|
All Rights Reserved
Publishers and owners: Assoc. Prof. Dr and Dr. Honoris Causa Sabahudin Hadžialić and Peter Tase, Whitefish Bay, WI, United States of America MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
|
|
|
DIOGEN pro kultura magazin vam predstavlja
JA I NJIHOV RAT
|
| ||
19.12.2018
Empirijski doprinos proučavanju regionalnog konjstva
| ladislav_babic_empirijski_doprinos_proucavanju_regionalnog_konjstva_19.12.2018.doc |
| ladislav_babic_empirijski_doprinos_proucavanju_regionalnog_konjstva_19.12.2018.pdf |
4.12.2018
Mafija - igre moći
| mafija_igre_moci_ladislav_babic_5.12.2018.doc |
| mafija_igre_moci_ladislav_babic_5.12.2018.pdf |
13.11.2018
Upute za državni udar
|
| ||||
1.11.2018.
Kako dresirati ovcu
|
| ||||
14.10.2018.
Zašto Fruity a ne Pacman?
|
| ||||
04.10.2018.
Intuicija (mašta, raspašoj!)
|
| ||||
24.9.2018.
TRI PRAŠĆIĆA
|
| ||||
04.08.2018.
LUDI, LUĐI, NAJLUĐI - LJUDI
|
| ||||
24.09.2018.
20.07.2018.
Jesu li Hrvati smeće, ili...
|
| ||||
17.7.2018.
Hrvatska rapsodija: 1941. – 2018.
Croatian rhapsody: 1941 - 2018
|
| ||||
07.07.2018
Freigeist, zeitgeist i krankgeist
|
| ||||
09.05.2018.g.
O knjizi koju nisam čitao
|
| ||||
14.4.2018.g.
|
Prikaz knjige "Svijet kao globalni grijeh" gl. i odg. urednika DIOGEN pro kultura magazina, Sabahudina Hadžialića ("World As Global Sin", Eurasia Review, January 2018) iz pera Ladislava Babića - Bosna i Hercegovina (Magazin Plus, vl. Midhat Hajdarević)
|
Prikaz knjige "Svijet kao globalni grijeh" gl. i odg. urednika DIOGEN pro kultura magazina, Sabahudina Hadžialića ("World As Global Sin", Eurasia Review, January 2018) iz pera Ladislava Babića - Hrvatska (SBPeriskop, gl. i odg. urednik Veljko Lukić)
|
2.04.2018.g.
Krizni put
|
| ||||
3.03.2018.g.
Čeka se potez
|
| ||||
1.02.2018.g.
Nijanse crne
|
| ||||
1.01.2018.g.
Juriš lake konjice
|
| ||||
2.12.2017.g.
Virtualno, potencijalno, moguće, aktualno
|
| ||||
1.11.2017.g.
Četvrti rabijev govor
|
| ||||
1.10.2017.g.
O inteligenciji i kreaciji Pakla iz Raja
|
| ||||
27.8.2017.g.
Na etičkom brvnu
|
| ||||
13.07.2017.g.
Antifašistički „gens una sumus“
Slučaj Lustig
|
| ||||
Odgovor autora - saradnika DIOGEN pro kultura magazina Ladislava Babića na dopis upućen od strane direktora Argus Books & Magazines doo, Lazara Pranjića u subotu, 24.6.2017.
| ladislav_babic....odgovor_lazaru_pranjicu_kokosari....24.06.2017.docx |
| ladislav_babic....odgovor_lazaru_pranjicu_kokosari....24.06.2017.pdf |
Reakcija na tekst "Kokošari" našeg autora - saradnika Ladislava Babića...
---------- Proslijeđena poruka ----------
Šalje: Argus BooksMagazines <[email protected]>
Datum: 24. lipnja 2017. u 15:47
Prima: [email protected]
Poštovani,
Hvala Vam na prilici da odgovorim na uvrede Vašeg saradnika. Autor je
netačno izvrnuo činjenice i izneo poluistine i neistine o meni lično i mojoj izdavačkoj kući, koristio je javno privatnu prepisku, i uputio niz uvreda.
Ja se takođe bavim kulturom i tolerancijom, što svedoči niz autora koje sam objavio iz regiona (Srbi, Crnogorci; Hrvati, Bošnjaci, Makedonci), Evrope i sveta. Ja nisam dozvolio ni nacionalistama iz redova moga naroda (četnici, religiozni fanatici, zločnici, mogu samo da vide zatvorena vrata) da se pojave u mojoj izdavačkoj delatnosti. Meni ljudi nisu nacije, nego ljudi, ako je neko loš čovek, džaba mu je da se sakriva iza zastave. Pročitan je.
Inače, taj Vaš saradnik je nastavio sa uvredljivim privatnim emajl porukama, na koje više neću da odgovaram.
Srdačno,
Lazar Janić
direktor
Argus Books&Magazines doo
www.argusbooksmagazines.com
www.novapoetika-argusbooksmagazines.com
www.novapoetika.com
21.06.2017.
Kokošari
|
| ||||
22.05.2017.
Mislimo li da mislimo?
|
| ||||
30.4.2017.
LINEARNI ČOVJEK
|
| ||||
Redakcija DIOGEN pro kultura magazina podržava
DEKLARACIJU O ZAJEDNIČKOM JEZIKU HRVATA, SRBA, BOŠNJAKA I CRNOGORACA
DEKLARACIJU O ZAJEDNIČKOM JEZIKU HRVATA, SRBA, BOŠNJAKA I CRNOGORACA
28.3.2017 - naš saradnik iz Hrvatske - Ladislav Babić o Deklaraciji o zajedničkom jeziku
Kojim jezikom govore magarci?
Odaberimo sto majmuna, od kojih dva znaju oprati krumpir prije konzumacije, tri padaju na tlo svaki put kad skaču s grane na granu – ostalih devedeset pet njih čine prosjek. Evolucijski standard, kome se prilagođuju i ljudske statističke metode određivanja koeficijenata inteligencije stanovništva. Drugim riječima, od oko sedam milijardi ljudskih bića, većinu tvori krdo “magaraca” ili niti to, a tek manjina ih s pravom nosi naziv ljudskih bića – Homo sapiensa. Um i razum dvije su različite stvari. Um je produkt evolucije, nesavršen u biološkoj novotariji koju predstavlja, pa kao takav luta u svojim prosudbama i “mišljenjima”. Razum je “razložni um”, koji nastoji svoje zaključke potkrijepiti razlozima, bez lutanja prostorima mašte, emocija i psihodeličnih zaključaka nesavršenog mozga. Da nije tako, ne bi Ptolemej postavio osnove svog geocentričnog sistema, a gomila ga tisućljeće i pol slijedila poput stada; ne bi Kopernik ispravno shvatio svijet, već bi to učinio narod; umjesto Newtona osnove fizike bi postavila gomila, a ista bi ih unaprijedila umjesto Einsteina, dok se ne bi Planck spominjao umjesto naroda kao osnivač kvantne mehanike, a namjesto Bethovenove „Ode radosti“ narod bi i dalje ciktao uz zvuke izazvane trljanjem jedne jedine žice. Uzročnika TBC-a ne bi otkrio Koch već narod, a cjepivo protiv dječje paralize bi umjesto Salka izumio isti, kao što bi i o širenju svemira progovorio namjesto Hubblea. “Magarci” su naprosto in vivo podloga, iz koje se rađaju njihovi prevazilatelji! Kako je svijet prepun istih dugouhih evolucijskih “napredaka” živih stvorova, jasno je da netko umjesto njih mora zaključiti kako su jezici kojima se uzajamno gotovo sto posto razumiju, samo varijante jednog te istog, pluricentrično varijantnog jezika, kojeg „dugouhi“ mogu po volji nazivati imenima koja im padnu na pamet, ali to ne mijenja znanstvenu činjenicu koju im zalud tumači dva posto uznapredovalih na ljestvici inteligencije. Netko svoju ženu naziva Mucika, što nimalo ne utječe na nedvoumnu činjenicu da je u svim dokumentima zavedena pod imenom Valerija, o čemu on može imati proizvoljno ali netočno mišljenje. Upravo se slavi – kao da se ima što slaviti – pedeseta godišnjica „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, koju je potpisao i Krleža u trenucima rastrojstva s razumom, s obzirom da je tvrdio kako Srbi i Hrvati govore jednim jezikom koji prvi imenuju srpskim, a drugi hrvatskim. Kad Željko Jozić, ravnatelj „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“, kaže povodom najnovije „Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koja tek mora ugledati javnost:
“Deklaracija o zajedničkom jeziku", koju doduše uopće nisam vidio, ali prema samome nazivu i onome što se o njoj može pročitati mogu reći da također ide u red nepotrebnih akcija koje ne mogu imati ozbiljnijih utjecaja na hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik. Pogotovo to ne može utjecati na 24. službeni jezik Europske unije - hrvatski. Legitimno je pak pravo svakog čovjeka da svoj jezik naziva kako mu drago, ali je isto tako legitimno pravo svake države da se prema službenome nazivu svojega jezika odredi u svojim temeljnim dokumentima, poput ustava, i da ga nazove onako kako misli da je u skladu s voljom većine svojih građana. Hrvati su se još prije 50 godina, o čemu nam govori Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., vrlo energično borili da svoj jezik nazivaju hrvatskim kad je takvo mišlienie bilo prilično nepopularno i moglo je imati (a i imalo je) ozbiljnih posljedica. Od 1990. godine u hrvatskome Ustavu (čl. 12.) upisano je da je hrvatski jezik službeni jezik u Republici Hrvatskoj i ta se činjenica, bez obzira na ovakve deklaracije, izjave ili nečije želje neće promijeniti niti je ovakve akcije mogu na bilo koji način ugroziti“, („Večernji list“, 28.3.2017.), on ne može znanstveno objasniti činjenice. Kako smije govoriti da su se Hrvati „energično borili“ da svoj jezik zovu hrvatskim (što nimalo ne proturječi znanstvenoj činjenici o pluricentričnosti jednog jezika, koji se naziva hrvatskim, srpskim, bosanskim ili crnogorskim u skladu sa vjetrovima politike, a ne znanstvenih istraživanja) temeljem potpisa na „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ (od čega mnogih licemjera, koji su tek raspadom bivše države postali „veliki“ Hrvati), a sad kad je ovu novu – zaista zasnovanu na znanstvenim premisama – u preliminarnoj fazi potpisalo već oko 220 uglednika sva četiri naroda:
Dubravka Ugrešić, Edo Popović, Daša Drndić, Slobodan Šnajder, Olja Savićević Ivančević, Damir Karakaš, Bora Ćosić, Vedrana Rudan, Roman Simić,, Snježana Banović, Svetislav Basara, Dragan Velikić, Alida Bremer, Ermin Bravo, Branko Buden, Balša Brković, Ivan Ćolović, Svetlana Slapšak, Filip David, Boris Dežulović, Rajko Grlić, Tatjana Gromača, Srećko Horvat, Željko Ivanković, Ante Tomić, Viktor Ivančić, Dejan Jović, Mirjana Karanović, Željko Komšić, Enver Kazaz. ,Snježana Kordić, Pero Kvesić, Ateksandar Hut Kono, Predrag Lucić, Nebojša Lujanović, Dragan Markovina, Josip Mlakić, Branislav Oblučar, Teofil Panćić, Vuk Perišić, Nikola Petković, Drago Pilsel, Boris Postnikov, Heni Erceg, Nenad Rizvanović, Mima Simić, Biljana Srbljianović, Faruk Šeehic, Rade Šerbedžija, Lenka Udovički, Igor Stiks, Vladimir Arseniiević, Vladislav Bajac, Nikola Bajto, Asja Bakić, Ahmed Burić, Marinko Čulić, Ferida D uraković, Z,dravko Grebo, Fadila Nura Haver, Oto Horvat, Saša Ilić, Ivan Ivanji, Ante Lešaja, Miriana Miočinović, Boris Pavelić, Borka Pavičević, Ana Pejović, Vuk Perišić, Vesna Teršelić, Srdan V . Tešin, Nenad Veličković, Zdravko Zima, Jasmila Žbanić, Jasna Šamić, Elma Tataragić, Srđan Srdić, Tijana Spasić, Adis Šušnjar, Vuk Uskoković, Borka Rudić, Nela Pamuković,…,apriori negirati univerzalnost njihovih zaključaka? Želja, ta subjektivna, emocionalna kategorija, posve je izvan znanstvenog diskursa, i jako je žalosno da to jedan ravnatelj navodno znanstvene institucije nimalo ne shvaća. Kad umom zavlada politički probitak namjesno naučno verificiranih činjenica (dali i kod Mate Kapovića, koji u osnovi ima jednak stav o jeziku, ali mu potpis izostaje?), bolje da se čovjek ostavi iluzija da bilo što doprinosi znanosti.
U ustavima ili dokumentima EU može pisati svašta (pa i da Hrvatska baštini zasade ZAVNOHA, dok u praksi neoustaše sve više orgijaju), jer je znanost jedna jedina, a ustavi se mijenjaju u zavisnosti od političkog trenutka i interesa vladajućih elita. Pa, „magarad“ i njihove države smiju zamišljati da je Zemlja ravna ploča, Mjesec umjetna tvorevina vanzemaljskih inteligencija, a Spasitelj tek što nije došao, to ništa ne utječe na naučno fundirane zaključke eksperata, i smijeh publike nad titlovanim filmovima, i uzjamnom (makar samo verbalnom) razumijevanju političara čije intervju ne prevode ni nacionalne televizije. Niz komentara prije no je nova „Deklaracija“ uopće objavljena, od strane „magaraca“ koji daklem uopće ne znaju njen sadržaj, niti su vidjeli – a kamoli pročitali – knjigu S.Kordić, ne svjedoče o jeziku koliko o dugouhim predstavnicima „prosječnih“ naroda, za koje uostalom nisam ja izmislio krilaticu da „zaslužuju vlast kakvu imaju“, a s njome i sve idiotarije koje im ista servira. Pa dok oni jezik kojim se međusobno - bez prevoditelja - psuju i darivaju epitetima preko prekograničnih ili prekorovoskih linija nazivaju hrvatskim, srpskim, bosanskim ili crnogorskim, kao što netko svoju suprugu zove Mucika, nek' je imaju. U ime onih koji se jezikom svakodnevno služe kao profesionalnim alatom, za razliku od komentatora koji ne znaju složiti tri riječi bez četiri pogreške, Slobodan Šnajder najbolje objašnjava namjere i bit „Deklaracije“:
“Jedna grupa ljudi upućnih u pitanja jezika izlazi sa zajedničkom platformom nakon prilično dugog usuglašavanja, dobro znajući o kako se osjetljivoj materiji ovdie radi. Među njima su i pisci, prozaisti, pjesnici... O pjesnicima je Jean-Paul Sartre davno rekao da su to oni koji "odbijaju iskorištavati jezik" hoteći reći: iskorištavati ga u neke jeziku strane svrhe. To vrijedi i za ovu deklaraciju. Iza nas ne stoji nikakva politika, nikakva država, akademija, ova ili ona, akademska zajednica - ničeg sličnog tu nema što bi moglo poslužiti "pojačanju" pa i nametanju naših stavova. Deklaracija nije "ni u čije ime" i nema nikakvu institucionalnu podršku. Ona se naprosto zasniva na neposrednim, i ja držim, bistrim, ali i znanstveno zasnovanim stavovima. Možda bi se osnovni stav mogao ovako sažeti: Nemojmo mistificirati u pogledu razlika jednog, zajedničkog polivalentnog jezika, ali ih isto tako nemojmo nasilno brisati. Nema ničeg posebno politički eksplozivnog u tome kako taj jezik zvati. Osobno držim da je najbolje da Hrvati taj jezik zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. To nije daleko od osnovnih Krležinih stavova o jeziku bez obzira na to što je bard, pod stare dane, od njih dijelom odustao, neznano zašto. Treba li sad netko, zbog Deklaracije, izaći iz nekog centralnog komiteta, ostaje vidjeti.”
Jednostavno, ona je proizašla iz zdrave glave njenih sastavljača, a ne iz bolesnih mozgova političara, karijerističkih umova zasjelih po institucijama, ili neobrazovanih glava prosjeka navijačkog mentaliteta. Čitavo uprosječeno stado koje o svemu ima „svoj“, od vlastitih „pastira“ unaprijed nametnuti sud, ni ne shvaća da je sem materijalno, i duhovno opljačkan, i to u vremenima kad je na sve većoj cijeni univerzalna primjenljivost svega pa i jezika. Napose mnogi njihovi bardovi, kojih se tiraža djela deseterostruko smanjila u odnosu na ranije, radije vole biti prvi u „selu“ negoli među desetak njih u „gradu“. Da im je i razum popljačkan, moglo bi se tvrditi tek kad bi se dokazalo da su ga posjedovali. Kao što prosjek jede sarmu, a većina samo kiselo zelje, tako tek prosječno baštini ljudsku kreativnost kojoj – izuzev njegovih najbistrijh predstavnika koji uspješe prevazići plodove uzajamnih plođenja „magaraca“ – nisu mnogo više doprinjeli od revanja svojih životinskih rođaka. Njak, njak, njak,…!
Odaberimo sto majmuna, od kojih dva znaju oprati krumpir prije konzumacije, tri padaju na tlo svaki put kad skaču s grane na granu – ostalih devedeset pet njih čine prosjek. Evolucijski standard, kome se prilagođuju i ljudske statističke metode određivanja koeficijenata inteligencije stanovništva. Drugim riječima, od oko sedam milijardi ljudskih bića, većinu tvori krdo “magaraca” ili niti to, a tek manjina ih s pravom nosi naziv ljudskih bića – Homo sapiensa. Um i razum dvije su različite stvari. Um je produkt evolucije, nesavršen u biološkoj novotariji koju predstavlja, pa kao takav luta u svojim prosudbama i “mišljenjima”. Razum je “razložni um”, koji nastoji svoje zaključke potkrijepiti razlozima, bez lutanja prostorima mašte, emocija i psihodeličnih zaključaka nesavršenog mozga. Da nije tako, ne bi Ptolemej postavio osnove svog geocentričnog sistema, a gomila ga tisućljeće i pol slijedila poput stada; ne bi Kopernik ispravno shvatio svijet, već bi to učinio narod; umjesto Newtona osnove fizike bi postavila gomila, a ista bi ih unaprijedila umjesto Einsteina, dok se ne bi Planck spominjao umjesto naroda kao osnivač kvantne mehanike, a namjesto Bethovenove „Ode radosti“ narod bi i dalje ciktao uz zvuke izazvane trljanjem jedne jedine žice. Uzročnika TBC-a ne bi otkrio Koch već narod, a cjepivo protiv dječje paralize bi umjesto Salka izumio isti, kao što bi i o širenju svemira progovorio namjesto Hubblea. “Magarci” su naprosto in vivo podloga, iz koje se rađaju njihovi prevazilatelji! Kako je svijet prepun istih dugouhih evolucijskih “napredaka” živih stvorova, jasno je da netko umjesto njih mora zaključiti kako su jezici kojima se uzajamno gotovo sto posto razumiju, samo varijante jednog te istog, pluricentrično varijantnog jezika, kojeg „dugouhi“ mogu po volji nazivati imenima koja im padnu na pamet, ali to ne mijenja znanstvenu činjenicu koju im zalud tumači dva posto uznapredovalih na ljestvici inteligencije. Netko svoju ženu naziva Mucika, što nimalo ne utječe na nedvoumnu činjenicu da je u svim dokumentima zavedena pod imenom Valerija, o čemu on može imati proizvoljno ali netočno mišljenje. Upravo se slavi – kao da se ima što slaviti – pedeseta godišnjica „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, koju je potpisao i Krleža u trenucima rastrojstva s razumom, s obzirom da je tvrdio kako Srbi i Hrvati govore jednim jezikom koji prvi imenuju srpskim, a drugi hrvatskim. Kad Željko Jozić, ravnatelj „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“, kaže povodom najnovije „Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koja tek mora ugledati javnost:
“Deklaracija o zajedničkom jeziku", koju doduše uopće nisam vidio, ali prema samome nazivu i onome što se o njoj može pročitati mogu reći da također ide u red nepotrebnih akcija koje ne mogu imati ozbiljnijih utjecaja na hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik. Pogotovo to ne može utjecati na 24. službeni jezik Europske unije - hrvatski. Legitimno je pak pravo svakog čovjeka da svoj jezik naziva kako mu drago, ali je isto tako legitimno pravo svake države da se prema službenome nazivu svojega jezika odredi u svojim temeljnim dokumentima, poput ustava, i da ga nazove onako kako misli da je u skladu s voljom većine svojih građana. Hrvati su se još prije 50 godina, o čemu nam govori Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., vrlo energično borili da svoj jezik nazivaju hrvatskim kad je takvo mišlienie bilo prilično nepopularno i moglo je imati (a i imalo je) ozbiljnih posljedica. Od 1990. godine u hrvatskome Ustavu (čl. 12.) upisano je da je hrvatski jezik službeni jezik u Republici Hrvatskoj i ta se činjenica, bez obzira na ovakve deklaracije, izjave ili nečije želje neće promijeniti niti je ovakve akcije mogu na bilo koji način ugroziti“, („Večernji list“, 28.3.2017.), on ne može znanstveno objasniti činjenice. Kako smije govoriti da su se Hrvati „energično borili“ da svoj jezik zovu hrvatskim (što nimalo ne proturječi znanstvenoj činjenici o pluricentričnosti jednog jezika, koji se naziva hrvatskim, srpskim, bosanskim ili crnogorskim u skladu sa vjetrovima politike, a ne znanstvenih istraživanja) temeljem potpisa na „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ (od čega mnogih licemjera, koji su tek raspadom bivše države postali „veliki“ Hrvati), a sad kad je ovu novu – zaista zasnovanu na znanstvenim premisama – u preliminarnoj fazi potpisalo već oko 220 uglednika sva četiri naroda:
Dubravka Ugrešić, Edo Popović, Daša Drndić, Slobodan Šnajder, Olja Savićević Ivančević, Damir Karakaš, Bora Ćosić, Vedrana Rudan, Roman Simić,, Snježana Banović, Svetislav Basara, Dragan Velikić, Alida Bremer, Ermin Bravo, Branko Buden, Balša Brković, Ivan Ćolović, Svetlana Slapšak, Filip David, Boris Dežulović, Rajko Grlić, Tatjana Gromača, Srećko Horvat, Željko Ivanković, Ante Tomić, Viktor Ivančić, Dejan Jović, Mirjana Karanović, Željko Komšić, Enver Kazaz. ,Snježana Kordić, Pero Kvesić, Ateksandar Hut Kono, Predrag Lucić, Nebojša Lujanović, Dragan Markovina, Josip Mlakić, Branislav Oblučar, Teofil Panćić, Vuk Perišić, Nikola Petković, Drago Pilsel, Boris Postnikov, Heni Erceg, Nenad Rizvanović, Mima Simić, Biljana Srbljianović, Faruk Šeehic, Rade Šerbedžija, Lenka Udovički, Igor Stiks, Vladimir Arseniiević, Vladislav Bajac, Nikola Bajto, Asja Bakić, Ahmed Burić, Marinko Čulić, Ferida D uraković, Z,dravko Grebo, Fadila Nura Haver, Oto Horvat, Saša Ilić, Ivan Ivanji, Ante Lešaja, Miriana Miočinović, Boris Pavelić, Borka Pavičević, Ana Pejović, Vuk Perišić, Vesna Teršelić, Srdan V . Tešin, Nenad Veličković, Zdravko Zima, Jasmila Žbanić, Jasna Šamić, Elma Tataragić, Srđan Srdić, Tijana Spasić, Adis Šušnjar, Vuk Uskoković, Borka Rudić, Nela Pamuković,…,apriori negirati univerzalnost njihovih zaključaka? Želja, ta subjektivna, emocionalna kategorija, posve je izvan znanstvenog diskursa, i jako je žalosno da to jedan ravnatelj navodno znanstvene institucije nimalo ne shvaća. Kad umom zavlada politički probitak namjesno naučno verificiranih činjenica (dali i kod Mate Kapovića, koji u osnovi ima jednak stav o jeziku, ali mu potpis izostaje?), bolje da se čovjek ostavi iluzija da bilo što doprinosi znanosti.
U ustavima ili dokumentima EU može pisati svašta (pa i da Hrvatska baštini zasade ZAVNOHA, dok u praksi neoustaše sve više orgijaju), jer je znanost jedna jedina, a ustavi se mijenjaju u zavisnosti od političkog trenutka i interesa vladajućih elita. Pa, „magarad“ i njihove države smiju zamišljati da je Zemlja ravna ploča, Mjesec umjetna tvorevina vanzemaljskih inteligencija, a Spasitelj tek što nije došao, to ništa ne utječe na naučno fundirane zaključke eksperata, i smijeh publike nad titlovanim filmovima, i uzjamnom (makar samo verbalnom) razumijevanju političara čije intervju ne prevode ni nacionalne televizije. Niz komentara prije no je nova „Deklaracija“ uopće objavljena, od strane „magaraca“ koji daklem uopće ne znaju njen sadržaj, niti su vidjeli – a kamoli pročitali – knjigu S.Kordić, ne svjedoče o jeziku koliko o dugouhim predstavnicima „prosječnih“ naroda, za koje uostalom nisam ja izmislio krilaticu da „zaslužuju vlast kakvu imaju“, a s njome i sve idiotarije koje im ista servira. Pa dok oni jezik kojim se međusobno - bez prevoditelja - psuju i darivaju epitetima preko prekograničnih ili prekorovoskih linija nazivaju hrvatskim, srpskim, bosanskim ili crnogorskim, kao što netko svoju suprugu zove Mucika, nek' je imaju. U ime onih koji se jezikom svakodnevno služe kao profesionalnim alatom, za razliku od komentatora koji ne znaju složiti tri riječi bez četiri pogreške, Slobodan Šnajder najbolje objašnjava namjere i bit „Deklaracije“:
“Jedna grupa ljudi upućnih u pitanja jezika izlazi sa zajedničkom platformom nakon prilično dugog usuglašavanja, dobro znajući o kako se osjetljivoj materiji ovdie radi. Među njima su i pisci, prozaisti, pjesnici... O pjesnicima je Jean-Paul Sartre davno rekao da su to oni koji "odbijaju iskorištavati jezik" hoteći reći: iskorištavati ga u neke jeziku strane svrhe. To vrijedi i za ovu deklaraciju. Iza nas ne stoji nikakva politika, nikakva država, akademija, ova ili ona, akademska zajednica - ničeg sličnog tu nema što bi moglo poslužiti "pojačanju" pa i nametanju naših stavova. Deklaracija nije "ni u čije ime" i nema nikakvu institucionalnu podršku. Ona se naprosto zasniva na neposrednim, i ja držim, bistrim, ali i znanstveno zasnovanim stavovima. Možda bi se osnovni stav mogao ovako sažeti: Nemojmo mistificirati u pogledu razlika jednog, zajedničkog polivalentnog jezika, ali ih isto tako nemojmo nasilno brisati. Nema ničeg posebno politički eksplozivnog u tome kako taj jezik zvati. Osobno držim da je najbolje da Hrvati taj jezik zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. To nije daleko od osnovnih Krležinih stavova o jeziku bez obzira na to što je bard, pod stare dane, od njih dijelom odustao, neznano zašto. Treba li sad netko, zbog Deklaracije, izaći iz nekog centralnog komiteta, ostaje vidjeti.”
Jednostavno, ona je proizašla iz zdrave glave njenih sastavljača, a ne iz bolesnih mozgova političara, karijerističkih umova zasjelih po institucijama, ili neobrazovanih glava prosjeka navijačkog mentaliteta. Čitavo uprosječeno stado koje o svemu ima „svoj“, od vlastitih „pastira“ unaprijed nametnuti sud, ni ne shvaća da je sem materijalno, i duhovno opljačkan, i to u vremenima kad je na sve većoj cijeni univerzalna primjenljivost svega pa i jezika. Napose mnogi njihovi bardovi, kojih se tiraža djela deseterostruko smanjila u odnosu na ranije, radije vole biti prvi u „selu“ negoli među desetak njih u „gradu“. Da im je i razum popljačkan, moglo bi se tvrditi tek kad bi se dokazalo da su ga posjedovali. Kao što prosjek jede sarmu, a većina samo kiselo zelje, tako tek prosječno baštini ljudsku kreativnost kojoj – izuzev njegovih najbistrijh predstavnika koji uspješe prevazići plodove uzajamnih plođenja „magaraca“ – nisu mnogo više doprinjeli od revanja svojih životinskih rođaka. Njak, njak, njak,…!
|
| ||||
Gl. i odg. urednik DIOGEN pro kultura magazina, Doc.dr. Sabahudin Hadžialić je krajem februara/veljače 2017.g. objavio knjigu u SAD-u - odabrane pjesme (Izdavač Transcendent Zero Press - Urednik Dustin Pickering) - dole -
dovoljno je pogledati naslovnicu i vidjeti da su pjesme prevedene sa istog jezika
dovoljno je pogledati naslovnicu i vidjeti da su pjesme prevedene sa istog jezika
27.2.2017
Sauron se vraća, Mordor se obnavlja, Hobiti planduju
|
| ||||
03.01.2017
BUDALE IZ PRIRUČNIKA
|
| ||||
23.12.2016
POMETANJE POD TEPIH
|
| ||||
21.11.2016
O izgledu slona
|
| ||||
11.10.2016
Ni za mudraca, ni za madraca
|
| ||||
11.9.2016
LET
|
| ||||
14.8.2016.
ROBLJE
|
| ||||
24.7.2016.
Ugriz anđela sujete
|
| ||||
19.6.2016.
SEBIČNI UM
|
| ||||
16.5.2016.
BIJEG U SLOBODU
|
| ||||
17.4.2016.
SREĆA
|
| ||||
25.3.2016.
Kad jednom ne bude nas
|
| ||||
27.2.2016.
Jedno stablo raste u šumi
|
| ||||
16.2.2016.
Umovi korovom zarasli
|
| ||||
26.1.2016.
Izbjeglička crvotočina
| ladislav_babic_26.01.2016_izbjeglicka_crvotocina.doc |
| ladislav_babic_26.01.2016_izbjeglicka_crvotocina.pdf |
14.1.2016.
Ustaška polovina balege
| ladislav_babic....ustaska_polovina_balege....14.01.2016.docx |
| ladislav_babic....ustaska_polovina_balege....14.01.2016.pdf |
24.12.2015
Božični duh stada
|
| ||||
10.12.2015
Jesu li Darwin i Einstein krivi?
|
| ||||
1.12.2015.
Most treba srušiti!
(bitka za ranjenike)
| ladislav_babic_1.12.2015_most_treba_srusiti.doc |
| ladislav_babic_1.12.2015_mosta_treba_srusiti.pdf |
12.11.2015.
Ne želim(o) stranke, već ZOD!
| ladislav_babic_ne_zelimo_stranke_vec_zod...12.11.2015.doc |
| ladislav_babic_ne_zelimo_stranke_vec_zod...12.11.2015.pdf |
18.10.2015.
Tekst, kontekst, interpretacija i špurijus
| ladislav_babic...diogen_pro_culture_magazine...tekst_kontekst_interpretacija_i_špurijus...18.10.2015.doc |
| ladislav_babic...diogen_pro_culture_magazine...tekst_kontekst_interpretacija_i_špurijus...18.10.2015.pdf |
1.10.2015.
Komarac
|
| ||||
1.9.2015.
Prah zemaljski i zlatna nit
| ladislav_babic_1.9.2015_prah_zemaljski_i_zlatna_nit.doc |
| ladislav_babic_1.9.2015_prah_zemaljski_i_zlatna_nit.pdf |
5.7.2015.
Alterra: fragment povijesti, prije konačne pobjede
| ladislav_babic_alterra_fragment_povijesti_prije_konacne_pobjede_05.7.2015.doc |
| ladislav_babic_alterra_fragment_povijesti_prije_konacne_pobjede_05.7.2015.pdf |
2.6.2015
Kako „čitati“ povijest?
|
| ||||
4.5.2015
Kakvo novinarstvo?
|
| ||||
26.3.2015.
POBJEDA NEANDERTALCA?
|
| ||||
17.2.2015.
Pet okusa maškarade
|
| ||||
21.1.2015.
Turingov test slobode
|
| ||||
21.12.2014.
Pozobala kokoš!
|
| ||||
24.11.2014.
Montaža čovjeka
| ladislav_babic_montaza_covjeka_24.11.2014.doc |
| ladislav_babic_montaza_covjeka_24.11.2014.pdf |
31.10.2014.
Život mrtvih
|
| ||||
12.10.2014.
NeverEndingStory
|
| ||||
24.9.2014.
Tko je kriv?
|
| ||||
1.9.2014.
Aksiomi ljudskosti
|
| ||||
08.7.2014.
Mit o kontinuitetu
Iole inteligentnijem stvoru dođe za povraćati koliko se Hrvatska, Srbija i BiH trude učvrstiti svoju novonastalu državnost pozivanjem na neki povijesni (kvazi)kontinuitet. Naroda, jezika, država i državotvorstva. Da ih odmah razočaram, takvog kontinuiteta naprosto nema, ne postoji, piši kući „propala hipoteza, a kamoli činjenica“. O konstruiranju nacija temeljem zahtjeva elita za objedinjavanjem tržišta, počevši od ujedinjenja malih, lokalnih geografskih područja do nacionalnih država koje dan danas postadoše preuske za narasle zahtjeve i kapacitete liberalnog kapitalizma (dovodeći do globalizacije, sveopćeg miješanja stanovništva i u perspektivi do pretapanja naroda u prirodnu strukturu lišenu svih nacionalnih a posebice nacionalističkih ograničenja – jedinstvenu ljudsku vrstu), već je dovoljno argumentirano. Objektivna povijest, potvrđena tvrdnjama antropologije i genetike, ne poznaje nikave praiskonske hrvatske, srpske ili bošnjačke nacije – a posebice ne u nekim navodno čistim vidovima – temeljem čega bismo izvlačili dalekosežne zaključke koji obično rezultiraju morem krvi. Najteže je vršiti relevantna zaključivanja uronjen u aktualno zbivanje – no dovoljno je imati nešto dobre volje, istinoljubivosti, slobode od robovanja predrasudama i mitovima, da se shvati istina.
Još uvijek smo u tijeku formiranja hrvatske i početka nastajanja bošnjačke nacije*, dok je ona srpska nešto starijeg datuma konstrukcije, ali vrlo daleko od iskona. Iako se u dokumentima mogu pronaći najstariji datumi spominjanja hrvatskog imena, ono do skorijih vremena nikada nije obuhvaćalo sve stanovnike suvremene države, a koje se elita na sve načine trudi umjesto građanima nazivati Hrvatima. U političkom smislu, to je dakako moguće, u etničkom pak – usred smo konstrukcije hrvatskog naroda kao jedinstvene etničke formacije. Tek krajem 1.svjetskog rata prestala je egzistirati u okvirima raspadajuće A-U monarhije, tzv. „Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“ zasnovana 1868. godine Hrvatsko-ugarskom nagodbom. Daklem se hrvatsko ime nije prostiralo na teritorij današnjih sastavnica RH - Dalmaciju i Slavoniju i njihovo stanovništvo. Kao kuriozitet, i podsjetnik onima koji govore o nelegalnom ujedinjenju države SHS sa Srbijom, jer Hrvatski sabor nikada nije usvojio takav akt, zgodno je spomenuti da Dalmatinski sabor nikada nije razriješio državnopravne veze Dalmacije sa A-U, već je to učinio Hrvatski sabor koji nad njom nije imao nikakvu formalnu vlast! Genetička istraživanja, podržana ne samo činjenicama nego i s malo dobre volje da se shvati kako se ljudski rod od vajkada međusobno miješa, jasno ukazuju da hrvatskog naroda nikada ni nije bilo (kao i drugih naroda kugle zemaljske) do početaka njihove konstrukcije, kada se sve moguće raznolikosti ljudi prisutnih na jednom teritoriju nastoje izravnati, podvodeći ih naposlijetku pod jedno ime – narod. Hrvatski, srpski, bošnjački ili engleski – sasvim svejedno. To se čini svim mogućim, zamislivim i nezamislivim načinima koji omogućuju – prvenstveno eliti – lakši život na kontroliranom području. Podjarmljujući ratovima pobijeđene, uz kasniju njihovu asimilaciju, unificirajući jezične razlike normiranjem zajedničkog jezika, uvođenjem skupne valute i carina prema drugim teritorijima (dok ih se eventualno ne inkorporira u vlastitu državu; slučaj ukrajinskog Krima na primjer), itd. Pritom sve te promjene bivaju predstavljene kao garant, a u kasnijoj povijesti i dokaz etničkog i državotvornog kontinuiteta. Što stariji narod, što starija i veličanstvenija država koja sa ovom suvremenom uglavnom ima više negoli nategnute povezanosti, to je veće apsolutno pravo koje se polaže na narodno i državno ime, te pravne posljedice koje to nosi. Kojih se u danom trenutku, još lakše odriče no je bilo prihvaćeno, dakako – opet po diktatu elita.
Usred perioda nacije u formiranju, javljaju se paradoksalne situacije. Kaže se da je jezik bitna odrednica naroda, dok istovremeno egzistiraju tri dijalekta kojih se govornici međusobno teško sporazumijevaju, ali se svi oni svrstavaju pod hrvatski jezik. Koji? Onu normiranu štokavsku ijekavštinu, kojoj odričemo varijetetnu povezanost sa okolnim, svima razumljivim različicama, istovremeno inkorporirajući pod zajedničko ime uzajamno teško razumljive dijalekte? Za koje, usput rečeno, postoje zahtjevi u nekih hrvatskih intelektualaca da se proglase zasebnim jezicima (1, 2, 3)! Kojim onda jezikom govore Hrvati? Kajkavskim, čakavskim, štokavskim ili – hrvatskim? Ako je zajednički jezik osnovni uslov postojanja nacije (neki autori navode više uslova), sasvim lijepo se uviđa logička zbrka u koju upadaju zastupnici postojanja čakavskog i kajkavskog jezika; zašto ne i čakavske te kajkavske nacije? Iz takvih paradoksa nastoje se izvući promicatelji zajedničkog „hrvatskog jezika“, što ni ne bi bilo loše da imaju u vidu bolje sporazumijevanje državljana, dakako – priznajući njegovu varijetetnost u odnosu na zajednički policentrični jezik. Upravo negiranje te činjenice ukazuje kako im je sporazumijevanje zadnja rupa na svirali, a prvenstveno - okupljanje u jedinstvenu, hrvatsku naciju! Zaista, konstruktorski radovi još uvijek su u tijeku! Citat Gordane Uzelac:
„Nacionalizam je jedan od procesa formiranja nacije, to jest pojava nacionalizma može biti znak odvijanja procesa /re/formiranja nacija.“, („Kad nastaje nacija? Konstitutivni elementi i procesi na primeru Hrvatske“),
u posvemašnjem skladu sa aktualnim zbivanjima, to samo potvrđuje. Dakako da će, usred procesa formiranja hrvatske nacije preostati ono što eliti jedino i odgovara – varijetetna različica zajedničkog policentričnog jezika, jer jedino ona i podrazumijeva lakše sporazumijevanje, promet roba i usluga na teritoriju pod kontrolom vlasti. Tijekom vremena izgubit će se averzija i prema razumljivim različicama srpskohrvatskog jezika, jer neizmjerna žudnja kapitala za širenjem jača je od ograničavajuće želje kratkovidih nacionalista za jezičnim, nacionalnim i inim ograničenjima. Kapital će prerasti ograničenja koja je sam uveo u prilog svoga rasta, jer će mu postati smetnjom.
Istovremeno s rađanjem nacija u Regiji, prisustvujemo i začetku njihovog rastakanja u „kotlu za miješanje“ zvanom EU. Kao štu su SAD to uspješno izvele u kraćem, tako će se to desiti u Evropi (a potom i svijetu) u mnogo, mnogo dužem periodu. Regija uvijek kasni u fazi, te je interesantno vidjeti kako će izgledati rezulat kolizije dva paralelno odvijajuća antagonistička procesa – lokalnog formiranja nacija praćenog začetkom njihova izumiranja u širem okružju (da se to sagleda potreban je istančan osjećaj za povijesno vrijeme). Elite koje vode cijelu stvar, nalaze se u prilično škakljivom položaju istovremenog inzistiranja na lokalnim ograničenjima (kako bi učvrstile položaj unutar uzurpiranog unutrašnjeg tržišta) u okružju širih procesa kojima se moraju prilagođavati. Tako se odriču nacionalne valute, ukidaju carine, prihvaćaju neometan protok ljudi, roba i usluga, strancima se smiješe ograničena izborna i politička prava, a unatoč podizanja tenzija nacionalnog ponosa zbog prihvaćanja „hrvatskog jezika“ kao službenog unutar institucija EU, u međusobnoj komunikaciji s inostranstvom služe se suvremenim pandanom latinštine – engleskom jezikom. Kratkovidno, iz interesa inzistirajući na povijesnom kontinuitetu vlastite etnije i jezika kao njegove bitne komponente, nisu sposobni uvidjeti umiranje i jednog i drugog, kao tek privremenih etapa u socijalnoj evoluciji čovječanstva. Ništa nije besmrtno, kako nastane tako i (iz)umre kada mu napukne čas. Raznorazni narodi skupljeni širom svijeta na isti teritorij, slili su se u američku naciju, sa potomcima sve manje osvrčućim na svoje „korijene“ koji, uostalom, također nisu odvajkada.
Bezbrojni jezici izumiru svakodnevno širom svijeta, jer nestaju njihovi prirodni govornici – što nasiljem, što prirodnim izumiranjem, što prihvaćanjem suvremene lingua france i još niza razloga, a dugoročno gledano zbog onog najočitijeg (za nezamagljene umove) – potrebe za zajedničkim, svima razumljivim oblikom sporazumijevanja stanovnika globalnog sela, u koje se pretvorila naša planeta. Stoga i učimo strane jezike od najranijeg perioda vlastitog obrazovanja. Izumrli jezici vrlo teško će se revitalizirati u smislu obnavljanja aktualnih govorničkih grupa – svijet za to naprosto ne pokazuje potrebu – što ne znači da nije zainteresiran sačuvati kulturalno naslijeđe niklo na tim jezicima. Naravno da je u općem interesu sačuvati pisane, fonetske, gramatičke i pravopisne karakteristike nestajućih jezika, kako nam oni jednog dana ne bi postali sasvim nerazumljivi i zahtijevali novog Champolliona za dešifriranje. I, dakako, radi razumijevanja velike kulturalne ostavštine – baštine cijelog ljudskog roda - podignute na tim jezicima. Ako je jezik bitna karakteristika naroda, bez koje je nemoguće istoga zamisliti, kako to današnji Srbi ipak prepoznaju svoj nacionalni identitet, unatoč iz javne upotrebe potisnutog slavenosrpskog (zadržao se samo u pravoslavnoj liturgiji)? Jesu li stekli drugi identitet služeći se aktualnom inačicom srpskohrvatskog, zvanom „srpski jezik“ (kako to uopće uspijeva Amerikancima, bez opstojnosti „američkog jezika“?)? Jeli ga Vuk Karadžić ugrožavao „nametanjem“ raširenijeg načina sporazumijevanja među narodom; jeli time mijenjao ili ugrožavao srpski nacionalni identitet?; jeli ga svojom reformom učvršćivao ili je naprosto – sasvim jednostavno, bez ikakvih metafizičkih mistifikacija – omogućio većem broju ljudi da se bolje i efikasnije sporazumijevaju no do tada? Dali je u istom smislu bilo upereno i novosadsko prihvaćanje pravopisa zajedničkog policentričnog jezika, uz uvažavanje regionalnih različitosti, ili je tendencija bila obično posrbljivanje? Osjećaju li se Srbi ugroženiji od minimalno različitih varijanti susjednih naroda, a ovi od srpske – negoli su se osjećali prihvaćanjem Vukove reforme? To nije pitanje niti za lingviste, niti za povjesničare, već prije za psihopatologiju politike i kolektivnog mentaliteta formiranog njome.
Čini se paradoksalnim da svi jure na tečajeve angleštine – jer su za svijet, bez njenog znanja naprosto nepostojeći – dok istovremeno na regionalnom nivou postavljaju ograde uzajamnom razumijevanju međusobnim ekskomunikacijama jezika (u osnovi, jednog te istog!), izmišljajući čak i nova slova kako bi pokazali i dokazali svoju navodnu posebnost. Taj prividni paradoks ima sasvim jednostavno rješenje: u globaliziranom svijetu ne može se uključiti u participaciju moći, znanja i vještina bez poznavanja jedinstvenog načina komunikacije ljudi među kojima želiš uspjeti. To je tek preduvjet iza kojeg moraju slijediti talent, inteligencija, obrazovanje i borba za afirmaciju. U svome „selu“ sve se može neizmjerno olakšati smanjivanjem konkurencije, postavljajući (realno nepostojeće) psihološke barijere nerazumljivosti i drukčijosti između „nas“ i „njih“. Metodom sasvim razrađenom i uspješnom u lokalnim okvirima, no pokušajte – primjerice - na ovako smiješan, primitivan, neinteligentan i sulud način eliminirati konkurenciju u bilo kojem području ljudske djelatnosti između Amerikanaca i Engleza! Umjesto da se nacionalni književni bardovi bore za što širi prostor uzajamnog razumijevanja koji će im istovremeno omogućiti više čitatelja, veće naklade i prihode, oni se naguravaju o redu za participacije svojih ministarstava kulture. Jer nisu ni Andrići, ni Selimovići, ni Krleže, već najsitniji mogući andrićići, selimovićići i krležićići - s podsvijesnom slutnjom da su to veći „kraljevi“ što im je „selo“ manje.
No, ostavimo se jezika, cilj nam je razgolititi mit o kontinuitetu, navodno od životne važnosti za novostasale regionalne (u povijesnom vremenu svi su oni novostasali) ali i ostale narode svijeta. Fundamentalno otkriće prirodnih znanosti je, da – kontinuiteta nema. On je samo privid koji se javlja na određenom nivou egzistencije materije i prirodnih procesa, dok je u društvenoj sferi naprosto mit koristan elitama za sluđivanje masa radi njihove lakše kontrole. Priroda i njeni procesi, a društveni procesi su u širem kontekstu razmatranja također prirodni, su o osnovi – diskontinuirani. Kao što prijelaz između neutralnog u jonizirani atom nije neprekinut, već se zbiva na diskontinuirani način uslijed neke vanjske pobude, tako su i prijelazi između dviju društvenih struktura, sistema ili država, inicirani raznoraznim uzrocima: od razvoja proizvodnih snaga do interesa agresorske i domaće elite, ili uspjesima društvenih revolucija. Interes uvijek nađe put, ne zanimajući se za neproturječni logički kontinuitet. Svaka čast onome tko pronađe neprijepornu i neprekinutu logičku poveznicu između godine 626. kada je navodno Hrvatski narod „podložio rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju (bivši Ilirik) te osnovao dvije neovisne kneževine, koje je u Hrvatsko Kraljevstvo ujedinio njegov prvi kralj Tomislav, okrunjen 925. godine. Primorska Hrvatska je, pored Franačkoga Kraljevstva, prva trajna i uređena država u srednjoj Europi.“
i godine gospodnje 2014-te. Koji to hrvatski narod, u vremenima kada narodi kao profilirane etničke grupacije nisu bili ni formirani, a kamoli uključivali sve one komponente koje se danas žele u nju utrapiti?
„Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva, koje naizgled još uvijek postoji kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće — književne, povijesne, umjetničke — fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice. Te činjenice pokazuju da su sve nacije nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, golim ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja.“ (1)
Daklem, od kontinuiteta – ako pod njime ne smatramo periode između političkih samovolja, pljački, intriga vladara, raznorodnih ekonomskih interesa, sirovog nasilja i slučaja – nema ni traga.
Svaki navodni kontinuitet prepun je točaka prekida koji mogu promijeniti smjer političkog, društvenog, ekonomskog pa i kulturalnog razvoja ljudskih zajednica, uključivo i granice teritorija na koji one polažu neupitno pravo. Tvrde li Hrvati (a na sličan način i ostali narodi) kako postoji državotvorni i nacionalni kontinuitet između doseljenih nekršćanskih slavenskih (drugi tvrde, iranskih) plemena, Tomislavova kraljevstva, prihvaćanja kršćanstva u IX stoljeću, Habsburške monarhije, A-U monarhije, NDH, Jugoslavije i današnje RH u ičem drugom, sem što se ljudski život kontinualno odvijao pod različitim vladarima, u različitim državama i političkim sustavima i u različitim društveno ekonomskim formacijama – a vođen isključivo interesima aktualnih elita priklanjajućih se ne državotvornoj ili narodotvornoj, već isključivo interesotvornoj ideji - zaista je krajnje vrijeme da se probude ili zauvijek zaspu. Koliko je rasprostranjeno bezočno manipuliranje mitom o kontinuitetu opstojnosti naroda i države, uz istovremeno bezočno izigravanje same ideje neprekidnosti – što zaluđeni narod ni ne primjećuje – pokazuju i slijedeći primjeri.
U navodnom kontinuitetu hrvatske državnosti, veliki „Hrvati“ sasvim izbacuju sedam desetljetnu zajedničku povijest naroda bivše države, što se praktično očituje u školskim udžbenicima, podsjećanjima na taj dio povijesti u medijima, mijenjanima nazivlja ulica i trgova, odnosno uništavanju spomenika NOB. Koja im se nikako ne uklapa u zamišljeni, konstruirani kontinuitet povijesti Hrvata; jedno stoga što se kao socijalna revolucija (element diskontinuiteta društvenog razvoja) nikako ne uklapa u njihovu bajku, i ono značajnije – jer njene tekovine ne odgovaraju interesima novoformirane kapitalističke elite. Paradoksalno je da ne znaju zauzeti zajednički stav spram NDH, koju bi neki najradije izbrisali iz „kontinuiteta“ hrvatske državnosti, dok se drugi upravo na nju pozivaju kao jedan od njenih elemenata. Srpski nacionalisti također nastoje u smetlište povijesti pobacati duhovna i materijalna sjećanja na ljude, događaje i dostignuća Jugoslavije (ili ih prisvojiti kao isključivo svoja), inzistirajući na njoj kao elementu diskontinuiteta pri svom pozivanju na „kontinuitet srpstva“, tako sami razarajući svoj mit. Svjedoči o tome sve veće uvažavanje dinastije Karađorđevića i njihovih nasljednika – uz primjereno iskazane počasti - kao jedinih pravih nositelja srpstva. Dok BiH državnost visi o tankom koncu koji tek trenutne garancije velikih igrača (prvenstveno SAD) sprečavaju od pucanja – u pokušaju konsolidiranja i učvršćenja nove države obnavljaju se mitovi o velikom srednjevjekovnom bosanskom kraljevstvu, kojega bi valjda suvremena BiH trebala biti nastavljač. Ingerencije i stabilnost ove bivše republike rasturene države više su ličile na onu nezavisnih država negoli njeni građani mogu i sanjati, ponoseći se njenom navodnom neovisnošću. Od razuma, valjda. Umjesto posvećenosti međusobnim kompromisima – a oni znače odustajanje od maksimalističkih zahtjeva sviju uključenih strana – mašta se o kraljevstvima izgubljenima u maglama prošlosti. Taj put vodi samo do provalije, kada će se – zar ne – učiniti odlučni korak naprijed u rješavanju nagomilanih problema!? Nedavno smo evocirali stogodišnjicu jednog takovrsnog koraka. I dok se Rusija srami diskontinuiteta koji je u povijest (ne samo) tamošnjih naroda unijela Oktobarska revolucija, uz sve prisutnije veličanje slave velike Rusije nastoji maknuti sjećanja na sedamdesetak godina svoje povijesti. Novim promocijama dinastije Romanovih kao čuvateljima kontinuiteta ruske veličine, mnogo prihvatljivijih suvremenim elitama od Lenjina, Trockog, Staljina i ostalih revolucionara, gubeći iz fokusa razloge koji su ih i naveli na prevrat. Dakako, iz cjelokupnog dijela nepoćudne povijesti pažljivo se odabiru elementi koji govore u prilog mitu o kontinuitetu Мать Россия i njene slave; primjerice Domovinski rat i njegove vojskovođe koji se kao nisu borili za opstanak SSSR-a (daleko mu majka!) nego u slavu Rusije. Kao da se narodi stide revolucionarnih vrenja odričući im svaki legitimitet (posebno kad su završila neuspjehom) i prenebregavajući njihove uzroke, jer ih je teško uklopiti u mitove o beskonfliktnom kontinuiraniom razvoju nacija i navodnih njihovih država od „ab ovo“ vremena. Gdje se momenat izlegnuća iz jajeta pomiče što dublje u mračna, nedokaziva, mitska vremena.
Što imaju zajedničko polumitski kralj Tomislav, kralj Držislav koji je u igri šaha navodno založio hrvatske otoke, Petar Zrinski i Krsto Frankopan koji boreći se za očuvanje svojih posjeda – sve u navodnom hrvatskom interesu - komplotiraju i s Turcima protiv domicilne Habsburške monarhije, ban Jelačić – gušitelj mađarske građanske revolucije, kvisling Ante Pavelić (koji je Italiji prepustio Dalmaciju s otocima) i Franjo Tuđman – sem kontinuiteta borbi za interese elita čiji bijahu eksponenti – sa kontinuitetom hrvatske državotvorne ideje, u najprikladnijem mogućem slučaju shvaćene samo kao zastor za prikrivanje stvarnih interesa svojih nositelja? Hrvatska, kao i povijesti drugih naroda, prepune su „idealista“ koji bi i „život dali za ostvarenje svetih nacionalnih ciljeva“, a od njih ni trunčice danas vidjeti nije. Jer idealist će i volonterski raditi za ostvarenje svojih ideala za koje se zaklinje da su opći, a ne s prezrivim podsmijehom odbijati takvu mogućnost vadeći se svojom nadzemaljskom odgovornošću u odnosu na ostale sugrađane. Da, zaista – kod većine, a prvenstveno kod političara – ideali imaju svoju cijenu koju valja naplatiti od onih kojima se prodaju pod krinkom nacionalnih interesa, ojačanih u naivna puka mitovima o kontinuitetu narodnog imena, državotvornosti i državnosti. A to su svi – od Tomislava do Tuđmana i njegovih ovo i inonacionalnih nastavljača mitova – više nego dobro znali.
Cijela ta bajka o navodnom kontinuitetu naroda, jezika, država i državotvorstva neobično naliči histeriji oko istraživanja vlastitog rodoslovnog stabla ili sloganima firmi koji se pozivaju na višestoljetnu tradiciju. Kao – bez korijena si nitko i ništa. Kao – kupujte kod nas, jer naša tradicija je garant kvalitete! Čovjek se naprosto nađe u nedoumici jeli bolje biti Hrvat – pripadnik najstarijeg naroda na svijetu, ili Srbin – pripadnik nebeskog naroda? Mi sami, svaki ponaosob, znamo jesmo li „nitko i ništa“ ili imamo vlastitu individualnost, poslovne i lične uspjehe u životu koje cijenimo, ne poznajući nikoga u krošnji rodoslovlja niže od bake i djeda, eventualno prabake i pradjeda. Niti nas uspjesi dalekih predaka oplemenjuju, niti nas njihova razbojništva prokazuju u negativnom svjetlu, što nikako ne znači da oni najbliži nisu na nas imali utjecaj. Tko je iole pri zdravom razumu, shvaća da tradicija nije apriorni garant kvalitete proizvoda, jer to jedino može biti umješnost njegove izrade – bilo firma stara dva stoljeća ili dva dana. Odatle nije daleko zaključak o irelevantnosti bilo kakvih povijesnih činjenica i mitova o državotvorstvu, na aktualnu kvalitetu usluga koje servis zvani država pruža svojim državljanima. Priupitajte bilo kojeg nekompromitiranog, još živućeg stanovnika Trećeg Reicha, koliko je koristi u svom životu imao od mješavine mitova i činjenica kojima ga je dvanaestak godina hranila njegova država. Taj bi vam mogao razbiti sve iluzije.
*O naciji govorim s etničkog stanovišta, kao o narodu, te su to istoznačnice. U perspektivi bi konglomerat bosanskohercegovačkih naroda, mogao prerasti u jednu – bosansku naciju. Trenutno to izgleda fantastičnije od naučne fantastike. No, nikad ne reci – nikad!
Mit o kontinuitetu
Iole inteligentnijem stvoru dođe za povraćati koliko se Hrvatska, Srbija i BiH trude učvrstiti svoju novonastalu državnost pozivanjem na neki povijesni (kvazi)kontinuitet. Naroda, jezika, država i državotvorstva. Da ih odmah razočaram, takvog kontinuiteta naprosto nema, ne postoji, piši kući „propala hipoteza, a kamoli činjenica“. O konstruiranju nacija temeljem zahtjeva elita za objedinjavanjem tržišta, počevši od ujedinjenja malih, lokalnih geografskih područja do nacionalnih država koje dan danas postadoše preuske za narasle zahtjeve i kapacitete liberalnog kapitalizma (dovodeći do globalizacije, sveopćeg miješanja stanovništva i u perspektivi do pretapanja naroda u prirodnu strukturu lišenu svih nacionalnih a posebice nacionalističkih ograničenja – jedinstvenu ljudsku vrstu), već je dovoljno argumentirano. Objektivna povijest, potvrđena tvrdnjama antropologije i genetike, ne poznaje nikave praiskonske hrvatske, srpske ili bošnjačke nacije – a posebice ne u nekim navodno čistim vidovima – temeljem čega bismo izvlačili dalekosežne zaključke koji obično rezultiraju morem krvi. Najteže je vršiti relevantna zaključivanja uronjen u aktualno zbivanje – no dovoljno je imati nešto dobre volje, istinoljubivosti, slobode od robovanja predrasudama i mitovima, da se shvati istina.
Još uvijek smo u tijeku formiranja hrvatske i početka nastajanja bošnjačke nacije*, dok je ona srpska nešto starijeg datuma konstrukcije, ali vrlo daleko od iskona. Iako se u dokumentima mogu pronaći najstariji datumi spominjanja hrvatskog imena, ono do skorijih vremena nikada nije obuhvaćalo sve stanovnike suvremene države, a koje se elita na sve načine trudi umjesto građanima nazivati Hrvatima. U političkom smislu, to je dakako moguće, u etničkom pak – usred smo konstrukcije hrvatskog naroda kao jedinstvene etničke formacije. Tek krajem 1.svjetskog rata prestala je egzistirati u okvirima raspadajuće A-U monarhije, tzv. „Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“ zasnovana 1868. godine Hrvatsko-ugarskom nagodbom. Daklem se hrvatsko ime nije prostiralo na teritorij današnjih sastavnica RH - Dalmaciju i Slavoniju i njihovo stanovništvo. Kao kuriozitet, i podsjetnik onima koji govore o nelegalnom ujedinjenju države SHS sa Srbijom, jer Hrvatski sabor nikada nije usvojio takav akt, zgodno je spomenuti da Dalmatinski sabor nikada nije razriješio državnopravne veze Dalmacije sa A-U, već je to učinio Hrvatski sabor koji nad njom nije imao nikakvu formalnu vlast! Genetička istraživanja, podržana ne samo činjenicama nego i s malo dobre volje da se shvati kako se ljudski rod od vajkada međusobno miješa, jasno ukazuju da hrvatskog naroda nikada ni nije bilo (kao i drugih naroda kugle zemaljske) do početaka njihove konstrukcije, kada se sve moguće raznolikosti ljudi prisutnih na jednom teritoriju nastoje izravnati, podvodeći ih naposlijetku pod jedno ime – narod. Hrvatski, srpski, bošnjački ili engleski – sasvim svejedno. To se čini svim mogućim, zamislivim i nezamislivim načinima koji omogućuju – prvenstveno eliti – lakši život na kontroliranom području. Podjarmljujući ratovima pobijeđene, uz kasniju njihovu asimilaciju, unificirajući jezične razlike normiranjem zajedničkog jezika, uvođenjem skupne valute i carina prema drugim teritorijima (dok ih se eventualno ne inkorporira u vlastitu državu; slučaj ukrajinskog Krima na primjer), itd. Pritom sve te promjene bivaju predstavljene kao garant, a u kasnijoj povijesti i dokaz etničkog i državotvornog kontinuiteta. Što stariji narod, što starija i veličanstvenija država koja sa ovom suvremenom uglavnom ima više negoli nategnute povezanosti, to je veće apsolutno pravo koje se polaže na narodno i državno ime, te pravne posljedice koje to nosi. Kojih se u danom trenutku, još lakše odriče no je bilo prihvaćeno, dakako – opet po diktatu elita.
Usred perioda nacije u formiranju, javljaju se paradoksalne situacije. Kaže se da je jezik bitna odrednica naroda, dok istovremeno egzistiraju tri dijalekta kojih se govornici međusobno teško sporazumijevaju, ali se svi oni svrstavaju pod hrvatski jezik. Koji? Onu normiranu štokavsku ijekavštinu, kojoj odričemo varijetetnu povezanost sa okolnim, svima razumljivim različicama, istovremeno inkorporirajući pod zajedničko ime uzajamno teško razumljive dijalekte? Za koje, usput rečeno, postoje zahtjevi u nekih hrvatskih intelektualaca da se proglase zasebnim jezicima (1, 2, 3)! Kojim onda jezikom govore Hrvati? Kajkavskim, čakavskim, štokavskim ili – hrvatskim? Ako je zajednički jezik osnovni uslov postojanja nacije (neki autori navode više uslova), sasvim lijepo se uviđa logička zbrka u koju upadaju zastupnici postojanja čakavskog i kajkavskog jezika; zašto ne i čakavske te kajkavske nacije? Iz takvih paradoksa nastoje se izvući promicatelji zajedničkog „hrvatskog jezika“, što ni ne bi bilo loše da imaju u vidu bolje sporazumijevanje državljana, dakako – priznajući njegovu varijetetnost u odnosu na zajednički policentrični jezik. Upravo negiranje te činjenice ukazuje kako im je sporazumijevanje zadnja rupa na svirali, a prvenstveno - okupljanje u jedinstvenu, hrvatsku naciju! Zaista, konstruktorski radovi još uvijek su u tijeku! Citat Gordane Uzelac:
„Nacionalizam je jedan od procesa formiranja nacije, to jest pojava nacionalizma može biti znak odvijanja procesa /re/formiranja nacija.“, („Kad nastaje nacija? Konstitutivni elementi i procesi na primeru Hrvatske“),
u posvemašnjem skladu sa aktualnim zbivanjima, to samo potvrđuje. Dakako da će, usred procesa formiranja hrvatske nacije preostati ono što eliti jedino i odgovara – varijetetna različica zajedničkog policentričnog jezika, jer jedino ona i podrazumijeva lakše sporazumijevanje, promet roba i usluga na teritoriju pod kontrolom vlasti. Tijekom vremena izgubit će se averzija i prema razumljivim različicama srpskohrvatskog jezika, jer neizmjerna žudnja kapitala za širenjem jača je od ograničavajuće želje kratkovidih nacionalista za jezičnim, nacionalnim i inim ograničenjima. Kapital će prerasti ograničenja koja je sam uveo u prilog svoga rasta, jer će mu postati smetnjom.
Istovremeno s rađanjem nacija u Regiji, prisustvujemo i začetku njihovog rastakanja u „kotlu za miješanje“ zvanom EU. Kao štu su SAD to uspješno izvele u kraćem, tako će se to desiti u Evropi (a potom i svijetu) u mnogo, mnogo dužem periodu. Regija uvijek kasni u fazi, te je interesantno vidjeti kako će izgledati rezulat kolizije dva paralelno odvijajuća antagonistička procesa – lokalnog formiranja nacija praćenog začetkom njihova izumiranja u širem okružju (da se to sagleda potreban je istančan osjećaj za povijesno vrijeme). Elite koje vode cijelu stvar, nalaze se u prilično škakljivom položaju istovremenog inzistiranja na lokalnim ograničenjima (kako bi učvrstile položaj unutar uzurpiranog unutrašnjeg tržišta) u okružju širih procesa kojima se moraju prilagođavati. Tako se odriču nacionalne valute, ukidaju carine, prihvaćaju neometan protok ljudi, roba i usluga, strancima se smiješe ograničena izborna i politička prava, a unatoč podizanja tenzija nacionalnog ponosa zbog prihvaćanja „hrvatskog jezika“ kao službenog unutar institucija EU, u međusobnoj komunikaciji s inostranstvom služe se suvremenim pandanom latinštine – engleskom jezikom. Kratkovidno, iz interesa inzistirajući na povijesnom kontinuitetu vlastite etnije i jezika kao njegove bitne komponente, nisu sposobni uvidjeti umiranje i jednog i drugog, kao tek privremenih etapa u socijalnoj evoluciji čovječanstva. Ništa nije besmrtno, kako nastane tako i (iz)umre kada mu napukne čas. Raznorazni narodi skupljeni širom svijeta na isti teritorij, slili su se u američku naciju, sa potomcima sve manje osvrčućim na svoje „korijene“ koji, uostalom, također nisu odvajkada.
Bezbrojni jezici izumiru svakodnevno širom svijeta, jer nestaju njihovi prirodni govornici – što nasiljem, što prirodnim izumiranjem, što prihvaćanjem suvremene lingua france i još niza razloga, a dugoročno gledano zbog onog najočitijeg (za nezamagljene umove) – potrebe za zajedničkim, svima razumljivim oblikom sporazumijevanja stanovnika globalnog sela, u koje se pretvorila naša planeta. Stoga i učimo strane jezike od najranijeg perioda vlastitog obrazovanja. Izumrli jezici vrlo teško će se revitalizirati u smislu obnavljanja aktualnih govorničkih grupa – svijet za to naprosto ne pokazuje potrebu – što ne znači da nije zainteresiran sačuvati kulturalno naslijeđe niklo na tim jezicima. Naravno da je u općem interesu sačuvati pisane, fonetske, gramatičke i pravopisne karakteristike nestajućih jezika, kako nam oni jednog dana ne bi postali sasvim nerazumljivi i zahtijevali novog Champolliona za dešifriranje. I, dakako, radi razumijevanja velike kulturalne ostavštine – baštine cijelog ljudskog roda - podignute na tim jezicima. Ako je jezik bitna karakteristika naroda, bez koje je nemoguće istoga zamisliti, kako to današnji Srbi ipak prepoznaju svoj nacionalni identitet, unatoč iz javne upotrebe potisnutog slavenosrpskog (zadržao se samo u pravoslavnoj liturgiji)? Jesu li stekli drugi identitet služeći se aktualnom inačicom srpskohrvatskog, zvanom „srpski jezik“ (kako to uopće uspijeva Amerikancima, bez opstojnosti „američkog jezika“?)? Jeli ga Vuk Karadžić ugrožavao „nametanjem“ raširenijeg načina sporazumijevanja među narodom; jeli time mijenjao ili ugrožavao srpski nacionalni identitet?; jeli ga svojom reformom učvršćivao ili je naprosto – sasvim jednostavno, bez ikakvih metafizičkih mistifikacija – omogućio većem broju ljudi da se bolje i efikasnije sporazumijevaju no do tada? Dali je u istom smislu bilo upereno i novosadsko prihvaćanje pravopisa zajedničkog policentričnog jezika, uz uvažavanje regionalnih različitosti, ili je tendencija bila obično posrbljivanje? Osjećaju li se Srbi ugroženiji od minimalno različitih varijanti susjednih naroda, a ovi od srpske – negoli su se osjećali prihvaćanjem Vukove reforme? To nije pitanje niti za lingviste, niti za povjesničare, već prije za psihopatologiju politike i kolektivnog mentaliteta formiranog njome.
Čini se paradoksalnim da svi jure na tečajeve angleštine – jer su za svijet, bez njenog znanja naprosto nepostojeći – dok istovremeno na regionalnom nivou postavljaju ograde uzajamnom razumijevanju međusobnim ekskomunikacijama jezika (u osnovi, jednog te istog!), izmišljajući čak i nova slova kako bi pokazali i dokazali svoju navodnu posebnost. Taj prividni paradoks ima sasvim jednostavno rješenje: u globaliziranom svijetu ne može se uključiti u participaciju moći, znanja i vještina bez poznavanja jedinstvenog načina komunikacije ljudi među kojima želiš uspjeti. To je tek preduvjet iza kojeg moraju slijediti talent, inteligencija, obrazovanje i borba za afirmaciju. U svome „selu“ sve se može neizmjerno olakšati smanjivanjem konkurencije, postavljajući (realno nepostojeće) psihološke barijere nerazumljivosti i drukčijosti između „nas“ i „njih“. Metodom sasvim razrađenom i uspješnom u lokalnim okvirima, no pokušajte – primjerice - na ovako smiješan, primitivan, neinteligentan i sulud način eliminirati konkurenciju u bilo kojem području ljudske djelatnosti između Amerikanaca i Engleza! Umjesto da se nacionalni književni bardovi bore za što širi prostor uzajamnog razumijevanja koji će im istovremeno omogućiti više čitatelja, veće naklade i prihode, oni se naguravaju o redu za participacije svojih ministarstava kulture. Jer nisu ni Andrići, ni Selimovići, ni Krleže, već najsitniji mogući andrićići, selimovićići i krležićići - s podsvijesnom slutnjom da su to veći „kraljevi“ što im je „selo“ manje.
No, ostavimo se jezika, cilj nam je razgolititi mit o kontinuitetu, navodno od životne važnosti za novostasale regionalne (u povijesnom vremenu svi su oni novostasali) ali i ostale narode svijeta. Fundamentalno otkriće prirodnih znanosti je, da – kontinuiteta nema. On je samo privid koji se javlja na određenom nivou egzistencije materije i prirodnih procesa, dok je u društvenoj sferi naprosto mit koristan elitama za sluđivanje masa radi njihove lakše kontrole. Priroda i njeni procesi, a društveni procesi su u širem kontekstu razmatranja također prirodni, su o osnovi – diskontinuirani. Kao što prijelaz između neutralnog u jonizirani atom nije neprekinut, već se zbiva na diskontinuirani način uslijed neke vanjske pobude, tako su i prijelazi između dviju društvenih struktura, sistema ili država, inicirani raznoraznim uzrocima: od razvoja proizvodnih snaga do interesa agresorske i domaće elite, ili uspjesima društvenih revolucija. Interes uvijek nađe put, ne zanimajući se za neproturječni logički kontinuitet. Svaka čast onome tko pronađe neprijepornu i neprekinutu logičku poveznicu između godine 626. kada je navodno Hrvatski narod „podložio rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju (bivši Ilirik) te osnovao dvije neovisne kneževine, koje je u Hrvatsko Kraljevstvo ujedinio njegov prvi kralj Tomislav, okrunjen 925. godine. Primorska Hrvatska je, pored Franačkoga Kraljevstva, prva trajna i uređena država u srednjoj Europi.“
i godine gospodnje 2014-te. Koji to hrvatski narod, u vremenima kada narodi kao profilirane etničke grupacije nisu bili ni formirani, a kamoli uključivali sve one komponente koje se danas žele u nju utrapiti?
„Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva, koje naizgled još uvijek postoji kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće — književne, povijesne, umjetničke — fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice. Te činjenice pokazuju da su sve nacije nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, golim ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja.“ (1)
Daklem, od kontinuiteta – ako pod njime ne smatramo periode između političkih samovolja, pljački, intriga vladara, raznorodnih ekonomskih interesa, sirovog nasilja i slučaja – nema ni traga.
Svaki navodni kontinuitet prepun je točaka prekida koji mogu promijeniti smjer političkog, društvenog, ekonomskog pa i kulturalnog razvoja ljudskih zajednica, uključivo i granice teritorija na koji one polažu neupitno pravo. Tvrde li Hrvati (a na sličan način i ostali narodi) kako postoji državotvorni i nacionalni kontinuitet između doseljenih nekršćanskih slavenskih (drugi tvrde, iranskih) plemena, Tomislavova kraljevstva, prihvaćanja kršćanstva u IX stoljeću, Habsburške monarhije, A-U monarhije, NDH, Jugoslavije i današnje RH u ičem drugom, sem što se ljudski život kontinualno odvijao pod različitim vladarima, u različitim državama i političkim sustavima i u različitim društveno ekonomskim formacijama – a vođen isključivo interesima aktualnih elita priklanjajućih se ne državotvornoj ili narodotvornoj, već isključivo interesotvornoj ideji - zaista je krajnje vrijeme da se probude ili zauvijek zaspu. Koliko je rasprostranjeno bezočno manipuliranje mitom o kontinuitetu opstojnosti naroda i države, uz istovremeno bezočno izigravanje same ideje neprekidnosti – što zaluđeni narod ni ne primjećuje – pokazuju i slijedeći primjeri.
U navodnom kontinuitetu hrvatske državnosti, veliki „Hrvati“ sasvim izbacuju sedam desetljetnu zajedničku povijest naroda bivše države, što se praktično očituje u školskim udžbenicima, podsjećanjima na taj dio povijesti u medijima, mijenjanima nazivlja ulica i trgova, odnosno uništavanju spomenika NOB. Koja im se nikako ne uklapa u zamišljeni, konstruirani kontinuitet povijesti Hrvata; jedno stoga što se kao socijalna revolucija (element diskontinuiteta društvenog razvoja) nikako ne uklapa u njihovu bajku, i ono značajnije – jer njene tekovine ne odgovaraju interesima novoformirane kapitalističke elite. Paradoksalno je da ne znaju zauzeti zajednički stav spram NDH, koju bi neki najradije izbrisali iz „kontinuiteta“ hrvatske državnosti, dok se drugi upravo na nju pozivaju kao jedan od njenih elemenata. Srpski nacionalisti također nastoje u smetlište povijesti pobacati duhovna i materijalna sjećanja na ljude, događaje i dostignuća Jugoslavije (ili ih prisvojiti kao isključivo svoja), inzistirajući na njoj kao elementu diskontinuiteta pri svom pozivanju na „kontinuitet srpstva“, tako sami razarajući svoj mit. Svjedoči o tome sve veće uvažavanje dinastije Karađorđevića i njihovih nasljednika – uz primjereno iskazane počasti - kao jedinih pravih nositelja srpstva. Dok BiH državnost visi o tankom koncu koji tek trenutne garancije velikih igrača (prvenstveno SAD) sprečavaju od pucanja – u pokušaju konsolidiranja i učvršćenja nove države obnavljaju se mitovi o velikom srednjevjekovnom bosanskom kraljevstvu, kojega bi valjda suvremena BiH trebala biti nastavljač. Ingerencije i stabilnost ove bivše republike rasturene države više su ličile na onu nezavisnih država negoli njeni građani mogu i sanjati, ponoseći se njenom navodnom neovisnošću. Od razuma, valjda. Umjesto posvećenosti međusobnim kompromisima – a oni znače odustajanje od maksimalističkih zahtjeva sviju uključenih strana – mašta se o kraljevstvima izgubljenima u maglama prošlosti. Taj put vodi samo do provalije, kada će se – zar ne – učiniti odlučni korak naprijed u rješavanju nagomilanih problema!? Nedavno smo evocirali stogodišnjicu jednog takovrsnog koraka. I dok se Rusija srami diskontinuiteta koji je u povijest (ne samo) tamošnjih naroda unijela Oktobarska revolucija, uz sve prisutnije veličanje slave velike Rusije nastoji maknuti sjećanja na sedamdesetak godina svoje povijesti. Novim promocijama dinastije Romanovih kao čuvateljima kontinuiteta ruske veličine, mnogo prihvatljivijih suvremenim elitama od Lenjina, Trockog, Staljina i ostalih revolucionara, gubeći iz fokusa razloge koji su ih i naveli na prevrat. Dakako, iz cjelokupnog dijela nepoćudne povijesti pažljivo se odabiru elementi koji govore u prilog mitu o kontinuitetu Мать Россия i njene slave; primjerice Domovinski rat i njegove vojskovođe koji se kao nisu borili za opstanak SSSR-a (daleko mu majka!) nego u slavu Rusije. Kao da se narodi stide revolucionarnih vrenja odričući im svaki legitimitet (posebno kad su završila neuspjehom) i prenebregavajući njihove uzroke, jer ih je teško uklopiti u mitove o beskonfliktnom kontinuiraniom razvoju nacija i navodnih njihovih država od „ab ovo“ vremena. Gdje se momenat izlegnuća iz jajeta pomiče što dublje u mračna, nedokaziva, mitska vremena.
