedura za ispitivanje pravnih i ustavnih mogućnosti za osnivanje REKOM-a.“
Zašto REKOM ide dalje?
REKOM-u je pružilo podršku skoro 600000 stanovnika zemalja regije, a pružit će još veći broj – posebno onih lično pogođenih nestankom svojih najmilijih – kad im konačno iz pozadine u dresirani mozak dospije činjenica da njihove vlade nisu bile, niti su sposobne u zadnjih 15-20 godina riješiti problem nestalih osoba. Žalosno je, i pomalo iritirajuće, svih tih godina prisustvovati javno izraženim žalopojkama rodbine osoba nestalih u proteklom sukobu, slušati njihove zahtjeve vlastima za djelatnim rasvjetljavanjem sudbina svojih najmilijih, dok istovremeno uskraćuju podršku REKOM-u. Ne misle li, da bi prvo sami sebi trebali odgovoriti što im je važnije? Sudbina najmilijih, ili država rad koje u suštini sada i tragaju za svojim sinovima, kćerima, majkama i očevima, a koja svojom višegodišnjom opstrukcijom REKOM-a upravo pokazuje i dokazuje koliko joj je zaista stalo do razrješenja problema.
REKOM ide dalje, jer je u interesu zemalja regije, a posebno međunarodne zajednice, pomirenje država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Svijet ima i previše briga sam sa sobom da bi i dalje mirisao desničarska govna koja ovi ostavljaju gdje god čučnu. U interesu je i vladajuće elite – sad kad se pozicionirala i stabilizirala na vlasti i u privredi svojih zemalja – da se situacija smiri i da započne intenzivna suradnja (u grabežu profita – zbog čega su se i borili – što većinskom stanovništvu ili nije nimalo jasno, ili je i samo učestvovalo u opisanoj djelatnosti).
REKOM ide dalje, jer je to u interesu – i oduvijek je bilo u interesu – miroljubivog, nacionalizmom i šovinizmom neopterećenog dijela stanovnika regije, koje ne snosi nikakvu krivicu ni za rat niti za posljedice proizašle iz njega.
REKOM ide dalje, jer svijet više nije isti kao prije 20 godina, što desničarskim nacionalistima koji vječno trabunjaju o prošlosti, dobro živeći u sadašnjosti i nimalo vodeći računa o budućnosti, nikako da dospije do dijelova tijela zaduženih za inteligentno promišljanje. Možda zato što su im zakržljali, no prije bih rekao – svijesnog ili podsvijesnog potiskivanja ove spoznaje radi osiguravanja, na račun narodnih žrtava, izborenog vlastitog položaja.
Kao što rekosmo, REKOM ide dalje, a dalje idu i umišljeni „knezovi svog retardiranog svijeta“. Jedni idu u krivom smjeru, a koji su to – vidjet će kad progledaju!
Povijesna je istina da jedan od tih puteva, ako se uporno slijedi, završava mirnom suradnjom među narodima, a drugi u – simbolički rečeno - pograničnim austrijskim gradićima. Zato kopita desničarskih papkara mogu tek poslužiti (zlu ne trebalo ili „ne dao bog“, kako se to kaže) što uspješnijem izbjegavanju, bilo povijesno osvjedočenih smjerova, bilo izbjegavanju rešetkama ograničenih prostorija njihova retardiranog svijeta. Prvu soluciju ne preporučam niti priželjkujem ikome od nas (sasvim je jasno da se ona ne može ponoviti u smislu kopije prošlosti), dok djelovanje humanističkih intelektualaca, nevladinih mirovnih organizacija, Koalicije za REKOM, lijevih nezavisnih medija i elektroničkih portala, a nikako ne treba zaboraviti niti umjerene političke strukture zemalja regije, ide u smjeru izbjegavanja po svaku cijenu takvih ekstremnih mogućnosti. Nasuprot tome, barem djelomična realizacija druge opcije na one koji uslijed vlastitih krivica ove ili one vrste (posebice ratnih zločina) ponajviše nastoje opstruirati sve pokušaje smirivanja poratne zbilje, doprinjela bi boljem razumijevanju među ljudima i mirnijem suživotu na ovim prostorima.
|
|
||||
3.11.2012.
Humanizirana „Schrödingerova mačka“
Svijet zna biti zaista čudesno mjesto, znamo to iz vlastitog iskustva, a kakav li je tek, shvatimo kad spoznamo koliko stvari nikada nismo, niti ćemo ikada doživjeti. Lijepo je to izrazo Shakespeareov Hamlet:
„Moj Horacije, ima više stvari
Na zemlji i na nebesima no što se
I sanja u vašoj filozofiji.“
(W.Shakespeare, „Hamlet“, prijevod M.Bogdanović)
Mora se, dakako, priznati da je čovjek rođen i odrastao u svijetu ograničenih fizikalnih osobina. Temperatura, sastav atmosfere, tlak zraka, prisutsvo vode, sila teža i niz inih fizikalnih i kemijskih karakteristika utjecali su na naš postanak, opstanak i – indirektno – formiranje uobičajenih stavova o svijetu oko nas. Međutim, čovjek sve više proširuje opseg svog iskustva i na uvjete sasvim strane njegovom habitusu: vakuum, bestežinsko stanje, visoki tlakovi i temperature kao i njihovi niski pandani, te niz drugih uslova koje je čak direktno – dakako, uz primjerenu zaštitu – isprobao, proširuju opseg njegova iskustva a time i pogled na svemir u kojem obitava. Znanost mu u tome nesebično pomaže, otkrivajući niz pojava koje će, barem za dogledno vrijeme, ostati tek u okviru njegova teorijskog proučavanja. A ona pak, teorija, zna iznjedriti svakolika tumačenja koja se plasiraju pod plaštom znanosti, te ih treba – nezavisno od pomanjkanja direktnog iskustva – primati sa zrnom (čak i kilogramima) soli.
Erwin Schrödinger, jedan od osnivača kvantne fizike – potonji nobelovac – razočaran pojedinim tumačenjima „nove“ fizike koje je i sam bio osnivač, čak je napustio svako bavljenje istom. Niz paradoksalnih rezultata od kojih je neke i on istaknuo, a koji su kao slijedili iz formalne matematičke zgrade teorije (koja, usput budi rečeno, na nivou predviđanja pojava, besprijekorno funkcionira), ukazala mu je da nešto nije u redu sa tumačenjem – kvalitativnom interpretacijom matematičkih rezultata. Danas, mnogi fizičari ustraju na doslovnom shvaćanju paradoksa kvantne mehanike radi kojih je naš nobelovac napustio bavljenje istom, no sve je više onih koji u takva tumačenja duboko sumnjaju, nastojeći naći neka manje kontroverzna. Schrödinger je opisao jedan misaoni pokus, po njemu nazvan „Schrödingerova mačka“, koji se dakako ne odnosi na mačke već na elementarne čestice – kvantne objekte - međutim je on namjerno tako prikazan kako bi bile što shvatljivije neobične i paradoksalne konzekvence koje iz njega proizlaze (misaoni pokusi su bili specijaliteti A.Einsteina, a svrha im je da se na njima razmotre sve moguće logičke fizikalne konzekvence neke teorije). Kvantni fizičari opisuju sustave koje pruočavaju (a to može biti običan proton baš kao i cijeli svemir) takozvanom valnom funkcijom. Valna funkcija je – matematički promatrano - imaginarna veličina, tako da njenu fizikalnu interpretaciju moramo tražiti u kvadratu njezina modula iliti apsolutne vrijednosti. Jednostavno rečeno, kvadrat modula valne funkcije predstavlja vjerojatnost stanja koji sistem zauzima. Kako sustav može zauzimati različita stanja, potpuni opis sustava dobije se linearnom kombinacijom (ne cjepidlačimo, običnim zbrajanjem) ovih vjerojatnosti – takozvanom superpozicijom stanja. Tu dolazimo do mačke.
“U neku neprozirnu kutiju zatvorimo mačku s kapsulom nekog smrtonosnog plina. U toj kutiji je i mehanizam koji u sasvim slučajnom – nama nepoznatom vremenskom trenutku – razbija kapsulu. S obzirom na činjenicu da je kutija zatvorena, kao i da mi ne poznajemo taj trenutak, o sudbini mačke možemo nešto doznati tek kad otvorimo kutiju. Može biti je uginula, ako je kapsula razbijena, ili je ostala živa ako mehanizam još nije razbio kapsulu.”
Kad kvantni teoretičar nastoji opisati taj pokus, on mora voditi računa o dva moguća stanja mačke, jer – mačka može biti ili živa ili mrtva. Shodno tome, valna funkcija kojom on opisuje pokus ima dva člana – jedan koji opisuje živu mačku, drugi koji se odnosi na mrtvu mačku. Dakle, tako dugo dok se ne pogleda u kutiju i dozna stvarno stanje mačke, ona je za teoretičara ni živa – ni mrtva! Nitko – ni teoretičar, ni opažač - ništa ne može reći o stanju mačke tako dugo dok se ne otvori kutija. Ona se ima smatrati u nekom intermedijarnom, živo-mrtvom obliku. Nezgodno je (za zdravorazumsko shvaćanje) što u teoriji postoji i treći „mješoviti“ član valne funkcije, koji upravo – po mišljenju ortodoksnih zastupnika – opisuje takvu mačku! Kako smo sigurni da smo mačku stavili u kutiju, jasno je da ona mora biti u nekom stanju. Kako nikako ne možemo doznati koje je to stanje (živo ili mrtvo) moramo smatrati da je mačka mrtvo-živa ili živo-mrtva, kako vam već drago. Jasno je da to prkosi našem iskustvu i našem zdravom razumu, dok se fizičar mora još baktati s tumačenjima oko kolapsa valne funkcije – kako je to i da li je uopće moguće, da se u jednom trenutku (kad otvorimo kutiju) mrtvo-živa mačka transformira bilo u mrtvo, bilo u živo stanje? Fizičar kaže, da se u trenutku otvaranja kutije dešava tzv. kolaps valne funkcije – jedan od njenih članova naglo iščezava, dok drugi poprima sasvim određenu vrijednost. Situacija je paradoksalna i doprinijela je (uz druge, važnije stvari) da Schrödinger napusti daljnje bavljenje fizikom.
Kako nitko u životu još nikada nije vidio mrtvo-živu niti živo-mrtvu mačku (za razliku od polu-pune=polu-prazne čaše), mnogi fizičari se upinju da nam objasne kako je ipak moguće takvo stanje jadne životinjice, te – zašto ga mi nismo sposobni zapaziti. Pa, kažu kako u trenutku otvaranja kutije dolazi do kolapsa valne funkcije (oni to tako nazivaju) u jedno od stanja (živo ili mrtvo), te smo osuđeni vidjeti bilo veselu mačkicu bilo njezin leš. Mada je, tvrde oni, u kutiji ona bila u „ni vrit ni mimo stanju“. Kad’ im predložimo jednostavnu verifikaciju njihovih tvrdnji, u smislu da zajedno s mačkicom u kutiju stavimo i video uređaj koji će na kazetu cijelo vrijeme snimati njeno stanje, a potom – nakon njena otvaranja – lako s vrpce pogledamo to čudovišno stanje živuljke, oni takvu mogućnost odlučno odbijaju. Naime, tvrde – to će dovesti do „dekoherencije“ (još jedan stručni izraz) valne funkcije, što u prijevodu na obični jezik naprosto znači da će omesti cijeli pokus i mi na vrpci nećemo vidjeti ništa drugo sem mrtve ili žive mačke. Na prigovor kako neko biće - u skladu sa klasičnom, aristotelovskom logikom koja se bazira na tzv „principu isključenja trećeg“ – može biti samo živo ili mrtvo, oni se počinju pozivati na „trovalentnu logiku“ koja osim ili-ili (navodno) poznaje i treće stanje. Kod njih je to dakako naša jadna „mrtvo-živa“ mačkica. Što je trovalentna logika lako je objasniti na primjeru. Uzmimo broj π (Pi – omjer između opsega i promjera kruga). Njegova vrijednost je π= 3.14159 26535 89793 23846 26433 83279 50288 41971 69399... To je broj u kojem se decimale beskrajno ponavljaju na kaotičan način (tzv. iracionalni broj). Zapitajmo se sada, postoji li među decimalama ovog broja slijedeći niz uzastopnih brojeva: 0123456789? Do dana današnjega, mada je kompjuterski određeno na milijune decimalnih znamenaka broja Pi, još nismo naišli na takav niz, što dakako ne znači da jednom – odredimo li još veći broj decimala - nećemo. Ali, podjednako je jaka tvrdnja da takav niz možda niti ne postoji. Eto, tvrde pristalice trovalentne logike – u opisanom slučaju mi ne možemo tvrditi da taj niz postoji, kao ni da on ne postoji. Ostaje treća mogućnost, opisana riječju – možda – čime oni kao nadilaze aristotelovsku dvovalentnu logiku. Međutim, u osnovi ne nadilaze ništa. Naime, niz 0123456789 zaista ili postoji ili ne postoji, a ono možda samo je odraz našeg nepoznavanja stvarne činjenice. To tim prije što je u skladu sa zakonima vjerojatnosti ustvari vrlo vjerojatno da on postoji, baš kao što se često ističe da će bezbroj majmuna, tipkajući beskonačno dugo po tastaturi, jednom napisati „Hamleta“! Baš kao što se tvrdi kako je krajnje nevjerojatno da u (praktički, a moje je mišljenje da je to i realno) beskonačnom svemiru negdje mora postojati život. Samo mi to – baš kao u slučaju slijeda izabrane sekvence među decimalama broja Pi – ne znamo. Vrijedi istaknuti da je Carl Sagan, iskoristio slično razmišljanje u svom poznatom SF romanu „Kontakt“. Daklem, rekli bismo, nema nikakve mrtvo-žive niti živo-mrtve mačke u Schrödingerovom pokusu; nema nikakvih dekoherencija niti kolapsa valnih funkcija; već se naprosto radi o opažačevom nepoznavanju (što on opisuje zavađajućim terminom „ni živa ni mrtva“) – do otvaranja kutije – stanja nedobrovoljne učesnice njegova eksperimenta. I tome bi kvantni fizičari trebali prilagoditi interpretaciju svoje teorije. Kako? Zaboga, ta to je njihov posao – valjda su zbog toga studirali, što samo po sebi ne podrazumijeva njihov ispravan odnos spram svijeta kojeg nastavaju, a žele ga „objasniti“ na nebulozan način. Slično bismo se na „trovalentnu logiku“ mogli pozivati u glede postojanja vanzemaljskog života. Međutim, njega ili ima ili ga nema – što mi ne moramo nikada ni spoznati – ali vađenje na kojekakve teorijske apstrakcije, u uvjerenju da smo time bilo što objasnili, je totalno nepoznavanje stvarnosti.
Sve to možemo objasniti na još jednostavniji i principijelniji način, koji isključuje bilo kakve kvantnomehaničke smicalice. Opisani misaoni pokus možemo (u skladu sa suvremenim, humanističkim bioetičkim načelima, iako je on samo misaoni – no nekome možda padne na pamet da ga izvede) ponešto modificirati. Umjesto mehanizma sa kapsulom smrtonosnog plina, iskoristi ćemo Deus sive Natura – Boga iliti Prirodu, kako već kome odgovara. Znamo da prosječni životni vijek kućnih mačaka (te su nam najdostupnije) iznosi oko 15 godina. Dakako, neke žive dulje, druge kraće vrijeme, a raspodjela njihova životnog vijeka opisana je krivuljom takozvane „binomne razdiobe“, čije tabelirane vrijednosti koriste osiguravajuća društva u određivanju premija osiguranja za slučaj smrti.
“U neku neprozirnu kutiju zatvorimo mačku sa svim nužnim potrepštinama za lagodni mačji život (hrpa miševa, voda, zdjela sa pijeskom,…). S obzirom na činjenicu da je kutija zatvorena, kao i da mi nemamo pojma koliki životni vijek je 'dragi Bogo' odredio našoj mačkici, o njenoj sudbini možemo nešto doznati tek kad otvorimo kutiju. Kad u proizvoljnom trenutku, recimo – upravo nakon 15 godina to učinimo - može biti je uginula, ili je ostala živa – kako je već bilo po volji 'gospodara' njezina života.“
No, smatrati da je do otvaranja naše kutije ona bila u perverznom stanju opisanom od strane još perverznijih teoretičara, je nonsens. Konačno, ne moramo imati ni video napravu – dovoljno je procijeniti njenu težinu, ili prebrojati broj preostalih miševa, izvagati posudu sa mačjim izmetom i slično, da bi se zaključilo u kakvom je stanju ona boravila u kutiji.
Kvantna fizika je puna sličnih neprirodnih zaključaka, poput Everettove interpretacije o mnoštvu svjetova (čini se, demantirane najnovijim člankom nekog zdravorazumskijeg fizičara.), do tvrdnji da Mjesec – opet ponešto prenategnuta tvrdnja da bi se istakla neobičnost ovog stava - ne postoji ako ga ne gledate, itd. Kvantni teorijski fizičari uronjeni su do grla u matematiku i njezine formule, što je svakako prirodno, jer ona je njihov alat kojim su postigli nesumnjive uspjehe. No, ako već nemaju problema sa matematikom, mnogi imaju sa interpretacijom rezultata istraživanja. Primjerice, do – kako izgleda – konačnog sloma Everettovih maštarija, čak 58% vrhunskih fizičara smatralo je njegovu interpretaciju točnom i najprihvatljivijom! "Fizikalnih" interpretacija svijeta ima tušta i tma, a riječ "fizikalnih" je apostrofirana, jer interpretacije potiču upravo od fizičara, dok tek jedna od mase njih ima pravo na egzistenciju, tj. bar donekle odslikava stvarnost kakva ona jeste. Ostale su, dakle, ma i poticale od fizičara - totalno nefizikalne! Primjerice, i Specijalna teorija relativnosti čisto matematički dopušta postojanje brzina većih od svjetlosne, ali… To zahtijeva uvođenje imaginarnih masa koje možemo progutati kao matematički konstrukt, no vrlo teško kao realno postojeće. Jer nam izmiče njihovo značenje. Čitava teorija o tahionima – česticama nadsvjetlosne brzine - razvijena je na tom matematičkom dopuštenju, no priroda kao da kaže: matematika to dopušta, ali ne i ja! Od tahiona do danas ni traga ni glasa. Što najozbilnije upozorava - prvenstveno one fizičare koji pretjeruju sa svojom arogancijom očekujući slijepu vjeru u njih kao u novu kastu svećenika znanja, da pripaze na transfer ideja proisteklih iz jednadžbi u realni svijet. Samo da pripaze, ni više ni manje od toga. Međutim, oni kao da ignoriraju doduše neformalni princip Ockhamove britve, kako u objašnjenju bilo koje pojave ne treba gomilati nepotrebne pretpostavke (a gomilaju čak i svemire!) – odnosno, da je od dviju teorija, uz sve ostale jednake kriterije, prihvatljivija ona koja je jednostavnija – pa nastavljaju neumorno producirati „bradate“ teorije u očekivanju da ih priroda „obrije“. Ona će to svakako i učiniti, no odlika je vrsnog teoretičara da sebi i naturi nastoji olakšati izbor. Kako se ne bi pomislilo da autor teksta ima bilo što protiv kvantne fizike i njenih poslenika (onih zdrava razuma, doduše), valja podsjetiti kako je već istaknuto da su njena predviđanja – ali ne i interpretacije – nesumnjive. Treba prihvatiti i niz njenih neobičnih, naizled paradoksalnih objašnjenja (interpretacija) pojava koje proučava. Primjerice, da opet predimenzioniramo, zašto čovjek ne može kroz zid – što je ekvivalentan problem pojavi radioaktivnog raspadanja elemenata. Teorija sasvim razložno, logički, uvjerljivo i na prirodan način objašnjava da ustvari i mi možemo kroz zid (kao što se primjerice element radij raspada), no da se desi takva pojava trebalo bi čekati više vremena no je starost svemira!
Einstein je jednom prilikom rekao o zdravom razumu: "Zdrav razum je skupina predrasuda koje čovjek usvoji do svoje 18 godine“. Kako ne bismo pomislili da je slavni fizičar apriorno mokrio po zdravom razumu, dovoljno se sjetiti vica (prenesen bez ikavih rasističkih primisli ili konotacija):
Dođu policajci, pretresu cigansko naselje i pronađu ukradene šine sa pruge. Pitaju ciganskog poglavara odakle im to..? Cigan odgovara da djeca idu naokolo i sve što pronađu dovuku doma. Policajci pitaju kako klinci mogu donijeti željezničke šine koje su teške nekoliko stotina kg..? Cigan odgovara: "što klinci znaju koliko je što teško, oni uzmu i nose..??".
E, da ne bi i fizičari uzeli i donijeli sve živo, mrtvo i mrtvo-živo, neka prije no uzmu izvažu - pa tek onda da nose!
Svijet zna biti zaista čudesno mjesto, znamo to iz vlastitog iskustva, a kakav li je tek, shvatimo kad spoznamo koliko stvari nikada nismo, niti ćemo ikada doživjeti. Lijepo je to izrazo Shakespeareov Hamlet:
„Moj Horacije, ima više stvari
Na zemlji i na nebesima no što se
I sanja u vašoj filozofiji.“
(W.Shakespeare, „Hamlet“, prijevod M.Bogdanović)
Mora se, dakako, priznati da je čovjek rođen i odrastao u svijetu ograničenih fizikalnih osobina. Temperatura, sastav atmosfere, tlak zraka, prisutsvo vode, sila teža i niz inih fizikalnih i kemijskih karakteristika utjecali su na naš postanak, opstanak i – indirektno – formiranje uobičajenih stavova o svijetu oko nas. Međutim, čovjek sve više proširuje opseg svog iskustva i na uvjete sasvim strane njegovom habitusu: vakuum, bestežinsko stanje, visoki tlakovi i temperature kao i njihovi niski pandani, te niz drugih uslova koje je čak direktno – dakako, uz primjerenu zaštitu – isprobao, proširuju opseg njegova iskustva a time i pogled na svemir u kojem obitava. Znanost mu u tome nesebično pomaže, otkrivajući niz pojava koje će, barem za dogledno vrijeme, ostati tek u okviru njegova teorijskog proučavanja. A ona pak, teorija, zna iznjedriti svakolika tumačenja koja se plasiraju pod plaštom znanosti, te ih treba – nezavisno od pomanjkanja direktnog iskustva – primati sa zrnom (čak i kilogramima) soli.
Erwin Schrödinger, jedan od osnivača kvantne fizike – potonji nobelovac – razočaran pojedinim tumačenjima „nove“ fizike koje je i sam bio osnivač, čak je napustio svako bavljenje istom. Niz paradoksalnih rezultata od kojih je neke i on istaknuo, a koji su kao slijedili iz formalne matematičke zgrade teorije (koja, usput budi rečeno, na nivou predviđanja pojava, besprijekorno funkcionira), ukazala mu je da nešto nije u redu sa tumačenjem – kvalitativnom interpretacijom matematičkih rezultata. Danas, mnogi fizičari ustraju na doslovnom shvaćanju paradoksa kvantne mehanike radi kojih je naš nobelovac napustio bavljenje istom, no sve je više onih koji u takva tumačenja duboko sumnjaju, nastojeći naći neka manje kontroverzna. Schrödinger je opisao jedan misaoni pokus, po njemu nazvan „Schrödingerova mačka“, koji se dakako ne odnosi na mačke već na elementarne čestice – kvantne objekte - međutim je on namjerno tako prikazan kako bi bile što shvatljivije neobične i paradoksalne konzekvence koje iz njega proizlaze (misaoni pokusi su bili specijaliteti A.Einsteina, a svrha im je da se na njima razmotre sve moguće logičke fizikalne konzekvence neke teorije). Kvantni fizičari opisuju sustave koje pruočavaju (a to može biti običan proton baš kao i cijeli svemir) takozvanom valnom funkcijom. Valna funkcija je – matematički promatrano - imaginarna veličina, tako da njenu fizikalnu interpretaciju moramo tražiti u kvadratu njezina modula iliti apsolutne vrijednosti. Jednostavno rečeno, kvadrat modula valne funkcije predstavlja vjerojatnost stanja koji sistem zauzima. Kako sustav može zauzimati različita stanja, potpuni opis sustava dobije se linearnom kombinacijom (ne cjepidlačimo, običnim zbrajanjem) ovih vjerojatnosti – takozvanom superpozicijom stanja. Tu dolazimo do mačke.
“U neku neprozirnu kutiju zatvorimo mačku s kapsulom nekog smrtonosnog plina. U toj kutiji je i mehanizam koji u sasvim slučajnom – nama nepoznatom vremenskom trenutku – razbija kapsulu. S obzirom na činjenicu da je kutija zatvorena, kao i da mi ne poznajemo taj trenutak, o sudbini mačke možemo nešto doznati tek kad otvorimo kutiju. Može biti je uginula, ako je kapsula razbijena, ili je ostala živa ako mehanizam još nije razbio kapsulu.”
Kad kvantni teoretičar nastoji opisati taj pokus, on mora voditi računa o dva moguća stanja mačke, jer – mačka može biti ili živa ili mrtva. Shodno tome, valna funkcija kojom on opisuje pokus ima dva člana – jedan koji opisuje živu mačku, drugi koji se odnosi na mrtvu mačku. Dakle, tako dugo dok se ne pogleda u kutiju i dozna stvarno stanje mačke, ona je za teoretičara ni živa – ni mrtva! Nitko – ni teoretičar, ni opažač - ništa ne može reći o stanju mačke tako dugo dok se ne otvori kutija. Ona se ima smatrati u nekom intermedijarnom, živo-mrtvom obliku. Nezgodno je (za zdravorazumsko shvaćanje) što u teoriji postoji i treći „mješoviti“ član valne funkcije, koji upravo – po mišljenju ortodoksnih zastupnika – opisuje takvu mačku! Kako smo sigurni da smo mačku stavili u kutiju, jasno je da ona mora biti u nekom stanju. Kako nikako ne možemo doznati koje je to stanje (živo ili mrtvo) moramo smatrati da je mačka mrtvo-živa ili živo-mrtva, kako vam već drago. Jasno je da to prkosi našem iskustvu i našem zdravom razumu, dok se fizičar mora još baktati s tumačenjima oko kolapsa valne funkcije – kako je to i da li je uopće moguće, da se u jednom trenutku (kad otvorimo kutiju) mrtvo-živa mačka transformira bilo u mrtvo, bilo u živo stanje? Fizičar kaže, da se u trenutku otvaranja kutije dešava tzv. kolaps valne funkcije – jedan od njenih članova naglo iščezava, dok drugi poprima sasvim određenu vrijednost. Situacija je paradoksalna i doprinijela je (uz druge, važnije stvari) da Schrödinger napusti daljnje bavljenje fizikom.
Kako nitko u životu još nikada nije vidio mrtvo-živu niti živo-mrtvu mačku (za razliku od polu-pune=polu-prazne čaše), mnogi fizičari se upinju da nam objasne kako je ipak moguće takvo stanje jadne životinjice, te – zašto ga mi nismo sposobni zapaziti. Pa, kažu kako u trenutku otvaranja kutije dolazi do kolapsa valne funkcije (oni to tako nazivaju) u jedno od stanja (živo ili mrtvo), te smo osuđeni vidjeti bilo veselu mačkicu bilo njezin leš. Mada je, tvrde oni, u kutiji ona bila u „ni vrit ni mimo stanju“. Kad’ im predložimo jednostavnu verifikaciju njihovih tvrdnji, u smislu da zajedno s mačkicom u kutiju stavimo i video uređaj koji će na kazetu cijelo vrijeme snimati njeno stanje, a potom – nakon njena otvaranja – lako s vrpce pogledamo to čudovišno stanje živuljke, oni takvu mogućnost odlučno odbijaju. Naime, tvrde – to će dovesti do „dekoherencije“ (još jedan stručni izraz) valne funkcije, što u prijevodu na obični jezik naprosto znači da će omesti cijeli pokus i mi na vrpci nećemo vidjeti ništa drugo sem mrtve ili žive mačke. Na prigovor kako neko biće - u skladu sa klasičnom, aristotelovskom logikom koja se bazira na tzv „principu isključenja trećeg“ – može biti samo živo ili mrtvo, oni se počinju pozivati na „trovalentnu logiku“ koja osim ili-ili (navodno) poznaje i treće stanje. Kod njih je to dakako naša jadna „mrtvo-živa“ mačkica. Što je trovalentna logika lako je objasniti na primjeru. Uzmimo broj π (Pi – omjer između opsega i promjera kruga). Njegova vrijednost je π= 3.14159 26535 89793 23846 26433 83279 50288 41971 69399... To je broj u kojem se decimale beskrajno ponavljaju na kaotičan način (tzv. iracionalni broj). Zapitajmo se sada, postoji li među decimalama ovog broja slijedeći niz uzastopnih brojeva: 0123456789? Do dana današnjega, mada je kompjuterski određeno na milijune decimalnih znamenaka broja Pi, još nismo naišli na takav niz, što dakako ne znači da jednom – odredimo li još veći broj decimala - nećemo. Ali, podjednako je jaka tvrdnja da takav niz možda niti ne postoji. Eto, tvrde pristalice trovalentne logike – u opisanom slučaju mi ne možemo tvrditi da taj niz postoji, kao ni da on ne postoji. Ostaje treća mogućnost, opisana riječju – možda – čime oni kao nadilaze aristotelovsku dvovalentnu logiku. Međutim, u osnovi ne nadilaze ništa. Naime, niz 0123456789 zaista ili postoji ili ne postoji, a ono možda samo je odraz našeg nepoznavanja stvarne činjenice. To tim prije što je u skladu sa zakonima vjerojatnosti ustvari vrlo vjerojatno da on postoji, baš kao što se često ističe da će bezbroj majmuna, tipkajući beskonačno dugo po tastaturi, jednom napisati „Hamleta“! Baš kao što se tvrdi kako je krajnje nevjerojatno da u (praktički, a moje je mišljenje da je to i realno) beskonačnom svemiru negdje mora postojati život. Samo mi to – baš kao u slučaju slijeda izabrane sekvence među decimalama broja Pi – ne znamo. Vrijedi istaknuti da je Carl Sagan, iskoristio slično razmišljanje u svom poznatom SF romanu „Kontakt“. Daklem, rekli bismo, nema nikakve mrtvo-žive niti živo-mrtve mačke u Schrödingerovom pokusu; nema nikakvih dekoherencija niti kolapsa valnih funkcija; već se naprosto radi o opažačevom nepoznavanju (što on opisuje zavađajućim terminom „ni živa ni mrtva“) – do otvaranja kutije – stanja nedobrovoljne učesnice njegova eksperimenta. I tome bi kvantni fizičari trebali prilagoditi interpretaciju svoje teorije. Kako? Zaboga, ta to je njihov posao – valjda su zbog toga studirali, što samo po sebi ne podrazumijeva njihov ispravan odnos spram svijeta kojeg nastavaju, a žele ga „objasniti“ na nebulozan način. Slično bismo se na „trovalentnu logiku“ mogli pozivati u glede postojanja vanzemaljskog života. Međutim, njega ili ima ili ga nema – što mi ne moramo nikada ni spoznati – ali vađenje na kojekakve teorijske apstrakcije, u uvjerenju da smo time bilo što objasnili, je totalno nepoznavanje stvarnosti.
Sve to možemo objasniti na još jednostavniji i principijelniji način, koji isključuje bilo kakve kvantnomehaničke smicalice. Opisani misaoni pokus možemo (u skladu sa suvremenim, humanističkim bioetičkim načelima, iako je on samo misaoni – no nekome možda padne na pamet da ga izvede) ponešto modificirati. Umjesto mehanizma sa kapsulom smrtonosnog plina, iskoristi ćemo Deus sive Natura – Boga iliti Prirodu, kako već kome odgovara. Znamo da prosječni životni vijek kućnih mačaka (te su nam najdostupnije) iznosi oko 15 godina. Dakako, neke žive dulje, druge kraće vrijeme, a raspodjela njihova životnog vijeka opisana je krivuljom takozvane „binomne razdiobe“, čije tabelirane vrijednosti koriste osiguravajuća društva u određivanju premija osiguranja za slučaj smrti.
“U neku neprozirnu kutiju zatvorimo mačku sa svim nužnim potrepštinama za lagodni mačji život (hrpa miševa, voda, zdjela sa pijeskom,…). S obzirom na činjenicu da je kutija zatvorena, kao i da mi nemamo pojma koliki životni vijek je 'dragi Bogo' odredio našoj mačkici, o njenoj sudbini možemo nešto doznati tek kad otvorimo kutiju. Kad u proizvoljnom trenutku, recimo – upravo nakon 15 godina to učinimo - može biti je uginula, ili je ostala živa – kako je već bilo po volji 'gospodara' njezina života.“
No, smatrati da je do otvaranja naše kutije ona bila u perverznom stanju opisanom od strane još perverznijih teoretičara, je nonsens. Konačno, ne moramo imati ni video napravu – dovoljno je procijeniti njenu težinu, ili prebrojati broj preostalih miševa, izvagati posudu sa mačjim izmetom i slično, da bi se zaključilo u kakvom je stanju ona boravila u kutiji.
Kvantna fizika je puna sličnih neprirodnih zaključaka, poput Everettove interpretacije o mnoštvu svjetova (čini se, demantirane najnovijim člankom nekog zdravorazumskijeg fizičara.), do tvrdnji da Mjesec – opet ponešto prenategnuta tvrdnja da bi se istakla neobičnost ovog stava - ne postoji ako ga ne gledate, itd. Kvantni teorijski fizičari uronjeni su do grla u matematiku i njezine formule, što je svakako prirodno, jer ona je njihov alat kojim su postigli nesumnjive uspjehe. No, ako već nemaju problema sa matematikom, mnogi imaju sa interpretacijom rezultata istraživanja. Primjerice, do – kako izgleda – konačnog sloma Everettovih maštarija, čak 58% vrhunskih fizičara smatralo je njegovu interpretaciju točnom i najprihvatljivijom! "Fizikalnih" interpretacija svijeta ima tušta i tma, a riječ "fizikalnih" je apostrofirana, jer interpretacije potiču upravo od fizičara, dok tek jedna od mase njih ima pravo na egzistenciju, tj. bar donekle odslikava stvarnost kakva ona jeste. Ostale su, dakle, ma i poticale od fizičara - totalno nefizikalne! Primjerice, i Specijalna teorija relativnosti čisto matematički dopušta postojanje brzina većih od svjetlosne, ali… To zahtijeva uvođenje imaginarnih masa koje možemo progutati kao matematički konstrukt, no vrlo teško kao realno postojeće. Jer nam izmiče njihovo značenje. Čitava teorija o tahionima – česticama nadsvjetlosne brzine - razvijena je na tom matematičkom dopuštenju, no priroda kao da kaže: matematika to dopušta, ali ne i ja! Od tahiona do danas ni traga ni glasa. Što najozbilnije upozorava - prvenstveno one fizičare koji pretjeruju sa svojom arogancijom očekujući slijepu vjeru u njih kao u novu kastu svećenika znanja, da pripaze na transfer ideja proisteklih iz jednadžbi u realni svijet. Samo da pripaze, ni više ni manje od toga. Međutim, oni kao da ignoriraju doduše neformalni princip Ockhamove britve, kako u objašnjenju bilo koje pojave ne treba gomilati nepotrebne pretpostavke (a gomilaju čak i svemire!) – odnosno, da je od dviju teorija, uz sve ostale jednake kriterije, prihvatljivija ona koja je jednostavnija – pa nastavljaju neumorno producirati „bradate“ teorije u očekivanju da ih priroda „obrije“. Ona će to svakako i učiniti, no odlika je vrsnog teoretičara da sebi i naturi nastoji olakšati izbor. Kako se ne bi pomislilo da autor teksta ima bilo što protiv kvantne fizike i njenih poslenika (onih zdrava razuma, doduše), valja podsjetiti kako je već istaknuto da su njena predviđanja – ali ne i interpretacije – nesumnjive. Treba prihvatiti i niz njenih neobičnih, naizled paradoksalnih objašnjenja (interpretacija) pojava koje proučava. Primjerice, da opet predimenzioniramo, zašto čovjek ne može kroz zid – što je ekvivalentan problem pojavi radioaktivnog raspadanja elemenata. Teorija sasvim razložno, logički, uvjerljivo i na prirodan način objašnjava da ustvari i mi možemo kroz zid (kao što se primjerice element radij raspada), no da se desi takva pojava trebalo bi čekati više vremena no je starost svemira!
Einstein je jednom prilikom rekao o zdravom razumu: "Zdrav razum je skupina predrasuda koje čovjek usvoji do svoje 18 godine“. Kako ne bismo pomislili da je slavni fizičar apriorno mokrio po zdravom razumu, dovoljno se sjetiti vica (prenesen bez ikavih rasističkih primisli ili konotacija):
Dođu policajci, pretresu cigansko naselje i pronađu ukradene šine sa pruge. Pitaju ciganskog poglavara odakle im to..? Cigan odgovara da djeca idu naokolo i sve što pronađu dovuku doma. Policajci pitaju kako klinci mogu donijeti željezničke šine koje su teške nekoliko stotina kg..? Cigan odgovara: "što klinci znaju koliko je što teško, oni uzmu i nose..??".
E, da ne bi i fizičari uzeli i donijeli sve živo, mrtvo i mrtvo-živo, neka prije no uzmu izvažu - pa tek onda da nose!
|
|
||||
19.10.2012.
Pametnjaković(i)
Svijet je zapleteno“mjesto“ koje svaki od njegovih sedam milijardi žitelja nastoji nekako otplesti u svojoj glavi. Taj pokušaj rađa individualnim tumačenjima sijaset zbivanja u koja jesu (manje-više mimo svoje volje) ili nisu uvučeni, a neka konstanta koja se često gotovo jedva primjetno provlači u svima njima odražava čovjekov svjetonazor. Sad, nećemo se upuštati u to jeli isti formiran temeljem skupa individualnih zbivanja kojima je čovjek izložen tijekom sazrijevanja, dali odgoj ima odlučujuću ulogu u tome ili pak je, po Marxu, određen njegovim položajem unutar klasne društvene strukture („Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“), ili pak je kombinacija svih tih činitelja, no jedno je nepobitno: Svaki čovjek ima svoj stav maltene o svakom događaju koji uspije ostaviti traga u njegovom životu. Tek usputna primjedba o tumačanjima Marxove misli; stvar je mnogo složenija negoli površni kritičari smatraju. Ne radi se o tome – kako se često pristalice tog nazora diskreditira prikazujući ih maltene maloumnima - da netko samim time što potiče iz radničkog ili kapitalističkog miljea automatski usvaja određeni pogled na svijet. Uostalom, često se ne vodi računa kako su njegovi zaključci, s obzirom da se odnose na cjelokupno društvo, statističkog karaktera, a zna se kako svako statističko zaključivanje barata sa odgovarajućim marginama primjenljivosti. Posebno ako se zaključci o cjelini nastoje bezuslovno i doslovno primijeniti na svakog njenog člana. No, vratimo se mi opet sa sporedne na glavnu stazu ovog teksta.
Svatko tko iole drži do sebe, drži i do svog svjetonazora i prosudbe o individualnim događajima. Ne kaže se badava „Kad bi se sve pameti raštrkale svijetom, svatko bi za svojom potrčao!“. Ne jednom, takva sasvim prirodna ako ne prijeđe određene granice, samoljubivost čovjekova, rađa prepirke, prijateljske svađe ali bogme i fizičke obračune koji u krajnjoj liniji mogu eskalirati u ratove. Ipak, u nekim normalnim, svakodnevnim interakcijama, ljudi izmjenjuju stavove sa svojim partnerima (rođacima, prijateljima, znancima i neznancima) bez dubljih nesporazuma među njima, sem što možda – na kraju krajeva – izražavaju svoje neslaganje mumljanjem sebi u bradu epitete tipa: budala, idiot, glupan,… Naravno, na račun sugovornika s kojim ne dijele slaganje po razmatranom pitanju. Jasno je da se nazori ljudi međusobno razlikuju, ovisno od vlastitog interesa i referentne točke s koje sagledavaju stvari, daklem nisu baš svi budale. Ipak, postoje ljudi koji uslijed „viška“ znanja, informacija, pameti,…, bolje i realnije sagledavaju probleme oko sebe. Još ako takav čovjek posjeduje pretičak samoljublja i mrvicu neskromnosti, ili pak naprosto nastoji „prosvijetliti“ ostatak populacije tumačeći im uzroke i posljedice zbivanja, svakako će nastojati svoje stavove objelodaniti. Tome služe mediji. A običan čovjek učas se pretvara u analitičara i komentatora (jer ako je izanalizirao događanja onda ih nastoji i komentirati) – tu magičnu individuu koja promišlja sve i svašta, a rezultat svog „intelektualnog napora“ sažima u sudove koje podastire javnosti. Tako imamo vojne, ekonomske, kulturne, znanstvene, sportske i srodne komentatore, uključivo i one koji se bave senzacionalističkom stranom života društveno eksponiranih osoba. Nastoje se prikazati poznavateljima prilika, neupitnim stručnim autoritetima, te moralnim vertikalama – etičkim svjetionicima za rulju koja živi u mraku neznanja i neshvaćanja. Jasno kako si ne mogu dozvoliti pred licem svijeta prikazati prilično prizemnih dijelova svog karaktera, te se upinju svoje postupke objasniti željom da (iz ljubavi spram istine, dakako) demantiraju lažne interpretacije, spisateljskim nervom ili neodoljivim porivom za ispoljavanje svojih talenata kome se ne mogu oduprijeti, te sličnim uzvišenim argumentima. Dobro je to primiti sa zrnom soli, kako veli narod.
Jer, mnogi od ovih promotora uzvišenih stavova tek transferiraju tuđe interese, za narod upakirane u šareni omot neobaveznih autorovih laži. Promijeni li se gazda, oni lako promijene svoju retoriku u kojoj jedina konstanta ostaje upravo tek lijepa ambalaža. Ne jedan od tih raščiščivača terena za interese svog patrona pokazao se međutim kao poslijednja hulja, kako u javnom tako i u privatnom životu. Mnogi bi završili i u rangu ratnih huškača i zločinaca, da društva manje licemjerno prihvaćaju ideale u koje se zaklinju, čak ih i u svoje ustave ugrađujući kao otvorenu masku vlastite himbenosti. Vjerojatno ste zamijetili kako je inkriminacija protuustavnosti nečijih stavova daleko jača od one za protuetičnost i nehumanost istih, mada bi etika trebala biti u temelju tog najvišeg pravno-političkog državnog akta, a ne obrnuto. Svakako, nasuprot takvih ljudi-vjetrenjača koji se okreću prema smjeru vjetra, treba voditi računa da ima i ljudi od formata, humanih, etički stamenih, iskrenih i istinoljubivih, nepotkupljivih od sistema i pojedinaca. Vještina čitatelja je u tome da ih treba otkriti, što i nije tako teško prate li se dugoročno njihovi javni istupi. Dakako, ako već sami čitatelji nisu deformirani baconovskim predrasudama kojima robuju kao idolima (tako ih je i nazvao: idoli plemena, pećine, trga i kazališta). Tada, „uzalud im trud svirači“ – već su odabrali svoju stranu, a ta istina nije, svakako. Najbolje (i najsigurnije) je ne prihvaćati tuđa promišljanja – kako ona saopćena u četiri oka, tako i ona javna - bez zadrške, već isključivo kao temelj za preispitivanje vlastitih stavova o temi, i o sebi samom.
Jedna od karakteristika čovjeka je izvjesna vrsta lakovjernosti i pretjeranog povjerenja u „službene“ strukture: vlast, vojsku, crkvu, političke stranke, dakako i medije. Pa, kažete li susjedu da ste sinoć vidjeli NLO kako se spušta na obližnju livadu, s velikom vjerojatnošću će vas smatrati šaljivđijom (i usput provjeriti kalendar, nije li slučajno 1.april), ali kad istu informaciju dobije preko medija – čak i na spomenuti datum – prihvatit će je zdravo za gotovo (dobra ilustracija je masovna histerija u SAD izazvana Wellesovom adaptacijom Wellsovog „Rata svjetova“, 1938. godine). Iz tih razloga, u prosjeku se medijskim komentatorima vjeruje više no drugim ljudima, ma lupali i same gluposti. Jasno, ne samo stoga – neki od njih se zaista profiliraju svojim znanjem i shvaćanjem teme kojom se bave, a svoj status u javnosti mogu samo učvrstiti učine li neka predviđanja koja se i ostvare, no - onako na prvi pogled posmatrano, možemo ih svrstati u skupinu profesionalnih „pametnjakovića“. „Prodavateljima“ robe koju često jedino i posjeduju – vlastite pameti/“pameti“ - a mnogi od njih su se i pristojno uhljebili na njen račun. Ne spadam među njih – one uhljebljene – no često se uhvatim u pomisli kako solim pamet čitateljima o koječemu, što shvaćam i ne shvaćam, o čemu bi možda bilo mnogo bolje da šutim. Znate onu: „da si šutio, mislili bi da si pametan!“. Pa nisam siguran ni jel' nije bilo bolje da sam ovaj tekstić zadržao u svojoj ladici, al' znate kako je to – instinktu (krivom ili ispravnom) teško se oduprijeti, a još teže prihvatiti da su vas čitaoci zaboravili! A nagrada? Ako već nije honorar, a ono barem to što ste objavljivanjem teksta dokazali vlastitu pamet. Barem sebi, ako već nikom drugom.
Vaš „pametnjaković“
P.S.
Iskrenost je vrlina, ali prečesto i fatalna boljka.
Svijet je zapleteno“mjesto“ koje svaki od njegovih sedam milijardi žitelja nastoji nekako otplesti u svojoj glavi. Taj pokušaj rađa individualnim tumačenjima sijaset zbivanja u koja jesu (manje-više mimo svoje volje) ili nisu uvučeni, a neka konstanta koja se često gotovo jedva primjetno provlači u svima njima odražava čovjekov svjetonazor. Sad, nećemo se upuštati u to jeli isti formiran temeljem skupa individualnih zbivanja kojima je čovjek izložen tijekom sazrijevanja, dali odgoj ima odlučujuću ulogu u tome ili pak je, po Marxu, određen njegovim položajem unutar klasne društvene strukture („Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“), ili pak je kombinacija svih tih činitelja, no jedno je nepobitno: Svaki čovjek ima svoj stav maltene o svakom događaju koji uspije ostaviti traga u njegovom životu. Tek usputna primjedba o tumačanjima Marxove misli; stvar je mnogo složenija negoli površni kritičari smatraju. Ne radi se o tome – kako se često pristalice tog nazora diskreditira prikazujući ih maltene maloumnima - da netko samim time što potiče iz radničkog ili kapitalističkog miljea automatski usvaja određeni pogled na svijet. Uostalom, često se ne vodi računa kako su njegovi zaključci, s obzirom da se odnose na cjelokupno društvo, statističkog karaktera, a zna se kako svako statističko zaključivanje barata sa odgovarajućim marginama primjenljivosti. Posebno ako se zaključci o cjelini nastoje bezuslovno i doslovno primijeniti na svakog njenog člana. No, vratimo se mi opet sa sporedne na glavnu stazu ovog teksta.
Svatko tko iole drži do sebe, drži i do svog svjetonazora i prosudbe o individualnim događajima. Ne kaže se badava „Kad bi se sve pameti raštrkale svijetom, svatko bi za svojom potrčao!“. Ne jednom, takva sasvim prirodna ako ne prijeđe određene granice, samoljubivost čovjekova, rađa prepirke, prijateljske svađe ali bogme i fizičke obračune koji u krajnjoj liniji mogu eskalirati u ratove. Ipak, u nekim normalnim, svakodnevnim interakcijama, ljudi izmjenjuju stavove sa svojim partnerima (rođacima, prijateljima, znancima i neznancima) bez dubljih nesporazuma među njima, sem što možda – na kraju krajeva – izražavaju svoje neslaganje mumljanjem sebi u bradu epitete tipa: budala, idiot, glupan,… Naravno, na račun sugovornika s kojim ne dijele slaganje po razmatranom pitanju. Jasno je da se nazori ljudi međusobno razlikuju, ovisno od vlastitog interesa i referentne točke s koje sagledavaju stvari, daklem nisu baš svi budale. Ipak, postoje ljudi koji uslijed „viška“ znanja, informacija, pameti,…, bolje i realnije sagledavaju probleme oko sebe. Još ako takav čovjek posjeduje pretičak samoljublja i mrvicu neskromnosti, ili pak naprosto nastoji „prosvijetliti“ ostatak populacije tumačeći im uzroke i posljedice zbivanja, svakako će nastojati svoje stavove objelodaniti. Tome služe mediji. A običan čovjek učas se pretvara u analitičara i komentatora (jer ako je izanalizirao događanja onda ih nastoji i komentirati) – tu magičnu individuu koja promišlja sve i svašta, a rezultat svog „intelektualnog napora“ sažima u sudove koje podastire javnosti. Tako imamo vojne, ekonomske, kulturne, znanstvene, sportske i srodne komentatore, uključivo i one koji se bave senzacionalističkom stranom života društveno eksponiranih osoba. Nastoje se prikazati poznavateljima prilika, neupitnim stručnim autoritetima, te moralnim vertikalama – etičkim svjetionicima za rulju koja živi u mraku neznanja i neshvaćanja. Jasno kako si ne mogu dozvoliti pred licem svijeta prikazati prilično prizemnih dijelova svog karaktera, te se upinju svoje postupke objasniti željom da (iz ljubavi spram istine, dakako) demantiraju lažne interpretacije, spisateljskim nervom ili neodoljivim porivom za ispoljavanje svojih talenata kome se ne mogu oduprijeti, te sličnim uzvišenim argumentima. Dobro je to primiti sa zrnom soli, kako veli narod.
Jer, mnogi od ovih promotora uzvišenih stavova tek transferiraju tuđe interese, za narod upakirane u šareni omot neobaveznih autorovih laži. Promijeni li se gazda, oni lako promijene svoju retoriku u kojoj jedina konstanta ostaje upravo tek lijepa ambalaža. Ne jedan od tih raščiščivača terena za interese svog patrona pokazao se međutim kao poslijednja hulja, kako u javnom tako i u privatnom životu. Mnogi bi završili i u rangu ratnih huškača i zločinaca, da društva manje licemjerno prihvaćaju ideale u koje se zaklinju, čak ih i u svoje ustave ugrađujući kao otvorenu masku vlastite himbenosti. Vjerojatno ste zamijetili kako je inkriminacija protuustavnosti nečijih stavova daleko jača od one za protuetičnost i nehumanost istih, mada bi etika trebala biti u temelju tog najvišeg pravno-političkog državnog akta, a ne obrnuto. Svakako, nasuprot takvih ljudi-vjetrenjača koji se okreću prema smjeru vjetra, treba voditi računa da ima i ljudi od formata, humanih, etički stamenih, iskrenih i istinoljubivih, nepotkupljivih od sistema i pojedinaca. Vještina čitatelja je u tome da ih treba otkriti, što i nije tako teško prate li se dugoročno njihovi javni istupi. Dakako, ako već sami čitatelji nisu deformirani baconovskim predrasudama kojima robuju kao idolima (tako ih je i nazvao: idoli plemena, pećine, trga i kazališta). Tada, „uzalud im trud svirači“ – već su odabrali svoju stranu, a ta istina nije, svakako. Najbolje (i najsigurnije) je ne prihvaćati tuđa promišljanja – kako ona saopćena u četiri oka, tako i ona javna - bez zadrške, već isključivo kao temelj za preispitivanje vlastitih stavova o temi, i o sebi samom.
Jedna od karakteristika čovjeka je izvjesna vrsta lakovjernosti i pretjeranog povjerenja u „službene“ strukture: vlast, vojsku, crkvu, političke stranke, dakako i medije. Pa, kažete li susjedu da ste sinoć vidjeli NLO kako se spušta na obližnju livadu, s velikom vjerojatnošću će vas smatrati šaljivđijom (i usput provjeriti kalendar, nije li slučajno 1.april), ali kad istu informaciju dobije preko medija – čak i na spomenuti datum – prihvatit će je zdravo za gotovo (dobra ilustracija je masovna histerija u SAD izazvana Wellesovom adaptacijom Wellsovog „Rata svjetova“, 1938. godine). Iz tih razloga, u prosjeku se medijskim komentatorima vjeruje više no drugim ljudima, ma lupali i same gluposti. Jasno, ne samo stoga – neki od njih se zaista profiliraju svojim znanjem i shvaćanjem teme kojom se bave, a svoj status u javnosti mogu samo učvrstiti učine li neka predviđanja koja se i ostvare, no - onako na prvi pogled posmatrano, možemo ih svrstati u skupinu profesionalnih „pametnjakovića“. „Prodavateljima“ robe koju često jedino i posjeduju – vlastite pameti/“pameti“ - a mnogi od njih su se i pristojno uhljebili na njen račun. Ne spadam među njih – one uhljebljene – no često se uhvatim u pomisli kako solim pamet čitateljima o koječemu, što shvaćam i ne shvaćam, o čemu bi možda bilo mnogo bolje da šutim. Znate onu: „da si šutio, mislili bi da si pametan!“. Pa nisam siguran ni jel' nije bilo bolje da sam ovaj tekstić zadržao u svojoj ladici, al' znate kako je to – instinktu (krivom ili ispravnom) teško se oduprijeti, a još teže prihvatiti da su vas čitaoci zaboravili! A nagrada? Ako već nije honorar, a ono barem to što ste objavljivanjem teksta dokazali vlastitu pamet. Barem sebi, ako već nikom drugom.
Vaš „pametnjaković“
P.S.
Iskrenost je vrlina, ali prečesto i fatalna boljka.
|
|
||||
3.10.2012.
(Ne)poznavanje prirode i društva
Drugi zakon termodinamike, empirijski zasnovane grane fizike koja se bavi prijenosom i pretvorbom topline i ostalih oblika energije, jedan je od najvažniji zakona u svemiru. Ključni pojam tog prirodnog zakona je takozvana entropija, veličina kojom izražavamo degradaciju svakog oblika energije u toplinu, čega je rezultat pretvaranje svih poznatih njenih oblika u toplinsku energiju. Prema nekim teorijama, tzv. toplinska smrt svemira. Kažemo da entropija zatvorenog sustava (onog koji nema interakciju sa svojom okolinom) nepovratno raste ili ostaje uvijek ista, čime izražavamo činjenicu da je rezultat svih energetskih procesa u takvom sistemu, sve veće prisustvo topline. Ti procesi su spontani i nepovratni, odnosno – za uspostavljanje prvobitnog stanja potrebno je izvršiti neki rad. No, nećemo sada o tome. Na zasadama termodinamike nikla je statistička fizika, koja daje dublje uvide u njene zaključke. Tako se prethodno spomenuti zakon tumači većom vjerojatnošću da sistem spontano (sam od sebe) prijeđe iz sređenog u kaotično stanje, negoli obrnuto. Često se to popularno ilustrira uređenom knjižnicom, gdje su knjige sređene prema abecednom redosljedu autora, koja tokom vremena kako njeni korisnici pretražuju i nasumice vraćaju knjige na police, poprima sve nesređeniji oblik. Toliko o fizici, za one koji se boje da ih podvrgavam nasilnom kursu ovog, još iz školskih klupa „voljenog“ predmeta.
Nikada nisam suviše volio socijalni darvinizam i srodne discipline, koje zakonitosti vladanja ljudskog društva i njegovih pripadnika nastoje objasniti pretjeranim analogijama sa prirodnim znanostima, s posebnim naglaskom na darvinističko nadmetanje jedinki u borbi za opstanak. U analogijama nikad ne valja pretjerivati, posebno ima li se u vidu da ljudsko društvo ne funkcionira isključivo kao prirodna tvorevina, već je sve više moderirano svojom socijalnom komponentom koju u drugih životnih vrsta ne nalazimo ili nalazimo u ograničenoj formi. No, od jednoga ne možemo pobjeći – od činjenice da smo i mi dio svemira, te je upravo stoga dobro pogledati nude li nam prirodni zakoni neki – makar i ograničeni – uvid u funcioniranje ljudskih zajednica. Prilika za to nam se neposredno pruža i u razmatranju rasapa nekad jedinstvene, multietničke tvorevine, danas mnogima mrskog imena. No, 'ajmo redom.
Život, kako nam se na pri pogled čini, proturječi 2.zakonu termodinamike. Živi organizmi svakako predstavljaju neki oblik sređenosti koju po svaku cijenu nastoje očuvati, i to kroz dugo vremena – „od kolijevke pa do groba“, pojedinačno ih promatrajući, a život kao pojava još i mnogostruko duže. Na Zemlji postoji već oko 4 milijarde godina. Taj navodni paradoks, prkošenje spomenutom prirodnom zakonu, objašnjava se time što živi organizmi ne predstavljaju izolirani sistem; oni međudjeluju sa svojom okolinom crpeći iz nje energiju potrebnu za održanje svoje sređene strukture. I ljudske zajednice spadaju u žive, socijalne organizme, za koje nam se čini kako - bilo podsvijesno ili kao posljedica prevladavanja animalne nad socijalnom komponentom, ili pak uslijed nedostaka višeg stupnja uvida u „božje“ zakone koji bi trebali usmjeravati njen razvoj - teže uniformiranosti na ograničenom, plemenskom nivou. U svemu; od etničke strukture, preko vjerovanja, svakodnevnih kontakata i običaja koji vladaju u njoj. Možemo – preko volje - otrpjeti par postotaka miješanih brakova, nešto inovjernika i ostalih vrsta „čudaka“ (u vladanju, običajima, seksualnim preferencijama, odijevanju i slično), ali ako taj broj preraste neku nevidljivu granicu – zajednica postaje uznemirena. Uznemirenost rađa strah (od razbijanja njene ustaljene monolitne strukture), strah rađa djelovanje - pokušaje da se promjena onemogući, a djelovanje najčešće počinje kao represija prema uzrocima straha - strane komponente koja se infiltrirala u zajednicu. Sve to može eskalirati do sukoba koji prelaze iz ograničenog, unutarplemenskog, u širi međuplemenski nivo. Radi li se o međuetničkim sukobima Mirjana Kasapović njihove uzroke tumači tzv. sindromom „'etničke anksioznosti' kao kontingentno uvjetovanim strahom od etničkih zajednica i svega što je povezano s etničnošću“. Etnička anksioznost (oblik ksenofobije, straha od tuđinaca i svega tuđeg) – po spomenutoj autorici, „mala teorijska zagonetka“ - povremeno, u zavisnosti od ekonomskih i socijalnih prilika eskalira u otvorenu etničku netrpeljivost, koja u ekstremnim uvjetima može završiti etničkim čišćenjem i/ili pogromima „uzročnika“ straha. Žudnja građana za uniformiranošću svoje zajednice možda se najbolje slikovito prikazuje istraživanjima povjerenja u institucije države. Tu prva tri mjesta redovno zauzimaju crkva, vojska i policija (gotovo uvijek u tom redoslijedu), koje i vizuelno prikazuju uniformnost svojih stavova kojima nastoje podvrgnuti sve članove zajednice, maskiranjem u jednoobrazne uniforme koje to sasvim rječito demonstriraju. Svaki građanin – bez izuzetka - je pred bogom jednak, mora se na isti način pokoravati vojnoj disciplini, te sasvim jednako biti tretiran od organa represije. U principu, tu ne postoje izuzeci iako – hvala bogu, rekli bismo – realni život vrvi od njih. Tko poznaje povijest bez teškoća zapaža da se društva tijekom vremena mijenjaju, evoluiraju kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu. Zašto? Jer ni društvene zajednice nisu izolirani sistemi – u neprestanom su međudjelovanju sa ostalim zajednicama naše planete, i sa okolinom koju nastavaju. Potonje im omogućuje čisto biološko očuvanje svojih članova, što ne bi bilo dovoljno za njihov socijalni razvoj kad one ne bi međusobno interreagirale, izmjenjujući ne samo robe već i iskustva, ideje, svjetonazore, ideologije,.. Primjer jedne stagnirajuće zajednice u socijalnom smislu – kvazizatvorenog društvenog sistema – predstavlja slučaj Sjeverne Koreje. Naravno da, kako unutar tako i među zajednicama, ideje ne cirkuliraju bez svojih nosilaca – ljudi. Upravo oni svojim djelovanjem predstavljaju onaj ekvivalent fizikalnog rada koji rastače degradaciju društva na jednoobrazni, statistički kontinuum jedinki koje se ničim bitnim ne razlikuju među sobom, i kao takve vuku zajednicu u ustajalu duhovnu močvaru.
Međutim, pojava takvih osoba koje se protive podvrgnuti pritisku društva za jednoobraznošću i potiskivanjem vlastitih osobina; koje ih ne žele skrivati već imati slobodu za njihovim cjelovitim javnim ispoljavanjem, uvijek je praćena društvenim otporom, u početku najčešće u obliku neformalne represije. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su Beatlesi inaugurirali čuvene bitlsice, nije bilo ništa neobično da „svijesna“ omladina na silu šiša svoje čupave drugove koji se nikako nisu uklapali u njihov svjetonazor. Tihu podršku pružale su im i vlasti praćene vjernim školskim sustavom (on je uvijek transmisija interesa vladajuće elite u nezrele mozgove omladine), koji nije dozvoljavao prisustvovati nastavi tim „majmunima“. Mada su im u školskim kabinetima visjele slike dugokosih velikana znanosti, literature i povijesti. Danas više pitanje stila frizure nije na tapeti, međutim – tome treba zahvaliti žrtvi i ustrajnosti onih malobrojnih „skalpiranih“ prvoboraca. Koji su, poput difuzije malobrojnih atoma u čistu tekućinu, podjednako ustrajno prodirali u pravovjerne estetske kriterije svoje sredine, trajno ih izmijenivši. No, ništa nije jednostavno u društvima koja se inercijom svoje tvrdokornosti opiru svemu novom. Pobjeda na jednom mjestu ne znači i pobjedu na svim mjestima. Danas su pripadnici LGBTIQ zajednice (Lezbijke, Gejevi, Biseksualne, Transrodne, Interseksualne i Queer osobe) zauzeli mjesto u prvim redovima infiltracije u ustajali društveni moral, podnoseći na mnogo teže načine posljedice svoje difuzije u društvenu etiku. Primjera tih invazija u homogenu intelektualnu, etičku, moralnu, estetsku,… strukturu društva koje se svom svojom inercijom protivi promjeni paradigme kako je većina zamišlja, ima koliko hoćemo. Što su sve morale (i još moraju) pretrpjeti feministkinje u borbi za ženska prava, „obojeni“ za svoja ljudska, radnici za svoja radna prava, znanstveni i tehnički inovatori u borbi za usvajanje svojih pogleda na svijet i pronalazaka, ne treba posebno naglašavati. Na sličan način se, kroz polupropusnu membranu društvenog otpora (ili otpora vladajućih elita) - jer nijedna brana promjenama vladajućih paradigmi nije dovoljno nepropusna – rasprostiru i ideje o pravednijim društvenim odnosima. I uvijek se tu radi o difuziji – prvo onih jakih, stamenih, karakterno čvrstih i intelektualno superiornih jedinki koje prve probijaju brešu društvenog otpora, a za njom nezaustavljivo slijede drugi, sve dok se društvo pod njihovim pritiskom nije prinuđeno prilagoditi prihvaćajući nove paradigme. Ali ne i novu elastičnost prema prihvaćanju „novina“. Samo ljudski „rad“ – ekvivalent fizikalnog rada koji uspijeva na ovoj planeti održavati život, ne prepuštajući ovaj dio svemira toplinskoj smrti – neprekidno suprotstavljanje i borba protiv ustajalosti društva uljuljkanog u stereotipe kakve mu nameću službena ideologija, religija, društveno prihvatljivi moral, etika i estetika, ne dozvoljava da pojedinačne zajednice, kao ni čovječanstvo u cjelini, utonu u nekreativnu apatiju koja konzervira društvene odnose na vijeke vjekova.
Daklem, primjetljiva je analogija - dakako, ograničenog tipa - između fizikalnih zakonitosti koje upravljaju prirodnim procesima (inercija, degradacija, rad, difuzija, osmoza,…) i procesa koji prate društvene mijene (otpor protiv promjena, ustajalost društvenih odnosa, aktivnost nedresurabilnih jedinki, individualno prodiranje novih ideja, propusnost svih mogućih mehanizama koji to nastoje spriječiti,…). Sasvim dovoljno da – ograničeno, na pravilan način korelirajući prirodoslovne i društvene parametre – bolje shvatimo društvena kretanja. Naravno, shvatiti nešto i promijeniti vladanje i stavove u skladu sa naučenim nije isto. Dok se anorganski svijet strogo vlada prema zakonima od prirode mu propisanim, u ljudsku se vrstu ušuljao jedan sasvim novi faktor – interes! Upravo on je najčešće ona najmoćnija kočnica, ali ponekad i promotor razvoja društvenih odnosa, zavisno od toga radi li se samo o interesu pojedinaca (uske, uglavnom vladajuće elite), ili njihov interes korespondira sa očekivanjima cijele zajednice. Tu smo, čini nam se, već prinuđeni napustiti naše prirodoznastvene analogije i staviti u upotrebu termine emergentnih (to su zakonitosti koje izranjaju na višem nivou razvoja materije i nisu karakteristične za onaj niži stupanj), anorganskom i većini organskog svijeta nepoznatih socijalnih zakonitosti. Ali, samo na prvi pogled. Analogiju sa prirodnim zakonitostima, možemo povlačiti i dalje, ovaj put sa životinjskim svijetom – daklem smo na nesigurnom, opreza vrijednom području pravog socijaldarvinizma. Kao što u ljudskom društvu postoji klasna (ili kastinska, primjerice u Indiji) hijerahija, tako i među životinjama postoji hijerarhija struktura koju su etolozi (etologija – usporedna biologija ponašanja) označili imenima alfa, beta, gama, delta, epsilon i omega. Alfa mužjaci su ekvivalent muškog despotskog vladara, dok ostali tvore sve niže i niže članove animalnog društva u kojem omega jedinke odgovaraju najnižoj klasi suvremenog ljudskog društva – radničkoj klasi. Dok životinje status dominantnih ostvaruju fizičkom superiornošću (snagom), dotle se u ljudskom društvu on ostvaruje ekonomskom superiornošću. Borbi za opstanak u animalnoj zajednici, odgovara klasna borba u ljudskom društvu. Nagrada uspješnim društvenim životinjama su pravo na parenje sa ženkama i bolji dio u konzumaciji ulovljenog plijena; među ljudima – materijalni „plijen“ se naziva ekonomskim, a onaj duhovni dio njegovim socijalnim statusom. Naravno, netko može reći kako su sve to prenategnute analogije i da su možda više posljedica antropomorfnog preslikavanja ljudskih i društvenih osobina na životinjski svijet. Na kraju krajeva, mi proučavamo njih (u znanstvenom smislu) a ne one nas, te bi stoga to moglo biti vrlo vjerojatno. Bilo kako bilo, ipak bismo mogli izvući zaključak da smo svi mi – sav živi i neživi svijet – dijelovi jednog te istog svemira, stoga nije ni čudno postojanje sličnosti među emergentnim zakonitostima koje upravljaju njihovim vladanjem. Da, dobro ste pomislili na spomen riječi „upravljaju“. A što je sa slobodnom voljom čovjeka? Međutim, to je već jedna priča za neku drugu priliku.
Drugi zakon termodinamike, empirijski zasnovane grane fizike koja se bavi prijenosom i pretvorbom topline i ostalih oblika energije, jedan je od najvažniji zakona u svemiru. Ključni pojam tog prirodnog zakona je takozvana entropija, veličina kojom izražavamo degradaciju svakog oblika energije u toplinu, čega je rezultat pretvaranje svih poznatih njenih oblika u toplinsku energiju. Prema nekim teorijama, tzv. toplinska smrt svemira. Kažemo da entropija zatvorenog sustava (onog koji nema interakciju sa svojom okolinom) nepovratno raste ili ostaje uvijek ista, čime izražavamo činjenicu da je rezultat svih energetskih procesa u takvom sistemu, sve veće prisustvo topline. Ti procesi su spontani i nepovratni, odnosno – za uspostavljanje prvobitnog stanja potrebno je izvršiti neki rad. No, nećemo sada o tome. Na zasadama termodinamike nikla je statistička fizika, koja daje dublje uvide u njene zaključke. Tako se prethodno spomenuti zakon tumači većom vjerojatnošću da sistem spontano (sam od sebe) prijeđe iz sređenog u kaotično stanje, negoli obrnuto. Često se to popularno ilustrira uređenom knjižnicom, gdje su knjige sređene prema abecednom redosljedu autora, koja tokom vremena kako njeni korisnici pretražuju i nasumice vraćaju knjige na police, poprima sve nesređeniji oblik. Toliko o fizici, za one koji se boje da ih podvrgavam nasilnom kursu ovog, još iz školskih klupa „voljenog“ predmeta.
Nikada nisam suviše volio socijalni darvinizam i srodne discipline, koje zakonitosti vladanja ljudskog društva i njegovih pripadnika nastoje objasniti pretjeranim analogijama sa prirodnim znanostima, s posebnim naglaskom na darvinističko nadmetanje jedinki u borbi za opstanak. U analogijama nikad ne valja pretjerivati, posebno ima li se u vidu da ljudsko društvo ne funkcionira isključivo kao prirodna tvorevina, već je sve više moderirano svojom socijalnom komponentom koju u drugih životnih vrsta ne nalazimo ili nalazimo u ograničenoj formi. No, od jednoga ne možemo pobjeći – od činjenice da smo i mi dio svemira, te je upravo stoga dobro pogledati nude li nam prirodni zakoni neki – makar i ograničeni – uvid u funcioniranje ljudskih zajednica. Prilika za to nam se neposredno pruža i u razmatranju rasapa nekad jedinstvene, multietničke tvorevine, danas mnogima mrskog imena. No, 'ajmo redom.
Život, kako nam se na pri pogled čini, proturječi 2.zakonu termodinamike. Živi organizmi svakako predstavljaju neki oblik sređenosti koju po svaku cijenu nastoje očuvati, i to kroz dugo vremena – „od kolijevke pa do groba“, pojedinačno ih promatrajući, a život kao pojava još i mnogostruko duže. Na Zemlji postoji već oko 4 milijarde godina. Taj navodni paradoks, prkošenje spomenutom prirodnom zakonu, objašnjava se time što živi organizmi ne predstavljaju izolirani sistem; oni međudjeluju sa svojom okolinom crpeći iz nje energiju potrebnu za održanje svoje sređene strukture. I ljudske zajednice spadaju u žive, socijalne organizme, za koje nam se čini kako - bilo podsvijesno ili kao posljedica prevladavanja animalne nad socijalnom komponentom, ili pak uslijed nedostaka višeg stupnja uvida u „božje“ zakone koji bi trebali usmjeravati njen razvoj - teže uniformiranosti na ograničenom, plemenskom nivou. U svemu; od etničke strukture, preko vjerovanja, svakodnevnih kontakata i običaja koji vladaju u njoj. Možemo – preko volje - otrpjeti par postotaka miješanih brakova, nešto inovjernika i ostalih vrsta „čudaka“ (u vladanju, običajima, seksualnim preferencijama, odijevanju i slično), ali ako taj broj preraste neku nevidljivu granicu – zajednica postaje uznemirena. Uznemirenost rađa strah (od razbijanja njene ustaljene monolitne strukture), strah rađa djelovanje - pokušaje da se promjena onemogući, a djelovanje najčešće počinje kao represija prema uzrocima straha - strane komponente koja se infiltrirala u zajednicu. Sve to može eskalirati do sukoba koji prelaze iz ograničenog, unutarplemenskog, u širi međuplemenski nivo. Radi li se o međuetničkim sukobima Mirjana Kasapović njihove uzroke tumači tzv. sindromom „'etničke anksioznosti' kao kontingentno uvjetovanim strahom od etničkih zajednica i svega što je povezano s etničnošću“. Etnička anksioznost (oblik ksenofobije, straha od tuđinaca i svega tuđeg) – po spomenutoj autorici, „mala teorijska zagonetka“ - povremeno, u zavisnosti od ekonomskih i socijalnih prilika eskalira u otvorenu etničku netrpeljivost, koja u ekstremnim uvjetima može završiti etničkim čišćenjem i/ili pogromima „uzročnika“ straha. Žudnja građana za uniformiranošću svoje zajednice možda se najbolje slikovito prikazuje istraživanjima povjerenja u institucije države. Tu prva tri mjesta redovno zauzimaju crkva, vojska i policija (gotovo uvijek u tom redoslijedu), koje i vizuelno prikazuju uniformnost svojih stavova kojima nastoje podvrgnuti sve članove zajednice, maskiranjem u jednoobrazne uniforme koje to sasvim rječito demonstriraju. Svaki građanin – bez izuzetka - je pred bogom jednak, mora se na isti način pokoravati vojnoj disciplini, te sasvim jednako biti tretiran od organa represije. U principu, tu ne postoje izuzeci iako – hvala bogu, rekli bismo – realni život vrvi od njih. Tko poznaje povijest bez teškoća zapaža da se društva tijekom vremena mijenjaju, evoluiraju kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu. Zašto? Jer ni društvene zajednice nisu izolirani sistemi – u neprestanom su međudjelovanju sa ostalim zajednicama naše planete, i sa okolinom koju nastavaju. Potonje im omogućuje čisto biološko očuvanje svojih članova, što ne bi bilo dovoljno za njihov socijalni razvoj kad one ne bi međusobno interreagirale, izmjenjujući ne samo robe već i iskustva, ideje, svjetonazore, ideologije,.. Primjer jedne stagnirajuće zajednice u socijalnom smislu – kvazizatvorenog društvenog sistema – predstavlja slučaj Sjeverne Koreje. Naravno da, kako unutar tako i među zajednicama, ideje ne cirkuliraju bez svojih nosilaca – ljudi. Upravo oni svojim djelovanjem predstavljaju onaj ekvivalent fizikalnog rada koji rastače degradaciju društva na jednoobrazni, statistički kontinuum jedinki koje se ničim bitnim ne razlikuju među sobom, i kao takve vuku zajednicu u ustajalu duhovnu močvaru.