Što imaju zajedničko polumitski kralj Tomislav, kralj Držislav koji je u igri šaha navodno založio hrvatske otoke, Petar Zrinski i Krsto Frankopan koji boreći se za očuvanje svojih posjeda – sve u navodnom hrvatskom interesu - komplotiraju i s Turcima protiv domicilne Habsburške monarhije, ban Jelačić – gušitelj mađarske građanske revolucije, kvisling Ante Pavelić (koji je Italiji prepustio Dalmaciju s otocima) i Franjo Tuđman – sem kontinuiteta borbi za interese elita čiji bijahu eksponenti – sa kontinuitetom hrvatske državotvorne ideje, u najprikladnijem mogućem slučaju shvaćene samo kao zastor za prikrivanje stvarnih interesa svojih nositelja? Hrvatska, kao i povijesti drugih naroda, prepune su „idealista“ koji bi i „život dali za ostvarenje svetih nacionalnih ciljeva“, a od njih ni trunčice danas vidjeti nije. Jer idealist će i volonterski raditi za ostvarenje svojih ideala za koje se zaklinje da su opći, a ne s prezrivim podsmijehom odbijati takvu mogućnost vadeći se svojom nadzemaljskom odgovornošću u odnosu na ostale sugrađane. Da, zaista – kod većine, a prvenstveno kod političara – ideali imaju svoju cijenu koju valja naplatiti od onih kojima se prodaju pod krinkom nacionalnih interesa, ojačanih u naivna puka mitovima o kontinuitetu narodnog imena, državotvornosti i državnosti. A to su svi – od Tomislava do Tuđmana i njegovih ovo i inonacionalnih nastavljača mitova – više nego dobro znali.
Cijela ta bajka o navodnom kontinuitetu naroda, jezika, država i državotvorstva neobično naliči histeriji oko istraživanja vlastitog rodoslovnog stabla ili sloganima firmi koji se pozivaju na višestoljetnu tradiciju. Kao – bez korijena si nitko i ništa. Kao – kupujte kod nas, jer naša tradicija je garant kvalitete! Čovjek se naprosto nađe u nedoumici jeli bolje biti Hrvat – pripadnik najstarijeg naroda na svijetu, ili Srbin – pripadnik nebeskog naroda? Mi sami, svaki ponaosob, znamo jesmo li „nitko i ništa“ ili imamo vlastitu individualnost, poslovne i lične uspjehe u životu koje cijenimo, ne poznajući nikoga u krošnji rodoslovlja niže od bake i djeda, eventualno prabake i pradjeda. Niti nas uspjesi dalekih predaka oplemenjuju, niti nas njihova razbojništva prokazuju u negativnom svjetlu, što nikako ne znači da oni najbliži nisu na nas imali utjecaj. Tko je iole pri zdravom razumu, shvaća da tradicija nije apriorni garant kvalitete proizvoda, jer to jedino može biti umješnost njegove izrade – bilo firma stara dva stoljeća ili dva dana. Odatle nije daleko zaključak o irelevantnosti bilo kakvih povijesnih činjenica i mitova o državotvorstvu, na aktualnu kvalitetu usluga koje servis zvani država pruža svojim državljanima. Priupitajte bilo kojeg nekompromitiranog, još živućeg stanovnika Trećeg Reicha, koliko je koristi u svom životu imao od mješavine mitova i činjenica kojima ga je dvanaestak godina hranila njegova država. Taj bi vam mogao razbiti sve iluzije.
*O naciji govorim s etničkog stanovišta, kao o narodu, te su to istoznačnice. U perspektivi bi konglomerat bosanskohercegovačkih naroda, mogao prerasti u jednu – bosansku naciju. Trenutno to izgleda fantastičnije od naučne fantastike. No, nikad ne reci – nikad!
|
| ||||
16.6.2014.
Ritual
Ljeti, kad rano zapuca zora, obično ustajem oko šest kako bih - nakon odlaska svoje majke s ovoga svijeta - nastavio ritual koji smo zajedno upražnjavali. Ispijanje crne kave, negdje oko sedam, uz ugodne tonove zvona sa zvonika obližnje baptističke crkve. Nije to jednolična zvonjava kao kod katolika, već ugodna melodijska improvizacija koja je oboje opuštala, odvodeći nas u vlastite svjetove. Majku, umjereno religioznu osobu, u svijet koji ja kao nevjernik nisam mogao zamisliti ni shvatiti, i mene u dubine vlastite unutrašnjosti. Oboje smo se u tim kratkotrajnim časovima uticali od stvarnosti, ponirući u bezdane svojih psiha; bijasmo - unatoč formalnim razlikama - na istoj valnoj dužini doživljaja za koji su sasvim nebitne interpretacije. Majke nema već godinama, a ja sa njom iz jutra u jutro, svakodnevno ispijam „našu“ kavicu, obnavljajući uspomene na zauvijek iščezlo zajedništvo (sem u mom sjećanju, odaklem će iščiliti tek kad joj se i ja pridružim) i bježeći iznova u svoje zamišljene svjetove.
Stanujem u dvokatnici - još u bivšoj državi izgrađenoj za potrebe oficirskog kadra - sa otprilike desetak stanara, nasuprot koje je ista takva, na koju mi pogled pada s prozora kraj kojega upražnjavam svoj ritual. I baš svakoga dana, u isto vrijeme kad i ja, moj nešto stariji komšija na malenom balkončiću susjedne zgrade (zato ga i zovem susjedom), ispod klobuka instaliranog zelenog suncobrana, ima –
zajedno sa suprugom i već odraslim sinom - svoj vlastiti obred, nazovemo li tako aktivnosti koje se ponavljaju na manje-više isti, stereotipni, neizmjenjeni, a njegovim učesnicima silno značajni i dragi način. Ne poznajem, sem iz viđenja, tu porodicu (kao što i oni mene znaju tek iz pokojih slučajnih mimoilazaka na ulici) i, dakako, iz svakodnevnog svjedočenja njihovih djelatnosti. Kakvog je karaktera ta obitelj, jesu li složni, vlada li među njima harmonija ili raskol samo vješto prikriven formalnim jutarnjim obredima, ljube li se ili tek strpljivo međusobno podnose skrivajući duboko u sebi međusobne antipatije, ja zaista ne znam niti me posebno zanima. U glavi sam stvorio sliku drage familije koja je svojim aktivnostima postala suučesnik mojih vlastitih, kao da podržava osobnu nostalgiju i sjećanje na zauvijek iščezla vremena.
I dok tako danomice, iz jutra u jutro, ispijam šalicu kave i sjećanja, iznova me obraduje da imam neku vrstu tihih suučesnika, ma i stotinjak metara udaljenih od mene. Nekako unaprijed vjerujem da ću ih vidjeti, i kad se obistini moje očekivanje razvedrim se nastavku kontinuiteta naših - formalno zajedničkih, a u suštini tko zna koliko različitih - zadovoljstava. Jednog nepredvidivog dana, možda ipak nekoga od te familije neću više vidjeti jer je pošao tragom moje iščezle majke; hoće li preostali – poput mene – nadalje meračiti, prizivajući sjećanje na svog dragog pokojnika? Poživim li dovoljno dugo, možda ću prisustvovati osipanju ove obitelji, odlasku njenih članova – jedan po jedan - put neistraženih elizejskih poljana. Hoće li preostali, nošeni inercijom ljubavi za vječno iščezlim najbližima, nastaviti ispijanje jutarnjih kavica, ili će se zatvoriti u svoje, samo njima pristupačne svjetove, uskrativši mi tako uživanje u zajedničkim obredima? Pitam se tako, uživajući miris i aromu vruće crne tekućine u zamišljenom „pobratimstvu lica u svemiru“, koje me nanovo podsjeća na zauvijek nestalo druženje s majkom. Razmišljaju li i oni slično o samcu s prozora susjedne zgrade koji im se svakodnevno virtualno pridružuje, dok zvuci sakralne glazbe miluju naše uši?
Ritual
Ljeti, kad rano zapuca zora, obično ustajem oko šest kako bih - nakon odlaska svoje majke s ovoga svijeta - nastavio ritual koji smo zajedno upražnjavali. Ispijanje crne kave, negdje oko sedam, uz ugodne tonove zvona sa zvonika obližnje baptističke crkve. Nije to jednolična zvonjava kao kod katolika, već ugodna melodijska improvizacija koja je oboje opuštala, odvodeći nas u vlastite svjetove. Majku, umjereno religioznu osobu, u svijet koji ja kao nevjernik nisam mogao zamisliti ni shvatiti, i mene u dubine vlastite unutrašnjosti. Oboje smo se u tim kratkotrajnim časovima uticali od stvarnosti, ponirući u bezdane svojih psiha; bijasmo - unatoč formalnim razlikama - na istoj valnoj dužini doživljaja za koji su sasvim nebitne interpretacije. Majke nema već godinama, a ja sa njom iz jutra u jutro, svakodnevno ispijam „našu“ kavicu, obnavljajući uspomene na zauvijek iščezlo zajedništvo (sem u mom sjećanju, odaklem će iščiliti tek kad joj se i ja pridružim) i bježeći iznova u svoje zamišljene svjetove.
Stanujem u dvokatnici - još u bivšoj državi izgrađenoj za potrebe oficirskog kadra - sa otprilike desetak stanara, nasuprot koje je ista takva, na koju mi pogled pada s prozora kraj kojega upražnjavam svoj ritual. I baš svakoga dana, u isto vrijeme kad i ja, moj nešto stariji komšija na malenom balkončiću susjedne zgrade (zato ga i zovem susjedom), ispod klobuka instaliranog zelenog suncobrana, ima –
zajedno sa suprugom i već odraslim sinom - svoj vlastiti obred, nazovemo li tako aktivnosti koje se ponavljaju na manje-više isti, stereotipni, neizmjenjeni, a njegovim učesnicima silno značajni i dragi način. Ne poznajem, sem iz viđenja, tu porodicu (kao što i oni mene znaju tek iz pokojih slučajnih mimoilazaka na ulici) i, dakako, iz svakodnevnog svjedočenja njihovih djelatnosti. Kakvog je karaktera ta obitelj, jesu li složni, vlada li među njima harmonija ili raskol samo vješto prikriven formalnim jutarnjim obredima, ljube li se ili tek strpljivo međusobno podnose skrivajući duboko u sebi međusobne antipatije, ja zaista ne znam niti me posebno zanima. U glavi sam stvorio sliku drage familije koja je svojim aktivnostima postala suučesnik mojih vlastitih, kao da podržava osobnu nostalgiju i sjećanje na zauvijek iščezla vremena.
I dok tako danomice, iz jutra u jutro, ispijam šalicu kave i sjećanja, iznova me obraduje da imam neku vrstu tihih suučesnika, ma i stotinjak metara udaljenih od mene. Nekako unaprijed vjerujem da ću ih vidjeti, i kad se obistini moje očekivanje razvedrim se nastavku kontinuiteta naših - formalno zajedničkih, a u suštini tko zna koliko različitih - zadovoljstava. Jednog nepredvidivog dana, možda ipak nekoga od te familije neću više vidjeti jer je pošao tragom moje iščezle majke; hoće li preostali – poput mene – nadalje meračiti, prizivajući sjećanje na svog dragog pokojnika? Poživim li dovoljno dugo, možda ću prisustvovati osipanju ove obitelji, odlasku njenih članova – jedan po jedan - put neistraženih elizejskih poljana. Hoće li preostali, nošeni inercijom ljubavi za vječno iščezlim najbližima, nastaviti ispijanje jutarnjih kavica, ili će se zatvoriti u svoje, samo njima pristupačne svjetove, uskrativši mi tako uživanje u zajedničkim obredima? Pitam se tako, uživajući miris i aromu vruće crne tekućine u zamišljenom „pobratimstvu lica u svemiru“, koje me nanovo podsjeća na zauvijek nestalo druženje s majkom. Razmišljaju li i oni slično o samcu s prozora susjedne zgrade koji im se svakodnevno virtualno pridružuje, dok zvuci sakralne glazbe miluju naše uši?
|
| ||||
30.5.2014
Nostalgija
(25.maj – „Dan mladosti“ iščezle države)
Netom je prošao 25. maj, mladoj generaciji ničim izuzetan datum. U Hrvatskoj su održani izbori za Evropski parlament, nekima je bio rođendan, drugima samo poslijednji dan vikenda pred novim radnim tjednom (imaju li srećom posao), a trećima baš ništa izuzetniji dan od bilo kojega u godini. Prije točno 70 godina, u četvrtak – također nije bio poseban dan, izuzme li se da je svijet već šestu godinu bio usred najkrvoločnijeg sukoba u ljudskoj historiji, a u nas su već četiri godine otpor fašističkim silama u sprezi sa domaćim izdajnicima, pružali jedini aktivni antifašisti u Regiji – jugoslavenski partizani! Kao što se danas sjećanje na njihov antifašizam i vođu otpora nastoji uništiti diskreditiranjima, osporavanjima, lažima i objedama, na sličan je način – ali mnogo konkretnije, fizičkije - vrhovna njemačka komanda (OKW – Oberkommando der Wehrmacht) prema planu Otto Skorzeny-ja (najpoznatijeg po oslobađanju Mussolinija iz ruku talijanskih partizana) provela plan nazvan „Operacija Konjićev skok“, u namjeri uništenja Vrhovnog štaba NOV i POJ i njegova vrhovnog komandanta Josip Broz Tita. Akcija poznatija kao „Desant na Drvar“. Prepad na bosanskohercegovački gradić (zaslugom ustaških obavješatajaca bila je poznata lokacija Vrhovnog štaba) njemačkih desantnih snaga ojačanih četnicima, završen je totalnim fijaskom što se suštine plana tiče, mada je trebao biti lako izvedivo iznenađenje s obzirom na oslabljene partizanske snage poslije neuspjelog prodora u Srbiju, i datum izvršenja – kako su njegovi planeri krivo smatrali – na Titov rođendan (rođen je 7.5.1892.).
Po završetku rata, na prijedlog kragujevačke omladine počela se trčati tzv. „Titova štafeta“ – svojevrsni omladinski maraton kroz Jugoslaviju – na završetku kojega se Titu upravo 25. maja predavala štafetna palica, kao čestitka za njegov rođendan. Kaže se da je Tito ustanovio „kult ličnosti“, a kao jedan od argumenata navodi se i proslava „Dana mladosti“, kako je na njegovu ličnu inicijativu godine 1957. imenovan ovaj svečani događaj. Tvrde neki, rođendan „diktatora“ bijaše nametnut cijelom narodu kao dan njegova obožavanja i obogotvorenja. Ipak, Tito bijaše neizmjerno veći, inteligentniji i pragmatičniji od svojih kritičara (tek poslije njegove smrti ohrabrenih skinuti brnjice), a da bi takvo tumačenje – nažalost, prošireno i kod mlade generacije – držalo vodu. Ne jednom je Maršal Jugoslavije javno izjavljivao „Blago narodu koji ima takvu omladinu!“, i ne jednom je ta omladina bez ikakve prisile pjevala „Druže Tito, mi ti se kunemo“, i nisu nogometni suci, ni UDBA ni milicija na terenu prisilili nogometaše Hajduka i Crvene zvezde da liju suze nad jedinim čovjekom koji je uspio ujediniti njihovu zemlju u prosperitetnu i obećavajuću državu. Nisu oni prisilili cijeli splitski stadion da spontano zapjeva zakletvu svom mrtvom vođi. Dan Mladosti i štafeta koja se povodom njega trčala kroz cijelu zemlju, nije bila nikakva proslava njegova rođendana – kako se tendenciozno tumači - već je trebao značiti simbolički izraz odanosti mladih generacija ideji socijalističke Jugoslavije, odnosno izgradnji socijalizma kao društvenopolitičkog sustava. Na žalost, i omladina na koju smo bili ponosni, i grad Split zajedno sa svim jugoslavenskim gradovima, i kojekakvi slobodani, franceki, alije, milani i ini patuljasti tipovi koji nikada nisu dostigli status državnika, već samo voditelja nacionalnih krda (u što se većina naroda Federacije premetnula), prvom su prilikom oskvrnuli spontano danu zakletvu. Kažu da „entropija svemira neumitno raste“, što nije nego stručno izraženo opažanje o degradaciji svega, na žalost – i ljudi, njihovih ideja, uvjerenja i zadane riječi. „Volovi se vežu za rogove, a ljudi za riječ“, stara je mudrost onih koji prečesto dosljednije vezuju volove no drže zadanu riječ.
Jeli Tito bio samozvani diktator, dali je njegovao kult ličnosti, jeli Jugoslavija bila neprirodna tvorevina (koja to država nije umjetno sazdana mačem, ognjem i mecima, s temeljima na krvi i kostima svojih državljana?) i tamnica naroda, nije tema ovog teksta. O tome nek' razglabaju ozbiljni povjesničari koji će u kontekstu vremena, prostora, globalnih zbivanja i djelovanja ostalih svjetskih vođa razmotriti sve grijehe i pozitivne strane države i njenog vođe, ne pozivajući se samo na detalje koji podupiru njihov ograničeni svjetonazor. Ovaj šturi teskt, tek uvod za razumijevanje pjesme koja mu slijedi, je naprosto nostalgija za jednom državom zauvijek nestalom s historijske pozornice, perspektivnijom od fragmenata na koje smo je razbili. Dakako, da je nastavljen njen evolucijski razvoj nasilno prekinut kontrarevolucionarnim raspadom. Jednostavnim riječima, bila je neizmjerno bolja, s obećavajućom, brutalno prekinutom budućnošću, negoli se ovaj čas smiješi novonastalim domovinama. Imala je nesumnjivi antifašistički imidž u očima cijeloga svijeta; priklonila se – okupivši većinu država Globusa - nesvrstanosti u tenzijama između atomskih velesila; imala je rastuću perspektivu sve veće socijalne pravde za svoje građane negoli današnje generacije mogu zamisliti; i obećavajuće izglede razvoja dostojanstvenih ličnosti u okviru samoupravljanja nasilno prekinutog privatizacionim banditizmom njenih rušitelja. I perspektivu mirnog, evolutivnog razvoja - bez mrtvih, silovanih, invalidnih, bez razrušenih domova i infrastrukture.
Naravno, perspektiva je kondicionalni pojam – ovisi samo o ljudima koliko će biti realizirana, a koliko u smeće odbačena. Dok poplave uništavaju ljudske živote, stoku i materijalne vrijednosti u BiH, Srbiji, Hrvatskoj; dok se građani žale na nedostatak odvodnih kanala, neodržavanost i začepljenost postojećih; dok jauču zbog nedostatka obrambenih protupoplavnih nasipa, mehanizacije ili rezervi najnužnijih potrepština, a tek će početi cviliti zbog mizerne nadoknade štete koju će im država isplatiti, neka pokušaju odgovoriti na jednostavno pitanje:
Koliko bi se nasipa moglo izgraditi, odvodnih kanala iskopati, mehanizacije i potrepština nabaviti, kolika bi se odšteta mogla isplatiti stradalnicima,... – da se sav novac upotrebljen na ratna razaranja i međusobna klanja poludjelih naroda utrošio u svrhu obrane od elementarnih nepogoda?
Oni što su se obogatili švercom oružja, privatizacijom, ratni profiteri i zločinački banditi – uglavnom uhljebljeni u političku i privrednu elitu država po njihovoj mjeri - ponudit će svoj, a vi nađite vlastiti odgovor. Neki će reći kako je i rat elementarna nepogoda, i u velikoj mjeri biti u pravu. A ja kažem da je ludilo masa koje zakoči njihovu sposobnost razmišljanja, koje po samodefiniciji humane stvorove učas pretvori u svoje krvoločne evolucione pretke a ljudske zajednice svede na nivo zločinačkih i pljačkaških hordi, ponajveća nepogoda koja može snaći ljudski rod. I dok o tome kontate, vidite koliko su vodene bujice pogodile vas, a koliko one što vam nastoje nametnuti svoj odgovor, kao što su vam uvalili i rat.
Eto, svi mi imamo što imamo, odnosno što nemamo, a ja se prisjećam onoga što nas je većina mogla imati. Ja države ne volim; ni ovu sadašnju, ni onu bivšu, ni neku buduću koju će možda povijest u krvavim porodiljnim mukama opet izroditi. Neopterećen sam liderima, kako bivšim tako i sadašnjima – bliža mi je pomisao da govna uvijek isplivaju na površinu, a među njima se rijetko nađe izuzetak. Nisam posebno volio ni mrzio Tita. Nastojao sam nikad ne biti dijelom beskičmene idolatrijske gomile, u transu čijeg obožavanja se gubi dostojanstvo osobe – zbog toga ga nikada nisam vidio uživo, čak i kad je i boravio u mom rodnom gradu. Ipak, iz današnje perspektive cijenim ga neizmjerno više no bilo kojeg liderčića što su se ispilili iz njegove sjene. Bilo je stvari u bivšoj državi koje mi se nisu sviđale, ali koje su se iz dana u dan popravljale, sve dok se nije vidjelo da rekonstrukciju vrše samozvani majstori, pa je i rezultat ispao shodno tome. I onda sam je, a posebno sada, sagledavao u evolutivnom slijedu – kao državu koja se razvijala na bolje – a ne kako njeni kritičari obrazlažu izvlačeći izolirane povijesne fragmente koji im odgovaraju za njeno opanjkavanje. „Dan Mladosti“ države zauvijek iščezle s geografskih karata svijeta – dan koji je ustanovljen kao državni praznik kako bi se građani koji su je na kraju uništili okupili oko besmrtne ideje a ne smrtnoga čovjeka, izaziva moja nostalgična prisjećanja.
Procesi u prirodi i društvu su nepovratni, svakako mi je kao prirodoslovno obrazovanoj osobi poznato. Nema povratka na staro, a postoji i šansa da sadašnje slijednice umrle države krenu boljim stazama no su ih usmjerile njihove elte. No, dvadesetak godina nakon postjugoslavenskih ratova, optimizam je kod mnogih okopnio, napose ako su svijesni da im je oteto dvije dekade života. Nostalgija je pravo svakog čovjeka. Za mladošću, roditeljima, raskinutim prijateljstvima, ljubavima, profesionalnim ili sportskim uspjesima, boljim životom, pa i državama za koje mislimo da su zavrijedile svoj opstanak. Nesputani ljudski duh slobodan je lutati planetom bez ograničavanja međudržavnim međama, administrativnim zabranama i idiotizmima nacionalističkih političara; može si dozvoliti putovanja još uvijek realnim krajolicima i irealnim, neostvarenim potencijalima bivše domovine. Probisvjetima, razbojnicima, zločincima, budalama i mentalno ograničenim ljudima u inat.
Sredinom 1991. kada se rat u Hrvatskoj tek zahuktavao a BiH je još gajila iluziju da će uspjeti izbjeći kovitlac koji je konačno i nju najtragičnije zahvatio, pisao sam beogradskom kolegi s kojim sam nastavio prepisku raznim kanalima tokom svih ratnih godina:
„Usprkos čitavoj gami fanatičnih vođa i generala koji su svojim ludilom zaslijepili svoje ne manje bistre, a čini se, na žalost, ipak mnogobrojne sljedbenike, nadamo se i vjerujemo da ljudi zabuljeni u eone, megaparseke i prapočetke stvari, vide dublje i u srca. Ako nitko drugi a ono astronomi u tom pogledu sigurno predstavljaju „izabrani narod“. Jednog dana ovaj kaos će se sigurno smiriti. Kojim god imenom tada nazivali stvari, bez obzira hoće li morati prijeći državne, republičke, pokrajinske ili tko zna kakve granice, ljudi poput sudionika proteklog BAV-a te njima slični će ih sigurno prijeći. Jedinke koje međusobno srodstvo nalaze ne po jeziku ili naciji, teritoriju, historiji, kulturi, ideologiji, vjeri ili rasi već po srcu, duhu, poštenju, istini, ljubavi, suosjećanju, moralu, širokogrudnosti, prijateljstvu, znanju, kreativnosti, dobroti, ljudskosti,... Jer za njih i nema granica. Naći ćemo se opet, vjerujemo, kod „vas“ ili „nas“ ili „njih“ a uvijek ćemo biti kod kuće. Nije opasnost u razdvajanju – ona se krije u otuđenju. Kod pravih ljudi te opasnosti nema.“
Narode su uspjeli, ali spomenute ljude za koje je napisana ova pjesma, nikada u povijesti nisu, niti će ikada uspjeti razdvojiti.
Nostalgija
Na Triglavu tada, ja sam staj'o
i pogledom širinu upij'o…
Domovino, da sam onda znao,
plakao bih, a ne bih se smij'o.
Letile su ptice oko mene,
a granica – nebo je bila…
Kuda god ja pogledom skrenem,
čini mi se – Zemlja moja mila
hvata se za ruke i radosno igra.
Bećarac il' slavonsko kolo
vrte se k'o nezasitna čigra.
Zemljo moja, oj što sam te vol'o!
Gledao sam Savu kako teče
nizbrdo, u slavonska polja;
s Dunavom gdje ona se sreće
sred žitnice, vojvođanskih polja.
Ponositu Bosnu sam promatr'o,
šarao mi pogled kud me volja…
Naivno, no s ljubavlju smatr'o
kako ćeš mi postajat sve bolja.
A na jugu, plesalo se oro.
Na Skadru je prebivala vila…
Vjerov'o sam, mada nisam mor'o:
Domovino, najljepša si bila!
Na Triglavu stojim ja i sada.
Ptice pored mene, k'o i prije, lete.
Al' u meni, nije više nada –
no sumorni grumen crne sjete.
Svi što niste ukaljani krvlju,
misao se moja na vas vraća…
Oprat ćemo, jednom, mi tu mrlju –
i ponovo bit' ćemo braća!
Domovinu gledat ćemo s gore,
kako nam se osunčana grije,
i ljubit' joj starodrevne bore,
a ona će opet – da se smije!
(iz zbirke „Odlazak“, pisano 1994.)
Nostalgija
(25.maj – „Dan mladosti“ iščezle države)
Netom je prošao 25. maj, mladoj generaciji ničim izuzetan datum. U Hrvatskoj su održani izbori za Evropski parlament, nekima je bio rođendan, drugima samo poslijednji dan vikenda pred novim radnim tjednom (imaju li srećom posao), a trećima baš ništa izuzetniji dan od bilo kojega u godini. Prije točno 70 godina, u četvrtak – također nije bio poseban dan, izuzme li se da je svijet već šestu godinu bio usred najkrvoločnijeg sukoba u ljudskoj historiji, a u nas su već četiri godine otpor fašističkim silama u sprezi sa domaćim izdajnicima, pružali jedini aktivni antifašisti u Regiji – jugoslavenski partizani! Kao što se danas sjećanje na njihov antifašizam i vođu otpora nastoji uništiti diskreditiranjima, osporavanjima, lažima i objedama, na sličan je način – ali mnogo konkretnije, fizičkije - vrhovna njemačka komanda (OKW – Oberkommando der Wehrmacht) prema planu Otto Skorzeny-ja (najpoznatijeg po oslobađanju Mussolinija iz ruku talijanskih partizana) provela plan nazvan „Operacija Konjićev skok“, u namjeri uništenja Vrhovnog štaba NOV i POJ i njegova vrhovnog komandanta Josip Broz Tita. Akcija poznatija kao „Desant na Drvar“. Prepad na bosanskohercegovački gradić (zaslugom ustaških obavješatajaca bila je poznata lokacija Vrhovnog štaba) njemačkih desantnih snaga ojačanih četnicima, završen je totalnim fijaskom što se suštine plana tiče, mada je trebao biti lako izvedivo iznenađenje s obzirom na oslabljene partizanske snage poslije neuspjelog prodora u Srbiju, i datum izvršenja – kako su njegovi planeri krivo smatrali – na Titov rođendan (rođen je 7.5.1892.).
Po završetku rata, na prijedlog kragujevačke omladine počela se trčati tzv. „Titova štafeta“ – svojevrsni omladinski maraton kroz Jugoslaviju – na završetku kojega se Titu upravo 25. maja predavala štafetna palica, kao čestitka za njegov rođendan. Kaže se da je Tito ustanovio „kult ličnosti“, a kao jedan od argumenata navodi se i proslava „Dana mladosti“, kako je na njegovu ličnu inicijativu godine 1957. imenovan ovaj svečani događaj. Tvrde neki, rođendan „diktatora“ bijaše nametnut cijelom narodu kao dan njegova obožavanja i obogotvorenja. Ipak, Tito bijaše neizmjerno veći, inteligentniji i pragmatičniji od svojih kritičara (tek poslije njegove smrti ohrabrenih skinuti brnjice), a da bi takvo tumačenje – nažalost, prošireno i kod mlade generacije – držalo vodu. Ne jednom je Maršal Jugoslavije javno izjavljivao „Blago narodu koji ima takvu omladinu!“, i ne jednom je ta omladina bez ikakve prisile pjevala „Druže Tito, mi ti se kunemo“, i nisu nogometni suci, ni UDBA ni milicija na terenu prisilili nogometaše Hajduka i Crvene zvezde da liju suze nad jedinim čovjekom koji je uspio ujediniti njihovu zemlju u prosperitetnu i obećavajuću državu. Nisu oni prisilili cijeli splitski stadion da spontano zapjeva zakletvu svom mrtvom vođi. Dan Mladosti i štafeta koja se povodom njega trčala kroz cijelu zemlju, nije bila nikakva proslava njegova rođendana – kako se tendenciozno tumači - već je trebao značiti simbolički izraz odanosti mladih generacija ideji socijalističke Jugoslavije, odnosno izgradnji socijalizma kao društvenopolitičkog sustava. Na žalost, i omladina na koju smo bili ponosni, i grad Split zajedno sa svim jugoslavenskim gradovima, i kojekakvi slobodani, franceki, alije, milani i ini patuljasti tipovi koji nikada nisu dostigli status državnika, već samo voditelja nacionalnih krda (u što se većina naroda Federacije premetnula), prvom su prilikom oskvrnuli spontano danu zakletvu. Kažu da „entropija svemira neumitno raste“, što nije nego stručno izraženo opažanje o degradaciji svega, na žalost – i ljudi, njihovih ideja, uvjerenja i zadane riječi. „Volovi se vežu za rogove, a ljudi za riječ“, stara je mudrost onih koji prečesto dosljednije vezuju volove no drže zadanu riječ.
Jeli Tito bio samozvani diktator, dali je njegovao kult ličnosti, jeli Jugoslavija bila neprirodna tvorevina (koja to država nije umjetno sazdana mačem, ognjem i mecima, s temeljima na krvi i kostima svojih državljana?) i tamnica naroda, nije tema ovog teksta. O tome nek' razglabaju ozbiljni povjesničari koji će u kontekstu vremena, prostora, globalnih zbivanja i djelovanja ostalih svjetskih vođa razmotriti sve grijehe i pozitivne strane države i njenog vođe, ne pozivajući se samo na detalje koji podupiru njihov ograničeni svjetonazor. Ovaj šturi teskt, tek uvod za razumijevanje pjesme koja mu slijedi, je naprosto nostalgija za jednom državom zauvijek nestalom s historijske pozornice, perspektivnijom od fragmenata na koje smo je razbili. Dakako, da je nastavljen njen evolucijski razvoj nasilno prekinut kontrarevolucionarnim raspadom. Jednostavnim riječima, bila je neizmjerno bolja, s obećavajućom, brutalno prekinutom budućnošću, negoli se ovaj čas smiješi novonastalim domovinama. Imala je nesumnjivi antifašistički imidž u očima cijeloga svijeta; priklonila se – okupivši većinu država Globusa - nesvrstanosti u tenzijama između atomskih velesila; imala je rastuću perspektivu sve veće socijalne pravde za svoje građane negoli današnje generacije mogu zamisliti; i obećavajuće izglede razvoja dostojanstvenih ličnosti u okviru samoupravljanja nasilno prekinutog privatizacionim banditizmom njenih rušitelja. I perspektivu mirnog, evolutivnog razvoja - bez mrtvih, silovanih, invalidnih, bez razrušenih domova i infrastrukture.
Naravno, perspektiva je kondicionalni pojam – ovisi samo o ljudima koliko će biti realizirana, a koliko u smeće odbačena. Dok poplave uništavaju ljudske živote, stoku i materijalne vrijednosti u BiH, Srbiji, Hrvatskoj; dok se građani žale na nedostatak odvodnih kanala, neodržavanost i začepljenost postojećih; dok jauču zbog nedostatka obrambenih protupoplavnih nasipa, mehanizacije ili rezervi najnužnijih potrepština, a tek će početi cviliti zbog mizerne nadoknade štete koju će im država isplatiti, neka pokušaju odgovoriti na jednostavno pitanje:
Koliko bi se nasipa moglo izgraditi, odvodnih kanala iskopati, mehanizacije i potrepština nabaviti, kolika bi se odšteta mogla isplatiti stradalnicima,... – da se sav novac upotrebljen na ratna razaranja i međusobna klanja poludjelih naroda utrošio u svrhu obrane od elementarnih nepogoda?
Oni što su se obogatili švercom oružja, privatizacijom, ratni profiteri i zločinački banditi – uglavnom uhljebljeni u političku i privrednu elitu država po njihovoj mjeri - ponudit će svoj, a vi nađite vlastiti odgovor. Neki će reći kako je i rat elementarna nepogoda, i u velikoj mjeri biti u pravu. A ja kažem da je ludilo masa koje zakoči njihovu sposobnost razmišljanja, koje po samodefiniciji humane stvorove učas pretvori u svoje krvoločne evolucione pretke a ljudske zajednice svede na nivo zločinačkih i pljačkaških hordi, ponajveća nepogoda koja može snaći ljudski rod. I dok o tome kontate, vidite koliko su vodene bujice pogodile vas, a koliko one što vam nastoje nametnuti svoj odgovor, kao što su vam uvalili i rat.
Eto, svi mi imamo što imamo, odnosno što nemamo, a ja se prisjećam onoga što nas je većina mogla imati. Ja države ne volim; ni ovu sadašnju, ni onu bivšu, ni neku buduću koju će možda povijest u krvavim porodiljnim mukama opet izroditi. Neopterećen sam liderima, kako bivšim tako i sadašnjima – bliža mi je pomisao da govna uvijek isplivaju na površinu, a među njima se rijetko nađe izuzetak. Nisam posebno volio ni mrzio Tita. Nastojao sam nikad ne biti dijelom beskičmene idolatrijske gomile, u transu čijeg obožavanja se gubi dostojanstvo osobe – zbog toga ga nikada nisam vidio uživo, čak i kad je i boravio u mom rodnom gradu. Ipak, iz današnje perspektive cijenim ga neizmjerno više no bilo kojeg liderčića što su se ispilili iz njegove sjene. Bilo je stvari u bivšoj državi koje mi se nisu sviđale, ali koje su se iz dana u dan popravljale, sve dok se nije vidjelo da rekonstrukciju vrše samozvani majstori, pa je i rezultat ispao shodno tome. I onda sam je, a posebno sada, sagledavao u evolutivnom slijedu – kao državu koja se razvijala na bolje – a ne kako njeni kritičari obrazlažu izvlačeći izolirane povijesne fragmente koji im odgovaraju za njeno opanjkavanje. „Dan Mladosti“ države zauvijek iščezle s geografskih karata svijeta – dan koji je ustanovljen kao državni praznik kako bi se građani koji su je na kraju uništili okupili oko besmrtne ideje a ne smrtnoga čovjeka, izaziva moja nostalgična prisjećanja.
Procesi u prirodi i društvu su nepovratni, svakako mi je kao prirodoslovno obrazovanoj osobi poznato. Nema povratka na staro, a postoji i šansa da sadašnje slijednice umrle države krenu boljim stazama no su ih usmjerile njihove elte. No, dvadesetak godina nakon postjugoslavenskih ratova, optimizam je kod mnogih okopnio, napose ako su svijesni da im je oteto dvije dekade života. Nostalgija je pravo svakog čovjeka. Za mladošću, roditeljima, raskinutim prijateljstvima, ljubavima, profesionalnim ili sportskim uspjesima, boljim životom, pa i državama za koje mislimo da su zavrijedile svoj opstanak. Nesputani ljudski duh slobodan je lutati planetom bez ograničavanja međudržavnim međama, administrativnim zabranama i idiotizmima nacionalističkih političara; može si dozvoliti putovanja još uvijek realnim krajolicima i irealnim, neostvarenim potencijalima bivše domovine. Probisvjetima, razbojnicima, zločincima, budalama i mentalno ograničenim ljudima u inat.
Sredinom 1991. kada se rat u Hrvatskoj tek zahuktavao a BiH je još gajila iluziju da će uspjeti izbjeći kovitlac koji je konačno i nju najtragičnije zahvatio, pisao sam beogradskom kolegi s kojim sam nastavio prepisku raznim kanalima tokom svih ratnih godina:
„Usprkos čitavoj gami fanatičnih vođa i generala koji su svojim ludilom zaslijepili svoje ne manje bistre, a čini se, na žalost, ipak mnogobrojne sljedbenike, nadamo se i vjerujemo da ljudi zabuljeni u eone, megaparseke i prapočetke stvari, vide dublje i u srca. Ako nitko drugi a ono astronomi u tom pogledu sigurno predstavljaju „izabrani narod“. Jednog dana ovaj kaos će se sigurno smiriti. Kojim god imenom tada nazivali stvari, bez obzira hoće li morati prijeći državne, republičke, pokrajinske ili tko zna kakve granice, ljudi poput sudionika proteklog BAV-a te njima slični će ih sigurno prijeći. Jedinke koje međusobno srodstvo nalaze ne po jeziku ili naciji, teritoriju, historiji, kulturi, ideologiji, vjeri ili rasi već po srcu, duhu, poštenju, istini, ljubavi, suosjećanju, moralu, širokogrudnosti, prijateljstvu, znanju, kreativnosti, dobroti, ljudskosti,... Jer za njih i nema granica. Naći ćemo se opet, vjerujemo, kod „vas“ ili „nas“ ili „njih“ a uvijek ćemo biti kod kuće. Nije opasnost u razdvajanju – ona se krije u otuđenju. Kod pravih ljudi te opasnosti nema.“
Narode su uspjeli, ali spomenute ljude za koje je napisana ova pjesma, nikada u povijesti nisu, niti će ikada uspjeti razdvojiti.
Nostalgija
Na Triglavu tada, ja sam staj'o
i pogledom širinu upij'o…
Domovino, da sam onda znao,
plakao bih, a ne bih se smij'o.
Letile su ptice oko mene,
a granica – nebo je bila…
Kuda god ja pogledom skrenem,
čini mi se – Zemlja moja mila
hvata se za ruke i radosno igra.
Bećarac il' slavonsko kolo
vrte se k'o nezasitna čigra.
Zemljo moja, oj što sam te vol'o!
Gledao sam Savu kako teče
nizbrdo, u slavonska polja;
s Dunavom gdje ona se sreće
sred žitnice, vojvođanskih polja.
Ponositu Bosnu sam promatr'o,
šarao mi pogled kud me volja…
Naivno, no s ljubavlju smatr'o
kako ćeš mi postajat sve bolja.
A na jugu, plesalo se oro.
Na Skadru je prebivala vila…
Vjerov'o sam, mada nisam mor'o:
Domovino, najljepša si bila!
Na Triglavu stojim ja i sada.
Ptice pored mene, k'o i prije, lete.
Al' u meni, nije više nada –
no sumorni grumen crne sjete.
Svi što niste ukaljani krvlju,
misao se moja na vas vraća…
Oprat ćemo, jednom, mi tu mrlju –
i ponovo bit' ćemo braća!
Domovinu gledat ćemo s gore,
kako nam se osunčana grije,
i ljubit' joj starodrevne bore,
a ona će opet – da se smije!
(iz zbirke „Odlazak“, pisano 1994.)
|
| ||||
16.5.2014
A kud bre sve to ode?
Prema izvještaju koji američki Ured za popis stanovništva (USCB) objavljuje svake godine, a čiji najvažniji detalji se mogu naći na Wikipediji - lani je obitavalo planetu oko 7.2 milijarde žena i muškaraca. Prosječna starost svjetske populacije iznosila je 67.07 godina (žene 69, muškarci 65). Za naše daljnje potrebe ovo je sasvim dovoljno, te se opraštamo od agencije do njenog narednog izvještaja. I dok Desanka Maksimović ne bi žalila za prohujalom mladošću samo da „on“ zadivljen stane kraj nje:
Nije mi žao što će života vode
odneti i moje grane zelene;
sad neka mladost i sve neka ode,
on je zadivljen stao kraj mene. („Sreća“),
obični se smrtnici - sa zebnjom očekujući da im neznanac s kosom u ruci uruči nepovratni poziv u svoje odaje – pitaju: A kud bre sve to ode? Što bismo sve dali da neumoljivi hod kazaljki koje otkucavaju „urečeni rastanak bez našeg htijenja“ (Jesenjin, „Do viđenja...“) okrenemo u suprotni smjer, ali ne ide pa ne ide, što nas doduše ne sprečava u maštarijama o tome. Pa, zaista - kud bre sve to ode?
Zbivanja u prirodi su načelno nepovratna, te nas ne bi smjela začuditi naša nesposobnost izrade vremeplova za povratak u najbolje dane, ali nas to ne može utješiti da će iza Kronsova ob roka ostati samo sjećanja naših potomaka. I pokoji materijalni dokaz naše kreativne opstojnosti, koji će samo dodatno pobuđivati uspomene. Pretvorba vremena (iščezlog nam života) u pamćenja koja kolaju neuronima mozga naše djece baš i nije nekako fizikalno, a još manje duhovno prihvatljivo. Tim prije, što spomenuta znanost temeljem svog cjelokupnog praktičnog i teorijskog iskustva nudi jednu krhku i varavu nadu, s dna Pandorine kutije: ništa u svemiru ne nastaje iz ničega, niti se pretvara u ništa – sve predstavlja samo mijenu iz jednog u neki drugi oblik bivstvovanja.
Pa, kad bismo znali u što se to pretvorilo proteklo vrijeme, možda bismo i prije negoli nepovratno nestanemo krenuli „u potragu za izgubljenim vremenom“, s više nade i entuzijazma da ga pronađemo i prisilimo vratiti što nam oduze. Maštati nije grijeh (doduše, ovisi o čemu se snuje), pa tako u jednoj mojoj SF storiji, napredna civilizacija Lamanyjaca dolazi do otkrića: „Postoji tek sadašnjost, a prošlost nepovratno izmiče, poput vode kroz cjediljku, bez imalo šansi da se išta od nje vrati natrag. Razvojem svoje nauke, došli su do zaključka kako ništa ne može nestati bez traga, već se samo pretvoriti u drugi oblik postojanja. Slijedeći zaključke svog najpoznatijeg znanstvenika Twosteina, kombinirane sa spoznajama iz raznoraznih zakona očuvanja, spoznali su da proteklo vrijeme ne nestaje, već se naprosto pretvara u svemirski prostor, uslijed čega se cijeli univerzum nalazi u ekspanziji.“ („Klopke za vrijeme“)
U drugoj znanstveno fantastičnoj priči („Allelonija i Parallelonija“), Allelonci to nešto „fizikalnije“ argumentiraju:
„Već najjednostavnija fizikalna relacija (da batalimo prije spomenutu za koju nisam siguran jeli mu uopće bila poznata) - Allova intuicija nedvojbeno ga je u to uvjerila - pokazuje da prostor i vrijeme moraju biti povezani. Formula koja opisuje jednoliko prostiranje svjetlosti (s=ct, c je brzina svjetlosti) bila je ključni faktor za taj zaključak. Najpoznatija Einsteinova relacija je ona o „ekvivalentnosti“ mase i energije: E=mc2. Stavio sam navodnike, prenoseći Allova shvaćanja, jer se po njemu ne radi o pravoj ekvivalenciji (jednakovaljanosti) već ovdje brzina svjetlosti „c“ služi kao konverzioni (pretvorbeni) faktor. Pokazuje naprosto koliko energije ima u jedinici mase (ustvari, to pokazuje kvadrat brzine svjetlosti). Dodijelimo li joj istu ulogu u prethodnoj relaciji, eto nam formule za „ekvivalenciju“ prostora i vremena. Formula pokazuje da je moguća pretvorba vremena u prostor, sa faktorom konverzije jednakim brzini svjetlosti. Često se čovjek, da ne kažemo Allelonac, nađe „u potrazi za izgubljenim vremenom“. Kuda je nestala naša mladost, zašto se ono prošlo ne može vratititi? Allova analogija odgovorila je na to pitanje na najjednostavniji mogući način. Prošlo vrijeme nije nestalo, ono se pretvorilo u drugi oblik – novonastali prostor – ostavivši tragove prošlih zbivanja u našem sjećanju! Ova analogija odgovorila je na osnovnu Allovu zamjerku „nastanku“ prostora – ništa ne nastaje iz ničega, pa ni prostor ne može iz ničega nastati. Stvari se u svemiru samo preobrazuju iz jednog oblika u drugi, što je najočitije na primjerima pretvorbi energije. Daklem, „Allov“ prostor ne nastaje iz ničega, već samo predstavlja konverziju „izgubljenog“ vremena u novonastali prostor. A činjenica, do sada neopovrgnuta, je upravo to: vrijeme „ističe“ bez mogućnosti povrataka, a prema teoriji Velikog praska neprestano se „stvara“ svemirski prostor.“
Daklem, već dvije napredne svemirske civilizacije – Lamanyjaca i Allelonaca – došle su do istovjetnog zaključka. Što, zaboga, rade naši znanstvenici? Za koga vraga im izdvajamo iz našeg poreza – da sjede i ćoškaju jedan drugome leđa? Legitimno pitanje, no ne brinite – autor članka spasit će, i još malo unaprijediti stvari. Upravo zato služe demografski podaci s početka teksta.
Najnovija istraživanja pokazuju (daklem, neki naučnici nešto i rade!) da starost svemira iznosi oko 13.7 milijardi godina, a podjednak broj svjetlosnih godina iznosi i njegova veličina (svjetlost bi toliko godina morala putovati do njegova „ruba“). S obzirom na univerzalnost znanstvenih spoznaja, one moraju biti jednake Lamanyjcima, Alleloncima ili Zemljanima, a kako su znanstvenici poznati po radodarnoj izmjeni rezultata svojih istraživanja, iskoristit ću zaključke spomenutih civilizacija, unapredivši ih na slavu ljudske vrste (i osobnu, dakako). Dimenzije svemira možemo izračunati iz već spomenute fornule s=ct, u kojoj „s“ označava njegovu veličinu, „t“ je njegova starost dok „c“ predstavlja brzinu svjetlosti (300 tisuća kilometara u sekundi) kojom se on širi (doduše, ne slažu se baš svi u toj tvrdnji). Tijekom prosječnog prebivanja na planeti, svakome od stanovnika Globusa otišlo je u vjetar, pardon – pretvorilo se u novonastali prostor – oko 67 godina života. Blizu 483 milijarde godina života Zemljana – njihovih subjektivnih vremena - je iskorišteno za izgradnju prostornog tkiva svemira! Pa, koliku je to protežnost izgradilo tih stotine milijardi iščezlih godina stanovnika ove planete? Odgovor je trivijalan, leži nam kao na dlanu: treba samo sve podatke pretvoriti u prikladne fizikalne jedinice, te izračunati iz spomenute, najjednostavnije fizikalne formule! I? Totalni fijasko – nastalo je 483 milijardi svjetlosnih godina novog prostora, što je oko 35 puta više od radijusa svemira!
Naučnici su poznati kao izuzetno snalažljiva čeljad. Još je Hegel, upozoren da mu filozofski sistem ne korespondira s činjenicama, izjavio „Utoliko gore po činjenice“, dok neki kažu da je Einstein ponudio izuzetno primjenljiv savjet (što mi je malko sumnjivo): „Ako činjenice ne odgovaraju teoriji, promijenite činjenice“, no ja ću ih – kao etički primjer svim znanstvenicima - samo nastojati „uskladiti“ sa teorijom. Naime, očito je da svi stanovnici Zemlje još uvijek nisu proživjeli cijeli životni vijek; ima doduše staraca od stotinjak i kusur godina, ali i nesrazmjerno više dojenčadi od svega par dana starosti. Izbjegnut ću i objašnjenja o krajnjem pojednostavljenju kojim smo pristupili problemu, s obzirom da se čitaocu počelo drijemati već nakon prvog pogleda na formulu radi koje je bio na produžnoj nastavi, pa direktno prijeći na zaključak. Sasvim je očito da rezultat našeg proračuna mora biti dosta manji od iskazanoga, što nas približava odlučnoj „znanstvenoj“ tvrdnji:
Zaista, isteklo vrijeme života naših sugrađana, nije netragom nestalo – ono je ugrađeno u novonastalu prostornu strukturu svemira.
Daklem, nisu samo sjećanja, izbjegavši Kronosovoj gozbi, jedino što je ostalo od prohujalog vremena. Ostali su čvrsti fizikalni tragovi nečega za što smo smatrali da je zauvijek prohujalo s vihorom, a to nam može probuditi novu nadu. Treba samo naći fizikalni način obrnute promjene - prostora u vrijeme! Nemojte sad od mene suviše očekivati, mora nešto ostati i za vaša pregnuća, zar ne?
Ipak, preostade suštinsko pitanje, na koje je vaš lucidni kolumnist također odgovorio u jednom tekstu, kojega se na žalost ne može sjetiti (demencija ga polako sustiže), a ne da mu se previše tražiti jer ima pametnija posla. Zašto se to zbiva? Naime, iz kojeg razloga se svemir „naduvava“ konverzijom vremena u prostor? Pojednostavnit ću, koliko se prisjećam, svoj odgovor iz zametnutog teksta. Zbog sasvim otrcanog razloga: tijekom ljudske historije gomila se sve veći skup stečenih spoznaja koje se u sve kraćim vremenskom razmacima uvišestručuju.
Pa, zar vam nije jasno? Sve to mora nekuda stati, biti nekud smješteno, i iz tog se razloga svemir ubrzano širi - kako bi mogao akumulirati sve spoznaje i proizvode ljudskog duha! Eureka! Potvrđena je pretpostavka stara gotovo kao i ljudska civilizacija (uz dužno priznanje Lamanyjcima i Alleloncima) - primata neumrlog duha nad prolaznom materijom. Duha, koji je, kako se ispostavilo, ne samo pokretač napretka čovječanstva, već je odgovoran i za ubrzano širenje cijele vasione! Eto, sad kad znate činjenice, uzroke i posljedice, ja odo' - pošto sam završio tekst - u nešto pametno utrošiti vrijeme koje mi polako ističe.
Na kraju, samo još dobronamjerno upozorenje na oprez. Naime, uspije li nam promijeniti tijek vremena - osim lijepih, mogle bi nam se povratiti i ružne stvari; poput ratova, genocida, prirodnih katastrofa, boleština,... Dapače, potekne li vrijeme unatrag, realnom postaje za nacionalšoviniste Regije upravo sablažnjiva opcija – ponovna reintegracija njihovih bananistana u državu koju su uspješno raskomadali. Baš paradoksalno, zar ne: u skučenijem svemiru (jer se prostor sažima uslijed pretvaranja u vrijeme) imali bi prostraniju državu! Stoga je za očekivati da će konzervativni faktori pružati ogorčeni otpor opisanom smjeru istraživanja. Ako našu metodu inverzije prostora u vrijeme ne uspijemo opskrbiti selektorima koji bi to spriječili, svo već jednom proživljeno zlo ovoga svijeta moglo bi nam se ponoviti. Samo, ne bi li bilo daleko svrsishodnije da umjesto bavljenja prošlošću, filtriramo naše postupke za buduća vremena koja stoje pred nama i našim potomcima? Jeli to ipak nevjerojatnije od ostvarenja maštarija darovanih čitateljima, u zajedničkom pokušaju bijega od surove tranzicione stvarnosti, koju ni bujna mašta vašeg kolumnista nije umjela zamisliti?
A kud bre sve to ode?
Prema izvještaju koji američki Ured za popis stanovništva (USCB) objavljuje svake godine, a čiji najvažniji detalji se mogu naći na Wikipediji - lani je obitavalo planetu oko 7.2 milijarde žena i muškaraca. Prosječna starost svjetske populacije iznosila je 67.07 godina (žene 69, muškarci 65). Za naše daljnje potrebe ovo je sasvim dovoljno, te se opraštamo od agencije do njenog narednog izvještaja. I dok Desanka Maksimović ne bi žalila za prohujalom mladošću samo da „on“ zadivljen stane kraj nje:
Nije mi žao što će života vode
odneti i moje grane zelene;
sad neka mladost i sve neka ode,
on je zadivljen stao kraj mene. („Sreća“),
obični se smrtnici - sa zebnjom očekujući da im neznanac s kosom u ruci uruči nepovratni poziv u svoje odaje – pitaju: A kud bre sve to ode? Što bismo sve dali da neumoljivi hod kazaljki koje otkucavaju „urečeni rastanak bez našeg htijenja“ (Jesenjin, „Do viđenja...“) okrenemo u suprotni smjer, ali ne ide pa ne ide, što nas doduše ne sprečava u maštarijama o tome. Pa, zaista - kud bre sve to ode?
Zbivanja u prirodi su načelno nepovratna, te nas ne bi smjela začuditi naša nesposobnost izrade vremeplova za povratak u najbolje dane, ali nas to ne može utješiti da će iza Kronsova ob roka ostati samo sjećanja naših potomaka. I pokoji materijalni dokaz naše kreativne opstojnosti, koji će samo dodatno pobuđivati uspomene. Pretvorba vremena (iščezlog nam života) u pamćenja koja kolaju neuronima mozga naše djece baš i nije nekako fizikalno, a još manje duhovno prihvatljivo. Tim prije, što spomenuta znanost temeljem svog cjelokupnog praktičnog i teorijskog iskustva nudi jednu krhku i varavu nadu, s dna Pandorine kutije: ništa u svemiru ne nastaje iz ničega, niti se pretvara u ništa – sve predstavlja samo mijenu iz jednog u neki drugi oblik bivstvovanja.
Pa, kad bismo znali u što se to pretvorilo proteklo vrijeme, možda bismo i prije negoli nepovratno nestanemo krenuli „u potragu za izgubljenim vremenom“, s više nade i entuzijazma da ga pronađemo i prisilimo vratiti što nam oduze. Maštati nije grijeh (doduše, ovisi o čemu se snuje), pa tako u jednoj mojoj SF storiji, napredna civilizacija Lamanyjaca dolazi do otkrića: „Postoji tek sadašnjost, a prošlost nepovratno izmiče, poput vode kroz cjediljku, bez imalo šansi da se išta od nje vrati natrag. Razvojem svoje nauke, došli su do zaključka kako ništa ne može nestati bez traga, već se samo pretvoriti u drugi oblik postojanja. Slijedeći zaključke svog najpoznatijeg znanstvenika Twosteina, kombinirane sa spoznajama iz raznoraznih zakona očuvanja, spoznali su da proteklo vrijeme ne nestaje, već se naprosto pretvara u svemirski prostor, uslijed čega se cijeli univerzum nalazi u ekspanziji.“ („Klopke za vrijeme“)
U drugoj znanstveno fantastičnoj priči („Allelonija i Parallelonija“), Allelonci to nešto „fizikalnije“ argumentiraju:
„Već najjednostavnija fizikalna relacija (da batalimo prije spomenutu za koju nisam siguran jeli mu uopće bila poznata) - Allova intuicija nedvojbeno ga je u to uvjerila - pokazuje da prostor i vrijeme moraju biti povezani. Formula koja opisuje jednoliko prostiranje svjetlosti (s=ct, c je brzina svjetlosti) bila je ključni faktor za taj zaključak. Najpoznatija Einsteinova relacija je ona o „ekvivalentnosti“ mase i energije: E=mc2. Stavio sam navodnike, prenoseći Allova shvaćanja, jer se po njemu ne radi o pravoj ekvivalenciji (jednakovaljanosti) već ovdje brzina svjetlosti „c“ služi kao konverzioni (pretvorbeni) faktor. Pokazuje naprosto koliko energije ima u jedinici mase (ustvari, to pokazuje kvadrat brzine svjetlosti). Dodijelimo li joj istu ulogu u prethodnoj relaciji, eto nam formule za „ekvivalenciju“ prostora i vremena. Formula pokazuje da je moguća pretvorba vremena u prostor, sa faktorom konverzije jednakim brzini svjetlosti. Često se čovjek, da ne kažemo Allelonac, nađe „u potrazi za izgubljenim vremenom“. Kuda je nestala naša mladost, zašto se ono prošlo ne može vratititi? Allova analogija odgovorila je na to pitanje na najjednostavniji mogući način. Prošlo vrijeme nije nestalo, ono se pretvorilo u drugi oblik – novonastali prostor – ostavivši tragove prošlih zbivanja u našem sjećanju! Ova analogija odgovorila je na osnovnu Allovu zamjerku „nastanku“ prostora – ništa ne nastaje iz ničega, pa ni prostor ne može iz ničega nastati. Stvari se u svemiru samo preobrazuju iz jednog oblika u drugi, što je najočitije na primjerima pretvorbi energije. Daklem, „Allov“ prostor ne nastaje iz ničega, već samo predstavlja konverziju „izgubljenog“ vremena u novonastali prostor. A činjenica, do sada neopovrgnuta, je upravo to: vrijeme „ističe“ bez mogućnosti povrataka, a prema teoriji Velikog praska neprestano se „stvara“ svemirski prostor.“
Daklem, već dvije napredne svemirske civilizacije – Lamanyjaca i Allelonaca – došle su do istovjetnog zaključka. Što, zaboga, rade naši znanstvenici? Za koga vraga im izdvajamo iz našeg poreza – da sjede i ćoškaju jedan drugome leđa? Legitimno pitanje, no ne brinite – autor članka spasit će, i još malo unaprijediti stvari. Upravo zato služe demografski podaci s početka teksta.
Najnovija istraživanja pokazuju (daklem, neki naučnici nešto i rade!) da starost svemira iznosi oko 13.7 milijardi godina, a podjednak broj svjetlosnih godina iznosi i njegova veličina (svjetlost bi toliko godina morala putovati do njegova „ruba“). S obzirom na univerzalnost znanstvenih spoznaja, one moraju biti jednake Lamanyjcima, Alleloncima ili Zemljanima, a kako su znanstvenici poznati po radodarnoj izmjeni rezultata svojih istraživanja, iskoristit ću zaključke spomenutih civilizacija, unapredivši ih na slavu ljudske vrste (i osobnu, dakako). Dimenzije svemira možemo izračunati iz već spomenute fornule s=ct, u kojoj „s“ označava njegovu veličinu, „t“ je njegova starost dok „c“ predstavlja brzinu svjetlosti (300 tisuća kilometara u sekundi) kojom se on širi (doduše, ne slažu se baš svi u toj tvrdnji). Tijekom prosječnog prebivanja na planeti, svakome od stanovnika Globusa otišlo je u vjetar, pardon – pretvorilo se u novonastali prostor – oko 67 godina života. Blizu 483 milijarde godina života Zemljana – njihovih subjektivnih vremena - je iskorišteno za izgradnju prostornog tkiva svemira! Pa, koliku je to protežnost izgradilo tih stotine milijardi iščezlih godina stanovnika ove planete? Odgovor je trivijalan, leži nam kao na dlanu: treba samo sve podatke pretvoriti u prikladne fizikalne jedinice, te izračunati iz spomenute, najjednostavnije fizikalne formule! I? Totalni fijasko – nastalo je 483 milijardi svjetlosnih godina novog prostora, što je oko 35 puta više od radijusa svemira!
Naučnici su poznati kao izuzetno snalažljiva čeljad. Još je Hegel, upozoren da mu filozofski sistem ne korespondira s činjenicama, izjavio „Utoliko gore po činjenice“, dok neki kažu da je Einstein ponudio izuzetno primjenljiv savjet (što mi je malko sumnjivo): „Ako činjenice ne odgovaraju teoriji, promijenite činjenice“, no ja ću ih – kao etički primjer svim znanstvenicima - samo nastojati „uskladiti“ sa teorijom. Naime, očito je da svi stanovnici Zemlje još uvijek nisu proživjeli cijeli životni vijek; ima doduše staraca od stotinjak i kusur godina, ali i nesrazmjerno više dojenčadi od svega par dana starosti. Izbjegnut ću i objašnjenja o krajnjem pojednostavljenju kojim smo pristupili problemu, s obzirom da se čitaocu počelo drijemati već nakon prvog pogleda na formulu radi koje je bio na produžnoj nastavi, pa direktno prijeći na zaključak. Sasvim je očito da rezultat našeg proračuna mora biti dosta manji od iskazanoga, što nas približava odlučnoj „znanstvenoj“ tvrdnji:
Zaista, isteklo vrijeme života naših sugrađana, nije netragom nestalo – ono je ugrađeno u novonastalu prostornu strukturu svemira.
Daklem, nisu samo sjećanja, izbjegavši Kronosovoj gozbi, jedino što je ostalo od prohujalog vremena. Ostali su čvrsti fizikalni tragovi nečega za što smo smatrali da je zauvijek prohujalo s vihorom, a to nam može probuditi novu nadu. Treba samo naći fizikalni način obrnute promjene - prostora u vrijeme! Nemojte sad od mene suviše očekivati, mora nešto ostati i za vaša pregnuća, zar ne?
Ipak, preostade suštinsko pitanje, na koje je vaš lucidni kolumnist također odgovorio u jednom tekstu, kojega se na žalost ne može sjetiti (demencija ga polako sustiže), a ne da mu se previše tražiti jer ima pametnija posla. Zašto se to zbiva? Naime, iz kojeg razloga se svemir „naduvava“ konverzijom vremena u prostor? Pojednostavnit ću, koliko se prisjećam, svoj odgovor iz zametnutog teksta. Zbog sasvim otrcanog razloga: tijekom ljudske historije gomila se sve veći skup stečenih spoznaja koje se u sve kraćim vremenskom razmacima uvišestručuju.
Pa, zar vam nije jasno? Sve to mora nekuda stati, biti nekud smješteno, i iz tog se razloga svemir ubrzano širi - kako bi mogao akumulirati sve spoznaje i proizvode ljudskog duha! Eureka! Potvrđena je pretpostavka stara gotovo kao i ljudska civilizacija (uz dužno priznanje Lamanyjcima i Alleloncima) - primata neumrlog duha nad prolaznom materijom. Duha, koji je, kako se ispostavilo, ne samo pokretač napretka čovječanstva, već je odgovoran i za ubrzano širenje cijele vasione! Eto, sad kad znate činjenice, uzroke i posljedice, ja odo' - pošto sam završio tekst - u nešto pametno utrošiti vrijeme koje mi polako ističe.
Na kraju, samo još dobronamjerno upozorenje na oprez. Naime, uspije li nam promijeniti tijek vremena - osim lijepih, mogle bi nam se povratiti i ružne stvari; poput ratova, genocida, prirodnih katastrofa, boleština,... Dapače, potekne li vrijeme unatrag, realnom postaje za nacionalšoviniste Regije upravo sablažnjiva opcija – ponovna reintegracija njihovih bananistana u državu koju su uspješno raskomadali. Baš paradoksalno, zar ne: u skučenijem svemiru (jer se prostor sažima uslijed pretvaranja u vrijeme) imali bi prostraniju državu! Stoga je za očekivati da će konzervativni faktori pružati ogorčeni otpor opisanom smjeru istraživanja. Ako našu metodu inverzije prostora u vrijeme ne uspijemo opskrbiti selektorima koji bi to spriječili, svo već jednom proživljeno zlo ovoga svijeta moglo bi nam se ponoviti. Samo, ne bi li bilo daleko svrsishodnije da umjesto bavljenja prošlošću, filtriramo naše postupke za buduća vremena koja stoje pred nama i našim potomcima? Jeli to ipak nevjerojatnije od ostvarenja maštarija darovanih čitateljima, u zajedničkom pokušaju bijega od surove tranzicione stvarnosti, koju ni bujna mašta vašeg kolumnista nije umjela zamisliti?
|
| ||||
03.5.2014
Sloboda, istina i interes
(uz Svjetski dan slobode medija)
Kaže se, što u praksi najčešće biva šuplja fraza, kako je ljudski život najdragocjeniji. Kome? Dakako, čovjeku, jer se njegove vrste Tvorac već odavno odrekao odjezdivši u mirnije dijelove svemira, i prepustivši je vlastitoj sudbini. Ipak, čini se da zaista postoji vrednija stvar od života – dapače, i više stvari – jer čovjek često dobrovoljno ode u smrt radi njih. U obranu obitelji ne jedan je položio život, kao i u borbi za slobodu; nezgodno je jedino razilaženje u shvaćanju tog općeg pojma. Borci za slobodu ili uspostavu tiranije, dilema je koju i jedni i drugi (a koji su koji, ostaje često vrlo dvojmljivo) često i svojim životima nastoje dokazati, odnosno demantirati. Pa, to je, rekli bismo, nekako implicitno sadržano u naznaci „opći“ pojam, dajući svakome mogućnost njegova tumačenja. Čini se kako nas je već spomenuti odbjeglica od vlastitog djela, dobrano nasamario sijasetom pogrešaka ugrađenih u svoju kozmičku inovaciju – razumni život. Vjernici će se zaklinjati da je upravo u tome i cijela poanta – slobodi koju je dao čovjeku da sam sagledava, procjenjuje i odlučuje o stvarima koje prečesto i život znače. No, to nas opet dovodi do koju rečenicu prije ove, o tumačenjima općih pojmova i cijeni koja se za to plaća, i tako circulus vitiosus – ad infinitum. Dok se Tvorac negdje opija, zaboravivši patnje svog diletantskog djela.
No, vratimo se na povod ovom tekstu. Neznani put se, povodom Svjetskog dana slobode medija, već nekako tradicionalno – pretvoreno u medijski anale – obraća pažnja ne samo na njihovo opadanje tijekom zadnjih desetljeća, već i na sudbinu medijskih poslenika, novinara radnika sve češće stradalih od ratnika ovih ili onih tumača kategorije slobode. Pažnja je svakako zaslužena, posebno što se ljudskih života tiče – izgubljenih u pokušaju obznanjivanja javnosti istine o zbivanjima s kojih izvještavaju. I tu smo opet kod stvari važnije od ljudskog života, rad koje, znajući sve potencijalne opasnosti što im prijete, izvjestitelji ne odustaju u pokušajima da nam ih približe - istine! U osnovi, oni ne ginu zbog nje same, već uslijed njene različite interpretacije strana čijih sukoba novinari bivaju „kolateralna žrtva“, kako se vole nazivati onako „usputni“ ljudski leševi posijani u eskaliranoj borbi interesa. I opet smo kod jedne riječi, povezane kako sa slobodom, tako i sa istinom – u praksi još bitnijom od njih, jer objašnava njihov privid koji nam se nastoji nametnuti kao suština. Sve u ovom svijetu zbiva se zbog različitih, neusklađenih, često toliko proturječnih interesa da zbog njih nije teško ni ubiti. Tumačeći slobodu – iz vlastitog interesa – na svoj način, i ne htijući da istina o pozadini svega doprije do javnosti, ne samo ekstremističke manjine ili teroristi, već i legitimne vlade – premnogo puta na nelegitimni način zasjele na čelo države – ušutkavaju zauvijek prečesti i „preglasan“ glas javnosti, kako novinare znamo nazivati.
Odajući poštovanje njihovoj žrtvi (ne gubeći iz vida među njima prevladavajući broj promotora tuđih interesa, a ne glasa istine), zalažući se za razvoj istinskih medijskih sloboda, a to su one koje iznoseći - pišući, govoreći ili prikazujući - pozadine parcijalnih interesa koji se nastoje nametnuti kao opći, bivaju neometane, potrebno je jedno shvatiti. Čovječanstvo je na svom često opjevanom civilizacijskom putu došlo tako daleko, da se ni dan danas - u dvadeset prvom vijeku, početkom trećeg tisućljeća, kad osvaja svemirska prostranstva, prodire u tajne materije i presađuje ljudska srca - nije odmaklo dalje od vjekovnih pokušaja „presađivanja“ duha interesa vladajućih elita u većinu nad kojom vladaju. Takva politička mafija nesrazmjerno je opasnija po sve nas od one kriminalne, s kojom je vrlo često u sprezi uzajamno sukladnih interesa.
Seks je općeljudska djelatnost, ne samo ugodna njegovim sudionicima već i neophodni instrument održanja naše vrste. Druga je stvar što, bilo svojim ekstremnim oblicima upražnjavanja povezanih sa genetskim ili psihološkim problemima manjine (ne, tu ne mislim na gay populaciju!), bilo zbog njegove komercijalizacije ili uslijed svijesnog ideološkog djelovanja dogmatski zastranjenih relikata srednjeg vijeka (religija koje ga nastoje ogaditi), prečesto biva dezavuiran u mnogih kao obična prljavština. Na sličan način i politika, u običnih ljudi biva – ne bez razloga -percipirana kao zanat stariji čak i od onog „najstarijeg“, mada bi u svojoj osnovi (poput seksa) trebala predstavljati časnu djelatnost, na socijalnom polju jednako doprinoseći našem održanju kao što to „najlepša igra ljudi“ čini na biološkom. Politika je postala bojno polje – uz dozvoljenu upotrebu svih mogućih oružja, tako da je postala gotovo nebitna razlika između nje i rata kao „nastavka politike drugim sredstvima“ - suprotstavljenih interesa, a ne praktično promicanje istine, pravde, slobobode, socijalnog i ekonomskog napretka sviju nas, a ne samo odabrane elite. Dok to, upravo spomenuti svi – odnosno, golema većina – ne shvate, dotle će i novinari svojim životima pridonositi obrazovanju i unapređivanju etike malih ljudi, koji nažalost ponajčešće i sami žrtvuju vlastitu slobodu i spoznaju istine u zauzimanju za svoje sitne, egoističnu interese.
Sloboda, istina i interes
(uz Svjetski dan slobode medija)
Kaže se, što u praksi najčešće biva šuplja fraza, kako je ljudski život najdragocjeniji. Kome? Dakako, čovjeku, jer se njegove vrste Tvorac već odavno odrekao odjezdivši u mirnije dijelove svemira, i prepustivši je vlastitoj sudbini. Ipak, čini se da zaista postoji vrednija stvar od života – dapače, i više stvari – jer čovjek često dobrovoljno ode u smrt radi njih. U obranu obitelji ne jedan je položio život, kao i u borbi za slobodu; nezgodno je jedino razilaženje u shvaćanju tog općeg pojma. Borci za slobodu ili uspostavu tiranije, dilema je koju i jedni i drugi (a koji su koji, ostaje često vrlo dvojmljivo) često i svojim životima nastoje dokazati, odnosno demantirati. Pa, to je, rekli bismo, nekako implicitno sadržano u naznaci „opći“ pojam, dajući svakome mogućnost njegova tumačenja. Čini se kako nas je već spomenuti odbjeglica od vlastitog djela, dobrano nasamario sijasetom pogrešaka ugrađenih u svoju kozmičku inovaciju – razumni život. Vjernici će se zaklinjati da je upravo u tome i cijela poanta – slobodi koju je dao čovjeku da sam sagledava, procjenjuje i odlučuje o stvarima koje prečesto i život znače. No, to nas opet dovodi do koju rečenicu prije ove, o tumačenjima općih pojmova i cijeni koja se za to plaća, i tako circulus vitiosus – ad infinitum. Dok se Tvorac negdje opija, zaboravivši patnje svog diletantskog djela.
No, vratimo se na povod ovom tekstu. Neznani put se, povodom Svjetskog dana slobode medija, već nekako tradicionalno – pretvoreno u medijski anale – obraća pažnja ne samo na njihovo opadanje tijekom zadnjih desetljeća, već i na sudbinu medijskih poslenika, novinara radnika sve češće stradalih od ratnika ovih ili onih tumača kategorije slobode. Pažnja je svakako zaslužena, posebno što se ljudskih života tiče – izgubljenih u pokušaju obznanjivanja javnosti istine o zbivanjima s kojih izvještavaju. I tu smo opet kod stvari važnije od ljudskog života, rad koje, znajući sve potencijalne opasnosti što im prijete, izvjestitelji ne odustaju u pokušajima da nam ih približe - istine! U osnovi, oni ne ginu zbog nje same, već uslijed njene različite interpretacije strana čijih sukoba novinari bivaju „kolateralna žrtva“, kako se vole nazivati onako „usputni“ ljudski leševi posijani u eskaliranoj borbi interesa. I opet smo kod jedne riječi, povezane kako sa slobodom, tako i sa istinom – u praksi još bitnijom od njih, jer objašnava njihov privid koji nam se nastoji nametnuti kao suština. Sve u ovom svijetu zbiva se zbog različitih, neusklađenih, često toliko proturječnih interesa da zbog njih nije teško ni ubiti. Tumačeći slobodu – iz vlastitog interesa – na svoj način, i ne htijući da istina o pozadini svega doprije do javnosti, ne samo ekstremističke manjine ili teroristi, već i legitimne vlade – premnogo puta na nelegitimni način zasjele na čelo države – ušutkavaju zauvijek prečesti i „preglasan“ glas javnosti, kako novinare znamo nazivati.
Odajući poštovanje njihovoj žrtvi (ne gubeći iz vida među njima prevladavajući broj promotora tuđih interesa, a ne glasa istine), zalažući se za razvoj istinskih medijskih sloboda, a to su one koje iznoseći - pišući, govoreći ili prikazujući - pozadine parcijalnih interesa koji se nastoje nametnuti kao opći, bivaju neometane, potrebno je jedno shvatiti. Čovječanstvo je na svom često opjevanom civilizacijskom putu došlo tako daleko, da se ni dan danas - u dvadeset prvom vijeku, početkom trećeg tisućljeća, kad osvaja svemirska prostranstva, prodire u tajne materije i presađuje ljudska srca - nije odmaklo dalje od vjekovnih pokušaja „presađivanja“ duha interesa vladajućih elita u većinu nad kojom vladaju. Takva politička mafija nesrazmjerno je opasnija po sve nas od one kriminalne, s kojom je vrlo često u sprezi uzajamno sukladnih interesa.
Seks je općeljudska djelatnost, ne samo ugodna njegovim sudionicima već i neophodni instrument održanja naše vrste. Druga je stvar što, bilo svojim ekstremnim oblicima upražnjavanja povezanih sa genetskim ili psihološkim problemima manjine (ne, tu ne mislim na gay populaciju!), bilo zbog njegove komercijalizacije ili uslijed svijesnog ideološkog djelovanja dogmatski zastranjenih relikata srednjeg vijeka (religija koje ga nastoje ogaditi), prečesto biva dezavuiran u mnogih kao obična prljavština. Na sličan način i politika, u običnih ljudi biva – ne bez razloga -percipirana kao zanat stariji čak i od onog „najstarijeg“, mada bi u svojoj osnovi (poput seksa) trebala predstavljati časnu djelatnost, na socijalnom polju jednako doprinoseći našem održanju kao što to „najlepša igra ljudi“ čini na biološkom. Politika je postala bojno polje – uz dozvoljenu upotrebu svih mogućih oružja, tako da je postala gotovo nebitna razlika između nje i rata kao „nastavka politike drugim sredstvima“ - suprotstavljenih interesa, a ne praktično promicanje istine, pravde, slobobode, socijalnog i ekonomskog napretka sviju nas, a ne samo odabrane elite. Dok to, upravo spomenuti svi – odnosno, golema većina – ne shvate, dotle će i novinari svojim životima pridonositi obrazovanju i unapređivanju etike malih ljudi, koji nažalost ponajčešće i sami žrtvuju vlastitu slobodu i spoznaju istine u zauzimanju za svoje sitne, egoističnu interese.
|
| ||||
22.4.2014.