Međutim, pojava takvih osoba koje se protive podvrgnuti pritisku društva za jednoobraznošću i potiskivanjem vlastitih osobina; koje ih ne žele skrivati već imati slobodu za njihovim cjelovitim javnim ispoljavanjem, uvijek je praćena društvenim otporom, u početku najčešće u obliku neformalne represije. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su Beatlesi inaugurirali čuvene bitlsice, nije bilo ništa neobično da „svijesna“ omladina na silu šiša svoje čupave drugove koji se nikako nisu uklapali u njihov svjetonazor. Tihu podršku pružale su im i vlasti praćene vjernim školskim sustavom (on je uvijek transmisija interesa vladajuće elite u nezrele mozgove omladine), koji nije dozvoljavao prisustvovati nastavi tim „majmunima“. Mada su im u školskim kabinetima visjele slike dugokosih velikana znanosti, literature i povijesti. Danas više pitanje stila frizure nije na tapeti, međutim – tome treba zahvaliti žrtvi i ustrajnosti onih malobrojnih „skalpiranih“ prvoboraca. Koji su, poput difuzije malobrojnih atoma u čistu tekućinu, podjednako ustrajno prodirali u pravovjerne estetske kriterije svoje sredine, trajno ih izmijenivši. No, ništa nije jednostavno u društvima koja se inercijom svoje tvrdokornosti opiru svemu novom. Pobjeda na jednom mjestu ne znači i pobjedu na svim mjestima. Danas su pripadnici LGBTIQ zajednice (Lezbijke, Gejevi, Biseksualne, Transrodne, Interseksualne i Queer osobe) zauzeli mjesto u prvim redovima infiltracije u ustajali društveni moral, podnoseći na mnogo teže načine posljedice svoje difuzije u društvenu etiku. Primjera tih invazija u homogenu intelektualnu, etičku, moralnu, estetsku,… strukturu društva koje se svom svojom inercijom protivi promjeni paradigme kako je većina zamišlja, ima koliko hoćemo. Što su sve morale (i još moraju) pretrpjeti feministkinje u borbi za ženska prava, „obojeni“ za svoja ljudska, radnici za svoja radna prava, znanstveni i tehnički inovatori u borbi za usvajanje svojih pogleda na svijet i pronalazaka, ne treba posebno naglašavati. Na sličan način se, kroz polupropusnu membranu društvenog otpora (ili otpora vladajućih elita) - jer nijedna brana promjenama vladajućih paradigmi nije dovoljno nepropusna – rasprostiru i ideje o pravednijim društvenim odnosima. I uvijek se tu radi o difuziji – prvo onih jakih, stamenih, karakterno čvrstih i intelektualno superiornih jedinki koje prve probijaju brešu društvenog otpora, a za njom nezaustavljivo slijede drugi, sve dok se društvo pod njihovim pritiskom nije prinuđeno prilagoditi prihvaćajući nove paradigme. Ali ne i novu elastičnost prema prihvaćanju „novina“. Samo ljudski „rad“ – ekvivalent fizikalnog rada koji uspijeva na ovoj planeti održavati život, ne prepuštajući ovaj dio svemira toplinskoj smrti – neprekidno suprotstavljanje i borba protiv ustajalosti društva uljuljkanog u stereotipe kakve mu nameću službena ideologija, religija, društveno prihvatljivi moral, etika i estetika, ne dozvoljava da pojedinačne zajednice, kao ni čovječanstvo u cjelini, utonu u nekreativnu apatiju koja konzervira društvene odnose na vijeke vjekova.
Daklem, primjetljiva je analogija - dakako, ograničenog tipa - između fizikalnih zakonitosti koje upravljaju prirodnim procesima (inercija, degradacija, rad, difuzija, osmoza,…) i procesa koji prate društvene mijene (otpor protiv promjena, ustajalost društvenih odnosa, aktivnost nedresurabilnih jedinki, individualno prodiranje novih ideja, propusnost svih mogućih mehanizama koji to nastoje spriječiti,…). Sasvim dovoljno da – ograničeno, na pravilan način korelirajući prirodoslovne i društvene parametre – bolje shvatimo društvena kretanja. Naravno, shvatiti nešto i promijeniti vladanje i stavove u skladu sa naučenim nije isto. Dok se anorganski svijet strogo vlada prema zakonima od prirode mu propisanim, u ljudsku se vrstu ušuljao jedan sasvim novi faktor – interes! Upravo on je najčešće ona najmoćnija kočnica, ali ponekad i promotor razvoja društvenih odnosa, zavisno od toga radi li se samo o interesu pojedinaca (uske, uglavnom vladajuće elite), ili njihov interes korespondira sa očekivanjima cijele zajednice. Tu smo, čini nam se, već prinuđeni napustiti naše prirodoznastvene analogije i staviti u upotrebu termine emergentnih (to su zakonitosti koje izranjaju na višem nivou razvoja materije i nisu karakteristične za onaj niži stupanj), anorganskom i većini organskog svijeta nepoznatih socijalnih zakonitosti. Ali, samo na prvi pogled. Analogiju sa prirodnim zakonitostima, možemo povlačiti i dalje, ovaj put sa životinjskim svijetom – daklem smo na nesigurnom, opreza vrijednom području pravog socijaldarvinizma. Kao što u ljudskom društvu postoji klasna (ili kastinska, primjerice u Indiji) hijerahija, tako i među životinjama postoji hijerarhija struktura koju su etolozi (etologija – usporedna biologija ponašanja) označili imenima alfa, beta, gama, delta, epsilon i omega. Alfa mužjaci su ekvivalent muškog despotskog vladara, dok ostali tvore sve niže i niže članove animalnog društva u kojem omega jedinke odgovaraju najnižoj klasi suvremenog ljudskog društva – radničkoj klasi. Dok životinje status dominantnih ostvaruju fizičkom superiornošću (snagom), dotle se u ljudskom društvu on ostvaruje ekonomskom superiornošću. Borbi za opstanak u animalnoj zajednici, odgovara klasna borba u ljudskom društvu. Nagrada uspješnim društvenim životinjama su pravo na parenje sa ženkama i bolji dio u konzumaciji ulovljenog plijena; među ljudima – materijalni „plijen“ se naziva ekonomskim, a onaj duhovni dio njegovim socijalnim statusom. Naravno, netko može reći kako su sve to prenategnute analogije i da su možda više posljedica antropomorfnog preslikavanja ljudskih i društvenih osobina na životinjski svijet. Na kraju krajeva, mi proučavamo njih (u znanstvenom smislu) a ne one nas, te bi stoga to moglo biti vrlo vjerojatno. Bilo kako bilo, ipak bismo mogli izvući zaključak da smo svi mi – sav živi i neživi svijet – dijelovi jednog te istog svemira, stoga nije ni čudno postojanje sličnosti među emergentnim zakonitostima koje upravljaju njihovim vladanjem. Da, dobro ste pomislili na spomen riječi „upravljaju“. A što je sa slobodnom voljom čovjeka? Međutim, to je već jedna priča za neku drugu priliku.
|
|
||||
16.9.2012.
Kako je duh postao uznik materije
Ispričat ću vam (u slobodnoj formi) priču koja se prenosi s koljena na koljeno isključivo među adeptima, te je uglavnom neznana neposvećenima. Kažem – uglavnom – s obzirom da Wiki Leaks niukoliko nije tvorevina nepoznata našim dalekim precima, doduše u drukčijem vidu od suvremenoga, ali podjednako mrska upućenima u vječne tajne metafizike. Eto, zahvaljujući tim izdajnicima tajni posvećenih krugova, sada je dostupna cjelokupnoj zainteresiranoj javnosti:
--------------------------
Na početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše u Boga. I Riječ bijaše Bog. I Riječ i Bog bijahu Duh. Ili Duh bijaše i Riječ i Bog. Ili… Kako ni najzagriženiji zastupnici i promicatelji duha nisu načistu sa cijelom petljancijom, zvat ćemo ga jednostavno – Svetonije.
Svetonije bijaše bezgraničan, bezvremenski, sveznajući, superpametan, slobodan, sveprisutan… Ooops! Sveprisutan, dakako – kad u početku bijaše samo On. Odjednom, iz čista mira ili hira, svepametnom Svetoniju dozlogrdi neograničena sloboda. „Kako bi bilo“ – pitao se – „da se osjećam stiješnjen; konvencijama, zakonima, pravilima, zidovima?“ – mudrovao je u predahu između dva predaha (kako je bio sam, nije baš imao previše posla). Sad, mislim si – kako je bio sveznajući, On je to svakako morao znati no, batalimo takve sitnice. „Htio bih“, pomisli Riječ-Svetonije, „iskusiti najgoru moguću tamnicu na svijetu“. I što pomisli to i reče – što reče, bi učinjeno: „Neka bude kvark!“ – i budne kvark. Tako to i priliči proizvodima tako ugledne firme.
Ali, zajeb nikad ne spava, posebno kod najpametnijih koji se često – mjesto da jebu – zajebu. Nije računao naš Svetonije da se zidovi njegove tamnice – kvarkovi – ne daju razdvojiti. Sjetimo se, htio je najgoru moguću noćnu moru, pardon – tamnicu na svijetu. Od tada, na vjeke vjekova (amen!) Svetonije – slobodni, neograničeni, sveprisutni, svepametni (hm, s obzirom na ranije rečeno…) muku muči da se riješi hapsane iz svoje kućne radinosti. Ali, jao – nesreća nikada ne dolazi sama, spoznao je (ustvari, to je onako pametan već otprije znao). Pokušavajući se riješiti kvarkovskog ruha, onako u brzini – ni ne razmišljajući – navukao je na se odoru komunizma (kvark ne možeš razdvojiti a komunizam će ga načisto rastrojiti). Sad, kvarkovi su svi međusobno jednaki (već rekoh, batalimo sitnice) ali barem ne pričaju o tome na sav glas kao komunisti. Ne može to podnijeti naš Svetonije – da jedinka X u kojoj je utamničen Svetonije, bude jednaka jedinki Y u kojoj je utamničen Svetonije, a one da budu jednake jedinki Z u kojoj je… - znate već. Ubija ga i sama pomisao da bi, onako jedinstven i neponovljiv, bio jednak samom sebi i to bar 6-7 milijardi puta. S druge strane, kako bi mogao dozvoliti da XSvetonije bude različit (recimo, gluplji) od YSvetonija – ta sve je to jedan te isti On: Riječ – Bog – Duh – Svetonije. Mogu li beskonačni dijelovi beskonačnog savršenstva biti manje vrijedni jedan od drugoga, a svi oni od cjeline? Kako izaći na kraj sa spoznajom da je Svetonije=Svetonije a istovremeno Svetonije<>Svetonije? Dok bijaše sam, Jedini i Jedinstveni – to ne bješe muka, ali ovako rasparčan… Grize se Svetonije, uobličen u jedinki X i jedinki Y i jedinki Z, mučen paradoksima koji ga pritišću, ima taj osjećaj - jače i dublje od materije u koju je utamničen. Da ne govorimo o zlovolji koja ga spopadne kad shvati da i od najgore tamnice postoji još i gora, a On – savršeno svepametstvo – to nije otprve uspio predvidjeti.
Mozgari dani i noć, noć i dan, kako da svuče sa sebe to prezreno, ništavno i ograničavajuće robijaško odijelo materije i komunističkog materijalizma što si ga je sam navukao. I dok lupa glavom o zidove-kvarkove (otuda sveprisutne oscilacije, vibracije i kretanja karakteristična za materiju) - u nadi i vjeri da će jednog, a ako ne jednog a ono nekog drugog dana, ponovno osjetiti vjetar slobode kako vijori umom svog duha (ili duhom svog uma?) - gleda da ne zaboravi pouku koja je nekako izmakla njegovoj ničim ograničenoj pameti:
„Prvo ispeci, pa reci!“
Tako će se, kad se Svetonije oslobodi uza materije, pobrinuti da ova nestane s lica Univerzuma kako ne bi kaljala njegov svijetao lik i djelo, a možda upravo i stoga da ne bi svjedočila ovom poslijednjem. Blesavom samozarobljavanju u proizvod vlastitog dizajna i eonskoj želji za ponovnim sjedinjenjem sa izgubljenom slobodom.
----------------------
Eh, Svetonije, Svetonije!
Ispričat ću vam (u slobodnoj formi) priču koja se prenosi s koljena na koljeno isključivo među adeptima, te je uglavnom neznana neposvećenima. Kažem – uglavnom – s obzirom da Wiki Leaks niukoliko nije tvorevina nepoznata našim dalekim precima, doduše u drukčijem vidu od suvremenoga, ali podjednako mrska upućenima u vječne tajne metafizike. Eto, zahvaljujući tim izdajnicima tajni posvećenih krugova, sada je dostupna cjelokupnoj zainteresiranoj javnosti:
--------------------------
Na početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše u Boga. I Riječ bijaše Bog. I Riječ i Bog bijahu Duh. Ili Duh bijaše i Riječ i Bog. Ili… Kako ni najzagriženiji zastupnici i promicatelji duha nisu načistu sa cijelom petljancijom, zvat ćemo ga jednostavno – Svetonije.
Svetonije bijaše bezgraničan, bezvremenski, sveznajući, superpametan, slobodan, sveprisutan… Ooops! Sveprisutan, dakako – kad u početku bijaše samo On. Odjednom, iz čista mira ili hira, svepametnom Svetoniju dozlogrdi neograničena sloboda. „Kako bi bilo“ – pitao se – „da se osjećam stiješnjen; konvencijama, zakonima, pravilima, zidovima?“ – mudrovao je u predahu između dva predaha (kako je bio sam, nije baš imao previše posla). Sad, mislim si – kako je bio sveznajući, On je to svakako morao znati no, batalimo takve sitnice. „Htio bih“, pomisli Riječ-Svetonije, „iskusiti najgoru moguću tamnicu na svijetu“. I što pomisli to i reče – što reče, bi učinjeno: „Neka bude kvark!“ – i budne kvark. Tako to i priliči proizvodima tako ugledne firme.
Ali, zajeb nikad ne spava, posebno kod najpametnijih koji se često – mjesto da jebu – zajebu. Nije računao naš Svetonije da se zidovi njegove tamnice – kvarkovi – ne daju razdvojiti. Sjetimo se, htio je najgoru moguću noćnu moru, pardon – tamnicu na svijetu. Od tada, na vjeke vjekova (amen!) Svetonije – slobodni, neograničeni, sveprisutni, svepametni (hm, s obzirom na ranije rečeno…) muku muči da se riješi hapsane iz svoje kućne radinosti. Ali, jao – nesreća nikada ne dolazi sama, spoznao je (ustvari, to je onako pametan već otprije znao). Pokušavajući se riješiti kvarkovskog ruha, onako u brzini – ni ne razmišljajući – navukao je na se odoru komunizma (kvark ne možeš razdvojiti a komunizam će ga načisto rastrojiti). Sad, kvarkovi su svi međusobno jednaki (već rekoh, batalimo sitnice) ali barem ne pričaju o tome na sav glas kao komunisti. Ne može to podnijeti naš Svetonije – da jedinka X u kojoj je utamničen Svetonije, bude jednaka jedinki Y u kojoj je utamničen Svetonije, a one da budu jednake jedinki Z u kojoj je… - znate već. Ubija ga i sama pomisao da bi, onako jedinstven i neponovljiv, bio jednak samom sebi i to bar 6-7 milijardi puta. S druge strane, kako bi mogao dozvoliti da XSvetonije bude različit (recimo, gluplji) od YSvetonija – ta sve je to jedan te isti On: Riječ – Bog – Duh – Svetonije. Mogu li beskonačni dijelovi beskonačnog savršenstva biti manje vrijedni jedan od drugoga, a svi oni od cjeline? Kako izaći na kraj sa spoznajom da je Svetonije=Svetonije a istovremeno Svetonije<>Svetonije? Dok bijaše sam, Jedini i Jedinstveni – to ne bješe muka, ali ovako rasparčan… Grize se Svetonije, uobličen u jedinki X i jedinki Y i jedinki Z, mučen paradoksima koji ga pritišću, ima taj osjećaj - jače i dublje od materije u koju je utamničen. Da ne govorimo o zlovolji koja ga spopadne kad shvati da i od najgore tamnice postoji još i gora, a On – savršeno svepametstvo – to nije otprve uspio predvidjeti.
Mozgari dani i noć, noć i dan, kako da svuče sa sebe to prezreno, ništavno i ograničavajuće robijaško odijelo materije i komunističkog materijalizma što si ga je sam navukao. I dok lupa glavom o zidove-kvarkove (otuda sveprisutne oscilacije, vibracije i kretanja karakteristična za materiju) - u nadi i vjeri da će jednog, a ako ne jednog a ono nekog drugog dana, ponovno osjetiti vjetar slobode kako vijori umom svog duha (ili duhom svog uma?) - gleda da ne zaboravi pouku koja je nekako izmakla njegovoj ničim ograničenoj pameti:
„Prvo ispeci, pa reci!“
Tako će se, kad se Svetonije oslobodi uza materije, pobrinuti da ova nestane s lica Univerzuma kako ne bi kaljala njegov svijetao lik i djelo, a možda upravo i stoga da ne bi svjedočila ovom poslijednjem. Blesavom samozarobljavanju u proizvod vlastitog dizajna i eonskoj želji za ponovnim sjedinjenjem sa izgubljenom slobodom.
----------------------
Eh, Svetonije, Svetonije!
|
|
||||
13.8.2012.
Ne pada snijeg…
Ljubuški, Hercegovina i cijela BiH uzavrela je ovih dana, od čega se zagrijala cijela regija i dobar dio svijeta. Tko bi rekao da dokumentarni film o dobrim djelima pokojnika i njegove udovice može toliko uzburkati javnost jednog gradića, koja se riječima nastoji prikazati boljom negoli to demantira svojim djelovanjem. Radi se, dakako, o „slučaju Neđe od Ljubuškog“, mada bi se prije reklo da je to slučaj (većine) građana tog malog hercegovačkog gradića. Slučaj njihova etičkog labirinta iz kojeg, kako se čini, već dvadesetak godina ne mogu pronaći izlaz. Ta većina nije homogena u smislu jednomislenosti, već je čine dva podskupa. Onaj manji, ekstremnih hrvatskih nacionalista bliskih fašističkoj ideologiji, i onaj veći – šutljivih građana kojima prvi kormilare poput igračaka na daljinsko upravljanje. Lokalni fašisti nastoje tu vlastitu atribuciju – fašist - na svaki način podijeliti sa svim ljubušacima kao da je i njima dodijeljena, kako bi se mogli prikazati njihovim braniteljima, dapače – braniteljima hrvatstva kako li ga već oni zamišljaju. To nigdje nije rečeno, a šutljivi građani sami su sebi krivi što svojom nijemošću na sebe primaju tu oznaku. Koju im ne pridjeljuje ni Neđina udovica Štefica na koju se – u nedohvatnosti pokojnika - slila sva laž, objeda i mržnja kulminirana fizičkim napadom na nju, ni Titova unuka, ni bilo tko od antifašističkih komentatora, već ekstremisti iz redova samih građana Ljubuškog čija se šutnja može tumačiti kao prešutno prihvaćanje takve kvalifikacije. Daklem, to nije problem nikog drugog doli onog tko se svojim bezglasjem slaže sa ovako nametnutm opisom. Ako šutnja znači da se nešto skriva, onda je to možda – pretpostavimo li da svakako nisu svi ljubuščanci fašisti – možda naprosto strah. Strah za vlastitu kožu, radi kojega smo sposobni oderati kožu drugih ljudi – kako mrtvih tako i živih. Šutnja može boljeti više od glasno izrečene uvrede ili šamara, jer njima čovjek jasno identificira svoj karakter, dok za „nijemaka“ nikada nisi na čisto kakav je, sem možda da je strašljivi prijetvornik iako si ga do jučer imao za najboljeg prijatelja. Na Nedjelka se nagrnulo sa sijaset uvreda, izmišljotina, laži i konstrukcija, ne vodeći računa čak i o onoj – pokazuje se u slučaju vrlih ljubušaka, vrlo licemjernoj – narodnoj: „o pokojniku sve najbolje“. Dok o samom filmu, njegovom sadržaju, intenciji s kojom je pravljen i poruki koju nosi, baš i puno ne pričaju. Ta kako i bi – napadi su započeli čak i prije no su napadači bili uopće u prilici da ga pogledaju, a sve se koncentriralo na kompleks od kojega i premnogi Hrvati pate: da ih navodno, čini se, cijeli svijet želi prikazati genocidnim narodom! I eto, nakon komunjara i Srba, sad se kao to usudio učiniti i njihov sunarodnjak. On posredno, svojim djelom, a njegova udovica time što se usudila progovoriti o njemu umjesto da ga zakopa u duboku intimu. Dok je istina sasvim jednostavna: neki Hrvati, neki Srbi, neki Turci, neki Nijemci, neki… - zaista su genocidna stvorenja koja su učestvovala u genocidima tijekom bliže i daljnje povijesti. No, o svemu tome u filmu nema ni riječi, a kamoli da bi se tako karakterizirao cijeli hrvatski narod. Mnogo bi bliže cilju bio njegov opis kao šutljivaca s obzirom da se uz njega vezuje čuvena „hrvatska šutnja“.
Pa kad to već rade hrvatski ekstremisti od kojih su neki spominjani i na Haaškom sudu, 'ajmo i mi pretpostaviti sve najgore – barem prema viđenju ljubuških fašista - o Nedjelku Neđi Galiću:
-neka je nazvao svoju fotografsku radnju „88“ u spomen na pokojnog predsjednika Tita
-neka je u radnji imao obješenu Titovu sliku
-neka je policiji ustupio slike za koje ga sada prozivaju
-neka je bio član komunističke partije
-neka se bogatio na prodaji falsificiranih garancija bošnjačkom narodu
-neka je izjavio – što i jeste - „Štefice, bit će krvi. Ova himna na ovim prostorima može značiti samo krv“
-neka je izdajica svojega naroda
Ima još podosta stvari koje mu hrvatski supernacionalisti predbacuju, no zadržat ćemo se samo kod ovih.
-nakon Titove smrti, pokrenuta je u cijeloj Jugoslaviji akcija „88 ruža za druga Tita“ kada se, u spomen na 88 godišnjeg preminulog predsjednika, ispred svake javne ustanove u zemlji, uključivo škole i policijske stanice, pravio cvjetnjak sa 88 crvenih ruža kao memento na preminulog državnika. Kako svugdje, tako i širom BiH, pa i u Ljubuškom. Ljubuški fašistički mlaci, baš kao i djeca šutljivaca, trebali bi o tome priupitati svoje roditelje, ako se isti usude i prisjetiti a kamoli im sjećanja i prenijeti. Također o tome jesu li dobrovoljno bili među više no 20 milijuna posjetilaca „Kuće cvijeća“ u Beogradu, odajući tako poštovanje Josipu Brozu, ili su ih u okovima – protiv njihove volje - tjerali da posjete njegovo poslijednje počivalište? Ili su tek išli uvjeriti se jeli „diktator“ zaista mrtav? Trebali bi pogledati i video sa utakmice Hajduk – Crvena zvezda, na kojem igrači, sudije i publika plaču na vijest o smrti svog predsjednika, a cijeli hajdukov stadion prepun Hrvata (ili vanzemaljaca?) spontano pjeva „Druže Tito, mi ti se kunemo…“. Mogli bi pogledati dokumentarne filmove o dočeku njegovih posmrtnih ostataka i njihovu ispraćaju duž cijelog puta - od Ljubljane u kojoj je umro, do Beograda gdje je pokopan - te se upitati jesu li to samo „komunjare“ došle na ispraćaj Vrhovnog komandanata ili su među njima bili moguće i vlastiti roditelji. O broju stranih državnika i delegacija prisutnih na njegovu sprovodu, mogu se informirati i preko interneta. Valjda su svi došli ispratiti jednog od „najvećih svjetskih zločinaca“, a neki čak i zaplakati pred njegovim odrom – od puste sreće što je zauvijek otišao, zar ne?
Pa, zašto bi onda ime Neđina fotografskog lokala značilo bilo što više negoli 88 ruža pred policijskom stanicom ili osnovnom školom u Ljubuškom?
-zakon je tražio da u svakoj državnoj i javnoj ustanovi, mora na zidu visiti slika predsjednika Republike - Tita. Daklem, na stotine tisuća ljudi svakodnevno je radilo pod tom slikom, a neki su je držali i u svojim radnjama ili čak u kući. Oni kojima danas Pavelić „ukrašava“ zidove (u mojem gradu, primjerice, u jednom lokalu visi sem njegove fotografije i karta NDH) sada bi to željeli prikazati kao zločin, a Neđu kao zločinca. Jesu li onda zločinci i tisuće ljubušaka koji su od 1945. do 1990. godine bili direktori škola, vrtića, državnih službi ili radnih organizacija koji ne samo da su radili pod tom fotografijom nego i držali Titove statuice na radnom stolu ili u regalu urešenom tomovima nepročitane marksističke literature?
-htio bih vidjeti bilo kojeg ljubušaka koji će odbiti ustupanje bilo kojeg predmeta kao dokaznog materijala, kad mu to policija zatraži. Insinuacija o ustrašenim neukim seljacima koji su od milicije bili tjerani da baš kod Neđine radnje prave fotografije za dokumente je više nego smiješna. Ili ovaj kraj zaista vrvi od neukih, dok ustrašenih šutljivaca ima na pretek, što je i danas vidljivo. Ne jednom smo vadili dokumente i pravili fotografije gdje nam se sprdnulo – nije nas morala upućivati ni milicija, ni UDBA, ni KOS, ni bilo koji represivni aparat. A ako je već netko tražio bilo kakve fotografije kao dokazni materijal za bilo što, valjda nije odlazio kod N.N. građanina, već kod profesionalnog fotografa koji je, po prirodi posla, slikao svugdje – na svadbama, krštenjima, proslavama, komemoracijama, u školama, crkvama, javnim ustanovama kao i na otvorenim prostorima. Što ga ni u kom slučaju ne može karakterizirati kao doušnika UDBE. Jer onda je dan-danas svaki građanin od kojega policija zatraži da joj ustupi neki predmet ili sliku, doušnik iste!
-članova Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije od 1952. godine, bilo je u u trenutku raspada zemlje, oko 2.5 milijuna. Njen istaknuti član bio je i Franjo Tuđman prvi predsjednik RH - ikona velehrvatstva. Kad mu budete to računali za zločin, kao i Mesiću, Jadranki Kosor, Bobetku, Savki Dapčević, Luki Bebiću, Mati Bobanu i ogromnom nizu drugih transformera iz „komunjara“ u hrvatske nacionaliste (od 298000 članova SKH u „stranku opasnih namjera“ i još opasnijih djela prešlo je ukupno njih 97000 – podatak koji očito proturječi podmetanjima da su članovi partije u Hrvatskoj bili uglavnom Srbi), onda ću ozbiljno razmotriti insinuacije na članstvo Neđe Galića.
-kleveta o beskrupuloznom pljačkaškom karakteru Galićevih stoji kao gnjusna laž, nasuprot javnom svjedočenju Bošnjaka u spomenutom filmu. Ona stoji i nasuprot masovnih demantija i izraza zahvale – svome pljačkašu!? - za sve što je učinio za njih, na portalu ljubuških Bošnjaka. Baš su čudna sorta ti Bošnjaci, zar ne? Uostalom, zašto se sav taj „popljačkani“ bošnjački narod nije pobunio i prije Neđine smrti, negoli upravo u trenutku kad se javno izražava zahvalnost ovom humanisti? Iz jednostavnog razloga; nije se imao s čega buniti već samo izražavati duboko poštovanje prema svom prijatelju Neđi Galiću. Što je činio, čini i činit će i u buduće. U pogledu pak fašistoidnih Hrvata koji prednjače u tom klevetanju, a još više glede njihovih jadnih sljedbenika, a ponajviše spram šutljive većine, postoji interesantno zapažanje. Ne bune se oni protiv svojih zločinačkih ikona koje su – uz to što bijahu ratni zločinci – pljačkale sve poprijeko ne gledajući etničku pripadnost svojih žrtava, već navalili na „pljačkaša“ Bošnjaka! Valjda iz silnog prijateljstva i uvažavanja tog naroda. Nije ih brige za kriminalca i zločinca Matu Bobana koji je dvije godine odsjedio u pritvoru zbog privrednog kriminala, kojega „u ljeto 1993., Katolička crkva u Bosni i Hercegovini žestoko kritizira…i njegovu politiku prema Bosni i Hercegovini. Hrvatski katolički vrh, kardinali Franjo Kuharić i Vinko Puljić, biskup Franjo Komarica i čelnik franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović 'odrješito i smjelo osuđuju zločine hrvatskih religioznih nacionalista' i podržavaju nacionalno i religijski pluralističku Bosnu i Hercegovinu“. Ne bune se nešto protiv Tute Naletilića koji je na Bodenskom jezeru, pod patronatom njemačke tajne službe radio za agenture stranih zemalja. Uostalom, dotični kao ratni zločinac izdržava zasluženu kaznu u Italiji. Ima tih primjera koliko nam srce želi. Ne bune se oni protiv svojih kriminalaca i zločinaca, dapače – dio i dalje stoji iza njih, dok većina jednostavno nema dovoljno građanske hrabrosti. Fali im petlja, te na taj način – htjeli ne htjeli – u suštini podržavaju one prve. I ovdje kod mene, prosječnom građaninu za sve su krive „komunjare“ i Srbi, a nakon što su ovi ratnim zbivanjima prorijeđeni - naročito Romi. Jad i bijeda od građanske hrabrosti!
-izjava da će biti krvi na ovim (bosansko-hercegovačkim) prostorima forsira li se sviranje hrvatske himne, svjedoči samo jedno. Neđo Galić je jako dobro shvaćao i procjenjivao situaciju na leopardovoj koži zvanoj Bosna i Hercegovina. Uspio je, za razliku od većine svojih sugrađana, nešto i naučiti od učiteljice života. Jer, krvi je zaista i bilo! A na njenom prolijevanju neki su zdušno učestvovali, dok je Neđo spašavao ljude da se u njoj ne utope. „Lijepa naša“ nije himna Hrvata kako se krivo predstavlja, ona je državna himna – himna Republike Hrvatske, a prije toga bila je himna SRH. Što znači da se intonira u svečanim prilikama na teritoriju RH, dok se na teritoriju BiH može intonirati (uključivo i himne ostalih državnih konstituenata) eventualno tek poslije službene himne države. A ona se – ako ste zaboravili – zove: Republika Bosna i Hercegovina! Ne vjerujem da australski ili američki Hrvati u svečanim trenucima intoniraju „svoju“, umjesto državnih himni zemalja čiji su državljani. Kao što nimalo nisam uvjeren da – osim za izjave hrvatskih medija, kad im grudi naprosto plamte plemenskim ponosom – inzistiraju na svom hrvatstvu umjesto amerikanizmu ili australizmu, odnosno američkom i australskom državljanstvu. Jednako tako, zasigurno ne daju prednost u počastima „predsjedniku svih Hrvata“ (ili Talijana, Srba, Grka,…) pred predsjednikom države u kojoj žive, jer – „predsjednik svih Hrvata“ postoji samo u mašti zaluđenih nacionalista! Ne postoji predsjednik plemena koje je raštrkano širom svijeta po dijasporama, već postoje samo predsjednici država čije su granice točno definirane međudržavnim ugovorima! Daklem je „predsjednik“ svih bosanskih Hrvata jedino tročlano Predsjedništvo BiH u izboru kojega su i sami učestvovali, i nitko više. Doduše, tako jednostavan zaključak, kao i oni o građanskoj i sekularnoj državi, isuviše je za balkanske tvrde glave. Stoga, čini se, oni i više preferiraju „hardverske“ od „softverskih“ metoda prihvaćanja istine – po metodi „tko jači, taj kvači“. Glede početka rata u Hrvatskoj (a i šire, ali ovdje spominjem državu kojoj „vjerni“ BiH Hrvati izgleda daju prednost pred vlastitom), pa nije baš Milošević jedini krivac! Rat je odgovarao i Hrvatima – točnije, hrvatskom političkom rukovodstvu, koje je i učestvovalo u pokušaju diobe BiH. O tome govori niz dokumenata i činjenica, pa i o tome da su čak najveći državni dužnosnici učestvovali u provokacijama s namjerom da započnu sukobi. Dovoljno se sjetiti plitvičkog tzv. „krvavog uskrsa“ kada je tromblonom gađan autobus specijalaca, s prethodno izvađenim eksplozivnim punjenjem iz projektila, i pogibije Josipa Jovića koji je – pod nerazjašnjenim okolnostima - poginuo od singapurskog metka kakvim su raspolagali samo hrvatski specijalci. Tu je i ubojstvo Reihl-Kira, hrvatskog pregovarača sa pobunjenim Srbima koji je na sve načine želio očuvati mir, od strane hrvatskog policajca puštenog da slobodno pobjegne sa mjesta događaja, kao i Šušak-Vukojević-Glavaševo pucanje iz ambrusta po Borovom Selu. Kad se zna kakve su funkcije imali u tom trenutku i poslije, i ludom bi trebalo biti sve jasno. O tome govori i Josip Boljkovac (i ne samo on) - ministar unutrašnjih poslova u to vrijeme - u svojim prisjećanjima objavljenima na portalu Tjedno. Također i o dogovorenom ratu, te diobi BiH kojih pokušaje možemo pratiti od Karađorđeva, preko osnivanja paradržavne Hrvatske Republike Herceg-Bosne, sve do prepuštanja Bosanske Posavine kao koridora Srbima, inicirane već dogovorom Mate Bobana – ikone ekstremnih hercegovačkih Hrvata - i Karadžića u Grazu (1, 2, 3, 4). Nije valjda da Mesić, Boljkovac, Manolić, Zovak, Tus, Stipetić, Ćavar,… i niz ostalih likova koji su učestvovali u rušenju Jugoslavije i stvaranju RH odreda lažu kad pričaju o tome! Jasno da prosječni građanin BiH, kao ni prosječni ljubušak, nije krojio te planove, no nije da mnogi nisu učestvovali u njima prihvaćajući ih. Međutim, taj prosječni građanin ne bi baš trebao imati ispodprosječni mozak, da ne bi mogao presuditi temeljem dostupne dokumentacije i svjedočenja u što je bio u svojoj – 'ajd, budimo dobronamjerni – naivnosti, uvučen. I da konačno prosudi tko i nadalje inzistira na Tuđman-Šuškovoj ekstremističkoj politici, a tko zaista zagovara istinu i suživot. Da konačno uvidi, tko je ljude (Bošnjake) tjerao u logore i tamo se iživljavao nad njima negirajući im svaku ljudskost, a tko je od pripadnika vlastitog naroda gledao spašavati – ne Bošnjake, već ljude!
-daklem, u percepciji ljubuških i inih nacionalista, čovjek koji je spašavao druge ljude od progona i logorskog zatočenja je izdajica, dočim su oni od kojih ih je spašavao – dika vlastitog naroda. Svaka čast takvim dikama – njih su puni sudski dosijei, međunarodni sudovi i zatvori. Dobro se pritom prisjetiti i ispravno protumačiti izjavu E.M.Fostera - engleskog pisca, esejista i libretista: „Kad bih morao birati između izdaje domovine i izdaje prijatelja, nadam se da bih imao hrabrosti izdati domovinu“. Galići nisu izdali ljudskost ni u sebi ni u drugima i tim činom su zadobili gomilu prijatelja, no – valja priznati – i gotovo podjednak broj protivnika, čak neprijatelja. Kad im oni što prezreše i poslijednje tragove humanosti u svom biću na račun animalističkih nagona krda imputiraju kako su svojim djelima izdali vlastiti narod – što ćeš veće pohvale!
U filmu „Neđo od Ljubuškog“ nema ni jedne antihrvatske izjave, sem ako se ne smatra antihrvatsvom opis realnih događanja u kojima su učestvovali – priznali to ili ne – i mnogi ljubušaci. Poštenom, objektivnom i dobrom čovjeku vrlo je lako presuditi na čijoj su strani istina, pravda i čovječnost. Na strani onih koji su zagrnuti nedodirljivim plaštem velikohrvatstva kao vlastite zamisli vrhunaca ljudskosti, tjerali ljude u logore i tamo radili sa njima ono što jesu, ili Nedjelka Neđe Galića – po našoj fantastičnoj pretpostavci - najgoreg komunjare, udbaša, titoljupca, izdajice, pljačkaša i antihrvata, koji ih je unatoč ovako „ogavnog“ karaktera spašavao od stradanja. Kad bismo barem svi bili tako „odvratni“, poput Neđe od Ljubuškog! Ponašanje ekstremnih ljubuških Hrvata, direktno podržano od svojih privrženika a posredno od šutljive ljubuške većine, osudili su mnogi napredni pisci, umjetnici, novinari; jednom riječju – humanistički angažirani intelektualci. Osuda je došla i od EU – čemu se pridružila i Hrvatska - Vijeća Evrope, OSCE-a i SAD, dok Žalbena komisija Vijeća za štampu u Bosni i Hercegovini napominje kako najveći dio tekstova o slučaju Galić „sadrži, na žalost, primjere širenja mržnje i huškanja, brutalne diskreditacije ljudi, diskriminacije ili poništavanja temeljnih moralnih i općih ljudskih vrijednosti. To je uistinu zabrinjavajuće“. Čini se kako se „vascijeli svet“ nije urotio samo protiv Srba, već također – preko ljubušaka u stanju moralne konfuzije – i kontra Hrvata. Uvijek sam govorio kako su međusobno suprotstavljeni nacionalizmi tek dvije strane iste medalje, samo im je to jako teško razaznati. Ta, ne može čovjek vidjeti svoja leđa, zar ne, sem ako se pokuša bar malo izdići iz svoje nacionalističke školjke te iz svemirske perspektive baciti pogled na sebe i druge. A nekima to zaista i uspijeva. Jedan od njih je i Neđo od Ljubuškog sa svojom suprugom, koja hrabro nastavlja njegovo djelo. Dok su mnogi slijedili obećanja pokvarene politike (uostalom ona je „kurva“, jelte?), ne osvrćući se na onu „obećanje, ludom radovanje“, danas podjednako ludi slijede politikantske stope onih koji su ih uvalili u jad, bijedu i sve nevolje što su ih snašle. Neki, među njima Neđo i Štefica Galić, slijedili su svoju ljudsku dušu koja prvima nedostaje. Nisu bez razloga Židovi, poučeni svojim patnjama za svjetskog rata, takve osobe - koje su ih, izlažući opasnosti svoj život i život vlastitih obitelji spašavali u NDH od progona i smrti - svrstali u Pravednike među narodima. Kako li nam to poznato zvuči, u kontekstu ljubuških događaja.