Provociranje evolucije
(prirodoslovac u metafizičkim vodama)
Gugutka (najčešće je ljudi nazivaju grlicom, ali radi se o drugoj, srodnoj vrsti) je plaha ptica. Doduše, svjedočio sam kako je na mom balkonu gdje sam hranio zrnevljem jedan par, mužjak sam samcat – idući od jedne do druge – rastjerao jato od više no trideset njih koje su se htjele pridružiti gozbi. No, to su ipak odnosi unutar jedne vrste – i među masom kukavica neki se ističu manjkom te osobine, te bismo ih mogli smatrati hrabrima. Sada, nakon selidbe u novi stan, pred prozorom se gnijezdi par gugutki koji upravo ima mlade. Kako hranim golubove starim kruhom, često dolijeću gavranovi koji im ga – bez ikakvog otpora – otimlju za svoju mladunčad. Dok golubovi tako pasivno promatraju otimačinu njima namijenjenog obroka, majka grlica se ne ustručava napasti sasvim odrasle gavrane približe li se previše gnijezdu, što ovi – bježeći glavom bez obzira – očito ozbiljno shvaćaju. Konačno, to je na neki način osobina majki sviju vrsta, od onih najjednostavnijih do čovjeka. Majke i životom brane svoju mladunčad. Zašto? Odgovori se kreću u smislu da je to naprosto majčinski instinkt razvijen evolucijom, kako bi jedinke prenijele što više gena u svoju vrstu. No, kakva je korist od tog „prenošenja gena“ za konkretnu jedinku? Čovjek je (navodno) misaono i razumno biće; on može smisliti kako će mu u onemoćalim starčkim danima biti potrebna pomoć njegove djece, koju oni – vodeći se istim razmišljanjem – u većini pružaju svojim roditeljima.
Oni su brinuli o meni kada sam bio mali, red je da ja to uzvratim u njihovoj starosti, očekujući da moja djeca nastave takav trend. Ali, što ćemo sa grlicom, i sličnim stvorovima kojima, bar na današnjem stupnju znanja, priznajemo samo instiktivno ponašanje? Kakvu ličnu korist ima moja grlica od žrtvovanja života za svoje ptiče, kad oni ionako prvom prilikom napuste gnijezdo nikada više ne prepoznavši roditelje, kao ni oni svoju djecu? Zašto bi im evolucija dodijelila svojstvo brige za mladunčad, s gledišta njihove lične koristi? Naravno, sa stanovišta cijele vrste to se može razumijeti, jer njen opstanak ovisi o brojnosti populacije. Ali, zna li to (na koji način) moja grlica? A što ako je neki Tvorac – neobavezno božanskog porijekla – „usadio“ u gene svake žive jedinke (naravno, ne doslovno, s obzirom da se osobine jednostavno prenose razmnožavanjem) takav nagon, kao što bih ja tu očinio u laboratoriju želeći, primjerice, iz sebi svojstvenih razloga održati brojnost populacije koza ili jata golubova? Što, ako...?
Bježeći iz metafizike u možda još veću metafiziku, prisjetimo se Rupert Sheldrake-a, heretičkog britanskog biologa, osnivača teorije (točnije, hipoteze) morfogenetskih ili tzv. morfičkih polja; nevidljivih energetskih polja kojima su vrste okružene, odgovornih za dijeljenje informacija među članovima vrste. Svaki član zajednice doprinosi kolektivnom polju, a totalna „svijesnost“ tog morfičkog polja je dostupna svakoj jedinki. Ono oblikuju kolektivnu memoriju vrste koja je ishod svih prethodnih ostvarenih stanja organizama, a sadrži informacije koje utječu ne samo na ponašanje, već i na izgradnju živih organizama. Informacija koju nudi kolektivna svijest, o potrebi održanja brojnosti vrste (radi što lakšeg nošenja sa nevoljama u borbi za opstanak), na taj bi se način prenosila iz polja u svaku jedinku, što bi neposredno stimuliralo majke na obranu i brigu oko svog potomstva! Kao što je struktura gena, prema standardnoj genetici odgovornih za svojstva organizama, posljedica neprestanih evolutivnih promjena, tako i morfogenetsko polje ima posljedična svojstva evolucije cijele vrste. Mogli bismo reći kako geni, prenoseći nasljedne osobine struktuiraju opća svojstva vrste preko pojedinačnih svojstava njenih pripadnika, tako i obrnuto – morfičko polje kao osobina vrste, reverzibilno utječe na neka svojstva i ponašanja jedinki. Kolektiv (vrsta) i njegovi pripadnici (jedinke) nalaze se u nekoj vrsti povratnosprežnog uzajamnog djelovanja. Neka vrsta biološkog oblika fizikalnog zakona akcije i reakcije. Uostalom, ne traži li i čovječanstvo kroz cijelu svoju povijest, oblike prihvatljivog uravnotežavanja odnosa jedinki i društva? Svaka hipoteza zahtijeva predvidive i potvrđene efekte da bi se etablirala, što nažalost (za sada?) nije slučaj sa onom o morfogenetskom polju, mada je njena zamisao da morfička polja imaju mjerljve fizičke učinke.
Ipak, barem na prvi pogled – nisam niti biolog, niti detaljnije poznajem teoriju – kao da sasvim dobro objašnjava obrambeni mehanizam vladanja majke gugutke. Kako se Sheldrake (inače psiholog i doktor biokemije, svojevremeni suradnik britanskog Kraljevskog društva i predavač biologije na Cambridge University) bavi i područjima s ruba, možda točnije rečeno – s one strane znanosti, to baca veliku sjenu na njegovu hipotezu koju većina znanstvenika smatra pseudonaučnom. Više o njoj može se naći na linku u okviru teksta, ili knjigama navedenima unutar nje.
Poznato je iz povijesti (i one najnovije) da se ljudska društva vladaju poput krda – zbijaju se u opasnosti, gotovo bespogovorno, bezotporno slijedeći vođu koji im uspije nametnuti svoje ideje. Ginuti za domovinu, je za većinu neupitno pitanje – samo im netko treba inputirati u mozgove dovoljan razlog, i oni kreću u rovove, na barikade, na bajunete, metke i granate. Jednom rječju, u smrt. Međutim, poznato je kako ipak takav delirij ne zahvaća sve ljude, točnije manjina pokazuje zavidnu otpornost na ovakvu indoktrinaciju svojih političkih vođa, zadržavajući neovisnost mišljenja i analize razloga zbog kojih bi oni – navodno – dobrovoljno trebali ići ginuti (uglavnom, aposteriori čak i oni najzadrtiji uviđaju – u korist elite koja ih je nagnala na taj samoubilački korak). Ginuti (a ne živjeti, sic!) za domovinu – odaklem ovakva patetična ideja u mozgovima većine, i njen nedostatak u manjine? Moglo bi se to pokušati objasniti odgojem, no – čak ako pretpostavimo da je cijelo društvo orjentirano na ovakvu indoktrinaciju svoje djece (a to ustvari čine elite nametnutim odgojno obrazovnim programima), zašto se takve ideje u većine primaju a u manjine ne? Sa aspekta hipoteze morfogenetskog polja postoji lijepo (druga je stvar, dali i točno) objašnjenje.
Između morfičkog polja i pojedinaca postoji izvjestan oblik rezonancije, utjecaja prema sličnosti: što je pojedinac sličniji svojim prethodnicima (precima) čiji doprinos morfičkom polju je u danom trenutku i najveći (jer suvremenici tek ugrađuju svoj doprinos u njega), to je veći utjecaj polja na njih. Kako evolucija vrste nije proces koji ravnomjerno i u isti čas zahvaća sve njene pripadnike, za očekivati je da u danom času postoji masa evolutivno naprednijih pojedinaca, u biološkom i posebno u socijalnom smislu, koji su manje slični svojim precima te samim time i manje podložni utjecaju morfičkog polja. Dakako, vjerojatno prihvatljivije objašnjenje sastojalo bi se u tome – bez potrebe za ikakvim poljima - da kad su već socijalno napredniji, onda su naprosto i manje podložni indoktrinaciji od manje naprednijih srodnika. Interakcija pojedinaca sa morfogenteskim poljem svodi se na prijenos informacija, a to se – navodno – ovisno na što se ta polja odnose (jer postoji opće morfogenetsko polje, ali i ona koja se odnose, primjerice, na zdravstvo, edukaciju, društvene konvencije,...), dešava određenim frekvencijama. To je vrlo slaba točka cijele koncepcije, s obzirom da je za prijenos svih informacija nužan neki materijalni nositelj (zvuk, svjetlost, elementarne čestice, toplina,...), a on do sada nije, i najvjerojatnije nikada neće biti pronađen. Dovršavajući ova (kvazi)metafizička razmatranja, ipak se moram vratiti na pitanje koje ih je iniciralo:
Kakvu ličnu korist ima gugutka u podizanju i obrani svojih ptića, kad ne može računati na njihovu zahvalnost i povrat učinjenog djela?
Ako je to samo nagon, genetski kod ugrađen u svrhu održanja čitave vrste, to nije ništa doli mehanički program kakav vrtimo na kompjuteru. Iz kakvog bi razloga evoluciju uopće „zanimalo“ hoće li neka vrsta opstati? Jed(i)no rješenje koje mi pada na pamet je, da se povećanjem brojnosti njene populacije povećavaju i šanse pojedinačnih gugutki za opstanak u svijetu prirodne selekcije, gdje „sposobniji“ pobjeđuju. Eto, to bi bila njena osobna korist od brige za svoju mladunčad.
Provociranje evolucije
(prirodoslovac u metafizičkim vodama)
Gugutka (najčešće je ljudi nazivaju grlicom, ali radi se o drugoj, srodnoj vrsti) je plaha ptica. Doduše, svjedočio sam kako je na mom balkonu gdje sam hranio zrnevljem jedan par, mužjak sam samcat – idući od jedne do druge – rastjerao jato od više no trideset njih koje su se htjele pridružiti gozbi. No, to su ipak odnosi unutar jedne vrste – i među masom kukavica neki se ističu manjkom te osobine, te bismo ih mogli smatrati hrabrima. Sada, nakon selidbe u novi stan, pred prozorom se gnijezdi par gugutki koji upravo ima mlade. Kako hranim golubove starim kruhom, često dolijeću gavranovi koji im ga – bez ikakvog otpora – otimlju za svoju mladunčad. Dok golubovi tako pasivno promatraju otimačinu njima namijenjenog obroka, majka grlica se ne ustručava napasti sasvim odrasle gavrane približe li se previše gnijezdu, što ovi – bježeći glavom bez obzira – očito ozbiljno shvaćaju. Konačno, to je na neki način osobina majki sviju vrsta, od onih najjednostavnijih do čovjeka. Majke i životom brane svoju mladunčad. Zašto? Odgovori se kreću u smislu da je to naprosto majčinski instinkt razvijen evolucijom, kako bi jedinke prenijele što više gena u svoju vrstu. No, kakva je korist od tog „prenošenja gena“ za konkretnu jedinku? Čovjek je (navodno) misaono i razumno biće; on može smisliti kako će mu u onemoćalim starčkim danima biti potrebna pomoć njegove djece, koju oni – vodeći se istim razmišljanjem – u većini pružaju svojim roditeljima.
Oni su brinuli o meni kada sam bio mali, red je da ja to uzvratim u njihovoj starosti, očekujući da moja djeca nastave takav trend. Ali, što ćemo sa grlicom, i sličnim stvorovima kojima, bar na današnjem stupnju znanja, priznajemo samo instiktivno ponašanje? Kakvu ličnu korist ima moja grlica od žrtvovanja života za svoje ptiče, kad oni ionako prvom prilikom napuste gnijezdo nikada više ne prepoznavši roditelje, kao ni oni svoju djecu? Zašto bi im evolucija dodijelila svojstvo brige za mladunčad, s gledišta njihove lične koristi? Naravno, sa stanovišta cijele vrste to se može razumijeti, jer njen opstanak ovisi o brojnosti populacije. Ali, zna li to (na koji način) moja grlica? A što ako je neki Tvorac – neobavezno božanskog porijekla – „usadio“ u gene svake žive jedinke (naravno, ne doslovno, s obzirom da se osobine jednostavno prenose razmnožavanjem) takav nagon, kao što bih ja tu očinio u laboratoriju želeći, primjerice, iz sebi svojstvenih razloga održati brojnost populacije koza ili jata golubova? Što, ako...?
Bježeći iz metafizike u možda još veću metafiziku, prisjetimo se Rupert Sheldrake-a, heretičkog britanskog biologa, osnivača teorije (točnije, hipoteze) morfogenetskih ili tzv. morfičkih polja; nevidljivih energetskih polja kojima su vrste okružene, odgovornih za dijeljenje informacija među članovima vrste. Svaki član zajednice doprinosi kolektivnom polju, a totalna „svijesnost“ tog morfičkog polja je dostupna svakoj jedinki. Ono oblikuju kolektivnu memoriju vrste koja je ishod svih prethodnih ostvarenih stanja organizama, a sadrži informacije koje utječu ne samo na ponašanje, već i na izgradnju živih organizama. Informacija koju nudi kolektivna svijest, o potrebi održanja brojnosti vrste (radi što lakšeg nošenja sa nevoljama u borbi za opstanak), na taj bi se način prenosila iz polja u svaku jedinku, što bi neposredno stimuliralo majke na obranu i brigu oko svog potomstva! Kao što je struktura gena, prema standardnoj genetici odgovornih za svojstva organizama, posljedica neprestanih evolutivnih promjena, tako i morfogenetsko polje ima posljedična svojstva evolucije cijele vrste. Mogli bismo reći kako geni, prenoseći nasljedne osobine struktuiraju opća svojstva vrste preko pojedinačnih svojstava njenih pripadnika, tako i obrnuto – morfičko polje kao osobina vrste, reverzibilno utječe na neka svojstva i ponašanja jedinki. Kolektiv (vrsta) i njegovi pripadnici (jedinke) nalaze se u nekoj vrsti povratnosprežnog uzajamnog djelovanja. Neka vrsta biološkog oblika fizikalnog zakona akcije i reakcije. Uostalom, ne traži li i čovječanstvo kroz cijelu svoju povijest, oblike prihvatljivog uravnotežavanja odnosa jedinki i društva? Svaka hipoteza zahtijeva predvidive i potvrđene efekte da bi se etablirala, što nažalost (za sada?) nije slučaj sa onom o morfogenetskom polju, mada je njena zamisao da morfička polja imaju mjerljve fizičke učinke.
Ipak, barem na prvi pogled – nisam niti biolog, niti detaljnije poznajem teoriju – kao da sasvim dobro objašnjava obrambeni mehanizam vladanja majke gugutke. Kako se Sheldrake (inače psiholog i doktor biokemije, svojevremeni suradnik britanskog Kraljevskog društva i predavač biologije na Cambridge University) bavi i područjima s ruba, možda točnije rečeno – s one strane znanosti, to baca veliku sjenu na njegovu hipotezu koju većina znanstvenika smatra pseudonaučnom. Više o njoj može se naći na linku u okviru teksta, ili knjigama navedenima unutar nje.
Poznato je iz povijesti (i one najnovije) da se ljudska društva vladaju poput krda – zbijaju se u opasnosti, gotovo bespogovorno, bezotporno slijedeći vođu koji im uspije nametnuti svoje ideje. Ginuti za domovinu, je za većinu neupitno pitanje – samo im netko treba inputirati u mozgove dovoljan razlog, i oni kreću u rovove, na barikade, na bajunete, metke i granate. Jednom rječju, u smrt. Međutim, poznato je kako ipak takav delirij ne zahvaća sve ljude, točnije manjina pokazuje zavidnu otpornost na ovakvu indoktrinaciju svojih političkih vođa, zadržavajući neovisnost mišljenja i analize razloga zbog kojih bi oni – navodno – dobrovoljno trebali ići ginuti (uglavnom, aposteriori čak i oni najzadrtiji uviđaju – u korist elite koja ih je nagnala na taj samoubilački korak). Ginuti (a ne živjeti, sic!) za domovinu – odaklem ovakva patetična ideja u mozgovima većine, i njen nedostatak u manjine? Moglo bi se to pokušati objasniti odgojem, no – čak ako pretpostavimo da je cijelo društvo orjentirano na ovakvu indoktrinaciju svoje djece (a to ustvari čine elite nametnutim odgojno obrazovnim programima), zašto se takve ideje u većine primaju a u manjine ne? Sa aspekta hipoteze morfogenetskog polja postoji lijepo (druga je stvar, dali i točno) objašnjenje.
Između morfičkog polja i pojedinaca postoji izvjestan oblik rezonancije, utjecaja prema sličnosti: što je pojedinac sličniji svojim prethodnicima (precima) čiji doprinos morfičkom polju je u danom trenutku i najveći (jer suvremenici tek ugrađuju svoj doprinos u njega), to je veći utjecaj polja na njih. Kako evolucija vrste nije proces koji ravnomjerno i u isti čas zahvaća sve njene pripadnike, za očekivati je da u danom času postoji masa evolutivno naprednijih pojedinaca, u biološkom i posebno u socijalnom smislu, koji su manje slični svojim precima te samim time i manje podložni utjecaju morfičkog polja. Dakako, vjerojatno prihvatljivije objašnjenje sastojalo bi se u tome – bez potrebe za ikakvim poljima - da kad su već socijalno napredniji, onda su naprosto i manje podložni indoktrinaciji od manje naprednijih srodnika. Interakcija pojedinaca sa morfogenteskim poljem svodi se na prijenos informacija, a to se – navodno – ovisno na što se ta polja odnose (jer postoji opće morfogenetsko polje, ali i ona koja se odnose, primjerice, na zdravstvo, edukaciju, društvene konvencije,...), dešava određenim frekvencijama. To je vrlo slaba točka cijele koncepcije, s obzirom da je za prijenos svih informacija nužan neki materijalni nositelj (zvuk, svjetlost, elementarne čestice, toplina,...), a on do sada nije, i najvjerojatnije nikada neće biti pronađen. Dovršavajući ova (kvazi)metafizička razmatranja, ipak se moram vratiti na pitanje koje ih je iniciralo:
Kakvu ličnu korist ima gugutka u podizanju i obrani svojih ptića, kad ne može računati na njihovu zahvalnost i povrat učinjenog djela?
Ako je to samo nagon, genetski kod ugrađen u svrhu održanja čitave vrste, to nije ništa doli mehanički program kakav vrtimo na kompjuteru. Iz kakvog bi razloga evoluciju uopće „zanimalo“ hoće li neka vrsta opstati? Jed(i)no rješenje koje mi pada na pamet je, da se povećanjem brojnosti njene populacije povećavaju i šanse pojedinačnih gugutki za opstanak u svijetu prirodne selekcije, gdje „sposobniji“ pobjeđuju. Eto, to bi bila njena osobna korist od brige za svoju mladunčad.
|
| ||||
4.4.2014.
Postoje li autor i njegov čitatelj?
Često se u filozofskim, prirodoznanstvenim a i laičkim krugovima raspravlja o kategoriji postojanja. Postoji li nešto, i kako znati (potvrditi) dali to zaista egzistira? Postoji li galaksija s ruba svemira, smijemo li isto reći za onu onkraj horizonta opažanja, konačno – postoji li uopće moj sugovornik udaljen metar ili tisućama kilometara od mene, e da bi sve to kulminiralo pitanjima o vlastitoj egzistenciji. Odgovori se kreću od vjersko-metafizičkih sve do prirodonaučnih, što vrlo malo utječe na njihovo prihvaćanje od suprotstavljenih strana. Postoje filozofske definicije egzistencije ili postojanja, po mišljenju autora često toliko udaljene od stvarnosti da nije ni čudo kakao se stoljećima filozofi ne mogu složiti oko njihove primjenljivosti. Mi ćemo se poslužiti, na tragu Marxa kako je praksa (ukupnost čovjekovog iskustva i djelovanaj) jedini kriterij istinitost koji može donijeti ispravnu presudu o problemu postojanja, definicijom nekako najpogodnijom za pristup razrješavanju (ako već i ne samom rješenju) stvari:
„Egzistencija (latinski existentia) označava postojanje, opstojnost, pripadnost nečega svijetu iskustva, održavanje nečega u vremenu i prostoru.“
Da bismo bilo što smisleno rekli o opstojnosti stvari i pojava koje nas okružuju, pa i nas sasmih kao dijela cjelokupnog svemira, po našem mišljenju trebamo razmotriti slijedeće kategorije:
- prošlost, sadašnjost, budućnost
- međusobnu interakciju (međudjelovanje) svih „stvari“ i pojava u svemiru
- evoluciju (dinamiku, vremensku promjenu) svega postojećeg
- fizikalne zakonitosti koje rukovode prethodnom kategorijom evolutivnosti
Sve četiri kategorije međusobno su povezane, tvoreći nerazdvojno klupko. Pođimo u razmatranju od cijelog svemira, završivši sa entitetom koji o njemu postavlja pitanja – čovjekom.
Prema Teoriji relativnosti, mase i energije ograničene su u svom kretanju maksimalno dozvoljenom brzinom, brzinom svjetlosti od oko 300000 km/s. Istovremeno, ova tvrdnja ne vrijedi za „kretanje“ cijelog svemira koji se kao jedinstveni entitet nalazi u stanju ubrzanog širenja. Radi se naime - prema prevladavajućem tumačenju - o širenju samog prostora, koje stoga na podliježe spomenutom ograničenju, uslijed čega se udaljenosti između objekata povećavaju. Naime, u samim počecima „nastanka“ univerzuma desio se takozvani proces inflacije – kratkotrajnog, nezamislivo ubrzanog širenja koje je mnogostruko prelazilo brzinu svjetlost - uslijed čega su se neki njegovi objekti našli izvan našeg horizonta opažanja. Tako daleko, da svjetlost od njih još nije stigla od nas, te ih stoga ne vidimo i ništa ne možemo o njima reći. Neki to koriste kao argument da oni (ti objekti) za nas uopće ne postoje, jer nemamo nikakvu smislenu fizikalnu informaciju, daklem niti saznanja o njima. Ovaj mi se argument čini vrlo slabašnim, s obzirom da su oni sami po sebi sasvim implicitno uključeni u teoriju inflacije (koja je ovih dana dobila veliku potvrdu, uz dužnu skepsu svojstvenu naučnicima), daklem – tretirani su kao postojeći! Sem toga, kad jednog dana njihova svjetlost konačno ipak dođe do naših uređaja, hoćemo li smatrati da su se mađionačarskim trikom Velikog Mađioničara, preselili iz nepostojanja u postojanje? Apsurd! Sa ovako skeptičkog stanovišta o postojanju ne možemo ništa tvrditi niti o opstojnosti Andromedine galaksije, udaljene od nas oko 2.5 milijuna godina svjetlosti, što jednostavno znači da mi ovaj čas primamo njenu sliku staru dva i pol milijuna godina! Daklem, najviše što bismo – sa stajališta spomenutih sumnjala – smjeli reći, je da je u to vrijeme postojala. Ali, postoji li ona sada, u času dok čitate ovaj tekst, već je izvan naše moći prosuđivanja! Ograničena brzina svjetlosti, ma kako ona ogromna bila, onemogućuje nam – nemamo li povjerenja u poredak svemirskih zbivanja koji se ne zbivaju na sasvim kaotični, slučajni način (ubrzo ćemo spomenuti kvantnu mehaniku!) – da izričemo gore spomenute sudove.
Zamislite da razgovaramo, oči u oči, međusobno udaljeni 1 metar. Jeste li sigurni u tvrdnju da vaš sugovornik uopće postoji? Prije negoli odbacite ovako ekstremne upite, zapazite kako je s fizikalne strane gledišta situacija sasvim analogna maločas opisanom odnosu zemaljskog astronoma i Andromedine maglice. Svjetlosti je od nje do nas trebalo 2.5 milijuna godina, što je mnogima sasvim dovoljno da postave pitanje njenog ovočasnog opstoja. Od vas do mene, isti ti prijenosnici informacije putuju doduše svega 0.000000003 sekundi, ali – mogu li biti siguran da vi u međuvremenu niste netragom iščezli? Dakako, slijed ovako kratkih vremenskih intervala tijekom kojega se odigrava naša konverzacija, uvjerava me da ste još uvijek tu, ali – mogu li biti siguran da u idućih 3 nanosekundi nećete netragom nestati? S gledišta ranije spominjanih sumnjala, to svakako ne smijemo tvrditi, osim ako nemamo milenijskim iskustvom cjelokupnog čovječanstva fundiranu vjeru o prirodne zakone.
Slijedeći putanju prethodnog zaključivanja, dolazimo do problema sadašnjosti. Što ona znači ljudskim bićima ove planete; postoji li ona uopće? Kao što raniji primjer sugerira, sve informacije o svijetu oko sebe čovjek prima preko pet svojih osjetila, proširenih tehnološkim izumima, što bitno ne mijenja stvar. Najbrže dolaze do njega informacije nošene svjetlošću (u opisanom primjeru zvuku je potrebno oko 0.003 sekunde - 3 milisekunde, daklem oko milijun puta više vremena za put između sugovornika). Što to znači? Jednostavno, da sve informacije koje primam opisuju svijet ne u ovaj čas, već onakav kakav je bio u bliskoj, bližoj ili daljnjoj prošlosti! Sve što prosuđujemo temeljem njih ne odnosi se na ovo moje sada, već na neki prethodni trenutak vremena. Pomislim li da govorite preglasno, u trenutku dok mi ta misao kola glavom, ona se odnosi na prošlost udaljenu 3 milisekunde! Kažem li „pala je zvijezda“ (zvijezda padalica, meteor), to se nije desilo u trenutku mog zapažanja već nešto prije, u zavisnosti kako daleko od nas se događaj zbio. Namignem li vam, vi to ne opažate „ovaj čas“, već sa izvjesnim vremenskim pomakom. Zar opisani slučajevi ne indiciraju da, strogo shvaćen termin sadašnjost ne postoji kao takav za cjelokupnu ljudsku populaciju, već samo za njene pojedine individue? Prema tome, pitanje o postojanju sugovornika upravo sada, smisleno je samo sa stajališta osobe koja ga postavlja; sada - cjelokupna sadašnjost - nije jednoznačno određena za sve ljude svijeta! U tom smislu ona ne postoji! Što je, uostalom, i zaključak Specijalne teorije relativnosti.
Pokušajmo izostaviti bilo koju drugu osobu, s kojim nužno razmjenjujemo (uslijed međudjelovanja) informacije – one fizikalnog tipa - nezavisnog o sadržaju razgovora. Upitajmo se dali mi postojimo (glupo pitanje!?), i kako to uopće znamo. Smisleni odgovor dao je Descartes – „Mislim, dakle jesam!“ („Cogito, ergo sum!“), međutim još je starogrčki filozof Heraklit govorio kako čovjek ne može dva puta stupiti u istu rijeku, jer – prema njegovom prethodniku Simpliciju - „sve teče“ (Panta rei), sve se neprekidno mijenja. Svijet je dinamički, u neprestanoj mijeni, evoluira – što je postalo općepoznata paradigma svih znanosti. Daklem, shvaćam li sebe kao nepromjenljivo biće, uvijek isto, identično samom sebi – što na kratki rok nekako intuitivno svi zamišljamo – možemo samo zaključiti da griješimo. Čovjek u trenutku kad daje odgovor na to pitanje, više nije isti kao u času kad ga je postavio! Onaj raniji više ne postoji, zamijenio ga je načas neki novi, ovoga opet neki drugi i tako ad infinitum, točnije – do subjektove smrti, kad ni on više nije sposoban pitati se niti pružati odgovore. Kako svaki trenutak svog života čovjek ima svijest o sebi samom kao nedjeljivoj psihološkoj cjelini, osjećajujući se kao jedinstvena i cjelovita (zapažajući doduše mijene fizičke i one vlastitog raspoloženja), od drugih različita osoba, zaključujemo da ta svijest - jedina „konstanta“ čovjekove ličnosti u njegovu životu - neizostavno prati sve njegove biopsihološke mijene, prilagođujući se njima. Takav čovjek bitiše svaki trenutak, iz prethodnog u naredni čas, najčešće nesvijestan da je njegov „prethodnik“ (onaj od prije sekunde!) već cijelu jednu sekundu nepostojeći! Dojenče, dijete, mladić ili djevojka, zrela osoba te starac i starica – faze su u neprekidnoj mijeni čovjekovoj, i oni postoje tek kao prolaznosti njegove egzistencije. U tom smislu, možda mi istovremeno postojimo i ne postojimo – svako prethodno postojanje prebrisano je onim narednim, šaljući ono prethodno u sjećanja, u lične ili kolektivne arhive prošlosti.
No, vratimo se mi skepticima glede pitanja postojanja i njegove dokazivosti (ukoliko i autora ovih redaka ne smatrate takvim). Kvantna mehanika, kao prevladavajuća (uz ranije spomenutu Teoriju relativnosti) suvremena fizikalna teorija, uvela je nov pogled na fizikalne zakonitosti, slijedom čega i na filozofsko razmišljanje o stvarnosti i postojanju. Njeni zakoni primjenjuju se na minuciozno tkanje koje sačinjava objekte svemira, uključivo i nas same – na mikrosvijet. Dok su zakoni makrosvijeta (velikih objekata) deterministički, u smislu da su predodređeni, neslučajni – podvrgnuti zakonu uzročnosti, gdje svaka posljedica ima svoj uzrok i može se proračunati ukoliko su nam uzroci i početni uvjeti sistema koji proučavamo poznati, dotle su kvantnomehanički zakoni posve drugog tipa. Oni su vjerojatnostni; mogu se samo predvidjeti vjerojatnosti s kojima će se desiti različiti modovi neke pojave, a da se ništa ne zna o uzrocima njenog odvijanja po jednom od mogućih „kanala“ zbivanja. Ova suvremena teorija razmatra i nastanak, rođenje čestica iz mora virtualnih čestica takozvanog kvantnog vakuuma, a glede postojanja odnosi se sa do sada neviđenim stavom. Sve u svemiru u svojoj osnovi postoji tek kao potencijal, mogućnost (ili nemogućnost) ostvarenja, o čijoj realizaciji odlučuje slučaj! Realne čestice ovoga svijeta, međudjelujuće sa ostalim realnim česticama, rađaju se na čudesan (čudotvoran?) način iz neke potencijalne mogućnosti! Kakva je njihova egzistencija i u kojem obliku, prije no su se realizirale iz tog potencijala, ne govori se ama baš ništa. Daklem, njihovo postojanje – uz sve ograde glede tog termina koje smo ranije spominjali – kao da je posljedica nekog nama neshvatljivog, metafizičkog čina Velikog Čarobnjaka (opet smo kod njega!) iz ničega!
Čovjek je bofizikalni receptor – odasvud prima vidne, slušne, taktilne, okusne i njušne podražaje, koje mu organizam pretvara u njemu prepoznatljiv oblik: plavu boju neba, mora ili cvijeta, šapat ili galamu, hrapavo ili glatko, slatko ili slano, smrad ili miomiris, toplo ili hladno,... Postojanjem tih percepcija se ne bavimo, one su u tom obliku realne (postojeće) samo za subjekta, dok isti egzistira. Bez njega, u takvom vidu nemaju nikakvog smisla, mada i dalje postoje fizikalni agensi sposobni izazvati iste percepcije kod drugih subjekata. Da je Zemlja mrtav planet, bez ikakvog života, nebi ni imalo smisla govoriti o njima. Možemo, doduše, zamisliti robota programiranog da – primjerice – sve temperature iznad ledišta vode graduira od hladnog do nesnosno vrućeg, no to za njega ne bi imalo doživljajnu kvalitetu živog, organskog bića.
Već i ovako djelomično razmatranje ukazuje na nekoliko stvari. Jedna od njih odnosi se na našu uzajamnu komunikaciju, za koju nismo ni svijesni koliko zavisi od neposrednih fizikalnih uvjeta i ograničenja u kojima se ona vodi. To podrazumijeva kako uvid u situaciju o kojoj pričamo, tako i valjanost zaključaka koji se izvlače iz često neshvaćene suštine samog uvida. Zašto mnoge tvrdnje – posebno one o postojanju bliskih nam objekata - proizašle iz uzajamne komunikacije ne smatramo dvojbenima i podložnima provjeravanju? Jedan od osnovnih razloga je upravo blizina komunikatora, uz ogromnu brzinu kojom se prenosi komunikacija. Već pismo koje iz Sarajeva dobijam nakon tjedan dana, ništa ne svjedoči egzistira li u trenutku njegova prijema njegov pošiljatelj – već samo da je postojao u času dok ga je pisao. Kad će astronauti iz Jupiterove orbite saopćiti zemaljskom kontrolnom centru da je s njima sve u redu, poruka stigla s kašnjenjem od četrdesetak minuta, morat će biti shvaćena tek uslovno – u trenutku njenog slanja, stanje na vasionskom brodu bilo je OK. Daklem, postoje li autor ovog teksta i njegov čitatelj u času dok ga čita, i za jednog i drugog je tek plauzibilna pretpostavka, nadajmo se kompatibilna sa stvarnošću. Zdravi i živi bili, postojali oboje sa cijelim svijetom zajedno!
Postoje li autor i njegov čitatelj?
Često se u filozofskim, prirodoznanstvenim a i laičkim krugovima raspravlja o kategoriji postojanja. Postoji li nešto, i kako znati (potvrditi) dali to zaista egzistira? Postoji li galaksija s ruba svemira, smijemo li isto reći za onu onkraj horizonta opažanja, konačno – postoji li uopće moj sugovornik udaljen metar ili tisućama kilometara od mene, e da bi sve to kulminiralo pitanjima o vlastitoj egzistenciji. Odgovori se kreću od vjersko-metafizičkih sve do prirodonaučnih, što vrlo malo utječe na njihovo prihvaćanje od suprotstavljenih strana. Postoje filozofske definicije egzistencije ili postojanja, po mišljenju autora često toliko udaljene od stvarnosti da nije ni čudo kakao se stoljećima filozofi ne mogu složiti oko njihove primjenljivosti. Mi ćemo se poslužiti, na tragu Marxa kako je praksa (ukupnost čovjekovog iskustva i djelovanaj) jedini kriterij istinitost koji može donijeti ispravnu presudu o problemu postojanja, definicijom nekako najpogodnijom za pristup razrješavanju (ako već i ne samom rješenju) stvari:
„Egzistencija (latinski existentia) označava postojanje, opstojnost, pripadnost nečega svijetu iskustva, održavanje nečega u vremenu i prostoru.“
Da bismo bilo što smisleno rekli o opstojnosti stvari i pojava koje nas okružuju, pa i nas sasmih kao dijela cjelokupnog svemira, po našem mišljenju trebamo razmotriti slijedeće kategorije:
- prošlost, sadašnjost, budućnost
- međusobnu interakciju (međudjelovanje) svih „stvari“ i pojava u svemiru
- evoluciju (dinamiku, vremensku promjenu) svega postojećeg
- fizikalne zakonitosti koje rukovode prethodnom kategorijom evolutivnosti
Sve četiri kategorije međusobno su povezane, tvoreći nerazdvojno klupko. Pođimo u razmatranju od cijelog svemira, završivši sa entitetom koji o njemu postavlja pitanja – čovjekom.
Prema Teoriji relativnosti, mase i energije ograničene su u svom kretanju maksimalno dozvoljenom brzinom, brzinom svjetlosti od oko 300000 km/s. Istovremeno, ova tvrdnja ne vrijedi za „kretanje“ cijelog svemira koji se kao jedinstveni entitet nalazi u stanju ubrzanog širenja. Radi se naime - prema prevladavajućem tumačenju - o širenju samog prostora, koje stoga na podliježe spomenutom ograničenju, uslijed čega se udaljenosti između objekata povećavaju. Naime, u samim počecima „nastanka“ univerzuma desio se takozvani proces inflacije – kratkotrajnog, nezamislivo ubrzanog širenja koje je mnogostruko prelazilo brzinu svjetlost - uslijed čega su se neki njegovi objekti našli izvan našeg horizonta opažanja. Tako daleko, da svjetlost od njih još nije stigla od nas, te ih stoga ne vidimo i ništa ne možemo o njima reći. Neki to koriste kao argument da oni (ti objekti) za nas uopće ne postoje, jer nemamo nikakvu smislenu fizikalnu informaciju, daklem niti saznanja o njima. Ovaj mi se argument čini vrlo slabašnim, s obzirom da su oni sami po sebi sasvim implicitno uključeni u teoriju inflacije (koja je ovih dana dobila veliku potvrdu, uz dužnu skepsu svojstvenu naučnicima), daklem – tretirani su kao postojeći! Sem toga, kad jednog dana njihova svjetlost konačno ipak dođe do naših uređaja, hoćemo li smatrati da su se mađionačarskim trikom Velikog Mađioničara, preselili iz nepostojanja u postojanje? Apsurd! Sa ovako skeptičkog stanovišta o postojanju ne možemo ništa tvrditi niti o opstojnosti Andromedine galaksije, udaljene od nas oko 2.5 milijuna godina svjetlosti, što jednostavno znači da mi ovaj čas primamo njenu sliku staru dva i pol milijuna godina! Daklem, najviše što bismo – sa stajališta spomenutih sumnjala – smjeli reći, je da je u to vrijeme postojala. Ali, postoji li ona sada, u času dok čitate ovaj tekst, već je izvan naše moći prosuđivanja! Ograničena brzina svjetlosti, ma kako ona ogromna bila, onemogućuje nam – nemamo li povjerenja u poredak svemirskih zbivanja koji se ne zbivaju na sasvim kaotični, slučajni način (ubrzo ćemo spomenuti kvantnu mehaniku!) – da izričemo gore spomenute sudove.
Zamislite da razgovaramo, oči u oči, međusobno udaljeni 1 metar. Jeste li sigurni u tvrdnju da vaš sugovornik uopće postoji? Prije negoli odbacite ovako ekstremne upite, zapazite kako je s fizikalne strane gledišta situacija sasvim analogna maločas opisanom odnosu zemaljskog astronoma i Andromedine maglice. Svjetlosti je od nje do nas trebalo 2.5 milijuna godina, što je mnogima sasvim dovoljno da postave pitanje njenog ovočasnog opstoja. Od vas do mene, isti ti prijenosnici informacije putuju doduše svega 0.000000003 sekundi, ali – mogu li biti siguran da vi u međuvremenu niste netragom iščezli? Dakako, slijed ovako kratkih vremenskih intervala tijekom kojega se odigrava naša konverzacija, uvjerava me da ste još uvijek tu, ali – mogu li biti siguran da u idućih 3 nanosekundi nećete netragom nestati? S gledišta ranije spominjanih sumnjala, to svakako ne smijemo tvrditi, osim ako nemamo milenijskim iskustvom cjelokupnog čovječanstva fundiranu vjeru o prirodne zakone.
Slijedeći putanju prethodnog zaključivanja, dolazimo do problema sadašnjosti. Što ona znači ljudskim bićima ove planete; postoji li ona uopće? Kao što raniji primjer sugerira, sve informacije o svijetu oko sebe čovjek prima preko pet svojih osjetila, proširenih tehnološkim izumima, što bitno ne mijenja stvar. Najbrže dolaze do njega informacije nošene svjetlošću (u opisanom primjeru zvuku je potrebno oko 0.003 sekunde - 3 milisekunde, daklem oko milijun puta više vremena za put između sugovornika). Što to znači? Jednostavno, da sve informacije koje primam opisuju svijet ne u ovaj čas, već onakav kakav je bio u bliskoj, bližoj ili daljnjoj prošlosti! Sve što prosuđujemo temeljem njih ne odnosi se na ovo moje sada, već na neki prethodni trenutak vremena. Pomislim li da govorite preglasno, u trenutku dok mi ta misao kola glavom, ona se odnosi na prošlost udaljenu 3 milisekunde! Kažem li „pala je zvijezda“ (zvijezda padalica, meteor), to se nije desilo u trenutku mog zapažanja već nešto prije, u zavisnosti kako daleko od nas se događaj zbio. Namignem li vam, vi to ne opažate „ovaj čas“, već sa izvjesnim vremenskim pomakom. Zar opisani slučajevi ne indiciraju da, strogo shvaćen termin sadašnjost ne postoji kao takav za cjelokupnu ljudsku populaciju, već samo za njene pojedine individue? Prema tome, pitanje o postojanju sugovornika upravo sada, smisleno je samo sa stajališta osobe koja ga postavlja; sada - cjelokupna sadašnjost - nije jednoznačno određena za sve ljude svijeta! U tom smislu ona ne postoji! Što je, uostalom, i zaključak Specijalne teorije relativnosti.
Pokušajmo izostaviti bilo koju drugu osobu, s kojim nužno razmjenjujemo (uslijed međudjelovanja) informacije – one fizikalnog tipa - nezavisnog o sadržaju razgovora. Upitajmo se dali mi postojimo (glupo pitanje!?), i kako to uopće znamo. Smisleni odgovor dao je Descartes – „Mislim, dakle jesam!“ („Cogito, ergo sum!“), međutim još je starogrčki filozof Heraklit govorio kako čovjek ne može dva puta stupiti u istu rijeku, jer – prema njegovom prethodniku Simpliciju - „sve teče“ (Panta rei), sve se neprekidno mijenja. Svijet je dinamički, u neprestanoj mijeni, evoluira – što je postalo općepoznata paradigma svih znanosti. Daklem, shvaćam li sebe kao nepromjenljivo biće, uvijek isto, identično samom sebi – što na kratki rok nekako intuitivno svi zamišljamo – možemo samo zaključiti da griješimo. Čovjek u trenutku kad daje odgovor na to pitanje, više nije isti kao u času kad ga je postavio! Onaj raniji više ne postoji, zamijenio ga je načas neki novi, ovoga opet neki drugi i tako ad infinitum, točnije – do subjektove smrti, kad ni on više nije sposoban pitati se niti pružati odgovore. Kako svaki trenutak svog života čovjek ima svijest o sebi samom kao nedjeljivoj psihološkoj cjelini, osjećajujući se kao jedinstvena i cjelovita (zapažajući doduše mijene fizičke i one vlastitog raspoloženja), od drugih različita osoba, zaključujemo da ta svijest - jedina „konstanta“ čovjekove ličnosti u njegovu životu - neizostavno prati sve njegove biopsihološke mijene, prilagođujući se njima. Takav čovjek bitiše svaki trenutak, iz prethodnog u naredni čas, najčešće nesvijestan da je njegov „prethodnik“ (onaj od prije sekunde!) već cijelu jednu sekundu nepostojeći! Dojenče, dijete, mladić ili djevojka, zrela osoba te starac i starica – faze su u neprekidnoj mijeni čovjekovoj, i oni postoje tek kao prolaznosti njegove egzistencije. U tom smislu, možda mi istovremeno postojimo i ne postojimo – svako prethodno postojanje prebrisano je onim narednim, šaljući ono prethodno u sjećanja, u lične ili kolektivne arhive prošlosti.
No, vratimo se mi skepticima glede pitanja postojanja i njegove dokazivosti (ukoliko i autora ovih redaka ne smatrate takvim). Kvantna mehanika, kao prevladavajuća (uz ranije spomenutu Teoriju relativnosti) suvremena fizikalna teorija, uvela je nov pogled na fizikalne zakonitosti, slijedom čega i na filozofsko razmišljanje o stvarnosti i postojanju. Njeni zakoni primjenjuju se na minuciozno tkanje koje sačinjava objekte svemira, uključivo i nas same – na mikrosvijet. Dok su zakoni makrosvijeta (velikih objekata) deterministički, u smislu da su predodređeni, neslučajni – podvrgnuti zakonu uzročnosti, gdje svaka posljedica ima svoj uzrok i može se proračunati ukoliko su nam uzroci i početni uvjeti sistema koji proučavamo poznati, dotle su kvantnomehanički zakoni posve drugog tipa. Oni su vjerojatnostni; mogu se samo predvidjeti vjerojatnosti s kojima će se desiti različiti modovi neke pojave, a da se ništa ne zna o uzrocima njenog odvijanja po jednom od mogućih „kanala“ zbivanja. Ova suvremena teorija razmatra i nastanak, rođenje čestica iz mora virtualnih čestica takozvanog kvantnog vakuuma, a glede postojanja odnosi se sa do sada neviđenim stavom. Sve u svemiru u svojoj osnovi postoji tek kao potencijal, mogućnost (ili nemogućnost) ostvarenja, o čijoj realizaciji odlučuje slučaj! Realne čestice ovoga svijeta, međudjelujuće sa ostalim realnim česticama, rađaju se na čudesan (čudotvoran?) način iz neke potencijalne mogućnosti! Kakva je njihova egzistencija i u kojem obliku, prije no su se realizirale iz tog potencijala, ne govori se ama baš ništa. Daklem, njihovo postojanje – uz sve ograde glede tog termina koje smo ranije spominjali – kao da je posljedica nekog nama neshvatljivog, metafizičkog čina Velikog Čarobnjaka (opet smo kod njega!) iz ničega!
Čovjek je bofizikalni receptor – odasvud prima vidne, slušne, taktilne, okusne i njušne podražaje, koje mu organizam pretvara u njemu prepoznatljiv oblik: plavu boju neba, mora ili cvijeta, šapat ili galamu, hrapavo ili glatko, slatko ili slano, smrad ili miomiris, toplo ili hladno,... Postojanjem tih percepcija se ne bavimo, one su u tom obliku realne (postojeće) samo za subjekta, dok isti egzistira. Bez njega, u takvom vidu nemaju nikakvog smisla, mada i dalje postoje fizikalni agensi sposobni izazvati iste percepcije kod drugih subjekata. Da je Zemlja mrtav planet, bez ikakvog života, nebi ni imalo smisla govoriti o njima. Možemo, doduše, zamisliti robota programiranog da – primjerice – sve temperature iznad ledišta vode graduira od hladnog do nesnosno vrućeg, no to za njega ne bi imalo doživljajnu kvalitetu živog, organskog bića.
Već i ovako djelomično razmatranje ukazuje na nekoliko stvari. Jedna od njih odnosi se na našu uzajamnu komunikaciju, za koju nismo ni svijesni koliko zavisi od neposrednih fizikalnih uvjeta i ograničenja u kojima se ona vodi. To podrazumijeva kako uvid u situaciju o kojoj pričamo, tako i valjanost zaključaka koji se izvlače iz često neshvaćene suštine samog uvida. Zašto mnoge tvrdnje – posebno one o postojanju bliskih nam objekata - proizašle iz uzajamne komunikacije ne smatramo dvojbenima i podložnima provjeravanju? Jedan od osnovnih razloga je upravo blizina komunikatora, uz ogromnu brzinu kojom se prenosi komunikacija. Već pismo koje iz Sarajeva dobijam nakon tjedan dana, ništa ne svjedoči egzistira li u trenutku njegova prijema njegov pošiljatelj – već samo da je postojao u času dok ga je pisao. Kad će astronauti iz Jupiterove orbite saopćiti zemaljskom kontrolnom centru da je s njima sve u redu, poruka stigla s kašnjenjem od četrdesetak minuta, morat će biti shvaćena tek uslovno – u trenutku njenog slanja, stanje na vasionskom brodu bilo je OK. Daklem, postoje li autor ovog teksta i njegov čitatelj u času dok ga čita, i za jednog i drugog je tek plauzibilna pretpostavka, nadajmo se kompatibilna sa stvarnošću. Zdravi i živi bili, postojali oboje sa cijelim svijetom zajedno!
|
| ||||
22.3.2014.
Autor i mediji - sujeta i kajanje
Život i prečesto izgleda tako periodički struktuiran da gotovo ni ne zamjećujemo njegovu prolaznost. Dan smjenjuje noć, i noć smjenjuje dan. Danas kao i jučer, sutra kao i danas, morat ćemo u školu, na fakultet ili posao, i tako iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće. Novi krug nogometnog prvenstva već je počeo netom što je stari završio; kao još jučer gledali smo Olimpijske igre a već su nam nove na pragu; na ekranima je novi prijenos dodjele Oscara a na stup svetog Vlahe iznova se diže zastava koju gotovo ni nije trebalo spuštati. Veslači Oxforda i Cambridga kao da ni nisu izlazili iz svojih čamaca, kao ni vozači Formule 1 iz svojih bolida, a svirači Bečke filharmonije – čini nam se – tek su se vratili s kraće pauze gdje su s baletanima i publikom popili kavicu. I tako, iz dana u dan, ponavljaju se periodično neka zbivanja, događaji i datumi, navodeći nas da smetnemo s uma hod spirale vremena koje nas neumitno vuče kraju, zavaravajući nas svojim svakodnevnim cikličkim zavojima. Tek prva sijeda vlas zapažena pri uobičajenom brijanju, bora koju nismo ni primijetili ili nije ni postojala(?), podvaljak koji se neznano odaklem našao podno brade, podsjeti nas. Postoje za svakog pojedinca neki izuzetno značajni datumi iz privatnog života, poput naših rođendana ili imendana, koje već po prirodi uobičajenog egoizma svoje vrste ne zaboravljamo, a tijekom života nakupi se još hrpa sličnih koje ne smijemo propustiti spomenuti se – uostalom, to može biti izuzetno opasno učiniti. Tko je i jednom propustio obilježiti dan kad je upoznao svoju ljubav, rođendan djeteta ili – ne daj bože – svojih roditelja, itekako je toga svijestan. Kad tad, poput oluje će se na nas srušiti bijes zaboravljenih i svakojaka izmotavanja koja nam u taj tren uspiju pasti na pamet; prezaposlenošću, stresom ili demencijom, potkupljivanje darovima vrijednijim no smo za njih kanili (ta, nismo ni mislili, jer smo zaboravili!) potrošiti, neće stišati nepogodu koja se na nas stuštila. Možda ni do ponovljene prilike – za koju smo se zakleli da je ni po cijenu života ne smijemo propustiti – tek, za još jedan okretaj planete oko matične zvijezde. Badava se tješimo da smo se uspjeli izvući poljupcima, klečanjima, cvjetovima ili skupljim oblicima iskupljenja kad ugledamo praštajući osmjeh na licu voljene osobe, ne zanosimo se – stvar je izglađena, ali pohranjena negdje kao duboka, sporo zacjeljujuća rana razočarenja, u memoriju osobe koju smo povrijedili svojim zaboravom. Ne dao bog da nam se to još jednom u životu desi, barem ne sa istom osobom. Netko je rekao kako su „praznici miljokazi u vremenu“, znakovi koji nam omogućuju naše pozicioniranje u beskrajnom prostranstvu Kronosovu, fiksirajući lični (ili naše vrste) koordinatni sustav u tom carstvu bez početka i kraja. Prisjećajući se značajnih datuma, uspijevamo se snalaziti u povijesti roda i vlastitim, ličnim historijama.
Gledam da nikako ne propustim sjetiti se i na prikladan način, nekom sitnicom ili naprosto najobičnijom čestitkom, makar pokazati voljenima, prijateljima ili dobrim znancima, kako sam svijestan njihova prisustva u svemiru; što je još bitnije – značenja koje zauzimaju kao bitne okice u mreži mog života. Izuzev tih sasvim privatnih povezanosti – značajnih samo za sudionike života zajednički pletenog na ovome svijetu - koje nastojim jednom ili dva puta godišnje evidentirati, postoje i datumi bitni cijelom ljudskom rodu. Lično me ne zanimaju državni praznici – oni koji slave vječnost prolazne države (točnije, njenu vječnu prolaznost, samo to slaviteljima nije sasvim jasno) - predobro poznajem povijest da ne bih vidio kako se tale brže no led na Arktiku uslijed klimatskih promjena, no postoje neki univerzalni nadnevci za me značajni s pozicije humanističkog morala. Božić, koji se meni neznabošcu još od djetinjstva urezao u trajnu memoriju kao najljepši i najdostojanstveniji (nepovezan s ikakvim vjerskim osjećajima) blagdan – barem formalno „ljudi dobre volje“, Nova godina kojoj se veselimo ni sami ne znajući slavimo li korak bliže svom nestanku s lica Zemlje ili zadovoljstvo što smo progurali još jednu godinu, Prvi maj kao praznik radnih ljudi izboren kao memento na dostojanstvo rada i radnika, i dan danas skoro podjednako ugroženo kao nekada, 8. mart - međunarodni Dan žena, nekada slavljen i kao dan naših majki,... Nije da su mi ti blagdani podjednako značajni poput onih lične prirode (rođendana itd.), ali sam uobičajio čestitati ih osobama s kojima dišem istim dahom. I žao mi je ako to iz bilo kojih, vlastitih ili tuđom djelatnošću induciranih razloga ne uspijem učiniti. Još od malena su me učili da se čestitke moraju poslati pravovremeno, tako da stignu do slavljenika u pravi čas; koji dan prije ili upravo na onaj za njega toliko značajan. Može li netko biti zadovoljan s najboljim željama za pedeseti rođendan - samo jednom u životu stari smo točno pola stoljeća! - primljenim poslije dana ili tjedana bivstvovanja u drugom poluvijeku života? Poželjeti nekome sretnu Novu godinu kad smo već zaboravili i postprazničnu mučninu sarmom liječenu (drugo je ako se poželi „sretna nova“ – cijela iduća godina)? Nema prevelikog smisla čestitati blagdan koji već ubrzano tone iza horizonta sjećanja slavljenika. A iduća godina je daleko, barem 365 dana predbacivanja sebi ili drugima koji su te spriječili da to učiniš, barem 365 dana i noći povrijeđenosti osobe koja nije primila izraze zadovoljstva njenim bitisanjem u tvom životu, i sad dvoji hoće li se to isto ponoviti i narednog ljeta.
Često se kaže da su autori izuzetno sujetni stvorovi; ne dao bog da se njihovo djelo prikaže u nepovoljnom svjetlu, ocrni ili pokopa gotov isti čas kad je ugledalo javnost. Ne dao bog osobi kojoj si povjerio sudbinu svog uratka, da ispadne kako mu je dijete njime umatalo sendviče, brisalo ukakanu pozadinu, pravilo aviončiće ili potpaljivalo logorsku vatricu. Vrijedno ili bezvrijedno, autorsko djelo je za njegovog kreatora svetinja – u njega je uložena sva njegova kreativna sposobnost, sati, dani ili godine promišljanja o prezentaciji njegovih najdubljih misli, osjećanja ili očekivanja. Djelo je spomenik autoru, makar samo onaj koji je on podigao samom sebi u odsustvu društvenog oduševljenja za takve nakane. Ako pak vam medij – do kojega ste se nekako dokopali kao sredstva svog javnog izražavanja – s namjerom ili sasvim slučajno (svi smo mi nesavršeni stvorovi pa ne treba nepovoljna zbivanja namah tumačiti kao urotu protiv nas) upropasti djelo, posebno ono prigodno pisano za sasvim određeni dan u godini poslije kojega nema ni najmanjeg smisla, autoru se dešava slično kao osobi kojoj ste zaboravili na najznačajniji dan u godini izraziti svoju ljubav i privrženost. Golema praznina, osjećaj povrijeđenosti koji ni sve isprike urednika ili njegovih zamjenika krivih svojim propustom za vaš emocionalni kolaps, ne mogu ispraviti. Posebno ako ste, sem svim ljudima svijeta, svoje djelo možda baš nekome od njih i posvetili. Mnogi govore da su im djela, ma bili to i najbeznačajniji članci, poput djece; kakva su - takva su, ali su njihova. Odnos autora i medija je sasvim jednostavno formulirati, neovisno o njihovoj obostranoj kvaliteti. Medij bez autora je ništa, autor bez medija je i nadalje autor! Makar na papirićima arhivirao svoje pjesmuljke, eseje, pripovjetke, kompozicije, crteže, scenarije ili scenografije, makar kao rob samoljubive iluzije o veličini vlastitog djela sasvim bezrazložno i beznadežno očekivao da će ono (i on, dakako!) jednom biti slavljeno i prihvaćeno. Autor je u svojim, ali i božjim očima svetinja, a medij je – bez obzira na svoje možebitno značenje i progresivnu društvenu ulogu - samo sredstvo preko kojega se obraća javnosti. Ne postoje stvaraoci zbog medija, već upravo obrnuto. Zbog toga, povrijeđenost autora opravdanim ili neopravdanim odnosom prema njegovom djelu, nije tek puka manifestacija vlastite nekritičke samoljubivosti, posebno pak ne u slučajevima kad očekujući obećano objavljivanje svog uratka zaključi kako je – sasvim svejedno jel' s namjerom ili nesretnim stjecajem okolnosti – „preveslan“. Upropastite li njegovo djelo, kao da ste to učinili sa svim minutama, satima ili danima koje je uložio u njega. I nehotice se prisjetite da i vi posjedujete dio tijela za higijenu kojega je rezultat vaših napora upravo postao korisnim. Smatrate li se samoljubivim ako vas neka gnjida utjera u depresiju upropastivši očekivanja od jednog obećavajućeg dana života - bez obzira što gnjida i nije bila gnjida, sem u vašoj trenutnoj percepciji i spontanoj reakciji, i što vam je posve nesvijesno, bez zadnje namjere upropastila dan – ili ste naprosto samo opravdano frustrirani?
Prepustimo autore njihovim frustracijama a nehotične krivce kajanjima, ukoliko posjeduju savjest. Kao što prolazi slava svijeta, tako prolaze i nezadovoljstva te žaljenja. „Sutra je novi dan“, rekla bi junakinja poznatog filma, možda pojedincu značajan, možda tek jedan od periodički ponavljanih, nezamjetljivih ali nama bitnih kapljica vremena. Rane zacjeljuju, ali ožiljci ostaju – kako god ova konstatacija patetično zvučala u kontekstu beskrajno težih, stvarnih fizičkih i psihičkih rana koje ljudi nanose jedni drugima. Netko će ih preboljeti bezbolnije, netko teže, netko i nikako (razne su osjetljive psihičke konstrukcije ljudskih bića), a najbolje se uzdati u darove narednog dana, jer kako narod kaže – poslije kiše dolazi sunce. Dok bude autora, bit će i (po izboru) medija!
Autor i mediji - sujeta i kajanje
Život i prečesto izgleda tako periodički struktuiran da gotovo ni ne zamjećujemo njegovu prolaznost. Dan smjenjuje noć, i noć smjenjuje dan. Danas kao i jučer, sutra kao i danas, morat ćemo u školu, na fakultet ili posao, i tako iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće. Novi krug nogometnog prvenstva već je počeo netom što je stari završio; kao još jučer gledali smo Olimpijske igre a već su nam nove na pragu; na ekranima je novi prijenos dodjele Oscara a na stup svetog Vlahe iznova se diže zastava koju gotovo ni nije trebalo spuštati. Veslači Oxforda i Cambridga kao da ni nisu izlazili iz svojih čamaca, kao ni vozači Formule 1 iz svojih bolida, a svirači Bečke filharmonije – čini nam se – tek su se vratili s kraće pauze gdje su s baletanima i publikom popili kavicu. I tako, iz dana u dan, ponavljaju se periodično neka zbivanja, događaji i datumi, navodeći nas da smetnemo s uma hod spirale vremena koje nas neumitno vuče kraju, zavaravajući nas svojim svakodnevnim cikličkim zavojima. Tek prva sijeda vlas zapažena pri uobičajenom brijanju, bora koju nismo ni primijetili ili nije ni postojala(?), podvaljak koji se neznano odaklem našao podno brade, podsjeti nas. Postoje za svakog pojedinca neki izuzetno značajni datumi iz privatnog života, poput naših rođendana ili imendana, koje već po prirodi uobičajenog egoizma svoje vrste ne zaboravljamo, a tijekom života nakupi se još hrpa sličnih koje ne smijemo propustiti spomenuti se – uostalom, to može biti izuzetno opasno učiniti. Tko je i jednom propustio obilježiti dan kad je upoznao svoju ljubav, rođendan djeteta ili – ne daj bože – svojih roditelja, itekako je toga svijestan. Kad tad, poput oluje će se na nas srušiti bijes zaboravljenih i svakojaka izmotavanja koja nam u taj tren uspiju pasti na pamet; prezaposlenošću, stresom ili demencijom, potkupljivanje darovima vrijednijim no smo za njih kanili (ta, nismo ni mislili, jer smo zaboravili!) potrošiti, neće stišati nepogodu koja se na nas stuštila. Možda ni do ponovljene prilike – za koju smo se zakleli da je ni po cijenu života ne smijemo propustiti – tek, za još jedan okretaj planete oko matične zvijezde. Badava se tješimo da smo se uspjeli izvući poljupcima, klečanjima, cvjetovima ili skupljim oblicima iskupljenja kad ugledamo praštajući osmjeh na licu voljene osobe, ne zanosimo se – stvar je izglađena, ali pohranjena negdje kao duboka, sporo zacjeljujuća rana razočarenja, u memoriju osobe koju smo povrijedili svojim zaboravom. Ne dao bog da nam se to još jednom u životu desi, barem ne sa istom osobom. Netko je rekao kako su „praznici miljokazi u vremenu“, znakovi koji nam omogućuju naše pozicioniranje u beskrajnom prostranstvu Kronosovu, fiksirajući lični (ili naše vrste) koordinatni sustav u tom carstvu bez početka i kraja. Prisjećajući se značajnih datuma, uspijevamo se snalaziti u povijesti roda i vlastitim, ličnim historijama.
Gledam da nikako ne propustim sjetiti se i na prikladan način, nekom sitnicom ili naprosto najobičnijom čestitkom, makar pokazati voljenima, prijateljima ili dobrim znancima, kako sam svijestan njihova prisustva u svemiru; što je još bitnije – značenja koje zauzimaju kao bitne okice u mreži mog života. Izuzev tih sasvim privatnih povezanosti – značajnih samo za sudionike života zajednički pletenog na ovome svijetu - koje nastojim jednom ili dva puta godišnje evidentirati, postoje i datumi bitni cijelom ljudskom rodu. Lično me ne zanimaju državni praznici – oni koji slave vječnost prolazne države (točnije, njenu vječnu prolaznost, samo to slaviteljima nije sasvim jasno) - predobro poznajem povijest da ne bih vidio kako se tale brže no led na Arktiku uslijed klimatskih promjena, no postoje neki univerzalni nadnevci za me značajni s pozicije humanističkog morala. Božić, koji se meni neznabošcu još od djetinjstva urezao u trajnu memoriju kao najljepši i najdostojanstveniji (nepovezan s ikakvim vjerskim osjećajima) blagdan – barem formalno „ljudi dobre volje“, Nova godina kojoj se veselimo ni sami ne znajući slavimo li korak bliže svom nestanku s lica Zemlje ili zadovoljstvo što smo progurali još jednu godinu, Prvi maj kao praznik radnih ljudi izboren kao memento na dostojanstvo rada i radnika, i dan danas skoro podjednako ugroženo kao nekada, 8. mart - međunarodni Dan žena, nekada slavljen i kao dan naših majki,... Nije da su mi ti blagdani podjednako značajni poput onih lične prirode (rođendana itd.), ali sam uobičajio čestitati ih osobama s kojima dišem istim dahom. I žao mi je ako to iz bilo kojih, vlastitih ili tuđom djelatnošću induciranih razloga ne uspijem učiniti. Još od malena su me učili da se čestitke moraju poslati pravovremeno, tako da stignu do slavljenika u pravi čas; koji dan prije ili upravo na onaj za njega toliko značajan. Može li netko biti zadovoljan s najboljim željama za pedeseti rođendan - samo jednom u životu stari smo točno pola stoljeća! - primljenim poslije dana ili tjedana bivstvovanja u drugom poluvijeku života? Poželjeti nekome sretnu Novu godinu kad smo već zaboravili i postprazničnu mučninu sarmom liječenu (drugo je ako se poželi „sretna nova“ – cijela iduća godina)? Nema prevelikog smisla čestitati blagdan koji već ubrzano tone iza horizonta sjećanja slavljenika. A iduća godina je daleko, barem 365 dana predbacivanja sebi ili drugima koji su te spriječili da to učiniš, barem 365 dana i noći povrijeđenosti osobe koja nije primila izraze zadovoljstva njenim bitisanjem u tvom životu, i sad dvoji hoće li se to isto ponoviti i narednog ljeta.
Često se kaže da su autori izuzetno sujetni stvorovi; ne dao bog da se njihovo djelo prikaže u nepovoljnom svjetlu, ocrni ili pokopa gotov isti čas kad je ugledalo javnost. Ne dao bog osobi kojoj si povjerio sudbinu svog uratka, da ispadne kako mu je dijete njime umatalo sendviče, brisalo ukakanu pozadinu, pravilo aviončiće ili potpaljivalo logorsku vatricu. Vrijedno ili bezvrijedno, autorsko djelo je za njegovog kreatora svetinja – u njega je uložena sva njegova kreativna sposobnost, sati, dani ili godine promišljanja o prezentaciji njegovih najdubljih misli, osjećanja ili očekivanja. Djelo je spomenik autoru, makar samo onaj koji je on podigao samom sebi u odsustvu društvenog oduševljenja za takve nakane. Ako pak vam medij – do kojega ste se nekako dokopali kao sredstva svog javnog izražavanja – s namjerom ili sasvim slučajno (svi smo mi nesavršeni stvorovi pa ne treba nepovoljna zbivanja namah tumačiti kao urotu protiv nas) upropasti djelo, posebno ono prigodno pisano za sasvim određeni dan u godini poslije kojega nema ni najmanjeg smisla, autoru se dešava slično kao osobi kojoj ste zaboravili na najznačajniji dan u godini izraziti svoju ljubav i privrženost. Golema praznina, osjećaj povrijeđenosti koji ni sve isprike urednika ili njegovih zamjenika krivih svojim propustom za vaš emocionalni kolaps, ne mogu ispraviti. Posebno ako ste, sem svim ljudima svijeta, svoje djelo možda baš nekome od njih i posvetili. Mnogi govore da su im djela, ma bili to i najbeznačajniji članci, poput djece; kakva su - takva su, ali su njihova. Odnos autora i medija je sasvim jednostavno formulirati, neovisno o njihovoj obostranoj kvaliteti. Medij bez autora je ništa, autor bez medija je i nadalje autor! Makar na papirićima arhivirao svoje pjesmuljke, eseje, pripovjetke, kompozicije, crteže, scenarije ili scenografije, makar kao rob samoljubive iluzije o veličini vlastitog djela sasvim bezrazložno i beznadežno očekivao da će ono (i on, dakako!) jednom biti slavljeno i prihvaćeno. Autor je u svojim, ali i božjim očima svetinja, a medij je – bez obzira na svoje možebitno značenje i progresivnu društvenu ulogu - samo sredstvo preko kojega se obraća javnosti. Ne postoje stvaraoci zbog medija, već upravo obrnuto. Zbog toga, povrijeđenost autora opravdanim ili neopravdanim odnosom prema njegovom djelu, nije tek puka manifestacija vlastite nekritičke samoljubivosti, posebno pak ne u slučajevima kad očekujući obećano objavljivanje svog uratka zaključi kako je – sasvim svejedno jel' s namjerom ili nesretnim stjecajem okolnosti – „preveslan“. Upropastite li njegovo djelo, kao da ste to učinili sa svim minutama, satima ili danima koje je uložio u njega. I nehotice se prisjetite da i vi posjedujete dio tijela za higijenu kojega je rezultat vaših napora upravo postao korisnim. Smatrate li se samoljubivim ako vas neka gnjida utjera u depresiju upropastivši očekivanja od jednog obećavajućeg dana života - bez obzira što gnjida i nije bila gnjida, sem u vašoj trenutnoj percepciji i spontanoj reakciji, i što vam je posve nesvijesno, bez zadnje namjere upropastila dan – ili ste naprosto samo opravdano frustrirani?
Prepustimo autore njihovim frustracijama a nehotične krivce kajanjima, ukoliko posjeduju savjest. Kao što prolazi slava svijeta, tako prolaze i nezadovoljstva te žaljenja. „Sutra je novi dan“, rekla bi junakinja poznatog filma, možda pojedincu značajan, možda tek jedan od periodički ponavljanih, nezamjetljivih ali nama bitnih kapljica vremena. Rane zacjeljuju, ali ožiljci ostaju – kako god ova konstatacija patetično zvučala u kontekstu beskrajno težih, stvarnih fizičkih i psihičkih rana koje ljudi nanose jedni drugima. Netko će ih preboljeti bezbolnije, netko teže, netko i nikako (razne su osjetljive psihičke konstrukcije ljudskih bića), a najbolje se uzdati u darove narednog dana, jer kako narod kaže – poslije kiše dolazi sunce. Dok bude autora, bit će i (po izboru) medija!
|
| ||||
10.3.2014.
O formi, suštini i vlasništvu
Javno je pojedine stvari nezgodno izjaviti, s obzirom da nas sprečavaju neka - socijalnom evolucijom – usvojena načela, međutim čovjeku koji uspijeva razlikovati formu od suštine, to biva sasvim jasno. Nadam se. No, prvo da – što je jednostavnije moguće - objasnimo razliku između te dvije kategorije. Mada ćemo ubrzo uvidjeti da je i to zapletenije noli se čini na prvi pogled. Zamislimo načas majku i sina. Ona je, radeći cijeli život, uspjela skrpati toliko da otkupi, u neka već prohujala vremena društveni stan. Napustivši ovaj svijet, oporučno ga je ostavila odraslom, ali nezaposlenom sinu, koji krpajući početak s krajem mjeseca, živi u njemu. Čiji je to ustvari stan? Rahmetli majke koja ga je zaradila vlastitim rukama, ili sinov koji se ni pretegnuo nije za njega? Kakvo glupo pitanje, reći ćete, zar nije sa zakonske strane sve jasno? Sin je legalno notirani vlasnik, i što tu još ima da se priča, posebno o formama i suštinama.
Suština se podudara sa formom - legalizirani korisnik stana ujedno je i njegov vlasnik! S ljudskog, rekli bismo realističkog aspekta, tome je nesumnjivo tako. Što nas već upućuje da moguće postoje i neki „nadljudski“, nazovimo ih božji aspekti, o čemu bi vjernici posebno morali voditi računa. Jer, sa tog misaonog Olimpa koji nadilazi svakodnevicu ljudskih pravila kojima oni uređuju svoju civilizaciju, vlasnik nečega može biti samo kreator, stvaratelj objekta o kojem je riječ, ili onaj tko ga je mijenjao za neku odgovarajuću protuvrijednost stečenu na pošteni način - daklem radom. Darovnice ili nasljedstva nekako se ne uklapaju u tu „božju shemu“ viđenja stvari, s koje je u danom primjeru sve jasno: sinovo vlasništvo je tek formalno, a suštinom do daljnega ostaje da je stan majčin, čak ako ga pokojnica ni ne treba na „onome svijetu“. Nekako izgleda jasno da će oko ove konstatcije prvi dreku dignuti uvjereni vjernici u „onaj svijet“, ali koji se grčevito – svim svojim snagama – drže ovoga, prepunog materijalnih dobara koja im prinudom zakona što su ih sami donijeli, pripadaju. Itekako se drže one da „caru pripada – carevo, a Bogu – božje“, gdje poslijednjemu priznaju tek vlasništvo nad stvarima koje nikako ne diraju u ovozemaljski vlasnički poredak nad materijalnim dobrima. Legalni, ako je zakonito stečen – dok se onaj nezakoniti (stečen mimo vladajućih pravnih normi) trude na sve načine legalizirati kako bi izbjegli božje prokletstvo na „onom“, a prvenstveno dugu ruku zakona na ovom svijetu.
Pokušajmo odgovoriti na jedno, ako baš i blesavo a ono barem zanimljivo pitanje: Tko je vlasnik Zemlje? Dakako da se ne misli na grunt oko čije granice se već desetljećima sporimo sa susjedom, već na planetu gdje obitavamo skupa sa predmetom spora. Nakon prvog snebivanja i naknadnog proglašenja autora pitanja budalom, sekundarno će se čitaoci (ako nisu već nakon prvih redova prešli na životnije teme) podijeliti u najmanje dvije skupine koje možda povezuje jedina zajednička stvar kroz historiju – krvava borba oko vlasništva nad ovim ili onim - a sad imaju teškoća s tako jednostavnim pitanjem. Religiozni – a takvih je gro čovječanstva – svakako će reći kako je to onaj tko ju je stvorio, njen Tvorac, Bog glavom i bradom. Dapače, pridodat će, on je vlasnik i cijelog svemira kojega smo mi samo podstanari, koji se baš i ne bune što već eonima Gazda ne naplaćuje stanarinu. Čudno, ali za vjerovati je kako bi se i nevjernici (poput autora teksta) u jednom mogli složiti sa svojim svjetonazorskim raznomišljenicima. U tome da vlasnik bilo čega može biti samo tvorac dane stvari, ili onaj tko ju je pošteno mijenjao za neku ekvivalentnu vrijednost. Možda ni ne shvaćajući, u tom suglasju obje strane promoviraju vrijednost rada, temelja svake civilizacije („rad je stvorio od majmuna čovjeka“, zar ne?). Spor oko vlasništva nad poklonjenim ili naslijeđenim stvarima na fundamentalnoj su razini vjernici otklonili vjerom da je Gospodin Zemlju prepustio ljudima na uživanje – mada ju je ustvari namijenio svim živim stvorovima - pa zašto onda i oni ne bi mogli svoje vlasništvo darovati nekome tko ni ficleka nije pridonio njegovom nastanku, niti učestvuje u jednakopravnoj zamjeni (trampi) dvaju vlasništava.
Vidjet ćemo da sintagma „prepustiti na uživanje“ nije jednkovrijedna onoj „pokloniti“, iz koje se često i izvodi pravo vlasništva. Bezbožnici će to promatrati s dijametralno suprotne perspektive, pa u principu njima ne bi bilo nemoguće da neki Bill Gates budućnosti, s imovinom mnogostruko većom od 100 milijardi dolara, da ponudu za otkup cijele planete u svoje vlasništvo. Samo je pitanje kome; eonima nevidljivom Vlasniku ili milijardama vidljivih potomaka još jednog Njegovog proizvoda na koje polaže copyright – Adama i Eve.
Zapadnjački doseljenici u Novi svijet, donijeli su sa sobom i neke navade – teško bilo čime fundamentalno opravdane, a ponajmanje univerzalne, s obzirom da ih starosjedioci nisu ni poznavali. U prvim doseljeničkim naletima dovoljno je bilo iskolčiti široka prostranstva (po ugledu na ograde napuštenih imanja svijeta iz kojega su stigli) koja su se činila nenaseljena, prijaviti granice atara odgovarajućem uredu i – postati ponosni vlasnik nekretnine, spreman pobiti sve starosjedioce (Indijance) koji su se jednog dana neočekivano pojavili u potrazi za bizonskim krdima koja im omogućavahu preživljavanje. Nije da Indijanci nisu poznavali vlasništvo, ali se ono svodilo na ličnu imovinu (odjeću, naoružanje, sklopivi vigvam ili konja – nakon što su ga bijeli doseljenici uvezli na kontinent), dok vlasništvo nad nekretninama – posebice nad zemljom – nisu poznavali. Zemlja je, smatrali su, dana ljudima, ne u vlasništvo već na uživanje. To stajalište je savršeno spojivo sa suvremenim ekološkim pogledom na svijet, implicirajući potrebu suživota čovjeka i prirode kao zakonitih sustanara u podstanarstvu jedinog stvarnog vlasnika njihova „stana“! Naoko sličan pristup zapadnjačkim religijama, uz bitni izuzetak – u praksi su zapadni vjernički licemjeri kršili to načelo gdjegod su stigli, dok su ga se američki starosjedioci vjerno pridržavali u životu.
Nije da se i oni nisu međusobno sukobljavali (različita plemena) oko zemlje, ali to bijaše ne oko vlasništva već kad bi – kako su smatrali – bilo povrijeđeno pravo korištenja upadom na „tuđi“ teritorij. E, sad će netko reći kako je – nakon pljačkaškog pohoda rezultirajućeg prisvajanjem božjeg vlasništva i istrebljenjem njegovih korisnika – zapadnjački duh, kodificirajući načela postupanja sa nekretninama (sad već u nečijem privatnom vlasništvu!) izbjegao krvave sukobe, no takvima je samo savjetovati da bolje prouče povijest svoje vrste.
Dakako, premise starosjedilaca razlikovale su se od doseljeničkih uglavnom radi različitog načina života – nomadskog prvih, i sjedilačkog ovih potonjih. Zastupnici prevladavajućih povijesnih gledišta mogu trijumfirati – sjedilaštvo je pobijedilo lutalački način života, što je bio neophodan (navodno) uslov nastanku civilizacije. Tu bi samo trebalo dodati - one koja se danas smatra naprednijom od one kojoj se prihvaćanjem takvog stava zapravo negira bilo kakva civilizacija. Ipak, kao i uvijek, stvari nisu baš tako jednostavne; ni ti blijedoliki engleski „prišleki“, prije no su u domaji koju su napustili „ovce pojele ljude“, nisu poznavali privatno vlasništvo nad zemljom. Ona bijaše (osim lordovskih posjeda) zajednička - općinska, ili u zakupu na određeno vrijeme, s eventualnim naslijednim pravom do drugog ili trećeg pokoljenja, i tek je nezakonitim procesom ograđivanja došla u privatno vlasništvo lordova zemljoposjednika! Daklem su pridošlice, ono što je njima silom bilo nametnuto a potom zakonski regulirano, i sami silom nametnuli američkim domorocima.
Imaju li bijeli američki doseljenici u Novi svijet pravo smatrati ga svojim neprikosnovenim vlasništvom, ili ono pripada istrijebljenim starosjediocima Indijancima, ili pak će jednog dana – ako možda prevladaju u populaciji – to isto smjeti tvrditi afroamerikanci, potomci robova silom koloniziranih i iskorištavanih u izgradnji države? Naravno, Ustav kaže ovo, Ustav kaže ono, ali bilo koji ustav nije trajniji od trajanja generacija koje ga se drže k'o pijan plota, pa potom dođu drugi majstori koji ga promijene zaklinjući se u njega kao vječnu svetinju, jer nisu sposobni temeljem vlastitog čina – promjene vrhovnog državnog zakona - uvidjeti da ništa nije trajno („trajna na tom svijet samo mijena jest!“). Sa već spomenutog, „olimpskog vidokruga“, u nekoj široj božanskoj perspektivi, ne postoji nikakvo smisleno pravo ljudskog vlasništva nad zemljom – bez koje države dakako ne mogu postojati. Ona jedino može pripadati Stvoritelju ili Prirodi – kako se već kome, sa stajališta njegova svjetonazora, sviđa. Služeći se metaforom Tvorca, On je svoj posjed namijenio (kako već rekosmo) svim stvorovima, dodijelivši im podjednako stanarsko pravo – što „svjedoče“ i „dokumenti“ poput svetih knjiga svih velikih religija. E, sad, posve je druga stvar što je čovjek, navodno misaono biće, upregnuvši svoje mentalne sposobnosti u kombinaciji sa snagom, silom i nasiljem, uzurpirao isključivo za sebe pravo – nikada mu dodijeljeno – vlasništva nad teritorijem koji je okupirao od njegova iskonskog posjednika, izvlastivši pritom sve ostale žive stvorove. I tisućljećima vodi beskrajne ratove, prolijevajući oceane krvi oko nečega što mu pripada samo pravom vlastite uzurpacije. Zato taj posjed i nije u njegovom trajnom vlasništvu, već slijedom povijesnih prilika i neprilika neprestano mijenja svoje vlasnike, koji shvaćaju samo formu tretirajući je kao samoproglašenu suštinu: tko jači, taj kvači!
Volim navoditi primjer svog pradjeda koji je slijedom ovako deformirane logike bio primoran zaklinjati se na vjernost i boriti se za bezbroj „svojih“ „vječnih domovina“, u „vječnom“ vlasništvu njihovih državljana: Austro-Ugarsku, Državu SHS, Kraljevinu SHS, Kraljevinu Jugoslaviju, NDH, DRJ, FNRJ, SFRJ, RH,... – hoće li njegovi potomci nastaviti taj niz? Mada je u izvjesnim slučajevima samo teritorij mijenjao ime, u drugim slučajevima mijenjao se društvenopolitički sustav, dok je u onim trećima i sama država zauzimala drukčije granice, ipak je dovoljno da se ilustrira sukob navodne vječnosti i svetosti teritorijalnih presizanja država sa povijesnom zbiljom i elementarnom logikom. Nije li prirodno pitanje (za razliku od konfuznih odgovora nanj): kako su tolike hrpe austougarskih, endehaških i jugoslavenskih patriota koji su nas terorizirali svojim patetičnim iskazima domoljubne privrženosti („život damo, Trst ne damo“, „Ja XY svečano se obavezujem da ću braniti nezavisnost, nepovredivost i celokupnost SFRJ...ne žaleći da u toj borbi dam i svoj život!“ i slično, da se zadržimo samo na primjerima iz bivše države) i zakletvama carevima, poglavnicima i maršalima, dozvolile propast svojih državnih svetinja u koje su se kleli? Koliko vjerovati ljudima preko noći sposobnima pronaći nove domoljubne ikone? A čovjek slobodnog i nezavisnog mentalnog sklopa neće stati samo na razmatranju ovih primjera otplutalih s rijekom vremena. U svakom slučaju, institut prigovora savjesti uveden u zakonodavstva nekih zemalja, veliki je civilizacijski doprinos – posebno humanistima koji nisu skloni odazivati se svakom urliku, te mentalnom i/ili fizičkom teroru hrpe alfa mužjaka i ženki - u još uvijek barbarskim ljudskim društvima (druga je stvar što se vrlo teško pouzdati u njegovo poštivanje u trenucima kada revolver lokalnog kabadahije jasnije progovori od svih civilizacijskih dostignuća).
Iz navedenih primjera je vidljivo (ne gledamo li zatvorenih očiju) da pravo vlasništva nije nikakvo apriorno, univerzalno i svevremensko pravo koje bi ishodilo iz prirodnih ili božjih zakona. Međutim, cijela današnja zapadna civilizacija – protegnuta od krajnjeg Zapada do krajnjih granica Istoka – zasnovana je na obrani principa vlasništva, uvedenog mimo bilo kakvog logičkog utemeljenja, a sva ljudska povijest nije negoli borba oko istoga. Nad zemljom, nekretninama, sredstvima za proizvodnju, „vlasništvom“ nad teritorijem „okolčanim“ državnim granicama, i tome slično. Biste li, daklem, vi prepustili svoje vlasništvo – stan ili kuću, primjerice – na uživanje nepoznatim osobama, poslije svoje smrti (uz pretpostavku da nemate naslijednika)? Kaj god – pjenite se – sa svojom imovinom (ponovimo, koja je neporecivo vaša samo ako ste je stvorili vlastitim radom ili mijenjali za neku drugu imovinu također nastalu na isti način) mogu raditi što me volja; prodati, pokloniti, dograditi, uništiti,...! E, pa baš i nije tako. Primjerice, ne smijete je dograditi bez prikupljenih dozvola - u skladu sa urbanističkim planom - niti je uništiti, recimo zametanjem požara koji bi ugrozio živote i vlasništvo drugih ljudi. Daklem je očito da pravo vlasništva zakonski definirano na zapadnjački način, nije nesputano ograničenjima. Nađete li izgubljeni predmet velike vrijednosti, ni u kojem se slučaju ne možete smatrati njegovim posjednikom, prije nego li prijavite nalaz te pričekate izvjesno vrijeme da se vlasnik javi – što je samo odraz stava da istinsko vlasništvo može proisteći samo iz vlastitog poštenog rada. Možete vi i odbijati potvrdni odgovor na prethodno pitanje-provokaciju, ni ne sanjajući da su vam roditelji desetljećima mirno živjeli pod sasvim drukčijim premisama vlasničkih prava. Stan koji ste nakon kontrarevolucionarnih promjena bili dužni otkupom privatizirati, bijaše nekada društveni. Dodijeljen vašim roditeljima, ne u vlasništvo već – prema indijanskom shvaćanju stvari – na doživotno uživanje, s pravom naslijedstva samo neposrednim potomcima koji su se u njemu nalazili nakon smrti roditelja. Dakako da se priznavalo vlasništvo nad kućama vlastitim sredstvima i trudom izgrađenima, ali glede društvenih stanova stvar je funkcionirala na rečeni način. I zamislite, svijet se i dalje vrtio, ljudi su privređivali, ljubili se i živjeli sa svojim interesima i problemima bez obzira na opisani odnos prema vlasništvu. Bog, Engleska Thomas Mora, Indijanci, socijalističko društveno vlasništvo – potvrđuju činjenicu kako se pravo vlasništva ne izvodi iz nekih fundamentalnih pretpostavki, već je naprosto proizvod ljudskog dogovora ili nasilja tek naknadno zakonski legaliziranog. Zakonski legalno, ali nelegalno s motrišta humanističkog morala - dodali bismo – koji je iznad zakona toliko da bi se ovaj trebao usklađivati sa njime, a ne obrnuto. Iz ovoga slijedi još jedno fundamentalno pitanje. Ako ljudski rod nije oduvijek imao danas etablirani odnos spram vlasništva, a uspio ga je pojedinim inofunkcionirajućim zajednicama nametnuti silom i istrebljenjem, kakav bi nas to osnovni razlog sprečavao da iznova, koliko sutra, promijenimo odnos prema vlasništvu, prvenstveno prema sredstvima za proizvodnju, od kojeg uveliko zavisi funkcioniranje ljudske zajednice te ekonomska i socijalna jednakost - a implicitno, uslijed snage uvjeravanja novca i ona politička - njenih članova? Sad, dali baš silom – čemu nekako povijest svjedoči – ili snagom moralnih argumenata evoluciono razvijenijeg čovječanstva, drugo je pitanje. Dakako da ni društveni moral nije baziran na nekim nadljudskim i univerzalnim principima – pa nas ne obavezuje ni njegovo prihvaćanje. Međutim, kako i osnovni prirodni zakoni – koje ne možemo ne prihvaćati - počivaju na jednostavnim principima, za pretpostaviti je da bi to trebalo vrijediti i za socijalne zakonitosti, ukoliko cijeli svemir funkcionara neproturječno, u harmoniji sa „božjom voljom“. Zastupnici humanističke etike to shvaćaju, no očito je da sa svim ljudima i nije tako. Etika, napose ona humanistička, trebala bi biti nadkoristoljubna, i koristiti principe koji izviru iz viših sfera noli je ljudski implementirani zakon. Jer, zakon je danas ovaj, sutra onaj, dok etika pretendira biti nadpovijesna, jer bi trebala izvirati iz (danas svakako još nerealizirane) ljudske humanističke biti.
Nakon ovih primjera sa kojima se baš i ne moramo složiti, vratili smo se na početak kojega su on trebali biti ilustracija - teškoće koje ljudski rod ima u razlikovanju forme i suštine, kao kategorije višeg reda onoj prvoj. Izabrali ste ljepotana (ljepoticu) za svog životnog partnera, nogirajući prosca koji nije odgovarao vašim esteskim standardima, a poslije razbijali glavu o zid uvidjevši da je isti duša od čovjeka nasuprot vašem odabraniku koji vam redovito udijeli porciju batina? Jel' vam sad bliža razlika između forme i biti? Forma nije no samo vanjska manifestacija suštine, koja površnom oku može vječno ostati nedostupna. Jasno da je evolucija imala razloge suštinu (održanje vrste) poduprijeti formom (snagom, ljepotom i sličnim stvarima) očito u uvjerenju (ispravnom) da bića prvo padaju na formu, što s aspekta prirode eonima bezgriješno funkcionira. Ipak, što je sa ljudskim razumom koji – čini se – dođe do izražaja tek nakon poduže seanse kajanja nad pogrešnim odlukama? Možda nam je bliži primjer bosanskohercegovačkih demonstracija kad mnogi formu, smjenu vodećih funkcionera – pretpostavljaju uvidu u suštinu svojih problema - sasvim pogrešni društvenopolitički sistem (kapitalizam) u kojem žive, tako da bez njegove revolucionarne promjene nikakve smjene neće uroditi dugoročnijim plodom. Čak i u ekonomsko-socijalnoj krizi postojećeg sustava, većina (ne samo u BiH) je promatra isključivo preko svog statusa – bilo odbijajući smanjenje vlastitih prihoda (oni koji još imaju kakav takav posao) ili čak zahtijevajući njihovo povećanje, bilo da rješenje svog položaja (nezaposleni, primatelji socijalne pomoći, ljudi koji rade bez plaće, radnici firmi pred stečajem,...) vide u financijskoj intervenciji države. No, nitko od korisnika ograničenog budžeta se ne želi odreći svog dijela, a diranje u dvije stvari koje bi barem mogle ublažiti probleme, smatra se svetogrđem. Prvu – zadiranje u njihove plaće - takvom smatraju funkcioneri, dok je druga tabu tema za gotovo sve državljane, te je se nitko ne usudi javno izraziti – oštro i beskompromisno smanjenje vojnog budžeta. Strah halapljivo beskorisno guta beskorisne milijarde, što se i prečesto u praksi potvrđuje (primjer JNA, vojske kasnije RJ, slučaj ukrajinske krize, američka agresija na Vijetnam, itd.). Jer i tu forma (gradnja organizirane sile) prevladava nad suštinom: miroljubivom koegzistencijom i komunikacijom među ljudima – nedvosmisleno potvrđujući životinjsko porijeklo ljudskog roda.
Da ne duljimo, spomenut ćemo činjenicu koju se skanjujemo izreći, a napose drugoj osobi sasuti u lice. Znamo da je, u formalno demokratskom društvu, proglašena jednakost svih njegovih članova (politička kakva takva, ekonomska i socijalna gotovo nikakva). U usporedbi sa stvarnim stanjem ljudskog roda, to nije nego obična forma – suština pak se sastoji u tome da s mentalne i humanističke (etičke) strane ni približno nismo jednaki. Ljudsko društvo je konglomerat evoluciono naprednih (u manjoj mjeri) i poprilično retardiranih jedinki - hrpe licemjera koji žive u vidokrugu tek osobne koristi, vodeći se uglavnom sa tri principa, kao i sav životinjski svijet: u se, na se i podase. Metforički, možemo ga lijepo prikazati pogledom na nebeski svod u neko divno, vedro planinsko veče: cijeli svod je čovječanstvo, a na njemu razlikujemo ogromna područja mraka na čijoj pozadini svjetlucaju zvijezde, tek rijetki dragulji iznjedreni civilizacijom. Sviđalo se to nekom ili ne. Da bi se uvrstili među te bisere čovječanstva, nepotrebno je otkrivati teorije reltivnosti ili kvantne teorije, osvajati visoke planine ili roniti u tamne oceanske dubine, napisati literarni hit ili se proslaviti glumom u Oscarom nagrađenom filmu. Sasvim je dovoljno shvatiti razliku između formi i suština stvari, uranjanjem u najdublje ponore vlastite ljudskosti. I, ako se tamo što pronađe, te potom svojim životom zastupa u javnosti, pojavit ćemo se kao zvijezda na tamnoj podlozi nebeskog svoda. Uostalom, nisu li nove zvijezde astronomska činjenica?
Moguće neki smatraju da je vlasništvo kao kategorija i pravo na njega formulirano i zacementirano na vjeke vjekova, ne uviđajući vremensku dinamiku problema. Zacijelo bi većina – posebice oni najveći posjednici – izginula u obrani prava vlasništva na svoju imovinu, baš kao što su Indijanci izginuli braneći pravo njenog korištenja. Svakome na volju, uz napomenu da se oko posjedničkih odnosa vrti cijela historija. Što se tiče zemlje – daklem, tla - u sadašnjoj fazi ljudske povijesti ono je neophodan i najvažniji element posjedovanja bilo kakve nekretnine. Na njemu se uzgajaju prehrambene kulture, podižu gradovi i hoteli, grade kolodvori, aerodromi i ceste,..., i vječno se dešava njegova prenamjena iz obradivog u građevinsko zemljište, na štetu onog prvog. Po glavi stanovnika svijeta (oko 7 milijardi duša) danas otpada oko 0.2 Ha obradivog zemljišta – to je otprilike kvadrat sa stranicama 45mx45m (manje od pola nogometnog igrališta). Predviđa se da će nas godine 2050. biti oko 9.7 milijardi, što smanjuje obradivu površini po stanovniku na oko 0.14Ha (38mx38m), ukoliko se ukupna površina obradivog tla ne poveća, što je vrlo upitno s obzirom na demografsku eksploziju, ubrzano povećanje građevinskog zemljišta i predviđajuće nepovoljne klimatske promjene. I grafikon – prema podacima Svjetske banke - potvrđuje njegovo neprestano smanjenje.
Dakle, ili će sve bogatiji tajkuni povećati vlasništvo nad obradivim i građevinskim tlom, ili će novorođeni ostati bez nekih šansi da ga steknu, s obzirom da ga se stari vlasnici neće htjeti odreći, ili će opet postati aktuelno okrupnjavanje zemljišta u poljoprivredne kombinate u društvenom, zajedničkom vlasništvu. Lako je uvidjeti da će pobrojani faktori (porast broja stanovništva, i klimatske promjene), uz druge nespomenute, određivati dinamiku shvaćanja i ponovnog definiranja privatnog vlasništva, što se rijetko kad u povijesti dešavalo na mirni način. Lav ne ispušta olako plijen na koji je stavio šapu. Za one čiji se vidokrug kreće tek u rasponu od rođenja do njihove smrti, koje ni sudbina vlastite djece a kamoli nepoznatih, prostorno i vremensko udaljenih ljudi ne dira, sve to ne predstavlja nikakav problem. Ionako su se izvještili da brigu svoju prenesu na drugoga!
O formi, suštini i vlasništvu
Javno je pojedine stvari nezgodno izjaviti, s obzirom da nas sprečavaju neka - socijalnom evolucijom – usvojena načela, međutim čovjeku koji uspijeva razlikovati formu od suštine, to biva sasvim jasno. Nadam se. No, prvo da – što je jednostavnije moguće - objasnimo razliku između te dvije kategorije. Mada ćemo ubrzo uvidjeti da je i to zapletenije noli se čini na prvi pogled. Zamislimo načas majku i sina. Ona je, radeći cijeli život, uspjela skrpati toliko da otkupi, u neka već prohujala vremena društveni stan. Napustivši ovaj svijet, oporučno ga je ostavila odraslom, ali nezaposlenom sinu, koji krpajući početak s krajem mjeseca, živi u njemu. Čiji je to ustvari stan? Rahmetli majke koja ga je zaradila vlastitim rukama, ili sinov koji se ni pretegnuo nije za njega? Kakvo glupo pitanje, reći ćete, zar nije sa zakonske strane sve jasno? Sin je legalno notirani vlasnik, i što tu još ima da se priča, posebno o formama i suštinama.
Suština se podudara sa formom - legalizirani korisnik stana ujedno je i njegov vlasnik! S ljudskog, rekli bismo realističkog aspekta, tome je nesumnjivo tako. Što nas već upućuje da moguće postoje i neki „nadljudski“, nazovimo ih božji aspekti, o čemu bi vjernici posebno morali voditi računa. Jer, sa tog misaonog Olimpa koji nadilazi svakodnevicu ljudskih pravila kojima oni uređuju svoju civilizaciju, vlasnik nečega može biti samo kreator, stvaratelj objekta o kojem je riječ, ili onaj tko ga je mijenjao za neku odgovarajuću protuvrijednost stečenu na pošteni način - daklem radom. Darovnice ili nasljedstva nekako se ne uklapaju u tu „božju shemu“ viđenja stvari, s koje je u danom primjeru sve jasno: sinovo vlasništvo je tek formalno, a suštinom do daljnega ostaje da je stan majčin, čak ako ga pokojnica ni ne treba na „onome svijetu“. Nekako izgleda jasno da će oko ove konstatcije prvi dreku dignuti uvjereni vjernici u „onaj svijet“, ali koji se grčevito – svim svojim snagama – drže ovoga, prepunog materijalnih dobara koja im prinudom zakona što su ih sami donijeli, pripadaju. Itekako se drže one da „caru pripada – carevo, a Bogu – božje“, gdje poslijednjemu priznaju tek vlasništvo nad stvarima koje nikako ne diraju u ovozemaljski vlasnički poredak nad materijalnim dobrima. Legalni, ako je zakonito stečen – dok se onaj nezakoniti (stečen mimo vladajućih pravnih normi) trude na sve načine legalizirati kako bi izbjegli božje prokletstvo na „onom“, a prvenstveno dugu ruku zakona na ovom svijetu.
Pokušajmo odgovoriti na jedno, ako baš i blesavo a ono barem zanimljivo pitanje: Tko je vlasnik Zemlje? Dakako da se ne misli na grunt oko čije granice se već desetljećima sporimo sa susjedom, već na planetu gdje obitavamo skupa sa predmetom spora. Nakon prvog snebivanja i naknadnog proglašenja autora pitanja budalom, sekundarno će se čitaoci (ako nisu već nakon prvih redova prešli na životnije teme) podijeliti u najmanje dvije skupine koje možda povezuje jedina zajednička stvar kroz historiju – krvava borba oko vlasništva nad ovim ili onim - a sad imaju teškoća s tako jednostavnim pitanjem. Religiozni – a takvih je gro čovječanstva – svakako će reći kako je to onaj tko ju je stvorio, njen Tvorac, Bog glavom i bradom. Dapače, pridodat će, on je vlasnik i cijelog svemira kojega smo mi samo podstanari, koji se baš i ne bune što već eonima Gazda ne naplaćuje stanarinu. Čudno, ali za vjerovati je kako bi se i nevjernici (poput autora teksta) u jednom mogli složiti sa svojim svjetonazorskim raznomišljenicima. U tome da vlasnik bilo čega može biti samo tvorac dane stvari, ili onaj tko ju je pošteno mijenjao za neku ekvivalentnu vrijednost. Možda ni ne shvaćajući, u tom suglasju obje strane promoviraju vrijednost rada, temelja svake civilizacije („rad je stvorio od majmuna čovjeka“, zar ne?). Spor oko vlasništva nad poklonjenim ili naslijeđenim stvarima na fundamentalnoj su razini vjernici otklonili vjerom da je Gospodin Zemlju prepustio ljudima na uživanje – mada ju je ustvari namijenio svim živim stvorovima - pa zašto onda i oni ne bi mogli svoje vlasništvo darovati nekome tko ni ficleka nije pridonio njegovom nastanku, niti učestvuje u jednakopravnoj zamjeni (trampi) dvaju vlasništava.
Vidjet ćemo da sintagma „prepustiti na uživanje“ nije jednkovrijedna onoj „pokloniti“, iz koje se često i izvodi pravo vlasništva. Bezbožnici će to promatrati s dijametralno suprotne perspektive, pa u principu njima ne bi bilo nemoguće da neki Bill Gates budućnosti, s imovinom mnogostruko većom od 100 milijardi dolara, da ponudu za otkup cijele planete u svoje vlasništvo. Samo je pitanje kome; eonima nevidljivom Vlasniku ili milijardama vidljivih potomaka još jednog Njegovog proizvoda na koje polaže copyright – Adama i Eve.
Zapadnjački doseljenici u Novi svijet, donijeli su sa sobom i neke navade – teško bilo čime fundamentalno opravdane, a ponajmanje univerzalne, s obzirom da ih starosjedioci nisu ni poznavali. U prvim doseljeničkim naletima dovoljno je bilo iskolčiti široka prostranstva (po ugledu na ograde napuštenih imanja svijeta iz kojega su stigli) koja su se činila nenaseljena, prijaviti granice atara odgovarajućem uredu i – postati ponosni vlasnik nekretnine, spreman pobiti sve starosjedioce (Indijance) koji su se jednog dana neočekivano pojavili u potrazi za bizonskim krdima koja im omogućavahu preživljavanje. Nije da Indijanci nisu poznavali vlasništvo, ali se ono svodilo na ličnu imovinu (odjeću, naoružanje, sklopivi vigvam ili konja – nakon što su ga bijeli doseljenici uvezli na kontinent), dok vlasništvo nad nekretninama – posebice nad zemljom – nisu poznavali. Zemlja je, smatrali su, dana ljudima, ne u vlasništvo već na uživanje. To stajalište je savršeno spojivo sa suvremenim ekološkim pogledom na svijet, implicirajući potrebu suživota čovjeka i prirode kao zakonitih sustanara u podstanarstvu jedinog stvarnog vlasnika njihova „stana“! Naoko sličan pristup zapadnjačkim religijama, uz bitni izuzetak – u praksi su zapadni vjernički licemjeri kršili to načelo gdjegod su stigli, dok su ga se američki starosjedioci vjerno pridržavali u životu.
Nije da se i oni nisu međusobno sukobljavali (različita plemena) oko zemlje, ali to bijaše ne oko vlasništva već kad bi – kako su smatrali – bilo povrijeđeno pravo korištenja upadom na „tuđi“ teritorij. E, sad će netko reći kako je – nakon pljačkaškog pohoda rezultirajućeg prisvajanjem božjeg vlasništva i istrebljenjem njegovih korisnika – zapadnjački duh, kodificirajući načela postupanja sa nekretninama (sad već u nečijem privatnom vlasništvu!) izbjegao krvave sukobe, no takvima je samo savjetovati da bolje prouče povijest svoje vrste.
Dakako, premise starosjedilaca razlikovale su se od doseljeničkih uglavnom radi različitog načina života – nomadskog prvih, i sjedilačkog ovih potonjih. Zastupnici prevladavajućih povijesnih gledišta mogu trijumfirati – sjedilaštvo je pobijedilo lutalački način života, što je bio neophodan (navodno) uslov nastanku civilizacije. Tu bi samo trebalo dodati - one koja se danas smatra naprednijom od one kojoj se prihvaćanjem takvog stava zapravo negira bilo kakva civilizacija. Ipak, kao i uvijek, stvari nisu baš tako jednostavne; ni ti blijedoliki engleski „prišleki“, prije no su u domaji koju su napustili „ovce pojele ljude“, nisu poznavali privatno vlasništvo nad zemljom. Ona bijaše (osim lordovskih posjeda) zajednička - općinska, ili u zakupu na određeno vrijeme, s eventualnim naslijednim pravom do drugog ili trećeg pokoljenja, i tek je nezakonitim procesom ograđivanja došla u privatno vlasništvo lordova zemljoposjednika! Daklem su pridošlice, ono što je njima silom bilo nametnuto a potom zakonski regulirano, i sami silom nametnuli američkim domorocima.
Imaju li bijeli američki doseljenici u Novi svijet pravo smatrati ga svojim neprikosnovenim vlasništvom, ili ono pripada istrijebljenim starosjediocima Indijancima, ili pak će jednog dana – ako možda prevladaju u populaciji – to isto smjeti tvrditi afroamerikanci, potomci robova silom koloniziranih i iskorištavanih u izgradnji države? Naravno, Ustav kaže ovo, Ustav kaže ono, ali bilo koji ustav nije trajniji od trajanja generacija koje ga se drže k'o pijan plota, pa potom dođu drugi majstori koji ga promijene zaklinjući se u njega kao vječnu svetinju, jer nisu sposobni temeljem vlastitog čina – promjene vrhovnog državnog zakona - uvidjeti da ništa nije trajno („trajna na tom svijet samo mijena jest!“). Sa već spomenutog, „olimpskog vidokruga“, u nekoj široj božanskoj perspektivi, ne postoji nikakvo smisleno pravo ljudskog vlasništva nad zemljom – bez koje države dakako ne mogu postojati. Ona jedino može pripadati Stvoritelju ili Prirodi – kako se već kome, sa stajališta njegova svjetonazora, sviđa. Služeći se metaforom Tvorca, On je svoj posjed namijenio (kako već rekosmo) svim stvorovima, dodijelivši im podjednako stanarsko pravo – što „svjedoče“ i „dokumenti“ poput svetih knjiga svih velikih religija. E, sad, posve je druga stvar što je čovjek, navodno misaono biće, upregnuvši svoje mentalne sposobnosti u kombinaciji sa snagom, silom i nasiljem, uzurpirao isključivo za sebe pravo – nikada mu dodijeljeno – vlasništva nad teritorijem koji je okupirao od njegova iskonskog posjednika, izvlastivši pritom sve ostale žive stvorove. I tisućljećima vodi beskrajne ratove, prolijevajući oceane krvi oko nečega što mu pripada samo pravom vlastite uzurpacije. Zato taj posjed i nije u njegovom trajnom vlasništvu, već slijedom povijesnih prilika i neprilika neprestano mijenja svoje vlasnike, koji shvaćaju samo formu tretirajući je kao samoproglašenu suštinu: tko jači, taj kvači!
Volim navoditi primjer svog pradjeda koji je slijedom ovako deformirane logike bio primoran zaklinjati se na vjernost i boriti se za bezbroj „svojih“ „vječnih domovina“, u „vječnom“ vlasništvu njihovih državljana: Austro-Ugarsku, Državu SHS, Kraljevinu SHS, Kraljevinu Jugoslaviju, NDH, DRJ, FNRJ, SFRJ, RH,... – hoće li njegovi potomci nastaviti taj niz? Mada je u izvjesnim slučajevima samo teritorij mijenjao ime, u drugim slučajevima mijenjao se društvenopolitički sustav, dok je u onim trećima i sama država zauzimala drukčije granice, ipak je dovoljno da se ilustrira sukob navodne vječnosti i svetosti teritorijalnih presizanja država sa povijesnom zbiljom i elementarnom logikom. Nije li prirodno pitanje (za razliku od konfuznih odgovora nanj): kako su tolike hrpe austougarskih, endehaških i jugoslavenskih patriota koji su nas terorizirali svojim patetičnim iskazima domoljubne privrženosti („život damo, Trst ne damo“, „Ja XY svečano se obavezujem da ću braniti nezavisnost, nepovredivost i celokupnost SFRJ...ne žaleći da u toj borbi dam i svoj život!“ i slično, da se zadržimo samo na primjerima iz bivše države) i zakletvama carevima, poglavnicima i maršalima, dozvolile propast svojih državnih svetinja u koje su se kleli? Koliko vjerovati ljudima preko noći sposobnima pronaći nove domoljubne ikone? A čovjek slobodnog i nezavisnog mentalnog sklopa neće stati samo na razmatranju ovih primjera otplutalih s rijekom vremena. U svakom slučaju, institut prigovora savjesti uveden u zakonodavstva nekih zemalja, veliki je civilizacijski doprinos – posebno humanistima koji nisu skloni odazivati se svakom urliku, te mentalnom i/ili fizičkom teroru hrpe alfa mužjaka i ženki - u još uvijek barbarskim ljudskim društvima (druga je stvar što se vrlo teško pouzdati u njegovo poštivanje u trenucima kada revolver lokalnog kabadahije jasnije progovori od svih civilizacijskih dostignuća).
Iz navedenih primjera je vidljivo (ne gledamo li zatvorenih očiju) da pravo vlasništva nije nikakvo apriorno, univerzalno i svevremensko pravo koje bi ishodilo iz prirodnih ili božjih zakona. Međutim, cijela današnja zapadna civilizacija – protegnuta od krajnjeg Zapada do krajnjih granica Istoka – zasnovana je na obrani principa vlasništva, uvedenog mimo bilo kakvog logičkog utemeljenja, a sva ljudska povijest nije negoli borba oko istoga. Nad zemljom, nekretninama, sredstvima za proizvodnju, „vlasništvom“ nad teritorijem „okolčanim“ državnim granicama, i tome slično. Biste li, daklem, vi prepustili svoje vlasništvo – stan ili kuću, primjerice – na uživanje nepoznatim osobama, poslije svoje smrti (uz pretpostavku da nemate naslijednika)? Kaj god – pjenite se – sa svojom imovinom (ponovimo, koja je neporecivo vaša samo ako ste je stvorili vlastitim radom ili mijenjali za neku drugu imovinu također nastalu na isti način) mogu raditi što me volja; prodati, pokloniti, dograditi, uništiti,...! E, pa baš i nije tako. Primjerice, ne smijete je dograditi bez prikupljenih dozvola - u skladu sa urbanističkim planom - niti je uništiti, recimo zametanjem požara koji bi ugrozio živote i vlasništvo drugih ljudi. Daklem je očito da pravo vlasništva zakonski definirano na zapadnjački način, nije nesputano ograničenjima. Nađete li izgubljeni predmet velike vrijednosti, ni u kojem se slučaju ne možete smatrati njegovim posjednikom, prije nego li prijavite nalaz te pričekate izvjesno vrijeme da se vlasnik javi – što je samo odraz stava da istinsko vlasništvo može proisteći samo iz vlastitog poštenog rada. Možete vi i odbijati potvrdni odgovor na prethodno pitanje-provokaciju, ni ne sanjajući da su vam roditelji desetljećima mirno živjeli pod sasvim drukčijim premisama vlasničkih prava. Stan koji ste nakon kontrarevolucionarnih promjena bili dužni otkupom privatizirati, bijaše nekada društveni. Dodijeljen vašim roditeljima, ne u vlasništvo već – prema indijanskom shvaćanju stvari – na doživotno uživanje, s pravom naslijedstva samo neposrednim potomcima koji su se u njemu nalazili nakon smrti roditelja. Dakako da se priznavalo vlasništvo nad kućama vlastitim sredstvima i trudom izgrađenima, ali glede društvenih stanova stvar je funkcionirala na rečeni način. I zamislite, svijet se i dalje vrtio, ljudi su privređivali, ljubili se i živjeli sa svojim interesima i problemima bez obzira na opisani odnos prema vlasništvu. Bog, Engleska Thomas Mora, Indijanci, socijalističko društveno vlasništvo – potvrđuju činjenicu kako se pravo vlasništva ne izvodi iz nekih fundamentalnih pretpostavki, već je naprosto proizvod ljudskog dogovora ili nasilja tek naknadno zakonski legaliziranog. Zakonski legalno, ali nelegalno s motrišta humanističkog morala - dodali bismo – koji je iznad zakona toliko da bi se ovaj trebao usklađivati sa njime, a ne obrnuto. Iz ovoga slijedi još jedno fundamentalno pitanje. Ako ljudski rod nije oduvijek imao danas etablirani odnos spram vlasništva, a uspio ga je pojedinim inofunkcionirajućim zajednicama nametnuti silom i istrebljenjem, kakav bi nas to osnovni razlog sprečavao da iznova, koliko sutra, promijenimo odnos prema vlasništvu, prvenstveno prema sredstvima za proizvodnju, od kojeg uveliko zavisi funkcioniranje ljudske zajednice te ekonomska i socijalna jednakost - a implicitno, uslijed snage uvjeravanja novca i ona politička - njenih članova? Sad, dali baš silom – čemu nekako povijest svjedoči – ili snagom moralnih argumenata evoluciono razvijenijeg čovječanstva, drugo je pitanje. Dakako da ni društveni moral nije baziran na nekim nadljudskim i univerzalnim principima – pa nas ne obavezuje ni njegovo prihvaćanje. Međutim, kako i osnovni prirodni zakoni – koje ne možemo ne prihvaćati - počivaju na jednostavnim principima, za pretpostaviti je da bi to trebalo vrijediti i za socijalne zakonitosti, ukoliko cijeli svemir funkcionara neproturječno, u harmoniji sa „božjom voljom“. Zastupnici humanističke etike to shvaćaju, no očito je da sa svim ljudima i nije tako. Etika, napose ona humanistička, trebala bi biti nadkoristoljubna, i koristiti principe koji izviru iz viših sfera noli je ljudski implementirani zakon. Jer, zakon je danas ovaj, sutra onaj, dok etika pretendira biti nadpovijesna, jer bi trebala izvirati iz (danas svakako još nerealizirane) ljudske humanističke biti.
Nakon ovih primjera sa kojima se baš i ne moramo složiti, vratili smo se na početak kojega su on trebali biti ilustracija - teškoće koje ljudski rod ima u razlikovanju forme i suštine, kao kategorije višeg reda onoj prvoj. Izabrali ste ljepotana (ljepoticu) za svog životnog partnera, nogirajući prosca koji nije odgovarao vašim esteskim standardima, a poslije razbijali glavu o zid uvidjevši da je isti duša od čovjeka nasuprot vašem odabraniku koji vam redovito udijeli porciju batina? Jel' vam sad bliža razlika između forme i biti? Forma nije no samo vanjska manifestacija suštine, koja površnom oku može vječno ostati nedostupna. Jasno da je evolucija imala razloge suštinu (održanje vrste) poduprijeti formom (snagom, ljepotom i sličnim stvarima) očito u uvjerenju (ispravnom) da bića prvo padaju na formu, što s aspekta prirode eonima bezgriješno funkcionira. Ipak, što je sa ljudskim razumom koji – čini se – dođe do izražaja tek nakon poduže seanse kajanja nad pogrešnim odlukama? Možda nam je bliži primjer bosanskohercegovačkih demonstracija kad mnogi formu, smjenu vodećih funkcionera – pretpostavljaju uvidu u suštinu svojih problema - sasvim pogrešni društvenopolitički sistem (kapitalizam) u kojem žive, tako da bez njegove revolucionarne promjene nikakve smjene neće uroditi dugoročnijim plodom. Čak i u ekonomsko-socijalnoj krizi postojećeg sustava, većina (ne samo u BiH) je promatra isključivo preko svog statusa – bilo odbijajući smanjenje vlastitih prihoda (oni koji još imaju kakav takav posao) ili čak zahtijevajući njihovo povećanje, bilo da rješenje svog položaja (nezaposleni, primatelji socijalne pomoći, ljudi koji rade bez plaće, radnici firmi pred stečajem,...) vide u financijskoj intervenciji države. No, nitko od korisnika ograničenog budžeta se ne želi odreći svog dijela, a diranje u dvije stvari koje bi barem mogle ublažiti probleme, smatra se svetogrđem. Prvu – zadiranje u njihove plaće - takvom smatraju funkcioneri, dok je druga tabu tema za gotovo sve državljane, te je se nitko ne usudi javno izraziti – oštro i beskompromisno smanjenje vojnog budžeta. Strah halapljivo beskorisno guta beskorisne milijarde, što se i prečesto u praksi potvrđuje (primjer JNA, vojske kasnije RJ, slučaj ukrajinske krize, američka agresija na Vijetnam, itd.). Jer i tu forma (gradnja organizirane sile) prevladava nad suštinom: miroljubivom koegzistencijom i komunikacijom među ljudima – nedvosmisleno potvrđujući životinjsko porijeklo ljudskog roda.
Da ne duljimo, spomenut ćemo činjenicu koju se skanjujemo izreći, a napose drugoj osobi sasuti u lice. Znamo da je, u formalno demokratskom društvu, proglašena jednakost svih njegovih članova (politička kakva takva, ekonomska i socijalna gotovo nikakva). U usporedbi sa stvarnim stanjem ljudskog roda, to nije nego obična forma – suština pak se sastoji u tome da s mentalne i humanističke (etičke) strane ni približno nismo jednaki. Ljudsko društvo je konglomerat evoluciono naprednih (u manjoj mjeri) i poprilično retardiranih jedinki - hrpe licemjera koji žive u vidokrugu tek osobne koristi, vodeći se uglavnom sa tri principa, kao i sav životinjski svijet: u se, na se i podase. Metforički, možemo ga lijepo prikazati pogledom na nebeski svod u neko divno, vedro planinsko veče: cijeli svod je čovječanstvo, a na njemu razlikujemo ogromna područja mraka na čijoj pozadini svjetlucaju zvijezde, tek rijetki dragulji iznjedreni civilizacijom. Sviđalo se to nekom ili ne. Da bi se uvrstili među te bisere čovječanstva, nepotrebno je otkrivati teorije reltivnosti ili kvantne teorije, osvajati visoke planine ili roniti u tamne oceanske dubine, napisati literarni hit ili se proslaviti glumom u Oscarom nagrađenom filmu. Sasvim je dovoljno shvatiti razliku između formi i suština stvari, uranjanjem u najdublje ponore vlastite ljudskosti. I, ako se tamo što pronađe, te potom svojim životom zastupa u javnosti, pojavit ćemo se kao zvijezda na tamnoj podlozi nebeskog svoda. Uostalom, nisu li nove zvijezde astronomska činjenica?
Moguće neki smatraju da je vlasništvo kao kategorija i pravo na njega formulirano i zacementirano na vjeke vjekova, ne uviđajući vremensku dinamiku problema. Zacijelo bi većina – posebice oni najveći posjednici – izginula u obrani prava vlasništva na svoju imovinu, baš kao što su Indijanci izginuli braneći pravo njenog korištenja. Svakome na volju, uz napomenu da se oko posjedničkih odnosa vrti cijela historija. Što se tiče zemlje – daklem, tla - u sadašnjoj fazi ljudske povijesti ono je neophodan i najvažniji element posjedovanja bilo kakve nekretnine. Na njemu se uzgajaju prehrambene kulture, podižu gradovi i hoteli, grade kolodvori, aerodromi i ceste,..., i vječno se dešava njegova prenamjena iz obradivog u građevinsko zemljište, na štetu onog prvog. Po glavi stanovnika svijeta (oko 7 milijardi duša) danas otpada oko 0.2 Ha obradivog zemljišta – to je otprilike kvadrat sa stranicama 45mx45m (manje od pola nogometnog igrališta). Predviđa se da će nas godine 2050. biti oko 9.7 milijardi, što smanjuje obradivu površini po stanovniku na oko 0.14Ha (38mx38m), ukoliko se ukupna površina obradivog tla ne poveća, što je vrlo upitno s obzirom na demografsku eksploziju, ubrzano povećanje građevinskog zemljišta i predviđajuće nepovoljne klimatske promjene. I grafikon – prema podacima Svjetske banke - potvrđuje njegovo neprestano smanjenje.
Dakle, ili će sve bogatiji tajkuni povećati vlasništvo nad obradivim i građevinskim tlom, ili će novorođeni ostati bez nekih šansi da ga steknu, s obzirom da ga se stari vlasnici neće htjeti odreći, ili će opet postati aktuelno okrupnjavanje zemljišta u poljoprivredne kombinate u društvenom, zajedničkom vlasništvu. Lako je uvidjeti da će pobrojani faktori (porast broja stanovništva, i klimatske promjene), uz druge nespomenute, određivati dinamiku shvaćanja i ponovnog definiranja privatnog vlasništva, što se rijetko kad u povijesti dešavalo na mirni način. Lav ne ispušta olako plijen na koji je stavio šapu. Za one čiji se vidokrug kreće tek u rasponu od rođenja do njihove smrti, koje ni sudbina vlastite djece a kamoli nepoznatih, prostorno i vremensko udaljenih ljudi ne dira, sve to ne predstavlja nikakav problem. Ionako su se izvještili da brigu svoju prenesu na drugoga!
|
| ||||
13.2.2014.
BiH – „anksiozna* kriza“
Kad bi postojali horoskopi država, vjerojatno bismo onaj Bosne i Hercegovine trebali zvati horoskopom. 1914. – 1941. - 2014.; kao da su godine s kombinacijom brojeva 1 i 4 krajnje nepovoljne za ovu državu. Manimo se šale;
“Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko ocijenio je da bi, ako stanje u BiH bude eskaliralo, trebalo eventualno razmisliti i o trupama EU”, ([1]).
Sprema li se to, na stogodišnjicu prisjećanja početka Prvog svjetskog rata, druga “aneksija” BiH, ovaj put u Evropsku Uniju? Mnogi bi upravo to i poželjeli, vidjevši kako se narodi ove napaćene zemlje ne mogu međusobno dogovoriti, a ljude nitko ni ne pita, jer – barem se čini – izvan naroda oni niti ne postoje. Kao da tako misle vladajuće elite, stvarni generatori socijalno obojenih nemira koji upravo haraju zemljom. “Visoki pokrovitelji“ države za koju svi smatraju da mora biti pod ovim ili onim pokroviteljstvom, brzo su se slili u svoje etničke zabrane ili pozvali njihove vladare k sebi, kako bi izrazili zabrinutost za budućnost svojih dijaspora i integritet BiH, narušavanju kojega najviše i sami doprinose. Za socioekonomski status ovčica iz svojega stada nitko ozbiljno ni ne pita – ta oni komuniciraju samo sa pastirima, koji svoje stado dobrano muzu i strižu već dvadesetak godina. I sada, kad se ovčice pobuniše, ustavši na stražnje noge dokazujući time kako nisu nikakva živina već ljudi sa svojim potrebama, ponosom i dostojanstvom, odjedanput dušebrižnici postadoše zabrinuti za “sigurnost Regije” koja – jelte – nije bila u pitanju dok se odvijala od njih blagoslovena neprikrivena pljačka vlastitih naroda. Jedina opasnost za sigurnost ovih prostora je pretjerana revnost “zabrinutih” za njenu stabilnost, koji su u stanju zapaliti novu ratnu iskru da sačuvaju svoje interese u BiH, a to su Srbija i Hrvatska – dobri stari pretendenti na dijelove bosanskohercegovačkog teritorija. Čekaju da dobiju u miru ono što nisu uspjeli prigrabiti ratom. U javna zaklinjanja o zauzetosti za cjelovitost BiH mogu apsolutno vjerovati samo naivci, spremni prenebregnuti slična zaklinjanja cjelokupne svjetske političke elite u cjelovitost bivše države, klice čijeg krvavog raspada se ponovno razmnožavaju u BiH.
U dobra stara vremena nesvrstavanja, postojao je međunarodni princip nemiješanja u unutrašnje poslove drugih zemalja. Danas pak se svaka šuša, od NATO-a preko EU, do zemalja koje smatraju da im to dozvoljava prisustvo njihove dijaspore, miješaju – prečesto mimo organizacije UN koja bi tome jedina mogla osigurati legitimitet - gdje i kad treba i uglavnom uopće ne treba. Ali, može li i najživlja mašta zamisliti da se BiH umiješa u unutrašnje stvari Hrvatske ili Srbije, zbog eventualne zaštite bošnjačke dijaspore u tim zemljama? NATO intervencija doprinijela je kraju rata na tlu Jugoslavije i prestanku sukoba Albanaca i Srba, no čini se da nikava intervencija nije mogla spriječiti začetke tih ratova? Čeka li se slični bosanski rasplet, kada će se NATO-vski deus ex machina spustiti kao spasonosni ključ razrješenja, usput konstruirajući neki novi teritorijalni ustroj (raspale?) države? Ne ovisi li takav scenarij ipak najviše od nesložnih bosanskohercegovačkih naroda - uz minornu snagu onih posve zadovoljnih svojim građanskim statusom, lišenim bilo kakvih epiteta - nesposobnih načiniti zadovoljavajući, svima prihvatljiv ustroj države? Ti narodi kao da se nikad o ničemu nisu mogli dogovoriti, izuzev u razdoblju “gustog mraka”, kada je više od 45 godina vladao blaženi mir. Prisjetimo se; Austro-Ugarskom okupacijom BiH godine 1878. ejalet je formalno ostao pod turskim suverenitetom (logiku toga mogu razumijeti samo oni koji se njome i služe; okupacija se pravdala navodnom zaštitom kršćanskog stanovništva). Nakon pobjede Mladoturske revolucije sazvan je novi parlament, “na što su se muslimani i pravoslavci iz BiH odlučili birati zastupnike koje bi poslali u Carigrad, čime bi ugrozile pripadnost BiH Austro-Ugarskoj i potvrdile njenu pripadnost Turskoj”, ([2]). Bečke vlasti hitno su donijele dekret kojim su pripojile Bosnu i Hercegovinu, što je 1908. i stvarno izvršeno mimo volje tadašnje međunarodne zajednice, koja je – nakon prijelaznog perioda prigodnog rogoborenja – amenovala novonastalo stanje. Hrvatima je, dakako, takvo stanje odgovaralo, pa nisu ispustili ni glasa protiv jednostranog čina k.u.k. monarhije, dok su “predstavnici pravoslavnih i muslimanskih narodnih organizacija dali u Budimpešti 11. oktobra izjavu da je aneksija izvršena bez pitanja i protiv volje stanovništva i uputili su posebnu delegaciju u evropske prestonice da tu izjavu stavi do znanja velikim silama.”, ([3]) Muslimani i Srbi drumom, Hrvati šumom! Slična situacija ponavlja se i 1992. godine na referendumu o nezavisnosti BiH: dva naroda, Bošnjaci i Hrvati glasaju protiv trećega – Srba – koji ovaj put odlučiše poći mimo druma. Za to vrijeme, švicarski narodi već stoljećima mir miruju, i posvećuju se prosperitetnom razvoju svoje domovine.
O socijalističkom ustroju SFRJ svatko je slobodan misliti što želi, no jedno je činjenica – doslijednim potiskivanjem religije u areale koji joj zaista pripadaju; sekularizacijom zemlje – kao i potiskivanjem nacionalizama provođenjem politike “bratstva i jedinstva” (oboje ništa drugo no realizirane proklamacije Francuske revolucije), građanima kao da je u međusobnoj komunikaciji postalo svejedno koje su vjerske i etničke pripadnosti. Ima ih koji tvrde kako je to bila samo iluzija, da je u pozadini tinjala vjerska i etnička netrpeljivost koja je potom buknula svom silinom, ali to su uglavnom oni koji su je raspirili do katastrofalnog požara, pa sad pričaju bajke kako bi opravdali rezultate svoje nacionalističke piromanije. Narod je lako zapaliti, ali se izazvani požar gasi desetljećima, često i preko nekoliko novih generacija. Ipak, kao da je nakon dvadesetak godina mnogim građanima BiH došla u glavu misao da se glad ne liječi nacionalizmom, da isti koristi tek odabranima u dobijanju radnih mjesta, dok je većina ostalih ostala izložena vjetrometini kriminala, pljačke, korupcije, nepotizama, gladi i nezaposlenosti – dva desetljeća uspješno uspavljivana valerijanom nacionalizma – sve dok sedativ nije prestao djelovati. No, u pozadini konce i dalje vuku odgovorni za nastalo stanje koji se kao trude smirivati situaciju, gledajući se odreći što manjeg dijela opljačkane imovine i političkih aspiracija. A narodi BiH, hoće li se i dalje poput vukova, pasa i šakala, u strahu jednih od drugih, međusobno gristi i biti zasićeni svojim srpstvom, hrvatstvom i bošnjaštvom, ili će se konačno do sive kore njihova anestetiziranog mozga probiti činjenica da su samo ljudi, a sve ostalo su u tom kontekstu tek ukrasni pridjevi perifernog značenja?
Anksioznost* - bolesno čuvstvo straha, napetosti i nesigurnosti praćeno aktiviranjem autonomnog živčanog sustava
BiH – „anksiozna* kriza“
Kad bi postojali horoskopi država, vjerojatno bismo onaj Bosne i Hercegovine trebali zvati horoskopom. 1914. – 1941. - 2014.; kao da su godine s kombinacijom brojeva 1 i 4 krajnje nepovoljne za ovu državu. Manimo se šale;
“Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko ocijenio je da bi, ako stanje u BiH bude eskaliralo, trebalo eventualno razmisliti i o trupama EU”, ([1]).
Sprema li se to, na stogodišnjicu prisjećanja početka Prvog svjetskog rata, druga “aneksija” BiH, ovaj put u Evropsku Uniju? Mnogi bi upravo to i poželjeli, vidjevši kako se narodi ove napaćene zemlje ne mogu međusobno dogovoriti, a ljude nitko ni ne pita, jer – barem se čini – izvan naroda oni niti ne postoje. Kao da tako misle vladajuće elite, stvarni generatori socijalno obojenih nemira koji upravo haraju zemljom. “Visoki pokrovitelji“ države za koju svi smatraju da mora biti pod ovim ili onim pokroviteljstvom, brzo su se slili u svoje etničke zabrane ili pozvali njihove vladare k sebi, kako bi izrazili zabrinutost za budućnost svojih dijaspora i integritet BiH, narušavanju kojega najviše i sami doprinose. Za socioekonomski status ovčica iz svojega stada nitko ozbiljno ni ne pita – ta oni komuniciraju samo sa pastirima, koji svoje stado dobrano muzu i strižu već dvadesetak godina. I sada, kad se ovčice pobuniše, ustavši na stražnje noge dokazujući time kako nisu nikakva živina već ljudi sa svojim potrebama, ponosom i dostojanstvom, odjedanput dušebrižnici postadoše zabrinuti za “sigurnost Regije” koja – jelte – nije bila u pitanju dok se odvijala od njih blagoslovena neprikrivena pljačka vlastitih naroda. Jedina opasnost za sigurnost ovih prostora je pretjerana revnost “zabrinutih” za njenu stabilnost, koji su u stanju zapaliti novu ratnu iskru da sačuvaju svoje interese u BiH, a to su Srbija i Hrvatska – dobri stari pretendenti na dijelove bosanskohercegovačkog teritorija. Čekaju da dobiju u miru ono što nisu uspjeli prigrabiti ratom. U javna zaklinjanja o zauzetosti za cjelovitost BiH mogu apsolutno vjerovati samo naivci, spremni prenebregnuti slična zaklinjanja cjelokupne svjetske političke elite u cjelovitost bivše države, klice čijeg krvavog raspada se ponovno razmnožavaju u BiH.
U dobra stara vremena nesvrstavanja, postojao je međunarodni princip nemiješanja u unutrašnje poslove drugih zemalja. Danas pak se svaka šuša, od NATO-a preko EU, do zemalja koje smatraju da im to dozvoljava prisustvo njihove dijaspore, miješaju – prečesto mimo organizacije UN koja bi tome jedina mogla osigurati legitimitet - gdje i kad treba i uglavnom uopće ne treba. Ali, može li i najživlja mašta zamisliti da se BiH umiješa u unutrašnje stvari Hrvatske ili Srbije, zbog eventualne zaštite bošnjačke dijaspore u tim zemljama? NATO intervencija doprinijela je kraju rata na tlu Jugoslavije i prestanku sukoba Albanaca i Srba, no čini se da nikava intervencija nije mogla spriječiti začetke tih ratova? Čeka li se slični bosanski rasplet, kada će se NATO-vski deus ex machina spustiti kao spasonosni ključ razrješenja, usput konstruirajući neki novi teritorijalni ustroj (raspale?) države? Ne ovisi li takav scenarij ipak najviše od nesložnih bosanskohercegovačkih naroda - uz minornu snagu onih posve zadovoljnih svojim građanskim statusom, lišenim bilo kakvih epiteta - nesposobnih načiniti zadovoljavajući, svima prihvatljiv ustroj države? Ti narodi kao da se nikad o ničemu nisu mogli dogovoriti, izuzev u razdoblju “gustog mraka”, kada je više od 45 godina vladao blaženi mir. Prisjetimo se; Austro-Ugarskom okupacijom BiH godine 1878. ejalet je formalno ostao pod turskim suverenitetom (logiku toga mogu razumijeti samo oni koji se njome i služe; okupacija se pravdala navodnom zaštitom kršćanskog stanovništva). Nakon pobjede Mladoturske revolucije sazvan je novi parlament, “na što su se muslimani i pravoslavci iz BiH odlučili birati zastupnike koje bi poslali u Carigrad, čime bi ugrozile pripadnost BiH Austro-Ugarskoj i potvrdile njenu pripadnost Turskoj”, ([2]). Bečke vlasti hitno su donijele dekret kojim su pripojile Bosnu i Hercegovinu, što je 1908. i stvarno izvršeno mimo volje tadašnje međunarodne zajednice, koja je – nakon prijelaznog perioda prigodnog rogoborenja – amenovala novonastalo stanje. Hrvatima je, dakako, takvo stanje odgovaralo, pa nisu ispustili ni glasa protiv jednostranog čina k.u.k. monarhije, dok su “predstavnici pravoslavnih i muslimanskih narodnih organizacija dali u Budimpešti 11. oktobra izjavu da je aneksija izvršena bez pitanja i protiv volje stanovništva i uputili su posebnu delegaciju u evropske prestonice da tu izjavu stavi do znanja velikim silama.”, ([3]) Muslimani i Srbi drumom, Hrvati šumom! Slična situacija ponavlja se i 1992. godine na referendumu o nezavisnosti BiH: dva naroda, Bošnjaci i Hrvati glasaju protiv trećega – Srba – koji ovaj put odlučiše poći mimo druma. Za to vrijeme, švicarski narodi već stoljećima mir miruju, i posvećuju se prosperitetnom razvoju svoje domovine.
O socijalističkom ustroju SFRJ svatko je slobodan misliti što želi, no jedno je činjenica – doslijednim potiskivanjem religije u areale koji joj zaista pripadaju; sekularizacijom zemlje – kao i potiskivanjem nacionalizama provođenjem politike “bratstva i jedinstva” (oboje ništa drugo no realizirane proklamacije Francuske revolucije), građanima kao da je u međusobnoj komunikaciji postalo svejedno koje su vjerske i etničke pripadnosti. Ima ih koji tvrde kako je to bila samo iluzija, da je u pozadini tinjala vjerska i etnička netrpeljivost koja je potom buknula svom silinom, ali to su uglavnom oni koji su je raspirili do katastrofalnog požara, pa sad pričaju bajke kako bi opravdali rezultate svoje nacionalističke piromanije. Narod je lako zapaliti, ali se izazvani požar gasi desetljećima, često i preko nekoliko novih generacija. Ipak, kao da je nakon dvadesetak godina mnogim građanima BiH došla u glavu misao da se glad ne liječi nacionalizmom, da isti koristi tek odabranima u dobijanju radnih mjesta, dok je većina ostalih ostala izložena vjetrometini kriminala, pljačke, korupcije, nepotizama, gladi i nezaposlenosti – dva desetljeća uspješno uspavljivana valerijanom nacionalizma – sve dok sedativ nije prestao djelovati. No, u pozadini konce i dalje vuku odgovorni za nastalo stanje koji se kao trude smirivati situaciju, gledajući se odreći što manjeg dijela opljačkane imovine i političkih aspiracija. A narodi BiH, hoće li se i dalje poput vukova, pasa i šakala, u strahu jednih od drugih, međusobno gristi i biti zasićeni svojim srpstvom, hrvatstvom i bošnjaštvom, ili će se konačno do sive kore njihova anestetiziranog mozga probiti činjenica da su samo ljudi, a sve ostalo su u tom kontekstu tek ukrasni pridjevi perifernog značenja?
Anksioznost* - bolesno čuvstvo straha, napetosti i nesigurnosti praćeno aktiviranjem autonomnog živčanog sustava
|
| ||||
10.1.2014.
Ljudi ili podanici?
Kada je lansiran „Early Bird“, prvi komercijalni telekomunikacioni satelit, svi smo to dočekali s ushićenjem – tog trenutka svijet se počeo pretvarati od planete nepojmljivih dimenzija za prosječnog čovjeka, koju su tek poneki entuzijasti imali hrabrosti oploviti ili obići, u globalno selo. U selu se svi poznaju, svatko sve zna o svakome, malobrojni su sukobi suseljana, gotovo bismo rekli kako vladaju božji mir i harmonija. “Rana ptica”, što je prijevod imena spomenutog sputnjika, je bila obećanje kako će i svijet, njegovi stanovnici – čovječanstvo – evoluirati u tom smjeru. Danas oko Zemlje, poput rojeva pčela - a za razliku od njih sasvim bezglasno, tako da ih lako smetnemo s uma - zuji sijaset satelita koji nam omogućavaju međusobnu komunikaciju u tren oka. Televizijske, telefonske, teleks, internetske i tko zna koje još veze, kao da su konačno objedinile čovječanstvo u utopiju sanjanu generacijama naših predaka, stoljećima i tisućljećima. Na prvi pogled. Već drugi pogled na sadržaje svih tih medijskih transmitera, ukazao bi kako li smo se grdno prevarili. Harmonija i nadalje postoji tek u umovima beznadnih, idealističkih naivčina. Kada je Gagarin - prvi od nas - odozgo, s par stotina kilometara visine imao privilegiju baciti pogled na svoje suzemljane puzeće po površini smaragdne obline imenom Zemlja, doživjesmo smo ga kao rođenog brata ne pitajući za njegovu rasu, nacionalnost, vjeru ili politička ubjeđenja.
No od onda, taj brat je rastao i rastao i rastao, dok nije porastao do Velikog brata koji se drznuo ne samo povremeno nas pogledavati bacajući pogled na dolje, sanjareći o vrsti iz koje i sam potiče, već konstatno fiksiranog pogleda kojega niti svijesni nismo, slušati, gledati, bilježiti i analizirati naše najintimnije trenutke – za stolom, krevetom, u prijateljskom razgovoru, svađama ili izljevima ljubavi. Njemu ništa ne promiče, za razliku od nas kojima je isprva izbjeglo kako smo dobili pastira, nadglednika ljudskog stada, gotovo bismo rekli kao ovaploćenje biblijske metafore. Pod stalnom smo prismotrom, u našu korist – kažu nam - jer opasnost prijeti odasvud. Sateliti, bespilotne letjelice, prisluškivanje telefonskih razgovora, kontrola elektronske pošte,…, elektronika biva sve prisutnija i kod stanovnika nerazvijenijih zemalja. Sprave za koje smo mislili da će nam olakšati život (što one u svakom slučaju i čine, no to je tek onaj dio priče na koji nam se namjerno usmjerava pažnja), postale su naši “čuvari” koji o nama znaju više no mi o njima i onima koji su nadglednici naših nadglednika. Zahvati li nas opsesija sveprisutnošću našom voljom nepripušćenih nadglednika u najsitnije tajne naših života, nelagoda koje se namjeravamo riješiti odbacivanjem svih mogućih elektronskih i električnih pomagala (otkud znamo da nas ne prisluškuje toster dok razgovaramo sa ukućanima prilikom prženja kruha, šporet dok pečemo kajganu ili veš mašina pri pranju prljavih gaća?) – bit će to jalova posla. Sve što izgovorimo, naši “čuvari” mogu doznati proučavanjem vibracija prozorskih stakala i na sijaset egzotičnih načina, ma riješili se mi i zadnjeg komada blagodati suvremene elektronike. A u krajnjem slučaju, tu je naš susjed – špija, ljudskog obličja i sadržaja, koji će uskočiti kad elektronika zakaže.
A od čega nas to čuvaju? Što žele saznati? Od čega, kojih to stvorova smo ugroženi te nas moraju svake sekunde i njenih djelića nadgledati, kako bi nas spasili ugroze? Koja to svemirska civilizacija stremi zbrisati nas sa lica ove prelijepe špekule Sunčevog sistema? Pa se polako, nekako nevoljko, kao da misli prisilno difundiraju iz podsvijesti u prozračnije zone našeg centralnog procesora - formalno još uvijek moćnijeg i od najsavršenijeg superkompjutera – prisjetiš zbivanja koja nisi, u naivnosti svojoj, na vrijeme protumačio kao prijetnju civilizaciji. I zaista, pa zaista, kako to do sada nismo vidjeli, zar nije to tako očigledno, toliko jednostavno da je upravo stoga izbjeglo našoj pažnji – Oni nas zaista žele istrijebiti! Južnoameričke Inke, američki Indijanci, australski Aboridžini, amazonska plemena,… - narodi svedeni na pokazne primjerke u planetarnom zoološkom vrtu; Židovi jedva izbjegli da ni to ne budu, Romi potencijalno žigosani kao naredni primjerci ovog ZOO-a,… - kako li smo sve to propustiti registrirati kao nepobitni dokaz prijetnji našoj civilizaciji? Zaista, zaista – kažem vam – treba nas nadgledati, jer čini se da sami siječemo granu na kojoj sjedimo, kopamo jamu pod sobom, isisavamo zrak koji udišemo, trujemo hranu koju jedemo, vodu koju pijemo, tlo na kojem obitavamo… Samo što za nadglednika, zaštitara koji nas “u našem interesu” navodno štiti od nas samih, nikada nisi siguran promatra li nas kako bi otklonio opasnosti koje se nadviše nad čovječanstvo, ili samo pažlivo izabire među nama slijedeće pripadnike planetarnog ZOO-a, egzotične pripadnike budućih istrijebljenih naroda. Tko li vrši ta zlodjela, koliko je teško toliko i lako identificirati. Nisu to samo Ameri, Španjolci, Australci ili Brazilci – ponekad je potrebno zaviriti i u vlastito dvorište. Od predratne židovske populacije Hrvatske ostalo je svega par stotina “primjeraka”; skoro trinaest posto hrvatskih Srba svelo se nakon posljednjeg rata na jedva trećinu te brojke, a i ona prethodna je već ranije bila reducirana. I dok polako trijebimo drukčije i drugačije, iznova se uvijek zaklinjemo u nužnost suživota, a on se sve više pretvara u (su)život sa samim sobom, sterilno čistom nacijom koju iznova još uvijek treba dodatno sterilizirati dok i sami ne iščeznemo uslijed djelovanja svih mogućih sterilizatora, svih mogućih nacija.
Da, zaista nas treba nadgledati, kao malu djecu u vrtićima, kao populaciju bijesnih lisica koja širi zarazu s jednih na druge a potom i na nas, kao pandemiju koja prijeti zbrisati “samo” pola čovječanstva dajući nama priliku da isto učinimo sa preostalom. A u nedostatku staro i novozavjetnog Boga koji nas je smetnuo s uma pošavši svojim putem, pametnijim poslovima se baveći od nadgledanja namnožene neodgovorne djece iz raja izgnanih praroditelja, iznova se rađa staro, još uvijek neodgovoreno pitanje: a tko nadgleda naše (trenutne) nadgledatelje? Edward Snowden, Julian Assange, Bradley Manning,…, ozbiljno su shvatili Orwellova upozorenja, ali kao što jedna lasta ne čini proljeće tako ni nekoliko samožrtvujućih entuzijasta koje poput Isusa razapinjemo na križ pravosudnog sistema kad nam saopće istinu, ne može rastjerati gustu mrežu kojom vladajuće elite nadziru svoje podanike.
Želimo li biti slobodni ljudi ili poslušni podanici kojima poput dresiranih pasa upravljaju njihovi gospodari, svatko je u prilici da sam sebe upita. I preuzme nadzor u svoje ruke nad vlastitim životom, prepuštajući drugima da to isto učine sa svojima, što – dakako – bez samoorganiziranja takomislećih nije moguće očekivati. U tom času, prestat će potreba za globalnim nadzorom najvećeg neprijatelja ljudskog roda – čovjeka!
Ljudi ili podanici?
Kada je lansiran „Early Bird“, prvi komercijalni telekomunikacioni satelit, svi smo to dočekali s ushićenjem – tog trenutka svijet se počeo pretvarati od planete nepojmljivih dimenzija za prosječnog čovjeka, koju su tek poneki entuzijasti imali hrabrosti oploviti ili obići, u globalno selo. U selu se svi poznaju, svatko sve zna o svakome, malobrojni su sukobi suseljana, gotovo bismo rekli kako vladaju božji mir i harmonija. “Rana ptica”, što je prijevod imena spomenutog sputnjika, je bila obećanje kako će i svijet, njegovi stanovnici – čovječanstvo – evoluirati u tom smjeru. Danas oko Zemlje, poput rojeva pčela - a za razliku od njih sasvim bezglasno, tako da ih lako smetnemo s uma - zuji sijaset satelita koji nam omogućavaju međusobnu komunikaciju u tren oka. Televizijske, telefonske, teleks, internetske i tko zna koje još veze, kao da su konačno objedinile čovječanstvo u utopiju sanjanu generacijama naših predaka, stoljećima i tisućljećima. Na prvi pogled. Već drugi pogled na sadržaje svih tih medijskih transmitera, ukazao bi kako li smo se grdno prevarili. Harmonija i nadalje postoji tek u umovima beznadnih, idealističkih naivčina. Kada je Gagarin - prvi od nas - odozgo, s par stotina kilometara visine imao privilegiju baciti pogled na svoje suzemljane puzeće po površini smaragdne obline imenom Zemlja, doživjesmo smo ga kao rođenog brata ne pitajući za njegovu rasu, nacionalnost, vjeru ili politička ubjeđenja.
No od onda, taj brat je rastao i rastao i rastao, dok nije porastao do Velikog brata koji se drznuo ne samo povremeno nas pogledavati bacajući pogled na dolje, sanjareći o vrsti iz koje i sam potiče, već konstatno fiksiranog pogleda kojega niti svijesni nismo, slušati, gledati, bilježiti i analizirati naše najintimnije trenutke – za stolom, krevetom, u prijateljskom razgovoru, svađama ili izljevima ljubavi. Njemu ništa ne promiče, za razliku od nas kojima je isprva izbjeglo kako smo dobili pastira, nadglednika ljudskog stada, gotovo bismo rekli kao ovaploćenje biblijske metafore. Pod stalnom smo prismotrom, u našu korist – kažu nam - jer opasnost prijeti odasvud. Sateliti, bespilotne letjelice, prisluškivanje telefonskih razgovora, kontrola elektronske pošte,…, elektronika biva sve prisutnija i kod stanovnika nerazvijenijih zemalja. Sprave za koje smo mislili da će nam olakšati život (što one u svakom slučaju i čine, no to je tek onaj dio priče na koji nam se namjerno usmjerava pažnja), postale su naši “čuvari” koji o nama znaju više no mi o njima i onima koji su nadglednici naših nadglednika. Zahvati li nas opsesija sveprisutnošću našom voljom nepripušćenih nadglednika u najsitnije tajne naših života, nelagoda koje se namjeravamo riješiti odbacivanjem svih mogućih elektronskih i električnih pomagala (otkud znamo da nas ne prisluškuje toster dok razgovaramo sa ukućanima prilikom prženja kruha, šporet dok pečemo kajganu ili veš mašina pri pranju prljavih gaća?) – bit će to jalova posla. Sve što izgovorimo, naši “čuvari” mogu doznati proučavanjem vibracija prozorskih stakala i na sijaset egzotičnih načina, ma riješili se mi i zadnjeg komada blagodati suvremene elektronike. A u krajnjem slučaju, tu je naš susjed – špija, ljudskog obličja i sadržaja, koji će uskočiti kad elektronika zakaže.
A od čega nas to čuvaju? Što žele saznati? Od čega, kojih to stvorova smo ugroženi te nas moraju svake sekunde i njenih djelića nadgledati, kako bi nas spasili ugroze? Koja to svemirska civilizacija stremi zbrisati nas sa lica ove prelijepe špekule Sunčevog sistema? Pa se polako, nekako nevoljko, kao da misli prisilno difundiraju iz podsvijesti u prozračnije zone našeg centralnog procesora - formalno još uvijek moćnijeg i od najsavršenijeg superkompjutera – prisjetiš zbivanja koja nisi, u naivnosti svojoj, na vrijeme protumačio kao prijetnju civilizaciji. I zaista, pa zaista, kako to do sada nismo vidjeli, zar nije to tako očigledno, toliko jednostavno da je upravo stoga izbjeglo našoj pažnji – Oni nas zaista žele istrijebiti! Južnoameričke Inke, američki Indijanci, australski Aboridžini, amazonska plemena,… - narodi svedeni na pokazne primjerke u planetarnom zoološkom vrtu; Židovi jedva izbjegli da ni to ne budu, Romi potencijalno žigosani kao naredni primjerci ovog ZOO-a,… - kako li smo sve to propustiti registrirati kao nepobitni dokaz prijetnji našoj civilizaciji? Zaista, zaista – kažem vam – treba nas nadgledati, jer čini se da sami siječemo granu na kojoj sjedimo, kopamo jamu pod sobom, isisavamo zrak koji udišemo, trujemo hranu koju jedemo, vodu koju pijemo, tlo na kojem obitavamo… Samo što za nadglednika, zaštitara koji nas “u našem interesu” navodno štiti od nas samih, nikada nisi siguran promatra li nas kako bi otklonio opasnosti koje se nadviše nad čovječanstvo, ili samo pažlivo izabire među nama slijedeće pripadnike planetarnog ZOO-a, egzotične pripadnike budućih istrijebljenih naroda. Tko li vrši ta zlodjela, koliko je teško toliko i lako identificirati. Nisu to samo Ameri, Španjolci, Australci ili Brazilci – ponekad je potrebno zaviriti i u vlastito dvorište. Od predratne židovske populacije Hrvatske ostalo je svega par stotina “primjeraka”; skoro trinaest posto hrvatskih Srba svelo se nakon posljednjeg rata na jedva trećinu te brojke, a i ona prethodna je već ranije bila reducirana. I dok polako trijebimo drukčije i drugačije, iznova se uvijek zaklinjemo u nužnost suživota, a on se sve više pretvara u (su)život sa samim sobom, sterilno čistom nacijom koju iznova još uvijek treba dodatno sterilizirati dok i sami ne iščeznemo uslijed djelovanja svih mogućih sterilizatora, svih mogućih nacija.
Da, zaista nas treba nadgledati, kao malu djecu u vrtićima, kao populaciju bijesnih lisica koja širi zarazu s jednih na druge a potom i na nas, kao pandemiju koja prijeti zbrisati “samo” pola čovječanstva dajući nama priliku da isto učinimo sa preostalom. A u nedostatku staro i novozavjetnog Boga koji nas je smetnuo s uma pošavši svojim putem, pametnijim poslovima se baveći od nadgledanja namnožene neodgovorne djece iz raja izgnanih praroditelja, iznova se rađa staro, još uvijek neodgovoreno pitanje: a tko nadgleda naše (trenutne) nadgledatelje? Edward Snowden, Julian Assange, Bradley Manning,…, ozbiljno su shvatili Orwellova upozorenja, ali kao što jedna lasta ne čini proljeće tako ni nekoliko samožrtvujućih entuzijasta koje poput Isusa razapinjemo na križ pravosudnog sistema kad nam saopće istinu, ne može rastjerati gustu mrežu kojom vladajuće elite nadziru svoje podanike.
Želimo li biti slobodni ljudi ili poslušni podanici kojima poput dresiranih pasa upravljaju njihovi gospodari, svatko je u prilici da sam sebe upita. I preuzme nadzor u svoje ruke nad vlastitim životom, prepuštajući drugima da to isto učine sa svojima, što – dakako – bez samoorganiziranja takomislećih nije moguće očekivati. U tom času, prestat će potreba za globalnim nadzorom najvećeg neprijatelja ljudskog roda – čovjeka!
|
| ||||
16.12.2013.
Put svega živog
Pojavili smo se u točki Alfa i ma kojim putem krenuli, neumitno će nas dovesti do točke Omega koju ogromna većina ne izabire svojevoljno. Početak je slučajan, sredina posve neizvjesna, a kraj je za sve nas predodređen. Cijeli ljudski život smješten je između jedne slučajno i druge, determinirano određene točke bitisanja – života i smrti. Već malo odraslije dijete postaje svijesno nekih životnih ciljeva kojima će nastojati stremiti u dodijeljenom mu vremenu. Sekica želi biti profesorica, frizerka ili manekenka, dok bracu više privlače nogomet, mornarica ili automehaničarski zanat. Stasajući fizički i intelektualno, više puta ćemo promijeniti mišljenje, no gotovo nesvijesni toga – uz pomoć društva koje postavlja pred nas baš i ne svojevoljno izabrane zadatke - čvrsnu u nama virtuelni markeri kojima nastojimo stremiti tijekom življenja. Jer, ima ih mnogo, i nisu svi vezani uz profesiju koja osigurava kruh naš svagdašnji – nekima da uzmognu ostvarivati svoje prioritetnije zamisli, dok će se drugi cijelim bićem posvetiti njenim ljepotama, izazovima i tajnama.