Eto, upravo smo se bavili perifernim stvarima, objedama i lažima kojima se nabacuju na Nedjelka Galića - posthumnog dobitnika nagrade za civilnu hrabrost "Duško Kondor" - a sve samo kako bi odvratili pažnju od suštine o kojoj priča film. O plemenitosti čovjeka sred ratnim vihorom obuhvaćene neobuzdane gomile, koja se voli zvati narodom. Ovaj je film izvrsna ilustracija one, kako „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da zvjerke ostave svoj trag“. A dobar tragač lako će raspoznati čiji su koji otisci.
Ljubuški, Hercegovina i cijela BiH uzavrela je ovih dana, od čega se zagrijala cijela regija i dobar dio svijeta. Tko bi rekao da dokumentarni film o dobrim djelima pokojnika i njegove udovice može toliko uzburkati javnost jednog gradića, koja se riječima nastoji prikazati boljom negoli to demantira svojim djelovanjem. Radi se, dakako, o „slučaju Neđe od Ljubuškog“, mada bi se prije reklo da je to slučaj (većine) građana tog malog hercegovačkog gradića. Slučaj njihova etičkog labirinta iz kojeg, kako se čini, već dvadesetak godina ne mogu pronaći izlaz. Ta većina nije homogena u smislu jednomislenosti, već je čine dva podskupa. Onaj manji, ekstremnih hrvatskih nacionalista bliskih fašističkoj ideologiji, i onaj veći – šutljivih građana kojima prvi kormilare poput igračaka na daljinsko upravljanje. Lokalni fašisti nastoje tu vlastitu atribuciju – fašist - na svaki način podijeliti sa svim ljubušacima kao da je i njima dodijeljena, kako bi se mogli prikazati njihovim braniteljima, dapače – braniteljima hrvatstva kako li ga već oni zamišljaju. To nigdje nije rečeno, a šutljivi građani sami su sebi krivi što svojom nijemošću na sebe primaju tu oznaku. Koju im ne pridjeljuje ni Neđina udovica Štefica na koju se – u nedohvatnosti pokojnika - slila sva laž, objeda i mržnja kulminirana fizičkim napadom na nju, ni Titova unuka, ni bilo tko od antifašističkih komentatora, već ekstremisti iz redova samih građana Ljubuškog čija se šutnja može tumačiti kao prešutno prihvaćanje takve kvalifikacije. Daklem, to nije problem nikog drugog doli onog tko se svojim bezglasjem slaže sa ovako nametnutm opisom. Ako šutnja znači da se nešto skriva, onda je to možda – pretpostavimo li da svakako nisu svi ljubuščanci fašisti – možda naprosto strah. Strah za vlastitu kožu, radi kojega smo sposobni oderati kožu drugih ljudi – kako mrtvih tako i živih. Šutnja može boljeti više od glasno izrečene uvrede ili šamara, jer njima čovjek jasno identificira svoj karakter, dok za „nijemaka“ nikada nisi na čisto kakav je, sem možda da je strašljivi prijetvornik iako si ga do jučer imao za najboljeg prijatelja. Na Nedjelka se nagrnulo sa sijaset uvreda, izmišljotina, laži i konstrukcija, ne vodeći računa čak i o onoj – pokazuje se u slučaju vrlih ljubušaka, vrlo licemjernoj – narodnoj: „o pokojniku sve najbolje“. Dok o samom filmu, njegovom sadržaju, intenciji s kojom je pravljen i poruki koju nosi, baš i puno ne pričaju. Ta kako i bi – napadi su započeli čak i prije no su napadači bili uopće u prilici da ga pogledaju, a sve se koncentriralo na kompleks od kojega i premnogi Hrvati pate: da ih navodno, čini se, cijeli svijet želi prikazati genocidnim narodom! I eto, nakon komunjara i Srba, sad se kao to usudio učiniti i njihov sunarodnjak. On posredno, svojim djelom, a njegova udovica time što se usudila progovoriti o njemu umjesto da ga zakopa u duboku intimu. Dok je istina sasvim jednostavna: neki Hrvati, neki Srbi, neki Turci, neki Nijemci, neki… - zaista su genocidna stvorenja koja su učestvovala u genocidima tijekom bliže i daljnje povijesti. No, o svemu tome u filmu nema ni riječi, a kamoli da bi se tako karakterizirao cijeli hrvatski narod. Mnogo bi bliže cilju bio njegov opis kao šutljivaca s obzirom da se uz njega vezuje čuvena „hrvatska šutnja“.
Pa kad to već rade hrvatski ekstremisti od kojih su neki spominjani i na Haaškom sudu, 'ajmo i mi pretpostaviti sve najgore – barem prema viđenju ljubuških fašista - o Nedjelku Neđi Galiću:
-neka je nazvao svoju fotografsku radnju „88“ u spomen na pokojnog predsjednika Tita
-neka je u radnji imao obješenu Titovu sliku
-neka je policiji ustupio slike za koje ga sada prozivaju
-neka je bio član komunističke partije
-neka se bogatio na prodaji falsificiranih garancija bošnjačkom narodu
-neka je izjavio – što i jeste - „Štefice, bit će krvi. Ova himna na ovim prostorima može značiti samo krv“
-neka je izdajica svojega naroda
Ima još podosta stvari koje mu hrvatski supernacionalisti predbacuju, no zadržat ćemo se samo kod ovih.
-nakon Titove smrti, pokrenuta je u cijeloj Jugoslaviji akcija „88 ruža za druga Tita“ kada se, u spomen na 88 godišnjeg preminulog predsjednika, ispred svake javne ustanove u zemlji, uključivo škole i policijske stanice, pravio cvjetnjak sa 88 crvenih ruža kao memento na preminulog državnika. Kako svugdje, tako i širom BiH, pa i u Ljubuškom. Ljubuški fašistički mlaci, baš kao i djeca šutljivaca, trebali bi o tome priupitati svoje roditelje, ako se isti usude i prisjetiti a kamoli im sjećanja i prenijeti. Također o tome jesu li dobrovoljno bili među više no 20 milijuna posjetilaca „Kuće cvijeća“ u Beogradu, odajući tako poštovanje Josipu Brozu, ili su ih u okovima – protiv njihove volje - tjerali da posjete njegovo poslijednje počivalište? Ili su tek išli uvjeriti se jeli „diktator“ zaista mrtav? Trebali bi pogledati i video sa utakmice Hajduk – Crvena zvezda, na kojem igrači, sudije i publika plaču na vijest o smrti svog predsjednika, a cijeli hajdukov stadion prepun Hrvata (ili vanzemaljaca?) spontano pjeva „Druže Tito, mi ti se kunemo…“. Mogli bi pogledati dokumentarne filmove o dočeku njegovih posmrtnih ostataka i njihovu ispraćaju duž cijelog puta - od Ljubljane u kojoj je umro, do Beograda gdje je pokopan - te se upitati jesu li to samo „komunjare“ došle na ispraćaj Vrhovnog komandanata ili su među njima bili moguće i vlastiti roditelji. O broju stranih državnika i delegacija prisutnih na njegovu sprovodu, mogu se informirati i preko interneta. Valjda su svi došli ispratiti jednog od „najvećih svjetskih zločinaca“, a neki čak i zaplakati pred njegovim odrom – od puste sreće što je zauvijek otišao, zar ne?
Pa, zašto bi onda ime Neđina fotografskog lokala značilo bilo što više negoli 88 ruža pred policijskom stanicom ili osnovnom školom u Ljubuškom?
-zakon je tražio da u svakoj državnoj i javnoj ustanovi, mora na zidu visiti slika predsjednika Republike - Tita. Daklem, na stotine tisuća ljudi svakodnevno je radilo pod tom slikom, a neki su je držali i u svojim radnjama ili čak u kući. Oni kojima danas Pavelić „ukrašava“ zidove (u mojem gradu, primjerice, u jednom lokalu visi sem njegove fotografije i karta NDH) sada bi to željeli prikazati kao zločin, a Neđu kao zločinca. Jesu li onda zločinci i tisuće ljubušaka koji su od 1945. do 1990. godine bili direktori škola, vrtića, državnih službi ili radnih organizacija koji ne samo da su radili pod tom fotografijom nego i držali Titove statuice na radnom stolu ili u regalu urešenom tomovima nepročitane marksističke literature?
-htio bih vidjeti bilo kojeg ljubušaka koji će odbiti ustupanje bilo kojeg predmeta kao dokaznog materijala, kad mu to policija zatraži. Insinuacija o ustrašenim neukim seljacima koji su od milicije bili tjerani da baš kod Neđine radnje prave fotografije za dokumente je više nego smiješna. Ili ovaj kraj zaista vrvi od neukih, dok ustrašenih šutljivaca ima na pretek, što je i danas vidljivo. Ne jednom smo vadili dokumente i pravili fotografije gdje nam se sprdnulo – nije nas morala upućivati ni milicija, ni UDBA, ni KOS, ni bilo koji represivni aparat. A ako je već netko tražio bilo kakve fotografije kao dokazni materijal za bilo što, valjda nije odlazio kod N.N. građanina, već kod profesionalnog fotografa koji je, po prirodi posla, slikao svugdje – na svadbama, krštenjima, proslavama, komemoracijama, u školama, crkvama, javnim ustanovama kao i na otvorenim prostorima. Što ga ni u kom slučaju ne može karakterizirati kao doušnika UDBE. Jer onda je dan-danas svaki građanin od kojega policija zatraži da joj ustupi neki predmet ili sliku, doušnik iste!
-članova Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije od 1952. godine, bilo je u u trenutku raspada zemlje, oko 2.5 milijuna. Njen istaknuti član bio je i Franjo Tuđman prvi predsjednik RH - ikona velehrvatstva. Kad mu budete to računali za zločin, kao i Mesiću, Jadranki Kosor, Bobetku, Savki Dapčević, Luki Bebiću, Mati Bobanu i ogromnom nizu drugih transformera iz „komunjara“ u hrvatske nacionaliste (od 298000 članova SKH u „stranku opasnih namjera“ i još opasnijih djela prešlo je ukupno njih 97000 – podatak koji očito proturječi podmetanjima da su članovi partije u Hrvatskoj bili uglavnom Srbi), onda ću ozbiljno razmotriti insinuacije na članstvo Neđe Galića.
-kleveta o beskrupuloznom pljačkaškom karakteru Galićevih stoji kao gnjusna laž, nasuprot javnom svjedočenju Bošnjaka u spomenutom filmu. Ona stoji i nasuprot masovnih demantija i izraza zahvale – svome pljačkašu!? - za sve što je učinio za njih, na portalu ljubuških Bošnjaka. Baš su čudna sorta ti Bošnjaci, zar ne? Uostalom, zašto se sav taj „popljačkani“ bošnjački narod nije pobunio i prije Neđine smrti, negoli upravo u trenutku kad se javno izražava zahvalnost ovom humanisti? Iz jednostavnog razloga; nije se imao s čega buniti već samo izražavati duboko poštovanje prema svom prijatelju Neđi Galiću. Što je činio, čini i činit će i u buduće. U pogledu pak fašistoidnih Hrvata koji prednjače u tom klevetanju, a još više glede njihovih jadnih sljedbenika, a ponajviše spram šutljive većine, postoji interesantno zapažanje. Ne bune se oni protiv svojih zločinačkih ikona koje su – uz to što bijahu ratni zločinci – pljačkale sve poprijeko ne gledajući etničku pripadnost svojih žrtava, već navalili na „pljačkaša“ Bošnjaka! Valjda iz silnog prijateljstva i uvažavanja tog naroda. Nije ih brige za kriminalca i zločinca Matu Bobana koji je dvije godine odsjedio u pritvoru zbog privrednog kriminala, kojega „u ljeto 1993., Katolička crkva u Bosni i Hercegovini žestoko kritizira…i njegovu politiku prema Bosni i Hercegovini. Hrvatski katolički vrh, kardinali Franjo Kuharić i Vinko Puljić, biskup Franjo Komarica i čelnik franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović 'odrješito i smjelo osuđuju zločine hrvatskih religioznih nacionalista' i podržavaju nacionalno i religijski pluralističku Bosnu i Hercegovinu“. Ne bune se nešto protiv Tute Naletilića koji je na Bodenskom jezeru, pod patronatom njemačke tajne službe radio za agenture stranih zemalja. Uostalom, dotični kao ratni zločinac izdržava zasluženu kaznu u Italiji. Ima tih primjera koliko nam srce želi. Ne bune se oni protiv svojih kriminalaca i zločinaca, dapače – dio i dalje stoji iza njih, dok većina jednostavno nema dovoljno građanske hrabrosti. Fali im petlja, te na taj način – htjeli ne htjeli – u suštini podržavaju one prve. I ovdje kod mene, prosječnom građaninu za sve su krive „komunjare“ i Srbi, a nakon što su ovi ratnim zbivanjima prorijeđeni - naročito Romi. Jad i bijeda od građanske hrabrosti!
-izjava da će biti krvi na ovim (bosansko-hercegovačkim) prostorima forsira li se sviranje hrvatske himne, svjedoči samo jedno. Neđo Galić je jako dobro shvaćao i procjenjivao situaciju na leopardovoj koži zvanoj Bosna i Hercegovina. Uspio je, za razliku od većine svojih sugrađana, nešto i naučiti od učiteljice života. Jer, krvi je zaista i bilo! A na njenom prolijevanju neki su zdušno učestvovali, dok je Neđo spašavao ljude da se u njoj ne utope. „Lijepa naša“ nije himna Hrvata kako se krivo predstavlja, ona je državna himna – himna Republike Hrvatske, a prije toga bila je himna SRH. Što znači da se intonira u svečanim prilikama na teritoriju RH, dok se na teritoriju BiH može intonirati (uključivo i himne ostalih državnih konstituenata) eventualno tek poslije službene himne države. A ona se – ako ste zaboravili – zove: Republika Bosna i Hercegovina! Ne vjerujem da australski ili američki Hrvati u svečanim trenucima intoniraju „svoju“, umjesto državnih himni zemalja čiji su državljani. Kao što nimalo nisam uvjeren da – osim za izjave hrvatskih medija, kad im grudi naprosto plamte plemenskim ponosom – inzistiraju na svom hrvatstvu umjesto amerikanizmu ili australizmu, odnosno američkom i australskom državljanstvu. Jednako tako, zasigurno ne daju prednost u počastima „predsjedniku svih Hrvata“ (ili Talijana, Srba, Grka,…) pred predsjednikom države u kojoj žive, jer – „predsjednik svih Hrvata“ postoji samo u mašti zaluđenih nacionalista! Ne postoji predsjednik plemena koje je raštrkano širom svijeta po dijasporama, već postoje samo predsjednici država čije su granice točno definirane međudržavnim ugovorima! Daklem je „predsjednik“ svih bosanskih Hrvata jedino tročlano Predsjedništvo BiH u izboru kojega su i sami učestvovali, i nitko više. Doduše, tako jednostavan zaključak, kao i oni o građanskoj i sekularnoj državi, isuviše je za balkanske tvrde glave. Stoga, čini se, oni i više preferiraju „hardverske“ od „softverskih“ metoda prihvaćanja istine – po metodi „tko jači, taj kvači“. Glede početka rata u Hrvatskoj (a i šire, ali ovdje spominjem državu kojoj „vjerni“ BiH Hrvati izgleda daju prednost pred vlastitom), pa nije baš Milošević jedini krivac! Rat je odgovarao i Hrvatima – točnije, hrvatskom političkom rukovodstvu, koje je i učestvovalo u pokušaju diobe BiH. O tome govori niz dokumenata i činjenica, pa i o tome da su čak najveći državni dužnosnici učestvovali u provokacijama s namjerom da započnu sukobi. Dovoljno se sjetiti plitvičkog tzv. „krvavog uskrsa“ kada je tromblonom gađan autobus specijalaca, s prethodno izvađenim eksplozivnim punjenjem iz projektila, i pogibije Josipa Jovića koji je – pod nerazjašnjenim okolnostima - poginuo od singapurskog metka kakvim su raspolagali samo hrvatski specijalci. Tu je i ubojstvo Reihl-Kira, hrvatskog pregovarača sa pobunjenim Srbima koji je na sve načine želio očuvati mir, od strane hrvatskog policajca puštenog da slobodno pobjegne sa mjesta događaja, kao i Šušak-Vukojević-Glavaševo pucanje iz ambrusta po Borovom Selu. Kad se zna kakve su funkcije imali u tom trenutku i poslije, i ludom bi trebalo biti sve jasno. O tome govori i Josip Boljkovac (i ne samo on) - ministar unutrašnjih poslova u to vrijeme - u svojim prisjećanjima objavljenima na portalu Tjedno. Također i o dogovorenom ratu, te diobi BiH kojih pokušaje možemo pratiti od Karađorđeva, preko osnivanja paradržavne Hrvatske Republike Herceg-Bosne, sve do prepuštanja Bosanske Posavine kao koridora Srbima, inicirane već dogovorom Mate Bobana – ikone ekstremnih hercegovačkih Hrvata - i Karadžića u Grazu (1, 2, 3, 4). Nije valjda da Mesić, Boljkovac, Manolić, Zovak, Tus, Stipetić, Ćavar,… i niz ostalih likova koji su učestvovali u rušenju Jugoslavije i stvaranju RH odreda lažu kad pričaju o tome! Jasno da prosječni građanin BiH, kao ni prosječni ljubušak, nije krojio te planove, no nije da mnogi nisu učestvovali u njima prihvaćajući ih. Međutim, taj prosječni građanin ne bi baš trebao imati ispodprosječni mozak, da ne bi mogao presuditi temeljem dostupne dokumentacije i svjedočenja u što je bio u svojoj – 'ajd, budimo dobronamjerni – naivnosti, uvučen. I da konačno prosudi tko i nadalje inzistira na Tuđman-Šuškovoj ekstremističkoj politici, a tko zaista zagovara istinu i suživot. Da konačno uvidi, tko je ljude (Bošnjake) tjerao u logore i tamo se iživljavao nad njima negirajući im svaku ljudskost, a tko je od pripadnika vlastitog naroda gledao spašavati – ne Bošnjake, već ljude!
-daklem, u percepciji ljubuških i inih nacionalista, čovjek koji je spašavao druge ljude od progona i logorskog zatočenja je izdajica, dočim su oni od kojih ih je spašavao – dika vlastitog naroda. Svaka čast takvim dikama – njih su puni sudski dosijei, međunarodni sudovi i zatvori. Dobro se pritom prisjetiti i ispravno protumačiti izjavu E.M.Fostera - engleskog pisca, esejista i libretista: „Kad bih morao birati između izdaje domovine i izdaje prijatelja, nadam se da bih imao hrabrosti izdati domovinu“. Galići nisu izdali ljudskost ni u sebi ni u drugima i tim činom su zadobili gomilu prijatelja, no – valja priznati – i gotovo podjednak broj protivnika, čak neprijatelja. Kad im oni što prezreše i poslijednje tragove humanosti u svom biću na račun animalističkih nagona krda imputiraju kako su svojim djelima izdali vlastiti narod – što ćeš veće pohvale!
U filmu „Neđo od Ljubuškog“ nema ni jedne antihrvatske izjave, sem ako se ne smatra antihrvatsvom opis realnih događanja u kojima su učestvovali – priznali to ili ne – i mnogi ljubušaci. Poštenom, objektivnom i dobrom čovjeku vrlo je lako presuditi na čijoj su strani istina, pravda i čovječnost. Na strani onih koji su zagrnuti nedodirljivim plaštem velikohrvatstva kao vlastite zamisli vrhunaca ljudskosti, tjerali ljude u logore i tamo radili sa njima ono što jesu, ili Nedjelka Neđe Galića – po našoj fantastičnoj pretpostavci - najgoreg komunjare, udbaša, titoljupca, izdajice, pljačkaša i antihrvata, koji ih je unatoč ovako „ogavnog“ karaktera spašavao od stradanja. Kad bismo barem svi bili tako „odvratni“, poput Neđe od Ljubuškog! Ponašanje ekstremnih ljubuških Hrvata, direktno podržano od svojih privrženika a posredno od šutljive ljubuške većine, osudili su mnogi napredni pisci, umjetnici, novinari; jednom riječju – humanistički angažirani intelektualci. Osuda je došla i od EU – čemu se pridružila i Hrvatska - Vijeća Evrope, OSCE-a i SAD, dok Žalbena komisija Vijeća za štampu u Bosni i Hercegovini napominje kako najveći dio tekstova o slučaju Galić „sadrži, na žalost, primjere širenja mržnje i huškanja, brutalne diskreditacije ljudi, diskriminacije ili poništavanja temeljnih moralnih i općih ljudskih vrijednosti. To je uistinu zabrinjavajuće“. Čini se kako se „vascijeli svet“ nije urotio samo protiv Srba, već također – preko ljubušaka u stanju moralne konfuzije – i kontra Hrvata. Uvijek sam govorio kako su međusobno suprotstavljeni nacionalizmi tek dvije strane iste medalje, samo im je to jako teško razaznati. Ta, ne može čovjek vidjeti svoja leđa, zar ne, sem ako se pokuša bar malo izdići iz svoje nacionalističke školjke te iz svemirske perspektive baciti pogled na sebe i druge. A nekima to zaista i uspijeva. Jedan od njih je i Neđo od Ljubuškog sa svojom suprugom, koja hrabro nastavlja njegovo djelo. Dok su mnogi slijedili obećanja pokvarene politike (uostalom ona je „kurva“, jelte?), ne osvrćući se na onu „obećanje, ludom radovanje“, danas podjednako ludi slijede politikantske stope onih koji su ih uvalili u jad, bijedu i sve nevolje što su ih snašle. Neki, među njima Neđo i Štefica Galić, slijedili su svoju ljudsku dušu koja prvima nedostaje. Nisu bez razloga Židovi, poučeni svojim patnjama za svjetskog rata, takve osobe - koje su ih, izlažući opasnosti svoj život i život vlastitih obitelji spašavali u NDH od progona i smrti - svrstali u Pravednike među narodima. Kako li nam to poznato zvuči, u kontekstu ljubuških događaja.
Eto, upravo smo se bavili perifernim stvarima, objedama i lažima kojima se nabacuju na Nedjelka Galića - posthumnog dobitnika nagrade za civilnu hrabrost "Duško Kondor" - a sve samo kako bi odvratili pažnju od suštine o kojoj priča film. O plemenitosti čovjeka sred ratnim vihorom obuhvaćene neobuzdane gomile, koja se voli zvati narodom. Ovaj je film izvrsna ilustracija one, kako „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da zvjerke ostave svoj trag“. A dobar tragač lako će raspoznati čiji su koji otisci.
|
|
||||
15.7.2012.
Kiseli krastavci vremena
Sezona je kiselih krastavaca, dakako u novinarstvu, mada i za večeru dobro dođu oni pravi, ohlađeni a na suncu ukiseljeni s dodatkom kopra, hrena ili naprosto običnog kruha radi poticanja procesa kiseljenja. Svašta se može naći po žurnalima, na internetu ili u televizijskim vijestima – neobičnosti svakojake vrste koje nam uzavreli mozak na blizu 40 celzijevaca nekako lakše prihvaća i svrstava u kategoriju „zaista je ovaj svijet čudan, lud i raznolik“. Nekome iz oka izvadili crva od 13 cm, drugi je ugrizao morskog psa koji se sav unezvjeren dao u bijeg, trećega su posjetili Marsovci pa sad u novinama daje stenograme svojih razgovora sa vanzemaljskom inteligencijom, četvrti igra bilijar sa svojim psom,… Sve to, pritisnuti užarenim zrakom, hladeći se u moru, rijekama, jezerima ili lavoru, ispijajući na litre piva ili srodne osvježavajuće tekućine prihvaćamo, ako ne kao stvarnost a ono barem kao mogućnost u beskonačnom svemiru koji nastavamo. E, pa ako možete progutati džukelu sa bilijarskim štapom kako svome gazdici ucviljenom od poraza blagonaklono nudi revanš, onda ćete valjda nekako progutati i moje – možda baš i ne dovoljno ukiseljene - „krastavace“ koje vam niže nudim.
Progovorit ću o vremenu (ne meteorološkom, već onom fizikalnom) na vrlo, vrlo spekulativni način kojega, usput rečeno, ni sam ne prihvaćam – što je vrlo dobra preporuka za naredne stranice, zar ne? Kad su svetog Augustina upitali što je vrijeme, odgovorio je: „Kad me ne pitaju, znam; kad me pitaju, ne znam“. Odgovor otprilike odgovarajući prosječnom čovjeku kad počne dumati ili divaniti o vremenu. Odgovor koji ni Einsteinova dostignuća o sprezanju prostora i vremena u jedinstvenu, međuovisnu cjelinu „prostor-vrijeme“ nisu bitnije promijenila. Dakako, možete me sasvim opravdano priupitati, kave veze sve što ćete pročitati (a što svakako prihvatite „cum grano salis“, dapače – s kilogramima soli!) ima sa nazivom kolumne koju imam čast uređivati svaka dva tjedna: „Ja i njihov rat - kultura tolerancije kao alternativa isključivosti“? Vrijeme nas sve, zaista sve – bez izuzetaka – melje. Savršeno indiferentno za naša htijenja i nastojanja, posve se ravnopravno odnosi prema svima. Bez obzira na nacionalnost, radi li se o muškarcima, ženama ili djeci, vjernicima ili ateistima, tajkunima ili beskućnicima, hetero ili homoseksualcima, pripadnicima ovih ili onih stranaka, nositeljima različitih svjetonazora,… - sve nas podjednako uzima na svoj tretman. Tolerira glupost i erudiciju, ljubav, mržnju i zlobu, zvijezdane uzviženosti i bezočne niskosti, humanizam, altruizam i mizantropiju, nade, vjere, očaje i očekivanja sviju nas. Na kraju krajeva, kad istekne velikodušno nam dodijeljena porcija učešća u njegovom tijeku, pošalje svog zakrabuljenog anđela obično prikazanog s kosom u jednoj ruci, koji izvrši žetvu nad nama u njegovo ime. Vrijeme je savršeno tolerantan gospodar naših sudbina. I ne časite, njegov glasnik Kairos – božanstvo pogodnog trenutka, prikazan sprijeda s čupavim pramenovima a straga ćelav, kako ga ne biste mogli više uhvatiti kad projuri mimo vas – upravo se približava. Stog' na posao. Ne pročitate li upravo sada ovaj tekst, tko zna hoće li vam se još ikada pružiti prilika!
Prema statičkoj teoriji vremena, prošlost, sadašnjost i budućnost postoje u ovom svemiru, doduše – ne u istom vremenu. Daklem, sva moguća svojstva trodimenzionalnih svemirskih objekata – pa i naše osobe - realno egzistiraju, ali nam nisu istovremeno dostupna. Do njih moramo „putovati“, a to zovemo – protjecanjem vremena. Usporedba se radi sa dvodimenzionalnom filmskom trakom. Na njoj realno postoje svi kadrovi međutim, iluziju protjecanja vremena dobivamo tek pokretanjem filmske vrpce – ono objedinjuje sve ove „mrtve“ kadrove u živi, smisleni, vremenski tijek događanja. Proširimo li analogiju na trodimenzionalni svijet, u njemu bi trebali egzistirati svi „kadrovi“ koji se odnose na svekolike svemirske objekte. Iluziju vremena izaziva – slično pokretanju filmske vrpce – širenje trodimenzionalnog svemira. Tek i jedino u tom kontekstu, nama je dostupna budućnost. Naravno, filmsku traku možemo i unatraške projicirati što onda rađa čudnovate i naizgled besmislene situacije – razbijene čaše spontano se zacjeljuju iz svojih krhotina, starci se podmlađuju sve dok ne iščeznu u trenutku svog porođaja odnosno začeća, etc. Držimo li se čvrsto spomenute analogije, kolaps svemira prema singularitetu trebao bi izazvati promjenu predznaka vremena. Prije opisane čudnovate zgode zaista bi se dešavale. Jedno od pomanjkanja ove pretpostavke je, što se u objašnjavanju porijekla vremena koriste dinamički, dakle vremenski koncepti – širenje, odnosno kolaps (svemira).
Postavlja se, međutim, slijedeće pitanje: iluziju vremenskog tijeka izaziva pokretanje filmske vrpce za posmatrača koji nije dio te iste vrpce – on se nalazi „izvan“ nje. Mi svi smo međutim dio trodimenzionalnog svemira (četvrtu dimenziju ne spominjemo jer njeno postojanje upravo nastojimo razjasniti) – kako onda širenje svemira – u kojem i sami kao trodimenzionalni objekti sudjelujemo – može u nas izazvati osjećaj vremenskog protjecanja? Kako, ako nismo „izvan“ već smo i sami dio entiteta zvanog svemir?
Jedan od odgovora mogao bi, na veliko iznenađenje, biti sadržan u dualitetu tijelo-duša. Pretpostavimo li da je tijelo (objekt!) dio širećeg svemira dok je bestjelesna duša nešto što je izvan njega – useljeno u tijelo iz neke „više“, vječne, bezvremenske, nama nepoznate dimenzije, zadržavajući pritom osnovna svojstva koja su joj tamo imanentna – onda bi promatrač – duša – potpuno analogno gledatelju filmske projekcije, imala osjet proticanja vremena! Što bi anorganskim objektima (dali i „nižim“ stvorenjima od čovjeka?) bilo uskraćeno. Morali smo, dakle, postulirati opstoj neke više dimenzije, kako bismo objasnili postojanje (iluzije) vremena, odnosno naš 4-dimenzionalni kontinuum prostor-vrijeme. Koji bi, ustvari, bio 3-dimenzionalni uz iluziju vremena kojeg smo do sada opisivali kao četvrtu dimenziju. Naravno, mogli bismo onda dušu interpretirati kao dio božanskog (božjeg) entiteta, usađenog u stvorove (ljude) u namjeri da – oni ili bog sam? – spoznaju cjelinu. Kakvu bi vrijednost po stvorove, a posebno po boga koji bi - a priori - trebao sam po sebi već imati tu spoznaju, ona imala - je sasvim drugo pitanje.
Mogao bi se uputiti i prigovor o determiniranosti ovako zamišljenog svijeta – on bi (kao cjelina i svaki entitet zasebno), širenjem svemira samo prolazio kroz već postojeće, unaprijed zacrtane faze razvoja. Bilo bi samo pitanje vremena kada bi jedinka dostigla svoj – negdje već zacrtani ali temporalno odmaknuti (stoga i nespoznatljivi?) habitus (status). To se, očito, kosi sa zamisli osobe o njenoj slobodi odlučivanja. Kosi se, na prvi pogled, sa ljudskim uvjerenjem o slobodi izbora puta, odnosno odluke, kada se nađemo pred „raskršćem“ mogućnosti koje nam se pružaju. Čini nam se nemogućim da svi mogući izbori koji stoje pred razumnim bićem mogu unaprijed biti utkani u strukturu svijeta. Uvjerenje o beskonačnom spektru izbora je, ipak, suviše pretenciozno – sve mogućnosti izbora nalaze se pred filtrom vladajućih prirodnih zakonitosti koje se javljaju kao njihov ograničavajući faktor. Rješenje je jednostavno; strukturu našeg svijeta tvorili bi objekti u svoj svojoj (konačnoj) raznolikosti razvojnih faza – duša, kao entitet iz druge dimenzije, imala bi mogućnost utjecaja na vladanje materijalnih objekata, mogućnost nejednoznačnog izbora između ponuđenih (ali njoj ne i poznatih) mogućnosti, njihovo „skretanje“ s naizgled predodređenog razvojnog puta. Jasno, sve u skladu sa postojećim (prirodnim) zakonima kojima su svemir i njegove sastavnice podvrgnuti. Ne treba se pritom pozvati na egzotičnije primjere no što su psihosomatske bolesti i izlječenja djelovanjem volje. Time bi se ona (duša, šire shvaćeno – inteligencija) ujedno manifestirala kao (su)kreator razvoja svemira. Zavisno kako je shvatimo, možemo to tumačiti i kao aktivno božje učešće u organizaciji vasione. S kojom svrhom? Sve ovo sliči na igru sa slagalicom razbacanih elemenata od kojih treba stvoriti sliku – savršen svijet?
S informatičkog gledišta, odmah se postavlja pitanje: nije li onda tijelo - hardver a duša – softver? Pitanje je tim smislenije što u našem tijelu već postoji takav program – sekvenca DNA - koji upravlja cijelom njegovom biokemijom, posredno pak svim procesima koji ovise o njoj. Koliko bi odgovor na ovo pitanje mogao biti težak, neka pokaže apsurdno potpitanje. Što sprajt u videoigrici može spoznati o svome tvorcu? Težinu odgovora ne umanjuje ni činjenica da bismo mi bili inteligentni, trodimenzionalni „sprajtovi“ nekog superinteligentog stvora. A odakle onda hardver? Ili predstavlja kreaciju tvorca softvera ili je – po uvodnoj pretpostavki – dio same strukture svemira, što je tvorac samo iskoristio za ugradnju softvera. Pitanje porijekla samog tvorca/Tvorca (Boga?) postavljamo tek da ilustriramo svu težinu i kompleksnost razmišljanja u ovom kontekstu. U promatranoj optici sada zanemarujemo mogućnost da je „softver“ jednostavno produkt napredne evolucije „hardvera“.
Prema ovim razmatranjima, kad duša (inteligencija?) prijeđe cijeli evolucioni put, zapisan u materijalnoj strukturi svemira, kad se njena materijalna baza koju je naselila (tijelo, hardver) uruši, iscrpi – uslijed pomanjkanja daljnjeg „zapisa“ upisanih u tkivo trodimenzionalne vasione - ona je jednostavno napušta, vraća se u svoju (zasad nepoznatu nam) dimenziju. Što bi bilo u skladu sa vjerovanjima vjernika u besmrtnost duše i njeno „nebouzačašće“. Pitanje: bi li – nanovo reinkarnirana (zaposjednućem drugog objekta-tijela), ma i poslije milijun godina – duša moje majke ili neke druge ljubljene osobe, prepoznala moju dušu, naseljenu u nekom drugom tijelu? Prisjetila se naše negdanje povezanosti, u dobru i u zlu? Teološko pitanje. S druge strane čak i samo maglovito, „podsvijesno“ prisjećanje duše na dimenziju iz koje potiče, moglo bi pružiti ključ za razumijevanje naizgled iracionalne vjere u vjernika.
Djelomična podrška prethodnim razmišljanjima može poslužiti i dvo(tro)dimenzionalna analogija, koja bi trebala objasniti kako od kaosa može nastati red (prirodni zakoni). Zamislimo plohu (prostor) ispunjen kontinuumom ili gustim diskretnim rasporedom slučajno (kaotično) raspoređenih točaka. Povezujući ove točke čovjek može – po vlastitom izboru – dobiti bilo koji zamislivi, pravilni ili nepravilni, dvo(tro)dimenzionalni lik. Iz unaprijed danog, slučajnog, rasporeda točaka rađa se svijet pravilnosti i reda, pri čemu glavnu, kreativnu, ulogu igra ljudska duša (inteligencija, imaginacija). Dakle, svemir je ustvari kaotični entitet u koji red unosi tek čovjek svojim specifičnim načinom sagledavanja stvari. Krije li se iza (ispod) tog reda nametnutog ljudskim pogledom, izmičući našim očima, i dalje za nas nespoznatljivi nered? Može li se nered uopće spoznati logičkim pristupom, odnosno, što se u njemu ima spoznati sem da predstvalja nered koji izmiče logičkim povezanostima? U kontekstu negativnog odgovora na to pitanje slijedi, da naša spoznaja stvarnosti predstavlja spoznaju vlastitog misaonog procesa kojim svemiru namećemo njemu neimanentne pravilnosti. Istražujući svemir, mi ustvari istražujemo sami sebe sa svojim logičkim sposobnostima i ograničenjima dok bi svemir sam po sebi bio za nas transcedentalan – nespoznatljiv bitak. Razmatranja u ovom odjeljku mogu se shvatiti ne samo kao djelomična podrška, naime – „povezivanje“ (točaka) je također temporalni proces. Već smo vidjeli kako je ovakve analize jako teško vršiti isključenjem dinamičkih, vremenskih pojmova. I sama riječ „proces“ ima dinamičko značenje.
Čini se da ljudski um može razaznati samo poznate stvari. Južnoamerički indijanci, su, kako izgleda, sasvim previdjeli - unatoč sasvim normalnog vida - približavanje španjolskih brodova, dok nije bilo prekasno. Njihov mozak nije bio u stanju složiti smislenu sliku objekata koje je optički aparat sasvim uredno percipirao, jer su bili sasvim izvan dosega njihova svakodnevnog iskustva. Nitko, sem Picasa nije u bjelini platna vidio Guernicu, nitko sem Michelangela nije u komadu mramora zamijetio Davida. Možemo li, dakle, uopće imati ideju, recimo o galaksijama, tako dugo dok sveukupno ljudsko iskustvo (svakodnevica, promatranje i teorija) ne pripreme um na takav poduhvat? Ako logički neproturječna teorija, koja se prvo dokazala (ovo jednostavno znači da je bila usklađena sa ranijim predstavama uma koje bijahu u skladu sa još ranijima a sve to usklađeno sa arhetipskim, neproturječnim predstavama ljudski doživljene stvarnosti) u najbanalnijem svakodnevnom iskustvu, predvidi da se zvijezde moraju, pod utjecajem gravitacije, okupljati u skupove – hoćemo li konačno vidjeti („otkriti“) te skupove i tamo gdje ih nema – u kaotičnom rasporedu kozmičke materije? Iza takvog predviđanja mora stajati cjelokupno dotadašnje ljudsko iskustvo odnosno – neprotivurječivi logički sklop pridružen podskupu kaosa koji tretiramo kao uređeni svijet: euklidska geometrija, Newtonovi zakoni, zakon gravitacije,… I, ne bi li nevidljive tzv. tamna materija i tamna energija mogle predstavljati onaj, od uma do sada skriveni kaotični segment vasione? Koji umu postaje „vidljiv“ (spoznatljiv) tek daljnjom evolucijom ljudskog iskustva. Iskustva koje u biti čovjek sam kreira postepeno ga – u skladu sa stupnjem razvoja svoje logike - namečući svemiru. Iskustva koje on ne pridobiva izvana već ga ustvari iznutra, iz sebe, nameće vanjskom svijetu, točnije – dijelu kaotičnog svijeta koji je svojim umom izdvojio namečući mu red. Jasno je da se ljudska slika svijeta mijenja. Ostaje pitanje: mijenja li čovjek svoj svjetonazor u skladu sa novim spoznajama stvarnosti ili mijenja stvarnost u skladu sa greškama uočenima u logičkom sklopu svog dotadašnjeg, svijetu nametnutog svjetonazora?
Kao skeptičnog materijalista, naturalista, evolucionista, realista i ateista, naravno da me ovakva interpretacija ne zadovoljava. Što ne govori ništa protiv njene mogućnosti. To mogu samo činjenice (logičke i naturalne) koje bi je oborile ili, dakako, potvrdile. Do tada, sve ostaje u domeni spekulacije ili – vjere.
Eh, tko je izdržao do sada – svaka mu čast. Zaslužuje da se uroni u talase plavetnila koji ga mame i jedva čekaju da izbrišu iz glave sve što je do sada rečeno. A nakon toga, sigurnosti radi, uklonimo tragove ovog teksta još i flašom hladnog piva - svejedno koje vrste. Barem sam u tome tolerantan. Ugodna vam „sezona kiselih krastavaca!“.
Sezona je kiselih krastavaca, dakako u novinarstvu, mada i za večeru dobro dođu oni pravi, ohlađeni a na suncu ukiseljeni s dodatkom kopra, hrena ili naprosto običnog kruha radi poticanja procesa kiseljenja. Svašta se može naći po žurnalima, na internetu ili u televizijskim vijestima – neobičnosti svakojake vrste koje nam uzavreli mozak na blizu 40 celzijevaca nekako lakše prihvaća i svrstava u kategoriju „zaista je ovaj svijet čudan, lud i raznolik“. Nekome iz oka izvadili crva od 13 cm, drugi je ugrizao morskog psa koji se sav unezvjeren dao u bijeg, trećega su posjetili Marsovci pa sad u novinama daje stenograme svojih razgovora sa vanzemaljskom inteligencijom, četvrti igra bilijar sa svojim psom,… Sve to, pritisnuti užarenim zrakom, hladeći se u moru, rijekama, jezerima ili lavoru, ispijajući na litre piva ili srodne osvježavajuće tekućine prihvaćamo, ako ne kao stvarnost a ono barem kao mogućnost u beskonačnom svemiru koji nastavamo. E, pa ako možete progutati džukelu sa bilijarskim štapom kako svome gazdici ucviljenom od poraza blagonaklono nudi revanš, onda ćete valjda nekako progutati i moje – možda baš i ne dovoljno ukiseljene - „krastavace“ koje vam niže nudim.
Progovorit ću o vremenu (ne meteorološkom, već onom fizikalnom) na vrlo, vrlo spekulativni način kojega, usput rečeno, ni sam ne prihvaćam – što je vrlo dobra preporuka za naredne stranice, zar ne? Kad su svetog Augustina upitali što je vrijeme, odgovorio je: „Kad me ne pitaju, znam; kad me pitaju, ne znam“. Odgovor otprilike odgovarajući prosječnom čovjeku kad počne dumati ili divaniti o vremenu. Odgovor koji ni Einsteinova dostignuća o sprezanju prostora i vremena u jedinstvenu, međuovisnu cjelinu „prostor-vrijeme“ nisu bitnije promijenila. Dakako, možete me sasvim opravdano priupitati, kave veze sve što ćete pročitati (a što svakako prihvatite „cum grano salis“, dapače – s kilogramima soli!) ima sa nazivom kolumne koju imam čast uređivati svaka dva tjedna: „Ja i njihov rat - kultura tolerancije kao alternativa isključivosti“? Vrijeme nas sve, zaista sve – bez izuzetaka – melje. Savršeno indiferentno za naša htijenja i nastojanja, posve se ravnopravno odnosi prema svima. Bez obzira na nacionalnost, radi li se o muškarcima, ženama ili djeci, vjernicima ili ateistima, tajkunima ili beskućnicima, hetero ili homoseksualcima, pripadnicima ovih ili onih stranaka, nositeljima različitih svjetonazora,… - sve nas podjednako uzima na svoj tretman. Tolerira glupost i erudiciju, ljubav, mržnju i zlobu, zvijezdane uzviženosti i bezočne niskosti, humanizam, altruizam i mizantropiju, nade, vjere, očaje i očekivanja sviju nas. Na kraju krajeva, kad istekne velikodušno nam dodijeljena porcija učešća u njegovom tijeku, pošalje svog zakrabuljenog anđela obično prikazanog s kosom u jednoj ruci, koji izvrši žetvu nad nama u njegovo ime. Vrijeme je savršeno tolerantan gospodar naših sudbina. I ne časite, njegov glasnik Kairos – božanstvo pogodnog trenutka, prikazan sprijeda s čupavim pramenovima a straga ćelav, kako ga ne biste mogli više uhvatiti kad projuri mimo vas – upravo se približava. Stog' na posao. Ne pročitate li upravo sada ovaj tekst, tko zna hoće li vam se još ikada pružiti prilika!
Prema statičkoj teoriji vremena, prošlost, sadašnjost i budućnost postoje u ovom svemiru, doduše – ne u istom vremenu. Daklem, sva moguća svojstva trodimenzionalnih svemirskih objekata – pa i naše osobe - realno egzistiraju, ali nam nisu istovremeno dostupna. Do njih moramo „putovati“, a to zovemo – protjecanjem vremena. Usporedba se radi sa dvodimenzionalnom filmskom trakom. Na njoj realno postoje svi kadrovi međutim, iluziju protjecanja vremena dobivamo tek pokretanjem filmske vrpce – ono objedinjuje sve ove „mrtve“ kadrove u živi, smisleni, vremenski tijek događanja. Proširimo li analogiju na trodimenzionalni svijet, u njemu bi trebali egzistirati svi „kadrovi“ koji se odnose na svekolike svemirske objekte. Iluziju vremena izaziva – slično pokretanju filmske vrpce – širenje trodimenzionalnog svemira. Tek i jedino u tom kontekstu, nama je dostupna budućnost. Naravno, filmsku traku možemo i unatraške projicirati što onda rađa čudnovate i naizgled besmislene situacije – razbijene čaše spontano se zacjeljuju iz svojih krhotina, starci se podmlađuju sve dok ne iščeznu u trenutku svog porođaja odnosno začeća, etc. Držimo li se čvrsto spomenute analogije, kolaps svemira prema singularitetu trebao bi izazvati promjenu predznaka vremena. Prije opisane čudnovate zgode zaista bi se dešavale. Jedno od pomanjkanja ove pretpostavke je, što se u objašnjavanju porijekla vremena koriste dinamički, dakle vremenski koncepti – širenje, odnosno kolaps (svemira).
Postavlja se, međutim, slijedeće pitanje: iluziju vremenskog tijeka izaziva pokretanje filmske vrpce za posmatrača koji nije dio te iste vrpce – on se nalazi „izvan“ nje. Mi svi smo međutim dio trodimenzionalnog svemira (četvrtu dimenziju ne spominjemo jer njeno postojanje upravo nastojimo razjasniti) – kako onda širenje svemira – u kojem i sami kao trodimenzionalni objekti sudjelujemo – može u nas izazvati osjećaj vremenskog protjecanja? Kako, ako nismo „izvan“ već smo i sami dio entiteta zvanog svemir?
Jedan od odgovora mogao bi, na veliko iznenađenje, biti sadržan u dualitetu tijelo-duša. Pretpostavimo li da je tijelo (objekt!) dio širećeg svemira dok je bestjelesna duša nešto što je izvan njega – useljeno u tijelo iz neke „više“, vječne, bezvremenske, nama nepoznate dimenzije, zadržavajući pritom osnovna svojstva koja su joj tamo imanentna – onda bi promatrač – duša – potpuno analogno gledatelju filmske projekcije, imala osjet proticanja vremena! Što bi anorganskim objektima (dali i „nižim“ stvorenjima od čovjeka?) bilo uskraćeno. Morali smo, dakle, postulirati opstoj neke više dimenzije, kako bismo objasnili postojanje (iluzije) vremena, odnosno naš 4-dimenzionalni kontinuum prostor-vrijeme. Koji bi, ustvari, bio 3-dimenzionalni uz iluziju vremena kojeg smo do sada opisivali kao četvrtu dimenziju. Naravno, mogli bismo onda dušu interpretirati kao dio božanskog (božjeg) entiteta, usađenog u stvorove (ljude) u namjeri da – oni ili bog sam? – spoznaju cjelinu. Kakvu bi vrijednost po stvorove, a posebno po boga koji bi - a priori - trebao sam po sebi već imati tu spoznaju, ona imala - je sasvim drugo pitanje.
Mogao bi se uputiti i prigovor o determiniranosti ovako zamišljenog svijeta – on bi (kao cjelina i svaki entitet zasebno), širenjem svemira samo prolazio kroz već postojeće, unaprijed zacrtane faze razvoja. Bilo bi samo pitanje vremena kada bi jedinka dostigla svoj – negdje već zacrtani ali temporalno odmaknuti (stoga i nespoznatljivi?) habitus (status). To se, očito, kosi sa zamisli osobe o njenoj slobodi odlučivanja. Kosi se, na prvi pogled, sa ljudskim uvjerenjem o slobodi izbora puta, odnosno odluke, kada se nađemo pred „raskršćem“ mogućnosti koje nam se pružaju. Čini nam se nemogućim da svi mogući izbori koji stoje pred razumnim bićem mogu unaprijed biti utkani u strukturu svijeta. Uvjerenje o beskonačnom spektru izbora je, ipak, suviše pretenciozno – sve mogućnosti izbora nalaze se pred filtrom vladajućih prirodnih zakonitosti koje se javljaju kao njihov ograničavajući faktor. Rješenje je jednostavno; strukturu našeg svijeta tvorili bi objekti u svoj svojoj (konačnoj) raznolikosti razvojnih faza – duša, kao entitet iz druge dimenzije, imala bi mogućnost utjecaja na vladanje materijalnih objekata, mogućnost nejednoznačnog izbora između ponuđenih (ali njoj ne i poznatih) mogućnosti, njihovo „skretanje“ s naizgled predodređenog razvojnog puta. Jasno, sve u skladu sa postojećim (prirodnim) zakonima kojima su svemir i njegove sastavnice podvrgnuti. Ne treba se pritom pozvati na egzotičnije primjere no što su psihosomatske bolesti i izlječenja djelovanjem volje. Time bi se ona (duša, šire shvaćeno – inteligencija) ujedno manifestirala kao (su)kreator razvoja svemira. Zavisno kako je shvatimo, možemo to tumačiti i kao aktivno božje učešće u organizaciji vasione. S kojom svrhom? Sve ovo sliči na igru sa slagalicom razbacanih elemenata od kojih treba stvoriti sliku – savršen svijet?
S informatičkog gledišta, odmah se postavlja pitanje: nije li onda tijelo - hardver a duša – softver? Pitanje je tim smislenije što u našem tijelu već postoji takav program – sekvenca DNA - koji upravlja cijelom njegovom biokemijom, posredno pak svim procesima koji ovise o njoj. Koliko bi odgovor na ovo pitanje mogao biti težak, neka pokaže apsurdno potpitanje. Što sprajt u videoigrici može spoznati o svome tvorcu? Težinu odgovora ne umanjuje ni činjenica da bismo mi bili inteligentni, trodimenzionalni „sprajtovi“ nekog superinteligentog stvora. A odakle onda hardver? Ili predstavlja kreaciju tvorca softvera ili je – po uvodnoj pretpostavki – dio same strukture svemira, što je tvorac samo iskoristio za ugradnju softvera. Pitanje porijekla samog tvorca/Tvorca (Boga?) postavljamo tek da ilustriramo svu težinu i kompleksnost razmišljanja u ovom kontekstu. U promatranoj optici sada zanemarujemo mogućnost da je „softver“ jednostavno produkt napredne evolucije „hardvera“.
Prema ovim razmatranjima, kad duša (inteligencija?) prijeđe cijeli evolucioni put, zapisan u materijalnoj strukturi svemira, kad se njena materijalna baza koju je naselila (tijelo, hardver) uruši, iscrpi – uslijed pomanjkanja daljnjeg „zapisa“ upisanih u tkivo trodimenzionalne vasione - ona je jednostavno napušta, vraća se u svoju (zasad nepoznatu nam) dimenziju. Što bi bilo u skladu sa vjerovanjima vjernika u besmrtnost duše i njeno „nebouzačašće“. Pitanje: bi li – nanovo reinkarnirana (zaposjednućem drugog objekta-tijela), ma i poslije milijun godina – duša moje majke ili neke druge ljubljene osobe, prepoznala moju dušu, naseljenu u nekom drugom tijelu? Prisjetila se naše negdanje povezanosti, u dobru i u zlu? Teološko pitanje. S druge strane čak i samo maglovito, „podsvijesno“ prisjećanje duše na dimenziju iz koje potiče, moglo bi pružiti ključ za razumijevanje naizgled iracionalne vjere u vjernika.
Djelomična podrška prethodnim razmišljanjima može poslužiti i dvo(tro)dimenzionalna analogija, koja bi trebala objasniti kako od kaosa može nastati red (prirodni zakoni). Zamislimo plohu (prostor) ispunjen kontinuumom ili gustim diskretnim rasporedom slučajno (kaotično) raspoređenih točaka. Povezujući ove točke čovjek može – po vlastitom izboru – dobiti bilo koji zamislivi, pravilni ili nepravilni, dvo(tro)dimenzionalni lik. Iz unaprijed danog, slučajnog, rasporeda točaka rađa se svijet pravilnosti i reda, pri čemu glavnu, kreativnu, ulogu igra ljudska duša (inteligencija, imaginacija). Dakle, svemir je ustvari kaotični entitet u koji red unosi tek čovjek svojim specifičnim načinom sagledavanja stvari. Krije li se iza (ispod) tog reda nametnutog ljudskim pogledom, izmičući našim očima, i dalje za nas nespoznatljivi nered? Može li se nered uopće spoznati logičkim pristupom, odnosno, što se u njemu ima spoznati sem da predstvalja nered koji izmiče logičkim povezanostima? U kontekstu negativnog odgovora na to pitanje slijedi, da naša spoznaja stvarnosti predstavlja spoznaju vlastitog misaonog procesa kojim svemiru namećemo njemu neimanentne pravilnosti. Istražujući svemir, mi ustvari istražujemo sami sebe sa svojim logičkim sposobnostima i ograničenjima dok bi svemir sam po sebi bio za nas transcedentalan – nespoznatljiv bitak. Razmatranja u ovom odjeljku mogu se shvatiti ne samo kao djelomična podrška, naime – „povezivanje“ (točaka) je također temporalni proces. Već smo vidjeli kako je ovakve analize jako teško vršiti isključenjem dinamičkih, vremenskih pojmova. I sama riječ „proces“ ima dinamičko značenje.
Čini se da ljudski um može razaznati samo poznate stvari. Južnoamerički indijanci, su, kako izgleda, sasvim previdjeli - unatoč sasvim normalnog vida - približavanje španjolskih brodova, dok nije bilo prekasno. Njihov mozak nije bio u stanju složiti smislenu sliku objekata koje je optički aparat sasvim uredno percipirao, jer su bili sasvim izvan dosega njihova svakodnevnog iskustva. Nitko, sem Picasa nije u bjelini platna vidio Guernicu, nitko sem Michelangela nije u komadu mramora zamijetio Davida. Možemo li, dakle, uopće imati ideju, recimo o galaksijama, tako dugo dok sveukupno ljudsko iskustvo (svakodnevica, promatranje i teorija) ne pripreme um na takav poduhvat? Ako logički neproturječna teorija, koja se prvo dokazala (ovo jednostavno znači da je bila usklađena sa ranijim predstavama uma koje bijahu u skladu sa još ranijima a sve to usklađeno sa arhetipskim, neproturječnim predstavama ljudski doživljene stvarnosti) u najbanalnijem svakodnevnom iskustvu, predvidi da se zvijezde moraju, pod utjecajem gravitacije, okupljati u skupove – hoćemo li konačno vidjeti („otkriti“) te skupove i tamo gdje ih nema – u kaotičnom rasporedu kozmičke materije? Iza takvog predviđanja mora stajati cjelokupno dotadašnje ljudsko iskustvo odnosno – neprotivurječivi logički sklop pridružen podskupu kaosa koji tretiramo kao uređeni svijet: euklidska geometrija, Newtonovi zakoni, zakon gravitacije,… I, ne bi li nevidljive tzv. tamna materija i tamna energija mogle predstavljati onaj, od uma do sada skriveni kaotični segment vasione? Koji umu postaje „vidljiv“ (spoznatljiv) tek daljnjom evolucijom ljudskog iskustva. Iskustva koje u biti čovjek sam kreira postepeno ga – u skladu sa stupnjem razvoja svoje logike - namečući svemiru. Iskustva koje on ne pridobiva izvana već ga ustvari iznutra, iz sebe, nameće vanjskom svijetu, točnije – dijelu kaotičnog svijeta koji je svojim umom izdvojio namečući mu red. Jasno je da se ljudska slika svijeta mijenja. Ostaje pitanje: mijenja li čovjek svoj svjetonazor u skladu sa novim spoznajama stvarnosti ili mijenja stvarnost u skladu sa greškama uočenima u logičkom sklopu svog dotadašnjeg, svijetu nametnutog svjetonazora?
Kao skeptičnog materijalista, naturalista, evolucionista, realista i ateista, naravno da me ovakva interpretacija ne zadovoljava. Što ne govori ništa protiv njene mogućnosti. To mogu samo činjenice (logičke i naturalne) koje bi je oborile ili, dakako, potvrdile. Do tada, sve ostaje u domeni spekulacije ili – vjere.
Eh, tko je izdržao do sada – svaka mu čast. Zaslužuje da se uroni u talase plavetnila koji ga mame i jedva čekaju da izbrišu iz glave sve što je do sada rečeno. A nakon toga, sigurnosti radi, uklonimo tragove ovog teksta još i flašom hladnog piva - svejedno koje vrste. Barem sam u tome tolerantan. Ugodna vam „sezona kiselih krastavaca!“.
|
|
||||
30.6.2012.
I ne dovedi nas u napast!
(ni prije, ni poslije svih parada)
Na ovim prostorima uvriježilo se mišljenje kako se svako malo održavaju takozvane „parade ponosa“, pa se onda tjednima prije njih naširoko polemizira o svemu što ih prati. Sasvim pogrešno. Nisu gejevi, lezbijke, transseksualci i cijela LGBTIQ (Lezbijke, Gejevi, Biseksualne, Transrodne, Interseksualne i Queer) populacija oni koji paradiraju pred nama. Upravo obrnuto – veliki, možda i veći dio javnosti koja se naslađuje događanjima, protestira, kamenuje i fizički se obračunava sa različitostima koje im žderu živac – izlaže žive slike svog morala pred očima svijeta a da je toga jedva svijesna. S perspektive krajnosti, čudi li da ljudi koji s izgovorom domoljublja mogu učestvovati u masovnim ubijanjima svega što se miče, u periodima kad se malo hlade od svog zanosa, tu i tamo ubiju pokojeg čovjeka. Pa čemu im onda uopće zamjerati nevine „humanističke“ igrice koje provode tek treninga radi, prije nekog budućeg masovnog krvoprolića? Ne spadate li u ogroman broj (ustručavam se upotrijebiti riječ – većinu) ortodoksnih "hrvatskih katolika" - onih koji su bili ugroženi:
ćirilicom kraj latinice; "srpskim" pored "hrvatskog" jezika; pravoslavnim obredom "odmah do" katoličkog oltara; hodžinim pozivima na molitvu koji su zaglušivala zvona s njihovih kampanela; pravima manjinskih vjerskih zajednica; ispijanjem kafice u restoranima gdje se kava ispija; srpskim ljubavnikom svoje supruge Hrvatice; srpskom "Politikom", bosanskim “Oslobođenjem” i slovenskim "Delom" kraj hrvatskog "Vjesnika" u kiosku; konkurencijom srpskog narodnjačkog "šunda" našoj narodnjačkoj "kulturi" i ličkom ojkanju; od ljubitelja bosanskih sevdalinki i slovenskih polki; ravnopravnošću spolova; manjinskim političkim i kulturalnim pravima; prisustvom "obojenih" studenata ili sportaša;…
ili među podjednako veliki broj pravovjernih pravoslavaca, muslimana i inih pripadnika ljudskog roda kojima vlada ortodoksija umjesto razuma, vjerojatno nemate ništa protiv ljudi sa slijedećeg spiska:
Aleksandar Veliki, Platon, Leonardo Da Vinci, Michelangelo Buonarotti, Wittgenstein Ludwig, Oscar Wilde, Turing Alan, Sapho, Elton John, Navratila Martinova, Fredi Mercury, Solon, Periklo, Sokrat, Caravaggio, W. Whitman, Marcel Proust, Verlaine Paul, Rimbaud, Čajkovski, Virginia Woolf, Rudolf Valentino, Thomas Mann, Klaus Mann, Andre Gide, Cocteau, Visconti, Pier Paolo Pasolini, Rudolf Nurejev, Marguerite Yourcenar, Michel Foucault, Yukio Mishima, Werner Fassbinder, Susan Sontag, Truman Capote, Pedro Aldomavar, Hans Christian Andersen, Ann Bancroft, Charlotte Bronte, Tracy Chapman, Isidora Duncan, Katarina Velika, F.G. Lorca, Isaac Newton(?), Richard Lavljeg Srca, Eleonor Roosevelt, Wiliam Shakespeare, Tennesse Williams, Ann Bancroft,…
U protivnom, siguran sam kako vam je već na samom početku teksta poskočio živac od same pomisli na različitu spolnu orjentaciju drugih. Radi se naime tek o dijelu opširnog spiska poznatih osoba istospolne ili biseksualne orjentacije koje - bar se tako čini - naše pravovjerne, praznoglave i doktrinarne purgere, ama baš ničim nisu zadužile e da bi ih po bilo čemu cijenile. Jer oni su dužnici Tuđmanovi, Gotovinini, Šuškovi, Šeksovi,... i srodne im parlamentarne ili vanparlamentarne, pozicione ili opozicione balege. Bez ili sa onima sa spomenute liste, oni podjednako nisu ništa, točnije rečeno - jesu ništa! Ovi pak poslijednji priskrbili su im identitet - ništa, impregnirano pokrštenom šahovnicom. Ali im fale figure za iole ozbiljniju igru: igru uma, dostojanstva, poštovanja, tolerancije, ljudskosti, ljubavi,... Veliki dio tih spodoba mogli ste naći na premijeri "Planine Brokeback" kao izaslanike i reprezentante velikog ništavila - čuvene hrvatske snobovske kulturalne taštine, a ustvari patrijarhalnosti, ksenofobije, rasizma, dogmatizma, doktrinarnosti, fobija, licemjerja i heteroseksualne katoličke - guzobolje! Tim, vrlim nam pravovjernicima svakodnevno su puna usta Isusa (Alaha, Jehove), a da dotični kojim slučajem još jednom prohoda "lijepom našom" planetom upriličili bi mu jednak dernek i ispraćaj Ocu Njegovom i našem, kakav smo već imali prilike doživjeti. Nitko tu "gospodu i dame" ne tjera da uživaju u navadama manjina i odriču se vlastitih. Traži se samo da različitima - koji jednako plaćaju sve poreze i doprinose zajednici, te stoga imaju božju dozvolu na sva prava koja posjeduje i većina - ta prava i osiguraju. Bez toga, oni su tek najobičnija nedemokratska i netolerantna rulja, ma kakvim se epitetima kitili. Bez toga, oni sami sebe smještaju tamo odaklem žude pobjeći - na duhovni Balkan!
U suštini, percepcija LGBTIQ populacije tek je vrh ledenog brijega – našeg odnosa prema manjinama svih mogućih vrsta (spolnih, rodnih, vjerskih, etničkih,…) i spram prava koja im neosporno pripadaju. Čovjek je po svojoj prirodi slobodno biće; sa pravom opredjeljenja i izbora - a neki biološki srodnici mu to hoće oduzeti. Žele mu propisati "prihvatljive" načine ponašanja jer im je nezamislivo svako iskakanje iz homogenog mediokritetstva krda kojemu pripadaju. Svijet i moralni standardi se sporo ali na svu sreću ipak mijenjaju, pa je ista stvar i sa pravima svakovrsnih manjinskih populacija. Samo mentalno okamenjeni (u “stoljeću sedmom”) su nesposobni uvidjeti takve stvari. Traže li LGBTIQ osobe od njih da promijene svoju spolnu orjentaciju? Dali ih konstantno ometaju u njihovim seksualnim običajima te su prinuđeni tražiti zaštitu svojih prava? Jesu li spremni osloboditi ih plaćanja svih taksi, poreza i nameta od kojih namiruju vlastita prava negirajući ih njima? Naravno da nisu! Nisu oni toliko ni krivi koliko tisućljetna dresura prenošena s koljena na koljeno od strane roditelja i inertnog dijela društva. Svim tim homofobima, ksenofobima, religioznim fanaticima, nacionalistima i šovinistima,...., teorija o memima (mem - element kulture koji se sam umnožava a prenosi se oponašanjem) bi lijepo dijagnosticirala njihov problem. Uz objašnjenje zašto nisu svjesni svoje bolesti zaraženog uma, te zašto se opiru spoznaji svog stanja. Oni su naprosto paradigma ne prirodne inteligencije, već najobičnijeg robota – automata koji nije sposoban doli poslušno izvršavati uprogramirane komande.
Homoseksualizam se kroz povijest različito prihvaćao od strane raznih kultura – sjetimo se samo antičke Grčke gdje je smatran višim oblikom ljubavi od heteroseksualne. Pojavom monoteističkih religija poput judaizma, kršćanstva i islama, pretežni dio civiliziranih društava prema njemu je zauzeo negativan stav, što ne znači da je bilo od sviju prihvaćeno. U knjizi o Savonaroli ("Savonarola - razoružani prorok”, "Nakladni zavod Globus", Zagreb 1997.) povjesničar Pierre Antoneti navodi:
"…L. da Vinci, kojemu su tada dvadest četiri godine, 'optužen je 1476. godine s trojicom drugih mladića da se predao zločinu sodomije (aktivne) nad nekim Jacoom Saltarelijem, sedamnaestogodišnjakom… zlatarskim šegrtom, izgleda općepoznatim prostitutom'. Leonardo je imao sreće i istraga je završila s obustavom postupka u nedostatku dokaza i svjedoka. No, homoseksualnost L. da Vincija postala je općepoznata..."
Najčešća primjedba homofoba je kako je homoseksualizam neprirodna manifestacija seksualnosti, bolest, perverzija itd. Da je neprirodan – ne bi ga bilo u Prirodi, dok sav životinjski, ljudski, znanstveni svijet i Priroda sama ukazuju na suprotno. Smatra se da je među ljudima homoseksualizam rasprostranjen kod 5-10% populacije, a u latentnom obliku u višestrukom obimu. Od 19. stoljeća tretirao se kao duševna bolest da bi, pod uticajem Američke psihijatrijske komore, taj stav bio napušten sedamdesetih godina prošlog vijeka. Svjetska zdravstvena organizacija skinula je 1990-te godine homoseksualnost sa svoje liste duševnih bolesti i od tada ga tretira kao oblik seksualnog ponašanja. Pošto seksualni odnosi među ljudima ne počivaju više (niti su ikada počivali!) samo na – od Crkve jedino toleriranom – principu očuvanja vrste, već u većinskom postotku na guštu i zadovoljstvu koje pružaju partnerima, tko ima pravo braniti gej i lezbijskoj populaciji da se naslađuje u svojim odnosima? Čovjek koji se igra Boga? Istraživači iz Nacionalnog instituta za zdravlje (Bethesda, Maryland) utvrdili su grupu gena koji naslijedno prenose mušku homoseksualnost. Ti se geni, međutim, nalaze na X-kromosomu (žene XX, muškarci XY) pa muškarci dijele X-kromosome s majčinom stranom, ali ne očevom ili stričevom. Stoga je veća vjerojatnost da oni imaju homoseksualne ujake i bratiće s majčine, ali ne i s očeve strane. Kako je ispoljavanje gene statistički uvjetovano, ne mora svaki nosilac "gej-gena" biti homoseksualac - veliku ulogu igra i faktor okoline. Baš kao i u životnim stvarima koje nikakve veze nemaju sa spolnom orjentacijom čovjeka.
"Govori li nam to otkriće nešto novo o "krivnji" ili "odgovornosti"? Dodaje li nove argumente,na ovaj ili onaj način, u raspravi jeli homoseksualnost stanje koje bismo trebali ili morali liječiti? Hoće li homoseksualci sad biti manje ili više ponosni ili posramljeni svojom sklonošću? Na sva je pitanja odgovor: ne. Ako ste ponosni, možete se i dalje ponositi. Ako vam je draže osjećati se krivim, okrivljujte se. Ništa se nije promijenilo. ....Dakle, ako mrzite ili pak volite homoseksualce, ako ih želite zatvoriti ili "izliječiti", bolje vam je da razloge za to ne tražite u genima." ("Vragov kapelan", Richard Dawkins, "Naklada Jesenski i Turk",Zagreb, 2005.)
Homofobi, u svom uzletu humanizma i brige za čistoću ljudske rase (jedni su preferirali arijevce, ovi pak heteroseksualce – uglavnom, uvijek se radi o podjeli na „više“ i „manje“ vrijedne skupine), često inzistiraju na zabrani doniranja krvi od strane homoseksualnih osoba, upozoravajući na opasnost zaraze AIDS-om. U času kad se sve bočice krvi provjeravaju te je lako otkriti virus zaraze, jasna je besmislenost i diskriminatornost tog zahtjeva. Sem toga, istraživanja se intenziviziraju i naći će se lijek i protiv te bolesti (kao što se desilo i sa nizom drugih) pa ova objeda otpada kao bilo kakav ozbiljan prigovor. Zakonska regulacija homoseksualnih prava smanjiti će i obim promiskuitetnih odnosa, što automatski utječe na smanjenje izloženosti. I ono najvažnije, širenju virusa HIV ne doprinose samo homoseksualci, e da bi se time upravo njih šikaniralo i diskriminiralo. Primjer čovjeka koji je odlučio popraviti svoju financijsku situaciju doniranjem krvi (na Zapadu se takve donacije plaćaju) te je bez ikakvog problema darivao krv zatajivši svoju seksualnu orjentaciju, rječito pokazuje besmisao takvih diskriminatornih zakona.
Kad uvide da su im svi “logički” argumenti propali i da ne mogu sa znanošću izaći na kraj, kad ".... poput djeteta nisu u stanju razlikovati istinu od onoga što žele da bude istinito."(Richard Dawkins), protivnici prava manjina i stavova koje nikako ne mogu prihvatiti, usmjeruju svoje napade na njihove zagovaratelje. Zalažete li se za prava i zaštitu homoseksualaca ili nacionalnih manjina onda ste – tetkica, peder, četnik, balija i što još ne. Retorička pitanja tipa, misle li da je svatko tko brani prava gejeva, Srba, ženska prava, prava životinja, djece, ‘obojenih’, Hrvata, automatski gej, Srbin, žena, životinja, dijete, ‘obojeni’ ili Hrvat, oni uopće ne slušaju, kamoli da im padne na pamet odgovoriti. Što ustrajnije branite gejeve, to ustrajnije homofobi inzistiraju da ste homoseksualac smatrajući da vas time ponižavaju, s obzirom da je za njih to ogromna uvreda. Ne brine ih što je Evropski parlament prihvatio Rezoluciju o homofobiji u Evropi u kojoj se navodi da homofobični govor mržnje treba osuditi, te zahtjeva da se prava istospolno orjentiranih osoba poštuju u praksi. Rezolucija zahtijeva da zemlje članice i one koje to žele postati, trebaju prihvatiti zakonodavstvo kojim se prekida diskriminacija istospolnih partnera. I to u području nasljeđivanja, imovinskih odnosa, najma, mirovinskog osiguranja, poreznog sustava te socijalne sigurnosti. Hrvatska tek treba novim zakonom za istospolne partnere osigurati zaštitu tih osoba od govora mržnje i nasilja, te uživanje jednakog poštovanja i zaštite kao "normalni" građani. Isti tretman pri zapošljavanju i odabiru zanimanja, te sva druga prava koja imaju drugi građani Hrvatske. Sem toga, trebalo bi se osigurati pravo na nasljeđivanje mirovine ili pak pravo potpisa, mora li jedan od partnera u bolnicu na operaciju. S druge strane, sva su ta prava ugrađena i u Rezoluciju Evropskog parlamenta, koja je, iako službeno neobvezujuća, ipak preporučljiva.
Ilustrativni podaci koji demonstriraju tendenciju razvoja društva spram prihvaćanja svih oblika manjinskih zajednica, pokazuju kako zakone koji pravno uređuju odnose između partnera istoga spola poznaje većina evropskih država (Belgija, Danska, Island, Nizozemska, Norveška, Portugal, Španjolska, Švedska, Andora, Austrija, Češka, Finska, Francuska, Grenland, Irska, Liechtenstein, Luksemburg, Mađarska, Njemačka, Slovenija, Švicarska i Velika Britanija). U Hrvatskoj je, unatoč ogromnom protivljenju svih institucionaliziranih vjerskih zajednica i velikog dijela konzervativnog katoličkog stanovništva, upravo u toku priprema zakona o registriranom istospolnom partnerstvu, kao prvi korak prema priznanju svih prava ovoj zajednici. Sve to ukazuje, izazivajući zaprepašćenje i opće neprihvaćanje od strane konzervativnih patrijarhalnih krugova, na činjenicu da se svijet mijenja u za njih neprihvatljivom smjeru. Prema priznavanju prava do sada diskriminiranim manjinama, među inima i homoseksualcima. Jesu li im umovi zaista toliko kruti ili se radi o iskompleksiranim ličnostima? Jeli ih podsvijesno strah svoje moguće latentne homoseksualnosti koju nesvijesno izražavaju na homofobični način - kao što tvrde neki psiholozi? To od tih ljudi ispunjenih predrasudama koje skrivaju i od samih sebe zaodijevajući ih kojekakvim banalnim objašnjenjima u koje samo oni vjeruju, svakako ne ćemo doznati. Boje li se da ih netko koga seksualno ne prihvaćaju ne zaskoči mimo njihove volje? No, onda ne trebaju osuđivati istospolnost već nasilje, jer podjednako ih može zaskočiti i heteroseksualac, Eskim, katolik ili musliman, crnac, azijat, indijanac, žena ili maloljetnik. Hoće li se neprijateljski postaviti i prema tim kategorijama stanovništva? Nevjerojatno koliko otpora ima prema različitim manjinskim grupama, bilo one rasne, etničke, vjerske, intelektualne ili seksualne prirode, u odnosu spram protivljenja pravim neprijateljima ljudskosti – eksploataciji i nasilju svih vrsta!
Možda je indikativno, a svakako žalosno, da hrvatski homofobi sami sebe doživljavaju velikim demokratima, katolicima i gorljivim domoljubima. Ta tri atributa u njihovoj interpretacij izgledaju nadasve paradoksalnima (posebno u svijetlu činjenice da višestruko veći broj policije no učesnika „gej parade“ - odvojenih metalnim ogradama od naših „demokrata“ - istu osigurava „demokratskim“ sredstvima od izljeva ljubavi homofoba. Htjeli smo demokraciju, ne smijemo se žaliti – zar ne?). Samo ustrojstvo katoličke crkve je svjetlosnim godinamam udaljeno od demokratskoga, dok domoljublje u koje se busaju najčešće je obični šovinistički nacionalizam. Prečesto se otpor homoseksualizmu pravda strahom pred opasnošću od pedofilije – mada to ničim nije utemeljeno s obzirom da se radi o dva različita tipa sklonosti. Crkva izričito osuđuje prvu, ali drugu pojavu u svojim redovima gleda zataškavati kad god joj je to moguće. Sijaset pedofilskih afera širom svijeta, povezanih sa crkvenim „službenicima“ – i onima najvišeg ranga - u poslijednje vrijeme potresa katoličku crkvu, mada ogroman broj slučajeva izlazi na vidjelo tek nakon desetljeća prikrivanja, kad su se žrtve ohrabrile progovoriti. I aktualnog Papu, bespogovornog, autoritarnog i nepogriješivog?! Benedikta XVI, indirektno proganaju takve optužbe, zbog prikrivanja i djelovanja u navodnom interesu stada, namjesto u korist žrtava. Jedini pravi interes stada može biti istina i osuda nemoralnih i protuzakonitih djelovanja bilo kojeg – uključivo i Papu samog – crkvenog službenika. Jedan od najglasnijih obrambenih argumenata čitavog vrha katoličke crkve, uključivo i njene hrvatske „podružnice“, biva:
„To je direktni napad na Crkvu. I drugdje u društvu ima takvih pojava, ali su se neprijatelji katoličke crkve (ateisti?, židovi?, muslimani?, budisti?, hinduisti?, komunisti?,…) namjerili hajkom na nju u nastojanju da je unište.“
Ova konstatacija - u istaknutom dijelu sasvim istinita – sadrži u sebi ogromnu logičku i etičku pogrešku. Ona logička, proizlazi posve nesvijesno iz obrambenaškog stava spram vlastita krda, dok je ona etička utkana u licemjerni tisućljetni praktički moral crkvenih prelata i njihove laičke pastve. Ne može se nijedan segment društva ili društvene djelatnosti uspoređivati sa Crkvom, a posebno osuda bilo kojeg drugog segmenta (osim možda odgoja i obrazovanja) kvalitativno izjednačavati sa osudom katoličke crkve. To jednostavno proizlazi iz temelja njihova morala. Paradigmatski moral katoličke crkve – daklem, ne onaj praktički, svakodnevni - građen je na temeljima vječnih, nepromjenljivih božjih zapovjedi. Netko tko u svojem učenju i svakodnevnom kljukanju pastve zastupa apsolutni moral, nema ni najmanje pravo relativizirati zločine, njihove posljedice i osudu u stilu: „i drugi su to isto radili ali eto, nas se napada iz „političkih“ razloga kako bi nas uništili“. Kazna za narušavanje apsolutnih zakona – za onoga tko ih zastupa – mora biti, sasvim doslijedno, također apsolutna. Kako Crkvu i njene prelate ne osuđuju idealni ljudi, nepostojeći na ovoj planeti, već oni koji makar i podsvijesno shvaćaju da moral nije božja već tvorevina biološke i društvene evolucije – to se za njih ni ne zahtijeva apsolutna kazna. Ali, tim više i tim prije shvaćamo da je Crkva u oštrom sukobu sa vlastitom doslijednošću, propovjedanim moralom, autentičnošću poruke koju zastupa, a samim time i sa vlastitom relevantnošću. Stoga, draga gospodo kanonici – ne napada se Crkva s ciljem da je se diskreditira i uništi (tko li je više diskreditira od nje same?) ma kako nam se ona ne sviđala, već sa porukom:
Društveno nepostojeći moral i etiku koju propovijedate prvo doslijedno primjenite na sebe same, a tek onda tražite da im se drugi podrede!