U našem svijetu smatramo kako je najkraća udaljenost između dviju ne suviše udaljenih točaka dana segmentom pravca. Doduše, postepeno shvatimo da iz polazišta u dolazište možemo doći ne samo slijedeći ravnu prugu duljine petnaestak kilometara, već i tako da krenemo u sasvim suprotnom smjeru – obilazeći cijelu zemaljsku kuglu. A možda odaberemo i neki posve krivudavi smjer, koji će nas tek desetljećima kasnije dovesti kamo smo nakanili. Ima bezbroj
načina dolaženja iz staništa do mjesta kuda želimo. A život, život je još višestruko kompleksniji. Sve što postoji u svemiru nalazi se u uzajamnim međudjelovanjima; sve djeluje na sve ostalo, i sve ostalo uzvraća svoje djelovanje. Izuzmemo li prirodne zakonitosti i nesretne slučajeve, sudbina čovjeka ponajviše je određena – osim vlastitim karakternim i intelektualnim osobinama - međudjelovanjem sa ostalim ljudima, i sa uslovima ugrađenima u društvo koje zajednica izgrađuje. Intelektualne sposobnosti, čvrstoća kataktera te naum koji slijedimo, nalaze se razapeti između harmoničnih i kolizijskih odnosa sa zajednicom kojoj pripadamo, ali i sa podjednakim relacijama među našim najbližima – roditeljima, braćom i sestrama, rođacima i prijateljima.
Pretpostavimo da ste odlučili studirati matematiku i posvetiti se znanstvenom radu. Teorijski, sve je više negoli jednostavno. Morate biti (odnosno, vaši roditelji) dovoljno potkoženi da upišete studij, dakako, ako ste prije toga položili prijemni ispit. Dajete li godinu za godinu, nakon četiri-pet godina ostvarili ste početni dio svog sna – postajete inženjer matematike (iliti, po bolonjskom procesu – 'bakalar'). Svijetla i otvorena budućnost mami vas svojim neodoljivm osmijehom! Rekoh, teorijski. Što ako ste u međuvremenu shvatili – a ljudska vrsta sve shvaća tek s većim ili manjim kašnjenjem – da je studij prezahtjevan za vas? Za početak, revidirat ćete svoje ciljeve; nastavnički smjer je nesrazmjerno lakši od stručnoga. Dobro, baktat ćete se doživotno s tuđim klincima, ali ipak ostati u području koje vas je primamilo pa ćete ga onako ljubiteljski moći pratiti. Konačno, dragi Bog je kriv što vam nije dao dovoljno pameti, a nije da vam baš ništa nije udijelio.
Nekako spontano odlučiš slijediti savjet Konstantin Kavafija, ma i nikada ne čuo za njega, i učiniti Ono što možeš:
Ako baš ne možeš od svog života
da učiniš ono što hoćeš,
pokušaj bar da postigneš
ono što možeš:…
I upravo kad pristadoste malčice skrenuti sa zadanog si pravocrtnog puta, grom iz vedra neba (ne, nitko vam nije umro, ne daj Bože) - Ona!/On!. Kažu da ljubav pokreće svijet, a vaš se ne samo pokrenuo već i preokrenuo, tako da će nastavničko zvanje morati nešto pričekati – bar dvije-tri izgubljene studijske godine. No, čovjek snuje, a Bog određuje! Poslao vam je glas u obliku sitniša dugačkog pedesetak centimetara, tri do četiri kile težine, bez dugmeta za utišavanje, nezajažljivo proždrljivog i konstatno upišanog i ukakanog. Ako se može državni proračun revidirati dva tri puta godišnje, što vi ne biste mogli svoje životne odluke? I, krenete trbuhom za kruhom – svojim, njenim i potomčevim. Već ste dobrano skrenuli sa rute koju ste nekoć zacrtali, i k’o za vraga – na tom putu opet Ona/On! Ah, ne ona prva, već jedna druga/drugi; kao da vas je čekala/čekao u zasjedi. Kako je teško uspostaviti životnu ravnotežu tako labilnom stvoru poput čovjeka, zar ne? Konvergencija prvog susreta sve više divergira, poput pravaca koji se nakon presijecanja međusobno razilaze, sve dok točka presjecišta ne postane samo daleko, sve maglovitije sjećanje. Nova Ona/On inducira do tada skrivene interese koje polako međusobno usuglašujete – jeste li vjerovali da je u vama spavao plesni šampion, fan automobilskih utrka, ljubitelj starina ili seksualni manijak? Sve izgleda savršeno, sjaji uglancanim sjajem od kojega ne vidite zrno propasti ugrađeno u oboje, zrno koje skrivećki klija da bi se pokazalo kada ga već ne možete zatrti. Kao da čovjek, prije no tresne o tlo, svojim padom mora zahvatiti što
više nedužnih bića, gotovo niotkuda pojavi se još jedan mali usranac i popišanac. Sad ste već dobrano zabrazdili od projektiranog smjera svog života; kazaljke svih kompasa vrte se kao lude ne omogućujući odrediti ni položaj, ni smjer u kojem će se stvari dalje odvijati, a da bude “zanimljivije” – do tada mirni narodi vaše države odlučiše pustiti malčice krvi svojim susjedima. Jedni u ubojice, drugi u branitelje, treći u dezertere, četvrti u emigraciju,…, zacrtane trase pojedinaca opet mijenjaju smjerove. Slijedeći svoja lutanja, tek vas je smrt roditelja podsjetila koliko ste vlastitim životom utjecali i na njihovo bivstvovanje, baš kao i oni na vaše – konačno, bez njih ne bi ni vas bilo. Ovisno kako ste podnijeli odlazak svojih najdražih, putanja vam se opet više ili manje korigira. Sve to više ne liči na pravocrtni put, već na bezglavo lutanje od točke do točke, od etape do etape naših životopisa:
Put svega živog
Pojavili smo se u točki Alfa i ma kojim putem krenuli, neumitno će nas dovesti do točke Omega koju ogromna većina ne izabire svojevoljno. Početak je slučajan, sredina posve neizvjesna, a kraj je za sve nas predodređen. Cijeli ljudski život smješten je između jedne slučajno i druge, determinirano određene točke bitisanja – života i smrti. Već malo odraslije dijete postaje svijesno nekih životnih ciljeva kojima će nastojati stremiti u dodijeljenom mu vremenu. Sekica želi biti profesorica, frizerka ili manekenka, dok bracu više privlače nogomet, mornarica ili automehaničarski zanat. Stasajući fizički i intelektualno, više puta ćemo promijeniti mišljenje, no gotovo nesvijesni toga – uz pomoć društva koje postavlja pred nas baš i ne svojevoljno izabrane zadatke - čvrsnu u nama virtuelni markeri kojima nastojimo stremiti tijekom življenja. Jer, ima ih mnogo, i nisu svi vezani uz profesiju koja osigurava kruh naš svagdašnji – nekima da uzmognu ostvarivati svoje prioritetnije zamisli, dok će se drugi cijelim bićem posvetiti njenim ljepotama, izazovima i tajnama.
U našem svijetu smatramo kako je najkraća udaljenost između dviju ne suviše udaljenih točaka dana segmentom pravca. Doduše, postepeno shvatimo da iz polazišta u dolazište možemo doći ne samo slijedeći ravnu prugu duljine petnaestak kilometara, već i tako da krenemo u sasvim suprotnom smjeru – obilazeći cijelu zemaljsku kuglu. A možda odaberemo i neki posve krivudavi smjer, koji će nas tek desetljećima kasnije dovesti kamo smo nakanili. Ima bezbroj
načina dolaženja iz staništa do mjesta kuda želimo. A život, život je još višestruko kompleksniji. Sve što postoji u svemiru nalazi se u uzajamnim međudjelovanjima; sve djeluje na sve ostalo, i sve ostalo uzvraća svoje djelovanje. Izuzmemo li prirodne zakonitosti i nesretne slučajeve, sudbina čovjeka ponajviše je određena – osim vlastitim karakternim i intelektualnim osobinama - međudjelovanjem sa ostalim ljudima, i sa uslovima ugrađenima u društvo koje zajednica izgrađuje. Intelektualne sposobnosti, čvrstoća kataktera te naum koji slijedimo, nalaze se razapeti između harmoničnih i kolizijskih odnosa sa zajednicom kojoj pripadamo, ali i sa podjednakim relacijama među našim najbližima – roditeljima, braćom i sestrama, rođacima i prijateljima.
Pretpostavimo da ste odlučili studirati matematiku i posvetiti se znanstvenom radu. Teorijski, sve je više negoli jednostavno. Morate biti (odnosno, vaši roditelji) dovoljno potkoženi da upišete studij, dakako, ako ste prije toga položili prijemni ispit. Dajete li godinu za godinu, nakon četiri-pet godina ostvarili ste početni dio svog sna – postajete inženjer matematike (iliti, po bolonjskom procesu – 'bakalar'). Svijetla i otvorena budućnost mami vas svojim neodoljivm osmijehom! Rekoh, teorijski. Što ako ste u međuvremenu shvatili – a ljudska vrsta sve shvaća tek s većim ili manjim kašnjenjem – da je studij prezahtjevan za vas? Za početak, revidirat ćete svoje ciljeve; nastavnički smjer je nesrazmjerno lakši od stručnoga. Dobro, baktat ćete se doživotno s tuđim klincima, ali ipak ostati u području koje vas je primamilo pa ćete ga onako ljubiteljski moći pratiti. Konačno, dragi Bog je kriv što vam nije dao dovoljno pameti, a nije da vam baš ništa nije udijelio.
Nekako spontano odlučiš slijediti savjet Konstantin Kavafija, ma i nikada ne čuo za njega, i učiniti Ono što možeš:
Ako baš ne možeš od svog života
da učiniš ono što hoćeš,
pokušaj bar da postigneš
ono što možeš:…
I upravo kad pristadoste malčice skrenuti sa zadanog si pravocrtnog puta, grom iz vedra neba (ne, nitko vam nije umro, ne daj Bože) - Ona!/On!. Kažu da ljubav pokreće svijet, a vaš se ne samo pokrenuo već i preokrenuo, tako da će nastavničko zvanje morati nešto pričekati – bar dvije-tri izgubljene studijske godine. No, čovjek snuje, a Bog određuje! Poslao vam je glas u obliku sitniša dugačkog pedesetak centimetara, tri do četiri kile težine, bez dugmeta za utišavanje, nezajažljivo proždrljivog i konstatno upišanog i ukakanog. Ako se može državni proračun revidirati dva tri puta godišnje, što vi ne biste mogli svoje životne odluke? I, krenete trbuhom za kruhom – svojim, njenim i potomčevim. Već ste dobrano skrenuli sa rute koju ste nekoć zacrtali, i k’o za vraga – na tom putu opet Ona/On! Ah, ne ona prva, već jedna druga/drugi; kao da vas je čekala/čekao u zasjedi. Kako je teško uspostaviti životnu ravnotežu tako labilnom stvoru poput čovjeka, zar ne? Konvergencija prvog susreta sve više divergira, poput pravaca koji se nakon presijecanja međusobno razilaze, sve dok točka presjecišta ne postane samo daleko, sve maglovitije sjećanje. Nova Ona/On inducira do tada skrivene interese koje polako međusobno usuglašujete – jeste li vjerovali da je u vama spavao plesni šampion, fan automobilskih utrka, ljubitelj starina ili seksualni manijak? Sve izgleda savršeno, sjaji uglancanim sjajem od kojega ne vidite zrno propasti ugrađeno u oboje, zrno koje skrivećki klija da bi se pokazalo kada ga već ne možete zatrti. Kao da čovjek, prije no tresne o tlo, svojim padom mora zahvatiti što
više nedužnih bića, gotovo niotkuda pojavi se još jedan mali usranac i popišanac. Sad ste već dobrano zabrazdili od projektiranog smjera svog života; kazaljke svih kompasa vrte se kao lude ne omogućujući odrediti ni položaj, ni smjer u kojem će se stvari dalje odvijati, a da bude “zanimljivije” – do tada mirni narodi vaše države odlučiše pustiti malčice krvi svojim susjedima. Jedni u ubojice, drugi u branitelje, treći u dezertere, četvrti u emigraciju,…, zacrtane trase pojedinaca opet mijenjaju smjerove. Slijedeći svoja lutanja, tek vas je smrt roditelja podsjetila koliko ste vlastitim životom utjecali i na njihovo bivstvovanje, baš kao i oni na vaše – konačno, bez njih ne bi ni vas bilo. Ovisno kako ste podnijeli odlazak svojih najdražih, putanja vam se opet više ili manje korigira. Sve to više ne liči na pravocrtni put, već na bezglavo lutanje od točke do točke, od etape do etape naših životopisa:
Svaka unaprijed donesena odluka, zbog međudjelovanja mnogobrojnijih i kompleksnijih od tek nekoliko opisanih, češće ili rjeđe biva promjenjena ovisno o okolnostima na koje nemamo utjecaja ili se ne znamo nositi sa njima. Kod čvršćih i stabilnijih karaktera tih je skretanja manje, kod labilnijih sve više liči na kaotično vrludanje zrnaca peluda pod slučajnim udarcima molekula vode. Život nam se ukazuje kao kompleksno, Brownovo gibanje ljudskih jedinki.
Znači li to da je besmislen? Da se ciljevi nikada ne ostvaruju? Da je bezvrijedan? Da iza njega ništa ne ostaje? Općeniti odgovori ništa ne znače pojedincima – svatko od nas mora ih sam iznaći za vlastiti život. Statistički odgovor daje ljudska civilizacija koja, unatoč vrludanjima vlastitih članova i cjeline, kao da ipak slijedi neki razvojni smjer. Na koji način, svima je vidljivo, a kuda - to je isuviše teško pitanje. Koliko to može utješiti pojedince u epopeji vlastitih života, koliko se uspijevaju pronaći u tom statističkom kretanju, koliko su svijesni doprinosa koji mu daju svojim životima, zaista treba njih priupitati. Ako niste ma i ništa drugo ostavili iza sebe sem svojih potomaka, već je - sa nekog božanskog (ili biološkog) aspekta procijenjeno - vaš život ispunio svoj smisao. Osigurali ste produljenje vlastitog roda i vrste, pa nek se i oni malo bakću sa nevoljama koje su i vas snalazile u životu! I dok se preispitujemo, na putu od svog slučajnog začeća do neumitnog nestanka sa spiska stanovnika svijeta, makar povremeno se prisjetimo Kavafija:
Ako baš ne možeš od svog života
da učiniš ono što hoćeš,
pokušaj bar da postigneš
ono što možeš: ne unižavaj ga
prečestim druženjem sa svetom,
silnim izlascima i razgovorima.
Ne unižavaj ga razbacivanjem,
čestim razvlačenjem i izlaganjem
svakodnevnoj gluposti
veza i susreta
da ne postane dosadan kao da je tuđ.
Ali imajmo uvijek na umu da su i ti, za nas tuđi životi, nečije osobne, neprocjenjive vrijednosti na koje i mi djelujemo načinima svojeg postojanja, kao što su oni djelovali na nas. Odvajkada do vječnosti, čini se da je to put svega živog.
Znači li to da je besmislen? Da se ciljevi nikada ne ostvaruju? Da je bezvrijedan? Da iza njega ništa ne ostaje? Općeniti odgovori ništa ne znače pojedincima – svatko od nas mora ih sam iznaći za vlastiti život. Statistički odgovor daje ljudska civilizacija koja, unatoč vrludanjima vlastitih članova i cjeline, kao da ipak slijedi neki razvojni smjer. Na koji način, svima je vidljivo, a kuda - to je isuviše teško pitanje. Koliko to može utješiti pojedince u epopeji vlastitih života, koliko se uspijevaju pronaći u tom statističkom kretanju, koliko su svijesni doprinosa koji mu daju svojim životima, zaista treba njih priupitati. Ako niste ma i ništa drugo ostavili iza sebe sem svojih potomaka, već je - sa nekog božanskog (ili biološkog) aspekta procijenjeno - vaš život ispunio svoj smisao. Osigurali ste produljenje vlastitog roda i vrste, pa nek se i oni malo bakću sa nevoljama koje su i vas snalazile u životu! I dok se preispitujemo, na putu od svog slučajnog začeća do neumitnog nestanka sa spiska stanovnika svijeta, makar povremeno se prisjetimo Kavafija:
Ako baš ne možeš od svog života
da učiniš ono što hoćeš,
pokušaj bar da postigneš
ono što možeš: ne unižavaj ga
prečestim druženjem sa svetom,
silnim izlascima i razgovorima.
Ne unižavaj ga razbacivanjem,
čestim razvlačenjem i izlaganjem
svakodnevnoj gluposti
veza i susreta
da ne postane dosadan kao da je tuđ.
Ali imajmo uvijek na umu da su i ti, za nas tuđi životi, nečije osobne, neprocjenjive vrijednosti na koje i mi djelujemo načinima svojeg postojanja, kao što su oni djelovali na nas. Odvajkada do vječnosti, čini se da je to put svega živog.
|
| ||||
04.12.2013.
Mala zemlja za mnogo ovisnika
Kažu da ih je stvorio, pardon – da nas je stvorio na “svoju sliku i priliku”. Zar baš sve? I gayeve? Kako su onda sigurni da nije bio gay, taj kreator nad kreatorima, faca nad facama o kojoj znaju upravo sve, a o sebi baš ništa? Nitko ga nikada nije vidio, čak se i Mojsiju prikazivao u obliku gromkih glasova ili gorućeg grma; otkud onda baš na “svoju sliku i priliku”? Ah da, onaj putujući propovjednik što su ga na brzake razapeli da se ne zamjere vlasti (dobri običaj koji otada njeguju tisućljećima) pa ga poslije proglasili božjim sinom, ne znavši drukčije objasniti njegovo uskrsnuće kako nazvaše u mitovima - stoljećima pričanima nedorasloj djeci i nedoraslom sebi - njima nepojmljiv nestanak tijela iz pećine. I od tih davnijeh vremena ga baš nijedan smrtnik ovog svijeta nije video. Čak i Marijino međugorsko ukazanje, institucija kojoj hrle po vlastito mišljenje ne priznaje, znajući da se radi o beskrupuloznom iskorištavanju naivnosti puka, gorom od one kojom se služi David Copperfield javno priznajući da je naprosto iluzionist – vrhunski opsjenar. Onda kažu da nije stvar u fizičkom obličju, već o mentalnoj suštini nebeskog nam Oca. No, već malo pažljivije sagledavanje „gena“ koji smo navodno naslijedili od Njega, pokazuje nam kako mora da je bio potpuna luda, taj stvoritelj luda i od sebe većih (izognut ćemo se analize za jedno božanstvo posve amaterske, fuš kreacije svijeta). Oni koji ne vjeruju u relativnost vremena dokazanu u svim svjetskim laboratorijima, ruku daju u vatru za “spoznaje” o Njemu – nikad viđenoj legendi iz knjiga starijih od najstarijih živih organizama planete. ‘Ajd, dobro – kad ne zamjeramo mašti nedoraslog djeteta tretirajući ga prikladno intelektualnoj fazi njegova razvoja, što bi nas smetale fantazije odraslih koji su možda u jednom smjeru dogurali do akademika, a onom svjetonazorskom zaostali na nivou popišanca iz kolijevke. Uf, uf – slušam sve glasnije gunđanje i mrmljanje: ne diraj u naš svjetonazor! Svatko ima pravo na svoju sliku svijeta, bez pritisaka i prisile sa bilo koje, a ponajmanje državne strane. To je lična stvar svake osobe i nikome nije dozvoljen pristup u tu intimnu sferu. Hm, dođe mi da se složim, kao – pretpostavimo - pristojno odgojeni gay momak, samo nešto mi mnogo upadate u moju vlastitu, nikome na štetu izgrađenu intimnu sferu. Uostalom, da ponovim – jeste li zaista sigurni da Bog nije bio homoseksualac? Jeli vam poznata ona davna priča, o tome kako je stvorio čovjeka? Jedno, jedino, jedinstveno – hermafroditsko biće – koje je potom, nezadovoljan svojim djelom, u srdžbi raspolutio mačem, našto su se polovice u silnom strahu razbježale širom svijeta, od tih vremena tražeći onu sebi pripadajuću. Čini se da je dragi Bogo ipak imao drukčiju percepciju vlastite kreacije (a možda i drukčije seksualne afinitete?), negoli rastračale polovice kojima je očito i mozak prepolovljen?
Kažu da postoji stupnjevanje laži: laž, veća laž, najveća laž i statistika! Obrazovani i ničim opterećeni ljudi znaju jako dobro tumačiti statističke zaključke, znajući da se oni u društvenoj sferi odnose na idealni, nigdje postojeći svijet. Stvarnost je nešto sasvim drugo! Ljudi su uglavnom prosječne inteligencije, što će malo karikirano ali dovoljno ilustrativno rečeno značiti: dvije budale i jedan genij u statističkom prosjeku tvore društvo od tri individue prosječne inteligencije! Znanstvene spoznaje prihvaćaju evoluciju kao osnovni dinamički princip cijeloga svijeta. Postoji evolucija svemira i zvijezda, baš kao i ljudskih bića. Na žalost pristalica demokracije – vladajuće, također dinamičke paradigme međuljudskih odnosa – evolucija, kako ona biološka tako i socijalna nije ni najmanje demokratična. Ne daje istovremeno, i ne daje svima podjednako. Tako je vrlo lako shvatiti zašto u društvu statistički prosječnih individua idealnog matematičkog svijeta, u realnosti prevladavaju oni koje je evolucija malo zakinula. Inertni, dogmanitični, prilagodbi vremenu i njegovim spoznajama zaostali tipovi. Zatucani i zadrti, neprilagodljivi i konzervativni. Da, upravo oni koji Bibliju i srodne knjige svojih podjednako netolerantnih (ne)prijatelja drugih konfesija pretpostavljaju suvremenim pogledima na svijet i pojave u njemu, uključivo i samo ljudsko biće.
Takvi su stoljećima inkviziciju smatrali neizbježnom datošću, a danas predstavljaju logističku potporu njenoj suvremenoj metamorfozi - intelektualnoj inkviziciji. U Hrvatskoj se 86% populacije samodefinira vjernicima kršćanske, katoličke provenijencije. Njihov spektar se proteže od krajnjih budala do vrhunskih znanstvenika – obama karakteristično da su u zavadi sa vremenom u kojem žive (ne prejudiciram da i među nevjerujućima ne postoji formalno slična raspodjela). Većinom su fahidioti, bez širih spoznaja i pogleda na svijet odgovarajućih vremenu u kojem žive. Svi smo mi u spoznajnom i svjetonazorskom pogledu ograničene jedinke, pri čemu nam oni debelo kvare prosjek. Proizvod smo trenutnog stanja evolucije ljudske vrste u kojem se mogu raspoznati pokretači, inertni koji žele proživjeti vlastiti život ne zamarajući se “budalaštinama”, i retrogradni koji bi da se vrate na stablo s kojega je većina ipak (makar i sa zadrškom) barem sišla. Nije “greda“ da su oni tek napola sišli, već što nas sve nastoje vratiti među naše evolucijski prevaziđene pretke. Osnovno je životno pravilo, potvrđeno u prirodoslovnim i društvenim naukama, da povratka na staro nema. Svi procesi u prirodi i društvu su ireverzibilni iliti nepovratni, što istovremeno ne znači da retrogradne tendencije ne postoje.
Od vrlih katolika (koji su samo paradigma svih vjeroispovjesti) kao da većina promovira mantru “Bog je ljubav”. Kako to oni zamišljaju, jasno pokazuju organizatori netom završenog hrvatskog referenduma o braku. Ne ljubi njihov Bog podjednako sva ljudska bića – grešna i bezgriješna, vjerujuća, inovjerujuća i nevjerujuća, muška i ženska, ove ili one boje kože, “naše” ili “tuđe” etnije, ovih ili onih seksualnih preferencija,…, kako nam blagoglagoljivo divane svećenici, uglavnom s namjerom da nas privuku u svoj tor. On ljubi samo one koje potvrdi ksenofobična, homofobična, nacionalistička, rasistička i fašistoidna gomila njegovih vjernika! Kojih bi se Tvorac, da zaista egzistira, prvi odrekao i poslao u pakao kojim evolutivno kaskajući sugrađani prijete naprednijim srodnicima. Ljubav! Jeli to ograničena zamisao po matrici ograničenih jedinki koji prema vlastitoj samopercepciji stvoriše ideju Boga nad kojom klečeplaze stoljećima, ili je ona otvorena prema životu i njegovoj raznolikosti? Roditeljska ljubav i ona djeteta prema roditelju, ljubav prema partneru ma koje spolne orjentacije (nije li ga stvorio isti Kreator?), prema bližnjemu bilo kakve boje kože, etnije, političke, vjerske ili svjetonazorske orjentacije, prema kućnim ljubimcima i cjelokupnom živom svijetu, spram životnih zadovoljstava u kojima ste pronašli sebe, bilo ona hedonistički ili racionalno usmjerena,… Ili je to uskogrudna kopija još uskogrudnijih duša, kojima je ideja Boga posve neprimjerena. Udaljeni su od nje milijardama koraka evolucije, koji će ih dovesti u aktuelno stanje kad ono već odavno bude prevaziđeno. Morali bi se sramiti pred uskoćom vlastitog duha, poređujući ga sa širinom svojstava kojom su snabdjeli svog Tvorca! Uostalom, kako je svijet prepun vjernika (88%) različitih fela - uzajamno tolerantnih kao vuk i janje, nesposobnih da se čak i unutar iste konfesije dogovore oko svojih vjerovanja (ustvari, oko mnogo prozaičnijeg primata raspodjele moći i materijalnih sredstava koja ju prate) - nije li prigodno postaviti pitanje: usljed čijih djelovanja je svijet toliko duboko uronjen u blato bijede i beznađa? Tko to vodi ratove na ovom svijetu? Tko je blagosiljao topove i ratne zločince u nedavnoj balkanskoj moriji? Vanzemaljci, ili vajna kršćanska, muslimanska i ina vjeroispovjedajuća im braća, koja kao da u jednoj ruci drže knjigu blagosti u koju se zaklinju, a u drugoj mač netolerancije kojim sijeku sve što ne diše istim, rigidnim (za)dahom? Gotovo za ne vjerovati – dok braća, kreacije istog Oca, uzajamno vitlaju mačevima, istovremeno štuju svece, zaštitnike svojih do temelja razorenih gradova – Hiroshime, Dressdena, Vukovara,… Malo bolja zaštitarska firma bi ih vjerojatnije bolje sačuvala doli “zaštitnici” proizašli iz iste bujne glave kao i njihov vrhovni Šef!
Vratimo se njihovoj spoznaji o vlastitom Kreatoru, i posvemašnjem neznanju o samome sebi. Odaklem toliko disbalans, nesrazmjer navodnih spoznaja o nikad viđenom, i neznanja o svakodnevno prisutnom? Pametni su ljudi odavno zaključili da je Bog samo tvorevina čovjeka - na vlastitu idealno zamišljenu, a od stvarnosti neizmjerno udaljenu sliku i priliku. Umjesto da uvide svoje nesavršenosti i možebitne evolucijske previde ili preskoke, te ih nastoje vlastitim naporima prevazići (jeli to moguće, s obzirom da je i kvaliteta razuma funkcija evolucije?), Boga su snabdjeli nizom osobina koje im olakšavaju nošenje sa stvarnim i umišljenim grijesima. Ne prema Njemu, no spram vlastite ljudske sabraće. Njegovo milosrđe koje nas navodno oslobađa svih grijehova u praksi je dokaz himbenosti s kojom su mu pripisali to svojstvo. Što je grijeh definira čovjek jer ga on svijesno ili nesvijesno čini, isovremeno propisujući moguće kazne za njega.
Njegova se savjest mora nositi sa njime, a petljanje Boga u grijehe pojedinca je krajnja hinavština. No, kako je savjest vjernika izašla na kraj sa vlastitim grijehom? “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!” – praćeno suludim udarcima pesti o prsa; tucet ili desetak Zdravomarija i Očenaša pa si opet čist k’o suza, tek su neki mehanizmi kojima se hipokrizija ljudskih vjernika usklađuje sa njihovim zamislima o Bogu, odnosno – idealizaciji sebe sama. Nije im uopće važno hoće li Svevišnji oprostiti, već što su se pred sobom i zajednicom riješili tereta grijehova; od laži i brakolomstava do ubistava “svojih” i ”tuđih”, iako smo kao Njegova stvorenja – braća! Uspješno su zavarali vlastitu savjest, nesazrelu za iskreno kajanje i nošenje sa životnim pogreškama, ali dovoljno podatnu da podnosi sve maske kojima je zakrinkavaju. Licemjernu. Manje eufemistički izraz za to je – podlost.
Kad u razgovoru s takvim ljudima nastojite prodrijeti do suštine njihovih vjerovanja, nakon beskonačnih sati ispraznih razgovora uvijek se nađete na samom početku. Tvrdnji da im je vjera sasvim dovoljna, i namjeri da i vas uvuku u svoj krug, tvrdeći kako je i odsustvo vjere (one religijske, jer postoji i ona znanstvena – uvjerenje počivajuće na činjenicama) također – vjera! Proučite li detaljnije njihove teološke spise, postaje jasno kako su vrlo daleko od samodovoljnosti vlastitog vjerovanja. I sami sluteći da je na vrlo krhkim temeljima, upinju se racionalno objasniti samu njenu srž – sveznajućeg, sveprisutnog i svemogućeg Svevladara lično. Tisućljetna povijest pseudonauke u rangu davno odbačenih alkemije i astrologije – teologije – puna je naivno smješnih pokušaja da se razumski pojmi opstojnost Boga. I to od onih kojima je vjera navodno sasvim dovoljna, dok istovremeno grčevito bezuspješno tragaju za konkretnim, racionalnim ako ne čak i empirijskim dokazima! Iz istih iracionalnih dubina iz kojih su izvukli identitet svog predmeta vjerovanja i obožavanja, idola kojem se klanjaju kao svom stvoritelju (zamislite da se vekerica počne klanjati uraru koji ju načinio), nastoje racionalno argumentirati njegovu realnost. Pa se množe bezbrojni “dokazi” Njegove opstojnosti – od ontološkog, preko kozmološkog do dokaza iz uređenosti, a za sve se može reći ono što je Einstein pred stotinjak godina poručio svojim osporavateljima, okupljenima u knjizi “Sto autora protiv Einsteina”. “Zašto sto” – poručio im je – “ako sam u krivu, nije li dovoljan samo jedan?”. Stvarno, nije li dovoljan samo jedan pravi namjesto stotinu “dokaza”, da nas uvjere u Njegovo postojanje? Prosječni vjernik je jako daleko od tih, u znanstveno ruho umotanih budalaština. On radije koristi svome umu prihvatljivije argumente, bez obzira odgovaraju li istini ili su samo maštarije u funkciji zatupljivanja vlastitog intelekta. Pa kažu, primjerice, kako je i tvorac Teorije relativnosti bio vjernik (krivo) i da je Newton to također bio (točno) i da je… - da ne nabrajamo dalje. Čak i da su sve te tvrdnje istinite, kako bi one govorile u prilog božje opstojnosti kad su naprosto istog ranga kao nebuloza kojom se nepopravljive matematičke neznalice tješe. Da je Einstein navodno slabo znao matematiku! Umjesto upinjanja da se, u skladu sa svojim mogućnostima približe njegovom nivou, oni ga spuštaju na svoj vlastiti što je uzornim lijenčinama nesrazmjerno lakše. Podjednako, izbjegavajući racionalno razmotriti temelje svoje vjere, oni njeno opravdanje i relevantnost nalaze u pripisivanju iste kojekakvim autoritetima na sasvim drugim područjima, kao da su time išta potvrdili i dokazali. Ne uznemirava ih nimalo što su Newtonove alkemijske, astrološke i religijske zanimancije ostale tek na razini povijesnih crtica o zabludama genijalnih umova, dok su potvrdu doživjeli samo njegovi matematički, fizikalni i astronomski radovi. Njihova vjera sasvim blokira pristup režnjevima mozga zaduženima za racionalno razmišljanje. Homo sapiens bi se – po njima – trebao zvato Homo religiosus!
I ta vjernička pastva, blaga i tolerantna na riječima kojima nas maze kao navodnu vlastitu sabraću po Tvorcu, skupina kojoj nikakva prava nisu bila dovedena u pitanje, odlučila je namah monopolizirati bračnu instituciju samo za sebe – stvoriti rezervat zabranjenog pristupa za drukčije. Ulaznicu ćete dobiti odreknete li svoju prirodnu sklonost ka istospolnima, baš kao što ste svojedobno morali zatajiti svoje židovstvo ili pravoslavlje da ostanete u rezervatu živih, rezerviranom samo sa izabrane (pravdanje kako nasilno prevođenje s pravoslavlja na katoličanstvo nije bilo nikakvo pokrštavanje, samo svjedoči o moralnoj insuficijenciji onih koji se njime služe). Raspisaše referendum želeći izrazito ljudsku instituciju, podložnu evoluciji kao sve postojeće u svemiru, zacementirati sekretom svoje uskogrudnosti. Kao ni nacija, i braka u davna vremena nije bilo. Onda je poprimio formu različitu u raznim vremenima i predjelima svijeta; od monogamne do poligamne ili poliginijske zajednice muškaraca i žena, gotovo oduvijek (u antičkoj Grčkoj, primjerice, nije bilo tako) diskriminirajući oko 10% realno postojeće populacije kao bolesnike, skrivajući tako bolest vlastita uma. No nastupilo je vrijeme (u RH očito nije) da se još jednom, u skladu sa poraslom sviješću o ljudskim slobodama, brak redefinira, dok možda jednog dana ne ostane samo neformalna suština njegova – ljubav između ljudskih partnera ma kojeg spola. Negdje u dubinama svog netolerantnog uma svijesni su te opasnosti i rigidni organizatori referenduma, pa nastoje zacementirati svoju viziju braka u vidu ekskluzivnih prava, ne shvaćajući da se vrijeme ne da zaustaviti, tek stvoriti privid u vlastitom umu da im je to uspjelo. Nije toliko važan ionako već unaprijed poznat uspjeh njihove nakane u desno orijentiranoj Lijepoj našoj, očito mnogo manje lijepoj nego domoljubna srca grcaju. Za racionalne ljude bitno je bilo po svaku cijenu izaći na njega kako bi se stvorila stvarna slika društva u kojem žive. Na dugi rok, ta zatucana gomila s lijevog repa statističke krivulje, koja je s oko 2/3 glasova monopolizirala brak kao instituciju isključivo muškarca i žene i tako još jednu glupost uvalila u ustav, svakako je izgubila. Rok na žalost možda i duži od životnog vijeka poraženih, a posebno onih čija su prava branili.
Ovaj ishod referenduma kompatibilan je sa zbivanjima poslijednjih osamdesetak godina (ne samo u Hrvatskoj). Najprije je nacionalistički orijentirana hrvatska većina slavodobitno dočekala ustaško preuzimanje vlasti i ulazak Nijemaca u Zagreb. Tek manji broj građana je shvatio značenje događaja i odlučio pružiti otpor, a među njima su više negoli u postotnoj zastupljenosti među stanovništvom, prevladavali Srbi. Kako se približavao sasvim jasni kraj fašizma, a posebno nakon kapitulacije Italije, kabanice su se sve učestalije preokretale i odjednom, već naslućeni pobjednički partizani – a potom i komunisti - postadoše prihvatljivija opcija. Koliko je tu bilo pragmatične hipokrizije statistički prosječnih Hrvata s “predziđa kršćanstva”, govori i prigodničarsko zatajivanje vlastite “duboke” vjere na račun članstva u Partiji. Kad je skupa sa drugim razlozima tako idejno razvodnjen Savez komunista doprinjeo propasti bivše države, oni naprasno ponovno otkriše “vjeru svojih pradjedova”, i nacionalizam blizak filoustaštvu. Poznato je da je najveći broj prebjega s broda u čijem potapljanju su prilježno učestvovali, našao utočište u zna se kojoj i kakvoj stranci. Internacionalizam zamijeniše nacionalizmom, ateizam – katoličanstvom, a toleranciju rigidnim stavovima spram manjina pozivajući se na „tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda“, kao da drugi ni ne postoje na tom parčetu zemlje. Odnos prema Srbima, ćirilici, LGBT populaciji i paradama ponosa, odnos prema svojim ratnim zločincima, ponašanje na stadionima (“Ubij, ubij Srbina”, “Za dom spremni!”) i slične sramote za civilizirane ljude koje se prikazuju kao izolirani incidenti tek malobrojnih, uz neprimjereno favoriziranje katoličanstva naspram drugih konfesija preko sramotnih ugovora sklopljenih s Vatikanom, uvođenje vjeronauka u škole, latentna netrpeljivost prema Romima, sada su službenim rezultatima referenduma o tradicionalnoj definiciji braka, za ljude sa širom sposobnošću sagledavanja stanja dobile potvrdu. O nikakvoj se tu manjini ne radi! Takav odnos je prigrlio većinski dio naroda, sebi i svom Bogu na sramotu, a država je unatoč istim ustavom prihvaćenog sekularizma na neformalnom tragu klerikalizma. Postoji li neka fiktivna – a navodno progresivna – šutljiva većina na koju se često poziva odbijajući rečene kritike, onda je krajnje vrijeme da progovori jer je znano da šutnja znači implicitno slaganje. Valja jedino odati priznanje iskrenim vjernicima koji su našli u sebi moralne snage da – glasajući protiv ustavnih promjena – shvate kuda ciljaju upute s oltara. Eto, takvo je današnje hrvatsko društvo. Lažu oni koji govore kako je narod u Hrvatskoj jedinstven; jedinstvo ne postoji ni između samih Hrvata. Dok političari i vjerske vođe mažu oči stanovništvu statističkim prosjekom, oni pametni shvatit će suštinu s početka teksta. Statističko društvo od tri prosječna čovjeka, u stvarnosti tvore dvije budale i jedan genije!
P.S.
Protiv vjernika nemam ništa, ne zamajavaju li svojim stavovima bilo koga izvan institucija stvorenih za njihovo izražavanje; moja majka i žena bile su vjernice. Protiv objekta njihova vjerovanja postoje racionalni argumenti koji počivaju na spoznajama cjelokupne svjetske znanosti. Protiv naturanja cijelom društvu vlastitih rigidnih stavova sam cijelim bićem, a time i protiv institucija koje podržavaju takve nakane. “Uništite bestidnicu!” rekao je čovjek – i sam vjernik – posve različite duhovne konstitucije od drugoga, kojemu je religija opijum za narod! Tko bi rek’o da je u mojoj državi toliko ovisnika!
Mala zemlja za mnogo ovisnika
Kažu da ih je stvorio, pardon – da nas je stvorio na “svoju sliku i priliku”. Zar baš sve? I gayeve? Kako su onda sigurni da nije bio gay, taj kreator nad kreatorima, faca nad facama o kojoj znaju upravo sve, a o sebi baš ništa? Nitko ga nikada nije vidio, čak se i Mojsiju prikazivao u obliku gromkih glasova ili gorućeg grma; otkud onda baš na “svoju sliku i priliku”? Ah da, onaj putujući propovjednik što su ga na brzake razapeli da se ne zamjere vlasti (dobri običaj koji otada njeguju tisućljećima) pa ga poslije proglasili božjim sinom, ne znavši drukčije objasniti njegovo uskrsnuće kako nazvaše u mitovima - stoljećima pričanima nedorasloj djeci i nedoraslom sebi - njima nepojmljiv nestanak tijela iz pećine. I od tih davnijeh vremena ga baš nijedan smrtnik ovog svijeta nije video. Čak i Marijino međugorsko ukazanje, institucija kojoj hrle po vlastito mišljenje ne priznaje, znajući da se radi o beskrupuloznom iskorištavanju naivnosti puka, gorom od one kojom se služi David Copperfield javno priznajući da je naprosto iluzionist – vrhunski opsjenar. Onda kažu da nije stvar u fizičkom obličju, već o mentalnoj suštini nebeskog nam Oca. No, već malo pažljivije sagledavanje „gena“ koji smo navodno naslijedili od Njega, pokazuje nam kako mora da je bio potpuna luda, taj stvoritelj luda i od sebe većih (izognut ćemo se analize za jedno božanstvo posve amaterske, fuš kreacije svijeta). Oni koji ne vjeruju u relativnost vremena dokazanu u svim svjetskim laboratorijima, ruku daju u vatru za “spoznaje” o Njemu – nikad viđenoj legendi iz knjiga starijih od najstarijih živih organizama planete. ‘Ajd, dobro – kad ne zamjeramo mašti nedoraslog djeteta tretirajući ga prikladno intelektualnoj fazi njegova razvoja, što bi nas smetale fantazije odraslih koji su možda u jednom smjeru dogurali do akademika, a onom svjetonazorskom zaostali na nivou popišanca iz kolijevke. Uf, uf – slušam sve glasnije gunđanje i mrmljanje: ne diraj u naš svjetonazor! Svatko ima pravo na svoju sliku svijeta, bez pritisaka i prisile sa bilo koje, a ponajmanje državne strane. To je lična stvar svake osobe i nikome nije dozvoljen pristup u tu intimnu sferu. Hm, dođe mi da se složim, kao – pretpostavimo - pristojno odgojeni gay momak, samo nešto mi mnogo upadate u moju vlastitu, nikome na štetu izgrađenu intimnu sferu. Uostalom, da ponovim – jeste li zaista sigurni da Bog nije bio homoseksualac? Jeli vam poznata ona davna priča, o tome kako je stvorio čovjeka? Jedno, jedino, jedinstveno – hermafroditsko biće – koje je potom, nezadovoljan svojim djelom, u srdžbi raspolutio mačem, našto su se polovice u silnom strahu razbježale širom svijeta, od tih vremena tražeći onu sebi pripadajuću. Čini se da je dragi Bogo ipak imao drukčiju percepciju vlastite kreacije (a možda i drukčije seksualne afinitete?), negoli rastračale polovice kojima je očito i mozak prepolovljen?
Kažu da postoji stupnjevanje laži: laž, veća laž, najveća laž i statistika! Obrazovani i ničim opterećeni ljudi znaju jako dobro tumačiti statističke zaključke, znajući da se oni u društvenoj sferi odnose na idealni, nigdje postojeći svijet. Stvarnost je nešto sasvim drugo! Ljudi su uglavnom prosječne inteligencije, što će malo karikirano ali dovoljno ilustrativno rečeno značiti: dvije budale i jedan genij u statističkom prosjeku tvore društvo od tri individue prosječne inteligencije! Znanstvene spoznaje prihvaćaju evoluciju kao osnovni dinamički princip cijeloga svijeta. Postoji evolucija svemira i zvijezda, baš kao i ljudskih bića. Na žalost pristalica demokracije – vladajuće, također dinamičke paradigme međuljudskih odnosa – evolucija, kako ona biološka tako i socijalna nije ni najmanje demokratična. Ne daje istovremeno, i ne daje svima podjednako. Tako je vrlo lako shvatiti zašto u društvu statistički prosječnih individua idealnog matematičkog svijeta, u realnosti prevladavaju oni koje je evolucija malo zakinula. Inertni, dogmanitični, prilagodbi vremenu i njegovim spoznajama zaostali tipovi. Zatucani i zadrti, neprilagodljivi i konzervativni. Da, upravo oni koji Bibliju i srodne knjige svojih podjednako netolerantnih (ne)prijatelja drugih konfesija pretpostavljaju suvremenim pogledima na svijet i pojave u njemu, uključivo i samo ljudsko biće.
Takvi su stoljećima inkviziciju smatrali neizbježnom datošću, a danas predstavljaju logističku potporu njenoj suvremenoj metamorfozi - intelektualnoj inkviziciji. U Hrvatskoj se 86% populacije samodefinira vjernicima kršćanske, katoličke provenijencije. Njihov spektar se proteže od krajnjih budala do vrhunskih znanstvenika – obama karakteristično da su u zavadi sa vremenom u kojem žive (ne prejudiciram da i među nevjerujućima ne postoji formalno slična raspodjela). Većinom su fahidioti, bez širih spoznaja i pogleda na svijet odgovarajućih vremenu u kojem žive. Svi smo mi u spoznajnom i svjetonazorskom pogledu ograničene jedinke, pri čemu nam oni debelo kvare prosjek. Proizvod smo trenutnog stanja evolucije ljudske vrste u kojem se mogu raspoznati pokretači, inertni koji žele proživjeti vlastiti život ne zamarajući se “budalaštinama”, i retrogradni koji bi da se vrate na stablo s kojega je većina ipak (makar i sa zadrškom) barem sišla. Nije “greda“ da su oni tek napola sišli, već što nas sve nastoje vratiti među naše evolucijski prevaziđene pretke. Osnovno je životno pravilo, potvrđeno u prirodoslovnim i društvenim naukama, da povratka na staro nema. Svi procesi u prirodi i društvu su ireverzibilni iliti nepovratni, što istovremeno ne znači da retrogradne tendencije ne postoje.
Od vrlih katolika (koji su samo paradigma svih vjeroispovjesti) kao da većina promovira mantru “Bog je ljubav”. Kako to oni zamišljaju, jasno pokazuju organizatori netom završenog hrvatskog referenduma o braku. Ne ljubi njihov Bog podjednako sva ljudska bića – grešna i bezgriješna, vjerujuća, inovjerujuća i nevjerujuća, muška i ženska, ove ili one boje kože, “naše” ili “tuđe” etnije, ovih ili onih seksualnih preferencija,…, kako nam blagoglagoljivo divane svećenici, uglavnom s namjerom da nas privuku u svoj tor. On ljubi samo one koje potvrdi ksenofobična, homofobična, nacionalistička, rasistička i fašistoidna gomila njegovih vjernika! Kojih bi se Tvorac, da zaista egzistira, prvi odrekao i poslao u pakao kojim evolutivno kaskajući sugrađani prijete naprednijim srodnicima. Ljubav! Jeli to ograničena zamisao po matrici ograničenih jedinki koji prema vlastitoj samopercepciji stvoriše ideju Boga nad kojom klečeplaze stoljećima, ili je ona otvorena prema životu i njegovoj raznolikosti? Roditeljska ljubav i ona djeteta prema roditelju, ljubav prema partneru ma koje spolne orjentacije (nije li ga stvorio isti Kreator?), prema bližnjemu bilo kakve boje kože, etnije, političke, vjerske ili svjetonazorske orjentacije, prema kućnim ljubimcima i cjelokupnom živom svijetu, spram životnih zadovoljstava u kojima ste pronašli sebe, bilo ona hedonistički ili racionalno usmjerena,… Ili je to uskogrudna kopija još uskogrudnijih duša, kojima je ideja Boga posve neprimjerena. Udaljeni su od nje milijardama koraka evolucije, koji će ih dovesti u aktuelno stanje kad ono već odavno bude prevaziđeno. Morali bi se sramiti pred uskoćom vlastitog duha, poređujući ga sa širinom svojstava kojom su snabdjeli svog Tvorca! Uostalom, kako je svijet prepun vjernika (88%) različitih fela - uzajamno tolerantnih kao vuk i janje, nesposobnih da se čak i unutar iste konfesije dogovore oko svojih vjerovanja (ustvari, oko mnogo prozaičnijeg primata raspodjele moći i materijalnih sredstava koja ju prate) - nije li prigodno postaviti pitanje: usljed čijih djelovanja je svijet toliko duboko uronjen u blato bijede i beznađa? Tko to vodi ratove na ovom svijetu? Tko je blagosiljao topove i ratne zločince u nedavnoj balkanskoj moriji? Vanzemaljci, ili vajna kršćanska, muslimanska i ina vjeroispovjedajuća im braća, koja kao da u jednoj ruci drže knjigu blagosti u koju se zaklinju, a u drugoj mač netolerancije kojim sijeku sve što ne diše istim, rigidnim (za)dahom? Gotovo za ne vjerovati – dok braća, kreacije istog Oca, uzajamno vitlaju mačevima, istovremeno štuju svece, zaštitnike svojih do temelja razorenih gradova – Hiroshime, Dressdena, Vukovara,… Malo bolja zaštitarska firma bi ih vjerojatnije bolje sačuvala doli “zaštitnici” proizašli iz iste bujne glave kao i njihov vrhovni Šef!
Vratimo se njihovoj spoznaji o vlastitom Kreatoru, i posvemašnjem neznanju o samome sebi. Odaklem toliko disbalans, nesrazmjer navodnih spoznaja o nikad viđenom, i neznanja o svakodnevno prisutnom? Pametni su ljudi odavno zaključili da je Bog samo tvorevina čovjeka - na vlastitu idealno zamišljenu, a od stvarnosti neizmjerno udaljenu sliku i priliku. Umjesto da uvide svoje nesavršenosti i možebitne evolucijske previde ili preskoke, te ih nastoje vlastitim naporima prevazići (jeli to moguće, s obzirom da je i kvaliteta razuma funkcija evolucije?), Boga su snabdjeli nizom osobina koje im olakšavaju nošenje sa stvarnim i umišljenim grijesima. Ne prema Njemu, no spram vlastite ljudske sabraće. Njegovo milosrđe koje nas navodno oslobađa svih grijehova u praksi je dokaz himbenosti s kojom su mu pripisali to svojstvo. Što je grijeh definira čovjek jer ga on svijesno ili nesvijesno čini, isovremeno propisujući moguće kazne za njega.
Njegova se savjest mora nositi sa njime, a petljanje Boga u grijehe pojedinca je krajnja hinavština. No, kako je savjest vjernika izašla na kraj sa vlastitim grijehom? “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!” – praćeno suludim udarcima pesti o prsa; tucet ili desetak Zdravomarija i Očenaša pa si opet čist k’o suza, tek su neki mehanizmi kojima se hipokrizija ljudskih vjernika usklađuje sa njihovim zamislima o Bogu, odnosno – idealizaciji sebe sama. Nije im uopće važno hoće li Svevišnji oprostiti, već što su se pred sobom i zajednicom riješili tereta grijehova; od laži i brakolomstava do ubistava “svojih” i ”tuđih”, iako smo kao Njegova stvorenja – braća! Uspješno su zavarali vlastitu savjest, nesazrelu za iskreno kajanje i nošenje sa životnim pogreškama, ali dovoljno podatnu da podnosi sve maske kojima je zakrinkavaju. Licemjernu. Manje eufemistički izraz za to je – podlost.
Kad u razgovoru s takvim ljudima nastojite prodrijeti do suštine njihovih vjerovanja, nakon beskonačnih sati ispraznih razgovora uvijek se nađete na samom početku. Tvrdnji da im je vjera sasvim dovoljna, i namjeri da i vas uvuku u svoj krug, tvrdeći kako je i odsustvo vjere (one religijske, jer postoji i ona znanstvena – uvjerenje počivajuće na činjenicama) također – vjera! Proučite li detaljnije njihove teološke spise, postaje jasno kako su vrlo daleko od samodovoljnosti vlastitog vjerovanja. I sami sluteći da je na vrlo krhkim temeljima, upinju se racionalno objasniti samu njenu srž – sveznajućeg, sveprisutnog i svemogućeg Svevladara lično. Tisućljetna povijest pseudonauke u rangu davno odbačenih alkemije i astrologije – teologije – puna je naivno smješnih pokušaja da se razumski pojmi opstojnost Boga. I to od onih kojima je vjera navodno sasvim dovoljna, dok istovremeno grčevito bezuspješno tragaju za konkretnim, racionalnim ako ne čak i empirijskim dokazima! Iz istih iracionalnih dubina iz kojih su izvukli identitet svog predmeta vjerovanja i obožavanja, idola kojem se klanjaju kao svom stvoritelju (zamislite da se vekerica počne klanjati uraru koji ju načinio), nastoje racionalno argumentirati njegovu realnost. Pa se množe bezbrojni “dokazi” Njegove opstojnosti – od ontološkog, preko kozmološkog do dokaza iz uređenosti, a za sve se može reći ono što je Einstein pred stotinjak godina poručio svojim osporavateljima, okupljenima u knjizi “Sto autora protiv Einsteina”. “Zašto sto” – poručio im je – “ako sam u krivu, nije li dovoljan samo jedan?”. Stvarno, nije li dovoljan samo jedan pravi namjesto stotinu “dokaza”, da nas uvjere u Njegovo postojanje? Prosječni vjernik je jako daleko od tih, u znanstveno ruho umotanih budalaština. On radije koristi svome umu prihvatljivije argumente, bez obzira odgovaraju li istini ili su samo maštarije u funkciji zatupljivanja vlastitog intelekta. Pa kažu, primjerice, kako je i tvorac Teorije relativnosti bio vjernik (krivo) i da je Newton to također bio (točno) i da je… - da ne nabrajamo dalje. Čak i da su sve te tvrdnje istinite, kako bi one govorile u prilog božje opstojnosti kad su naprosto istog ranga kao nebuloza kojom se nepopravljive matematičke neznalice tješe. Da je Einstein navodno slabo znao matematiku! Umjesto upinjanja da se, u skladu sa svojim mogućnostima približe njegovom nivou, oni ga spuštaju na svoj vlastiti što je uzornim lijenčinama nesrazmjerno lakše. Podjednako, izbjegavajući racionalno razmotriti temelje svoje vjere, oni njeno opravdanje i relevantnost nalaze u pripisivanju iste kojekakvim autoritetima na sasvim drugim područjima, kao da su time išta potvrdili i dokazali. Ne uznemirava ih nimalo što su Newtonove alkemijske, astrološke i religijske zanimancije ostale tek na razini povijesnih crtica o zabludama genijalnih umova, dok su potvrdu doživjeli samo njegovi matematički, fizikalni i astronomski radovi. Njihova vjera sasvim blokira pristup režnjevima mozga zaduženima za racionalno razmišljanje. Homo sapiens bi se – po njima – trebao zvato Homo religiosus!
I ta vjernička pastva, blaga i tolerantna na riječima kojima nas maze kao navodnu vlastitu sabraću po Tvorcu, skupina kojoj nikakva prava nisu bila dovedena u pitanje, odlučila je namah monopolizirati bračnu instituciju samo za sebe – stvoriti rezervat zabranjenog pristupa za drukčije. Ulaznicu ćete dobiti odreknete li svoju prirodnu sklonost ka istospolnima, baš kao što ste svojedobno morali zatajiti svoje židovstvo ili pravoslavlje da ostanete u rezervatu živih, rezerviranom samo sa izabrane (pravdanje kako nasilno prevođenje s pravoslavlja na katoličanstvo nije bilo nikakvo pokrštavanje, samo svjedoči o moralnoj insuficijenciji onih koji se njime služe). Raspisaše referendum želeći izrazito ljudsku instituciju, podložnu evoluciji kao sve postojeće u svemiru, zacementirati sekretom svoje uskogrudnosti. Kao ni nacija, i braka u davna vremena nije bilo. Onda je poprimio formu različitu u raznim vremenima i predjelima svijeta; od monogamne do poligamne ili poliginijske zajednice muškaraca i žena, gotovo oduvijek (u antičkoj Grčkoj, primjerice, nije bilo tako) diskriminirajući oko 10% realno postojeće populacije kao bolesnike, skrivajući tako bolest vlastita uma. No nastupilo je vrijeme (u RH očito nije) da se još jednom, u skladu sa poraslom sviješću o ljudskim slobodama, brak redefinira, dok možda jednog dana ne ostane samo neformalna suština njegova – ljubav između ljudskih partnera ma kojeg spola. Negdje u dubinama svog netolerantnog uma svijesni su te opasnosti i rigidni organizatori referenduma, pa nastoje zacementirati svoju viziju braka u vidu ekskluzivnih prava, ne shvaćajući da se vrijeme ne da zaustaviti, tek stvoriti privid u vlastitom umu da im je to uspjelo. Nije toliko važan ionako već unaprijed poznat uspjeh njihove nakane u desno orijentiranoj Lijepoj našoj, očito mnogo manje lijepoj nego domoljubna srca grcaju. Za racionalne ljude bitno je bilo po svaku cijenu izaći na njega kako bi se stvorila stvarna slika društva u kojem žive. Na dugi rok, ta zatucana gomila s lijevog repa statističke krivulje, koja je s oko 2/3 glasova monopolizirala brak kao instituciju isključivo muškarca i žene i tako još jednu glupost uvalila u ustav, svakako je izgubila. Rok na žalost možda i duži od životnog vijeka poraženih, a posebno onih čija su prava branili.
Ovaj ishod referenduma kompatibilan je sa zbivanjima poslijednjih osamdesetak godina (ne samo u Hrvatskoj). Najprije je nacionalistički orijentirana hrvatska većina slavodobitno dočekala ustaško preuzimanje vlasti i ulazak Nijemaca u Zagreb. Tek manji broj građana je shvatio značenje događaja i odlučio pružiti otpor, a među njima su više negoli u postotnoj zastupljenosti među stanovništvom, prevladavali Srbi. Kako se približavao sasvim jasni kraj fašizma, a posebno nakon kapitulacije Italije, kabanice su se sve učestalije preokretale i odjednom, već naslućeni pobjednički partizani – a potom i komunisti - postadoše prihvatljivija opcija. Koliko je tu bilo pragmatične hipokrizije statistički prosječnih Hrvata s “predziđa kršćanstva”, govori i prigodničarsko zatajivanje vlastite “duboke” vjere na račun članstva u Partiji. Kad je skupa sa drugim razlozima tako idejno razvodnjen Savez komunista doprinjeo propasti bivše države, oni naprasno ponovno otkriše “vjeru svojih pradjedova”, i nacionalizam blizak filoustaštvu. Poznato je da je najveći broj prebjega s broda u čijem potapljanju su prilježno učestvovali, našao utočište u zna se kojoj i kakvoj stranci. Internacionalizam zamijeniše nacionalizmom, ateizam – katoličanstvom, a toleranciju rigidnim stavovima spram manjina pozivajući se na „tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda“, kao da drugi ni ne postoje na tom parčetu zemlje. Odnos prema Srbima, ćirilici, LGBT populaciji i paradama ponosa, odnos prema svojim ratnim zločincima, ponašanje na stadionima (“Ubij, ubij Srbina”, “Za dom spremni!”) i slične sramote za civilizirane ljude koje se prikazuju kao izolirani incidenti tek malobrojnih, uz neprimjereno favoriziranje katoličanstva naspram drugih konfesija preko sramotnih ugovora sklopljenih s Vatikanom, uvođenje vjeronauka u škole, latentna netrpeljivost prema Romima, sada su službenim rezultatima referenduma o tradicionalnoj definiciji braka, za ljude sa širom sposobnošću sagledavanja stanja dobile potvrdu. O nikakvoj se tu manjini ne radi! Takav odnos je prigrlio većinski dio naroda, sebi i svom Bogu na sramotu, a država je unatoč istim ustavom prihvaćenog sekularizma na neformalnom tragu klerikalizma. Postoji li neka fiktivna – a navodno progresivna – šutljiva većina na koju se često poziva odbijajući rečene kritike, onda je krajnje vrijeme da progovori jer je znano da šutnja znači implicitno slaganje. Valja jedino odati priznanje iskrenim vjernicima koji su našli u sebi moralne snage da – glasajući protiv ustavnih promjena – shvate kuda ciljaju upute s oltara. Eto, takvo je današnje hrvatsko društvo. Lažu oni koji govore kako je narod u Hrvatskoj jedinstven; jedinstvo ne postoji ni između samih Hrvata. Dok političari i vjerske vođe mažu oči stanovništvu statističkim prosjekom, oni pametni shvatit će suštinu s početka teksta. Statističko društvo od tri prosječna čovjeka, u stvarnosti tvore dvije budale i jedan genije!
P.S.
Protiv vjernika nemam ništa, ne zamajavaju li svojim stavovima bilo koga izvan institucija stvorenih za njihovo izražavanje; moja majka i žena bile su vjernice. Protiv objekta njihova vjerovanja postoje racionalni argumenti koji počivaju na spoznajama cjelokupne svjetske znanosti. Protiv naturanja cijelom društvu vlastitih rigidnih stavova sam cijelim bićem, a time i protiv institucija koje podržavaju takve nakane. “Uništite bestidnicu!” rekao je čovjek – i sam vjernik – posve različite duhovne konstitucije od drugoga, kojemu je religija opijum za narod! Tko bi rek’o da je u mojoj državi toliko ovisnika!
|
| ||||
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from Bosnia and Herzegovinahttp://lpvinyl.weebly.com/
|
16.11.2013.
Istina
Rijetko koja filozofska katerogija je tisućljećima podložna propitivanju, i rijetko oko koje se toliko razilaze shvaćanja koliko oko istine. Što je to istina? Bezbroj je njenih definicija, dok se uobičajeno istinom smatra suglasje neke tvrdnje sa stvarnošću. Postoji niz teorija o istini, kojima se mi nećemo baviti, već ćemo krajnje pojednostavniti stvari. Istina može biti apsolutna, nju ćemo pisati velikim početnim slovom (Istina), i relativna (istina). Po sudu ovog autora istina je samo jedna, i ona može biti samo apsolutna. Sve drugo su samo tumačenja, proizašla bilo iz nedostatnog poznavanja stvari – koje često rađa predrasude - bilo iz osobnog ili grupnog interesa. Naime, očito je da se stvari oko nas zbivaju (događaji) na neki jedinstveni način, i kad bismo uspjeli spoznati sve modalitete tog zbivanja znali bismo Istinu. Kako to nije u domeni ljudskog uma, uslijed njegovih ograničenja, nekompatibilnih interesa i subjektivnih pogleda na stvarnost, jasno je da razni ljudi i različite grupe drukčije sagledavaju stvari – njihove uzroke, odvijanje i posljedice. Pjesnik kaže:
Istina
(„Istina je bog“, Gandhi)
Ono što jeste onakvo kakvo jeste,
i nikakvo drugačije ne može biti.
Ona je bog. K njoj bezbrojne, samotne ceste vode.
Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti.
Ti “bezbrojni, samotni putevi” koji njojzi vode su ustvari različiti pogledi, viđenja i tumačenja, a ne istine. Ratovi na našem području imali su objektivne uzroke i odvijali su se na način kako jesu. Slijedeći naša pojedinačna, ali i kolektivna ograničenja (interesi, predrasude, nacionalizmi, nepoznavanje činjenica itd.) postoje različita viđenja o njihovim uzrocima, posljedicama i krivicama. Nitko ne posjeduje apsolutnu istinu o njima, što ne znači da ona zaista i ne postoji. Stoga lažu svi pojedinci i narodi kada svoje tumačenje nastoje prikazati kao istinito, nasuprot tumačenjima suprotne strane u sukobu. Nju, nitko ne posjeduje, samo su neka viđenja vjerojatnija (bliža Istini) nego druga.
Mnogi subjekti, nespremni objektivno sagledati činjenice, drže se čvrsto svojih ubjeđenja ili predrasuda, pa da ne bi pribjegli fizičkom obračunu sa raznomišljenikom, pomirljivo kažu: ja imam svoju a ti svoju istinu! Oni, naime, uopće ne govore o istini. Ispravno bi trebalo reći kako jedni imaju jedno, a ini drugo viđenje iste stvari, objekta, subjekta ili događaja. Liberalno demokratski nastrojeni pojedinci, čak i profesionalni filozofi, ustraju na svojem viđenju istine.
“Meni se, recimo, dopada što nam se otvorila mogućnost za pluralnost istina. To je sjajna stvar. Kad nam se nudi jedna i obavezujuća istina stvar postaje čupava. Religijske istine su, recimo, istine sa velikim početnim slovom “I”, a u njihovoj blizini uvek smo blizu užasa. Pravda koju nam nude totalitarni režimi nije ništa drugo nego batina kojom se stvaraju neslobodni ljudi, robovi. Moral koji se stavlja ispred politike strašno je sredstvo manipulacije. Ako kažete da takve istine, takve pravde i takvog morala nema, onda ne vidim razloga za žaljenje. Naprotiv. Liberalno-demokratski svet dopušta pluralnost istina, mnoštvo moralnih koncepcija i borbu za pravdu.”
Žalosno je što profesionalni filozof ne shvaća da ne govori o istini, no o viđenjima. Kroz suprostavljanje različitih viđenja – što je više negoli poželjno – približavamo se onome što zovemo relativna istina (ustvari, vjerojatnosno podržanijem viđenju), ovisna o trenutnoj spoznaji realnosti. Zaista je neprihvatljivo kada se određeno viđenje apsolutizira, prvo mu krivotvoreći ime a potom ga proglašavajući vječnom istinom. No isto tako je neprihvatljivo jednakovrijednima smatrati svakojaka tumačenja, čak i ona koja proturječe činjenicama, nazivajući ih još k tome „pluralnim istinama“. A da ne govorimo o prihvaćanju mnoštva moralnih koncepcija kao jednakovrijednih. Mora postojati neki kriterij koji će nam dati odgovor jesmo li, i koliko smo se približili Istini. To je ljudska praksa, kao jedinstvo teorijskog i praktičnog djelovanja čovjeka. Barem u prirodnim znanostima. Naime, u prirodi se stvari – barem u aproksimaciji - odvijaju mimo ljudske intervencije; slijedeći prirodne zakonitosti. Kvantna mehanika u to je unijela sumnju, utoliko što tvrdi kako promatrač (čovjek ili njegove aparature) može promijeniti tok zbivanja. Probabilistički opis stvarnosti od strane suvremene fizike govori nam, kako se – primjerice – neka čestica može raspasti u ovom, onom ili trećem modu raspada, od kojih je svaki dan s određenom vjerojatnošću. Utoliko je svaka pojedinačna od ovih tvrdnji – kao ograničeno viđenje cjeline - tek djelomično točna. Apsolutna istina je tek fizikalni zakon koji ih objedinjuje. Primjer nas navodi na to da mogu postojati i parcijalne apsolutne istine – Istine – svaka u odgovarajućoj domeni stvarnosti. Teorijski možemo zamisliti i opću apsolutnu istinu, koja obuhvaća sva prirodna i socijalna zbivanja u prirodi. Nju treba ostaviti „dragom Bogu“, dakako, ukoliko postoji. Kvantnomehanički posmatrano, s obzirom da čovjek neprestano vlastitim djelovanjem mijenja stvarnost, ona ne postoji.
Kriterij istinitosti u socijalnoj sferi nešto je drukčiji negoli onaj što primjenjujemo na prirodu. Već i mitovi tvrde kako je Bog stvorio čovjeka slobodnim, dajući mu apsolutnu slobodu da radi što želi. Prema tome, u društvenoj sferi ne postoji čvrsti zakon koji bi testirao podudaranje ljudskog djelovanja sa nekom unaprijed zadanom matricom (u prirodnim znanostim to je prirodni zakon). Stoga u području međuljudskih odnosa nužno prevladavaju različita viđenja navodne ispravnosti djelovanja pojedinaca i grupa, koja ne možemo obuhvatiti terminom istina, a još manje sa – Istina. Što ne znači da se ne mogu percipirati prihvatljiva, manje prihvatljiva i neprihvatljiva djelovanja. Kriterij za tovrsnu odluku je humanistički moral. Nezgodno je međutim što moral nije božja, već ljudska „tvorevina“ koja ovisi prvenstveno o socijalnoj evoluciji društva. Svako ljudsko djelovanje valja procjenjivati u kontekstu aktualne faze društvenog razvitka, ne upadajući u klopku da suvremeni princip primjenjujemo na prošle događaje. Možemo se zgražavati nad kojekakvim prošlim zbivanjima, ali ih trebamo sagledavati u okviru vremena kad su se dešavala, te zgražanje ostaviti za djelovanja svojih suvremenika. Postoje biološki temelji objašnjenja moralnih pravila, što mnogi (uglavnom idealisti) odbijaju tvrdnjama tipa: „zar je čovjek koji odbija krasti ili ubiti drugog čovjeka moralan, ako to čini samo iz straha od kazne?“. Dakako da nije, no spomenuta tvrdnja pokazuje potpuno odsustvo razumijevanja društvene evolucije ljudskog roda. Svakako da su naši preci bili osuđeni (kao i mi, uostalom) na međusobnu suradnju i/ili konfrontaciju. Uzevši u obzir činjenicu očuvanja vlastitog tjelesnog integriteta (što je biološka osnova ljudskog egoizma), jasno je kako su nam preci (i suvremenici zaostali na njihovom nivou) činili kojekakve neprihvatljive stvari, što se onda – zbog zaštite ostatka zajednice - nastojalo zakonima staviti u prihvatljive okvire. Ali ne mijenja se čovjek samo biološki; uslijed međudjelovanja svih činilaca čovjekova života, mijenja se i njegova psiha. On prihvaća neke stvari kao nepodobne, ne više iz straha od osude bliže ili daljnje okoline ili zakonskih sankcija, već to postaje sastavni dio njegove psihe. Civilizaciju ne pokreće samo napredak nauke, tehnike i umjetnosti, već i očovječenje jedinki i roda u cjelini (u smislu ideala zamišljenog još od starih etičara, religijska metafora čega bi trebao biti Bog a svjetovna – platonistički ideal). Upravo uslijed dinamike razvoja ljudskog društva, stvari i pojave u njemu ne smijemo sagledavati kao istinite, manje istinite i neistinite, već kao prihvatljive, manje prihvatljive i neprihvatljive. Sudija je etika, odnosno moral dane epohe, a osobiti pojedinci služe nam kao primjeri koje trebamo slijediti. Naravno, postoje i parcijalne etike koje se odnose na određena područja ljudskog djelovanja (liječnička, novinarska, protestantska radna etika,…) no, ukoliko one nisu sukladne sa općom humanističkom etikom (vidjeti na primjer I.Supek, „Na prekretnici milenija“, Prometej, Zagreb, 2001.) nisu ni vrijedne spomena – bolje ih što prije zaboraviti.
U fizikalnom smislu čovjek nije doli receptor, biološka aparatura koja registrira svoje međudjelovanje sa svijetom oko i unutar sebe. Posjeduje daklem i svojstvo samosagledavanja. U tom smislu kolokvijalno možemo prihvatiti tezu da su podjednako istinite tvrdnje daltonista i oftalmološki zdravog pojedinca o boji nekog predmeta, da su podjednako istiniti moji i vaši doživljaji orgazma ili glazbe, ili... Ovdje se radi naprosto o različitim doživljajima fizioloških procesa od strane različitih bioloških prijemnika. Predmet koji promatramo ja i daltonist ima od nas nezavisne, objektivne karakteristike (jednako kao i biološki prijemnici koji ga promatraju) opisane određenim fizikalnim parametrima koje naše viđenje neće promijeniti. Ja imam jedan, daltonist drugi doživljaj objektivnih karakteristika predmeta, uslijed fizioloških razlika naših vidnih osjetila. Termin istina, u tom slučaju je jedino primjenljiv na naše sagledavanje predmeta, a ne na njega samoga. Istinosnu vrijednost glede objektivnog opisa svojstava posmatrane stvari može imati fizikalna (znanstvena) teorija koja ih objašnjava, i ukoliko je njen opis sukladan fizikalnom (a ne subjektivnom) opažanju objekta – onda je istina da on jeste „takav i takav“. Naravno, takve istine odnose se samo na opseg svojstava koje smo podvrgnuli promatranju.
Vraćajući se na područje društvenih odnosa, možemo ustvrditi kako različite ideologije ne možemo tretirati kao istinite ili lažne, već samo kao prihvatljive ili neprihvatljive, zavisno od trenutka društvene evolucije. Ideologija nije nešto prezreno, kakvom je prikazuju intelektualni logističari kapitalističkog društveno-ekonomskog poretka (koji se diči kako je navodno ne posjeduje), već naprosto svjetonazor odgovarajuće klase sasvim prihvatljiv ako je otvoren prema životu i promjenama, te se prema njima i usklađuje. Ono što ih može dezavuirati, čineći ih dogmatskima i zatvorenima u koloplet ideja odavno odbačenih stvarnošću, je interes. U očuvanju klasnog (ali i savim ličnog, subjektivnog) interesa upotrebljavaju se sva sredstva – kako fizička, tako i ona propagandna - bez obzira na termine poput istinitosti, prihvatljivosti, humanizma, ljudskog dostojanstva,… Neki svjetonazor (ideologija) može biti prihvatljiviji od drugoga. Usuđujem se tvrditi da je to onaj koji u svoj centar stavlja čovjeka, a ne profit. Ukoliko je istina zaista potpuno suglasje neke tvrdnje sa stvarnošću, onda ona ne može biti samo viđenje te stvarnosti, već objektivni odraz te stvarnosti, odnosno njezinog dijela, u ljudskom umu. Naravno, to je daleko od danas uglavnom odbačene „teorije odraza“ koja sagledava čovjeka kao promatrača nezavisnog od stvarnosti, koji je samo percipira ne interreagirajući sa njome. Čak i međudjelujući čovjek, može steći spoznaju o karakteru, modalitetima i posljedicama te interakcije – a onda je stavio u vlasništvo istinu o jednom djelu te stvarnosti. Tada on posjeduje, ma i parcijalnu, ali ipak apsolutnu istinu – Istinu. Sve drugo su samo različita viđenja i tumačenja, ravnopravna tek dotle dok se neka ne odbace, a druga potvrde.
Istina
Rijetko koja filozofska katerogija je tisućljećima podložna propitivanju, i rijetko oko koje se toliko razilaze shvaćanja koliko oko istine. Što je to istina? Bezbroj je njenih definicija, dok se uobičajeno istinom smatra suglasje neke tvrdnje sa stvarnošću. Postoji niz teorija o istini, kojima se mi nećemo baviti, već ćemo krajnje pojednostavniti stvari. Istina može biti apsolutna, nju ćemo pisati velikim početnim slovom (Istina), i relativna (istina). Po sudu ovog autora istina je samo jedna, i ona može biti samo apsolutna. Sve drugo su samo tumačenja, proizašla bilo iz nedostatnog poznavanja stvari – koje često rađa predrasude - bilo iz osobnog ili grupnog interesa. Naime, očito je da se stvari oko nas zbivaju (događaji) na neki jedinstveni način, i kad bismo uspjeli spoznati sve modalitete tog zbivanja znali bismo Istinu. Kako to nije u domeni ljudskog uma, uslijed njegovih ograničenja, nekompatibilnih interesa i subjektivnih pogleda na stvarnost, jasno je da razni ljudi i različite grupe drukčije sagledavaju stvari – njihove uzroke, odvijanje i posljedice. Pjesnik kaže:
Istina
(„Istina je bog“, Gandhi)
Ono što jeste onakvo kakvo jeste,
i nikakvo drugačije ne može biti.
Ona je bog. K njoj bezbrojne, samotne ceste vode.
Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti.
Ti “bezbrojni, samotni putevi” koji njojzi vode su ustvari različiti pogledi, viđenja i tumačenja, a ne istine. Ratovi na našem području imali su objektivne uzroke i odvijali su se na način kako jesu. Slijedeći naša pojedinačna, ali i kolektivna ograničenja (interesi, predrasude, nacionalizmi, nepoznavanje činjenica itd.) postoje različita viđenja o njihovim uzrocima, posljedicama i krivicama. Nitko ne posjeduje apsolutnu istinu o njima, što ne znači da ona zaista i ne postoji. Stoga lažu svi pojedinci i narodi kada svoje tumačenje nastoje prikazati kao istinito, nasuprot tumačenjima suprotne strane u sukobu. Nju, nitko ne posjeduje, samo su neka viđenja vjerojatnija (bliža Istini) nego druga.
Mnogi subjekti, nespremni objektivno sagledati činjenice, drže se čvrsto svojih ubjeđenja ili predrasuda, pa da ne bi pribjegli fizičkom obračunu sa raznomišljenikom, pomirljivo kažu: ja imam svoju a ti svoju istinu! Oni, naime, uopće ne govore o istini. Ispravno bi trebalo reći kako jedni imaju jedno, a ini drugo viđenje iste stvari, objekta, subjekta ili događaja. Liberalno demokratski nastrojeni pojedinci, čak i profesionalni filozofi, ustraju na svojem viđenju istine.
“Meni se, recimo, dopada što nam se otvorila mogućnost za pluralnost istina. To je sjajna stvar. Kad nam se nudi jedna i obavezujuća istina stvar postaje čupava. Religijske istine su, recimo, istine sa velikim početnim slovom “I”, a u njihovoj blizini uvek smo blizu užasa. Pravda koju nam nude totalitarni režimi nije ništa drugo nego batina kojom se stvaraju neslobodni ljudi, robovi. Moral koji se stavlja ispred politike strašno je sredstvo manipulacije. Ako kažete da takve istine, takve pravde i takvog morala nema, onda ne vidim razloga za žaljenje. Naprotiv. Liberalno-demokratski svet dopušta pluralnost istina, mnoštvo moralnih koncepcija i borbu za pravdu.”
Žalosno je što profesionalni filozof ne shvaća da ne govori o istini, no o viđenjima. Kroz suprostavljanje različitih viđenja – što je više negoli poželjno – približavamo se onome što zovemo relativna istina (ustvari, vjerojatnosno podržanijem viđenju), ovisna o trenutnoj spoznaji realnosti. Zaista je neprihvatljivo kada se određeno viđenje apsolutizira, prvo mu krivotvoreći ime a potom ga proglašavajući vječnom istinom. No isto tako je neprihvatljivo jednakovrijednima smatrati svakojaka tumačenja, čak i ona koja proturječe činjenicama, nazivajući ih još k tome „pluralnim istinama“. A da ne govorimo o prihvaćanju mnoštva moralnih koncepcija kao jednakovrijednih. Mora postojati neki kriterij koji će nam dati odgovor jesmo li, i koliko smo se približili Istini. To je ljudska praksa, kao jedinstvo teorijskog i praktičnog djelovanja čovjeka. Barem u prirodnim znanostima. Naime, u prirodi se stvari – barem u aproksimaciji - odvijaju mimo ljudske intervencije; slijedeći prirodne zakonitosti. Kvantna mehanika u to je unijela sumnju, utoliko što tvrdi kako promatrač (čovjek ili njegove aparature) može promijeniti tok zbivanja. Probabilistički opis stvarnosti od strane suvremene fizike govori nam, kako se – primjerice – neka čestica može raspasti u ovom, onom ili trećem modu raspada, od kojih je svaki dan s određenom vjerojatnošću. Utoliko je svaka pojedinačna od ovih tvrdnji – kao ograničeno viđenje cjeline - tek djelomično točna. Apsolutna istina je tek fizikalni zakon koji ih objedinjuje. Primjer nas navodi na to da mogu postojati i parcijalne apsolutne istine – Istine – svaka u odgovarajućoj domeni stvarnosti. Teorijski možemo zamisliti i opću apsolutnu istinu, koja obuhvaća sva prirodna i socijalna zbivanja u prirodi. Nju treba ostaviti „dragom Bogu“, dakako, ukoliko postoji. Kvantnomehanički posmatrano, s obzirom da čovjek neprestano vlastitim djelovanjem mijenja stvarnost, ona ne postoji.
Kriterij istinitosti u socijalnoj sferi nešto je drukčiji negoli onaj što primjenjujemo na prirodu. Već i mitovi tvrde kako je Bog stvorio čovjeka slobodnim, dajući mu apsolutnu slobodu da radi što želi. Prema tome, u društvenoj sferi ne postoji čvrsti zakon koji bi testirao podudaranje ljudskog djelovanja sa nekom unaprijed zadanom matricom (u prirodnim znanostim to je prirodni zakon). Stoga u području međuljudskih odnosa nužno prevladavaju različita viđenja navodne ispravnosti djelovanja pojedinaca i grupa, koja ne možemo obuhvatiti terminom istina, a još manje sa – Istina. Što ne znači da se ne mogu percipirati prihvatljiva, manje prihvatljiva i neprihvatljiva djelovanja. Kriterij za tovrsnu odluku je humanistički moral. Nezgodno je međutim što moral nije božja, već ljudska „tvorevina“ koja ovisi prvenstveno o socijalnoj evoluciji društva. Svako ljudsko djelovanje valja procjenjivati u kontekstu aktualne faze društvenog razvitka, ne upadajući u klopku da suvremeni princip primjenjujemo na prošle događaje. Možemo se zgražavati nad kojekakvim prošlim zbivanjima, ali ih trebamo sagledavati u okviru vremena kad su se dešavala, te zgražanje ostaviti za djelovanja svojih suvremenika. Postoje biološki temelji objašnjenja moralnih pravila, što mnogi (uglavnom idealisti) odbijaju tvrdnjama tipa: „zar je čovjek koji odbija krasti ili ubiti drugog čovjeka moralan, ako to čini samo iz straha od kazne?“. Dakako da nije, no spomenuta tvrdnja pokazuje potpuno odsustvo razumijevanja društvene evolucije ljudskog roda. Svakako da su naši preci bili osuđeni (kao i mi, uostalom) na međusobnu suradnju i/ili konfrontaciju. Uzevši u obzir činjenicu očuvanja vlastitog tjelesnog integriteta (što je biološka osnova ljudskog egoizma), jasno je kako su nam preci (i suvremenici zaostali na njihovom nivou) činili kojekakve neprihvatljive stvari, što se onda – zbog zaštite ostatka zajednice - nastojalo zakonima staviti u prihvatljive okvire. Ali ne mijenja se čovjek samo biološki; uslijed međudjelovanja svih činilaca čovjekova života, mijenja se i njegova psiha. On prihvaća neke stvari kao nepodobne, ne više iz straha od osude bliže ili daljnje okoline ili zakonskih sankcija, već to postaje sastavni dio njegove psihe. Civilizaciju ne pokreće samo napredak nauke, tehnike i umjetnosti, već i očovječenje jedinki i roda u cjelini (u smislu ideala zamišljenog još od starih etičara, religijska metafora čega bi trebao biti Bog a svjetovna – platonistički ideal). Upravo uslijed dinamike razvoja ljudskog društva, stvari i pojave u njemu ne smijemo sagledavati kao istinite, manje istinite i neistinite, već kao prihvatljive, manje prihvatljive i neprihvatljive. Sudija je etika, odnosno moral dane epohe, a osobiti pojedinci služe nam kao primjeri koje trebamo slijediti. Naravno, postoje i parcijalne etike koje se odnose na određena područja ljudskog djelovanja (liječnička, novinarska, protestantska radna etika,…) no, ukoliko one nisu sukladne sa općom humanističkom etikom (vidjeti na primjer I.Supek, „Na prekretnici milenija“, Prometej, Zagreb, 2001.) nisu ni vrijedne spomena – bolje ih što prije zaboraviti.
U fizikalnom smislu čovjek nije doli receptor, biološka aparatura koja registrira svoje međudjelovanje sa svijetom oko i unutar sebe. Posjeduje daklem i svojstvo samosagledavanja. U tom smislu kolokvijalno možemo prihvatiti tezu da su podjednako istinite tvrdnje daltonista i oftalmološki zdravog pojedinca o boji nekog predmeta, da su podjednako istiniti moji i vaši doživljaji orgazma ili glazbe, ili... Ovdje se radi naprosto o različitim doživljajima fizioloških procesa od strane različitih bioloških prijemnika. Predmet koji promatramo ja i daltonist ima od nas nezavisne, objektivne karakteristike (jednako kao i biološki prijemnici koji ga promatraju) opisane određenim fizikalnim parametrima koje naše viđenje neće promijeniti. Ja imam jedan, daltonist drugi doživljaj objektivnih karakteristika predmeta, uslijed fizioloških razlika naših vidnih osjetila. Termin istina, u tom slučaju je jedino primjenljiv na naše sagledavanje predmeta, a ne na njega samoga. Istinosnu vrijednost glede objektivnog opisa svojstava posmatrane stvari može imati fizikalna (znanstvena) teorija koja ih objašnjava, i ukoliko je njen opis sukladan fizikalnom (a ne subjektivnom) opažanju objekta – onda je istina da on jeste „takav i takav“. Naravno, takve istine odnose se samo na opseg svojstava koje smo podvrgnuli promatranju.
Vraćajući se na područje društvenih odnosa, možemo ustvrditi kako različite ideologije ne možemo tretirati kao istinite ili lažne, već samo kao prihvatljive ili neprihvatljive, zavisno od trenutka društvene evolucije. Ideologija nije nešto prezreno, kakvom je prikazuju intelektualni logističari kapitalističkog društveno-ekonomskog poretka (koji se diči kako je navodno ne posjeduje), već naprosto svjetonazor odgovarajuće klase sasvim prihvatljiv ako je otvoren prema životu i promjenama, te se prema njima i usklađuje. Ono što ih može dezavuirati, čineći ih dogmatskima i zatvorenima u koloplet ideja odavno odbačenih stvarnošću, je interes. U očuvanju klasnog (ali i savim ličnog, subjektivnog) interesa upotrebljavaju se sva sredstva – kako fizička, tako i ona propagandna - bez obzira na termine poput istinitosti, prihvatljivosti, humanizma, ljudskog dostojanstva,… Neki svjetonazor (ideologija) može biti prihvatljiviji od drugoga. Usuđujem se tvrditi da je to onaj koji u svoj centar stavlja čovjeka, a ne profit. Ukoliko je istina zaista potpuno suglasje neke tvrdnje sa stvarnošću, onda ona ne može biti samo viđenje te stvarnosti, već objektivni odraz te stvarnosti, odnosno njezinog dijela, u ljudskom umu. Naravno, to je daleko od danas uglavnom odbačene „teorije odraza“ koja sagledava čovjeka kao promatrača nezavisnog od stvarnosti, koji je samo percipira ne interreagirajući sa njome. Čak i međudjelujući čovjek, može steći spoznaju o karakteru, modalitetima i posljedicama te interakcije – a onda je stavio u vlasništvo istinu o jednom djelu te stvarnosti. Tada on posjeduje, ma i parcijalnu, ali ipak apsolutnu istinu – Istinu. Sve drugo su samo različita viđenja i tumačenja, ravnopravna tek dotle dok se neka ne odbace, a druga potvrde.
|
| ||||
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
1.11.2013.
Oj lektori, jadna li vam majka!
Ne volim pravovjernu isključivost, ma o kojoj se vrsti radilo. No, to ne znači kako odbacujem svako dosljedno i racionalno zastupanje ideja i stavova, ma na kojem se području vrši; samo mi se gadi automatsko izopćenje onih koji ih se ne drže poput „bezgriješnog“ Svetog pisma. „Neka cvjeta tisuću cvjetova, neka se natječe hiljadu škola mišljenja“ - reče svojevremeno Mao Tse-ung za mene sasvim prihvatljivu misao, doduše tumačenu na bezbroj načina. Znanost, nakon završetka „takmičenja“ – sporenja – oko nekog neriješenog problema, mora konačno dovesti do opće prihvatljivih i dokazivih stavova, opovrgavanje kojih bi bio izraziti čin ludosti. Posebno u prirodnim naukama, natura je poslijednji kriterij istinitosti – ona provjerava kompatibilnost naših zamisli o njoj, sa njenim vlastitim svojstvima. Ali... Nije sve u životu znanost. Primjerice, prešli ste cestu gdje se ne smije, pa vam policajac počne pisati kaznenu prijavu. Na sve se moguće načine vadite; te ste na socijalnoj pomoći, beskućnik, u dugovima, švorc,..., a on vam hladnokrvno – kao što to samo murija umije – odvrati: „Ne mislite valjda da zakoni za vas ne vrijede?“. Naizgled je jasno da su zakoni obavezni za sve, jer kud bi nas odvelo njihovo nepoštivanje? Ipak, to je istina samo na formalnoj (pravno normativnoj), ali ne i suštinskoj (etičkoj) razini. Jer, iznad svakog pravnog propisa postoji još vrhovniji zakon – moralni zakon u nama. Zakoni su ljudske tvorevine koje, ovisno o vladajućem sistemu i društvenim elitama, propisuje sam čovjek; mogu biti svakojaki, a sama činjenica da su dio pravnog sustava neke zemlje apriorno nas ne može prinuditi da ih moramo uvažavati (to čine sankcije, koje su upravo stoga i uvedene). Ako ste poštivali „Zakonsku odredbu o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda“ (1, 2), bili ste lojalni državljanin koji poštuje zakone svoje zemlje, ali totalna gnjida od čovjeka! Daklem, ono što želim reći je, da štovanje zakona u svojoj suštini isključivo ovisi o tome jesu li kompatibilni sa humanističkom etikom, a ne zato jer su proglašeni obaveznima; ne jedan prekršitelj koji ih je zanemario u korist čovječnosti leži između rešetaka ili je podvrgnut progonu „pravne države“ (Snowden, Assange, Ankica Lepej itd.).
No, pustimo se politike. Ustvari, želim o jeziku, točnije o lektorima kao vrhunskim jezičnim sudijama koji si uzimaju pravo masakrirati svaki tekst koji se ne uklapa u njihovu zamisao o jezičnoj podobnosti i pravopisnim pravilima. Lektori se istovremeno igraju i jezične policije i sudija koji ne propuštaju tekst u javnost (naravno, mislim na ozbiljne tekstove, od novinskih članaka do doktorskih disertacija i literarnih djela) ukoliko ne zadovoljavaju pravila koja oni sasvim restriktivno tumače. Podvrgavajući životnu rasprostranjenost lingvističkih termina vlastitoj prosudbi, nastoje život ukalupiti u svoje sheme, propise i pravila koja se ne jednom – najčešće ovisno o novim pravovjernim politikama – preko noći znaju promijeniti, podjednako srčano braneći ono što su do jučer napadali. Ako su Honduras i El Salvador svojevremeno vodili „nogometni rat“ (nogomet je bio tek povod u sukobu interesa velikih međunarodnih korporacija), moglo bi se reći da u području regije vodimo tihe „jezične ratove“ (također tek kao sekundarnu manifestaciju primarnijih razloga), a još ne tako davno nije samo jedan život izgubljen zbog tuđe jezične ortodoksije u koju se nije uklapao.
Povod tekstu je svojevremeno objavljeni članak u čijem se naslovu našla riječca „jeli“, nakon nekoliko dana promijenjena u „je li“ – jer je navodno tako pravilno, pa su čitaoci kao opravdano reagirali (ne na suštinu teksta već na pustu formu, vođeni svojom isključivošću, da ih poštedim poslijednjih desetljeća pogodnijeg izraza). Ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na „dali – da li“ prepirke inicirane od kroatista purista, što je (barem za sada) završilo davanjem dozvole korisnicima (zamislite – netko mi je dozvolio!) da se opredijele po vlastitom nahođenju. U „hrvatskom“ jeziku uobičajeno je korišćenje oblika „je li“, međutim termin uobičajeno ne implicira da me se može bilo kako – sem lektorskim nasiljem – obavezati na korišćenje prevladavajućeg oblika. Pretražimo li pomoću Googleove tražilice internet, doći ćemo do podatka da se oblik jeli javlja 8 560 000 puta, dok na verziju je li otpada 138 000 000 rezultata. Daklem, odnos je oko 16:1 u korist raširenije inačice, što niukoliko ne dozvoljava da korisnike sastavljenog oblika pisanja – bez obzira što internet vrvi nepismenjacima – proglasimo nepismenima, te im u „kaznenoj ekspediciji“ idemo ispravljati tesktove. Ma koliko lektori mahali diplomama i titulama koje im, navodno, na to daju neporecivo pravo. Pretražimo li malo tzv. Hrvatsku jezičnu riznicu „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ (organizaciju koja je izdala najnoviji, kompromisni hrvatski pravopis, a uz podršku ministarstva radi na Zakonu o hrvatskom jeziku – što je kod naprednih lingvista baš ne čini suviše omiljenom) koja daje učestalost određenih jezičnih oblika u tekstovima hrvatskih pisaca, odmah ćemo zamijetiti da većina njih koristi oblik je li, ali ima i suprotnih primjera i to ne kod internetskih polupismenjaka, već uvaženih autora. Primjerice:
- „Jeli dakle čudo, što me je ovo slavje ljudskog duha na toliko zanimalo, da sam od neuzterpljivosti teran, bez obzira na bon ton, kroz pukotine tarabah povirio?“
- „Jeli dakle čudo, što terpljivost moju dulje jošte dražiti nisam imo volje.“ (Antun Nemčić, „Putositnice“)
- „A kako ste, jeli bolje?“ (Mirko Bogović. „Matija Gubec: kralj seljački“)
- „Jeli bi se nakukala;
Mala ptica, moja duša” (August Šenoa, „Izabrane pjesne“)
- “Jeli pobjednikom Muhamed ili Sulejman?” (Velimir Deželić, “U službi kalifa: historijski roman iz dobe hrvatske straže u Španiji”)
- “"Bože, Bože! jeli li je zbilja uzeo!"- bijedno i očajno otimahu mu se usklici, te bi lamao rukama i sklapao ih nad glavom.” (Ksaver Šandor, “U noći – svagdašnja povijest iz hrvatskog života”)
- “O žviri! Jeli, a? Ja se prenuh.” (Vladimir Nazor, “ Priče s ostrva, iz grada i sa planine“)
- “Jeli babi treba dati da se nacugla?“ (Ivan Dončević, „Mirotvorci“)
- „Vjerujem da ni sve zdravstvene komisije ne kušaju od toga, jeli Petre?“, (Vladan Desnica, „Proljeće Ivana Galeba“)
- „Jeli umire ili se preporađa?” (Jaroslav Šidak, “Ivan Mažuranić kao političar”)
Da ne duljimo dalje, ovo bi trebalo biti dovoljno napasnim pravovjernim lektorima, da se osim ispravljanja suvremenijih tekstova napopaste i na trančiranje djela velikana hrvatske književnosti, jer – čini se - neizmjerno uživaju u svom mesarskom poslu. Daklem, što se mene tiče, nasuprot njihovoj hvale vrijednoj stručnoj spremi, moj je laicizam nizanjem spomenutih primjera obračunao sa njima. Dame i gospodo lektori, okanite se mojih tekstova i prihvatite se pametnija posla!
Kako ne bi pomislili da se tu neki laički nevježa iz povrijeđenosti i sujete latio kritike časnog zanimanja jezičkih usmjeritelja (i prema najegzotičnijim smjerovima), da vidimo što o lektorstvu i njegovim poslenicima misle neki suvremeni stručnjaci koji zastupaju ideju slobodnog, neprisiljenog razvoja jezika. Razvoju jezika više doprinosi svakodnevica i djela književnih velikana, negoli svi ujedinjeni napori lingvista koji su promašili bit svojega zanata: ne propisivati, već opisivati jezična obilježja. No, kao da mnogi vole sebe radije zamišljati na zapovjednim linijama, negoli da skromno i znanstveno stručno rade svoj posao. Evo što kaže ugledna jezikoslovka Snježana Kordić:
“…Pisci bi mogli zahtijevati da im se knjige ne lektoriraju, a novinari za svaku promjenu zatražiti objašnjenje i pozvati se na Povelju Ujedinjenih naroda. Postoje, primjerice, točni datumi kad su na HRT-u pojedine riječi proglašavane nepoželjnima, kada je "šamar" zamijenila "pljuska". U medijima je situacija toliko apsurdna da su pokušavali lektorirati tekstove jezikoslovca Dubravka Škiljana. Meni su '95., '96. još pristajali objaviti nelektorirane tekstove, uz napomenu da nisu lektorirani. Dvije godine kasnije to više nije bilo moguće…
…Treba ukinuti lektorske službe, i reformirati ili rasformirati Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Oni nemaju legitimitet ni od građana ni od znanosti. Na tome bi se moglo dovoljno uštedjeti da se studentima omogući besplatno studiranje. Osim toga, nikom ne preporučujem da kupuje rječnike, gramatike i pravopise koji se objavljuju kao na tekućoj traci. Većinu je ljudi, doduše, ta euforija već odavno napustila, ali kupuju ih knjižnice, i razne druge institucije. Jednako kao što djeca moraju kupovati udžbenike koji se neprekidno mijenjaju…
…U doba današnje kompjutorske tehnologije za takve je intervencije dovoljan kompjutorski program koji provjerava pogreške. Osim toga, postoji i sustav samoregulacije: ako ne govorite dobro, ljudi vas neće slušati. Ako pak ne pišete dobro, neće vas čitati. U Njemačkoj nema lektora, nego postoje redaktori teksta, što je vrlo korisna stvar: oni savjetuju autoru kako da tekst učini jasnijim, nude bolja stilska rješenja…”
Tome bih dodao, da unatoč kompjuterskoj provjeri teksta, na autoru ostaje da između ponuđenih varijanti izabere koja mu lično odgovara - pa čak i onu koja nije uključena u spelling checker – jer kreativnost autora ima prvenstvo kako nad mašinskim, tako i nad ljudksim lektorima. Prevoditeljica Giga Gračan, također je vrlo odlučna:
“Lektor može, i treba, pomoći izvornom autoru i prevodiocu samo i eventualno što se tiče interpunkcije. Pa valjda upuštanje u pisalačku ili prevodilačku rabotu osnovnu razinu znanja gramatike podrazumijeva, štoviše nalaže. I dakako, može pomoći slijedom one izreke “čovjek i magarac više znaju nego magarac", pa su tu još jedne oči”
Ja bih išao i dalje; lektor eventualno može pomoći autoru u vezi interpunkcija, tek savjetujući se s njim, a nikako na vlastitu ruku. Sam imam ponajviše teškoća upravo sa zarezima; naime oni na nekin način određuju psihološke modalitete autorova izražavanja. Način na koji doživljava ono što želi prenijeti čitaocu kao i tempo kojim putuje rečenicom, i tu je naprosto zločin da originalni autorov pristup svome tekstu bude modificiran suhim pravopisnim pravilima. Autor je onaj koji stavljanjem interpunkcije upućuje štioce gdje trebaju predahnuti; točka zarez određuje neku drukčiju cezuru u čitanju, spojnica nešto sasvim treće, itd. Ritam rečenice ovisi (među ostalim) o postavljanju interpunkcija, i svojevoljnim lektoriranjem utječe se na promjenu autorova doživljaja koji nam on želi prenijeti. One reguliraju „disanje“ rečenice, kao odraz disanja autorove psihe; tko se to usuđuje nametati mu ritam njegova kreativnog daha? Sasvim jednostavna, malo osuvremenjena ilustracija čestog lingvističkog primjera kako je interpunkcija neobično važna, s tim što mnogi ovdje ne prepoznaju njenu važnost za autora i čitatelja već isključivo za formalnu strukturu rečenice podređenu njima propisanim pravilima. Pogledajmo jednu te istu rečenicu (inače, aforizam), napisanu trima različitim autorima:
Izgubljeni zarez ili – žderite se momci:
Tuđmana za zločine suditi ne treba, Miloševića osuditi!
Izgubljeni zarez ili – žderite se momci:
Tuđmana za zločine suditi, ne treba Miloševića osuditi!
Izgubljeni zarez ili – žderite se momci:
Tuđmana za zločine suditi ne treba Miloševića osuditi!
S obzirom na položaj zareza, mogli bismo zaključiti kako je prvu pisao hrvatski a drugu srbijanski šovinist, dok je treća originalna aforističareva, namjerno ostavljena bez zareza kako bi se podvukla njena paradoksalna ironija. I sad, što se ovdje ima petljati bilo koji dotjerivač originalnog rukopisa, premještajući zarez kako mu se, da prostite – sprdne! Autor ja pravi gazda svog izražajnog sredstva – rečenice - i za pretpostaviti je da on s razlogom stavlja interpunkciju tamo gdje njemu odgovara, pa cijeneći tu njegovu slobodu moramo dopustiti da ispravno (po smislu, formi i psihološkom dojmu) prenese svoju poruku čitaocima. Dakako, reći će mogi kako su lektori potrebni zbog totalno nepismenih autora, no vjerujem da među ozbiljnim stvarateljima takvih niti nema; uostalom to sasvim lako može otkriti i urednik edicije u kojoj autor želi objavljivati. Kao prilog stavu da su lektori uglavnom bespotrebni i glede premještanja interpunkcija (po vlastitom nahođenju) je i trend uveliko prisutan u suvremenoj poeziji. Pišu se pjesme bez bilo kakvih interpunkcija, što ostavlja čitaocu na volju da ih sam postavlja, prema vlastitom psihičkom doživljaju pjesme. Ipak, meni se taj „stil“ ne sviđa previše, iz razloga što poeziju doživljavam kao udarac malja koji mora neposredno djelovati na čitatelja. Ukoliko on kod čitanja – umjesto da je primarno šokiran doživljajem - mora voditi računa o vlastitom postavljanju točaka, zareza, dvotočki ili točk-zareza, samo se umanjuje djelovanje stihova na njega. Imam dojam da autor ipak ne smije dopustiti toliku slobodu interpretacije, ukoliko zaista želi prenijeti svoj doživljaj, a ne prepustiti ga tumačenju čitatelja. Niz drugih suvremenih lingvista ima slične stavove o lektorima (primjerice Mate Kapović ih naziva „cenzorskom pješadijom“), to svatko može istražiti, pa nećemo više o tome.
Lektori su, posebno leteći na krilima nacionalšovinističkih raspoloženja i podržani podjednakim vladama zemalja regije (posebno Hrvatske), preuzeli više prava no im pripada, jer kreativnost je kao suština ponad formalnog načina njenog izražavanja. Na jednog, jedinog, jedinstvenog i neponovljivog Dostojevskog dolazi hiljade kritičara koji, kiteći se svojim doktoratima i inim titulama zasnivaju svoju egzistenciju na prežvakavanju djela genija kome nisu ni do gležnjeva (što ćemo tek reći o slučajevima kad autori, nasuprot diplomama nakrcanim tumačima i kritičarima njihova djela, nisu imali nikakvo formalno obrazovanje?). Ma koliko ih se skupilo s druge strane vage, Dostojevski će ih uvijek prevagnuti. Time ne želim umanjiti stručnost spomenutih na suprotnom tasu tezulje; samo želim upozoriti da bi i oni morali shvatiti svoje mjesto i sukladno tome se postaviti. Mislite li da djela ruskog pisca nisu obilovala izrazima na koje su se kod tiskanja žustri lektori napopastili poput termita? Ili čak i najbanalnijih pravopisnih pogrešaka? Pažljiviji čitaci zamijetili su da u svojim tekstovima ne koristim ni jednu „pravovjernu“ standardnu verziju zajedničkog jezika, već miješam izraze kako mi odgovara. I da mi tu sad lektori počnu soliti pamet? Kaže mi poznata jezikoslovka: „Ne obaziri se ti ništa na lektore. Tko drugoga ispravlja, taj samo pokazuje da ne zna da je varijacija u jeziku najnormalnija stvar.“. Nađe se i slučajnih pravopisnih pogrešaka u brzini načinjenih, zadesi se koji „če“ umjesto „će“ na što će oni kojima je važnija takva formalna egzotika ustati na stražnje noge. Neki pak će shvatiti, znajući da Slovenci ni nemaju „ć“, kako je sve tako relativno da se nema smisla uzbuđivati oko banalnosti. Zamislite da sam napisao „Teoriju relativnost“, jezikom koji vrvi od pravopisnih i gramatičkih nepravilnosti – bi li to promijenilo njenu revolucionarnu suštinu? Bi li se izgubili u traženju izražajnih nepravilnosti, ne shvaćajući njenu bit? Na žalost, i premnogi – da.
Kao što rekoh, u principu ne volim ljude koji mi nalažu što i kako činiti (političare, popove, lektore i ine preuzetno dogmatične tipove). Iznad esencijalnog humanističkog morala i vlastitih prosudbi osoba baziranih na njemu, ne postoje ni Bog, ni Sabor, ni predsjednici republika, ni zakoni, a kamoli lektori i slični „mali Napoleoni“. Konačna odluka je uvijek na pojedincu, za što – naravno – on može snositi i vrlo neugodne, pa i smrtonosne posljedice. Ipak, povijest je prepuna primjera (doduše, minorno zastupljenih u odnosu na ukupno stanovništvo) kad se ljudi – obično nazivani hereticima - vođeni upravo takvom etikom nisu pokorili zakonima ili pritiscima većine, pokazujući da je izbor uvijek i jedino na pravom čovjeku - Čovjeku. Bruno je izabrao lomaču, More obezglavljivanje, Platon otrov, Maksimilijan Kolbe svoju smrt za život logoraša, prije uvođenja prigovora savjesti mnoštvo Jehovinih svjedoka je radije biralo zatvor noli obaveznu vojnu sužbu, itd. Ljudi stamenog moralnog integriteta i kreativni stvaratelji bi trebali biti na ogled pučanstvu, a ne oni jadni prebiratelji pokvarenog graška u izvrsnom varivu, da se slikovito izrazim. Pitate li se, kako sam od lektora završio na moralu, odgovor je jednostavan. Humanistički moral nije dio pritiska sredine, nije prisilno inkorporiran u čovjeka – on je sastavnica njegove biti usvojena bez dekreta, zakonskih prisila ili društvenih pritisaka, i kao takav dio njegove slobode odlučivanja i proturječenja svim prinudama. Pa i onim oholih lingvističkih i lektorskih sveznadara, koji svojim uplitanjima vrše atak na izražajnu slobodu autora.
A sad, prepuštam svoj tekst na čitanje, shvaćanje, ignoriranje ili čerečenje – kako vam volja!
Oj lektori, jadna li vam majka!
Ne volim pravovjernu isključivost, ma o kojoj se vrsti radilo. No, to ne znači kako odbacujem svako dosljedno i racionalno zastupanje ideja i stavova, ma na kojem se području vrši; samo mi se gadi automatsko izopćenje onih koji ih se ne drže poput „bezgriješnog“ Svetog pisma. „Neka cvjeta tisuću cvjetova, neka se natječe hiljadu škola mišljenja“ - reče svojevremeno Mao Tse-ung za mene sasvim prihvatljivu misao, doduše tumačenu na bezbroj načina. Znanost, nakon završetka „takmičenja“ – sporenja – oko nekog neriješenog problema, mora konačno dovesti do opće prihvatljivih i dokazivih stavova, opovrgavanje kojih bi bio izraziti čin ludosti. Posebno u prirodnim naukama, natura je poslijednji kriterij istinitosti – ona provjerava kompatibilnost naših zamisli o njoj, sa njenim vlastitim svojstvima. Ali... Nije sve u životu znanost. Primjerice, prešli ste cestu gdje se ne smije, pa vam policajac počne pisati kaznenu prijavu. Na sve se moguće načine vadite; te ste na socijalnoj pomoći, beskućnik, u dugovima, švorc,..., a on vam hladnokrvno – kao što to samo murija umije – odvrati: „Ne mislite valjda da zakoni za vas ne vrijede?“. Naizgled je jasno da su zakoni obavezni za sve, jer kud bi nas odvelo njihovo nepoštivanje? Ipak, to je istina samo na formalnoj (pravno normativnoj), ali ne i suštinskoj (etičkoj) razini. Jer, iznad svakog pravnog propisa postoji još vrhovniji zakon – moralni zakon u nama. Zakoni su ljudske tvorevine koje, ovisno o vladajućem sistemu i društvenim elitama, propisuje sam čovjek; mogu biti svakojaki, a sama činjenica da su dio pravnog sustava neke zemlje apriorno nas ne može prinuditi da ih moramo uvažavati (to čine sankcije, koje su upravo stoga i uvedene). Ako ste poštivali „Zakonsku odredbu o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda“ (1, 2), bili ste lojalni državljanin koji poštuje zakone svoje zemlje, ali totalna gnjida od čovjeka! Daklem, ono što želim reći je, da štovanje zakona u svojoj suštini isključivo ovisi o tome jesu li kompatibilni sa humanističkom etikom, a ne zato jer su proglašeni obaveznima; ne jedan prekršitelj koji ih je zanemario u korist čovječnosti leži između rešetaka ili je podvrgnut progonu „pravne države“ (Snowden, Assange, Ankica Lepej itd.).
No, pustimo se politike. Ustvari, želim o jeziku, točnije o lektorima kao vrhunskim jezičnim sudijama koji si uzimaju pravo masakrirati svaki tekst koji se ne uklapa u njihovu zamisao o jezičnoj podobnosti i pravopisnim pravilima. Lektori se istovremeno igraju i jezične policije i sudija koji ne propuštaju tekst u javnost (naravno, mislim na ozbiljne tekstove, od novinskih članaka do doktorskih disertacija i literarnih djela) ukoliko ne zadovoljavaju pravila koja oni sasvim restriktivno tumače. Podvrgavajući životnu rasprostranjenost lingvističkih termina vlastitoj prosudbi, nastoje život ukalupiti u svoje sheme, propise i pravila koja se ne jednom – najčešće ovisno o novim pravovjernim politikama – preko noći znaju promijeniti, podjednako srčano braneći ono što su do jučer napadali. Ako su Honduras i El Salvador svojevremeno vodili „nogometni rat“ (nogomet je bio tek povod u sukobu interesa velikih međunarodnih korporacija), moglo bi se reći da u području regije vodimo tihe „jezične ratove“ (također tek kao sekundarnu manifestaciju primarnijih razloga), a još ne tako davno nije samo jedan život izgubljen zbog tuđe jezične ortodoksije u koju se nije uklapao.
Povod tekstu je svojevremeno objavljeni članak u čijem se naslovu našla riječca „jeli“, nakon nekoliko dana promijenjena u „je li“ – jer je navodno tako pravilno, pa su čitaoci kao opravdano reagirali (ne na suštinu teksta već na pustu formu, vođeni svojom isključivošću, da ih poštedim poslijednjih desetljeća pogodnijeg izraza). Ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na „dali – da li“ prepirke inicirane od kroatista purista, što je (barem za sada) završilo davanjem dozvole korisnicima (zamislite – netko mi je dozvolio!) da se opredijele po vlastitom nahođenju. U „hrvatskom“ jeziku uobičajeno je korišćenje oblika „je li“, međutim termin uobičajeno ne implicira da me se može bilo kako – sem lektorskim nasiljem – obavezati na korišćenje prevladavajućeg oblika. Pretražimo li pomoću Googleove tražilice internet, doći ćemo do podatka da se oblik jeli javlja 8 560 000 puta, dok na verziju je li otpada 138 000 000 rezultata. Daklem, odnos je oko 16:1 u korist raširenije inačice, što niukoliko ne dozvoljava da korisnike sastavljenog oblika pisanja – bez obzira što internet vrvi nepismenjacima – proglasimo nepismenima, te im u „kaznenoj ekspediciji“ idemo ispravljati tesktove. Ma koliko lektori mahali diplomama i titulama koje im, navodno, na to daju neporecivo pravo. Pretražimo li malo tzv. Hrvatsku jezičnu riznicu „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ (organizaciju koja je izdala najnoviji, kompromisni hrvatski pravopis, a uz podršku ministarstva radi na Zakonu o hrvatskom jeziku – što je kod naprednih lingvista baš ne čini suviše omiljenom) koja daje učestalost određenih jezičnih oblika u tekstovima hrvatskih pisaca, odmah ćemo zamijetiti da većina njih koristi oblik je li, ali ima i suprotnih primjera i to ne kod internetskih polupismenjaka, već uvaženih autora. Primjerice:
- „Jeli dakle čudo, što me je ovo slavje ljudskog duha na toliko zanimalo, da sam od neuzterpljivosti teran, bez obzira na bon ton, kroz pukotine tarabah povirio?“
- „Jeli dakle čudo, što terpljivost moju dulje jošte dražiti nisam imo volje.“ (Antun Nemčić, „Putositnice“)
- „A kako ste, jeli bolje?“ (Mirko Bogović. „Matija Gubec: kralj seljački“)
- „Jeli bi se nakukala;
Mala ptica, moja duša” (August Šenoa, „Izabrane pjesne“)
- “Jeli pobjednikom Muhamed ili Sulejman?” (Velimir Deželić, “U službi kalifa: historijski roman iz dobe hrvatske straže u Španiji”)
- “"Bože, Bože! jeli li je zbilja uzeo!"- bijedno i očajno otimahu mu se usklici, te bi lamao rukama i sklapao ih nad glavom.” (Ksaver Šandor, “U noći – svagdašnja povijest iz hrvatskog života”)
- “O žviri! Jeli, a? Ja se prenuh.” (Vladimir Nazor, “ Priče s ostrva, iz grada i sa planine“)
- “Jeli babi treba dati da se nacugla?“ (Ivan Dončević, „Mirotvorci“)
- „Vjerujem da ni sve zdravstvene komisije ne kušaju od toga, jeli Petre?“, (Vladan Desnica, „Proljeće Ivana Galeba“)
- „Jeli umire ili se preporađa?” (Jaroslav Šidak, “Ivan Mažuranić kao političar”)
Da ne duljimo dalje, ovo bi trebalo biti dovoljno napasnim pravovjernim lektorima, da se osim ispravljanja suvremenijih tekstova napopaste i na trančiranje djela velikana hrvatske književnosti, jer – čini se - neizmjerno uživaju u svom mesarskom poslu. Daklem, što se mene tiče, nasuprot njihovoj hvale vrijednoj stručnoj spremi, moj je laicizam nizanjem spomenutih primjera obračunao sa njima. Dame i gospodo lektori, okanite se mojih tekstova i prihvatite se pametnija posla!
Kako ne bi pomislili da se tu neki laički nevježa iz povrijeđenosti i sujete latio kritike časnog zanimanja jezičkih usmjeritelja (i prema najegzotičnijim smjerovima), da vidimo što o lektorstvu i njegovim poslenicima misle neki suvremeni stručnjaci koji zastupaju ideju slobodnog, neprisiljenog razvoja jezika. Razvoju jezika više doprinosi svakodnevica i djela književnih velikana, negoli svi ujedinjeni napori lingvista koji su promašili bit svojega zanata: ne propisivati, već opisivati jezična obilježja. No, kao da mnogi vole sebe radije zamišljati na zapovjednim linijama, negoli da skromno i znanstveno stručno rade svoj posao. Evo što kaže ugledna jezikoslovka Snježana Kordić:
“…Pisci bi mogli zahtijevati da im se knjige ne lektoriraju, a novinari za svaku promjenu zatražiti objašnjenje i pozvati se na Povelju Ujedinjenih naroda. Postoje, primjerice, točni datumi kad su na HRT-u pojedine riječi proglašavane nepoželjnima, kada je "šamar" zamijenila "pljuska". U medijima je situacija toliko apsurdna da su pokušavali lektorirati tekstove jezikoslovca Dubravka Škiljana. Meni su '95., '96. još pristajali objaviti nelektorirane tekstove, uz napomenu da nisu lektorirani. Dvije godine kasnije to više nije bilo moguće…
…Treba ukinuti lektorske službe, i reformirati ili rasformirati Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Oni nemaju legitimitet ni od građana ni od znanosti. Na tome bi se moglo dovoljno uštedjeti da se studentima omogući besplatno studiranje. Osim toga, nikom ne preporučujem da kupuje rječnike, gramatike i pravopise koji se objavljuju kao na tekućoj traci. Većinu je ljudi, doduše, ta euforija već odavno napustila, ali kupuju ih knjižnice, i razne druge institucije. Jednako kao što djeca moraju kupovati udžbenike koji se neprekidno mijenjaju…
…U doba današnje kompjutorske tehnologije za takve je intervencije dovoljan kompjutorski program koji provjerava pogreške. Osim toga, postoji i sustav samoregulacije: ako ne govorite dobro, ljudi vas neće slušati. Ako pak ne pišete dobro, neće vas čitati. U Njemačkoj nema lektora, nego postoje redaktori teksta, što je vrlo korisna stvar: oni savjetuju autoru kako da tekst učini jasnijim, nude bolja stilska rješenja…”
Tome bih dodao, da unatoč kompjuterskoj provjeri teksta, na autoru ostaje da između ponuđenih varijanti izabere koja mu lično odgovara - pa čak i onu koja nije uključena u spelling checker – jer kreativnost autora ima prvenstvo kako nad mašinskim, tako i nad ljudksim lektorima. Prevoditeljica Giga Gračan, također je vrlo odlučna:
“Lektor može, i treba, pomoći izvornom autoru i prevodiocu samo i eventualno što se tiče interpunkcije. Pa valjda upuštanje u pisalačku ili prevodilačku rabotu osnovnu razinu znanja gramatike podrazumijeva, štoviše nalaže. I dakako, može pomoći slijedom one izreke “čovjek i magarac više znaju nego magarac", pa su tu još jedne oči”
Ja bih išao i dalje; lektor eventualno može pomoći autoru u vezi interpunkcija, tek savjetujući se s njim, a nikako na vlastitu ruku. Sam imam ponajviše teškoća upravo sa zarezima; naime oni na nekin način određuju psihološke modalitete autorova izražavanja. Način na koji doživljava ono što želi prenijeti čitaocu kao i tempo kojim putuje rečenicom, i tu je naprosto zločin da originalni autorov pristup svome tekstu bude modificiran suhim pravopisnim pravilima. Autor je onaj koji stavljanjem interpunkcije upućuje štioce gdje trebaju predahnuti; točka zarez određuje neku drukčiju cezuru u čitanju, spojnica nešto sasvim treće, itd. Ritam rečenice ovisi (među ostalim) o postavljanju interpunkcija, i svojevoljnim lektoriranjem utječe se na promjenu autorova doživljaja koji nam on želi prenijeti. One reguliraju „disanje“ rečenice, kao odraz disanja autorove psihe; tko se to usuđuje nametati mu ritam njegova kreativnog daha? Sasvim jednostavna, malo osuvremenjena ilustracija čestog lingvističkog primjera kako je interpunkcija neobično važna, s tim što mnogi ovdje ne prepoznaju njenu važnost za autora i čitatelja već isključivo za formalnu strukturu rečenice podređenu njima propisanim pravilima. Pogledajmo jednu te istu rečenicu (inače, aforizam), napisanu trima različitim autorima:
Izgubljeni zarez ili – žderite se momci:
Tuđmana za zločine suditi ne treba, Miloševića osuditi!
Izgubljeni zarez ili – žderite se momci:
Tuđmana za zločine suditi, ne treba Miloševića osuditi!
Izgubljeni zarez ili – žderite se momci:
Tuđmana za zločine suditi ne treba Miloševića osuditi!
S obzirom na položaj zareza, mogli bismo zaključiti kako je prvu pisao hrvatski a drugu srbijanski šovinist, dok je treća originalna aforističareva, namjerno ostavljena bez zareza kako bi se podvukla njena paradoksalna ironija. I sad, što se ovdje ima petljati bilo koji dotjerivač originalnog rukopisa, premještajući zarez kako mu se, da prostite – sprdne! Autor ja pravi gazda svog izražajnog sredstva – rečenice - i za pretpostaviti je da on s razlogom stavlja interpunkciju tamo gdje njemu odgovara, pa cijeneći tu njegovu slobodu moramo dopustiti da ispravno (po smislu, formi i psihološkom dojmu) prenese svoju poruku čitaocima. Dakako, reći će mogi kako su lektori potrebni zbog totalno nepismenih autora, no vjerujem da među ozbiljnim stvarateljima takvih niti nema; uostalom to sasvim lako može otkriti i urednik edicije u kojoj autor želi objavljivati. Kao prilog stavu da su lektori uglavnom bespotrebni i glede premještanja interpunkcija (po vlastitom nahođenju) je i trend uveliko prisutan u suvremenoj poeziji. Pišu se pjesme bez bilo kakvih interpunkcija, što ostavlja čitaocu na volju da ih sam postavlja, prema vlastitom psihičkom doživljaju pjesme. Ipak, meni se taj „stil“ ne sviđa previše, iz razloga što poeziju doživljavam kao udarac malja koji mora neposredno djelovati na čitatelja. Ukoliko on kod čitanja – umjesto da je primarno šokiran doživljajem - mora voditi računa o vlastitom postavljanju točaka, zareza, dvotočki ili točk-zareza, samo se umanjuje djelovanje stihova na njega. Imam dojam da autor ipak ne smije dopustiti toliku slobodu interpretacije, ukoliko zaista želi prenijeti svoj doživljaj, a ne prepustiti ga tumačenju čitatelja. Niz drugih suvremenih lingvista ima slične stavove o lektorima (primjerice Mate Kapović ih naziva „cenzorskom pješadijom“), to svatko može istražiti, pa nećemo više o tome.
Lektori su, posebno leteći na krilima nacionalšovinističkih raspoloženja i podržani podjednakim vladama zemalja regije (posebno Hrvatske), preuzeli više prava no im pripada, jer kreativnost je kao suština ponad formalnog načina njenog izražavanja. Na jednog, jedinog, jedinstvenog i neponovljivog Dostojevskog dolazi hiljade kritičara koji, kiteći se svojim doktoratima i inim titulama zasnivaju svoju egzistenciju na prežvakavanju djela genija kome nisu ni do gležnjeva (što ćemo tek reći o slučajevima kad autori, nasuprot diplomama nakrcanim tumačima i kritičarima njihova djela, nisu imali nikakvo formalno obrazovanje?). Ma koliko ih se skupilo s druge strane vage, Dostojevski će ih uvijek prevagnuti. Time ne želim umanjiti stručnost spomenutih na suprotnom tasu tezulje; samo želim upozoriti da bi i oni morali shvatiti svoje mjesto i sukladno tome se postaviti. Mislite li da djela ruskog pisca nisu obilovala izrazima na koje su se kod tiskanja žustri lektori napopastili poput termita? Ili čak i najbanalnijih pravopisnih pogrešaka? Pažljiviji čitaci zamijetili su da u svojim tekstovima ne koristim ni jednu „pravovjernu“ standardnu verziju zajedničkog jezika, već miješam izraze kako mi odgovara. I da mi tu sad lektori počnu soliti pamet? Kaže mi poznata jezikoslovka: „Ne obaziri se ti ništa na lektore. Tko drugoga ispravlja, taj samo pokazuje da ne zna da je varijacija u jeziku najnormalnija stvar.“. Nađe se i slučajnih pravopisnih pogrešaka u brzini načinjenih, zadesi se koji „če“ umjesto „će“ na što će oni kojima je važnija takva formalna egzotika ustati na stražnje noge. Neki pak će shvatiti, znajući da Slovenci ni nemaju „ć“, kako je sve tako relativno da se nema smisla uzbuđivati oko banalnosti. Zamislite da sam napisao „Teoriju relativnost“, jezikom koji vrvi od pravopisnih i gramatičkih nepravilnosti – bi li to promijenilo njenu revolucionarnu suštinu? Bi li se izgubili u traženju izražajnih nepravilnosti, ne shvaćajući njenu bit? Na žalost, i premnogi – da.
Kao što rekoh, u principu ne volim ljude koji mi nalažu što i kako činiti (političare, popove, lektore i ine preuzetno dogmatične tipove). Iznad esencijalnog humanističkog morala i vlastitih prosudbi osoba baziranih na njemu, ne postoje ni Bog, ni Sabor, ni predsjednici republika, ni zakoni, a kamoli lektori i slični „mali Napoleoni“. Konačna odluka je uvijek na pojedincu, za što – naravno – on može snositi i vrlo neugodne, pa i smrtonosne posljedice. Ipak, povijest je prepuna primjera (doduše, minorno zastupljenih u odnosu na ukupno stanovništvo) kad se ljudi – obično nazivani hereticima - vođeni upravo takvom etikom nisu pokorili zakonima ili pritiscima većine, pokazujući da je izbor uvijek i jedino na pravom čovjeku - Čovjeku. Bruno je izabrao lomaču, More obezglavljivanje, Platon otrov, Maksimilijan Kolbe svoju smrt za život logoraša, prije uvođenja prigovora savjesti mnoštvo Jehovinih svjedoka je radije biralo zatvor noli obaveznu vojnu sužbu, itd. Ljudi stamenog moralnog integriteta i kreativni stvaratelji bi trebali biti na ogled pučanstvu, a ne oni jadni prebiratelji pokvarenog graška u izvrsnom varivu, da se slikovito izrazim. Pitate li se, kako sam od lektora završio na moralu, odgovor je jednostavan. Humanistički moral nije dio pritiska sredine, nije prisilno inkorporiran u čovjeka – on je sastavnica njegove biti usvojena bez dekreta, zakonskih prisila ili društvenih pritisaka, i kao takav dio njegove slobode odlučivanja i proturječenja svim prinudama. Pa i onim oholih lingvističkih i lektorskih sveznadara, koji svojim uplitanjima vrše atak na izražajnu slobodu autora.
A sad, prepuštam svoj tekst na čitanje, shvaćanje, ignoriranje ili čerečenje – kako vam volja!
|
| ||||
16.10.2013.
U potrazi za zagubljenim horizontima
Ljudsko društvo je kudikamo kompleksnije od svijeta elementarnih čestica, stoga ni ne čudi kako prve možemo plauzibilno uključiti u naša opća shvaćanja o strukturi prirode, dok se oko pokušaja teorijskog shvaćanja društva od davnina lome koplja. Nije niti izvjesno da će nam takav poduhvat ikada u potpunosti uspjeti. Previše je uzajamnih interakcija vođenih interesima jedinki i grupa; sem toga članovi ljudskog društva - za razliku od partikula koje tvore cijeli svemir (uključivo i nas) - imaju vlastitu volju koja upravlja njihovim djelovanjem. Društvo, a u još većoj mjeri njegove jedinke, će najvjerojatnije ostati vječna zagonetka ljudskom umu.
Nedavno mi se, moja intelektualna prijateljica – s obzirom da se nikada nismo lično upoznali – žali, iscrpljena naizgled bezuspješnim pokušajima obrazovanja masa te podizanjem njihove socijalne i političke svijesti o vlastitom položaju i skrivenom potencijalu svakoga od nas, kao snazi koja nas može izvući iz beznađa u kojem plivamo: “…potpuno sam umorna i sve mi je dodijalo. Često mislim - čemu sve ovo? Sve je uzalud. Pomalo sam načeta i zdravljem i borbom…”
Na prvi pogled, kao da se dešava obrat – zdvojnost masa zahvatila je nju, umjesto da ona pobudi u njima nadu i vjeru u vlastitu snagu, kao zalog za izvlačenje iz kolektivne depresije. Pa, ipak, ona nastavlja naizgled beznadnu borbu, sada više ne samo sa dešperatnošću društva već i sa vlastitim sumnjama koje razaraju njenu psihu. Iskreno rečeno, u potpunosti se slažem sa njom, a izgledno je da takve sumnje razaraju um i srce svakog poštenog intelektualca, da upotrijebim tu proskribiranu socijalističku sintagmu (jer, pošteni intelektuaci zaista i postoje; samo ih pokušajte sagledati u kontekstu proteklih zbivanja koja su mnogi od nas i sami proživjeli, pa će vam se objasniti). Zaista se posao kojim se ona - i ne samo ona - volonterski bavi, isključivo vođena vlastitom, dokazanom humanističkom etikom i ljudskim poštenjem, doima beznadno donkihotovskim poduhvatom koji ne samo da prolazi mimo većine današnjih, već je pitanje hoće li ga ispravno valorizirati i buduće generacije. Naizgled demokratske promjene u eksjugoslavenskim društvima, pokazale su se kao demonkratske za većinu građana, i kao što to sagledava akademik Vladimir Premec u intervjuu uredniku “Diogena”, široki horizont nade u boljitak svijeta i njegovih stanovnika sužen je do neprepoznatljivosti - do granice gole borbe za preživljavanje u beskrupuloznom kapitalizmu, čineći u darvinističkoj prilagodbi okolnostima i samog pojedinca takvim:
“Vaše pitanje gospodine Hadžialiću izbija iz pora naše zbilje. žedne slobode. Pri tom mislim slobodu kao hranu tijelu da bi uopće opstalo. Zahvaljujući “sjajnim” demagogijama danas imamo slobodu govora, štampe, religije, stranačkih udruživanja, etc. ali slobode nemamo. Mi živimo u lancima nacionalizama umjesto u slobodi nacije i naroda, mi živimo u ropstvu prvobitne akumulacije kapitala pod zastavom i parolom najbezćutnijeg egoizma: u se, na se i poda se, koji ne vidi drugoga kraj sebe, ne čuje drugoga, ne osjeća ni tugu, ni bol, ni radost ni tjeskobu drugoga, kao da smo ljudi kamena srca koji su se faustovski prodali đavlu bez straha od carstva zla. To su zakašnjele forme prvobitne akumulacije kapitala u poraznim pojavama neoliberalnih atributa nakaradno shvaćene globalizacije. Sva dobra koja baštinimo zahvaljujući znanosti zajedničko su dobro svekolikog čovječanstva, a više je no očigledno da nema odgovora na pitanje kako primijeniti znanje na opće dobro u čovječanstvu kakovo je danas. Umjesto strategija i borbe protiv neimaštine i gladi, neki ljudi su izabrali terorizam u borbi za vlast pod krinkom vjere, kao da najjednostavnija istina svih objavljenih vjera ne glasi: Ne ubij! Moje i Vaše generacije sjećaju se godina koje spominjete, jednog vremena sa horizontom nade u još bolje sutra, a svjedoci smo ruine toga svijeta koji je smrvljen u prah i pepeo. Sjećam se mudrog zaziva: “čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka”, a svjestan sam da nam od vremena davnih nije ništa ostalo. Pomišljam naročito na ljestvice vrijednosti…”
Lično sam, ipak, uvjeren da će se, jednog lijepog dana – kad nas više ne bude – desiti promjene (na žalost, krvave) u humanističkom smjeru, ne toliko zbog stečene pameti koliko rad toga što će naši potomci dotjerati “cara do duvara” (ili će im ga drugi dotjerati) pa više neće imati izbora. I prečesto akcija prije izaziva opamećivanje negoli stečena pamet akciju. Ostaje pitanje kojim se vjerojatno muči mnogo mislećih ljudi, pa i moja prijateljica: zar zaista ništa, ama baš ništa ne vrijedi niti ima odjeka ono što pokušavamo? Paradigmatski je primjer ugaslog “Ferala” i njegovih neumornih, nepopustljivih i predaji nesklonih autora, vjerojatno - između četiri zida svoje sobe, nagnutih nad kompjuter – mučenih istim sumnjama. Jesu li njihovi napori izazvali bilo kakvu vidljivu promjenu u društvima kojima su se bavili? Teško, točnije rečeno – tek mikroskopski vidljivu (ali, i to je nešto – reći će optimističniji). Znači li to da nije ništa vrijedilo? Da su tekstovi, vrijeme i životi autora otišli u vjetar, otplutali niz vodu? Najmanje dvije stvari ipak nam ne daju da to kažemo. Prva je ta da su u vremenu laži, himbenosti i zločina promovirali istinu, sasvim nebitno koliko opće prihvaćenu. Jednom bačena u javnost ona je neuništiva. Druga pak se sastoji u tome da su kao “crne ovce”, manjina među povodljivom, blejećom većinom bijelih koje su slijedile svoje “pastire” u vlastiti moralni pad, uspjeli sačuvati duhovni, humanistički integritet. Poput Platona, koga su njegovi suvremenici natjerali na suicid, dok ga se današnje generacije sjećaju s uvažavanjem (uglavnom himbeno, doduše).
Na prvi je pogled čudno vladanje ljudi – većinom vjernika – koji se s jedne strane zaklinju u apsolutne istine, da bi ih potom vlastitim djelovanjem zanijekali. Uostalom, oni bi i dan danas ponovno razapeli Isusa, da se kojim slučajem usudi vratiti među pritajenu rulju. Ako je Bog zaista sveprisutan, svemoguć, sveznajući i svevideći, ne brine li ih činjenica da će – ukoliko zaista vjeruju u svoje mitove – jednog dana njihovo ponašanje stići na naplatu? Ne bojte se, malo ih uznemiruju takve primisli, jer upravo zbog izbjegavanja grizodušja tom sudbinom,
svemogućem su idolu dodijelili velikodušnu karakteristiku oprosta. Koji se tijekom povijesti mogao kupiti za nekoliko srebrnjaka, ili anonimnom ispovjedi u mraku ispovjedaonice s par izmoljenih očenaša kao otkupninom grijehova. Jedina je apsolutna istina - kakav si za života, takav ćeš i umrijeti; dali s pokrovom istine i humanosti ili laži i zloće, svatko sam izabire svojim životom.
S etološkog (dio biologije koji proučava ponašanje) i evolutivnog stajališta, stvari su prilično jasne. Nismo svi evoluirali u jednakoj mjeri, što je još uočljivije u pogledu socijalne evolucije jedinki. Čovjek je danas izvrgnut mnogobrojnim socijalnim pritiscima kojima se većina ne umije oduprijeti, slijedeći svoju još uvijek prevladavajuću “u se, na se i podase” biološku komponentu. Mada se zaklinjemo u sve veću slobodu pojedinaca, kao rezultata društvenog razvoja, ima dosta dilema oko te tvrdnje. Sasvim banalni primjer nam to ilustrira. Kad je naš daleki predak došao u konflikt sa zajednicom (jer čovjek kao društveno biće uvijek živi usred nje) mogao je biti izbačen (i danas postoji mogućnost oduzimanja državljanstva!) ili je svojevoljno napustiti, akoli već nije učinio ono što današnja većina radi – prilagodio se. Tada se pred njim otvaralo široko polje mogućnosti: neometano kretanje, traženje spilje za boravak i lovišta zbog prehrane. Možete li to danas zamisliti, ako prije toga niste zadovoljili niz uvjeta bez kojih vaša “sloboda” ostaje mrtvo slovo na papiru. Pasoš i viza za kretanje po svijetu i novčana potkoženost, kako ne biste morali krasti po supermarketima ili privatnim posjedima, loviti ili ribariti bez dozvole, te neovlašteno naseljavati napuštene zgrade, ili pak ograničeni granicama svoje države spavati po parkovima (dok vas policija ne natjera; u “Hilton”?) te od gladi, žeđi ili hladnoće skapati kao beskućnik (ah, da - socijalna pomoć, već čujem glasove oponenata; osamdesetak Eura mjesečno i prekodnevni izgon – do večernjih sati – iz spavaonica Crvenog križa!). “O lijepa, o slatka, o slobodo!”. Svatko tko umije uzeti u obzir i takav smjer razmišljanja tim će prije cijeniti dosljednost stavova ljudi poput akademika Premeca ili moje prijateljice, unatoč društvenim - a ne rijetko i fizičkim - pritiscima kojima mogu biti izloženi, svijesni što sve mogu izgubiti u nemilosrdnom društvu eksploatatora i prilagođenih.
Moguće je svijet, i život napose, shvatiti poput „Pozornice“:
Kad završi igra,
raziđu se glumci,
gledatelji odu
svak' na svoju stranu.
Svi akteri skupa,
vratit će se domu
iz kojeg su došli –
natrag u nirvanu.
A ovdje će scena
promijeniti izgled,
primjeren za neke
igrokaze nove.
Sasvim drugi glumci
i publika nova,
sanjati će u njoj
posve druge snove.
Neka strana lica
tavaju sad binom,
gledatelji ini
zadovoljstvom zrače.
Ti, tek možda nekom
samo maglen privid,
imao si rolu na "daskama"
koje - život znače.
Pozornice na kojoj igramo uloge koje smo si sami dodijelili. I nije važno jesu li to glavne ili epizodne role, jer glavni mogu prosudbom povijesti postati epizodisti – povijesni diletanti, zlotvori i neljudi kojih će se potomstvo s nelagodom prisjećati - a potonji zauzeti časno mjesto pravih heroja životne drame. Važnije je da svoju ulogu doslijedno, pošteno i ljudski odigramo prije negoli napustimo scenu. Pratit će nas unutrašnji mir, a može biti i zahvalnost ponekoga kome smo pomogli ili mu omogućili da progleda. Stoga će i moja prijateljica, svi znani i neznani duhovni prijatelji razasuti širom svijeta, unatoč dvojbama i napadima malodušnosti koji ih prate i dalje ustrajati, imajući jasan, nezamagljen humanistički obzor pred sobom, ne očekujući veću nagradu od one na koju su već i sami pristali svojim djelovanjem.
U potrazi za zagubljenim horizontima
Ljudsko društvo je kudikamo kompleksnije od svijeta elementarnih čestica, stoga ni ne čudi kako prve možemo plauzibilno uključiti u naša opća shvaćanja o strukturi prirode, dok se oko pokušaja teorijskog shvaćanja društva od davnina lome koplja. Nije niti izvjesno da će nam takav poduhvat ikada u potpunosti uspjeti. Previše je uzajamnih interakcija vođenih interesima jedinki i grupa; sem toga članovi ljudskog društva - za razliku od partikula koje tvore cijeli svemir (uključivo i nas) - imaju vlastitu volju koja upravlja njihovim djelovanjem. Društvo, a u još većoj mjeri njegove jedinke, će najvjerojatnije ostati vječna zagonetka ljudskom umu.
Nedavno mi se, moja intelektualna prijateljica – s obzirom da se nikada nismo lično upoznali – žali, iscrpljena naizgled bezuspješnim pokušajima obrazovanja masa te podizanjem njihove socijalne i političke svijesti o vlastitom položaju i skrivenom potencijalu svakoga od nas, kao snazi koja nas može izvući iz beznađa u kojem plivamo: “…potpuno sam umorna i sve mi je dodijalo. Često mislim - čemu sve ovo? Sve je uzalud. Pomalo sam načeta i zdravljem i borbom…”
Na prvi pogled, kao da se dešava obrat – zdvojnost masa zahvatila je nju, umjesto da ona pobudi u njima nadu i vjeru u vlastitu snagu, kao zalog za izvlačenje iz kolektivne depresije. Pa, ipak, ona nastavlja naizgled beznadnu borbu, sada više ne samo sa dešperatnošću društva već i sa vlastitim sumnjama koje razaraju njenu psihu. Iskreno rečeno, u potpunosti se slažem sa njom, a izgledno je da takve sumnje razaraju um i srce svakog poštenog intelektualca, da upotrijebim tu proskribiranu socijalističku sintagmu (jer, pošteni intelektuaci zaista i postoje; samo ih pokušajte sagledati u kontekstu proteklih zbivanja koja su mnogi od nas i sami proživjeli, pa će vam se objasniti). Zaista se posao kojim se ona - i ne samo ona - volonterski bavi, isključivo vođena vlastitom, dokazanom humanističkom etikom i ljudskim poštenjem, doima beznadno donkihotovskim poduhvatom koji ne samo da prolazi mimo većine današnjih, već je pitanje hoće li ga ispravno valorizirati i buduće generacije. Naizgled demokratske promjene u eksjugoslavenskim društvima, pokazale su se kao demonkratske za većinu građana, i kao što to sagledava akademik Vladimir Premec u intervjuu uredniku “Diogena”, široki horizont nade u boljitak svijeta i njegovih stanovnika sužen je do neprepoznatljivosti - do granice gole borbe za preživljavanje u beskrupuloznom kapitalizmu, čineći u darvinističkoj prilagodbi okolnostima i samog pojedinca takvim:
“Vaše pitanje gospodine Hadžialiću izbija iz pora naše zbilje. žedne slobode. Pri tom mislim slobodu kao hranu tijelu da bi uopće opstalo. Zahvaljujući “sjajnim” demagogijama danas imamo slobodu govora, štampe, religije, stranačkih udruživanja, etc. ali slobode nemamo. Mi živimo u lancima nacionalizama umjesto u slobodi nacije i naroda, mi živimo u ropstvu prvobitne akumulacije kapitala pod zastavom i parolom najbezćutnijeg egoizma: u se, na se i poda se, koji ne vidi drugoga kraj sebe, ne čuje drugoga, ne osjeća ni tugu, ni bol, ni radost ni tjeskobu drugoga, kao da smo ljudi kamena srca koji su se faustovski prodali đavlu bez straha od carstva zla. To su zakašnjele forme prvobitne akumulacije kapitala u poraznim pojavama neoliberalnih atributa nakaradno shvaćene globalizacije. Sva dobra koja baštinimo zahvaljujući znanosti zajedničko su dobro svekolikog čovječanstva, a više je no očigledno da nema odgovora na pitanje kako primijeniti znanje na opće dobro u čovječanstvu kakovo je danas. Umjesto strategija i borbe protiv neimaštine i gladi, neki ljudi su izabrali terorizam u borbi za vlast pod krinkom vjere, kao da najjednostavnija istina svih objavljenih vjera ne glasi: Ne ubij! Moje i Vaše generacije sjećaju se godina koje spominjete, jednog vremena sa horizontom nade u još bolje sutra, a svjedoci smo ruine toga svijeta koji je smrvljen u prah i pepeo. Sjećam se mudrog zaziva: “čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka”, a svjestan sam da nam od vremena davnih nije ništa ostalo. Pomišljam naročito na ljestvice vrijednosti…”
Lično sam, ipak, uvjeren da će se, jednog lijepog dana – kad nas više ne bude – desiti promjene (na žalost, krvave) u humanističkom smjeru, ne toliko zbog stečene pameti koliko rad toga što će naši potomci dotjerati “cara do duvara” (ili će im ga drugi dotjerati) pa više neće imati izbora. I prečesto akcija prije izaziva opamećivanje negoli stečena pamet akciju. Ostaje pitanje kojim se vjerojatno muči mnogo mislećih ljudi, pa i moja prijateljica: zar zaista ništa, ama baš ništa ne vrijedi niti ima odjeka ono što pokušavamo? Paradigmatski je primjer ugaslog “Ferala” i njegovih neumornih, nepopustljivih i predaji nesklonih autora, vjerojatno - između četiri zida svoje sobe, nagnutih nad kompjuter – mučenih istim sumnjama. Jesu li njihovi napori izazvali bilo kakvu vidljivu promjenu u društvima kojima su se bavili? Teško, točnije rečeno – tek mikroskopski vidljivu (ali, i to je nešto – reći će optimističniji). Znači li to da nije ništa vrijedilo? Da su tekstovi, vrijeme i životi autora otišli u vjetar, otplutali niz vodu? Najmanje dvije stvari ipak nam ne daju da to kažemo. Prva je ta da su u vremenu laži, himbenosti i zločina promovirali istinu, sasvim nebitno koliko opće prihvaćenu. Jednom bačena u javnost ona je neuništiva. Druga pak se sastoji u tome da su kao “crne ovce”, manjina među povodljivom, blejećom većinom bijelih koje su slijedile svoje “pastire” u vlastiti moralni pad, uspjeli sačuvati duhovni, humanistički integritet. Poput Platona, koga su njegovi suvremenici natjerali na suicid, dok ga se današnje generacije sjećaju s uvažavanjem (uglavnom himbeno, doduše).
Na prvi je pogled čudno vladanje ljudi – većinom vjernika – koji se s jedne strane zaklinju u apsolutne istine, da bi ih potom vlastitim djelovanjem zanijekali. Uostalom, oni bi i dan danas ponovno razapeli Isusa, da se kojim slučajem usudi vratiti među pritajenu rulju. Ako je Bog zaista sveprisutan, svemoguć, sveznajući i svevideći, ne brine li ih činjenica da će – ukoliko zaista vjeruju u svoje mitove – jednog dana njihovo ponašanje stići na naplatu? Ne bojte se, malo ih uznemiruju takve primisli, jer upravo zbog izbjegavanja grizodušja tom sudbinom,
svemogućem su idolu dodijelili velikodušnu karakteristiku oprosta. Koji se tijekom povijesti mogao kupiti za nekoliko srebrnjaka, ili anonimnom ispovjedi u mraku ispovjedaonice s par izmoljenih očenaša kao otkupninom grijehova. Jedina je apsolutna istina - kakav si za života, takav ćeš i umrijeti; dali s pokrovom istine i humanosti ili laži i zloće, svatko sam izabire svojim životom.
S etološkog (dio biologije koji proučava ponašanje) i evolutivnog stajališta, stvari su prilično jasne. Nismo svi evoluirali u jednakoj mjeri, što je još uočljivije u pogledu socijalne evolucije jedinki. Čovjek je danas izvrgnut mnogobrojnim socijalnim pritiscima kojima se većina ne umije oduprijeti, slijedeći svoju još uvijek prevladavajuću “u se, na se i podase” biološku komponentu. Mada se zaklinjemo u sve veću slobodu pojedinaca, kao rezultata društvenog razvoja, ima dosta dilema oko te tvrdnje. Sasvim banalni primjer nam to ilustrira. Kad je naš daleki predak došao u konflikt sa zajednicom (jer čovjek kao društveno biće uvijek živi usred nje) mogao je biti izbačen (i danas postoji mogućnost oduzimanja državljanstva!) ili je svojevoljno napustiti, akoli već nije učinio ono što današnja većina radi – prilagodio se. Tada se pred njim otvaralo široko polje mogućnosti: neometano kretanje, traženje spilje za boravak i lovišta zbog prehrane. Možete li to danas zamisliti, ako prije toga niste zadovoljili niz uvjeta bez kojih vaša “sloboda” ostaje mrtvo slovo na papiru. Pasoš i viza za kretanje po svijetu i novčana potkoženost, kako ne biste morali krasti po supermarketima ili privatnim posjedima, loviti ili ribariti bez dozvole, te neovlašteno naseljavati napuštene zgrade, ili pak ograničeni granicama svoje države spavati po parkovima (dok vas policija ne natjera; u “Hilton”?) te od gladi, žeđi ili hladnoće skapati kao beskućnik (ah, da - socijalna pomoć, već čujem glasove oponenata; osamdesetak Eura mjesečno i prekodnevni izgon – do večernjih sati – iz spavaonica Crvenog križa!). “O lijepa, o slatka, o slobodo!”. Svatko tko umije uzeti u obzir i takav smjer razmišljanja tim će prije cijeniti dosljednost stavova ljudi poput akademika Premeca ili moje prijateljice, unatoč društvenim - a ne rijetko i fizičkim - pritiscima kojima mogu biti izloženi, svijesni što sve mogu izgubiti u nemilosrdnom društvu eksploatatora i prilagođenih.
Moguće je svijet, i život napose, shvatiti poput „Pozornice“:
Kad završi igra,
raziđu se glumci,
gledatelji odu
svak' na svoju stranu.
Svi akteri skupa,
vratit će se domu
iz kojeg su došli –
natrag u nirvanu.
A ovdje će scena
promijeniti izgled,
primjeren za neke
igrokaze nove.
Sasvim drugi glumci
i publika nova,
sanjati će u njoj
posve druge snove.
Neka strana lica
tavaju sad binom,
gledatelji ini
zadovoljstvom zrače.
Ti, tek možda nekom
samo maglen privid,
imao si rolu na "daskama"
koje - život znače.
Pozornice na kojoj igramo uloge koje smo si sami dodijelili. I nije važno jesu li to glavne ili epizodne role, jer glavni mogu prosudbom povijesti postati epizodisti – povijesni diletanti, zlotvori i neljudi kojih će se potomstvo s nelagodom prisjećati - a potonji zauzeti časno mjesto pravih heroja životne drame. Važnije je da svoju ulogu doslijedno, pošteno i ljudski odigramo prije negoli napustimo scenu. Pratit će nas unutrašnji mir, a može biti i zahvalnost ponekoga kome smo pomogli ili mu omogućili da progleda. Stoga će i moja prijateljica, svi znani i neznani duhovni prijatelji razasuti širom svijeta, unatoč dvojbama i napadima malodušnosti koji ih prate i dalje ustrajati, imajući jasan, nezamagljen humanistički obzor pred sobom, ne očekujući veću nagradu od one na koju su već i sami pristali svojim djelovanjem.
|
| ||||
4.10.2013.
Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!
“Svima nam je jedna domovina…” – pa točkice popunite imenom one u koju se trenutno zaklinjete. Otkako znam za sebe, slušam ovakve domoljubne kliktaje, prvenstveno od ljudi koji će među prvima preko noći promijeniti tekst označem točkicama. Oni bi uvijek život dali za svoju “domovinu”, a još radije mijenjali istu za vlastiti integritet, nastavljajući i nadalje domoljubno pamfletirati. Ta, ništa ih to ne košta, a ionako se zna da su dinosaurusi izumrli jer se nisu uspjeli prilagoditi novonastalim okolnostima. Čisti darvinizam, umotan u zastave i praćen srceparajućim tonovima novih domoljubnih hitova, hoću reći – himni. Jedino što biologija dinosaure nikada ne naziva prijetvornim iliti himbenim licemjerima, već tvrdi kako je prilagodba ugrađena u njihov nagon za opstankom. Stvari su, međutim, kod ljudi kudikamo jednostavnije negoli se vole patetično prikazivati.
Steknete li kojim nesretnim slučajem masnu fleku na kaputu, odnijet ćete ga u servis za kemijsko čišćenje. Njegova uloga je da vas riješi problema masne mrlje, pa ako ste zadovoljni pruženom uslugom preporučit ćete ga prijateljima bez suvišne, patetične sentimentalnosti. U protivnom, nikada više nećete nositi zaflekanu odjeću na isto mjesto, a i vaši poznanici čut će sve najgore o njemu. Ako li pak vas još nastoje prevariti, besramno precjenjujući lošu uslugu, ne jedan od nas će ih dati u medije ili pozvati tržnu inspekciju da provjeri njihovo poslovanje. Jednako vrijedi za postolare, elektrodistribuciju, prijevoznike, pružatelje internetskih usluga i slične servise koji postoje kako bi građanima pružali odgovarajuće usluge, čineći im život lakšim. Nadam se da u ovim tvrdnjama nema ništa spornoga.
Država nije ništa drugo no samofinacirajući servis svih servisa. Njena uloga je da osigura sveukupnost uvjeta potrebnih preživljavanju ljudi bez suvišnih problema. A samofinacirajuća je stoga, što bez vašeg i mojeg - našeg – novčanog doprinosa u obliku poreza i PDV-a, ona ne bi mogla opstati. Nijedna, od pamtivjeka do dana današnjega. Pa, pitam vas – molit ću lijepo – iz kojih bi to razloga trebalo klečeplaziti pred servisom koji finansiram vlastitim doprinosom? Iz kojih bi pobuda morao zatvarati oči i ćutati pred nesposobnošću, rastrošnošću i kriminalnom djelatnošću organizacije koja bez vas i mene ne bi ni mogla postojati?
Pokušajte se samo prisjetiti tranzicione “pretvorbe” zajedničke imovine, stečene radom sviju nas - naših majki i očeva, djeda i baka, braće i sestara, znanaca i neznanih radnika – kada je država ne samo žmirila već i poticala privatizaciju po principu: za jeftine pare privilegiranima će pripasti tvornica, a kao polog za kupnju služit će im isto poduzeće koje tek namjeravaju kupiti! Možete li i vi kupiti stan ili kuću, a da banci za kredit ne garantirate vlastitom imovinom, već onom na koju ste tek bacilli oko? Pretpostavimo da ste uzeli kredit uz odgovarajuću kamatnu stopu (pa još ako su bili “švicarci”!) za kupnju nekretnina ili automobila, a onda preko noći ostali bez posla, daklem bez para za otplatu mjesečnih rata, uvećanih za kamatu na koju ste neoprezno pristali. Možete li zamisliti da dobijete novi kredit kojim ćete ne samo otplaćivati obroke, već i kamate na zaduženje? A upravo to radi servis svih servisa, pred čijim simbolima ste se ukipili više no jarbol na kojem leprša išarana platnena krpa, dok vam je svirajuća muzika potpuno pomutila razum. Ne pita vas država smije li se zadužiti u vaše ime ili ne, kao što ni ne haje za vaše eventualno negodovanje kad shvatite da kredite i kredite na kreditne rate te odgovarajuću kamatu, neće vraćati fiktivni organizam za koji mnogi i život daju, nego vi, ja i naši znani i neznani sudržavljani – dapače, i naši potomci. O tome kako taj vaš servis podržava podjelu svojih “mušterija” (građana) na socijalne i etničke klase (Hrvate, Srbe, Bošnjake,…) – kao kad bi trgovački centri pružali uslugu kupcima prema izgledu a ne prema platežnoj sposobnosti - da i ne pričamo.