Činjenica da to niste sposobni, ponajbolje dokazuje njegovu nerelevantnu iluzornost i idealističnost. On vam visi u zrakopraznom prostoru bez ikakve stvarne potpore, sem vaše blagoglagoljivosti koju ste spremni prvom prilikom licemjerno izdati po cijenu bilo kojih, ponajprije tuđih, žrtava. Koje ste time dvaput oskvrnuli: prvi puta počinivši zločin nad njima i drugi puta – relativizirajući ga kada ste otkriveni! Zločin je individualan, ali kad iza njega stane cijela organizacija ona automatski postaje – sasvim svejedno u kojem postotku - suučesnikom. A i pastva bi konačno mogla doći k sebi shvativši da njen vlastiti, lični, svakodnevni moral, daleko odudara od onoga što im se tisućljećima bezuspješno servira poželjnim. Moral koji oni na ulazu u crkvu prihvaćaju, praktično ga odbacujući netom pri izlasku kroz ista vrata. Oni čije je vjerovanje u apsolut izraženo vjerom u Boga, božje zakone i apsolutni moral „darovan” čovjeku, prije svih bi morali - bez primisli i alibijskih „filozofiranja“ - osuditi kršenje vlastitih, samo na riječima prihvaćenih apsolutnih zakona. Kako to evidentno ne čine s istom bezuvjetnom jasnoćom kojom navodno prihvaćaju svoje imaginarne, od ljudske evolucije, povijesti i prakse otuđene zakone, posve razgovjetno identificiraju vlastito licemjerje. Želimo li biti u sličnom društvu vidjet ćemo već kod iduće parade licemjerja naših vrlih purgera.
(ni prije, ni poslije svih parada)
Na ovim prostorima uvriježilo se mišljenje kako se svako malo održavaju takozvane „parade ponosa“, pa se onda tjednima prije njih naširoko polemizira o svemu što ih prati. Sasvim pogrešno. Nisu gejevi, lezbijke, transseksualci i cijela LGBTIQ (Lezbijke, Gejevi, Biseksualne, Transrodne, Interseksualne i Queer) populacija oni koji paradiraju pred nama. Upravo obrnuto – veliki, možda i veći dio javnosti koja se naslađuje događanjima, protestira, kamenuje i fizički se obračunava sa različitostima koje im žderu živac – izlaže žive slike svog morala pred očima svijeta a da je toga jedva svijesna. S perspektive krajnosti, čudi li da ljudi koji s izgovorom domoljublja mogu učestvovati u masovnim ubijanjima svega što se miče, u periodima kad se malo hlade od svog zanosa, tu i tamo ubiju pokojeg čovjeka. Pa čemu im onda uopće zamjerati nevine „humanističke“ igrice koje provode tek treninga radi, prije nekog budućeg masovnog krvoprolića? Ne spadate li u ogroman broj (ustručavam se upotrijebiti riječ – većinu) ortodoksnih "hrvatskih katolika" - onih koji su bili ugroženi:
ćirilicom kraj latinice; "srpskim" pored "hrvatskog" jezika; pravoslavnim obredom "odmah do" katoličkog oltara; hodžinim pozivima na molitvu koji su zaglušivala zvona s njihovih kampanela; pravima manjinskih vjerskih zajednica; ispijanjem kafice u restoranima gdje se kava ispija; srpskim ljubavnikom svoje supruge Hrvatice; srpskom "Politikom", bosanskim “Oslobođenjem” i slovenskim "Delom" kraj hrvatskog "Vjesnika" u kiosku; konkurencijom srpskog narodnjačkog "šunda" našoj narodnjačkoj "kulturi" i ličkom ojkanju; od ljubitelja bosanskih sevdalinki i slovenskih polki; ravnopravnošću spolova; manjinskim političkim i kulturalnim pravima; prisustvom "obojenih" studenata ili sportaša;…
ili među podjednako veliki broj pravovjernih pravoslavaca, muslimana i inih pripadnika ljudskog roda kojima vlada ortodoksija umjesto razuma, vjerojatno nemate ništa protiv ljudi sa slijedećeg spiska:
Aleksandar Veliki, Platon, Leonardo Da Vinci, Michelangelo Buonarotti, Wittgenstein Ludwig, Oscar Wilde, Turing Alan, Sapho, Elton John, Navratila Martinova, Fredi Mercury, Solon, Periklo, Sokrat, Caravaggio, W. Whitman, Marcel Proust, Verlaine Paul, Rimbaud, Čajkovski, Virginia Woolf, Rudolf Valentino, Thomas Mann, Klaus Mann, Andre Gide, Cocteau, Visconti, Pier Paolo Pasolini, Rudolf Nurejev, Marguerite Yourcenar, Michel Foucault, Yukio Mishima, Werner Fassbinder, Susan Sontag, Truman Capote, Pedro Aldomavar, Hans Christian Andersen, Ann Bancroft, Charlotte Bronte, Tracy Chapman, Isidora Duncan, Katarina Velika, F.G. Lorca, Isaac Newton(?), Richard Lavljeg Srca, Eleonor Roosevelt, Wiliam Shakespeare, Tennesse Williams, Ann Bancroft,…
U protivnom, siguran sam kako vam je već na samom početku teksta poskočio živac od same pomisli na različitu spolnu orjentaciju drugih. Radi se naime tek o dijelu opširnog spiska poznatih osoba istospolne ili biseksualne orjentacije koje - bar se tako čini - naše pravovjerne, praznoglave i doktrinarne purgere, ama baš ničim nisu zadužile e da bi ih po bilo čemu cijenile. Jer oni su dužnici Tuđmanovi, Gotovinini, Šuškovi, Šeksovi,... i srodne im parlamentarne ili vanparlamentarne, pozicione ili opozicione balege. Bez ili sa onima sa spomenute liste, oni podjednako nisu ništa, točnije rečeno - jesu ništa! Ovi pak poslijednji priskrbili su im identitet - ništa, impregnirano pokrštenom šahovnicom. Ali im fale figure za iole ozbiljniju igru: igru uma, dostojanstva, poštovanja, tolerancije, ljudskosti, ljubavi,... Veliki dio tih spodoba mogli ste naći na premijeri "Planine Brokeback" kao izaslanike i reprezentante velikog ništavila - čuvene hrvatske snobovske kulturalne taštine, a ustvari patrijarhalnosti, ksenofobije, rasizma, dogmatizma, doktrinarnosti, fobija, licemjerja i heteroseksualne katoličke - guzobolje! Tim, vrlim nam pravovjernicima svakodnevno su puna usta Isusa (Alaha, Jehove), a da dotični kojim slučajem još jednom prohoda "lijepom našom" planetom upriličili bi mu jednak dernek i ispraćaj Ocu Njegovom i našem, kakav smo već imali prilike doživjeti. Nitko tu "gospodu i dame" ne tjera da uživaju u navadama manjina i odriču se vlastitih. Traži se samo da različitima - koji jednako plaćaju sve poreze i doprinose zajednici, te stoga imaju božju dozvolu na sva prava koja posjeduje i većina - ta prava i osiguraju. Bez toga, oni su tek najobičnija nedemokratska i netolerantna rulja, ma kakvim se epitetima kitili. Bez toga, oni sami sebe smještaju tamo odaklem žude pobjeći - na duhovni Balkan!
U suštini, percepcija LGBTIQ populacije tek je vrh ledenog brijega – našeg odnosa prema manjinama svih mogućih vrsta (spolnih, rodnih, vjerskih, etničkih,…) i spram prava koja im neosporno pripadaju. Čovjek je po svojoj prirodi slobodno biće; sa pravom opredjeljenja i izbora - a neki biološki srodnici mu to hoće oduzeti. Žele mu propisati "prihvatljive" načine ponašanja jer im je nezamislivo svako iskakanje iz homogenog mediokritetstva krda kojemu pripadaju. Svijet i moralni standardi se sporo ali na svu sreću ipak mijenjaju, pa je ista stvar i sa pravima svakovrsnih manjinskih populacija. Samo mentalno okamenjeni (u “stoljeću sedmom”) su nesposobni uvidjeti takve stvari. Traže li LGBTIQ osobe od njih da promijene svoju spolnu orjentaciju? Dali ih konstantno ometaju u njihovim seksualnim običajima te su prinuđeni tražiti zaštitu svojih prava? Jesu li spremni osloboditi ih plaćanja svih taksi, poreza i nameta od kojih namiruju vlastita prava negirajući ih njima? Naravno da nisu! Nisu oni toliko ni krivi koliko tisućljetna dresura prenošena s koljena na koljeno od strane roditelja i inertnog dijela društva. Svim tim homofobima, ksenofobima, religioznim fanaticima, nacionalistima i šovinistima,...., teorija o memima (mem - element kulture koji se sam umnožava a prenosi se oponašanjem) bi lijepo dijagnosticirala njihov problem. Uz objašnjenje zašto nisu svjesni svoje bolesti zaraženog uma, te zašto se opiru spoznaji svog stanja. Oni su naprosto paradigma ne prirodne inteligencije, već najobičnijeg robota – automata koji nije sposoban doli poslušno izvršavati uprogramirane komande.
Homoseksualizam se kroz povijest različito prihvaćao od strane raznih kultura – sjetimo se samo antičke Grčke gdje je smatran višim oblikom ljubavi od heteroseksualne. Pojavom monoteističkih religija poput judaizma, kršćanstva i islama, pretežni dio civiliziranih društava prema njemu je zauzeo negativan stav, što ne znači da je bilo od sviju prihvaćeno. U knjizi o Savonaroli ("Savonarola - razoružani prorok”, "Nakladni zavod Globus", Zagreb 1997.) povjesničar Pierre Antoneti navodi:
"…L. da Vinci, kojemu su tada dvadest četiri godine, 'optužen je 1476. godine s trojicom drugih mladića da se predao zločinu sodomije (aktivne) nad nekim Jacoom Saltarelijem, sedamnaestogodišnjakom… zlatarskim šegrtom, izgleda općepoznatim prostitutom'. Leonardo je imao sreće i istraga je završila s obustavom postupka u nedostatku dokaza i svjedoka. No, homoseksualnost L. da Vincija postala je općepoznata..."
Najčešća primjedba homofoba je kako je homoseksualizam neprirodna manifestacija seksualnosti, bolest, perverzija itd. Da je neprirodan – ne bi ga bilo u Prirodi, dok sav životinjski, ljudski, znanstveni svijet i Priroda sama ukazuju na suprotno. Smatra se da je među ljudima homoseksualizam rasprostranjen kod 5-10% populacije, a u latentnom obliku u višestrukom obimu. Od 19. stoljeća tretirao se kao duševna bolest da bi, pod uticajem Američke psihijatrijske komore, taj stav bio napušten sedamdesetih godina prošlog vijeka. Svjetska zdravstvena organizacija skinula je 1990-te godine homoseksualnost sa svoje liste duševnih bolesti i od tada ga tretira kao oblik seksualnog ponašanja. Pošto seksualni odnosi među ljudima ne počivaju više (niti su ikada počivali!) samo na – od Crkve jedino toleriranom – principu očuvanja vrste, već u većinskom postotku na guštu i zadovoljstvu koje pružaju partnerima, tko ima pravo braniti gej i lezbijskoj populaciji da se naslađuje u svojim odnosima? Čovjek koji se igra Boga? Istraživači iz Nacionalnog instituta za zdravlje (Bethesda, Maryland) utvrdili su grupu gena koji naslijedno prenose mušku homoseksualnost. Ti se geni, međutim, nalaze na X-kromosomu (žene XX, muškarci XY) pa muškarci dijele X-kromosome s majčinom stranom, ali ne očevom ili stričevom. Stoga je veća vjerojatnost da oni imaju homoseksualne ujake i bratiće s majčine, ali ne i s očeve strane. Kako je ispoljavanje gene statistički uvjetovano, ne mora svaki nosilac "gej-gena" biti homoseksualac - veliku ulogu igra i faktor okoline. Baš kao i u životnim stvarima koje nikakve veze nemaju sa spolnom orjentacijom čovjeka.
"Govori li nam to otkriće nešto novo o "krivnji" ili "odgovornosti"? Dodaje li nove argumente,na ovaj ili onaj način, u raspravi jeli homoseksualnost stanje koje bismo trebali ili morali liječiti? Hoće li homoseksualci sad biti manje ili više ponosni ili posramljeni svojom sklonošću? Na sva je pitanja odgovor: ne. Ako ste ponosni, možete se i dalje ponositi. Ako vam je draže osjećati se krivim, okrivljujte se. Ništa se nije promijenilo. ....Dakle, ako mrzite ili pak volite homoseksualce, ako ih želite zatvoriti ili "izliječiti", bolje vam je da razloge za to ne tražite u genima." ("Vragov kapelan", Richard Dawkins, "Naklada Jesenski i Turk",Zagreb, 2005.)
Homofobi, u svom uzletu humanizma i brige za čistoću ljudske rase (jedni su preferirali arijevce, ovi pak heteroseksualce – uglavnom, uvijek se radi o podjeli na „više“ i „manje“ vrijedne skupine), često inzistiraju na zabrani doniranja krvi od strane homoseksualnih osoba, upozoravajući na opasnost zaraze AIDS-om. U času kad se sve bočice krvi provjeravaju te je lako otkriti virus zaraze, jasna je besmislenost i diskriminatornost tog zahtjeva. Sem toga, istraživanja se intenziviziraju i naći će se lijek i protiv te bolesti (kao što se desilo i sa nizom drugih) pa ova objeda otpada kao bilo kakav ozbiljan prigovor. Zakonska regulacija homoseksualnih prava smanjiti će i obim promiskuitetnih odnosa, što automatski utječe na smanjenje izloženosti. I ono najvažnije, širenju virusa HIV ne doprinose samo homoseksualci, e da bi se time upravo njih šikaniralo i diskriminiralo. Primjer čovjeka koji je odlučio popraviti svoju financijsku situaciju doniranjem krvi (na Zapadu se takve donacije plaćaju) te je bez ikakvog problema darivao krv zatajivši svoju seksualnu orjentaciju, rječito pokazuje besmisao takvih diskriminatornih zakona.
Kad uvide da su im svi “logički” argumenti propali i da ne mogu sa znanošću izaći na kraj, kad ".... poput djeteta nisu u stanju razlikovati istinu od onoga što žele da bude istinito."(Richard Dawkins), protivnici prava manjina i stavova koje nikako ne mogu prihvatiti, usmjeruju svoje napade na njihove zagovaratelje. Zalažete li se za prava i zaštitu homoseksualaca ili nacionalnih manjina onda ste – tetkica, peder, četnik, balija i što još ne. Retorička pitanja tipa, misle li da je svatko tko brani prava gejeva, Srba, ženska prava, prava životinja, djece, ‘obojenih’, Hrvata, automatski gej, Srbin, žena, životinja, dijete, ‘obojeni’ ili Hrvat, oni uopće ne slušaju, kamoli da im padne na pamet odgovoriti. Što ustrajnije branite gejeve, to ustrajnije homofobi inzistiraju da ste homoseksualac smatrajući da vas time ponižavaju, s obzirom da je za njih to ogromna uvreda. Ne brine ih što je Evropski parlament prihvatio Rezoluciju o homofobiji u Evropi u kojoj se navodi da homofobični govor mržnje treba osuditi, te zahtjeva da se prava istospolno orjentiranih osoba poštuju u praksi. Rezolucija zahtijeva da zemlje članice i one koje to žele postati, trebaju prihvatiti zakonodavstvo kojim se prekida diskriminacija istospolnih partnera. I to u području nasljeđivanja, imovinskih odnosa, najma, mirovinskog osiguranja, poreznog sustava te socijalne sigurnosti. Hrvatska tek treba novim zakonom za istospolne partnere osigurati zaštitu tih osoba od govora mržnje i nasilja, te uživanje jednakog poštovanja i zaštite kao "normalni" građani. Isti tretman pri zapošljavanju i odabiru zanimanja, te sva druga prava koja imaju drugi građani Hrvatske. Sem toga, trebalo bi se osigurati pravo na nasljeđivanje mirovine ili pak pravo potpisa, mora li jedan od partnera u bolnicu na operaciju. S druge strane, sva su ta prava ugrađena i u Rezoluciju Evropskog parlamenta, koja je, iako službeno neobvezujuća, ipak preporučljiva.
Ilustrativni podaci koji demonstriraju tendenciju razvoja društva spram prihvaćanja svih oblika manjinskih zajednica, pokazuju kako zakone koji pravno uređuju odnose između partnera istoga spola poznaje većina evropskih država (Belgija, Danska, Island, Nizozemska, Norveška, Portugal, Španjolska, Švedska, Andora, Austrija, Češka, Finska, Francuska, Grenland, Irska, Liechtenstein, Luksemburg, Mađarska, Njemačka, Slovenija, Švicarska i Velika Britanija). U Hrvatskoj je, unatoč ogromnom protivljenju svih institucionaliziranih vjerskih zajednica i velikog dijela konzervativnog katoličkog stanovništva, upravo u toku priprema zakona o registriranom istospolnom partnerstvu, kao prvi korak prema priznanju svih prava ovoj zajednici. Sve to ukazuje, izazivajući zaprepašćenje i opće neprihvaćanje od strane konzervativnih patrijarhalnih krugova, na činjenicu da se svijet mijenja u za njih neprihvatljivom smjeru. Prema priznavanju prava do sada diskriminiranim manjinama, među inima i homoseksualcima. Jesu li im umovi zaista toliko kruti ili se radi o iskompleksiranim ličnostima? Jeli ih podsvijesno strah svoje moguće latentne homoseksualnosti koju nesvijesno izražavaju na homofobični način - kao što tvrde neki psiholozi? To od tih ljudi ispunjenih predrasudama koje skrivaju i od samih sebe zaodijevajući ih kojekakvim banalnim objašnjenjima u koje samo oni vjeruju, svakako ne ćemo doznati. Boje li se da ih netko koga seksualno ne prihvaćaju ne zaskoči mimo njihove volje? No, onda ne trebaju osuđivati istospolnost već nasilje, jer podjednako ih može zaskočiti i heteroseksualac, Eskim, katolik ili musliman, crnac, azijat, indijanac, žena ili maloljetnik. Hoće li se neprijateljski postaviti i prema tim kategorijama stanovništva? Nevjerojatno koliko otpora ima prema različitim manjinskim grupama, bilo one rasne, etničke, vjerske, intelektualne ili seksualne prirode, u odnosu spram protivljenja pravim neprijateljima ljudskosti – eksploataciji i nasilju svih vrsta!
Možda je indikativno, a svakako žalosno, da hrvatski homofobi sami sebe doživljavaju velikim demokratima, katolicima i gorljivim domoljubima. Ta tri atributa u njihovoj interpretacij izgledaju nadasve paradoksalnima (posebno u svijetlu činjenice da višestruko veći broj policije no učesnika „gej parade“ - odvojenih metalnim ogradama od naših „demokrata“ - istu osigurava „demokratskim“ sredstvima od izljeva ljubavi homofoba. Htjeli smo demokraciju, ne smijemo se žaliti – zar ne?). Samo ustrojstvo katoličke crkve je svjetlosnim godinamam udaljeno od demokratskoga, dok domoljublje u koje se busaju najčešće je obični šovinistički nacionalizam. Prečesto se otpor homoseksualizmu pravda strahom pred opasnošću od pedofilije – mada to ničim nije utemeljeno s obzirom da se radi o dva različita tipa sklonosti. Crkva izričito osuđuje prvu, ali drugu pojavu u svojim redovima gleda zataškavati kad god joj je to moguće. Sijaset pedofilskih afera širom svijeta, povezanih sa crkvenim „službenicima“ – i onima najvišeg ranga - u poslijednje vrijeme potresa katoličku crkvu, mada ogroman broj slučajeva izlazi na vidjelo tek nakon desetljeća prikrivanja, kad su se žrtve ohrabrile progovoriti. I aktualnog Papu, bespogovornog, autoritarnog i nepogriješivog?! Benedikta XVI, indirektno proganaju takve optužbe, zbog prikrivanja i djelovanja u navodnom interesu stada, namjesto u korist žrtava. Jedini pravi interes stada može biti istina i osuda nemoralnih i protuzakonitih djelovanja bilo kojeg – uključivo i Papu samog – crkvenog službenika. Jedan od najglasnijih obrambenih argumenata čitavog vrha katoličke crkve, uključivo i njene hrvatske „podružnice“, biva:
„To je direktni napad na Crkvu. I drugdje u društvu ima takvih pojava, ali su se neprijatelji katoličke crkve (ateisti?, židovi?, muslimani?, budisti?, hinduisti?, komunisti?,…) namjerili hajkom na nju u nastojanju da je unište.“
Ova konstatacija - u istaknutom dijelu sasvim istinita – sadrži u sebi ogromnu logičku i etičku pogrešku. Ona logička, proizlazi posve nesvijesno iz obrambenaškog stava spram vlastita krda, dok je ona etička utkana u licemjerni tisućljetni praktički moral crkvenih prelata i njihove laičke pastve. Ne može se nijedan segment društva ili društvene djelatnosti uspoređivati sa Crkvom, a posebno osuda bilo kojeg drugog segmenta (osim možda odgoja i obrazovanja) kvalitativno izjednačavati sa osudom katoličke crkve. To jednostavno proizlazi iz temelja njihova morala. Paradigmatski moral katoličke crkve – daklem, ne onaj praktički, svakodnevni - građen je na temeljima vječnih, nepromjenljivih božjih zapovjedi. Netko tko u svojem učenju i svakodnevnom kljukanju pastve zastupa apsolutni moral, nema ni najmanje pravo relativizirati zločine, njihove posljedice i osudu u stilu: „i drugi su to isto radili ali eto, nas se napada iz „političkih“ razloga kako bi nas uništili“. Kazna za narušavanje apsolutnih zakona – za onoga tko ih zastupa – mora biti, sasvim doslijedno, također apsolutna. Kako Crkvu i njene prelate ne osuđuju idealni ljudi, nepostojeći na ovoj planeti, već oni koji makar i podsvijesno shvaćaju da moral nije božja već tvorevina biološke i društvene evolucije – to se za njih ni ne zahtijeva apsolutna kazna. Ali, tim više i tim prije shvaćamo da je Crkva u oštrom sukobu sa vlastitom doslijednošću, propovjedanim moralom, autentičnošću poruke koju zastupa, a samim time i sa vlastitom relevantnošću. Stoga, draga gospodo kanonici – ne napada se Crkva s ciljem da je se diskreditira i uništi (tko li je više diskreditira od nje same?) ma kako nam se ona ne sviđala, već sa porukom:
Društveno nepostojeći moral i etiku koju propovijedate prvo doslijedno primjenite na sebe same, a tek onda tražite da im se drugi podrede!
Činjenica da to niste sposobni, ponajbolje dokazuje njegovu nerelevantnu iluzornost i idealističnost. On vam visi u zrakopraznom prostoru bez ikakve stvarne potpore, sem vaše blagoglagoljivosti koju ste spremni prvom prilikom licemjerno izdati po cijenu bilo kojih, ponajprije tuđih, žrtava. Koje ste time dvaput oskvrnuli: prvi puta počinivši zločin nad njima i drugi puta – relativizirajući ga kada ste otkriveni! Zločin je individualan, ali kad iza njega stane cijela organizacija ona automatski postaje – sasvim svejedno u kojem postotku - suučesnikom. A i pastva bi konačno mogla doći k sebi shvativši da njen vlastiti, lični, svakodnevni moral, daleko odudara od onoga što im se tisućljećima bezuspješno servira poželjnim. Moral koji oni na ulazu u crkvu prihvaćaju, praktično ga odbacujući netom pri izlasku kroz ista vrata. Oni čije je vjerovanje u apsolut izraženo vjerom u Boga, božje zakone i apsolutni moral „darovan” čovjeku, prije svih bi morali - bez primisli i alibijskih „filozofiranja“ - osuditi kršenje vlastitih, samo na riječima prihvaćenih apsolutnih zakona. Kako to evidentno ne čine s istom bezuvjetnom jasnoćom kojom navodno prihvaćaju svoje imaginarne, od ljudske evolucije, povijesti i prakse otuđene zakone, posve razgovjetno identificiraju vlastito licemjerje. Želimo li biti u sličnom društvu vidjet ćemo već kod iduće parade licemjerja naših vrlih purgera.
| i_ne_dovodi_nas_u_napast...ni_prije_ni_poslije_svih_parada.doc |
| i_ne_dovodi_nas_u_napast...ni_prije_ni_poslije_svih_parada.pdf |
15.6.2012.
Genoidna narav naroda i država
Odmah da vam kažem, kako ne bi bilo zabune – ne volim države. Ni svoju, ni vašu ni bilo čiju. Ni onu bivšu, mada mi se po mnogo čemu više sviđala od ovih današnjih. Ne volim ni narode. Ni svoj, ni vaš, ni bilo čiji. Mada ih niti ne mrzim, baš kao ni države im. Ravnodušan sam prema gomilama. Moj duh prosijava gomile iz široke „baze podataka“ cijelog čovječanstva, a duša mi tu i tamo propusti nekog koga volim, cijenim, poštujem ili mu se čak divim. No, neću sad o ljubavima nego o svom domoljubnom grijehu – ravnodušnosti spram onih koji bi me po svaku cijenu htjeli inkorporirati u svoj državni ili nacionalni korpus. O onima koji mi objašnjavaju moje dužnosti prema njima, među prvima u koje spada ropska vjernost u svim uvjetima – barem oni tako kažu i očekuju. Moram li se stiskati u gomilu čim se krdo osjeti ugroženim? Mogu li biti vjeran onima koje ne volim?
Zamislite da ste na tavanu pronašli pozlaćeni okvir za sliku – prazan, nepopunjen, fali mu sadržaj. Tol'ko vam se svidio da ste se maltene zaljubili u njega, Ipak, ne možete s praznim okvirom na zid. Ne želite valjda da vam se prijatelji, kad svrate, dive ofarbanom dijelu uokvirenog zida ili tapetama (unaprijed upozoravam, da zadržavam sva prava ne ovakvu umjetničku instalaciju)? Očekujete li da padnu na guzicu pred ljepotom rama koji oivičuje komad praznine? Doduše, ima različitih ljudi – neki obožavaju okvire pa ih praznina ne brine, drugi su u potrazi za suštinama bez obzira jesu li ili nisu uokvirene. Eto, meni je okvir tek limes koji razdvaja dva svijeta, unutrašnji - sadržinu okvira - od vanjskog, čiji dijelovi mogu činiti sadržaje drugih okvira. Okvir je ograda koja bi trebala oivičiti vaš posjed, vaše dvorište, ono što smatrate vrijednim, a ja vrijednima ne držim ni okvire, ni simbole koji bi ih posvećivali, čija je jedina funkcija držati naš mozak u stanju blaženog pijanstva i oduševljenja prečesto – blago rečeno - sumnjivom sadržinom koju promoviraju. Ono zbilja vrijedno u ljudskom životu postaje samo još vrijednije, podijeli li se sa drugima. Samo mali duhovi razlikuju svoje i tuđe. Velikodušni čovjek vidi čitav svijet kao svoju porodicu, reče netko jednom prilikom.
Država nije ništa drugo doli okvir unutar kojega ljudi svojom aktivnošću stvaraju sliku; svojom djelatnošću više ili manje popunjavaju prazninu. Kako je Hrvatski Sabor „kokošinjac“ a opoziciju čini „stoka sitnog zuba“, pa kad ubrojimo u to svekoliku krupnozubu stoku, govna od ratnih zločinaca, pljačkaša i kriminalaca svekolike vrste, te još dodamo mnoge koji već dvadesetak godina iz te gomile biraju svoje predstavnike, zamislite koliko se, s oproštenjem - dreka nakupilo u tom okviru. Uostalom, prema Diderot-u „Domovina je nalik na svog sina – čovjeka“, zar ne? Za mnoge „demokratske“ birače nije ni sigurno zaudaraju li sami po sebi ili su tek poprimili miris vlastite okoline. Kako je nitko baš i ne čisti, smrad svekoliki prostitre se do nebesa, a nije da baš svima to smeta. Što ćeš, navikli se – nije to srpski, već originalni domaći, hrvatski smrad koji neizmjerno godi nacionalističkoj duši. Nije li još Vrhovnik tražio hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu, pa valjda onda i hrvatsko govno na hrvatskom dvorištu. A govno, k'o govno – isti kemijski sastav, pa bilo hrvatsko, srpsko, bosansko ili neko deseto – rekli biste. Kako ga onda razlikovati? Ništa ne brinite, razradila usrana bratija svih provenijencija suptilne i osjetljive metode za detekciju vlastitog miomirisa među tuđim smradovima i obrnuto. Primjerice, ukipiš li se u stavu mirno na taktove izvjesne uspavanke, pa desnicom odmah provjeriš je li lisnica zaista u tvojem džepu (jer upravo dok si ti u transu tuđa govna ne spavaju, vršljaju uokolo motreći neoprezne spavače sveđ s namjerom da promijene vlasnika lisnice), stežući je grčevito čitavo vrijeme trajanja melodije a pogleda ekstatično tupo usmjerena na krpetinu što leluja povrh poviše motke, odmah ti je jasno u koju kategoriju uvrstiti dotične. Možda s izuzetkom majmuna koji već po navici nastoje imitirati sebi slične, ali sve dok su to spremni činiti računaju se u naše. K'o što stihotvori manje poznati pjesnik iz jednog od regionalnih okvira:
Himnospjevni krpoljubi
mjere otkucaje srca.
Kao jarbol ukrućena
gomila u transu grca,
dok plahta veselo vijori
s motkina vrhunca
hladeći se, što od užarene
mase, što od sunca.
Nije za sumnjati da slične metode protkane kojekakvim varijacijama, primjenjuju i posranci iz drugih dvorišta. Vjerojatno ste ih svjesni, pa ne bih o njima da me odmah ne doleti fetva i kletva ljuta za nacionalizam, vjersku nesnošljivost, i slične epitete kojima se međusobno obdaruju žitelji susjednih dvorišta, susjedi iliti komšije takoreći.
Da se ne bi odmah na me nabacivali prijekorima kako ja nijedno nacionalno opredjeljene, najblaže rečeno, ne toleriram, pitat ću vas: ako za Franju, čovjeka i Hrvata usto, kažu da je kriminalac, znači li to kako su svi ljudi – specijalno svi Hrvati – kriminalci? A kriminalaca među ljudima ima ohoho – baš kao i govana među narodima regije (čak ohohohoho!) i svijeta. Svi koji postadoše profesionalni Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, etc., staviviši svoj etnički ispred ljudskog identiteta i integriteta, posve su bezvrijedna stvorenja, u prenesenom smislu - najobičniji brabonjci. A tom konstatacijom uvrijeđeni bi trebali biti tek ovi poslijednji. Mora li „dobar Hrvat“ biti i dobar čovjek? Ne mora! Na kraju krajeva, uopće je nejasno što znači biti dobar etnik? Koji kriteriji stoje iza tog određenja? Ako dotična osoba ostatak života proživi u SAD, jeli time prestala biti „dobar Hrvat“? Mora li sad biti istovremeno i „dobar Amerikanac“ i što li mu to uopće znači? Što ako „Lijepa naša“ zarati sa „Lijepom njihovom“? Hoće li naše dvostruko valjano čeljade pasti u bezizlaznu psihičku dilemu izlaz iz koje će naći tek harakirijem? A što ako zadnjih dvadesetak godina života proživi u Indiji? Jesu li naši ministri – koji po „dobrom hrvatstvu“ premašuju sve žive i mrtve smrtnike – podjednako dobri državljani država dvojno državljanstvo kojih imaju? Ili će – u nekoj zapletenoj situaciji - biti prinuđeni jednu od njih izdati; pokazati se boljim „ovim“ nego „onim“? Hoće li se u odabiru vjernosti voditi genima kamenima ili dolarima papirnatima? Ili možda moralnim kriterijima razlikovanja dobra od zla? Već su stari, gotovo Diogenovi suvremenici, znali vječnu misao: „Domovina pametnog (a ja bih dodao – i dobrog) čovjeka je cijeli svijet!“. Dobar etnik može izdati koga mu se sprdne a dobri ljudi prvenstveno sebe sama, jer tim činom prestaju biti i dobri i Ljudi. A dobar čovjek je, međutim – dobar sin, dobar brat, dobar suprug, dobar otac, dobar radnik, dobar prijatelj, dobar…, a tek ako je sve to - onda konačno i dobar Hrvat, Srbin, Bošnjak i što god hoćete. Eh, sad mi se samo nemojte pozvati na patriotizam – „poslijednje utočište hulje“, po ironičnoj dosjetki Samuel Johnsona još iz osamnaestog stoljeća. Jer prvo, zadnje i jedino utočište pravog čovjeka je samo njegova savjest. Nije li Gandhi tvrdio:
„Patriotizam – to je čovjekoljublje. Ja sam patriot zato što sam čovjek i što volim ljude. Ja nikoga ne isključujem.“,
a Bernard Show u „O' Flaherty V.C.“, pamfletu iz 1915. godine:
„Nisam nikad bio dobar sin ili dobar brat ili dobar patriot u tom smislu da sam mislio da su moja majka, moja sestra i moja rodna gruda bolji od drugih samo zato što sam im slučajno pripadao“,
dok će E.M.Foster - engleski pisac, esejist i libretist - s kojim se potpuno slažem, reći:
„Kad bih morao birati između izdaje domovine i izdaje prijatelja, nadam se da bih imao hrabrosti izdati domovinu“.
U etnički pročišćenim državama patriotizam se vrlo usko povezuje s nacionalizmom - svjetonazorom koji nacionalne vrijednosti nadređuje ostalim građanskim vrijednostima i vrlinama. Njegove manifestacije su narodi regije razvili upravo do savršenstva, na gotovo svim poljima kojih se dosjetite. Kultura, jezik, politika, obrazovanje,…, sve to pliva na visokom plimnom valu nacionalnih euforija kojima je zahvaćeno gotovo cjelokupno pučanstvo, sem rijetkih izuzetaka i onih čije je duše – uz izdašnu pomoć nacionalista – Haron već odavno prenio na drugu obalu Stiksa. U Had, dakako, iliti podzemni svijet poznatiji ljudima po imenu – groblje. Nije mi nekako jasno, za koju i kakvu vrst nacionalizma me mogu optužiti, kada mi je etnička pripadnost sasvim nevažna. Nisam ni bio svijestan neke „posebnosti“ pojedinih svojih susjeda, sve dok demonkracija nije zakucala i na moja vrata. Dapače, za sebe držim da nikome ni ne pripadam bez vlastite volje i pristanka, pa ne želim da me po nečijem nahođenju uguravaju bilo kuda. Je, al' hoćeš! Kada sam vadio prvu ličnu iliti osobnu kartu, nakon dekonstrukcije (lijepa riječ jelte – iz nje ne vire mrtvi, ranjeni, silovani, raselejeni i popljačkani) bivše lijepe naše – gdje zamjenica naše u sintagmi ima širi sadržaj negoli danas – na policijskoj stanici iliti postaji (sviđa li vam se izričaj: „metastaza je nekontrolirano bujanje postaja raka“?) deklarirao sam se kao neopredijeljen. Uostalom, to je bilo sasvim prihvatljivo u onoj, znate već kojoj. Policijska službenica prtljala je desetak minuta po kompjuteru, duboko uzdahnula, okrenula se k meni i procijedila: „Ne prihvaća!“. „Kako ne prihvaća“ – rekoh – pa do sada sam se uvijek na taj način opredjeljvao i nije bilo nikavih problema?“. „Eto, ne prihvaća“ – reče – „Radimo s novim kompjuterskim programom koji ne omogućava takav izbor“. „A što prihvaća? Pa neću se valjda opredjeliti k'o Eskim, Mongol ili Arapin, kad vam lijepo kažem da sam neopredjeljen glede nacionalne pripadnosti!“. I tako, nakon još pet do deset minuta konsultiranja umjetne inteligencije od strane prirodne policijske inteligencije, uvrstili me među – ostale. Sad, spadaju li tu i barabe, silovatelji, kokošari, pedofili i vanzemaljci, nisam se posebno raspitivao. Tako sam, dočekavši, k'o žedan vodu ili gladan kruha, konačnu slobodu – nakon desetljeća mraka u kojem sam živio – slobodnom voljom kompjutera (vođenom rukom autora softvera kojom dirigiraše netko iznad njega, a njim valjda onaj još viši – vrhovnik, rekli bismo – čiji um biješe upravljan najvišom pozicijom u svemiru, Gospodinom samim) utrpan u jednu od dozvoljenih ladica Slobode. O lijepa, o slatka, o slobodo! Kakav to veleum mi te d'o?
Nastojim se u životu, koliko mi to pamet i okolnosti dopuštaju, što više distancirati od primitivnih, animalističkih instiktivnih elemenata koji zahtijevaju neposredno zadovoljenje svojih impulsa. Prevazići, koliko to mogu, svoju neorganiziranu primitivnu razinu psihe stečenu rođenjem. Nije da to baš svakome uspijeva, pa neću tvrditi da sam i ja stopostotno uspješan u tome. Na razini vrste lijepo bi se to dalo opisati mojom složenicom GENOID (geno+id). Masa, gomila, puk, hrpa, svjetina (ali i pojedinac, njen pripadnik) koja to nije u stanju učiniti, učas se od genoidnog znade pretvoriti u genocidno mnoštvo ili jedinku. Treba mnogo samokontrole, nezavisnosti mišljenja, jakosti karaktera, kritičnosti ali usput i tolerancije spram inomislećih (ali ne genoidnih!) da se izbjegne ta karakterizacija. Jel' to uopće moguće, upitat će se mnogi kojih um je već izdresiran prihvaćanjem putovanja kroz život linijom manjeg otpora? Na razini kolektiviteta i njihovih tvorevina (država), uzevši u obzir Gaussovu krivulju raspodjele kojekavih karakteristika pa i onih koje čine osnovu genoidnosti, sumnjam da je u dogledno vrijeme. Mada nemaju svi pripadnici naroda izrazito iskazanu tu crtu (a imamo je svi u nekoj mjeri), prosjek je ipak onaj koji utemeljuje iracionalnu i impulzivnu karakteristiku gomila, a onda i njihovih tvorevina – država. U tom smislu, svi su narodi manje ili više genoidni. Povijest svjedoči da ova crta kod svih naroda i „okvira“ koje ispunjavaju, povremeno – kad se ispune neki uslovi – zna planuti i prevelikom žestinom. Kako ne biti GENOID; jeli to ikada ikome uspjelo? Jednoga znam, a i vi ga poznajete – osobnost koja se svojim karakterom izdvojila iz gomile, ne dozvoljavajući joj da upravlja njenim mislima, postupcima i životom. Zvao se DIOGEN - "građanin cijeloga svijeta!" po vlastitoj izjavi. Pa, iako čovjek nije otok već socijalno biće, u većoj ili manjoj mjeri ovisno od interakcije s masom u koju je uronjeno, svatko od nas pred hamletovskim je izborom: „Diogen ili genoid – pitanje je sad!“.
Objašnjenje
GENO - kao predmetak znači rod, vrstu; koji se odnosi na vrstu, rod, porod
ID - primitivni, animalistički, instinktivni element, neorganizirana primitivna razina psihe dana rođenjem. Sadrži sve ono psihološko kod pojedinca, sve ono naslijeđeno - instinkte ili nagone, automatske reakcije. Središte svega animalnog, neograničenog, životinjskog. On ne priznaje nikakve zakone, ograničenja, pravila, ne želi biti sputan, ne poznaje nikakve zabrane. Djeluje po principu ugode kako bi smanjio psihičku napetost. On je iracionalan, narcističan i impulzivan. U njemu je najprisutniji libido (nagon) koji zahtijeva neposredno zadovoljenje svojih impulsa.
Odmah da vam kažem, kako ne bi bilo zabune – ne volim države. Ni svoju, ni vašu ni bilo čiju. Ni onu bivšu, mada mi se po mnogo čemu više sviđala od ovih današnjih. Ne volim ni narode. Ni svoj, ni vaš, ni bilo čiji. Mada ih niti ne mrzim, baš kao ni države im. Ravnodušan sam prema gomilama. Moj duh prosijava gomile iz široke „baze podataka“ cijelog čovječanstva, a duša mi tu i tamo propusti nekog koga volim, cijenim, poštujem ili mu se čak divim. No, neću sad o ljubavima nego o svom domoljubnom grijehu – ravnodušnosti spram onih koji bi me po svaku cijenu htjeli inkorporirati u svoj državni ili nacionalni korpus. O onima koji mi objašnjavaju moje dužnosti prema njima, među prvima u koje spada ropska vjernost u svim uvjetima – barem oni tako kažu i očekuju. Moram li se stiskati u gomilu čim se krdo osjeti ugroženim? Mogu li biti vjeran onima koje ne volim?
Zamislite da ste na tavanu pronašli pozlaćeni okvir za sliku – prazan, nepopunjen, fali mu sadržaj. Tol'ko vam se svidio da ste se maltene zaljubili u njega, Ipak, ne možete s praznim okvirom na zid. Ne želite valjda da vam se prijatelji, kad svrate, dive ofarbanom dijelu uokvirenog zida ili tapetama (unaprijed upozoravam, da zadržavam sva prava ne ovakvu umjetničku instalaciju)? Očekujete li da padnu na guzicu pred ljepotom rama koji oivičuje komad praznine? Doduše, ima različitih ljudi – neki obožavaju okvire pa ih praznina ne brine, drugi su u potrazi za suštinama bez obzira jesu li ili nisu uokvirene. Eto, meni je okvir tek limes koji razdvaja dva svijeta, unutrašnji - sadržinu okvira - od vanjskog, čiji dijelovi mogu činiti sadržaje drugih okvira. Okvir je ograda koja bi trebala oivičiti vaš posjed, vaše dvorište, ono što smatrate vrijednim, a ja vrijednima ne držim ni okvire, ni simbole koji bi ih posvećivali, čija je jedina funkcija držati naš mozak u stanju blaženog pijanstva i oduševljenja prečesto – blago rečeno - sumnjivom sadržinom koju promoviraju. Ono zbilja vrijedno u ljudskom životu postaje samo još vrijednije, podijeli li se sa drugima. Samo mali duhovi razlikuju svoje i tuđe. Velikodušni čovjek vidi čitav svijet kao svoju porodicu, reče netko jednom prilikom.
Država nije ništa drugo doli okvir unutar kojega ljudi svojom aktivnošću stvaraju sliku; svojom djelatnošću više ili manje popunjavaju prazninu. Kako je Hrvatski Sabor „kokošinjac“ a opoziciju čini „stoka sitnog zuba“, pa kad ubrojimo u to svekoliku krupnozubu stoku, govna od ratnih zločinaca, pljačkaša i kriminalaca svekolike vrste, te još dodamo mnoge koji već dvadesetak godina iz te gomile biraju svoje predstavnike, zamislite koliko se, s oproštenjem - dreka nakupilo u tom okviru. Uostalom, prema Diderot-u „Domovina je nalik na svog sina – čovjeka“, zar ne? Za mnoge „demokratske“ birače nije ni sigurno zaudaraju li sami po sebi ili su tek poprimili miris vlastite okoline. Kako je nitko baš i ne čisti, smrad svekoliki prostitre se do nebesa, a nije da baš svima to smeta. Što ćeš, navikli se – nije to srpski, već originalni domaći, hrvatski smrad koji neizmjerno godi nacionalističkoj duši. Nije li još Vrhovnik tražio hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu, pa valjda onda i hrvatsko govno na hrvatskom dvorištu. A govno, k'o govno – isti kemijski sastav, pa bilo hrvatsko, srpsko, bosansko ili neko deseto – rekli biste. Kako ga onda razlikovati? Ništa ne brinite, razradila usrana bratija svih provenijencija suptilne i osjetljive metode za detekciju vlastitog miomirisa među tuđim smradovima i obrnuto. Primjerice, ukipiš li se u stavu mirno na taktove izvjesne uspavanke, pa desnicom odmah provjeriš je li lisnica zaista u tvojem džepu (jer upravo dok si ti u transu tuđa govna ne spavaju, vršljaju uokolo motreći neoprezne spavače sveđ s namjerom da promijene vlasnika lisnice), stežući je grčevito čitavo vrijeme trajanja melodije a pogleda ekstatično tupo usmjerena na krpetinu što leluja povrh poviše motke, odmah ti je jasno u koju kategoriju uvrstiti dotične. Možda s izuzetkom majmuna koji već po navici nastoje imitirati sebi slične, ali sve dok su to spremni činiti računaju se u naše. K'o što stihotvori manje poznati pjesnik iz jednog od regionalnih okvira:
Himnospjevni krpoljubi
mjere otkucaje srca.
Kao jarbol ukrućena
gomila u transu grca,
dok plahta veselo vijori
s motkina vrhunca
hladeći se, što od užarene
mase, što od sunca.
Nije za sumnjati da slične metode protkane kojekakvim varijacijama, primjenjuju i posranci iz drugih dvorišta. Vjerojatno ste ih svjesni, pa ne bih o njima da me odmah ne doleti fetva i kletva ljuta za nacionalizam, vjersku nesnošljivost, i slične epitete kojima se međusobno obdaruju žitelji susjednih dvorišta, susjedi iliti komšije takoreći.
Da se ne bi odmah na me nabacivali prijekorima kako ja nijedno nacionalno opredjeljene, najblaže rečeno, ne toleriram, pitat ću vas: ako za Franju, čovjeka i Hrvata usto, kažu da je kriminalac, znači li to kako su svi ljudi – specijalno svi Hrvati – kriminalci? A kriminalaca među ljudima ima ohoho – baš kao i govana među narodima regije (čak ohohohoho!) i svijeta. Svi koji postadoše profesionalni Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, etc., staviviši svoj etnički ispred ljudskog identiteta i integriteta, posve su bezvrijedna stvorenja, u prenesenom smislu - najobičniji brabonjci. A tom konstatacijom uvrijeđeni bi trebali biti tek ovi poslijednji. Mora li „dobar Hrvat“ biti i dobar čovjek? Ne mora! Na kraju krajeva, uopće je nejasno što znači biti dobar etnik? Koji kriteriji stoje iza tog određenja? Ako dotična osoba ostatak života proživi u SAD, jeli time prestala biti „dobar Hrvat“? Mora li sad biti istovremeno i „dobar Amerikanac“ i što li mu to uopće znači? Što ako „Lijepa naša“ zarati sa „Lijepom njihovom“? Hoće li naše dvostruko valjano čeljade pasti u bezizlaznu psihičku dilemu izlaz iz koje će naći tek harakirijem? A što ako zadnjih dvadesetak godina života proživi u Indiji? Jesu li naši ministri – koji po „dobrom hrvatstvu“ premašuju sve žive i mrtve smrtnike – podjednako dobri državljani država dvojno državljanstvo kojih imaju? Ili će – u nekoj zapletenoj situaciji - biti prinuđeni jednu od njih izdati; pokazati se boljim „ovim“ nego „onim“? Hoće li se u odabiru vjernosti voditi genima kamenima ili dolarima papirnatima? Ili možda moralnim kriterijima razlikovanja dobra od zla? Već su stari, gotovo Diogenovi suvremenici, znali vječnu misao: „Domovina pametnog (a ja bih dodao – i dobrog) čovjeka je cijeli svijet!“. Dobar etnik može izdati koga mu se sprdne a dobri ljudi prvenstveno sebe sama, jer tim činom prestaju biti i dobri i Ljudi. A dobar čovjek je, međutim – dobar sin, dobar brat, dobar suprug, dobar otac, dobar radnik, dobar prijatelj, dobar…, a tek ako je sve to - onda konačno i dobar Hrvat, Srbin, Bošnjak i što god hoćete. Eh, sad mi se samo nemojte pozvati na patriotizam – „poslijednje utočište hulje“, po ironičnoj dosjetki Samuel Johnsona još iz osamnaestog stoljeća. Jer prvo, zadnje i jedino utočište pravog čovjeka je samo njegova savjest. Nije li Gandhi tvrdio:
„Patriotizam – to je čovjekoljublje. Ja sam patriot zato što sam čovjek i što volim ljude. Ja nikoga ne isključujem.“,
a Bernard Show u „O' Flaherty V.C.“, pamfletu iz 1915. godine:
„Nisam nikad bio dobar sin ili dobar brat ili dobar patriot u tom smislu da sam mislio da su moja majka, moja sestra i moja rodna gruda bolji od drugih samo zato što sam im slučajno pripadao“,
dok će E.M.Foster - engleski pisac, esejist i libretist - s kojim se potpuno slažem, reći:
„Kad bih morao birati između izdaje domovine i izdaje prijatelja, nadam se da bih imao hrabrosti izdati domovinu“.
U etnički pročišćenim državama patriotizam se vrlo usko povezuje s nacionalizmom - svjetonazorom koji nacionalne vrijednosti nadređuje ostalim građanskim vrijednostima i vrlinama. Njegove manifestacije su narodi regije razvili upravo do savršenstva, na gotovo svim poljima kojih se dosjetite. Kultura, jezik, politika, obrazovanje,…, sve to pliva na visokom plimnom valu nacionalnih euforija kojima je zahvaćeno gotovo cjelokupno pučanstvo, sem rijetkih izuzetaka i onih čije je duše – uz izdašnu pomoć nacionalista – Haron već odavno prenio na drugu obalu Stiksa. U Had, dakako, iliti podzemni svijet poznatiji ljudima po imenu – groblje. Nije mi nekako jasno, za koju i kakvu vrst nacionalizma me mogu optužiti, kada mi je etnička pripadnost sasvim nevažna. Nisam ni bio svijestan neke „posebnosti“ pojedinih svojih susjeda, sve dok demonkracija nije zakucala i na moja vrata. Dapače, za sebe držim da nikome ni ne pripadam bez vlastite volje i pristanka, pa ne želim da me po nečijem nahođenju uguravaju bilo kuda. Je, al' hoćeš! Kada sam vadio prvu ličnu iliti osobnu kartu, nakon dekonstrukcije (lijepa riječ jelte – iz nje ne vire mrtvi, ranjeni, silovani, raselejeni i popljačkani) bivše lijepe naše – gdje zamjenica naše u sintagmi ima širi sadržaj negoli danas – na policijskoj stanici iliti postaji (sviđa li vam se izričaj: „metastaza je nekontrolirano bujanje postaja raka“?) deklarirao sam se kao neopredijeljen. Uostalom, to je bilo sasvim prihvatljivo u onoj, znate već kojoj. Policijska službenica prtljala je desetak minuta po kompjuteru, duboko uzdahnula, okrenula se k meni i procijedila: „Ne prihvaća!“. „Kako ne prihvaća“ – rekoh – pa do sada sam se uvijek na taj način opredjeljvao i nije bilo nikavih problema?“. „Eto, ne prihvaća“ – reče – „Radimo s novim kompjuterskim programom koji ne omogućava takav izbor“. „A što prihvaća? Pa neću se valjda opredjeliti k'o Eskim, Mongol ili Arapin, kad vam lijepo kažem da sam neopredjeljen glede nacionalne pripadnosti!“. I tako, nakon još pet do deset minuta konsultiranja umjetne inteligencije od strane prirodne policijske inteligencije, uvrstili me među – ostale. Sad, spadaju li tu i barabe, silovatelji, kokošari, pedofili i vanzemaljci, nisam se posebno raspitivao. Tako sam, dočekavši, k'o žedan vodu ili gladan kruha, konačnu slobodu – nakon desetljeća mraka u kojem sam živio – slobodnom voljom kompjutera (vođenom rukom autora softvera kojom dirigiraše netko iznad njega, a njim valjda onaj još viši – vrhovnik, rekli bismo – čiji um biješe upravljan najvišom pozicijom u svemiru, Gospodinom samim) utrpan u jednu od dozvoljenih ladica Slobode. O lijepa, o slatka, o slobodo! Kakav to veleum mi te d'o?
Nastojim se u životu, koliko mi to pamet i okolnosti dopuštaju, što više distancirati od primitivnih, animalističkih instiktivnih elemenata koji zahtijevaju neposredno zadovoljenje svojih impulsa. Prevazići, koliko to mogu, svoju neorganiziranu primitivnu razinu psihe stečenu rođenjem. Nije da to baš svakome uspijeva, pa neću tvrditi da sam i ja stopostotno uspješan u tome. Na razini vrste lijepo bi se to dalo opisati mojom složenicom GENOID (geno+id). Masa, gomila, puk, hrpa, svjetina (ali i pojedinac, njen pripadnik) koja to nije u stanju učiniti, učas se od genoidnog znade pretvoriti u genocidno mnoštvo ili jedinku. Treba mnogo samokontrole, nezavisnosti mišljenja, jakosti karaktera, kritičnosti ali usput i tolerancije spram inomislećih (ali ne genoidnih!) da se izbjegne ta karakterizacija. Jel' to uopće moguće, upitat će se mnogi kojih um je već izdresiran prihvaćanjem putovanja kroz život linijom manjeg otpora? Na razini kolektiviteta i njihovih tvorevina (država), uzevši u obzir Gaussovu krivulju raspodjele kojekavih karakteristika pa i onih koje čine osnovu genoidnosti, sumnjam da je u dogledno vrijeme. Mada nemaju svi pripadnici naroda izrazito iskazanu tu crtu (a imamo je svi u nekoj mjeri), prosjek je ipak onaj koji utemeljuje iracionalnu i impulzivnu karakteristiku gomila, a onda i njihovih tvorevina – država. U tom smislu, svi su narodi manje ili više genoidni. Povijest svjedoči da ova crta kod svih naroda i „okvira“ koje ispunjavaju, povremeno – kad se ispune neki uslovi – zna planuti i prevelikom žestinom. Kako ne biti GENOID; jeli to ikada ikome uspjelo? Jednoga znam, a i vi ga poznajete – osobnost koja se svojim karakterom izdvojila iz gomile, ne dozvoljavajući joj da upravlja njenim mislima, postupcima i životom. Zvao se DIOGEN - "građanin cijeloga svijeta!" po vlastitoj izjavi. Pa, iako čovjek nije otok već socijalno biće, u većoj ili manjoj mjeri ovisno od interakcije s masom u koju je uronjeno, svatko od nas pred hamletovskim je izborom: „Diogen ili genoid – pitanje je sad!“.
Objašnjenje
GENO - kao predmetak znači rod, vrstu; koji se odnosi na vrstu, rod, porod
ID - primitivni, animalistički, instinktivni element, neorganizirana primitivna razina psihe dana rođenjem. Sadrži sve ono psihološko kod pojedinca, sve ono naslijeđeno - instinkte ili nagone, automatske reakcije. Središte svega animalnog, neograničenog, životinjskog. On ne priznaje nikakve zakone, ograničenja, pravila, ne želi biti sputan, ne poznaje nikakve zabrane. Djeluje po principu ugode kako bi smanjio psihičku napetost. On je iracionalan, narcističan i impulzivan. U njemu je najprisutniji libido (nagon) koji zahtijeva neposredno zadovoljenje svojih impulsa.
| genoidna_narav_naroda_i_drzava_ladislav_babic.doc |
| genoidna_narav_naroda_i_drzava_ladislav_babic.pdf |
1.6.2012.
O lijepa, o slatka, o cenzuro!
Jako sam tolerantna osoba, Evo, primjerice, toleriram sebe do krajnjih granica, čak i kad drugima već idem na jetra. Nisu svi tolerantni poput mene, pa to nikako da razumijem. Kako je moguće prema istoj „stvari“ – to jest, meni – odnositi se na tako različite načine? Čak toleriram i sve što napišem te tu i tamo objavim..Objavio sam do sada dvije knjige poezije, od kojih je jedna odnijela i nagradu prerano preminulog „Diogenovog“ brata – „MaxMinusa“ - te jednu knjigu epistolarnog karaktera. Kako je poezija danas diljem restlova „Bivše naše“ tražena roba za kojom se svi trgaju, pa je čak i u nestašici njenoj traže ispod pulta ili opsjedaju švercere po buvljacima, odlučio sam u humanizmu svome urođenome malo pomoći poezijom nafiksanom pučanstvu iliti narodu. Stoga šaljem po primjerak dva svojih umotvorina narodnim knjižnicama širom štokavkog područja spomenute bivše, pa i svojim bliskim susjedima „Janezima“ sa kojima sam se oduvijek dobro razumijevao. Skoro sam zaboravio spomenuti, pišem – ili mi se barem tako čini – na „zajedničkom policentričnom standardnom jeziku“ (Kordić) kojim cijeli život blebećem i škrabam – „jeziku koji Srbi zovu srpskim a Hrvati hrvatskim“ (Krleža). Već ste daklem zaključili s kakvom konzervativnom dušom imate posla, sem toga totalnim antipoliglotom. Hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski i slični jezici podjednako su mi nerazumljivi poput kineskog ili arapskog. No, vratimo se na temu. Hm, a koja je…aha… Daklem, široke sam, kao što se obično veli - slavenske duše – pa što da ne pomognem nesretnim ljudima utažiti njihovu pjesničku glad i žeđ. Dobro, za kruh nek' se snalaze sami – ne mogu valjda knjižnici u Visokom ili Osijeku primjerice, slati kilu-dvije kruha na posudbu njihovim članovima (rok vraćanja 2 tjedna, kazna po danu zakašnjenja 1Kn ili 0.1 KM – pazite da kruh vratite neumrljan ajvarom ili paštetom, s nenagriženim šnitama!)? Em bi me čudno pogledavali na pošti kada bih slao hljeb u drugu državu (možda bi mi organizirali i „obavijesni razgovor“ na mili…, policiji i izvršili detaljnu rendgensku pretragu utrobe kruha, tko zna), a tek što bi rekli u spomenutom Visokom kada bi nakon dva tjedna (k'o da sam slao na Mjesec) od nepoznatog im pošiljatelja primili dvije tvrde gromade opeke – tako bi barem oni mislili. Poslije dvadesetak godina demokracije, pošta putuje upravo toliko puta sporije noli u „onom mraku“. Ja to savršeno shvaćam, poštari – zaslijepljeni svijetlom slobode – bezglavo lutaju, k'o muhe bez glave u traženju adrese primatelja. Pa kad konačno, nakon desetak dana moju knjigu isporuče kuda je i namijenjena, nitko sretniji od mene. Umetnem iza korica listić sa svojom e-mail adresom i molbom da mi dojave kako su knjigu primili. Svoje evidencije i mirne duše radi, s obzirom da mi je poznato kako su poštari, a nadasve carinici (to vam je prvi glas da morate ispuniti carinsku deklaraciju za slanje jedne knjižice?) naprosto ludi za literaturom, pa da se kome od njih ne zalijepi za prste, jelda. Neki mi jave srdačno zahvaljujući, od drugih ni glasa, te se uzdam u dragog Boga (zaštitnka Hrvata) da su „vrijednu donaciju“ uvrstili u elektronske kataloge i što je još važnije, postavili na svoje police da skupljaju prašinu u očekivanju pokojeg čitaoca.
Elem, poslao ja tako svoj književni prvijenac u svoje susjedstvo, zagorski gradić poznat po negdanjim rudokopima, po mesnoj industriji, a meni lično po tome što mi tamo živi bivša žena. Kadli, nakon nekog vremena vraća mi se pošiljka… Sad vas uvlačim u daljnji nastavak ove interesantne (niste još počeli slati protestnu notu, uredniku „Diogena“?) priče, preko moje reakcije na službenoj forumskoj stranici malog zagorskog mjestašca X:
*****
13.1.2011-te godine, poslao sam X.ovoj knjižnici „Gustav Krklec“, kao poklon, 2 primjerka svoje netom izašle zbirke poezije „PJESME (za iščezle krijesnice)“, uz popratno pisamce:
„Poštovani, Molio bih vas da na priloženu e-mail adresu potvrdite primitak primjeraka knjige koje sam vam poslao. Uz pozdrave i najbolje želje za 2011-tu godinu, Autor“
Dva dana poslije, otvarana pošiljka mi se vraća, bez obrazloženja, s poštanskom naznakom „ne prima“. Na moj ironični komentar od 17.1. poslan e-mailom:
„Poštovani, baš me zanima zašto ste vratili dvije donirane knjige pjesama - "Pjesme (za iščezle krijesnice...)" - bez obrazloženja. Vi ste jedina knjižnica u RH koja je to učinila. Je li tome uzrok krivo navedena adresa knjižnice, ili kriva "ideologija" pjesnika? Autor“
odgovor također izostaje. Kažete ništa čudno, sem povrijeđene taštine autora koji ne može podnijeti odbijanje svog djela, te se sada na ovaj način žali? Ne bih rekao, ima sijaset čudnih stvari. Pođimo redom:
1) od 30-tak hrvatskih knjižnica ni jedna, sem vaše, nije odbila primljeni poklon.
2) neke od njih – primjerice NSB iz Zagreba – poslale su mail zahvale:
„Poštovani gospodine, Vase knjige su stigle, s popratnim pisamcem koje je nekako zavrsilo uz ove druge naslove. Doslo je do zamjene knjiga i adresa, ispricavam se. Zahvaljujem s postovanjem, K. G.“
(inače, Zakon o knjižnicama propisuje redovito, besplatno i ažurno dostavljanje – „Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci“ - 9 primjeraka svih tiskanih i netiskanih publikacija, odnosno knjižne i neknjižne, audiovizuelne i elektroničke građe)
3) sad, možda je štos u tome da zakon obavezuje NSB ali ne i vašu knjižnicu. Možda su čak u NSB-u napravili iz primljenih knjiga lijepu vatricu za pečenje kestenja, tko zna?
4) netko će reći da je pravo svake knjižnice da odbije knjige koje joj se ne sviđaju (uz zadržavanje u svom fundusu Pavelićeve „Liepe plavke“, Budakovih „Ognjišta“ ili Hitlerova „Mein Kampfa“, recimo). No, je li pravo knjižnice – budimo direktniji, njene ravnateljice jer, sasvim očito, knjige mi nije vratila čistačica - da donosi apriorni sud o knjigama, umjesto da se to prepusti čitateljima? Očigledno, u demoNkraciji – kako je ona zamišlja i natura ustanovi koja bi trebala biti javna i kulturna - jeste!
5) daklem, tu smo – kod kulture, demokracije i javnosti djelovanja! Vrlo je ilustrativno da netko tko „prodaje“ uokolo „hrvatsku kulturu od stoljeća sedmog“, danas, u 21-om stoljeću, nema niti toliko kulture ophođenja da pristojno odbije poklon, te preuzima na sebe demokratsko pravo čitatelja da sam odlučuje o kvaliteti knjige, a time (ne)posredno uzurpira javnost rada ustanove koju zastupa.
6) uostalom, ne uči li narodna mudrost da se „poklonjenom konju ne gleda u zube“ – čak i kad ne znaš jahati?
7) konačno, zašto je knjiga – dovoljno dobra NSB-ui tridesetak drugih hrvatskih knjižnica, nepoželjna vašoj? Možebitnih razloga je više – mogu o njima tek nagađati - a odgovor možda leži i u njihovoj kombinaciji:
a) knjiga je štampana u Srbiji (jer autor niti je nacionalist, niti je u materijalnom stanju biti krava muzara hrvatskih tiskara)
b) možda razlog leži u autoru poznatoj osobi koja se kreće tzv. „X-ovim pjesničkim krugom“, te je kao takva, sasvim izvjesno, poznata i ravnateljici knjižnice
c) možda je razlog u pjesmi koja izravno apostrofira „ZNA SE“ stranku, glede događaja o kojem su pisale sve hrvatske novine.
d) možda razlog leži u kvaliteti poezije koja se ne sviđa gospođi ravnateljici, što ne bi trebalo imati nikakve veze sa prosudbom čitatelja – barem u demokratskim i otvorenim društvima kakvo hrvatsko (još) nije. Možda ona preferira Pavelića, Budaka i Hitlera pred nekim međimurskim „nadobudnežem“? (usput, pjesme rečenog nadobudneža nalaze se u zbirkama objavljenima u Hrvatskoj, Srbiji i BiH gdje mu, doduše, nitko nije dodijelio „nobelovu nagradu“, no niti je imao omalovažavajući stav prema njegovim pjesmama.
Sve u svemu, da ne duljim – želite li u X, ne „prodavati“ već imati otvoreno, demokratsko društvo, što prije se riješite navodno stručnih službenika one vrste koji na sebe preuzimaju tumačenje i provođenje najočitijih demokratskih principa. A ja? Kao što znate „nitko nije prorok u svome selu“. Vaš grad doduše nije moje,ali je svakako selo prema kriterijima koje promovira ravnateljica njegove knjižnice i čitaonice. Želite li zaista biti takvi? Pouka?
Moje su pjesme trajne, ravnateljica je samo do smjene – vlasti ili svoje - umirovljenja ili odlaska s ovog svijeta. Preporučujem vam što prije provesti ono prvo!
P.S.
Odgovor ravnateljice, posebno glede kvalitete mojih pjesama, me ni najmanje ne zanima. Barem tako dugo dok one ne budu (upravo kao i njen rad) javno dostupne provjeri i prosudbi kvalificiranijima od nje. Javnosti, odnosno - čitateljima!
*****
Kako je forumska stranica grada izuzetno posjećeno mjesto (u 2 godine moju reakciju je čitala je 1 osoba, vjerojatno ravnateljica rečene knjižnice koju sam mailom uputio na nju) a u međuvremenu je ukinuta, rekoh sebi: „'Ajd, prošo voz – ostavi se ti jalova posla“. I suvremeni cenzori stekli su neke nove spoznaje – više se knjige ne spaljuju, komiteti ne raspredaju o njima, ne stavljaju se na neki formalni Index Librorum Prohibitorum, no poneki ljudi drže još neformalne indekse u svojim glavama. I kud baš ja da nabasam na takvoga! Pa tako, zaboravivši (gotovo; što ćeš, samoljublje je podmukla guja) na ovu epizodu, nastavih slati knjige u druge gradove koji – činilo mi se – nisu to samo po imenu. Nitko mi više nije vraćao knjige, na mnogo mjesta bile su katalogizirane (eh, kad ti je to, umjesto čitanosti, postao neki kriterij „uspješnosti“!) a moje je srce raslo, duša plovila na sve višim plimnim valovima. U međuvremenu, izdao sam i drugu (onu nagrađenu) zbirku pjesama, pa k'o rekoh – 'ajde je poslati tragom prve (osim u ono zagorsko mjestašce), možda knjižnice otvore i posebni odjel posvećen meni. Pa pošaljem ja dva primjerka i u svoju Metropolu kamo sam pred pola godine slao i prvu zbirku – Knjižnicama grada Zagreba. Doduše, nisu me obavijestili o primitku ali što ćeš – metropola je to, posla preko glave, jednostavno ljudi zaboravili. Negdje jesenas, obradovah se mailu rečene biblioteke: „Aha sjetili me se, pa zahvaljuju na donaciji novih knjiga. Baš lijepo od njih!“. Kadli, ono:
*****
„Poštovani gospodine Babić, primili smo dva primjerka Vaše knjige pjesama "Odlazak". Knjige nećemo uvrstiti u naš fond pa Vas molim da nam javite na koju adresu ih možemo vratiti. S poštovanjem M. Š. Koordinator službe nabave građe Knjižnice grada Zagreba“
*****
Ne volim se pretjerano s rogatim bosti, pa im pošaljem svoju adresu. 'Ajde de, barem su onu prvu zbirku od prije šest mjeseci stavili na svoje police. Ova druga valjda ne zadovoljava njihove kriterije, a to što ju je nagradio internacionalni žiri MaxMinusa - ta, valjda se ljudi malo našalili; ionako je to (bio) satirički časopis. Nakon nekoliko dana stiže poštar (unutar „Lijepe naše“ to funkcionira brže nego prema van!) noseći vraćeni paket, ali dvaput deblji no sam im ga poslao. Uzbuđeno otvorim, kad ono – ne samo da su vratili dvije netom poslane knjige, nego i one koje su primili prije više od šest mjeseci! Da puno ne filozofiram, reći ću samo da mi je glavom preletjela misao: A da im nisam slao poslijednju donaciju, što bi bilo sa onom prvom? Nit' bi je vratili, niti bi je uveli u svoj knjižni fond, niti bi… A što bi? Papir ni po dimenzijama ni po kvaliteti nije ni za zamatanje povrća, niti da si obrišeš stvar pozadi pupka, nit možeš pristojnu vatricu njime naložiti. Hrvatska je inače, početkom devedesetih bila poprište knjigocida – o tome možete naći tekstove i na internetu ili u starim časopisima ako ste ih sačuvali. Počelo je (još i prije rata) protjerivanjem ćirilice s javnih mjesta - poput željezničkih i autobusnih kolodvora, uklanjani su dvojezični natpisi gradova, a onda se preselilo u školske i gradske knjižnice gdje su pravovjerni ravnatelji itekako vodili brigu da se čitatelji ne inficiraju „bolesnim“ pismom (u velikom dijeli povijesti podjednako hrvatskim kao i srpskim). Nisu se uklanjali samo nepoćudni ideološki autori, već i znani domaći pisci (čak i oni svjetskoga glasa) akoli su imali samo jedan feler – krivi „gen nacionalnosti“. Sjećam se kako mi je sin, tada gimnazijalac, pričao o kontejnerima punim nepoćudnih knjiga koji su se ravno iz škole odvozili na otpad. Dio te atmosfere opisao sam prijatelju i u svojoj epistolarnoj knjizi:
„Jedva sam čekao da pobjegnem iz Zagreba. Ulice pune uniformi, u knjižarama rasprodaja srpske literature. Knjiga priča Desanke Maksimović ‑ 76 HRD (HRvatskih Dinara ‑ zasada jednako bezvrijednih k'o YUD). Kupio sam "Praktikum iz biofizike", knjigu od oko 250 strana kvalitetnog papira, zajedničko izdanje zagrebačkog i beogradskog izdavača iz 1989. g. za 36 HRD. Toaletni papir dođe oko od 40 HRD. Mizerija!“
I dan danas traje to čišćenje knjižnica na ponešto „civiliziraniji“ način – kad se pojavi hrvatsko izdanje knjige, druge se stavljaju u otpis te ih možete dobiti bilo badave, bilo po cijeni od 5-10 Kn. Imaju li moje knjige nepoćudni sadržaj ili još uvijek „veliki domoljubi“ dobe fras kad vide na kojem jeziku su pisane (što izričito navodim u biografiji autora na kraju knjige), ne znam. Uostalom, svejedno mi je. Ljudi ionako izumiru brže od knjiga. Ako su, nakon dva i pol tisućljeća do nas stigli fragmenti Epikura, Platona, Aristotela, Eshila,…, nadam se da će se i pokoja moja stranica održati – barem do neke slijedeće, razumnije generacije. Nisam badava prvu zbirku naslovio „PJESME (za iščezle krijesnice…)“. Nadu mi daje spoznaja da se one ipak, malo-pomalo vraćaju. Niti su sve iščezle, niti izumrle - možda se samo malo pritajile dok ne završi orgija luđaka na našem zajedničkom „brodu“. A onda možda opet zaplovimo punim jedrima, u bolju budućnost!
Jako sam tolerantna osoba, Evo, primjerice, toleriram sebe do krajnjih granica, čak i kad drugima već idem na jetra. Nisu svi tolerantni poput mene, pa to nikako da razumijem. Kako je moguće prema istoj „stvari“ – to jest, meni – odnositi se na tako različite načine? Čak toleriram i sve što napišem te tu i tamo objavim..Objavio sam do sada dvije knjige poezije, od kojih je jedna odnijela i nagradu prerano preminulog „Diogenovog“ brata – „MaxMinusa“ - te jednu knjigu epistolarnog karaktera. Kako je poezija danas diljem restlova „Bivše naše“ tražena roba za kojom se svi trgaju, pa je čak i u nestašici njenoj traže ispod pulta ili opsjedaju švercere po buvljacima, odlučio sam u humanizmu svome urođenome malo pomoći poezijom nafiksanom pučanstvu iliti narodu. Stoga šaljem po primjerak dva svojih umotvorina narodnim knjižnicama širom štokavkog područja spomenute bivše, pa i svojim bliskim susjedima „Janezima“ sa kojima sam se oduvijek dobro razumijevao. Skoro sam zaboravio spomenuti, pišem – ili mi se barem tako čini – na „zajedničkom policentričnom standardnom jeziku“ (Kordić) kojim cijeli život blebećem i škrabam – „jeziku koji Srbi zovu srpskim a Hrvati hrvatskim“ (Krleža). Već ste daklem zaključili s kakvom konzervativnom dušom imate posla, sem toga totalnim antipoliglotom. Hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski i slični jezici podjednako su mi nerazumljivi poput kineskog ili arapskog. No, vratimo se na temu. Hm, a koja je…aha… Daklem, široke sam, kao što se obično veli - slavenske duše – pa što da ne pomognem nesretnim ljudima utažiti njihovu pjesničku glad i žeđ. Dobro, za kruh nek' se snalaze sami – ne mogu valjda knjižnici u Visokom ili Osijeku primjerice, slati kilu-dvije kruha na posudbu njihovim članovima (rok vraćanja 2 tjedna, kazna po danu zakašnjenja 1Kn ili 0.1 KM – pazite da kruh vratite neumrljan ajvarom ili paštetom, s nenagriženim šnitama!)? Em bi me čudno pogledavali na pošti kada bih slao hljeb u drugu državu (možda bi mi organizirali i „obavijesni razgovor“ na mili…, policiji i izvršili detaljnu rendgensku pretragu utrobe kruha, tko zna), a tek što bi rekli u spomenutom Visokom kada bi nakon dva tjedna (k'o da sam slao na Mjesec) od nepoznatog im pošiljatelja primili dvije tvrde gromade opeke – tako bi barem oni mislili. Poslije dvadesetak godina demokracije, pošta putuje upravo toliko puta sporije noli u „onom mraku“. Ja to savršeno shvaćam, poštari – zaslijepljeni svijetlom slobode – bezglavo lutaju, k'o muhe bez glave u traženju adrese primatelja. Pa kad konačno, nakon desetak dana moju knjigu isporuče kuda je i namijenjena, nitko sretniji od mene. Umetnem iza korica listić sa svojom e-mail adresom i molbom da mi dojave kako su knjigu primili. Svoje evidencije i mirne duše radi, s obzirom da mi je poznato kako su poštari, a nadasve carinici (to vam je prvi glas da morate ispuniti carinsku deklaraciju za slanje jedne knjižice?) naprosto ludi za literaturom, pa da se kome od njih ne zalijepi za prste, jelda. Neki mi jave srdačno zahvaljujući, od drugih ni glasa, te se uzdam u dragog Boga (zaštitnka Hrvata) da su „vrijednu donaciju“ uvrstili u elektronske kataloge i što je još važnije, postavili na svoje police da skupljaju prašinu u očekivanju pokojeg čitaoca.