Naravno, većina ljudi doživljava državu kao svoju domovinu, posvećeni entitet rad kojeg će vas u najmanju ruku premlatiti k’o vola u kupusu reknete li koju kritičnu na njen račun. Samo, ta posvećenost voli da se seli s entiteta na entitet, i to preko noći, ponajviše kod najzagriženijih obožavetelja servisa svih servisa građana. Sjećate li se za koje ste reprezentacije navijali u bivšoj državi? A za koje reprezentacije navijate sada? Za koje ćete navijati akoli se vaša sadašnja domovina, slijedom promijenjenih povijesnih okolnosti jednog dana možda raspadne? Sjećate li se za koje ste se granice kleli da su nepovredive, spremni ih braniti i po cijenu svog života, i za koje to granice činite sada? Pitanja su upravo namjerno iritirajuća, s namjerom da od mesnatih klonova drvenih jarbola učine misleće stvorove.
Od davnina postoje ljudi koji zamjećuju felere stvarnosti, nastojeći dati intelektualni ili djelatni doprinos njenoj humanizaciji. Zovemo ih utopistima, revolucionarima ili naprosto fantastima. Žele promijeniti svoje bliže i dalje okruženje u skladu s humanističkim etičkim principima, prema kojima su svi ljudi podjednako vrijedni poštovanja, i u skladu s time teže revalorizaciji duhovnih i materijalnih društvenih vrijednosti, prvenstveno pravednijoj raspodjeli potonjih. Svima je poznato kako upravo ovo poslijednje izaziva najžešći otpor visoko pozicioniranih (u materijalnom i socijalnom smislu) alfa jedinki ljudskog društva; od krvavih obračuna do medijskih manipulacija sveukupnim stanovništvom, čemu je ono – stojeći okamenjenih tijela i mozgova pred vijorećim barjacima – naročito podatno. U vremenima između dvaju ratova (a povijest nam sugerira da i ovo smatramo potencijalno takvim) često je čuti metafizičke mistične konstatacije tipa “prvo mijenjaj sebe, a onda gledaj mijenjati svijet”. Zaista, kud bi došli kada bismo morali čekati da se sve jedinke individualno promijene, pa tek onda da idu mijenjati svijet? Čovjek nije otok, on je socijalno biće, a to onda naprosto znači da je u vječitoj interakciji sa svojom okolinom, odnosno ljudima i odnosima koji vladaju u njoj. Nitko se ne mijenja sam od sebe, božanskim samonadahnućem bez uporišta u okruženju. Svi se mi mijenamo istovremeno mijenjajući i druge, primamo i dajemo, samo što se – razumljivo – raznih ljudi to različito prima. Istovremeno mijenjajući sebe mijenjamo i svijet; mijenjajući njega mijenjamo i sebe. Upravo prema onoj, zaboravljenoj i u ovim okolnostima proskribiranoj socijalističkoj paroli: “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!”.
Pa, shvatimo li rečeno, bit će nam jasno da smo razgradnjom bivše države razgradili i dio sebe, a izgradnjom nove ponovno uobličujemo i dio vlastite ličnosti. No, uvijek bismo trebali imati na umu da ne smijemo zidati predmet obožavanja, zlatno tele koje u biti nije ništa drukčije negoli smo ga sami svojim djelovanjem učinili - nimalo svetije od vlastitih stvaratelja. Stoga ne dajmo da naša kreacija zavlada svojim kreatorima, već zadržimo pravo da je mijenjamo, kritiziramo a bude li potrebno i ukinemo. Ta, zar to ionako ne radimo cijelu povijest – na žalost uz lokve krvi i himbena prenemaganja, umjesto jasnog, realnog i racionalnog sagledavanja stvari.
Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!
“Svima nam je jedna domovina…” – pa točkice popunite imenom one u koju se trenutno zaklinjete. Otkako znam za sebe, slušam ovakve domoljubne kliktaje, prvenstveno od ljudi koji će među prvima preko noći promijeniti tekst označem točkicama. Oni bi uvijek život dali za svoju “domovinu”, a još radije mijenjali istu za vlastiti integritet, nastavljajući i nadalje domoljubno pamfletirati. Ta, ništa ih to ne košta, a ionako se zna da su dinosaurusi izumrli jer se nisu uspjeli prilagoditi novonastalim okolnostima. Čisti darvinizam, umotan u zastave i praćen srceparajućim tonovima novih domoljubnih hitova, hoću reći – himni. Jedino što biologija dinosaure nikada ne naziva prijetvornim iliti himbenim licemjerima, već tvrdi kako je prilagodba ugrađena u njihov nagon za opstankom. Stvari su, međutim, kod ljudi kudikamo jednostavnije negoli se vole patetično prikazivati.
Steknete li kojim nesretnim slučajem masnu fleku na kaputu, odnijet ćete ga u servis za kemijsko čišćenje. Njegova uloga je da vas riješi problema masne mrlje, pa ako ste zadovoljni pruženom uslugom preporučit ćete ga prijateljima bez suvišne, patetične sentimentalnosti. U protivnom, nikada više nećete nositi zaflekanu odjeću na isto mjesto, a i vaši poznanici čut će sve najgore o njemu. Ako li pak vas još nastoje prevariti, besramno precjenjujući lošu uslugu, ne jedan od nas će ih dati u medije ili pozvati tržnu inspekciju da provjeri njihovo poslovanje. Jednako vrijedi za postolare, elektrodistribuciju, prijevoznike, pružatelje internetskih usluga i slične servise koji postoje kako bi građanima pružali odgovarajuće usluge, čineći im život lakšim. Nadam se da u ovim tvrdnjama nema ništa spornoga.
Država nije ništa drugo no samofinacirajući servis svih servisa. Njena uloga je da osigura sveukupnost uvjeta potrebnih preživljavanju ljudi bez suvišnih problema. A samofinacirajuća je stoga, što bez vašeg i mojeg - našeg – novčanog doprinosa u obliku poreza i PDV-a, ona ne bi mogla opstati. Nijedna, od pamtivjeka do dana današnjega. Pa, pitam vas – molit ću lijepo – iz kojih bi to razloga trebalo klečeplaziti pred servisom koji finansiram vlastitim doprinosom? Iz kojih bi pobuda morao zatvarati oči i ćutati pred nesposobnošću, rastrošnošću i kriminalnom djelatnošću organizacije koja bez vas i mene ne bi ni mogla postojati?
Pokušajte se samo prisjetiti tranzicione “pretvorbe” zajedničke imovine, stečene radom sviju nas - naših majki i očeva, djeda i baka, braće i sestara, znanaca i neznanih radnika – kada je država ne samo žmirila već i poticala privatizaciju po principu: za jeftine pare privilegiranima će pripasti tvornica, a kao polog za kupnju služit će im isto poduzeće koje tek namjeravaju kupiti! Možete li i vi kupiti stan ili kuću, a da banci za kredit ne garantirate vlastitom imovinom, već onom na koju ste tek bacilli oko? Pretpostavimo da ste uzeli kredit uz odgovarajuću kamatnu stopu (pa još ako su bili “švicarci”!) za kupnju nekretnina ili automobila, a onda preko noći ostali bez posla, daklem bez para za otplatu mjesečnih rata, uvećanih za kamatu na koju ste neoprezno pristali. Možete li zamisliti da dobijete novi kredit kojim ćete ne samo otplaćivati obroke, već i kamate na zaduženje? A upravo to radi servis svih servisa, pred čijim simbolima ste se ukipili više no jarbol na kojem leprša išarana platnena krpa, dok vam je svirajuća muzika potpuno pomutila razum. Ne pita vas država smije li se zadužiti u vaše ime ili ne, kao što ni ne haje za vaše eventualno negodovanje kad shvatite da kredite i kredite na kreditne rate te odgovarajuću kamatu, neće vraćati fiktivni organizam za koji mnogi i život daju, nego vi, ja i naši znani i neznani sudržavljani – dapače, i naši potomci. O tome kako taj vaš servis podržava podjelu svojih “mušterija” (građana) na socijalne i etničke klase (Hrvate, Srbe, Bošnjake,…) – kao kad bi trgovački centri pružali uslugu kupcima prema izgledu a ne prema platežnoj sposobnosti - da i ne pričamo.
Naravno, većina ljudi doživljava državu kao svoju domovinu, posvećeni entitet rad kojeg će vas u najmanju ruku premlatiti k’o vola u kupusu reknete li koju kritičnu na njen račun. Samo, ta posvećenost voli da se seli s entiteta na entitet, i to preko noći, ponajviše kod najzagriženijih obožavetelja servisa svih servisa građana. Sjećate li se za koje ste reprezentacije navijali u bivšoj državi? A za koje reprezentacije navijate sada? Za koje ćete navijati akoli se vaša sadašnja domovina, slijedom promijenjenih povijesnih okolnosti jednog dana možda raspadne? Sjećate li se za koje ste se granice kleli da su nepovredive, spremni ih braniti i po cijenu svog života, i za koje to granice činite sada? Pitanja su upravo namjerno iritirajuća, s namjerom da od mesnatih klonova drvenih jarbola učine misleće stvorove.
Od davnina postoje ljudi koji zamjećuju felere stvarnosti, nastojeći dati intelektualni ili djelatni doprinos njenoj humanizaciji. Zovemo ih utopistima, revolucionarima ili naprosto fantastima. Žele promijeniti svoje bliže i dalje okruženje u skladu s humanističkim etičkim principima, prema kojima su svi ljudi podjednako vrijedni poštovanja, i u skladu s time teže revalorizaciji duhovnih i materijalnih društvenih vrijednosti, prvenstveno pravednijoj raspodjeli potonjih. Svima je poznato kako upravo ovo poslijednje izaziva najžešći otpor visoko pozicioniranih (u materijalnom i socijalnom smislu) alfa jedinki ljudskog društva; od krvavih obračuna do medijskih manipulacija sveukupnim stanovništvom, čemu je ono – stojeći okamenjenih tijela i mozgova pred vijorećim barjacima – naročito podatno. U vremenima između dvaju ratova (a povijest nam sugerira da i ovo smatramo potencijalno takvim) često je čuti metafizičke mistične konstatacije tipa “prvo mijenjaj sebe, a onda gledaj mijenjati svijet”. Zaista, kud bi došli kada bismo morali čekati da se sve jedinke individualno promijene, pa tek onda da idu mijenjati svijet? Čovjek nije otok, on je socijalno biće, a to onda naprosto znači da je u vječitoj interakciji sa svojom okolinom, odnosno ljudima i odnosima koji vladaju u njoj. Nitko se ne mijenja sam od sebe, božanskim samonadahnućem bez uporišta u okruženju. Svi se mi mijenamo istovremeno mijenjajući i druge, primamo i dajemo, samo što se – razumljivo – raznih ljudi to različito prima. Istovremeno mijenjajući sebe mijenjamo i svijet; mijenjajući njega mijenjamo i sebe. Upravo prema onoj, zaboravljenoj i u ovim okolnostima proskribiranoj socijalističkoj paroli: “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!”.
Pa, shvatimo li rečeno, bit će nam jasno da smo razgradnjom bivše države razgradili i dio sebe, a izgradnjom nove ponovno uobličujemo i dio vlastite ličnosti. No, uvijek bismo trebali imati na umu da ne smijemo zidati predmet obožavanja, zlatno tele koje u biti nije ništa drukčije negoli smo ga sami svojim djelovanjem učinili - nimalo svetije od vlastitih stvaratelja. Stoga ne dajmo da naša kreacija zavlada svojim kreatorima, već zadržimo pravo da je mijenjamo, kritiziramo a bude li potrebno i ukinemo. Ta, zar to ionako ne radimo cijelu povijest – na žalost uz lokve krvi i himbena prenemaganja, umjesto jasnog, realnog i racionalnog sagledavanja stvari.
|
| ||||
17.9.2013.
Rukopis ili „tipkopis“ – pitanje je sad?
Svojedobno je na BBC News portalu objavljena vijest kako će osmoškolci američke savezne države Indiane prestati učiti pisana slova, te umjesto toga početi učiti pisanje na računaru. U „Temi sedmice“, portal Radio Slobodna Evropa problematizirao je činjenicu kako je rukopis mladih - sve više orijentaranih na kompjutersku komunikaciju – sve gori i gori, o čemu je iznijelo kontroverzna mišljenja i niz jezičnih stručnjaka. To me ponukalo na neka razmišljanja.
Kao što maleno dijete roditelj ne prepušta samo sebi, već mu odgojem razvija različite mentalne i fizičke sposobnosti, niti se mlada generacija - koja je daleko od zrelosti – ne smije tek tako prepustiti samostalnom stvaranju svijeta, bez interakcije sa svim ostalim ljudima. Jer onda dolazimo u opasnost da će mladi svoriti svijet za sve ostale isključivo prema svojim zamislima, baš kao što nije u redu da svi ostali prepariraju mlade ekskluzivno prema vlastitoj slici svijeta. Sliku svijeta (naravno, ne misli se o onoj individualnoj, već o „društvenoj“ slici svijeta karakterističnoj za određenu epohu) bi trebali stvarati svi zajedno – stariji sa svojom mudrošću i svime što su već doprinjeli, a mladi sa svojim entuzijazmom i skeptičnim odnosom prema svim „vječnim“ istinama. Ovo drugo mora se razvijati na nekoj bazi, osnovi koju će potom - jednog lijepog dana - eventualno i razbiti u paramparčad, ali tek sticanjem novih spoznaja a ne uslijed vlastite nestrpljivosti, neshvaćanja ili pukog neprihvaćanja autoriteta. Jer, autoriteti postoje – ne oni namišljeni, već pravi, koji su to zbog svoje stručnosti, znanstvenog, moralnog ili općeljudskog integritea, samo je stvar u tome da ih treba znati zapaziti i odabrati, a to bismo mlade trebali naučiti. A jasno je - to je jedna od neizbježnih stvari u životu - da će mladi mnoge autoritete, svoje vlastite učitelje koji su ih učinili ljudima, ako ne već srušiti a ono svakako nadići. Svi doista veliki intelekti izražavaju zahvalnost svojim prethodnicima, odajući im dužno priznanje. Newton je jednom rekao o samom sebi:
"Bio sam kao dječak koji se igra na obali mora razonodeći se, katkad nalazeći glatkije kamenčiće i ljepše školjke nego obično dok je veliki ocean istine ležao ispred mene neotkriven ",
da bi to, drugom prilikom dopunio:
"Ako sam i vidio dalje od drugih, to je zato što sam stajao na ramenima divova.".
Naprosto, ne smijemo mladima dozvoliti da se isključivo po vlastitoj volji samo poigraju kamenčićima, već ih treba inteligentno, bez prisile, usmjeravati da im igra ne bude sama sebi svrha. Trebaju shvatiti da oni ne grade svijet ispočetka, nego samo nastavljaju djelo svojih predaka.
U kontekstu mogućeg „odumiranja“ pisanja rukom i pisanih slova (mada ovo drugo nije čvrsto povezano sa prvim – kompjuterski fontovi naime mogu sadržavati i pisana slova), te sve većeg kuckanja omladine po tastaturi namjesto „škrabanja“ po bilježnicama, rekao bih:
- pisanje „krasopisom“ izumrlo je, sasvim opravdano, još u moje vrijeme. Valjda sam pripadao jednoj od poslijednjih generacija koja ga je vježbala u školskim klupama.
- danas, dok još kompjuterizacija nije zahvatila sva društva širom planete – pa ni ona najnaprednija – vjerujem da treba zadržati ručno pisanje. Ono naprosto još uvijek ostaje potreba vremena. Žalosno je što je društvo – posebno u nas, gdje se naveliko hvalimo napretkom kompjuterizacije – još uvijek više kompjuterizirano u individualnom, kaotičnom vidu (u smislu da danas „svatko“ ima kompjuter) negoli u smislu informatičke povezanosti tih tehnoloških spravica. Još uvijek moramo skakati od službe do službe da bi pribavili dokumente, mada nema tehnoloških zapreka da se „sve živo“ obavi sa jednog mjesta. Dok zaista ne budemo svi povezani, a također i svi informatički pismeni, čini se kako je ručno pisanje još uvijek neophodno.
- stoga, umjesto krasopisa treba razvijati jasnopis. Da ne bi bilo izjava koje zbilja korespondiraju sa istinom, kako „samo ja umijem pročitati svoj rukopis“. Jer, takav rukopis zaista nema nikakvog smisla.
- u pogledu kuckanja po tastaturi, trebalo bi djecu podučavati osnovama pravopisa. Svakako ne mislim na one kroatističke budalaštine, ali nekih osnova poput započinjanja rečenice velikim slovom, pisanja imena također, destimulacija pisanja nerazumljivih ili samo nekima shvatljivih kratica i slično, zaista bi bilo neophodno. Ne samo da mnogi posve ignoriraju sva pravopisna pravila, nego uopće odbijaju da poslušaju kad ih se upozori na neophodnost njihova poštivanja. Naravno, ne mislim pritom na vrhunske intelektualce, ali pretpostavljam da ni nije cilj društva da jedino oni budu pismeni. Ljudi se sastoje od stvaralaca i korisnika njihovih proizvoda (bilo oni znanstvene, tehnološke, umjetničke ili sasvim svakodnevne naravi). Što ne znači da u svakome od nas ne leži neka stvarateljska crta, a baš zato da bi je – kad nam puhne u glavu – mogli nekako smisleno izraziti, potrebno je bar u minimalnj dozi biti pismen.
- bilo da pišu vlastoručno ili preko tatature (hm, i to je vlastoručno – zar ne?) trebalo bi djecu podučavati jasnom i smislenom izražavanju, što ne ovisi o načinu upotrebe pisma a preduvjet je kako znanstvene tako i umjetničke ekspresije. Slažem se da čovjek nosi ideje u glavi i srcu, te nije toliko važan način na koji će ih iznijeti iz sebe u stvarnost, no itekako je važno da ih iznese na smislen i razumljiv način ostatku populacije s kojom želi komunicirati.
- jasno, opservacije o nekakvom gotovo korespondiranju rukopisa sa genetskim kodom, su pretjerivanja ljudi koji naprosto moraju racionalizirati neke razloge, kako bi opravdali svoje teško odustajanje od odumirućih stvari. U svojoj nesposobnosti da zamisle „oblik stvari koje dolaze“.
Iz nekih od navedenih razloga mi se čini kako je još uvijek (a dali, zauvijek to ostavimo budućnosti, unatoč nauku sudbine glinenih pločica) potrebna koegzistencija oba načina pisanja. Ako zanemarimo način zapisivanja, već uzmemo samo u obzir medij na kojem se jezičke formulacije bilježe, mnogi informatičari i „kompjuteraši“ izražavaju skepsu da bi digitalni zapisi posjedovali trajnost piramida i zapisa po njihovim zidovima ili glinenim pločicama. Dovoljan je jedan totalni nuklearni rat, da elektromagnetski impulsi izbrišu sve digitalne zapise sa naših čipova i magnetskih medija. Tehnološkim napretkom kao da sve više hodamo po oštrici britve, odnosno sve bliže rubu provalije u koju možemo nepovratno upasti. A desi li se, ne daj bože, upravo to – nije odviše ne zaboraviti služiti se rukopisom i običnom grafitnom olovkom. U međuvremenu – očekujući apokalipsu, za koju se nadajmo da će izostati – treba djecu podučavati informatičkoj pismenosti, ne stvarajući nepotrebne kontroverze između „starog“ i „novog“ bilježenja znakova. Protivnici tehnološkog progresa (poput negdašnjih ludista, primjerice) teško da ga ikako mogu spriječiti; zato nam preostaje samo da ga nastojimo što više humanizirati i prilagoditi čovjeku.
Kako ovaj autor često zabrazdi u sporedne rukavce kad govori o nekoj temi, to se i ovaj puta prisjetio jedne knjige koja ga se svojevremeno dojmila. To je Saganov „Svijet progonjen demonima“ – pohvala skepsi; ne onoj prema znanosti, već upravo znanstveničkoj skepsi kao neophodnom dijelu njegovog istraživačkog inventara. Na kraju, valja napomenuti kako je spomenuta dilema o rukopisu ili „tipkopisu“, za konkretno hrvatsko društvo mnogo manje značajna od pokušaja ograničavanja prava na javne ćirilićne natpise (propisane zakonom) od strane desničara i neofašista, kao i prepariranje javnosti od gotovo svih medija (pogotovo svih televizijskih kanala) kako se tu navodno radi o problemu dvojezičnosti, a ne dvopismenosti.
Kao što maleno dijete roditelj ne prepušta samo sebi, već mu odgojem razvija različite mentalne i fizičke sposobnosti, niti se mlada generacija - koja je daleko od zrelosti – ne smije tek tako prepustiti samostalnom stvaranju svijeta, bez interakcije sa svim ostalim ljudima. Jer onda dolazimo u opasnost da će mladi svoriti svijet za sve ostale isključivo prema svojim zamislima, baš kao što nije u redu da svi ostali prepariraju mlade ekskluzivno prema vlastitoj slici svijeta. Sliku svijeta (naravno, ne misli se o onoj individualnoj, već o „društvenoj“ slici svijeta karakterističnoj za određenu epohu) bi trebali stvarati svi zajedno – stariji sa svojom mudrošću i svime što su već doprinjeli, a mladi sa svojim entuzijazmom i skeptičnim odnosom prema svim „vječnim“ istinama. Ovo drugo mora se razvijati na nekoj bazi, osnovi koju će potom - jednog lijepog dana - eventualno i razbiti u paramparčad, ali tek sticanjem novih spoznaja a ne uslijed vlastite nestrpljivosti, neshvaćanja ili pukog neprihvaćanja autoriteta. Jer, autoriteti postoje – ne oni namišljeni, već pravi, koji su to zbog svoje stručnosti, znanstvenog, moralnog ili općeljudskog integritea, samo je stvar u tome da ih treba znati zapaziti i odabrati, a to bismo mlade trebali naučiti. A jasno je - to je jedna od neizbježnih stvari u životu - da će mladi mnoge autoritete, svoje vlastite učitelje koji su ih učinili ljudima, ako ne već srušiti a ono svakako nadići. Svi doista veliki intelekti izražavaju zahvalnost svojim prethodnicima, odajući im dužno priznanje. Newton je jednom rekao o samom sebi:
"Bio sam kao dječak koji se igra na obali mora razonodeći se, katkad nalazeći glatkije kamenčiće i ljepše školjke nego obično dok je veliki ocean istine ležao ispred mene neotkriven ",
da bi to, drugom prilikom dopunio:
"Ako sam i vidio dalje od drugih, to je zato što sam stajao na ramenima divova.".
Naprosto, ne smijemo mladima dozvoliti da se isključivo po vlastitoj volji samo poigraju kamenčićima, već ih treba inteligentno, bez prisile, usmjeravati da im igra ne bude sama sebi svrha. Trebaju shvatiti da oni ne grade svijet ispočetka, nego samo nastavljaju djelo svojih predaka.
U kontekstu mogućeg „odumiranja“ pisanja rukom i pisanih slova (mada ovo drugo nije čvrsto povezano sa prvim – kompjuterski fontovi naime mogu sadržavati i pisana slova), te sve većeg kuckanja omladine po tastaturi namjesto „škrabanja“ po bilježnicama, rekao bih:
- pisanje „krasopisom“ izumrlo je, sasvim opravdano, još u moje vrijeme. Valjda sam pripadao jednoj od poslijednjih generacija koja ga je vježbala u školskim klupama.
- danas, dok još kompjuterizacija nije zahvatila sva društva širom planete – pa ni ona najnaprednija – vjerujem da treba zadržati ručno pisanje. Ono naprosto još uvijek ostaje potreba vremena. Žalosno je što je društvo – posebno u nas, gdje se naveliko hvalimo napretkom kompjuterizacije – još uvijek više kompjuterizirano u individualnom, kaotičnom vidu (u smislu da danas „svatko“ ima kompjuter) negoli u smislu informatičke povezanosti tih tehnoloških spravica. Još uvijek moramo skakati od službe do službe da bi pribavili dokumente, mada nema tehnoloških zapreka da se „sve živo“ obavi sa jednog mjesta. Dok zaista ne budemo svi povezani, a također i svi informatički pismeni, čini se kako je ručno pisanje još uvijek neophodno.
- stoga, umjesto krasopisa treba razvijati jasnopis. Da ne bi bilo izjava koje zbilja korespondiraju sa istinom, kako „samo ja umijem pročitati svoj rukopis“. Jer, takav rukopis zaista nema nikakvog smisla.
- u pogledu kuckanja po tastaturi, trebalo bi djecu podučavati osnovama pravopisa. Svakako ne mislim na one kroatističke budalaštine, ali nekih osnova poput započinjanja rečenice velikim slovom, pisanja imena također, destimulacija pisanja nerazumljivih ili samo nekima shvatljivih kratica i slično, zaista bi bilo neophodno. Ne samo da mnogi posve ignoriraju sva pravopisna pravila, nego uopće odbijaju da poslušaju kad ih se upozori na neophodnost njihova poštivanja. Naravno, ne mislim pritom na vrhunske intelektualce, ali pretpostavljam da ni nije cilj društva da jedino oni budu pismeni. Ljudi se sastoje od stvaralaca i korisnika njihovih proizvoda (bilo oni znanstvene, tehnološke, umjetničke ili sasvim svakodnevne naravi). Što ne znači da u svakome od nas ne leži neka stvarateljska crta, a baš zato da bi je – kad nam puhne u glavu – mogli nekako smisleno izraziti, potrebno je bar u minimalnj dozi biti pismen.
- bilo da pišu vlastoručno ili preko tatature (hm, i to je vlastoručno – zar ne?) trebalo bi djecu podučavati jasnom i smislenom izražavanju, što ne ovisi o načinu upotrebe pisma a preduvjet je kako znanstvene tako i umjetničke ekspresije. Slažem se da čovjek nosi ideje u glavi i srcu, te nije toliko važan način na koji će ih iznijeti iz sebe u stvarnost, no itekako je važno da ih iznese na smislen i razumljiv način ostatku populacije s kojom želi komunicirati.
- jasno, opservacije o nekakvom gotovo korespondiranju rukopisa sa genetskim kodom, su pretjerivanja ljudi koji naprosto moraju racionalizirati neke razloge, kako bi opravdali svoje teško odustajanje od odumirućih stvari. U svojoj nesposobnosti da zamisle „oblik stvari koje dolaze“.
Iz nekih od navedenih razloga mi se čini kako je još uvijek (a dali, zauvijek to ostavimo budućnosti, unatoč nauku sudbine glinenih pločica) potrebna koegzistencija oba načina pisanja. Ako zanemarimo način zapisivanja, već uzmemo samo u obzir medij na kojem se jezičke formulacije bilježe, mnogi informatičari i „kompjuteraši“ izražavaju skepsu da bi digitalni zapisi posjedovali trajnost piramida i zapisa po njihovim zidovima ili glinenim pločicama. Dovoljan je jedan totalni nuklearni rat, da elektromagnetski impulsi izbrišu sve digitalne zapise sa naših čipova i magnetskih medija. Tehnološkim napretkom kao da sve više hodamo po oštrici britve, odnosno sve bliže rubu provalije u koju možemo nepovratno upasti. A desi li se, ne daj bože, upravo to – nije odviše ne zaboraviti služiti se rukopisom i običnom grafitnom olovkom. U međuvremenu – očekujući apokalipsu, za koju se nadajmo da će izostati – treba djecu podučavati informatičkoj pismenosti, ne stvarajući nepotrebne kontroverze između „starog“ i „novog“ bilježenja znakova. Protivnici tehnološkog progresa (poput negdašnjih ludista, primjerice) teško da ga ikako mogu spriječiti; zato nam preostaje samo da ga nastojimo što više humanizirati i prilagoditi čovjeku.
Kako ovaj autor često zabrazdi u sporedne rukavce kad govori o nekoj temi, to se i ovaj puta prisjetio jedne knjige koja ga se svojevremeno dojmila. To je Saganov „Svijet progonjen demonima“ – pohvala skepsi; ne onoj prema znanosti, već upravo znanstveničkoj skepsi kao neophodnom dijelu njegovog istraživačkog inventara. Na kraju, valja napomenuti kako je spomenuta dilema o rukopisu ili „tipkopisu“, za konkretno hrvatsko društvo mnogo manje značajna od pokušaja ograničavanja prava na javne ćirilićne natpise (propisane zakonom) od strane desničara i neofašista, kao i prepariranje javnosti od gotovo svih medija (pogotovo svih televizijskih kanala) kako se tu navodno radi o problemu dvojezičnosti, a ne dvopismenosti.
|
| ||||
25.8.2013.
Moje blato i njihov bog
Materijalistička i idealistička filozofija već su tisućama godina u zavadi. Pogledajmo pobliže zašto do toga dolazi. Osnove znanstvenog materijalizma – dakako, u primitivnom obliku - možemo tražiti još od Talesa (7. stoljeće p.n.e.) kojega smatramo ocem znanosti. Struktura svijeta pokušavala se objasniti postojanjem četiri elementa: zemlje, vode, zraka i vatre. Prepoznajući četiri osnovna agregatna stanja materije (čvrsto, tekuće, plinovito, plazma), antički filozofi uvidjeli su da u prirodi postoji izvjesno jedinstvo, kojega su oni pokušali svesti na spomenute elemente. Bitan korak naprijed učinjen je Leukipovim i Demokritovim pretpostavkamam o atomima – najmanjim, nedjeljivim česticama materije koje su svojim gibanjima i spajanjima odgovorne za raznolikost predmeta i pojava u svijetu koji nastavamo. Dakako, tek pojavom engleskog kemičara Daltona ta je hipoteza tijekom 18. stoljeća razrađena u strogo formuliranu znanstvenu teoriju koju suvremena znanost slijedi do dana današnjeg. Bez obzira na ličnu filozofku orijentaciju znanstvenika prošlosti i sadašnjosti, znanost – slijedeći materijalistički smjer u proučavanju pojava – postiže nevjerojatne uspjehe, te je zaslužna za razvoj suvremene civilizacije kakvu danas imamo. Kombinirajući materijalističke pretpostavke sa principom evolucije – razvojnim procesom kojemu je sve u prirodi i društvu podvrgnuto – suvremena nauka smatra kako je svijest ili duh, iliti sposobnost da se misli i spoznaje, samo najviši produkt razvoja materije. Upravo u toj točki dolazi do kolizije materijalizma i idealizma. Dok onaj prvi, pozivajući se na niz dokazanih, uzajamno povezanih i međusobno utvrđujućih se činjenica, dolazi do vrhunca evolucije univerzuma, svijesti (bez obzira tkogod joj bio nositelj), idealizam želi isti svijet objasniti upravo polazeći od svijesti same. Koristeći sasvim obrnuti put od materijalista, oni su vješti u postavljanju pitanja, problema i kvaziproblema a da svojom pretpostavkom o primatu duha nad materijom nisu do dana današnjeg uspjeli znanstveno objasniti ni jednu pojavu. Njihova djelatnost svodi se uglavnom na bacanje klipova pod noge materijalista, nezadovoljstvo njihovim objašnjenjima a na kraju krajeva uvijek završava na nekom Tvorcu, kakvim ga god oni imenom nastojali kamuflirati (bog, svjetski duh itd.).
Jedna od takvih problematskih uzdanica idealista je i slijedeći “problem” koji u obliku zadatka oni postavljaju pred materijaliste, nastojeći ih dovesti u škripac: “Neka materijalisti izvole iz sve materije sagraditi sebe!". Time nam oni daju zadatak da pokušamo upravo od najjednostavnijih strukturalnih elemenatta koje znanost danas poznaje, reproducirati misaono biće; ne bilo koje već – načiniti vlastitu vjernu kopiju u fizičkom i psihološkom smislu! Odgovoriti im možemo na slijedeći način. Prvi dio zadatka obavila je sama priroda, stvorivši iz hrpe materije i genijalce koji zahtijevaju ovakve besmislice. Svijest je proizvod razvitka materije. Sam subjekt koji postavlja takav "problem" je - fizički gledano - rezultat dugotrajne biološke evolucije, a socijalno posmatrano produkt društvene evolucije te interakcije vlastitog biološkog hardvera sa okolinom - uključivo i druge subjekte. Kako je nemoguće simulirati svaki djelić sekunde čovjekova života tijekom kojih je on u neprekidnoj interakciji sa cijelim bližim i daljnjim svemirom, s obzirom da su se uvjeti kojima je bio izložen (fizikalni uvjeti okoline, socijalni uvjeti, broj i vrsta prijatelja s kojima je kontaktirao, knjige koje je čitao, učitelje koji su ga podučavali itd, itd,...) posve promijenili, sasvim je jasno da čak ni kloniranjem njegova organizma nikad ne bismo mogli stvoriti identičnu kopiju njega samoga! Posebno ne u psihološkom smislu. Ta nemogućnost ama baš ništa ne govori o materijalizmu, već u jadnom "razmišljanju" subjekta koji ga nastoji zlorabiti kao smiješni argument protiv materijalizma. Primjer koji se sasvim dobro može objasniti s materijalističkog gledišta idealisti ne prihvaćaju. Naprosto su neprijemčljivi za objašnjenja, preskaču ih kao da im ništa niste rekli (a ponajmanje, objasnili) i evo ih već sa slijedećim “problemom”.
Goethe se navodno upitao “Je li crvena haljina crvena i kad nitko ne gleda u nju?“, a potiratelji materijalističkog svjetonazora, ponavljajući to pitanje dva i pol stoljeća nakon njemačkog pjesnika, nanovo vrše atak na materijalističko shvaćanje svijeta (Goethe se odlikovao renesansnom širinom interesa. Razvio je svoju teoriju o bojama, a bavio se i problemima fizike te biologije. Poznat je po svom otkriću središnje vilične kosti kod ljudi.). Kako god Goetheu izgledalo zagonetno i intrigantno, sa današnjeg vidika pitanje je posve besmisleno. Osjet crvenoga (kao i svih drugih boja) izazivaju elektromagnetski valovi - titranja elektromagnetkog polja koja se šire kroz prostor brzinom svjetlosti - određene frekvencije. Čovjek je - baš kao i sva ostala živa bića i nežive aparature – u fizikalnom mislu najobičniji prijemnik, receptor svih mogućih međudjelovanja sa kojima dolazi u dodir. Pa tako i interakcija sa eklektromagnetskim valovima. Poznato je da osjet crvene boje kod čovjeka izazivaju valovi iz intervala od 625nm - 740nm (nanometar, nm=0.000000001m). Evolucioni mehanizmi razvili su različiti odziv živih bića (receptora) na različite podražaje. Kako podražaj svjetlošću od 460nm nije isti kao onaj svjetlošću 700nm to ih svijest živih organizama različito tumači (prvi kao plavu, drugi kao crvenu boju), što im pomaže snalaženju u okolini i u borbi za opstanak. Daklem, ako „crvenilo“ definiramo znanstveno (fizikalno), kao određeni opseg valnih duljina elektromagnetskog zračenja koje reflektira haljina, onda je jasno da je haljina crvena gleda li je tko ili baš nitko ne obraća pažnju na nju. Ukoliko pak „crvenilo“ definiramo subjektivno, kao osjet na koji ljudska svijest prevodi međudjelovanje njegova oka s elektromagnetskim valovima određene frekvencije, onda je jasno da haljina nije crvena (ni bilo koje druge boje), kad je nitko ne gleda. Nikakve tu misterije ili duboke filozofije nema! Sem za ljude koji uopće ne shvaćaju najosnovnije fizikalne mehanizme, te odnos fizikalno definiranih veličina i osjeta kako ih bilježi bilo koji prijemnik, a svoje neznanje žele zaogrnuti nečim ispred čega su zaboravili staviti prefiks pseudo!
Ne mireći se sa materijalističkim objašnjenjem duha, s obzirom da im ono izgleda mehaničko a kao takvo je (po njihovu mnijenju) nesposobno izazvati njegove manifestacije na koje su subjektivnim iskustvom naučili, oni ga u potpunosti odbacuju ne nudeći ništa originalnoga sem dogmatskog, ustrajnog ponavljanja „aksioma“ o duhu iz kojega je sve proisteklo. Valjalo bi se upitati što je suština duha. U odlomku prije protumačili smo osjet crvene boje kod čovjeka slijedećom rečenicom:
„Evolucioni mehanizmi razvili su različiti odziv živih bića (receptora) na različite podražaje. Kako podražaj svjetlošću od 460 nm nije isti kao onaj svjetlošću 700 nm, to ih svijest živih organizama različito tumači…što im pomaže u snalaženju u okolini i u borbi za opstanak.
A da pokušamo preokrenuti stvari. Ništa svijest ne tumači, već je svijest upravo kompleks evolutivno formiranih odziva našeg mozga na niz podražaja kojima je izloženo ljudsko biće! Uz dodatak da se evolucija također pobrinula da te osjete možemo na smisleni način (logički) povezivati kako bi se što lakše snašli u svojoj okolini. Time smo detronizirali duh sa njegovih “božanskih” i nespoznatljivih visina, i možda dali učinkovitu radnu hipotezu za njegovo znanstveno proučavanje. Jer, idealisti – sem neprekidnog pozivanja nanj – to ni u kojem slučaju ne čine.
U još dublji očaj baca materijaliste pitanje koje sasvim ozbiljno postavljaju (neki) kvantni fizičari temeljem rezultata svoje znanosti. Na stranu što i najgluplja pitanja provociraju intelektualne procese u traženju odgovora, te ih u tom smislu i ne treba smatrati izlišnima, no – što mislite o pitanju: Postoji li Mjesec dok ga nitko ne gleda? “Logičko” opravdanje ono nalazi u standardnoj interpretaciji kvantne mehanike, prema kojoj o vrijednostma fizikalnih veličina ima smisla govoriti tek kad su one izmjerene. Prema ekstremnim shvaćanjima, neopažene fizikalne veličini niti ne postoje, prema onim manje ekstremnim – prije opažanja nešto i postoji, ali budući da o tome ne možemo ništa znati ne treba o tome niti razmišlati, već naprosto – tretirati kao nepostojeće! O svijetu saznajemo putem interakcija sa njime, odnosno njegovim elementima. Ne znate jeli vaš mačak pred vratima ako ga ne vidite, ili ne zagrebe po njima ili ne zamijauče – provocirajući vaš vid ili sluh ili bilo koje drugo osjetilo. Tvrdnja o Mjesecu ekvivalentna je onoj da ni vaša maca ne postoji, ako vam nekom interakcijom (vidnom, slušnom, taktilnom, olfaktornom ili okusnom) ne ukaže na svoje prisustvo. Moguće je da neke stvari čovjeku još nisu poznate jer se oblik interakcije nije još uspio proširiti do nas (brzina širenja informacija ne može prevazići brzinu svjetlosti), no smiješno je pretpostaviti – osim idealistima kojih, kako vidimo, i među znanstvenicima ima koliko hoćete – da one ne postoje! Planet Neptun otkriven je teleskopom tek polovinom 19. stoljeća; jeli se iznenadnim hokus-pokusom pojavio iz ništavila, s obzirom da do tada - prema interpretima navedenih shvaćanja nije ni postojao? Nevjerojatno kako fizičari nisu svijesni posljedica spomenutih tvrdnji. Ako o nečemu doznajemo tek kad to izmjerimo, očito je to moralo postojati i prije mjerenja, jer što bi to onda djelovalo na naše instrumente? Osim, ako – da prostite – fizičari ne izmišljaju iz svoje glave, kako im se sprdne, entitete koje podvrgavaju mjerenjima! Da ne zamaramo detaljnijom analizom, jasno je vidljivo kako idealistička shvaćanja na najbezobzirniji način atakiraju na realnu opstojnost svijeta, što u konačnici završava u solipsizmu – bilo ličnome, bilo tipa da smo svi samo kreacija božjeg uma (valjda mu je zato čovjek i dodijelio besmrtnost; ne njega već sebe radi!).
Čovjek je još uvijek u svojoj suštini duboko antropocentročno biće. Neki iz duboko usađenog svjetonazora, a drugi koji su možda i shvatili apsurdnost takvog stava, iz najobičnijeg koristoljublja. Degradacija ljudskog okoliša kojoj svakodnevno prisustvujemo i prenemaganje svjetskih vlada u funkciji kapitala (a ovaj pak u svrhu zadovoljavanja osobnih potreba elita na uštrb ostatka prirode i čovječanstva) da poduzimaju hitne i energične mjere za zaštitu prirode, svjedoče kako i stotinama godina nakon Kopernika čovjek još uvijek umišlja da predstvalja centar svemira – svrhu “božjeg stvaranja” – bez ikakve obaveze da išta “pita” ostale sudionike zajedničkog svijeta. A priroda prilično jasno i nedvosmisleno iskazuje svoje nezadovoljstvo time što nije konzultirana, ili je to učinjeno tek da se zadovolji forma. Antropocentrizam se očituje i u idealističkoj filozofiji koja se ne može odmaknuti od zakrinkane personifikacije stavova njenih nositelja, u tom djelokrugu tek elitnih predstavnika većine pripadnika vlastite vrste. Ako se još uvijek većina ljudi izražava vjernicima – dapače, taj trend je u porastu na račun ateista i agnostika – onda se ukazuje jasna korelacija između njihovih antropocentričnih postupaka, u osnovi antropocentrično orjentirane vjere i idealističke filozofije koja sve to servisira. Jasno je da svjetonazori i sva djelovanja potiču iz subjekta i da je nemoguće sasvim se riješiti te činjenice na individualnom planu (što u osnovi čini neponovljivu vrijednost svakog ljudskog bića), međutim – znanost strogim metodama provjere svojih tvrdnji (a najstroža, mada neformalna, je sama praksa, odnosno odgovor prirode) nadilazi subjektivitete pojedinaca. Ona pretendira biti objektivna, i tu pretenziju ne gradi samo na uvjerenju, već je izgradila cijeli formalni - teorijski, eksperimentalni i opažački - aparat da testira i odbaci tvrdnje koje ne prođu njene metode provjere.
Moram priznati da me ispunjava izuzetnim ponosom što sam vrhunac rezultata evolucije dalekih jednostaničnih predaka koji su se nekoć koprcali u blatu, a još više da kao takav nisam sudjelovao u gnjusobama nedavnog rata. Dijele li takav ponos i vjernici idealističkog svjetonazora (“božanskog porijekla”) – čiji su se pastiri izgubili u moralnim labirintima i prije svoga stada - koji su mahom, ako ne sudjelovali u zločinstvima a ono slijedili svoje zločinačke vođe, ostavljam svakome na savjest. Samo znam da radije biram svoje blato, no njihova boga.
Jedna od takvih problematskih uzdanica idealista je i slijedeći “problem” koji u obliku zadatka oni postavljaju pred materijaliste, nastojeći ih dovesti u škripac: “Neka materijalisti izvole iz sve materije sagraditi sebe!". Time nam oni daju zadatak da pokušamo upravo od najjednostavnijih strukturalnih elemenatta koje znanost danas poznaje, reproducirati misaono biće; ne bilo koje već – načiniti vlastitu vjernu kopiju u fizičkom i psihološkom smislu! Odgovoriti im možemo na slijedeći način. Prvi dio zadatka obavila je sama priroda, stvorivši iz hrpe materije i genijalce koji zahtijevaju ovakve besmislice. Svijest je proizvod razvitka materije. Sam subjekt koji postavlja takav "problem" je - fizički gledano - rezultat dugotrajne biološke evolucije, a socijalno posmatrano produkt društvene evolucije te interakcije vlastitog biološkog hardvera sa okolinom - uključivo i druge subjekte. Kako je nemoguće simulirati svaki djelić sekunde čovjekova života tijekom kojih je on u neprekidnoj interakciji sa cijelim bližim i daljnjim svemirom, s obzirom da su se uvjeti kojima je bio izložen (fizikalni uvjeti okoline, socijalni uvjeti, broj i vrsta prijatelja s kojima je kontaktirao, knjige koje je čitao, učitelje koji su ga podučavali itd, itd,...) posve promijenili, sasvim je jasno da čak ni kloniranjem njegova organizma nikad ne bismo mogli stvoriti identičnu kopiju njega samoga! Posebno ne u psihološkom smislu. Ta nemogućnost ama baš ništa ne govori o materijalizmu, već u jadnom "razmišljanju" subjekta koji ga nastoji zlorabiti kao smiješni argument protiv materijalizma. Primjer koji se sasvim dobro može objasniti s materijalističkog gledišta idealisti ne prihvaćaju. Naprosto su neprijemčljivi za objašnjenja, preskaču ih kao da im ništa niste rekli (a ponajmanje, objasnili) i evo ih već sa slijedećim “problemom”.
Goethe se navodno upitao “Je li crvena haljina crvena i kad nitko ne gleda u nju?“, a potiratelji materijalističkog svjetonazora, ponavljajući to pitanje dva i pol stoljeća nakon njemačkog pjesnika, nanovo vrše atak na materijalističko shvaćanje svijeta (Goethe se odlikovao renesansnom širinom interesa. Razvio je svoju teoriju o bojama, a bavio se i problemima fizike te biologije. Poznat je po svom otkriću središnje vilične kosti kod ljudi.). Kako god Goetheu izgledalo zagonetno i intrigantno, sa današnjeg vidika pitanje je posve besmisleno. Osjet crvenoga (kao i svih drugih boja) izazivaju elektromagnetski valovi - titranja elektromagnetkog polja koja se šire kroz prostor brzinom svjetlosti - određene frekvencije. Čovjek je - baš kao i sva ostala živa bića i nežive aparature – u fizikalnom mislu najobičniji prijemnik, receptor svih mogućih međudjelovanja sa kojima dolazi u dodir. Pa tako i interakcija sa eklektromagnetskim valovima. Poznato je da osjet crvene boje kod čovjeka izazivaju valovi iz intervala od 625nm - 740nm (nanometar, nm=0.000000001m). Evolucioni mehanizmi razvili su različiti odziv živih bića (receptora) na različite podražaje. Kako podražaj svjetlošću od 460nm nije isti kao onaj svjetlošću 700nm to ih svijest živih organizama različito tumači (prvi kao plavu, drugi kao crvenu boju), što im pomaže snalaženju u okolini i u borbi za opstanak. Daklem, ako „crvenilo“ definiramo znanstveno (fizikalno), kao određeni opseg valnih duljina elektromagnetskog zračenja koje reflektira haljina, onda je jasno da je haljina crvena gleda li je tko ili baš nitko ne obraća pažnju na nju. Ukoliko pak „crvenilo“ definiramo subjektivno, kao osjet na koji ljudska svijest prevodi međudjelovanje njegova oka s elektromagnetskim valovima određene frekvencije, onda je jasno da haljina nije crvena (ni bilo koje druge boje), kad je nitko ne gleda. Nikakve tu misterije ili duboke filozofije nema! Sem za ljude koji uopće ne shvaćaju najosnovnije fizikalne mehanizme, te odnos fizikalno definiranih veličina i osjeta kako ih bilježi bilo koji prijemnik, a svoje neznanje žele zaogrnuti nečim ispred čega su zaboravili staviti prefiks pseudo!
Ne mireći se sa materijalističkim objašnjenjem duha, s obzirom da im ono izgleda mehaničko a kao takvo je (po njihovu mnijenju) nesposobno izazvati njegove manifestacije na koje su subjektivnim iskustvom naučili, oni ga u potpunosti odbacuju ne nudeći ništa originalnoga sem dogmatskog, ustrajnog ponavljanja „aksioma“ o duhu iz kojega je sve proisteklo. Valjalo bi se upitati što je suština duha. U odlomku prije protumačili smo osjet crvene boje kod čovjeka slijedećom rečenicom:
„Evolucioni mehanizmi razvili su različiti odziv živih bića (receptora) na različite podražaje. Kako podražaj svjetlošću od 460 nm nije isti kao onaj svjetlošću 700 nm, to ih svijest živih organizama različito tumači…što im pomaže u snalaženju u okolini i u borbi za opstanak.
A da pokušamo preokrenuti stvari. Ništa svijest ne tumači, već je svijest upravo kompleks evolutivno formiranih odziva našeg mozga na niz podražaja kojima je izloženo ljudsko biće! Uz dodatak da se evolucija također pobrinula da te osjete možemo na smisleni način (logički) povezivati kako bi se što lakše snašli u svojoj okolini. Time smo detronizirali duh sa njegovih “božanskih” i nespoznatljivih visina, i možda dali učinkovitu radnu hipotezu za njegovo znanstveno proučavanje. Jer, idealisti – sem neprekidnog pozivanja nanj – to ni u kojem slučaju ne čine.
U još dublji očaj baca materijaliste pitanje koje sasvim ozbiljno postavljaju (neki) kvantni fizičari temeljem rezultata svoje znanosti. Na stranu što i najgluplja pitanja provociraju intelektualne procese u traženju odgovora, te ih u tom smislu i ne treba smatrati izlišnima, no – što mislite o pitanju: Postoji li Mjesec dok ga nitko ne gleda? “Logičko” opravdanje ono nalazi u standardnoj interpretaciji kvantne mehanike, prema kojoj o vrijednostma fizikalnih veličina ima smisla govoriti tek kad su one izmjerene. Prema ekstremnim shvaćanjima, neopažene fizikalne veličini niti ne postoje, prema onim manje ekstremnim – prije opažanja nešto i postoji, ali budući da o tome ne možemo ništa znati ne treba o tome niti razmišlati, već naprosto – tretirati kao nepostojeće! O svijetu saznajemo putem interakcija sa njime, odnosno njegovim elementima. Ne znate jeli vaš mačak pred vratima ako ga ne vidite, ili ne zagrebe po njima ili ne zamijauče – provocirajući vaš vid ili sluh ili bilo koje drugo osjetilo. Tvrdnja o Mjesecu ekvivalentna je onoj da ni vaša maca ne postoji, ako vam nekom interakcijom (vidnom, slušnom, taktilnom, olfaktornom ili okusnom) ne ukaže na svoje prisustvo. Moguće je da neke stvari čovjeku još nisu poznate jer se oblik interakcije nije još uspio proširiti do nas (brzina širenja informacija ne može prevazići brzinu svjetlosti), no smiješno je pretpostaviti – osim idealistima kojih, kako vidimo, i među znanstvenicima ima koliko hoćete – da one ne postoje! Planet Neptun otkriven je teleskopom tek polovinom 19. stoljeća; jeli se iznenadnim hokus-pokusom pojavio iz ništavila, s obzirom da do tada - prema interpretima navedenih shvaćanja nije ni postojao? Nevjerojatno kako fizičari nisu svijesni posljedica spomenutih tvrdnji. Ako o nečemu doznajemo tek kad to izmjerimo, očito je to moralo postojati i prije mjerenja, jer što bi to onda djelovalo na naše instrumente? Osim, ako – da prostite – fizičari ne izmišljaju iz svoje glave, kako im se sprdne, entitete koje podvrgavaju mjerenjima! Da ne zamaramo detaljnijom analizom, jasno je vidljivo kako idealistička shvaćanja na najbezobzirniji način atakiraju na realnu opstojnost svijeta, što u konačnici završava u solipsizmu – bilo ličnome, bilo tipa da smo svi samo kreacija božjeg uma (valjda mu je zato čovjek i dodijelio besmrtnost; ne njega već sebe radi!).
Čovjek je još uvijek u svojoj suštini duboko antropocentročno biće. Neki iz duboko usađenog svjetonazora, a drugi koji su možda i shvatili apsurdnost takvog stava, iz najobičnijeg koristoljublja. Degradacija ljudskog okoliša kojoj svakodnevno prisustvujemo i prenemaganje svjetskih vlada u funkciji kapitala (a ovaj pak u svrhu zadovoljavanja osobnih potreba elita na uštrb ostatka prirode i čovječanstva) da poduzimaju hitne i energične mjere za zaštitu prirode, svjedoče kako i stotinama godina nakon Kopernika čovjek još uvijek umišlja da predstvalja centar svemira – svrhu “božjeg stvaranja” – bez ikakve obaveze da išta “pita” ostale sudionike zajedničkog svijeta. A priroda prilično jasno i nedvosmisleno iskazuje svoje nezadovoljstvo time što nije konzultirana, ili je to učinjeno tek da se zadovolji forma. Antropocentrizam se očituje i u idealističkoj filozofiji koja se ne može odmaknuti od zakrinkane personifikacije stavova njenih nositelja, u tom djelokrugu tek elitnih predstavnika većine pripadnika vlastite vrste. Ako se još uvijek većina ljudi izražava vjernicima – dapače, taj trend je u porastu na račun ateista i agnostika – onda se ukazuje jasna korelacija između njihovih antropocentričnih postupaka, u osnovi antropocentrično orjentirane vjere i idealističke filozofije koja sve to servisira. Jasno je da svjetonazori i sva djelovanja potiču iz subjekta i da je nemoguće sasvim se riješiti te činjenice na individualnom planu (što u osnovi čini neponovljivu vrijednost svakog ljudskog bića), međutim – znanost strogim metodama provjere svojih tvrdnji (a najstroža, mada neformalna, je sama praksa, odnosno odgovor prirode) nadilazi subjektivitete pojedinaca. Ona pretendira biti objektivna, i tu pretenziju ne gradi samo na uvjerenju, već je izgradila cijeli formalni - teorijski, eksperimentalni i opažački - aparat da testira i odbaci tvrdnje koje ne prođu njene metode provjere.
Moram priznati da me ispunjava izuzetnim ponosom što sam vrhunac rezultata evolucije dalekih jednostaničnih predaka koji su se nekoć koprcali u blatu, a još više da kao takav nisam sudjelovao u gnjusobama nedavnog rata. Dijele li takav ponos i vjernici idealističkog svjetonazora (“božanskog porijekla”) – čiji su se pastiri izgubili u moralnim labirintima i prije svoga stada - koji su mahom, ako ne sudjelovali u zločinstvima a ono slijedili svoje zločinačke vođe, ostavljam svakome na savjest. Samo znam da radije biram svoje blato, no njihova boga.
|
| ||||
12.7.2013.
Kant – kontinuitet kao modus operandi
Filozofija iliti „ljubav prema mudrosti“ nastoji shvatiti svijet kao cjelinu, te čini neke intelektualne pretpostavke o njegovoj biti, iz kojih onda posljedično izvlači zaključke i o pojedinim manifestacijama svijeta, bile one izvan subjekta kao i onima vezanima za sam subjekt. Dvije su međusobno, naizgled divergente i nespojive, pretpostavke na kojima filozofija počiva. U grubome, možemo je (a time onda i filozofe koji se priklanjaju jednoj ili drugoj opciji) podijeliti na materijalističku i idealističku. Materijalistička filozofija nastala je na percepciji okolnog svijeta kao sazdanog od tvari (zemlja, voda, zrak, vatra,…) te njoj onda daje i primat, dok ona idealističkog usmjerenja polazi od ljudskog duha prepuštajući mu prvenstvo. Moderne znanosti, napose fizika, odvele su nas daleko od prvobitnog poimanja tvari koja se izjednačavala sa materijom – po čemu je i pravac dobio ime. Danas bismo pod materijom mogli smatrati sveukupnost tvari, polja, duha i valjda još koječeg nepoznatoga, pa stoga suvremeni materijalizam ne treba tretirati kao u njegovim primitivnim počecima (Diogen, Leukip i drugi). Idealizam u krajnjoj linij završava na dvije ekstremne zamisli; solipsizmu – uvjerenju da je svijet samo iluzija ljudskog duha, odnosno teističkom kreacionizmu – uvjerenju da je isti božanska tvorevina (najčešće u smislu kreacije od strane božanskog duha). Valja napomenuti da u oba slučaja postoje kojekakve, za naše potrebe nebitne podjele, pa i preplitanja. Primjerice, neki zastupaju kreaciju čovjeka ili čak cijelog našeg univerzuma od božanskih svojstava lišene supernapredne civilizacije.
S materijalističkog stajališta, stvar sa sviješću (duhom) je u principu vrlo jednostvana, što ne znači da je takvo i objašnjenje koje do danas ne postoji u kompletnom obliku. Svijet je dinamička cjelina – statika postoji samo kao vremenski interval u kojem se promjene izuzetno sporo odvijaju. Evolucija je osnovni princip na kojem se zasnivaju sva znanstvena objašnjenja pojava. Naš svemir je od svog „postanka“ do danas evoluriao, a tako i svi njegovi – barem makroskopski – dijelovi. „Najzdravije“ je pristupiti objašnjenju pojava s materijalističkog stanovišta, što prirodne znanosti u praksi uspješno čine već stoljećima, bez obzira na lična filozofska ubjeđenja njenih djelatnika. Materiju čine tvari i polja, a i svijest je naprosto produkt njezine evolucije. Filozofski energetičari smatraju da tvar nije ništa drugo doli prostor izuzetne koncentracije energije, no za sada ćemo zadržati termin – tvar. U fizici je za nastanak polja potrebna tvar (nabijene čestice – za električna i magnetska polja, nabijene i nenabijene za nastanak gravitacionog polja), mada su polja sposobna odvojiti se od nje i samostalno postojati (posjedujući i – primjerice – gravitaciona svojstva). Moguće je promatrati dinamičku izmjenu električnih i magnetskih polja u skladu s Maxwellovim jednadžbama.
Svijest je produkt evolucije materije, o čemu svjedoče i primitivniji oblici života koji – istraživanja pokazuju – posjeduju oblike svijesti, pa čak i (oni viši oblici, poput delfina, majmuna i slično) samosvijesti. Oblici života sa višim nivoom svijesti lakše egzistiraju u darvinističkoj borbi za opstanak, što je i uvjetovalo njihovo održanje na račun zakinutijih istovrsnih oblika. Za nastanak svijesti također je potreban materijalni, točnije – tvarni izvor: mozak. U njemu se svijest formira elektrokemijskim procesima koje proučavaju biologija, psihologija, neorologija i srodne znanosti. Za pretpostaviti je da proizvodnja svijesti na neki način producira slabe oblike energije koji se zadržavaju u blizini izvora (mozga), ali se u analogiji sa spomenutim elektomagnetskim poljima u principu mogu otrgnuti od njega, noseći sa sobom informaciju o svom postanku – odnosno o svijesti. Na taj način, najvjerojatnije se načelno ništa ne protivi telepatskim procesima – prijenosu misli na daljinu, ukoliko bi bilo moguće pojačati spomenute oblike energije, te ukoliko bi naišli na (ljudski) prijemnik koji bi rezonirao sa njime (medij). U principu bi – da odemo još dalje u naučnu fantastiku – bilo moguće pomoću nekog medija ili uređaja – primiti direktnu svijesnu poruku nekog vanzemaljskog oblika života (pri tome ne mislim poruku koja je kodirana u elektromagnetske ili druge fizičke signale). Kako elektromagnetski valovi mogu pokretati releje, u načelu je onda – opet proširenjem analogije – moguća i telekineza (pokretanje tvarnih predmeta djelovanjem svijesti, odnosno misli).
Eto, to je najjednostavniji pristup problemu svijesti koji i najviše obećava u daljnjim istraživanjima. No, zadržimo se trenutak na „bitku“ iliti „onome što jest“, i na „biću“ – konkretnoj realizaciji bitka u stvarnosti. Jasno je kako je materijalistima bitak isto što i materija, idealisti pak ga identificiraju sa duhom. Ovi poslijednji i prečesto se gube u pokušaju nalaženja odgovora na, za materijaliste sasvim besmislena pitanja. Recimo, kako čovjek može doći do suštine doživljaja plave boje (neba, primjerice). Pa, kako ne mogu naći logični odgovor na to pitanje, sve se više zapetljavaju u metafizički idealizam, da bi na kraju konstatirali ljudsku nesposobnost da prodre do suštine bića, do Kantove „stvari po sebi“ – pod kojom smatramo ono što postoji neovisno o subjektu spoznaje. Materijalisti s takvim pitanjima – čini se na prvi pogled - ne bi trebali imati problema, a odgovor o spoznaji „stvari po sebi“ oni sukcesivno rješavaju napretkom znanosti kroz stoljeća prošlosti i izgledne budućnosti ljudske vrste. „Stvari“ postojeće u svemiru – to je jedna od općih činjenica koja i omogućuje razvoj znanosti – međusobno djeluju. Sve interreagira sa svime na ovaj ili onaj način (u fizici o tome govori ponešto i tzv. zakon akcije i reakcije), pa od dva međusobno djelujuća tijela uvijek jedno – zavisno za koje se odlučimo – možemo smatrati receptorom, prijemnikom prijenosnika interakcije od strane drugog tijela. Jasno je da taj pojam ima svojstvo simetričnosti; oba tijela su u svojoj osnovi receptori u odnosu na ono drugo. Vrhunski receptor razvijen biološkom evolucijom (a kasnije i onom duhovnom te socijalnom) je čovjek. S obzirom da sebe i prečesto doživljava kao centar svemira (posebno oni koji su iz te točke maknuli Boga), često zaboravlja da svemir ne djeluje samo na njega već da postoji i recipročno djelovanje čovjeka na okolinu. Običnom čovjeku to postaje sve jasnije u pogledu onečišćenja okoliša i klimatskih promjena nastalih upravo njegovim utjecajem na svoj planetarni habitat. No, čak i ranije to su već primjetili kvantni fizičari, shvativši da u svoje teorije i eksperimentalna očekivanja moraju uključiti i to povratno djelovanje istraživača (i/ili i njegove aparature) na proces koji proučava.
Kao i svaki umjetno stvoreni prijemnik (radio aparat, televizor, spektroskop, magnetometar,…) i čovjek-receptor je osjetljiv tek na ograničeni dio spoljnih utjecaja. Raspolaže sa svega pet bioloških osjetila (vid, sluh, opip, njuh, okus) ograničenih na određeni dio spektra vanjskog utjecaja, ali to nadoknađuje jednim „superosjetilom“ koje mu omogućuje prodrijeti u – čisto biološkim bićima koja ga ne posjeduju, nedostupne sfere stvarnosti. To je ljudski um, u širem smislu – ljudski duh. Iako čovjek ne može neposredno i odjednom spoznati „stvar po sebi“, s obzirom da njene bezbrojne osobine njegov evolucijom formirani biološki prijemnik ne može registrirati, on ipak svakodnevno sve više spoznaje upravo o toj, navodno nespoznatljivoj Kantovoj predstavi. Cijela znanost se u svojoj osnovi upravo i svodi na pokušaj spoznaje pojedinačnih, ali i objedinjenih (u konačnici na cijeli svemir ) „stvari po sebi“. U ovoj fazi evolucije ljudski um djeluje linearno, sekvencijalno, dovodeći u centar svoje pažnje jednu po jednu pojavu. Rijetki su ljudi sposobni (ali ih ima) - i to budi nadu da će ih tijekom buduće biološke evolucije povezane sa onom znanstvenom biti sve više - istovremeno procesuirati, obratiti pažnju na više zbivanja odjednom (istovremeno uživati u muzici, čitati neki tekst sa razumijevanjem i slušati zanovijetanja svog djeteta, recimo). Razvoj znanosti i tehnologije, kao i neki početni rezultati na području povezivanja nervnog sistema sa mikroprocesorima, potencijalno mnogo obećavaju na polju paralelnog procesuiranja informacija od strane jedinki. Ipak, to je daleka budućnost, a po mom mišljenju nije niti bitna za spoznaju „stvari po sebi“; dapače – smatram da upravo postojeći način procesuiranja informacija omogućuje djelovanje znanosti i spašava nas od konfuzije koja bi nastala kad bi ljudski um istovremeno zapljusnula sva djelovanja proistekla iz proučavanog predmeta ili pojave. Da se vratimo na „spoznaju“ „plavila“; čini mi se da dalje od činjenice kako određeni dio elektromagnetskog spektra izaziva u nas upravo takav odziv koji zovemo plavom bojom, ne treba i besmisleno je ići, jer o „plavilu“ teško da je moguće išta više doznati. Kao što su čovjekove oči evolutivno stekle osobinu da reagiraju na jedan dio spektra, što onda njegov um naziva „plavim“, tako drugi oblici života reagiraju na sasvim drugi dio elektromagnetskog zračenja, prepoznajući ga jer im omogućuje snalaženje u okolini, a ne nazivaju ga nikako jer za to nemaju razvijene intelektualne sposobnosti.
Spoznaja je odavno definirana kao relativna i usto asimptotska; rekli bismo filozofskim rječnikom – postepeno, beskonačno približavanje istini, ako nju shvatimo kao sve obuhvatnije znanje, po Kantu nespoznatljive „stvari po sebi“. Kant se rodio pred gotovo 300 godina te je – kao uostalom i svi mi – bio dijete svojega vremena, u velikoj mjeri ograničen njegovim dostignućima i svjetonazorom. Neupitno je, ako nismo idealistički solipsisti ili ne smatramo svijet snom nekog boga:
Kad Bog sklopi oči, mrak je,
a mi smo njegov san.
No, što li jesmo – kada svane dan?
Ako Bog tad otvara svoje oči,
jesmo li tek utvare protekle noći?
da možemo usvojiti njegovu definiciju „stvari po sebi“ kao postojeće izvan i neovisno od promatrača. Ali, promatrač se upravo tako naziva jer uspijeva prodrijeti u suštine stvari koje opaža, a za to su mu na raspolaganju sredstva o kojima königsbergški filozof nije mogao ni sanjati. Stoga, čak i ako možda čovjek nikada neće moći intuitivno, u jedan beskrajno mali trenutak svojom percepcijom obuhvatiti sve osobine nekog „bića“ (konkretnog predmeta i pojave) on ga svakako može sve dublje spoznavati. Zar ta spoznaja i ne tjera čovjeka da ustraje na putevima znanosti i umjetnosti, umjesto da se prepusti spoznajnom, defetističkom očajanju? No, ipak – ima jedna kvaka koja možda može dati za pravo Kantu, a koju sugerira suvremena fizika. To je onaj dio kompleksa međudjelovanja subjekta i promatranog objekta kojim mi djelujemo na promatranu stvar, odnosno pojavu. Mjereći udaljenost Mjeseca metodom radarskog odraza elektromagnetskih valova od njegove površine, mi toliko malo djelujemo na njega da o tome niti ne razmišljamo. Međutim, mjereći položaj elektrona – obasjavajući ga svjetlošću – naš je učinak na njega toliki da mi ne možemo istovremeno točno odrediti njegov položaj i brzinu. Određujući jednu od ovih veličina, našim djelovanjem smo onu drugu toliko promijenili da je možemo doznati tek s nekom većom ili manjom greškom (koja je to veća što točnije želimo odrediti prvu veličinu). Daklem, „stvar po sebi“ – „predmet“ koji ne promatramo – ipak ima drukčije osobine no kad ga gledamo! Da li je Kant ipak bio u pravu? Koliko to utječe na relevantnost slike svijeta koji nas okružuje?
Mnogi suvremeni kvantni fizičari, izuzetno inteligentni ljudi, temeljem maločas spomenutih razmatranja izvlače – po mom sudu – pretjerane zaključke o uzajamnoj povezanosti subjekta (promatrača) i objekta (čak i cijelog svemira). Dolaze do konstatacije da pojave i objekti niti ne egzistiraju tako dugo dok ih ne registriraju promatrači, točnije rečeno – dok oni ne stupe u interakciju sa njima. Pritom pod promatračem fizičari općenito misle na mjernu aparaturu, daklem ne mora to nužno biti živo ljudsko biće. Takvo gledanje na stvar oni često izražavaju za laike iritantnim pitanjem: „Postoji li Mjesec dok ga nitko ne gleda?“. Ne odgovarajući na to pitanje (koje ima izvjesnog rezona u kvantnomehaničkim zakonitostima), prepustit ćemo čitaocima zadovoljstvo nerviranja u traženju odgovora. Ipak, zadržat ćemo se na jednom sličnom, po mišljenju autora trik pitanju, koje također zna izazivati žučne diskusije: „Postoji li (ili u drugoj verziji – čuje li se?) zvuk padajućeg stabla u šumi, ako tamo nikoga nema“? Odgovor je, čini mi se, vrlo jednostavan, a ovisi o tome kako definiramo zvuk. Ako se definira kao opseg mehaničkih vibracija određene frekvencije, onda svakako moramo smatrati da to treperenje postoji, prisustvuje li netko ili ne padanju stabla. U tom slučaju, odgovor je: da, zvuk postoji, bio tamo netko ili ne, a čut će ga samo ako mu je prijemnik baždaren na frekvencije koje proizvede padajuće deblo. Definiramo li zvuk antropocentrično, kao frekventni opseg od 16-20000Hz, onda ga dakako čovjek neće čuti ne prisustvuje li događaju (a ako je gluh ili nagluh, niti u slučaju prisustva) ili proizvedene vibracije izlaze van rečenog frekventnog opsega. No čut će ga primjerice šišmiši, zečevi ili neke druge zvjerke čiji slušni aparat je podešen na druge frekvencije.
Pitanje objektivnog postojanja svijeta izvan subjekta (a Descartes je svojim čuvenim „Cogito, ergo sum!“ odgovorio na dilemu o vlastitom opstoju), je razumski „conditio sine qua non“ svakog racionalnog shvaćanja svijeta. Dakako da za jedinku nastupa „kraj svijeta“ njenim odlaskom sa njega u „vječna lovišta“, ali čak i to možemo pomalo nategnuto (ne bojeći se da ćemo biti proglašeni nepopravljivim fantastom) na neki način dovesti u pitanje. Napredne civilizacije udaljene od Zemlje osamdesetak svjetlosnih godina, koje bi raspolagale osjetljivim prijemnicima, danas bi mogle promatrati prve televizijske emisije emitirane na našoj planeti. Prisjetimo li se hipotetske napomene o mogućem prijenosu misli, uz još osjetljivije prijemnike (ili medije) za energetski spektar kojim bi se širila naša duhovna aktivnost van matice Zemlje, mogla bi se načiniti arhiva cjeloživotne duhovne djelatnosti pojedinca. Na neki način, uz smrt tijela, bila bi spašena naša duhovna suština, a pitanje što bi sa njome poklanjam onima koji se nerviraju oko postojanja Mjeseca.
Gotovo tri vijeka nakon Kanta i više od četiri poslije Descartesa, svjedoci smo da njihova razmišljanja još uvijek izazivaju dileme u naših suvremenika, što je samo svjedočanstvo istovremene snage i nemoći ljudskog uma. No, on jača kroz bavljenje takvim i sličnim problemima, istovremeno svojim povijesnim kontinuitetom potvrđujući činjenicu o našem objektivnom postojanju.
Filozofija iliti „ljubav prema mudrosti“ nastoji shvatiti svijet kao cjelinu, te čini neke intelektualne pretpostavke o njegovoj biti, iz kojih onda posljedično izvlači zaključke i o pojedinim manifestacijama svijeta, bile one izvan subjekta kao i onima vezanima za sam subjekt. Dvije su međusobno, naizgled divergente i nespojive, pretpostavke na kojima filozofija počiva. U grubome, možemo je (a time onda i filozofe koji se priklanjaju jednoj ili drugoj opciji) podijeliti na materijalističku i idealističku. Materijalistička filozofija nastala je na percepciji okolnog svijeta kao sazdanog od tvari (zemlja, voda, zrak, vatra,…) te njoj onda daje i primat, dok ona idealističkog usmjerenja polazi od ljudskog duha prepuštajući mu prvenstvo. Moderne znanosti, napose fizika, odvele su nas daleko od prvobitnog poimanja tvari koja se izjednačavala sa materijom – po čemu je i pravac dobio ime. Danas bismo pod materijom mogli smatrati sveukupnost tvari, polja, duha i valjda još koječeg nepoznatoga, pa stoga suvremeni materijalizam ne treba tretirati kao u njegovim primitivnim počecima (Diogen, Leukip i drugi). Idealizam u krajnjoj linij završava na dvije ekstremne zamisli; solipsizmu – uvjerenju da je svijet samo iluzija ljudskog duha, odnosno teističkom kreacionizmu – uvjerenju da je isti božanska tvorevina (najčešće u smislu kreacije od strane božanskog duha). Valja napomenuti da u oba slučaja postoje kojekakve, za naše potrebe nebitne podjele, pa i preplitanja. Primjerice, neki zastupaju kreaciju čovjeka ili čak cijelog našeg univerzuma od božanskih svojstava lišene supernapredne civilizacije.
S materijalističkog stajališta, stvar sa sviješću (duhom) je u principu vrlo jednostvana, što ne znači da je takvo i objašnjenje koje do danas ne postoji u kompletnom obliku. Svijet je dinamička cjelina – statika postoji samo kao vremenski interval u kojem se promjene izuzetno sporo odvijaju. Evolucija je osnovni princip na kojem se zasnivaju sva znanstvena objašnjenja pojava. Naš svemir je od svog „postanka“ do danas evoluriao, a tako i svi njegovi – barem makroskopski – dijelovi. „Najzdravije“ je pristupiti objašnjenju pojava s materijalističkog stanovišta, što prirodne znanosti u praksi uspješno čine već stoljećima, bez obzira na lična filozofska ubjeđenja njenih djelatnika. Materiju čine tvari i polja, a i svijest je naprosto produkt njezine evolucije. Filozofski energetičari smatraju da tvar nije ništa drugo doli prostor izuzetne koncentracije energije, no za sada ćemo zadržati termin – tvar. U fizici je za nastanak polja potrebna tvar (nabijene čestice – za električna i magnetska polja, nabijene i nenabijene za nastanak gravitacionog polja), mada su polja sposobna odvojiti se od nje i samostalno postojati (posjedujući i – primjerice – gravitaciona svojstva). Moguće je promatrati dinamičku izmjenu električnih i magnetskih polja u skladu s Maxwellovim jednadžbama.
Svijest je produkt evolucije materije, o čemu svjedoče i primitivniji oblici života koji – istraživanja pokazuju – posjeduju oblike svijesti, pa čak i (oni viši oblici, poput delfina, majmuna i slično) samosvijesti. Oblici života sa višim nivoom svijesti lakše egzistiraju u darvinističkoj borbi za opstanak, što je i uvjetovalo njihovo održanje na račun zakinutijih istovrsnih oblika. Za nastanak svijesti također je potreban materijalni, točnije – tvarni izvor: mozak. U njemu se svijest formira elektrokemijskim procesima koje proučavaju biologija, psihologija, neorologija i srodne znanosti. Za pretpostaviti je da proizvodnja svijesti na neki način producira slabe oblike energije koji se zadržavaju u blizini izvora (mozga), ali se u analogiji sa spomenutim elektomagnetskim poljima u principu mogu otrgnuti od njega, noseći sa sobom informaciju o svom postanku – odnosno o svijesti. Na taj način, najvjerojatnije se načelno ništa ne protivi telepatskim procesima – prijenosu misli na daljinu, ukoliko bi bilo moguće pojačati spomenute oblike energije, te ukoliko bi naišli na (ljudski) prijemnik koji bi rezonirao sa njime (medij). U principu bi – da odemo još dalje u naučnu fantastiku – bilo moguće pomoću nekog medija ili uređaja – primiti direktnu svijesnu poruku nekog vanzemaljskog oblika života (pri tome ne mislim poruku koja je kodirana u elektromagnetske ili druge fizičke signale). Kako elektromagnetski valovi mogu pokretati releje, u načelu je onda – opet proširenjem analogije – moguća i telekineza (pokretanje tvarnih predmeta djelovanjem svijesti, odnosno misli).