Elem, poslao ja tako svoj književni prvijenac u svoje susjedstvo, zagorski gradić poznat po negdanjim rudokopima, po mesnoj industriji, a meni lično po tome što mi tamo živi bivša žena. Kadli, nakon nekog vremena vraća mi se pošiljka… Sad vas uvlačim u daljnji nastavak ove interesantne (niste još počeli slati protestnu notu, uredniku „Diogena“?) priče, preko moje reakcije na službenoj forumskoj stranici malog zagorskog mjestašca X:
*****
13.1.2011-te godine, poslao sam X.ovoj knjižnici „Gustav Krklec“, kao poklon, 2 primjerka svoje netom izašle zbirke poezije „PJESME (za iščezle krijesnice)“, uz popratno pisamce:
„Poštovani, Molio bih vas da na priloženu e-mail adresu potvrdite primitak primjeraka knjige koje sam vam poslao. Uz pozdrave i najbolje želje za 2011-tu godinu, Autor“
Dva dana poslije, otvarana pošiljka mi se vraća, bez obrazloženja, s poštanskom naznakom „ne prima“. Na moj ironični komentar od 17.1. poslan e-mailom:
„Poštovani, baš me zanima zašto ste vratili dvije donirane knjige pjesama - "Pjesme (za iščezle krijesnice...)" - bez obrazloženja. Vi ste jedina knjižnica u RH koja je to učinila. Je li tome uzrok krivo navedena adresa knjižnice, ili kriva "ideologija" pjesnika? Autor“
odgovor također izostaje. Kažete ništa čudno, sem povrijeđene taštine autora koji ne može podnijeti odbijanje svog djela, te se sada na ovaj način žali? Ne bih rekao, ima sijaset čudnih stvari. Pođimo redom:
1) od 30-tak hrvatskih knjižnica ni jedna, sem vaše, nije odbila primljeni poklon.
2) neke od njih – primjerice NSB iz Zagreba – poslale su mail zahvale:
„Poštovani gospodine, Vase knjige su stigle, s popratnim pisamcem koje je nekako zavrsilo uz ove druge naslove. Doslo je do zamjene knjiga i adresa, ispricavam se. Zahvaljujem s postovanjem, K. G.“
(inače, Zakon o knjižnicama propisuje redovito, besplatno i ažurno dostavljanje – „Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci“ - 9 primjeraka svih tiskanih i netiskanih publikacija, odnosno knjižne i neknjižne, audiovizuelne i elektroničke građe)
3) sad, možda je štos u tome da zakon obavezuje NSB ali ne i vašu knjižnicu. Možda su čak u NSB-u napravili iz primljenih knjiga lijepu vatricu za pečenje kestenja, tko zna?
4) netko će reći da je pravo svake knjižnice da odbije knjige koje joj se ne sviđaju (uz zadržavanje u svom fundusu Pavelićeve „Liepe plavke“, Budakovih „Ognjišta“ ili Hitlerova „Mein Kampfa“, recimo). No, je li pravo knjižnice – budimo direktniji, njene ravnateljice jer, sasvim očito, knjige mi nije vratila čistačica - da donosi apriorni sud o knjigama, umjesto da se to prepusti čitateljima? Očigledno, u demoNkraciji – kako je ona zamišlja i natura ustanovi koja bi trebala biti javna i kulturna - jeste!
5) daklem, tu smo – kod kulture, demokracije i javnosti djelovanja! Vrlo je ilustrativno da netko tko „prodaje“ uokolo „hrvatsku kulturu od stoljeća sedmog“, danas, u 21-om stoljeću, nema niti toliko kulture ophođenja da pristojno odbije poklon, te preuzima na sebe demokratsko pravo čitatelja da sam odlučuje o kvaliteti knjige, a time (ne)posredno uzurpira javnost rada ustanove koju zastupa.
6) uostalom, ne uči li narodna mudrost da se „poklonjenom konju ne gleda u zube“ – čak i kad ne znaš jahati?
7) konačno, zašto je knjiga – dovoljno dobra NSB-ui tridesetak drugih hrvatskih knjižnica, nepoželjna vašoj? Možebitnih razloga je više – mogu o njima tek nagađati - a odgovor možda leži i u njihovoj kombinaciji:
a) knjiga je štampana u Srbiji (jer autor niti je nacionalist, niti je u materijalnom stanju biti krava muzara hrvatskih tiskara)
b) možda razlog leži u autoru poznatoj osobi koja se kreće tzv. „X-ovim pjesničkim krugom“, te je kao takva, sasvim izvjesno, poznata i ravnateljici knjižnice
c) možda je razlog u pjesmi koja izravno apostrofira „ZNA SE“ stranku, glede događaja o kojem su pisale sve hrvatske novine.
d) možda razlog leži u kvaliteti poezije koja se ne sviđa gospođi ravnateljici, što ne bi trebalo imati nikakve veze sa prosudbom čitatelja – barem u demokratskim i otvorenim društvima kakvo hrvatsko (još) nije. Možda ona preferira Pavelića, Budaka i Hitlera pred nekim međimurskim „nadobudnežem“? (usput, pjesme rečenog nadobudneža nalaze se u zbirkama objavljenima u Hrvatskoj, Srbiji i BiH gdje mu, doduše, nitko nije dodijelio „nobelovu nagradu“, no niti je imao omalovažavajući stav prema njegovim pjesmama.
Sve u svemu, da ne duljim – želite li u X, ne „prodavati“ već imati otvoreno, demokratsko društvo, što prije se riješite navodno stručnih službenika one vrste koji na sebe preuzimaju tumačenje i provođenje najočitijih demokratskih principa. A ja? Kao što znate „nitko nije prorok u svome selu“. Vaš grad doduše nije moje,ali je svakako selo prema kriterijima koje promovira ravnateljica njegove knjižnice i čitaonice. Želite li zaista biti takvi? Pouka?
Moje su pjesme trajne, ravnateljica je samo do smjene – vlasti ili svoje - umirovljenja ili odlaska s ovog svijeta. Preporučujem vam što prije provesti ono prvo!
P.S.
Odgovor ravnateljice, posebno glede kvalitete mojih pjesama, me ni najmanje ne zanima. Barem tako dugo dok one ne budu (upravo kao i njen rad) javno dostupne provjeri i prosudbi kvalificiranijima od nje. Javnosti, odnosno - čitateljima!
*****
Kako je forumska stranica grada izuzetno posjećeno mjesto (u 2 godine moju reakciju je čitala je 1 osoba, vjerojatno ravnateljica rečene knjižnice koju sam mailom uputio na nju) a u međuvremenu je ukinuta, rekoh sebi: „'Ajd, prošo voz – ostavi se ti jalova posla“. I suvremeni cenzori stekli su neke nove spoznaje – više se knjige ne spaljuju, komiteti ne raspredaju o njima, ne stavljaju se na neki formalni Index Librorum Prohibitorum, no poneki ljudi drže još neformalne indekse u svojim glavama. I kud baš ja da nabasam na takvoga! Pa tako, zaboravivši (gotovo; što ćeš, samoljublje je podmukla guja) na ovu epizodu, nastavih slati knjige u druge gradove koji – činilo mi se – nisu to samo po imenu. Nitko mi više nije vraćao knjige, na mnogo mjesta bile su katalogizirane (eh, kad ti je to, umjesto čitanosti, postao neki kriterij „uspješnosti“!) a moje je srce raslo, duša plovila na sve višim plimnim valovima. U međuvremenu, izdao sam i drugu (onu nagrađenu) zbirku pjesama, pa k'o rekoh – 'ajde je poslati tragom prve (osim u ono zagorsko mjestašce), možda knjižnice otvore i posebni odjel posvećen meni. Pa pošaljem ja dva primjerka i u svoju Metropolu kamo sam pred pola godine slao i prvu zbirku – Knjižnicama grada Zagreba. Doduše, nisu me obavijestili o primitku ali što ćeš – metropola je to, posla preko glave, jednostavno ljudi zaboravili. Negdje jesenas, obradovah se mailu rečene biblioteke: „Aha sjetili me se, pa zahvaljuju na donaciji novih knjiga. Baš lijepo od njih!“. Kadli, ono:
*****
„Poštovani gospodine Babić, primili smo dva primjerka Vaše knjige pjesama "Odlazak". Knjige nećemo uvrstiti u naš fond pa Vas molim da nam javite na koju adresu ih možemo vratiti. S poštovanjem M. Š. Koordinator službe nabave građe Knjižnice grada Zagreba“
*****
Ne volim se pretjerano s rogatim bosti, pa im pošaljem svoju adresu. 'Ajde de, barem su onu prvu zbirku od prije šest mjeseci stavili na svoje police. Ova druga valjda ne zadovoljava njihove kriterije, a to što ju je nagradio internacionalni žiri MaxMinusa - ta, valjda se ljudi malo našalili; ionako je to (bio) satirički časopis. Nakon nekoliko dana stiže poštar (unutar „Lijepe naše“ to funkcionira brže nego prema van!) noseći vraćeni paket, ali dvaput deblji no sam im ga poslao. Uzbuđeno otvorim, kad ono – ne samo da su vratili dvije netom poslane knjige, nego i one koje su primili prije više od šest mjeseci! Da puno ne filozofiram, reći ću samo da mi je glavom preletjela misao: A da im nisam slao poslijednju donaciju, što bi bilo sa onom prvom? Nit' bi je vratili, niti bi je uveli u svoj knjižni fond, niti bi… A što bi? Papir ni po dimenzijama ni po kvaliteti nije ni za zamatanje povrća, niti da si obrišeš stvar pozadi pupka, nit možeš pristojnu vatricu njime naložiti. Hrvatska je inače, početkom devedesetih bila poprište knjigocida – o tome možete naći tekstove i na internetu ili u starim časopisima ako ste ih sačuvali. Počelo je (još i prije rata) protjerivanjem ćirilice s javnih mjesta - poput željezničkih i autobusnih kolodvora, uklanjani su dvojezični natpisi gradova, a onda se preselilo u školske i gradske knjižnice gdje su pravovjerni ravnatelji itekako vodili brigu da se čitatelji ne inficiraju „bolesnim“ pismom (u velikom dijeli povijesti podjednako hrvatskim kao i srpskim). Nisu se uklanjali samo nepoćudni ideološki autori, već i znani domaći pisci (čak i oni svjetskoga glasa) akoli su imali samo jedan feler – krivi „gen nacionalnosti“. Sjećam se kako mi je sin, tada gimnazijalac, pričao o kontejnerima punim nepoćudnih knjiga koji su se ravno iz škole odvozili na otpad. Dio te atmosfere opisao sam prijatelju i u svojoj epistolarnoj knjizi:
„Jedva sam čekao da pobjegnem iz Zagreba. Ulice pune uniformi, u knjižarama rasprodaja srpske literature. Knjiga priča Desanke Maksimović ‑ 76 HRD (HRvatskih Dinara ‑ zasada jednako bezvrijednih k'o YUD). Kupio sam "Praktikum iz biofizike", knjigu od oko 250 strana kvalitetnog papira, zajedničko izdanje zagrebačkog i beogradskog izdavača iz 1989. g. za 36 HRD. Toaletni papir dođe oko od 40 HRD. Mizerija!“
I dan danas traje to čišćenje knjižnica na ponešto „civiliziraniji“ način – kad se pojavi hrvatsko izdanje knjige, druge se stavljaju u otpis te ih možete dobiti bilo badave, bilo po cijeni od 5-10 Kn. Imaju li moje knjige nepoćudni sadržaj ili još uvijek „veliki domoljubi“ dobe fras kad vide na kojem jeziku su pisane (što izričito navodim u biografiji autora na kraju knjige), ne znam. Uostalom, svejedno mi je. Ljudi ionako izumiru brže od knjiga. Ako su, nakon dva i pol tisućljeća do nas stigli fragmenti Epikura, Platona, Aristotela, Eshila,…, nadam se da će se i pokoja moja stranica održati – barem do neke slijedeće, razumnije generacije. Nisam badava prvu zbirku naslovio „PJESME (za iščezle krijesnice…)“. Nadu mi daje spoznaja da se one ipak, malo-pomalo vraćaju. Niti su sve iščezle, niti izumrle - možda se samo malo pritajile dok ne završi orgija luđaka na našem zajedničkom „brodu“. A onda možda opet zaplovimo punim jedrima, u bolju budućnost!
| o_lijepa_o_slatka_o_cenzuro__ladislav_babic.doc |
| o_lijepa_o_slatka_o_cenzuro__ladislav_babic.pdf |
15.5.2012.
Ljudi nalik na bogove
Poštovani ljubitelji filozofije iz bačve iliti bureta (ne kažu zalud „in vino veritas!“). Ponuđeno mi je da vam jednom mjesečno prezentiram ekstrakte svog duha koje sam sakupio intenzivno se baveći bačvarstvom – upravo poput slavnog Diogena iz Sinope.
Doduše, za razliku od njega koji je više vremena provodio u njoj kao kućevlasnik – tu i tamo zvirkajući u vanjski svijet – ja uglavnom boravim pored nje, nastojeći dokućiti tajne njene unutrašnjosti. I poneki od vas zasigurno znaju kakve osjećaje pobudi u čovjeku spoznaja pretočena kap po kap iz Diogenova boravišta u vlastito tijelo. Postajete građaninom svijeta shvaćajući svačije jade, boli i teškoće; svojom empatijom obuhvaćate sve ljude planete, nastavljajući se tako na svijetlu tradiciju prvog zabilježenog kozmopolite u povijesti. Kako ne bi morali svijećom, u po bijela dana, lutati okolo raspitujući se kojoj su to budali ustupili prostor u vašem omiljenom časopisu, odlučio sam vas upoznati sa svojom malenkošću.
Nisam ni ratni heroj, ni dragovoljac, ni vitez (mada bi se u rodosljovlju, tamo negdje u srednjem vijeku, valjda našlo i takvih). Još manje pak poslijeratni tajkun koji se od prijeratne „bačve“ u kojoj je bitisao, uzdignuo – na misteriozno nedokaziv, a svima jasan način - do vlasnika desetak kuća i stanova, pa sada u populističkom zanosu gradi političku karijeru divaneći vam o siromaštvu, poštenju i bačvama (dabogda ih više nikada ne vidio, jelte). Niti posjedujem bilo koje kvalifikacije srodne vrste kojima bih vitlao kao svjedodžbom svoje osposobljenosti i predodređenosti da obavljam povjerenu mi dužnost krađe vašeg dragocjenog vremena. Manje-više, sve što biste trebali znati o novom kolumnisti sadržano je u dokumentu koji prilažem kao jedini alibi i opravdanje svojih stavova na koje ćete ubuduće, dok me ne ušutkate - vi ili editor časopisa – naići na ovim stranicama.
A kada vam urednik, iznerviran iritantnim mailovima kojima obasipate redakciju, postavi pitanje „Što želite da učinim sa ovim Ladislavom?“, sasvim mu hrabro i otvoreno, u skladu sa demokratskim vrijednostima za koje je palo nebrojeno majki, očeva, sinova i kćeri naših naroda (i narodnosti, dakako), odgovorite: „Maknite nam ga sa ovih stranica!“. Kad se već Diogen – samo promišljanjem, bez i jedne žrtve – dovinuo do te slobode da nešto slično rekne svome kralju koji mu je zastirao sunce – zašto ne biste i vi smogli hrabrosti (trenirajući na uredniku „Diogena“) svojim „malim bogovima“ koji si uzimaju pravo određivati, ograničavati i usmjeravati vaše živote, poslati istu poruku. Da se maknu sa sunca, zaklanjajući svojim autoriteom sile (..beš ti takav autoritet!) - za koji navodno imaju demokratski legitimitet - njegove zrake u obasjavanju vaših života. Jer, nisu bogovi stvorili ljude, već su ljudi stvorili - svakodnevno ih iznova stvarajući - bogove. Kada to jednom shvatimo, bit ćemo poput Wellsovih „ljudi nalik na bogove“, dok će nam bogovi izgledati sasvim poput nas.
Varaždin, 11.4.1994. Komisija za civilnu službu Babić Ladislav
Ministarstva pravosuđa adresa
Savska 1, Zagreb 42300 Čakovec
Ja, Babić Ladislav, rođen 20.12.1950. godine u Čakovcu, državljanin Republike Hrvatske, koristeći prava koje mi pružaju Ustav RH, Zakon o obrani RH, te Pravilnik o izvršavanju vojne obaveze i civilne službe, temeljem svog prava na prigovor savjesti vojnoj službi, podnosim Komisiji za civilnu službu Ministarstva pravosuđa
Z A H T J E V
za priznavanje prava na civilnu službu
O B R A Z L O Ž E NJ E
1) Kao slobodna jedinka, stvorena zaslugom svojih roditelja i prirodnih zakonitosti, sa vlastitom mišlju, savješću, moralnošću i slobodom odlučivanja o svim relevantnim etičkim, moralnim, socijalnim i drugim pitanjima, odbijam učestvovati u svim aktivnostima bilo kojeg društva, stranke ili organizacije koje bi od mene zahtijevale kao tobožnju društvenu obavezu, vršenje djelatnosti čiji je neposredni ili posredni cilj oduzimanje ili ugrožavanje života ‑ te najviše i neponovljive individualne vrijednosti ‑ bilo koje (ili bilo kojih) inteligentne jedinke u svemiru.
2) Kao individuum sa slobodom procjenjivanja i odlučivanja, odlučno odbijam prosudbe bilo koje vrste i sa bilo koje strane ‑ od Predsjednika Republike i Ministra obrane na niže ‑ kojih je cilj da me, bez obzira na svoje obrazloženje ‑ uvuku u aktivnosti ugrožavanja ili oduzimanja bilo čijeg života. U tom smislu držim relevantnima samo svoje prosudbe i procjene koje su, bez obzira na općedruštvenu prihvaćenost ili neprihvaćenost, iznesene u točki 1) ovog obrazloženja.
3) Sveukupnost i jedinstvo mog odgoja, obrazovanja i životne prakse, navode me da se odlučno i neopozivo protivim ratnoj opciji kao načinu razrješavanja nagomilanih nesporazuma i suprotnosti u međuljudskim odnosima ‑ bez obzira na moguća, bilo čija opravdanja te "potrebe".
4) Vjerujem kako cijeli svoj život zastupam stavove sukladne iznesenima, kako u slučajevima uzajamne komunikacije s ostalim ljudima, tako i u odgoju vlastite djece. Mislim da u mojoj biografiji ne postoji nijedna činjenica koja bi svjedočila suprotno od iznesenoga. Oružje ne posjedujem, nikada nisam zakonski kažnjavan, ne iskazujem nasilno ponašanje. Vojni rok sam služio u vrijeme kad nisu postojale zakonske mogućnosti za prigovor savjesti, niti se od mene tražila žrtva svog ili tuđeg života u ime bilo koje, za mene čudne i tuđe ideje.
5) Kako nisam ni religiozan, ni pripadnik bilo koje sekte koja bi po pitanju svetosti i nedodirljivosti ljudskog života zauzimala stavove slične mojima, to ne morate ni tražiti njihove izvore na tom području. Smatram da humanistička etika ni u kojem slučaju ne mora imati kako religiozni, tako ni filozofski izvor ‑ već prvenstveno individualno ishodište. Na taj način stav poput mojeg se može ne steći ili steći (kao u mojem slučaju) kroz odgoj, obrazovanje, svakodnevno iskustvo ‑ jednom riječju, kroz cjeloviti proces formiranja ličnosti. On prema tome nije apriorni rezultat božje ili druge nadnaravne providnosti.
6) Poslijednji događaji povezani sa raspadom SFRJ, bratoubilački rat, nacionalna isključivost i mržnja, medijska propaganda s ciljem nipodoštavanja jedinki i grupa s obzirom na njihovu etničku i civilizacijsku pripadnost, ratni zločini koje su u manjoj ili većoj mjeri vršile sve upletene strane, totalni zastoj u funkcioniranju pravne države po pitanjima individualnih sloboda i zaštite ljudskih prava, broj civilnih žrtava rata koji se ne može pravdati nikakvim višim ciljevima i razlozima, te niz drugih protuprirodnih i protucivilizacijskih dešavanja, samo me učvršćuju u pravilnosti svog stava izloženog u osnovi točkom 1).
7) Kao državljanin Republike Hrvatske ispunjavam sve svoje obaveze prema zajednici, proizašle iz Ustava i odgovarajućih zakona, s isključenjem tobožnje obaveze degradacije, ugrožavanja ili oduzimanja tuđih života ‑ bez obzira na moguća, meni neprihvatljiva "opravdanja".
8) Prihvaćajući različitost stavova o pojedinim pitanjima, kao prirodno stanje svakog, pa i hrvatskog društva, priznajem svakoj jedinki pravo na zastupanje drugčijeg mišljenja od mojeg (ma i ne slagao se s njim), no nikome ne priznajem pravo da mi ga prisilno natura, a još manje, da me protivno mojem jasnom i rezolutnom stavu tjera na radnje koje su u suprotnosti sa njime, odnosno, protivne najdubljim moralnim zasadama mog bića.
9) Mislim da je izlišno pozivati se na niz međunarodno priznatih, potpisanih (i sa strane Republike Hrvatske), te vama neosporno poznatih dokumenata o ljudskim pravima (počev od Rezolucije Komisije za ljudska prava UN do Rezolucije 337 Europskog vijeća o pravu na prigovor savjesti), od kojih mnogi reguliraju i pitanje prigovora savjesti vojnoj službi. Opće prihvaćanje ovog ljudskog prava (prema čemu suvremena humanistička društva teže) spada, ne samo po mom mišljenju, u red najvećih civilizacijskih dostignuća ljudske rase. Moj je stav sasvim identičan Einsteinovom: Kad sam već kod tog predmeta da kažem i koju riječ o najgorem izrodu života krda, o meni omrznutoj vojsci. Kad je netko u stanju sa zadovoljstvom marširati strojevim korakom, ja ga već prezirem: veliki je mozak dobio zabunom, jer za to bi mu bila potpuno dovoljna i leđna moždina. Ta civilizacijska sramota zvana vojska morala bi nestati što je moguće prije. Junaštvo po naredbi, besmisleno nasilje i slijepo rodoljubništvo, kako ja sve to silno mrzim, kako mi je rat niska i mrska rabota; prije bih se dao sasjeći na komade negoli sudjelovati u tom bijednom činu.
10) S obzirom na velik broj nezakonitih radnji, poduzetih od strane vlasti, protiv ljudi koji zastupaju moju opciju, o čemu svjedoče brojni prilozi iz hrvatske štampe, u cilju eventualne zaštite cjelovitosti i dostojanstva svoje ličnosti, ovu molbu osim Komisiji za civilnu službu Ministarstva pravosuđa upućujem i Centru za mir, nenasilje i ljudska prava Antiratne kampanje Hrvatske, te Odboru za ljudska prava SDU. To činim samo s ciljem kako bi nedvoumno bilo jasno da svojim ZAHTJEVOM ničim ne kršim Ustav i zakone Republike Hrvatske, već se naprotiv, koristim pravom koje mi oni pružaju.
11) Molim Komisiju za civilnu službu da mi, u zakonom garantiranom roku od 90 dana, odgovori na moj ZAHTJEV, sa uputsvom za eventualni postupak žalbe ‑ u slučaju njegova negativnog razrješenja. Napominjem da se sa odbijanjem svog zahtjeva nikako ne mogu složiti. Vjerujem da nije ni u interesu društva naša međusobna konfrontacija, već isključivo dosljedno, civilizirano rješenje, koje je isto to društvo predvidjelo svojim aktima za ljude mog svjetonazora.
Očekujući rješenje,
Babić Ladislav
Čakovec
11.4.1994.g.
NAPOMENA
„Komisija za civilnu službu“ Ministarstva pravosuđa RH, RJEŠENJEM broj 514-03-02/4-93-2 od 12.5.1994. udovoljila je mom zahtjevu – temeljem prigovora savjesti – za Civilnom službom. Rješenje je potpisao predsjednik komisije prim.dr.sci Ladislav Krapac.
Poštovani ljubitelji filozofije iz bačve iliti bureta (ne kažu zalud „in vino veritas!“). Ponuđeno mi je da vam jednom mjesečno prezentiram ekstrakte svog duha koje sam sakupio intenzivno se baveći bačvarstvom – upravo poput slavnog Diogena iz Sinope.
Doduše, za razliku od njega koji je više vremena provodio u njoj kao kućevlasnik – tu i tamo zvirkajući u vanjski svijet – ja uglavnom boravim pored nje, nastojeći dokućiti tajne njene unutrašnjosti. I poneki od vas zasigurno znaju kakve osjećaje pobudi u čovjeku spoznaja pretočena kap po kap iz Diogenova boravišta u vlastito tijelo. Postajete građaninom svijeta shvaćajući svačije jade, boli i teškoće; svojom empatijom obuhvaćate sve ljude planete, nastavljajući se tako na svijetlu tradiciju prvog zabilježenog kozmopolite u povijesti. Kako ne bi morali svijećom, u po bijela dana, lutati okolo raspitujući se kojoj su to budali ustupili prostor u vašem omiljenom časopisu, odlučio sam vas upoznati sa svojom malenkošću.
Nisam ni ratni heroj, ni dragovoljac, ni vitez (mada bi se u rodosljovlju, tamo negdje u srednjem vijeku, valjda našlo i takvih). Još manje pak poslijeratni tajkun koji se od prijeratne „bačve“ u kojoj je bitisao, uzdignuo – na misteriozno nedokaziv, a svima jasan način - do vlasnika desetak kuća i stanova, pa sada u populističkom zanosu gradi političku karijeru divaneći vam o siromaštvu, poštenju i bačvama (dabogda ih više nikada ne vidio, jelte). Niti posjedujem bilo koje kvalifikacije srodne vrste kojima bih vitlao kao svjedodžbom svoje osposobljenosti i predodređenosti da obavljam povjerenu mi dužnost krađe vašeg dragocjenog vremena. Manje-više, sve što biste trebali znati o novom kolumnisti sadržano je u dokumentu koji prilažem kao jedini alibi i opravdanje svojih stavova na koje ćete ubuduće, dok me ne ušutkate - vi ili editor časopisa – naići na ovim stranicama.
A kada vam urednik, iznerviran iritantnim mailovima kojima obasipate redakciju, postavi pitanje „Što želite da učinim sa ovim Ladislavom?“, sasvim mu hrabro i otvoreno, u skladu sa demokratskim vrijednostima za koje je palo nebrojeno majki, očeva, sinova i kćeri naših naroda (i narodnosti, dakako), odgovorite: „Maknite nam ga sa ovih stranica!“. Kad se već Diogen – samo promišljanjem, bez i jedne žrtve – dovinuo do te slobode da nešto slično rekne svome kralju koji mu je zastirao sunce – zašto ne biste i vi smogli hrabrosti (trenirajući na uredniku „Diogena“) svojim „malim bogovima“ koji si uzimaju pravo određivati, ograničavati i usmjeravati vaše živote, poslati istu poruku. Da se maknu sa sunca, zaklanjajući svojim autoriteom sile (..beš ti takav autoritet!) - za koji navodno imaju demokratski legitimitet - njegove zrake u obasjavanju vaših života. Jer, nisu bogovi stvorili ljude, već su ljudi stvorili - svakodnevno ih iznova stvarajući - bogove. Kada to jednom shvatimo, bit ćemo poput Wellsovih „ljudi nalik na bogove“, dok će nam bogovi izgledati sasvim poput nas.
Varaždin, 11.4.1994. Komisija za civilnu službu Babić Ladislav
Ministarstva pravosuđa adresa
Savska 1, Zagreb 42300 Čakovec
Ja, Babić Ladislav, rođen 20.12.1950. godine u Čakovcu, državljanin Republike Hrvatske, koristeći prava koje mi pružaju Ustav RH, Zakon o obrani RH, te Pravilnik o izvršavanju vojne obaveze i civilne službe, temeljem svog prava na prigovor savjesti vojnoj službi, podnosim Komisiji za civilnu službu Ministarstva pravosuđa
Z A H T J E V
za priznavanje prava na civilnu službu
O B R A Z L O Ž E NJ E
1) Kao slobodna jedinka, stvorena zaslugom svojih roditelja i prirodnih zakonitosti, sa vlastitom mišlju, savješću, moralnošću i slobodom odlučivanja o svim relevantnim etičkim, moralnim, socijalnim i drugim pitanjima, odbijam učestvovati u svim aktivnostima bilo kojeg društva, stranke ili organizacije koje bi od mene zahtijevale kao tobožnju društvenu obavezu, vršenje djelatnosti čiji je neposredni ili posredni cilj oduzimanje ili ugrožavanje života ‑ te najviše i neponovljive individualne vrijednosti ‑ bilo koje (ili bilo kojih) inteligentne jedinke u svemiru.
2) Kao individuum sa slobodom procjenjivanja i odlučivanja, odlučno odbijam prosudbe bilo koje vrste i sa bilo koje strane ‑ od Predsjednika Republike i Ministra obrane na niže ‑ kojih je cilj da me, bez obzira na svoje obrazloženje ‑ uvuku u aktivnosti ugrožavanja ili oduzimanja bilo čijeg života. U tom smislu držim relevantnima samo svoje prosudbe i procjene koje su, bez obzira na općedruštvenu prihvaćenost ili neprihvaćenost, iznesene u točki 1) ovog obrazloženja.
3) Sveukupnost i jedinstvo mog odgoja, obrazovanja i životne prakse, navode me da se odlučno i neopozivo protivim ratnoj opciji kao načinu razrješavanja nagomilanih nesporazuma i suprotnosti u međuljudskim odnosima ‑ bez obzira na moguća, bilo čija opravdanja te "potrebe".
4) Vjerujem kako cijeli svoj život zastupam stavove sukladne iznesenima, kako u slučajevima uzajamne komunikacije s ostalim ljudima, tako i u odgoju vlastite djece. Mislim da u mojoj biografiji ne postoji nijedna činjenica koja bi svjedočila suprotno od iznesenoga. Oružje ne posjedujem, nikada nisam zakonski kažnjavan, ne iskazujem nasilno ponašanje. Vojni rok sam služio u vrijeme kad nisu postojale zakonske mogućnosti za prigovor savjesti, niti se od mene tražila žrtva svog ili tuđeg života u ime bilo koje, za mene čudne i tuđe ideje.
5) Kako nisam ni religiozan, ni pripadnik bilo koje sekte koja bi po pitanju svetosti i nedodirljivosti ljudskog života zauzimala stavove slične mojima, to ne morate ni tražiti njihove izvore na tom području. Smatram da humanistička etika ni u kojem slučaju ne mora imati kako religiozni, tako ni filozofski izvor ‑ već prvenstveno individualno ishodište. Na taj način stav poput mojeg se može ne steći ili steći (kao u mojem slučaju) kroz odgoj, obrazovanje, svakodnevno iskustvo ‑ jednom riječju, kroz cjeloviti proces formiranja ličnosti. On prema tome nije apriorni rezultat božje ili druge nadnaravne providnosti.
6) Poslijednji događaji povezani sa raspadom SFRJ, bratoubilački rat, nacionalna isključivost i mržnja, medijska propaganda s ciljem nipodoštavanja jedinki i grupa s obzirom na njihovu etničku i civilizacijsku pripadnost, ratni zločini koje su u manjoj ili većoj mjeri vršile sve upletene strane, totalni zastoj u funkcioniranju pravne države po pitanjima individualnih sloboda i zaštite ljudskih prava, broj civilnih žrtava rata koji se ne može pravdati nikakvim višim ciljevima i razlozima, te niz drugih protuprirodnih i protucivilizacijskih dešavanja, samo me učvršćuju u pravilnosti svog stava izloženog u osnovi točkom 1).
7) Kao državljanin Republike Hrvatske ispunjavam sve svoje obaveze prema zajednici, proizašle iz Ustava i odgovarajućih zakona, s isključenjem tobožnje obaveze degradacije, ugrožavanja ili oduzimanja tuđih života ‑ bez obzira na moguća, meni neprihvatljiva "opravdanja".
8) Prihvaćajući različitost stavova o pojedinim pitanjima, kao prirodno stanje svakog, pa i hrvatskog društva, priznajem svakoj jedinki pravo na zastupanje drugčijeg mišljenja od mojeg (ma i ne slagao se s njim), no nikome ne priznajem pravo da mi ga prisilno natura, a još manje, da me protivno mojem jasnom i rezolutnom stavu tjera na radnje koje su u suprotnosti sa njime, odnosno, protivne najdubljim moralnim zasadama mog bića.
9) Mislim da je izlišno pozivati se na niz međunarodno priznatih, potpisanih (i sa strane Republike Hrvatske), te vama neosporno poznatih dokumenata o ljudskim pravima (počev od Rezolucije Komisije za ljudska prava UN do Rezolucije 337 Europskog vijeća o pravu na prigovor savjesti), od kojih mnogi reguliraju i pitanje prigovora savjesti vojnoj službi. Opće prihvaćanje ovog ljudskog prava (prema čemu suvremena humanistička društva teže) spada, ne samo po mom mišljenju, u red najvećih civilizacijskih dostignuća ljudske rase. Moj je stav sasvim identičan Einsteinovom: Kad sam već kod tog predmeta da kažem i koju riječ o najgorem izrodu života krda, o meni omrznutoj vojsci. Kad je netko u stanju sa zadovoljstvom marširati strojevim korakom, ja ga već prezirem: veliki je mozak dobio zabunom, jer za to bi mu bila potpuno dovoljna i leđna moždina. Ta civilizacijska sramota zvana vojska morala bi nestati što je moguće prije. Junaštvo po naredbi, besmisleno nasilje i slijepo rodoljubništvo, kako ja sve to silno mrzim, kako mi je rat niska i mrska rabota; prije bih se dao sasjeći na komade negoli sudjelovati u tom bijednom činu.
10) S obzirom na velik broj nezakonitih radnji, poduzetih od strane vlasti, protiv ljudi koji zastupaju moju opciju, o čemu svjedoče brojni prilozi iz hrvatske štampe, u cilju eventualne zaštite cjelovitosti i dostojanstva svoje ličnosti, ovu molbu osim Komisiji za civilnu službu Ministarstva pravosuđa upućujem i Centru za mir, nenasilje i ljudska prava Antiratne kampanje Hrvatske, te Odboru za ljudska prava SDU. To činim samo s ciljem kako bi nedvoumno bilo jasno da svojim ZAHTJEVOM ničim ne kršim Ustav i zakone Republike Hrvatske, već se naprotiv, koristim pravom koje mi oni pružaju.
11) Molim Komisiju za civilnu službu da mi, u zakonom garantiranom roku od 90 dana, odgovori na moj ZAHTJEV, sa uputsvom za eventualni postupak žalbe ‑ u slučaju njegova negativnog razrješenja. Napominjem da se sa odbijanjem svog zahtjeva nikako ne mogu složiti. Vjerujem da nije ni u interesu društva naša međusobna konfrontacija, već isključivo dosljedno, civilizirano rješenje, koje je isto to društvo predvidjelo svojim aktima za ljude mog svjetonazora.
Očekujući rješenje,
Babić Ladislav
Čakovec
11.4.1994.g.
NAPOMENA
„Komisija za civilnu službu“ Ministarstva pravosuđa RH, RJEŠENJEM broj 514-03-02/4-93-2 od 12.5.1994. udovoljila je mom zahtjevu – temeljem prigovora savjesti – za Civilnom službom. Rješenje je potpisao predsjednik komisije prim.dr.sci Ladislav Krapac.
| ladislav_babic_ljudi_nalik_na_bogove.doc |
| ladislav_babic_ljudi_nalik_na_bogove.pdf |
|
|
.
Copyright © 2012 DIOGEN pro cultura magazine & Einhorn Verlag S. Begman, Küsnacht, Schweiz
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO magazine - Stevo Basara.
All Rights Reserved. Publisher: Einhorn Verlag S. Begman, 8700 Küsnacht, Schweiz
WWW: http://einhornswisse.weebly.com/
Contact Editorial board E-mail: sabihadzi@gmail.com; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Narudžbe/Order: einhornverlag@yahoo.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO magazine - Stevo Basara.
All Rights Reserved. Publisher: Einhorn Verlag S. Begman, 8700 Küsnacht, Schweiz
WWW: http://einhornswisse.weebly.com/
Contact Editorial board E-mail: sabihadzi@gmail.com; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Narudžbe/Order: einhornverlag@yahoo.com
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