Eto, to je najjednostavniji pristup problemu svijesti koji i najviše obećava u daljnjim istraživanjima. No, zadržimo se trenutak na „bitku“ iliti „onome što jest“, i na „biću“ – konkretnoj realizaciji bitka u stvarnosti. Jasno je kako je materijalistima bitak isto što i materija, idealisti pak ga identificiraju sa duhom. Ovi poslijednji i prečesto se gube u pokušaju nalaženja odgovora na, za materijaliste sasvim besmislena pitanja. Recimo, kako čovjek može doći do suštine doživljaja plave boje (neba, primjerice). Pa, kako ne mogu naći logični odgovor na to pitanje, sve se više zapetljavaju u metafizički idealizam, da bi na kraju konstatirali ljudsku nesposobnost da prodre do suštine bića, do Kantove „stvari po sebi“ – pod kojom smatramo ono što postoji neovisno o subjektu spoznaje. Materijalisti s takvim pitanjima – čini se na prvi pogled - ne bi trebali imati problema, a odgovor o spoznaji „stvari po sebi“ oni sukcesivno rješavaju napretkom znanosti kroz stoljeća prošlosti i izgledne budućnosti ljudske vrste. „Stvari“ postojeće u svemiru – to je jedna od općih činjenica koja i omogućuje razvoj znanosti – međusobno djeluju. Sve interreagira sa svime na ovaj ili onaj način (u fizici o tome govori ponešto i tzv. zakon akcije i reakcije), pa od dva međusobno djelujuća tijela uvijek jedno – zavisno za koje se odlučimo – možemo smatrati receptorom, prijemnikom prijenosnika interakcije od strane drugog tijela. Jasno je da taj pojam ima svojstvo simetričnosti; oba tijela su u svojoj osnovi receptori u odnosu na ono drugo. Vrhunski receptor razvijen biološkom evolucijom (a kasnije i onom duhovnom te socijalnom) je čovjek. S obzirom da sebe i prečesto doživljava kao centar svemira (posebno oni koji su iz te točke maknuli Boga), često zaboravlja da svemir ne djeluje samo na njega već da postoji i recipročno djelovanje čovjeka na okolinu. Običnom čovjeku to postaje sve jasnije u pogledu onečišćenja okoliša i klimatskih promjena nastalih upravo njegovim utjecajem na svoj planetarni habitat. No, čak i ranije to su već primjetili kvantni fizičari, shvativši da u svoje teorije i eksperimentalna očekivanja moraju uključiti i to povratno djelovanje istraživača (i/ili i njegove aparature) na proces koji proučava.
Kao i svaki umjetno stvoreni prijemnik (radio aparat, televizor, spektroskop, magnetometar,…) i čovjek-receptor je osjetljiv tek na ograničeni dio spoljnih utjecaja. Raspolaže sa svega pet bioloških osjetila (vid, sluh, opip, njuh, okus) ograničenih na određeni dio spektra vanjskog utjecaja, ali to nadoknađuje jednim „superosjetilom“ koje mu omogućuje prodrijeti u – čisto biološkim bićima koja ga ne posjeduju, nedostupne sfere stvarnosti. To je ljudski um, u širem smislu – ljudski duh. Iako čovjek ne može neposredno i odjednom spoznati „stvar po sebi“, s obzirom da njene bezbrojne osobine njegov evolucijom formirani biološki prijemnik ne može registrirati, on ipak svakodnevno sve više spoznaje upravo o toj, navodno nespoznatljivoj Kantovoj predstavi. Cijela znanost se u svojoj osnovi upravo i svodi na pokušaj spoznaje pojedinačnih, ali i objedinjenih (u konačnici na cijeli svemir ) „stvari po sebi“. U ovoj fazi evolucije ljudski um djeluje linearno, sekvencijalno, dovodeći u centar svoje pažnje jednu po jednu pojavu. Rijetki su ljudi sposobni (ali ih ima) - i to budi nadu da će ih tijekom buduće biološke evolucije povezane sa onom znanstvenom biti sve više - istovremeno procesuirati, obratiti pažnju na više zbivanja odjednom (istovremeno uživati u muzici, čitati neki tekst sa razumijevanjem i slušati zanovijetanja svog djeteta, recimo). Razvoj znanosti i tehnologije, kao i neki početni rezultati na području povezivanja nervnog sistema sa mikroprocesorima, potencijalno mnogo obećavaju na polju paralelnog procesuiranja informacija od strane jedinki. Ipak, to je daleka budućnost, a po mom mišljenju nije niti bitna za spoznaju „stvari po sebi“; dapače – smatram da upravo postojeći način procesuiranja informacija omogućuje djelovanje znanosti i spašava nas od konfuzije koja bi nastala kad bi ljudski um istovremeno zapljusnula sva djelovanja proistekla iz proučavanog predmeta ili pojave. Da se vratimo na „spoznaju“ „plavila“; čini mi se da dalje od činjenice kako određeni dio elektromagnetskog spektra izaziva u nas upravo takav odziv koji zovemo plavom bojom, ne treba i besmisleno je ići, jer o „plavilu“ teško da je moguće išta više doznati. Kao što su čovjekove oči evolutivno stekle osobinu da reagiraju na jedan dio spektra, što onda njegov um naziva „plavim“, tako drugi oblici života reagiraju na sasvim drugi dio elektromagnetskog zračenja, prepoznajući ga jer im omogućuje snalaženje u okolini, a ne nazivaju ga nikako jer za to nemaju razvijene intelektualne sposobnosti.
Spoznaja je odavno definirana kao relativna i usto asimptotska; rekli bismo filozofskim rječnikom – postepeno, beskonačno približavanje istini, ako nju shvatimo kao sve obuhvatnije znanje, po Kantu nespoznatljive „stvari po sebi“. Kant se rodio pred gotovo 300 godina te je – kao uostalom i svi mi – bio dijete svojega vremena, u velikoj mjeri ograničen njegovim dostignućima i svjetonazorom. Neupitno je, ako nismo idealistički solipsisti ili ne smatramo svijet snom nekog boga:
Kad Bog sklopi oči, mrak je,
a mi smo njegov san.
No, što li jesmo – kada svane dan?
Ako Bog tad otvara svoje oči,
jesmo li tek utvare protekle noći?
da možemo usvojiti njegovu definiciju „stvari po sebi“ kao postojeće izvan i neovisno od promatrača. Ali, promatrač se upravo tako naziva jer uspijeva prodrijeti u suštine stvari koje opaža, a za to su mu na raspolaganju sredstva o kojima königsbergški filozof nije mogao ni sanjati. Stoga, čak i ako možda čovjek nikada neće moći intuitivno, u jedan beskrajno mali trenutak svojom percepcijom obuhvatiti sve osobine nekog „bića“ (konkretnog predmeta i pojave) on ga svakako može sve dublje spoznavati. Zar ta spoznaja i ne tjera čovjeka da ustraje na putevima znanosti i umjetnosti, umjesto da se prepusti spoznajnom, defetističkom očajanju? No, ipak – ima jedna kvaka koja možda može dati za pravo Kantu, a koju sugerira suvremena fizika. To je onaj dio kompleksa međudjelovanja subjekta i promatranog objekta kojim mi djelujemo na promatranu stvar, odnosno pojavu. Mjereći udaljenost Mjeseca metodom radarskog odraza elektromagnetskih valova od njegove površine, mi toliko malo djelujemo na njega da o tome niti ne razmišljamo. Međutim, mjereći položaj elektrona – obasjavajući ga svjetlošću – naš je učinak na njega toliki da mi ne možemo istovremeno točno odrediti njegov položaj i brzinu. Određujući jednu od ovih veličina, našim djelovanjem smo onu drugu toliko promijenili da je možemo doznati tek s nekom većom ili manjom greškom (koja je to veća što točnije želimo odrediti prvu veličinu). Daklem, „stvar po sebi“ – „predmet“ koji ne promatramo – ipak ima drukčije osobine no kad ga gledamo! Da li je Kant ipak bio u pravu? Koliko to utječe na relevantnost slike svijeta koji nas okružuje?
Mnogi suvremeni kvantni fizičari, izuzetno inteligentni ljudi, temeljem maločas spomenutih razmatranja izvlače – po mom sudu – pretjerane zaključke o uzajamnoj povezanosti subjekta (promatrača) i objekta (čak i cijelog svemira). Dolaze do konstatacije da pojave i objekti niti ne egzistiraju tako dugo dok ih ne registriraju promatrači, točnije rečeno – dok oni ne stupe u interakciju sa njima. Pritom pod promatračem fizičari općenito misle na mjernu aparaturu, daklem ne mora to nužno biti živo ljudsko biće. Takvo gledanje na stvar oni često izražavaju za laike iritantnim pitanjem: „Postoji li Mjesec dok ga nitko ne gleda?“. Ne odgovarajući na to pitanje (koje ima izvjesnog rezona u kvantnomehaničkim zakonitostima), prepustit ćemo čitaocima zadovoljstvo nerviranja u traženju odgovora. Ipak, zadržat ćemo se na jednom sličnom, po mišljenju autora trik pitanju, koje također zna izazivati žučne diskusije: „Postoji li (ili u drugoj verziji – čuje li se?) zvuk padajućeg stabla u šumi, ako tamo nikoga nema“? Odgovor je, čini mi se, vrlo jednostavan, a ovisi o tome kako definiramo zvuk. Ako se definira kao opseg mehaničkih vibracija određene frekvencije, onda svakako moramo smatrati da to treperenje postoji, prisustvuje li netko ili ne padanju stabla. U tom slučaju, odgovor je: da, zvuk postoji, bio tamo netko ili ne, a čut će ga samo ako mu je prijemnik baždaren na frekvencije koje proizvede padajuće deblo. Definiramo li zvuk antropocentrično, kao frekventni opseg od 16-20000Hz, onda ga dakako čovjek neće čuti ne prisustvuje li događaju (a ako je gluh ili nagluh, niti u slučaju prisustva) ili proizvedene vibracije izlaze van rečenog frekventnog opsega. No čut će ga primjerice šišmiši, zečevi ili neke druge zvjerke čiji slušni aparat je podešen na druge frekvencije.
Pitanje objektivnog postojanja svijeta izvan subjekta (a Descartes je svojim čuvenim „Cogito, ergo sum!“ odgovorio na dilemu o vlastitom opstoju), je razumski „conditio sine qua non“ svakog racionalnog shvaćanja svijeta. Dakako da za jedinku nastupa „kraj svijeta“ njenim odlaskom sa njega u „vječna lovišta“, ali čak i to možemo pomalo nategnuto (ne bojeći se da ćemo biti proglašeni nepopravljivim fantastom) na neki način dovesti u pitanje. Napredne civilizacije udaljene od Zemlje osamdesetak svjetlosnih godina, koje bi raspolagale osjetljivim prijemnicima, danas bi mogle promatrati prve televizijske emisije emitirane na našoj planeti. Prisjetimo li se hipotetske napomene o mogućem prijenosu misli, uz još osjetljivije prijemnike (ili medije) za energetski spektar kojim bi se širila naša duhovna aktivnost van matice Zemlje, mogla bi se načiniti arhiva cjeloživotne duhovne djelatnosti pojedinca. Na neki način, uz smrt tijela, bila bi spašena naša duhovna suština, a pitanje što bi sa njome poklanjam onima koji se nerviraju oko postojanja Mjeseca.
Gotovo tri vijeka nakon Kanta i više od četiri poslije Descartesa, svjedoci smo da njihova razmišljanja još uvijek izazivaju dileme u naših suvremenika, što je samo svjedočanstvo istovremene snage i nemoći ljudskog uma. No, on jača kroz bavljenje takvim i sličnim problemima, istovremeno svojim povijesnim kontinuitetom potvrđujući činjenicu o našem objektivnom postojanju.
|
| ||||
27.6.2013.
Zašto postoji “nešto” a ne “ništa”?
I najveći geniji koji su zadužili cijelo čovječanstvo za svu njegovu budućnost unaprijed, samo su ljudi. Što znači da su, poput i najvećih budala, ograničeni svojim umom i svjetonazorom epohe koji tek prigodice – u genijalnim bljeskovima nadahnuća – mogu prevazići, otvarajući nam drukčija viđenja i trasirajući nove puteve spoznaje. Zasluženo ih pamtimo - pružajući im što simboličke a što stvarne počasti - kao svjetionike čovječanstva, po možda desetak posto provjerenih i dokazanih doprinosa zbog kojih ih s razlogom uvažavamo, dok preostalih devedesetak posto zabluda ili gluposti koje su lupetali, tek dopunjuju njihovu pitoresknu sliku kao ljudskih bića od krvi i mesa koja, poput sviju nas u nekim stvarima imaju pravo, upravo kao što su zabludjeli u drugima. Newtona ne cijenimo po njegovim alkemičarskim lutanjima ili vjerskim ubjeđenjima, već po onome što je trajno ostavio u amanet čovječanstvu, a što već stoljećima krasi svaki udžbenik fizike i matematike. Znanstvena uvaženost se ne gradi na kompletnom intelektualnom liku čovjeka, već na njegovom stvarnom, dokazanom i provjerenom doprinosu. Premnogi ljudi međutim nisu sposobni izdvojiti suštinu, žito od kukolja, i nastoje kojekakvim neutemeljinim primjedbama dovesti u pitanje znanstveni svjetonazor. Dakako da potpunu sliku svijeta – a ovdje govorim tek o onoj objektivnoj, naučnoj – komplementiraju i umjetnosti, te subjektivni dojmovi jedinki koji kao takvi imaju vrijednost samo za njih, njihove istomišljenike ili obožavatelje. Upravo takvi nastoje poljuljati cijeli temelj znanosti, obrazlažući to jednim od pokretača nauke – skepsom, odnosno sumnjom u sve i sva – te neupitnom konstatcijom da u demokraciji svatko ima pravo iznijeti svoj stav. Zaboravljajući pritom da to pravo ni u kojem slučaju ne predodređuje njegovu točnost!
Dok i netočni i/ili subjektivni stavovi imaju svoj legitimitet u umjetnosti, znanost oni nimalo ne zanimaju. I tu je razdvojna točka između mašte i stvarnosti. Za pravog naučnika nije važna mašta, već – stvaralačka mašta. Ipak, ne mali broj ljudi zamišlja kako bi „dokoni“ znanstvenici trebali dokazivati ili obarati svaku njihovu fantastičnu pretpostavku, pravdajući to očekivanje upravo nepovjerenjem u sve postojeće. Zaboravljaju pritom da se istraživačka skepsa tijekom provjeravateljskog i dokazivačkog rada pretvara u izvjesnost, na kojoj počivaju čvrsti temelji znanosti. Istina se gradi korak po korak, od temelja prema krovu - kao kuća - gdje se svaki puta ne dovode u pitanje temelji, te se zgrada uvijek nanovo ruši i podiže iz samog početka. Bazne osnove na kojima znanosti počivaju se stoljećima dobro drže, te nije primjećeno da svako malo imamo neku drukčiju prirodnu (ili društenu) nauku. Nauka se od filozofije (a metafiziku i „filozofiju“ dokonih maštara nećemo ni spominjati) razlikuje po tome što ima povijesni logički kontinuitet, gdje sve naredne stvari počivaju na prethodnima, a sve prethodne se javljaju ka aproksimacije onih narednih. Kod filozofije, u osnovi možemo razlikovati dva smjera zaključivanja - idealistički i materijalistički - u kojima se filozofi (kojem god od njih pripadali) logički nikako ne moraju međusobno nadovezivati. Filozofski sistemi su uglavnom otoci opkoljeni oceanima praznine. Znanost je sasvim drukčija! Od Talesa ili Pitagore do - primjerice - Einsteina i najnovijih otkrića, možemo pratiti tu zlatnu, neprekinutu logičku nit nauke. Na žalost, preveliki je broj onih koji to ne uviđaju i ne shvaćaju. Time samo konstatiram činjenicu, apsolutno ne omalovažavajući (poput mnogih prirodoznanstvenika) doprinose filozofije i mnogih filozofa u postavljanju intrigantnih pitanja, kao poticaja za daljnje propitivanje stvarnosti.
Jedan od metafizičkih konceptata koji kroz cijelu povijest ljudskog roda prati čovječanstvo, miješajući se i kritizirajući znanstvenu sliku svijeta, je i koncept Boga. Problem svih sljedbenika te pretpostavke, temelja svakojakih religija, je što ne shvaćaju njegovo antropomorfno porijeklo (čovjek je stvorio Boga, a ne bog čovjeka), kao i njihova podsvijesna (slijedom kulturalnog naslijeđa, umjetničkih djela, obiteljskog i društvenog odgoja) indoktriniranost kreacionizmom, čega su nesposobni riješiti se. Kroz cijelu povijest prirodnih znanosti ideja Boga, odnosno Kreatora ove ili one vrste (što se ponavlja u navodno sasvim drukčijim a u osnovi istim, suvremenim oblicima), nije iznjedrila ni jedan jedini korak koji je unaprijedio znanost. Zato najpametniji i najslobodniji umovi, koji imaju širi vidokrug i obuhvatniju sliku svijeta, odustaju od te ideje shvaćajući njenu jedinu utemeljenost u mitu o postanku, kojega čovječanstvo nikako da se riješi.
Bezbrojni pojednici radije vjeruju u simulacije, kreatore, boga i postanak negoli u zakone o očuvanju mase i energije, impulsa i kutne količine gibanja, električnog naboja i slične, koji čvrsto i utemeljeno govore da je svijet oduvijek postojeći, nestvoren, i da se samo mijenja njegova forma preobrazbom materije iz jednog oblika u drugi oblik. Već rekoh kako ni genijalci, poput neobrazovanih ili maštom zavedenih laika, nisu izuzeti od povremenih lupetanja budalaština. Do krajnjih granica gluposti dovelo je razmatranje odgovora na jedno - logički sasvim neutemeljeno, stoga i krivo postavljeno – pitanje. Za razliku od – primjerice - Živka Kustića, Stephen Hawking (to su samo dva od mnogobrojnih primjera) svakako spada u prvu kategoriju, no oboje su na istoj intelektualnoj poziciji “dubokoumno” razglabajući o notornoj gluposti:
Zašto postoji “nešto” a ne “ništa”?
Ovako formulirano, pitanje predstavlja krajnju logičku besmislicu koja se uvaljuje kao krucijalni filozofski problem, o kojem se pišu knjige i u beskraj se o njemu raspravlja.
Riječ “nešto” implicitno u sebi podrazumijeva postojanje, dok riječ “ništa” - također prešutno - u sebi podrazumijeva nepostojanje. Prema tome, “ništa” ne može postojati! (osim kao riječ, tvorevina ljudskog uma, koja upravo označava nepostojanje) - pa spomenuto pitanje sasvim gubi logički smisao, svodeći raspravu na budalaštinu, a diskutante na hrpu mlatitelja prazne slame. U par gornjih redaka razriješena je "misterija" o kojoj se pišu traktati. Znanost se bavi postojećim - daklem “nečim” - a ne nepostojećim, odnosno “ničim”! Pravo pitanje je o transformacijama “nečega” iz jednog oblika u drugi, i treba ga formulirati u vidu:
Zašto “nešto” postoji u “ovom” obliku, a nesposobno je postojati u nekom “drugom” obliku?
Stotine ljudi ne može počistiti bunar koliko ga jedna budala može zagaditi ili, drugim riječima – „ne može pametan toliko popustiti koliko budala može zategnuti“. Može se razumijeti i ograničenost znanstvenika (svi mi dosežemo, kad-tad, do granica svojih intelektualnih sposobnosti) ili njihova želja da – pod krinkom svoje uvaženosti – pokupe tantijeme od autorskih prava na svoja razmišljanja servirana javnosti, no nije naodmet još jednom ponoviti kako je za dokučivanje istine potrebna ne mašta, već stvaralačka mašta. A to razlikuje puke fantaste od spoznavatelja istine.
I najveći geniji koji su zadužili cijelo čovječanstvo za svu njegovu budućnost unaprijed, samo su ljudi. Što znači da su, poput i najvećih budala, ograničeni svojim umom i svjetonazorom epohe koji tek prigodice – u genijalnim bljeskovima nadahnuća – mogu prevazići, otvarajući nam drukčija viđenja i trasirajući nove puteve spoznaje. Zasluženo ih pamtimo - pružajući im što simboličke a što stvarne počasti - kao svjetionike čovječanstva, po možda desetak posto provjerenih i dokazanih doprinosa zbog kojih ih s razlogom uvažavamo, dok preostalih devedesetak posto zabluda ili gluposti koje su lupetali, tek dopunjuju njihovu pitoresknu sliku kao ljudskih bića od krvi i mesa koja, poput sviju nas u nekim stvarima imaju pravo, upravo kao što su zabludjeli u drugima. Newtona ne cijenimo po njegovim alkemičarskim lutanjima ili vjerskim ubjeđenjima, već po onome što je trajno ostavio u amanet čovječanstvu, a što već stoljećima krasi svaki udžbenik fizike i matematike. Znanstvena uvaženost se ne gradi na kompletnom intelektualnom liku čovjeka, već na njegovom stvarnom, dokazanom i provjerenom doprinosu. Premnogi ljudi međutim nisu sposobni izdvojiti suštinu, žito od kukolja, i nastoje kojekakvim neutemeljinim primjedbama dovesti u pitanje znanstveni svjetonazor. Dakako da potpunu sliku svijeta – a ovdje govorim tek o onoj objektivnoj, naučnoj – komplementiraju i umjetnosti, te subjektivni dojmovi jedinki koji kao takvi imaju vrijednost samo za njih, njihove istomišljenike ili obožavatelje. Upravo takvi nastoje poljuljati cijeli temelj znanosti, obrazlažući to jednim od pokretača nauke – skepsom, odnosno sumnjom u sve i sva – te neupitnom konstatcijom da u demokraciji svatko ima pravo iznijeti svoj stav. Zaboravljajući pritom da to pravo ni u kojem slučaju ne predodređuje njegovu točnost!
Dok i netočni i/ili subjektivni stavovi imaju svoj legitimitet u umjetnosti, znanost oni nimalo ne zanimaju. I tu je razdvojna točka između mašte i stvarnosti. Za pravog naučnika nije važna mašta, već – stvaralačka mašta. Ipak, ne mali broj ljudi zamišlja kako bi „dokoni“ znanstvenici trebali dokazivati ili obarati svaku njihovu fantastičnu pretpostavku, pravdajući to očekivanje upravo nepovjerenjem u sve postojeće. Zaboravljaju pritom da se istraživačka skepsa tijekom provjeravateljskog i dokazivačkog rada pretvara u izvjesnost, na kojoj počivaju čvrsti temelji znanosti. Istina se gradi korak po korak, od temelja prema krovu - kao kuća - gdje se svaki puta ne dovode u pitanje temelji, te se zgrada uvijek nanovo ruši i podiže iz samog početka. Bazne osnove na kojima znanosti počivaju se stoljećima dobro drže, te nije primjećeno da svako malo imamo neku drukčiju prirodnu (ili društenu) nauku. Nauka se od filozofije (a metafiziku i „filozofiju“ dokonih maštara nećemo ni spominjati) razlikuje po tome što ima povijesni logički kontinuitet, gdje sve naredne stvari počivaju na prethodnima, a sve prethodne se javljaju ka aproksimacije onih narednih. Kod filozofije, u osnovi možemo razlikovati dva smjera zaključivanja - idealistički i materijalistički - u kojima se filozofi (kojem god od njih pripadali) logički nikako ne moraju međusobno nadovezivati. Filozofski sistemi su uglavnom otoci opkoljeni oceanima praznine. Znanost je sasvim drukčija! Od Talesa ili Pitagore do - primjerice - Einsteina i najnovijih otkrića, možemo pratiti tu zlatnu, neprekinutu logičku nit nauke. Na žalost, preveliki je broj onih koji to ne uviđaju i ne shvaćaju. Time samo konstatiram činjenicu, apsolutno ne omalovažavajući (poput mnogih prirodoznanstvenika) doprinose filozofije i mnogih filozofa u postavljanju intrigantnih pitanja, kao poticaja za daljnje propitivanje stvarnosti.
Jedan od metafizičkih konceptata koji kroz cijelu povijest ljudskog roda prati čovječanstvo, miješajući se i kritizirajući znanstvenu sliku svijeta, je i koncept Boga. Problem svih sljedbenika te pretpostavke, temelja svakojakih religija, je što ne shvaćaju njegovo antropomorfno porijeklo (čovjek je stvorio Boga, a ne bog čovjeka), kao i njihova podsvijesna (slijedom kulturalnog naslijeđa, umjetničkih djela, obiteljskog i društvenog odgoja) indoktriniranost kreacionizmom, čega su nesposobni riješiti se. Kroz cijelu povijest prirodnih znanosti ideja Boga, odnosno Kreatora ove ili one vrste (što se ponavlja u navodno sasvim drukčijim a u osnovi istim, suvremenim oblicima), nije iznjedrila ni jedan jedini korak koji je unaprijedio znanost. Zato najpametniji i najslobodniji umovi, koji imaju širi vidokrug i obuhvatniju sliku svijeta, odustaju od te ideje shvaćajući njenu jedinu utemeljenost u mitu o postanku, kojega čovječanstvo nikako da se riješi.
Bezbrojni pojednici radije vjeruju u simulacije, kreatore, boga i postanak negoli u zakone o očuvanju mase i energije, impulsa i kutne količine gibanja, električnog naboja i slične, koji čvrsto i utemeljeno govore da je svijet oduvijek postojeći, nestvoren, i da se samo mijenja njegova forma preobrazbom materije iz jednog oblika u drugi oblik. Već rekoh kako ni genijalci, poput neobrazovanih ili maštom zavedenih laika, nisu izuzeti od povremenih lupetanja budalaština. Do krajnjih granica gluposti dovelo je razmatranje odgovora na jedno - logički sasvim neutemeljeno, stoga i krivo postavljeno – pitanje. Za razliku od – primjerice - Živka Kustića, Stephen Hawking (to su samo dva od mnogobrojnih primjera) svakako spada u prvu kategoriju, no oboje su na istoj intelektualnoj poziciji “dubokoumno” razglabajući o notornoj gluposti:
Zašto postoji “nešto” a ne “ništa”?
Ovako formulirano, pitanje predstavlja krajnju logičku besmislicu koja se uvaljuje kao krucijalni filozofski problem, o kojem se pišu knjige i u beskraj se o njemu raspravlja.
Riječ “nešto” implicitno u sebi podrazumijeva postojanje, dok riječ “ništa” - također prešutno - u sebi podrazumijeva nepostojanje. Prema tome, “ništa” ne može postojati! (osim kao riječ, tvorevina ljudskog uma, koja upravo označava nepostojanje) - pa spomenuto pitanje sasvim gubi logički smisao, svodeći raspravu na budalaštinu, a diskutante na hrpu mlatitelja prazne slame. U par gornjih redaka razriješena je "misterija" o kojoj se pišu traktati. Znanost se bavi postojećim - daklem “nečim” - a ne nepostojećim, odnosno “ničim”! Pravo pitanje je o transformacijama “nečega” iz jednog oblika u drugi, i treba ga formulirati u vidu:
Zašto “nešto” postoji u “ovom” obliku, a nesposobno je postojati u nekom “drugom” obliku?
Stotine ljudi ne može počistiti bunar koliko ga jedna budala može zagaditi ili, drugim riječima – „ne može pametan toliko popustiti koliko budala može zategnuti“. Može se razumijeti i ograničenost znanstvenika (svi mi dosežemo, kad-tad, do granica svojih intelektualnih sposobnosti) ili njihova želja da – pod krinkom svoje uvaženosti – pokupe tantijeme od autorskih prava na svoja razmišljanja servirana javnosti, no nije naodmet još jednom ponoviti kako je za dokučivanje istine potrebna ne mašta, već stvaralačka mašta. A to razlikuje puke fantaste od spoznavatelja istine.
|
| ||||
12.6.2013.
Bebolucija
Bebe marširaju! U Sarajevu se dešava „cucla revolucija[1]“, prva faza u predstojećoj – ma kako se smijali, ali tome je tako – svjetskoj revoluciji. Da, da – nitko ne kaže da će biti sutra ili preksutra, ali preporučujem stišati cinični smijeh. „Prororci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, njih već davno nema!“ – reče jednom Montesquie - pa će tek djeca djece vaše djece znati, jeli se valjalo podsmijevati onom što su njihova praunučad najavila.
„Do kada će se nasilje tirana nazivati pravdom, a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom?, upitao se prije više od dva stoljeća Maximilien Robespierre, nagovijestivši kako se od svih nazovisvetinja jedino narodna volja može dičiti atributom svetosti. Nasilje je raznovrsno, ono ne mora uvijek biti fizičko, a instruktivno je da njemu uvijek pristupaju upravo vladajući, kad narod miroljubivim buntom prozove njihovu tiraniju. Čin nečinjenja je i u kaznenom zakoniku zločin – što je onda čin nečinjenja političara, izabranih narodnom voljom a vladajućih samovoljom?
Političara koji pljačkaju građane; što legalno – uživajući višestruka primanja od prosječnih – a što ilegalno, gomilajući bogatstva na skrivenim računima; političara koji dvadeset godina ne mogu razriješiti agoniju jedne države jer ona ustvari hrani njih i njihove obitelji te im i nije u interesu išta učiniti; političara nesposobnih dodijeliti i najobičnij broj (JMBG) svojim građanima (koje ionako tretiraju poput anonimnih brojeva utopljenih u masu izbornih glasova); političara čiju savjest glede potreba najnemoćnijih stvorenja na svijetu može probuditi samo masovno izražavanje građanskog neposluha,… Za sada je takve najjednostavnje kazniti na slijedećim izborima.
Za sada, jer - “Ko ne sluša pesmu slušaće oluju…“, kaže pjesnik… Skup građana BiH tek je pjesma na skupu ljubavi za prava svojih najmilijih i najnemoćnijih, istovremeno i najjačih stvorova svijeta - beba. One su ih za to ovlastile, jer komunikacija između njih i njinih roditelja odvija se nesmetano, kanalom ljubavi preko vlastitih srdaca a ne gluhih ušiju političara. Za sada, jer transparent „Tko sije bijedu, žanje gnjev!“ opominje antisluhiste, da će – nastave li tako – kad tad osvanuti dan kada će na svojoj koži osjetiti kitice neke drukčije pjesme. Upozorava ih da se maknu iz politike, ili nauče slušati stihove onih čijom voljom su izabrani. Jer, mi smo vas uzvisili – vraćate li tako da nas unizite? Vlast nije vladanje – vlast je služenje! I Isus je svojim učenicima prao noge; ne ceremonijalno i licemjerno, kako bi im zaslijepio duh, već pokazujući kakav mora biti odnos čovjeka prema čovjeku:
„Od sada, ako sam ja vama oprao noge, ja Gospodin i Učitelj, vi trebate također vama prati noge, jedni drugima; jer, to je jedan primjer koja sam vam ja dao: ono što sam ja učinio za vas, činite to i vi također. Uistinu, uistinu, ja vam to kažem, jedan sluga nije već od svog gospodara, niti je jedan poslanik već od onoga tko ga je poslao.“
„Uzvisili“ smo vas na položaje i nagradili primanjima, ne stoga da plandujete i gojite svoje trbušine; da nam služite umjesto da gospodarite – to nije poklon, već samo zajam koji očekujemo da vratite poštenim radom na dobrobit građana. Ako se povjerenje ne vrati povjerenjem, ako neprestano kršite taj zavjet između vas i građana koji su vas izabrali, jednog će vas dana dostići sudbina nagovještena transparentom. Ne vjerujete li meni, slušajte „učiteljicu života“ – ona nikada ne laže. Pojma nemate koliko su bebe jake, iako vam se čine tako nježne, krhke, slabašne i bespomoćne u svojim kolicima ili majčinim naručjima, ali… One su natjerale svoje roditelje da izađu i javno vam - mirno, dostojanstveno ali odlučno kažu - „Bolan braćo političari, sad je zaista dosta!“. Ni ne slutite što ova sitna ljudska stvorenja mogu i prije no narastu. A tek potom! Herkules je tako snažno potegao iz Herine sise da je stvorio Mliječni put. Još u kolijevki je golim ručicama udavio dvije zmije. Zar zaista želite prisustvovati činu davljenja stoglavih entitetskih administrativnih aždaja snagom koju ti ljupki stvorovi udahnjuju svojim roditeljima? Nije li vam dovoljan dokaz njihove snage što su izveli hiljade ljudi na ulicu; danas tisuće a sutra…, možete li naslutiti koliko? Inspiratori leže upelenjeni u kolicima, roditelji će biti samo vršitelji „božje“ volje prenesene djetinjom ljubavlju i ljubavlju prema djeci. Ako! Da, „ako“, a sve nekako izgleda kao da ovaj pogodbeni izraz ispunjen potencijalom, po svaku cijenu želite aktualizirati na vlastitoj glavi. Savjetujem vam da je čuvate, jer „ako“ ima pretešku ruku, dame i gospodo političari. Vjerujete li da samo nacionalističke parole stimuliraju u ljudima bijes, gnjev, srdžbu i akciju? „Liberté, Egalité, Fraternite” (sloboda, bratstvo, jednakost), ideje vodilje bez i natruha nacionalizma, srušile su cijeli društveni poredak širom svijeta, a sve veći broj ljudi uviđa da se one svakodnevno izigravaju. S povijesne perspektive, nacionalizmi su – kako god to u vašoj životnoj situaciji izgledalo paradoksalno – u inflaciji, svakodnevno rastu akcije ljudskosti što i vaši građani potvrđuju svojim skupom ljubavi na sarajevskim ulicama. Stoga, poslušajte njihovu pjesmu, da ne bi sutra slušali oluju a preksutra osjetili udar groma – tvrde pesnice vaših dobronamjernih sugrađana koji su vas pošteno, na vrijeme upozorili. Nećete moći reći da niste znali. Izgleda su političari zaboravili kako jednom i sami bijahu djeca; da umišljaju kako odraslima pripadaju neka drukčija prava, smetnuvši s uma da su uvijek spas od ugroze tražili u naručju svojih roditelja. Eto, i ova djeca na sarajevskim ulicama traže zaštitu očeva i majki od stvorova koji su odrastanje zamijenili osiljavanjem, grubošću, nerazumijevanjem, ohološću i bahatošću. Jeli drugo za očekivati od tipova koji su se ubijali zbog nacionalne pripadnosti, zaboravivši (zaborav je jedna od konstanti njihova života) na jedinu važnu pripadnost – ljudskoj vrsti? Teško da ih Enesovi stihovi – makar duhom - mogu vratiti u djetinjstvo kad su se poneseni Winnetouovim ili Robin Hoodovim poduhvatima, zakljinjali da će i sami štiti sirote, ugnjete, slabašne i ponižene, ali ponovimo ih i ponavljajmo ih što ćešće ovoj dječici na sarajevskim ulicama, kako nikada ne bi zaboravili:
Velik kao dijete (Enes Kišević)
Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete ?
Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.
Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.
Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.
Možeš biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.
Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat' dijete.
U dječjoj duši klijaju ideali koje su premnogi odrasli, kao nepotrebne, razasuli tijekom odrastanja u ono što postadoše. Dijete, koje porastavši to i ostane u Enesovom smislu, znat će ih sačuvati i za njih se izboriti, jer – kao što rekoh – već malena beba je Herkul u koljevci; odraslo dijete je Atlant na čijim plećima će jednog dana počivati cijeli svijet, a podno njegovih stopala bauljati će se smeće ljudskog roda nesposobno da mu ičim više naudi. Lijepe maštarije - ništa više - kažete. Ipak, jednog dana, Poeziju će svi pisati (Branko Miljković), a svoje prve stihove već su počele ispisivati sarajevske bebe sa svojim roditeljima. No, dok se predviđanje vidovnjaka ne ostvari
“…Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju…“,
nadajući se da će jednom izborena sloboda ipak umeti da peva
“Kao sto su sužnji pevali o njoj!“
Garancija za to nije nimalo veća od odlučnosti čovjeka da zauvijek u svojoj duši ostane dijete.
--------------------
[1] Bebolucija
Bebe marširaju! U Sarajevu se dešava „cucla revolucija[1]“, prva faza u predstojećoj – ma kako se smijali, ali tome je tako – svjetskoj revoluciji. Da, da – nitko ne kaže da će biti sutra ili preksutra, ali preporučujem stišati cinični smijeh. „Prororci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, njih već davno nema!“ – reče jednom Montesquie - pa će tek djeca djece vaše djece znati, jeli se valjalo podsmijevati onom što su njihova praunučad najavila.
„Do kada će se nasilje tirana nazivati pravdom, a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom?, upitao se prije više od dva stoljeća Maximilien Robespierre, nagovijestivši kako se od svih nazovisvetinja jedino narodna volja može dičiti atributom svetosti. Nasilje je raznovrsno, ono ne mora uvijek biti fizičko, a instruktivno je da njemu uvijek pristupaju upravo vladajući, kad narod miroljubivim buntom prozove njihovu tiraniju. Čin nečinjenja je i u kaznenom zakoniku zločin – što je onda čin nečinjenja političara, izabranih narodnom voljom a vladajućih samovoljom?
Političara koji pljačkaju građane; što legalno – uživajući višestruka primanja od prosječnih – a što ilegalno, gomilajući bogatstva na skrivenim računima; političara koji dvadeset godina ne mogu razriješiti agoniju jedne države jer ona ustvari hrani njih i njihove obitelji te im i nije u interesu išta učiniti; političara nesposobnih dodijeliti i najobičnij broj (JMBG) svojim građanima (koje ionako tretiraju poput anonimnih brojeva utopljenih u masu izbornih glasova); političara čiju savjest glede potreba najnemoćnijih stvorenja na svijetu može probuditi samo masovno izražavanje građanskog neposluha,… Za sada je takve najjednostavnje kazniti na slijedećim izborima.
Za sada, jer - “Ko ne sluša pesmu slušaće oluju…“, kaže pjesnik… Skup građana BiH tek je pjesma na skupu ljubavi za prava svojih najmilijih i najnemoćnijih, istovremeno i najjačih stvorova svijeta - beba. One su ih za to ovlastile, jer komunikacija između njih i njinih roditelja odvija se nesmetano, kanalom ljubavi preko vlastitih srdaca a ne gluhih ušiju političara. Za sada, jer transparent „Tko sije bijedu, žanje gnjev!“ opominje antisluhiste, da će – nastave li tako – kad tad osvanuti dan kada će na svojoj koži osjetiti kitice neke drukčije pjesme. Upozorava ih da se maknu iz politike, ili nauče slušati stihove onih čijom voljom su izabrani. Jer, mi smo vas uzvisili – vraćate li tako da nas unizite? Vlast nije vladanje – vlast je služenje! I Isus je svojim učenicima prao noge; ne ceremonijalno i licemjerno, kako bi im zaslijepio duh, već pokazujući kakav mora biti odnos čovjeka prema čovjeku:
„Od sada, ako sam ja vama oprao noge, ja Gospodin i Učitelj, vi trebate također vama prati noge, jedni drugima; jer, to je jedan primjer koja sam vam ja dao: ono što sam ja učinio za vas, činite to i vi također. Uistinu, uistinu, ja vam to kažem, jedan sluga nije već od svog gospodara, niti je jedan poslanik već od onoga tko ga je poslao.“
„Uzvisili“ smo vas na položaje i nagradili primanjima, ne stoga da plandujete i gojite svoje trbušine; da nam služite umjesto da gospodarite – to nije poklon, već samo zajam koji očekujemo da vratite poštenim radom na dobrobit građana. Ako se povjerenje ne vrati povjerenjem, ako neprestano kršite taj zavjet između vas i građana koji su vas izabrali, jednog će vas dana dostići sudbina nagovještena transparentom. Ne vjerujete li meni, slušajte „učiteljicu života“ – ona nikada ne laže. Pojma nemate koliko su bebe jake, iako vam se čine tako nježne, krhke, slabašne i bespomoćne u svojim kolicima ili majčinim naručjima, ali… One su natjerale svoje roditelje da izađu i javno vam - mirno, dostojanstveno ali odlučno kažu - „Bolan braćo političari, sad je zaista dosta!“. Ni ne slutite što ova sitna ljudska stvorenja mogu i prije no narastu. A tek potom! Herkules je tako snažno potegao iz Herine sise da je stvorio Mliječni put. Još u kolijevki je golim ručicama udavio dvije zmije. Zar zaista želite prisustvovati činu davljenja stoglavih entitetskih administrativnih aždaja snagom koju ti ljupki stvorovi udahnjuju svojim roditeljima? Nije li vam dovoljan dokaz njihove snage što su izveli hiljade ljudi na ulicu; danas tisuće a sutra…, možete li naslutiti koliko? Inspiratori leže upelenjeni u kolicima, roditelji će biti samo vršitelji „božje“ volje prenesene djetinjom ljubavlju i ljubavlju prema djeci. Ako! Da, „ako“, a sve nekako izgleda kao da ovaj pogodbeni izraz ispunjen potencijalom, po svaku cijenu želite aktualizirati na vlastitoj glavi. Savjetujem vam da je čuvate, jer „ako“ ima pretešku ruku, dame i gospodo političari. Vjerujete li da samo nacionalističke parole stimuliraju u ljudima bijes, gnjev, srdžbu i akciju? „Liberté, Egalité, Fraternite” (sloboda, bratstvo, jednakost), ideje vodilje bez i natruha nacionalizma, srušile su cijeli društveni poredak širom svijeta, a sve veći broj ljudi uviđa da se one svakodnevno izigravaju. S povijesne perspektive, nacionalizmi su – kako god to u vašoj životnoj situaciji izgledalo paradoksalno – u inflaciji, svakodnevno rastu akcije ljudskosti što i vaši građani potvrđuju svojim skupom ljubavi na sarajevskim ulicama. Stoga, poslušajte njihovu pjesmu, da ne bi sutra slušali oluju a preksutra osjetili udar groma – tvrde pesnice vaših dobronamjernih sugrađana koji su vas pošteno, na vrijeme upozorili. Nećete moći reći da niste znali. Izgleda su političari zaboravili kako jednom i sami bijahu djeca; da umišljaju kako odraslima pripadaju neka drukčija prava, smetnuvši s uma da su uvijek spas od ugroze tražili u naručju svojih roditelja. Eto, i ova djeca na sarajevskim ulicama traže zaštitu očeva i majki od stvorova koji su odrastanje zamijenili osiljavanjem, grubošću, nerazumijevanjem, ohološću i bahatošću. Jeli drugo za očekivati od tipova koji su se ubijali zbog nacionalne pripadnosti, zaboravivši (zaborav je jedna od konstanti njihova života) na jedinu važnu pripadnost – ljudskoj vrsti? Teško da ih Enesovi stihovi – makar duhom - mogu vratiti u djetinjstvo kad su se poneseni Winnetouovim ili Robin Hoodovim poduhvatima, zakljinjali da će i sami štiti sirote, ugnjete, slabašne i ponižene, ali ponovimo ih i ponavljajmo ih što ćešće ovoj dječici na sarajevskim ulicama, kako nikada ne bi zaboravili:
Velik kao dijete (Enes Kišević)
Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete ?
Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.
Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.
Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.
Možeš biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.
Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat' dijete.
U dječjoj duši klijaju ideali koje su premnogi odrasli, kao nepotrebne, razasuli tijekom odrastanja u ono što postadoše. Dijete, koje porastavši to i ostane u Enesovom smislu, znat će ih sačuvati i za njih se izboriti, jer – kao što rekoh – već malena beba je Herkul u koljevci; odraslo dijete je Atlant na čijim plećima će jednog dana počivati cijeli svijet, a podno njegovih stopala bauljati će se smeće ljudskog roda nesposobno da mu ičim više naudi. Lijepe maštarije - ništa više - kažete. Ipak, jednog dana, Poeziju će svi pisati (Branko Miljković), a svoje prve stihove već su počele ispisivati sarajevske bebe sa svojim roditeljima. No, dok se predviđanje vidovnjaka ne ostvari
“…Ja primam na sebe osudu propevale gomile:
Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju…“,
nadajući se da će jednom izborena sloboda ipak umeti da peva
“Kao sto su sužnji pevali o njoj!“
Garancija za to nije nimalo veća od odlučnosti čovjeka da zauvijek u svojoj duši ostane dijete.
--------------------
[1] Bebolucija
|
| ||||
Izjava za DNEVNIK FACE TV gl. i odg. urednika DIOGEN pro kultura magazina, Sabahudina Hadžialića,
a povodom "Bebolucije", 09.6.2013.g.
24.5.2013.
Strah naš svagdašnji
Rodovska zajednica vuče naslijeđe od svojih evolucionih predaka, a mi – dakako – od rodovske zajednice. Naravno, neke osobine tijekom vremena su se izgubile, a mnoge transformirale u novi, na prvi pogled neprepoznatljivi oblik. Trebalo je mnogo vremena da se od međusobnog općeg parenja među animalnim precima, koje se pojavljuje i u prvobitnim oblicima rodovske ljudske zajednice, izuzmu najbliži srodnici – roditelji i djeca. Pa i danas, kad takve oblike spolnih odnosa smatramo neprimjerenima, oni su i dalje u nekoj mjeri prisutni, dakako – neeksponirani, kako bi se izbjegle zakonske posljedice. To je tek jedan od primjera koji upućuje na to da ljudima i danas vladaju, nekima u većoj a drugima u manjoj mjeri, atavizmi naših predaka. Ništa ne umire, ne nestaje preko noći kao nožem odsječeno.
Članovi prvobitne zajednice, bazirane na rodnom principu, u potrazi za hranom i prebivalištima, izloženi uvjetima ugroženosti kako od grabežljivaca tako i od drugih rodova, nužno su bili upućeni jedni na druge da bi osigurali vlastitu, a i sigurnost cijele zajednice. U drugoj zajednici i njihovim članovima oni su prije vidjeli realnog nego potencijalnog neprijatelja. Stoga su naučili dobro razlikovati pripadnike drugih od članove svoje grupe, a tu sposobnost prenosili su i svojim potomcima. Naravno, čisto po fizičkom obliku (konstituciji, boji kože i sličnim vanjskim znakovima) to je ponekad teško učiniti, stoga se pažnja morala usredotočiti i na oblike organizacije, sporazumijevanja (govor), običaje, mitove i vjerovanja koja su druge zajednice prakticirale na različiti način od vlastite. Uvijek na oprezu, često i s razlogom, prenosilo se iskustvo na djecu, ova na svoju i tako sve do danas. Primarni strah rodovskog krda (jer se baš i nije pretjerano razlikovalo od njega), tijekom civilizacijskog razvoja postepeno je prelazio u podsvijesnu opreznost – spremnu da svaki čas ispolji netrpeljivost i svoj nasilni karakter – prvenstveno prema strancima. Onima koji su drukčiji od nas.
Danas, kad mislimo da smo se mentalno jako udaljili od predaka, ti strahovi poprimili su na prvi pogled drukčije, često neprepoznatljive oblike. Ljudska zajednica je mješavina osoba – ako i zanemarimo rasne razlike (prema suvremenim shvaćanjima, rasa je zastarjeli biološki pojam) - individualnosti vrlo različitih duhovnih osobina. Ima tu prosječnih, idiota, genija, obrazovanih, neškolovanih, sramežljivih, eksponiranih, emotivnih, racionalnih, pesimističnih, optimističnih, naivnih, podozrivih, hrabrih, kukavica i inih osobenosti – s obzirom da evolucija ne djeluje isti čas i linearno na sve članove zajednice. Pa neki vuku sa sobom više a drugi manje pritajene atavističke strahove iz prošlosti. U prosjeku, ljudi se grozno boje, samo to ni ni po koju cijenu ne žele priznati, a iz njihovih strahova za vlastiti položaj u zajednici i životnu egzistenciju – jer se neprestano osjećaju od nekoga ili nečega ugroženima - rađaju se više ili manje pritajena ili čak otvorena neprijateljstva prema drugima – „drukčijima“. Dovoljno je da je netko druge nacionalnosti, jezika, pismenosti, konfesije, svjetonazora, političkog opredjeljenja, spolnih navika i sličnih nebitnih razlika po suštinu ljudskog bića nego li to neprilagodljivi, inertni mozak većine može podnijeti, i odmah se u nje javlja, u ponajboljem slučaju blago distanciranje prema takvima, a u najgorem - pogrom svih nositelja neprihvatljivih karakteristika. Između ovih ekstrema, izbijaju sporadični izljevi netrpeljivosti prema homoseksualcima, inovjernicima, inoetnicima, transvetitima, obojenima,…, koje većina tretira kao nepredvidive, slučajne manifestacije ludila svojih bližnjih, sve dok ne izbiju u kolektivnom obliku. Ubistvo, silovanje, sakaćenje, čak se u i miru često tretira ovisno o tome jeli zločin izvrši „naš“ nad „našima“ ili „drugima“, ili je to „drugi“ učinio „našem“ čovjeku. U ratu, sve moralne granice i distance prema takvim nedjelima otpadaju, te se njihovi počinioci tretitraju kao heroji, za razliku od istovrsnih počinitelja s druge strane koji bivaju anatemizirani – sa svim pripadnicima svoje zajednice, s obzirom da ih oni navodno reprezentiraju - kao najgori zločinački otpad ljudskog roda. Nad takvim smo „šljamom“ sasvim opravdano vršili nužno potrebne radnje, kojima navodno samo dokazujemo vlastitu ljudskost. „U obrambenom ratu nije moguće učiniti ratne zločine“, tek smo trijebili korov, zar ne?
S obzirom na razlikovanje drugih i drukčijih od nas samih, jasno je da se premnogi gnušaju ravnopravnog tretiranja drugih osoba. Mi smo uvijek bolji, ljepši, pametniji, plemenitiji, čovječniji, moralniji,… od ostalih jedinki – stoga imamo razloga da ograničimo tuđa prava u odnosu na nama pripadajuća, bez obzira na apsurdne načine kojima to činili. Pravovjerni traže zakonsku definiciju braka kao zajednice muškarca i žene kako bi se isto onemogućilo istospolnim partnerima, jer bi to navodno ugrozilo instituciju obitelji. Kao da će definicija, a ne uzajamna ljubav, poštovanje i tolerancija među partnerima, bez obzira kakvi oni bili, očuvati vezu dvoje ljude ma kakvi oni bili! Pritom se ponašaju kao da obitelj tijekom povijesti i u zavisnosti od civilizacijskog miljea nije mijenjala svoje oblike, koji nisu bogom dani, već mogu biti (baš kao i brak) pitanje ljudske definicije (što maloumno previđaju, i sami upravo na njoj inzistirajući). Kao da ni danas ljudska vrsta ne poznaje obitelji različitog oblika – od heteroseksualnih do homoseksualnih, od monogamnih preko poligamnih, od zakonskih registriranih do probnog ili „divljeg“ braka. Kažnjava se bigamija i poligamija u vlastitoj sredini, istovremeno ugošćavajući šeike sa svojim haremima kao najpoželnije turističke goste. Parama se može kupiti i tolerancija! Ljudskom licemjerju nikad kraja.
Mnogi ljudi – samo biološki nalik Ljudima – koji se ponosno prče svojim braniteljskim statusom, uskraćuju „drugima“ služenje njihovim tradicionalnim pismom, jer im je navodno ćirilica rušila Vukovar, dok – jelte – latinica to nije činila sa Mostarom! Sindrom idiotizma, često zastupljen među topovskim mesom - jer inače to ni ne bi bili - samo je način prisilnog inkorporiranja „neprijatelja“ među „naše“ (kao što pas pomokri stablo da bi obilježio svoj teritorij), kojeg će eventualno tek „popišanog“ njima uobičajenom latinicom (dakako, uz niz drugih nametnutnih im prilagodbi) prihvatiti u vlastiti korpus. Jer tek kad ga transformiraju u sebi sličnog, moći će na trenutak zaboraviti strah od njega.
Pravovjerni kršćani, mentalno nesposobni pratiti ritam vremena, već dvije hiljade godina crpeći svoje spoznaje i moral iz jedne jedine knjige koju uglavnom (usput budi rečeno) poznaju samo iz prepričavanja svog svećenika, ne vide brvno u svojim ali prilježno upozoravaju na trunak u tuđim očima. Neizmjerni strah spopao ih je od LGBT populacije, pa će radije njene članove kamenovati, gaziti, batinati, čak i ubijati, nego li im pustiti na volju da slobodno iskazuju svoja nagnuća. Cijeli spektar nasilnog ponašanja, kao odraz nesigurnosti u vlastito seksualno opredjeljenje, njima je moralniji od nestandardne veze bioloških istovrsnika koji nikome ne čine zlo. Poželjniji su im pedofili (mlado meso je ukusnije), silovatelji (pa, sama je to tražila), incestuzni partneri (požudi se ne može odoljeti), negoli manifestacije ljubavi izražene u drukčijem obliku noli su navikli. Za njih je prirodno da Lot ponudi svoje kćeri nasilnoj gomili, kako bi spasio božje emisare (anđele) od sodomije; njegovo potonje rodoskvrnuće sa njih obje oni neće diskutirati sa svojim župnikom ili na satovima vjeronauka, ali će prepuni ponosa poput uzdignuta paunova repa i straha koji skrivaju kao zmija noge, prebiti istospolni par koji se zagrli na ulici. U silnoj netrpeljivosti, čak i oca koji to neoprezno na javnom mjestu učini s vlastitim odraslim sinom! Jer značenje ljubavi, koje su im puna usta, oni poznaju sasvim ograničeno – poput vlastite omeđene duše.
U zdravstvenom odgoju, njima – koji se plode i množe sve u šesnaest (po Božjoj zapovjedi!) – smeta upravo dio o spolnom odgoju. Preventiva, pilule, kondomi, abortusi, upoznavanje funkcija i potreba vlastitog tijela, učenje o toleranciji prema drukčijim spolnim orjentacijama,… - su strah i trepet za ograničene vjerničke duše (ne samo kršćanske) - toliko da nastoje spomenuti modul ako već ne izbaciti iz programa, a ono bar izuzeti vlastitu djecu od njegova izučavanja. Hoće li ih danas-sutra izuzeti i - kad im se pojave sa triperom ili sifilisom - od zdravstvene njege, s obzirom da su sami svojom neodgovrnošću gurnuli djecu u ralje spolnih bolesti, pitanje je na koje ne daju odgovor. Jer, kao – zdravstvena zaštita je svima pripadajuće ljudsko pravo, a učenje o preventivi i zaštiti, to valjda nije! Takvi su sposobni odreći se vlastite kćeri ili sina kad im se pojave sa istospolnim partnerima. Kad su već spremni počiniti zločine, braniti svoje ratne zločince, prebijati vjernike drugih konfesija ili pripadnike drugih naroda, onda im ni to ne pada teško. U atavističkom strahu od „drukčijih“, koji zaodijevaju preživjelim moralom, pozivaju se na navodno demokratsko pravo da odgajaju vlastito dijete kako im se svidi, upravo uskraćuju svome potomstvu demokratsko pravo da bude upoznato sa svim informacija, a posebno onima koje mu – omogućujući slobodan izbor - mogu biti od životnog značaja.
Zašto bih dozvolio da mi djecu uče „budalaštinama“ o antifašizmu, ako ih želim podučiti „istini“ o ustaškom humanizmu prema Srbima, Židovima i antifašistima, uputiti ih na kopulacije u javnosti (no, no – bez zgražanja, ta Demokrit je onanirao po trgovima!), razviti im zoofilske sklonosti, podučiti u manjevrijednost žena nastalih od Adamova rebra i zabraniti pohađanje škole, jer obrazovanje samo kvari ljudski karakter. Sve to, pozivajući se na demokratsko pravo da odgajam vlastiti porod kako mi se sprdne! Zar samo odabrani, uz svestranu podršku desnice i klera, smiju procjenjivati primjerenost ili neprimjerenost školskih programa, izuzimajući svoju djecu iz njih, obraćajući se u tu svrhu Ustavnom sudu ili skupljajući potpise za referendum? Kojim će pravom i meni uskratiti da, poput Boga, formiram svoje čeljade na vlastitu sliku i priliku? Jasno je kao dan da se utjecaj roditelja ne može, niti se želi izbjegnuti – on uvijek može oponirati vlastitom istinom/„istinom“ onoj koja se naučava u školi. Ali onda barem dijete čuje dvije strane, čime dolazi u mogućnost da samostalno istraži „u kom grmu leži zec“ - pravo svakog slobodnog čovjeka, želimo li da bude odgojen a ne tek uzgojen. To se treba osigurati u javnim školama, a ni privatne obrazovne institucije ne bi trebale od djece praviti zombije bez vlastite volje i mogućnosti slobodnog izbora i djelovanja.
Strah od drukčijih, bojazan da se nećemo znati nositi sa njima, da su sposobniji, da nam ugrožavaju posao, obitelj, društevnu poziciju, seksualno opredjeljenje, podsvijesno dirigira postupcima mnogih, a ponekad izbije poput bujice na vidjelo prikazujući se u odori šovinizma, rasizma, homofobije, antifeminizma, vjerske netrpeljivosti i sličnih civilizacijskih „vrijednosti“ kojih se nismo uspjeli riješiti socijalnom evolucijom. Nije da se ne bojimo i svojih vlastitih, ali moramo taj strah prigušivati u zamjenu za sigurnost koju nam pruža utapanje u gomili istovrsnih. Jer, kad nahrupe „drukčiji“… Strahovi pojedinaca rezoniraju u društveno poželjno vladanje ne glede na njegovu ispravnost, moralnu utemeljenost i humanizam, jer - misli li tako većina, onda svakako mora biti u pravu. Ne glede toga što smetnusmo s uma da smo upravo mi sudjelovali u formiranju njenih stavova. Stoga jedan koristan savjet; otkrijete li – ne daj Bože - u sebi naznake nekih tjeskoba transformiranih u agresivni stav prema drukčijima, manite se psihologa i psihijatara. Povežite se s masom istomišljenika koji jedva čekaju da im se pridružite, i isti čas će bojazni porođene frustracijama vlastitom nesavršenošću i osobnom nesigurnošću netragom iščeznuti. Utopivši svoju ljudskost u masu koja je apsorbirala njene najgore karakteristike a da toga niste ni svijesni, okrenite se gomili drukčijih na koju ćete ih projicirati. Pa, ožeži bre i ne žali – nisi badava potekao od pitekantropusa! Batinajući njega, nisi ni svijestan da ubijaš čovjeka u sebi.
P.S.
Zgoditak na Lotu 7/39 - Hrvatske lutrije - popeo se već na gotovo 74 milijuna kuna. Mjesecima (barem od 15.9. 2012. godine, više od 70 kola) nije izvučena sedmica, mada se to znalo zbivati u prosjeku jednom mjesečno (svakih 8-9 kola). Vjerojatnost je čudna stvar; možete sto puta bacati novčić i postoji teorijska šansa da nikad ne padne na „pismo“, pa tako postoji neka vjerojatnost da unatoč, iz tjedna u tjedan sve većem broju učesnika igre privučenih ogromnim zgoditkom – čime se mogućnost pogađanja drastično povećava - izostane sedmica. Informatika je također čudo jedno; u trenutku može iz stotina tisuća uplaćenih listića spoznati koje brojeve treba izvući kako se ne bi pogodila sedmica, pa se onda i mehanizam izvlačenja tome može podesiti. Kažete bujna mašta, fantazija, SF ili teorija zavjere? Bilo kako bilo, nekeko predviđam da će se toliko dugo iščekivani događaj za stotine tisuća igrača na sreću desiti tik pred ulazak Hrvatske u EU. Upravo u subotu, 29.6., kad Jack pot nekom čudnom slučajnošću naraste na 10 miljuna eura. Kako bismo „dostojno“ mogli proslaviti taj velebni događaj, raspršivši opčinjenoj javnosti maglu evropske sreće; zgodici nisu više skromni, balkanski, od svega par milijuna kuna – ušli smo u svijet obilja (makar samo sretni dobitnik) ostavivši sirotinju skapavati na balkanskom bunjištu. Eh, kad se to – ako se – desi, predlažem pokrenuti opsežnu istragu. Bilo Hrvatske lutrije, bilo mog eventualnog nebjašnjivog nestanka u vidu lastinrepka. Unaprijed pretpostavljam rezultate istrage i ime signiranog glavnog krivca: „Zakona Vjerojatnosti“, po kojem 1000 majmuna kucajući po tastaturi 1000 godina mogu napisati Hamleta. A miljune ljudi – uvjerene u svoju inteligenciju - mjesecima držati budalama. Ovo viziju javno objavljujem, kako bi se mogla na vrijeme – za razliku od fatimskog proročanstva – provjeriti, izlažući se riziku proglašavanja maloumnim ili novom medijskom zvijezdom vidovnjačke scene.
P.P.S.
Ako uzaludno tražite poveznicu prethodnog P.S.-a sa glavnim tekstom, okanite se ćorava posla. Prije ćete pogoditi „Super sedmicu“ negoli otkriti nedostajuću kariku među njima.
Članovi prvobitne zajednice, bazirane na rodnom principu, u potrazi za hranom i prebivalištima, izloženi uvjetima ugroženosti kako od grabežljivaca tako i od drugih rodova, nužno su bili upućeni jedni na druge da bi osigurali vlastitu, a i sigurnost cijele zajednice. U drugoj zajednici i njihovim članovima oni su prije vidjeli realnog nego potencijalnog neprijatelja. Stoga su naučili dobro razlikovati pripadnike drugih od članove svoje grupe, a tu sposobnost prenosili su i svojim potomcima. Naravno, čisto po fizičkom obliku (konstituciji, boji kože i sličnim vanjskim znakovima) to je ponekad teško učiniti, stoga se pažnja morala usredotočiti i na oblike organizacije, sporazumijevanja (govor), običaje, mitove i vjerovanja koja su druge zajednice prakticirale na različiti način od vlastite. Uvijek na oprezu, često i s razlogom, prenosilo se iskustvo na djecu, ova na svoju i tako sve do danas. Primarni strah rodovskog krda (jer se baš i nije pretjerano razlikovalo od njega), tijekom civilizacijskog razvoja postepeno je prelazio u podsvijesnu opreznost – spremnu da svaki čas ispolji netrpeljivost i svoj nasilni karakter – prvenstveno prema strancima. Onima koji su drukčiji od nas.
Danas, kad mislimo da smo se mentalno jako udaljili od predaka, ti strahovi poprimili su na prvi pogled drukčije, često neprepoznatljive oblike. Ljudska zajednica je mješavina osoba – ako i zanemarimo rasne razlike (prema suvremenim shvaćanjima, rasa je zastarjeli biološki pojam) - individualnosti vrlo različitih duhovnih osobina. Ima tu prosječnih, idiota, genija, obrazovanih, neškolovanih, sramežljivih, eksponiranih, emotivnih, racionalnih, pesimističnih, optimističnih, naivnih, podozrivih, hrabrih, kukavica i inih osobenosti – s obzirom da evolucija ne djeluje isti čas i linearno na sve članove zajednice. Pa neki vuku sa sobom više a drugi manje pritajene atavističke strahove iz prošlosti. U prosjeku, ljudi se grozno boje, samo to ni ni po koju cijenu ne žele priznati, a iz njihovih strahova za vlastiti položaj u zajednici i životnu egzistenciju – jer se neprestano osjećaju od nekoga ili nečega ugroženima - rađaju se više ili manje pritajena ili čak otvorena neprijateljstva prema drugima – „drukčijima“. Dovoljno je da je netko druge nacionalnosti, jezika, pismenosti, konfesije, svjetonazora, političkog opredjeljenja, spolnih navika i sličnih nebitnih razlika po suštinu ljudskog bića nego li to neprilagodljivi, inertni mozak većine može podnijeti, i odmah se u nje javlja, u ponajboljem slučaju blago distanciranje prema takvima, a u najgorem - pogrom svih nositelja neprihvatljivih karakteristika. Između ovih ekstrema, izbijaju sporadični izljevi netrpeljivosti prema homoseksualcima, inovjernicima, inoetnicima, transvetitima, obojenima,…, koje većina tretira kao nepredvidive, slučajne manifestacije ludila svojih bližnjih, sve dok ne izbiju u kolektivnom obliku. Ubistvo, silovanje, sakaćenje, čak se u i miru često tretira ovisno o tome jeli zločin izvrši „naš“ nad „našima“ ili „drugima“, ili je to „drugi“ učinio „našem“ čovjeku. U ratu, sve moralne granice i distance prema takvim nedjelima otpadaju, te se njihovi počinioci tretitraju kao heroji, za razliku od istovrsnih počinitelja s druge strane koji bivaju anatemizirani – sa svim pripadnicima svoje zajednice, s obzirom da ih oni navodno reprezentiraju - kao najgori zločinački otpad ljudskog roda. Nad takvim smo „šljamom“ sasvim opravdano vršili nužno potrebne radnje, kojima navodno samo dokazujemo vlastitu ljudskost. „U obrambenom ratu nije moguće učiniti ratne zločine“, tek smo trijebili korov, zar ne?
S obzirom na razlikovanje drugih i drukčijih od nas samih, jasno je da se premnogi gnušaju ravnopravnog tretiranja drugih osoba. Mi smo uvijek bolji, ljepši, pametniji, plemenitiji, čovječniji, moralniji,… od ostalih jedinki – stoga imamo razloga da ograničimo tuđa prava u odnosu na nama pripadajuća, bez obzira na apsurdne načine kojima to činili. Pravovjerni traže zakonsku definiciju braka kao zajednice muškarca i žene kako bi se isto onemogućilo istospolnim partnerima, jer bi to navodno ugrozilo instituciju obitelji. Kao da će definicija, a ne uzajamna ljubav, poštovanje i tolerancija među partnerima, bez obzira kakvi oni bili, očuvati vezu dvoje ljude ma kakvi oni bili! Pritom se ponašaju kao da obitelj tijekom povijesti i u zavisnosti od civilizacijskog miljea nije mijenjala svoje oblike, koji nisu bogom dani, već mogu biti (baš kao i brak) pitanje ljudske definicije (što maloumno previđaju, i sami upravo na njoj inzistirajući). Kao da ni danas ljudska vrsta ne poznaje obitelji različitog oblika – od heteroseksualnih do homoseksualnih, od monogamnih preko poligamnih, od zakonskih registriranih do probnog ili „divljeg“ braka. Kažnjava se bigamija i poligamija u vlastitoj sredini, istovremeno ugošćavajući šeike sa svojim haremima kao najpoželnije turističke goste. Parama se može kupiti i tolerancija! Ljudskom licemjerju nikad kraja.
Mnogi ljudi – samo biološki nalik Ljudima – koji se ponosno prče svojim braniteljskim statusom, uskraćuju „drugima“ služenje njihovim tradicionalnim pismom, jer im je navodno ćirilica rušila Vukovar, dok – jelte – latinica to nije činila sa Mostarom! Sindrom idiotizma, često zastupljen među topovskim mesom - jer inače to ni ne bi bili - samo je način prisilnog inkorporiranja „neprijatelja“ među „naše“ (kao što pas pomokri stablo da bi obilježio svoj teritorij), kojeg će eventualno tek „popišanog“ njima uobičajenom latinicom (dakako, uz niz drugih nametnutnih im prilagodbi) prihvatiti u vlastiti korpus. Jer tek kad ga transformiraju u sebi sličnog, moći će na trenutak zaboraviti strah od njega.
Pravovjerni kršćani, mentalno nesposobni pratiti ritam vremena, već dvije hiljade godina crpeći svoje spoznaje i moral iz jedne jedine knjige koju uglavnom (usput budi rečeno) poznaju samo iz prepričavanja svog svećenika, ne vide brvno u svojim ali prilježno upozoravaju na trunak u tuđim očima. Neizmjerni strah spopao ih je od LGBT populacije, pa će radije njene članove kamenovati, gaziti, batinati, čak i ubijati, nego li im pustiti na volju da slobodno iskazuju svoja nagnuća. Cijeli spektar nasilnog ponašanja, kao odraz nesigurnosti u vlastito seksualno opredjeljenje, njima je moralniji od nestandardne veze bioloških istovrsnika koji nikome ne čine zlo. Poželjniji su im pedofili (mlado meso je ukusnije), silovatelji (pa, sama je to tražila), incestuzni partneri (požudi se ne može odoljeti), negoli manifestacije ljubavi izražene u drukčijem obliku noli su navikli. Za njih je prirodno da Lot ponudi svoje kćeri nasilnoj gomili, kako bi spasio božje emisare (anđele) od sodomije; njegovo potonje rodoskvrnuće sa njih obje oni neće diskutirati sa svojim župnikom ili na satovima vjeronauka, ali će prepuni ponosa poput uzdignuta paunova repa i straha koji skrivaju kao zmija noge, prebiti istospolni par koji se zagrli na ulici. U silnoj netrpeljivosti, čak i oca koji to neoprezno na javnom mjestu učini s vlastitim odraslim sinom! Jer značenje ljubavi, koje su im puna usta, oni poznaju sasvim ograničeno – poput vlastite omeđene duše.
U zdravstvenom odgoju, njima – koji se plode i množe sve u šesnaest (po Božjoj zapovjedi!) – smeta upravo dio o spolnom odgoju. Preventiva, pilule, kondomi, abortusi, upoznavanje funkcija i potreba vlastitog tijela, učenje o toleranciji prema drukčijim spolnim orjentacijama,… - su strah i trepet za ograničene vjerničke duše (ne samo kršćanske) - toliko da nastoje spomenuti modul ako već ne izbaciti iz programa, a ono bar izuzeti vlastitu djecu od njegova izučavanja. Hoće li ih danas-sutra izuzeti i - kad im se pojave sa triperom ili sifilisom - od zdravstvene njege, s obzirom da su sami svojom neodgovrnošću gurnuli djecu u ralje spolnih bolesti, pitanje je na koje ne daju odgovor. Jer, kao – zdravstvena zaštita je svima pripadajuće ljudsko pravo, a učenje o preventivi i zaštiti, to valjda nije! Takvi su sposobni odreći se vlastite kćeri ili sina kad im se pojave sa istospolnim partnerima. Kad su već spremni počiniti zločine, braniti svoje ratne zločince, prebijati vjernike drugih konfesija ili pripadnike drugih naroda, onda im ni to ne pada teško. U atavističkom strahu od „drukčijih“, koji zaodijevaju preživjelim moralom, pozivaju se na navodno demokratsko pravo da odgajaju vlastito dijete kako im se svidi, upravo uskraćuju svome potomstvu demokratsko pravo da bude upoznato sa svim informacija, a posebno onima koje mu – omogućujući slobodan izbor - mogu biti od životnog značaja.
Zašto bih dozvolio da mi djecu uče „budalaštinama“ o antifašizmu, ako ih želim podučiti „istini“ o ustaškom humanizmu prema Srbima, Židovima i antifašistima, uputiti ih na kopulacije u javnosti (no, no – bez zgražanja, ta Demokrit je onanirao po trgovima!), razviti im zoofilske sklonosti, podučiti u manjevrijednost žena nastalih od Adamova rebra i zabraniti pohađanje škole, jer obrazovanje samo kvari ljudski karakter. Sve to, pozivajući se na demokratsko pravo da odgajam vlastiti porod kako mi se sprdne! Zar samo odabrani, uz svestranu podršku desnice i klera, smiju procjenjivati primjerenost ili neprimjerenost školskih programa, izuzimajući svoju djecu iz njih, obraćajući se u tu svrhu Ustavnom sudu ili skupljajući potpise za referendum? Kojim će pravom i meni uskratiti da, poput Boga, formiram svoje čeljade na vlastitu sliku i priliku? Jasno je kao dan da se utjecaj roditelja ne može, niti se želi izbjegnuti – on uvijek može oponirati vlastitom istinom/„istinom“ onoj koja se naučava u školi. Ali onda barem dijete čuje dvije strane, čime dolazi u mogućnost da samostalno istraži „u kom grmu leži zec“ - pravo svakog slobodnog čovjeka, želimo li da bude odgojen a ne tek uzgojen. To se treba osigurati u javnim školama, a ni privatne obrazovne institucije ne bi trebale od djece praviti zombije bez vlastite volje i mogućnosti slobodnog izbora i djelovanja.
Strah od drukčijih, bojazan da se nećemo znati nositi sa njima, da su sposobniji, da nam ugrožavaju posao, obitelj, društevnu poziciju, seksualno opredjeljenje, podsvijesno dirigira postupcima mnogih, a ponekad izbije poput bujice na vidjelo prikazujući se u odori šovinizma, rasizma, homofobije, antifeminizma, vjerske netrpeljivosti i sličnih civilizacijskih „vrijednosti“ kojih se nismo uspjeli riješiti socijalnom evolucijom. Nije da se ne bojimo i svojih vlastitih, ali moramo taj strah prigušivati u zamjenu za sigurnost koju nam pruža utapanje u gomili istovrsnih. Jer, kad nahrupe „drukčiji“… Strahovi pojedinaca rezoniraju u društveno poželjno vladanje ne glede na njegovu ispravnost, moralnu utemeljenost i humanizam, jer - misli li tako većina, onda svakako mora biti u pravu. Ne glede toga što smetnusmo s uma da smo upravo mi sudjelovali u formiranju njenih stavova. Stoga jedan koristan savjet; otkrijete li – ne daj Bože - u sebi naznake nekih tjeskoba transformiranih u agresivni stav prema drukčijima, manite se psihologa i psihijatara. Povežite se s masom istomišljenika koji jedva čekaju da im se pridružite, i isti čas će bojazni porođene frustracijama vlastitom nesavršenošću i osobnom nesigurnošću netragom iščeznuti. Utopivši svoju ljudskost u masu koja je apsorbirala njene najgore karakteristike a da toga niste ni svijesni, okrenite se gomili drukčijih na koju ćete ih projicirati. Pa, ožeži bre i ne žali – nisi badava potekao od pitekantropusa! Batinajući njega, nisi ni svijestan da ubijaš čovjeka u sebi.
P.S.
Zgoditak na Lotu 7/39 - Hrvatske lutrije - popeo se već na gotovo 74 milijuna kuna. Mjesecima (barem od 15.9. 2012. godine, više od 70 kola) nije izvučena sedmica, mada se to znalo zbivati u prosjeku jednom mjesečno (svakih 8-9 kola). Vjerojatnost je čudna stvar; možete sto puta bacati novčić i postoji teorijska šansa da nikad ne padne na „pismo“, pa tako postoji neka vjerojatnost da unatoč, iz tjedna u tjedan sve većem broju učesnika igre privučenih ogromnim zgoditkom – čime se mogućnost pogađanja drastično povećava - izostane sedmica. Informatika je također čudo jedno; u trenutku može iz stotina tisuća uplaćenih listića spoznati koje brojeve treba izvući kako se ne bi pogodila sedmica, pa se onda i mehanizam izvlačenja tome može podesiti. Kažete bujna mašta, fantazija, SF ili teorija zavjere? Bilo kako bilo, nekeko predviđam da će se toliko dugo iščekivani događaj za stotine tisuća igrača na sreću desiti tik pred ulazak Hrvatske u EU. Upravo u subotu, 29.6., kad Jack pot nekom čudnom slučajnošću naraste na 10 miljuna eura. Kako bismo „dostojno“ mogli proslaviti taj velebni događaj, raspršivši opčinjenoj javnosti maglu evropske sreće; zgodici nisu više skromni, balkanski, od svega par milijuna kuna – ušli smo u svijet obilja (makar samo sretni dobitnik) ostavivši sirotinju skapavati na balkanskom bunjištu. Eh, kad se to – ako se – desi, predlažem pokrenuti opsežnu istragu. Bilo Hrvatske lutrije, bilo mog eventualnog nebjašnjivog nestanka u vidu lastinrepka. Unaprijed pretpostavljam rezultate istrage i ime signiranog glavnog krivca: „Zakona Vjerojatnosti“, po kojem 1000 majmuna kucajući po tastaturi 1000 godina mogu napisati Hamleta. A miljune ljudi – uvjerene u svoju inteligenciju - mjesecima držati budalama. Ovo viziju javno objavljujem, kako bi se mogla na vrijeme – za razliku od fatimskog proročanstva – provjeriti, izlažući se riziku proglašavanja maloumnim ili novom medijskom zvijezdom vidovnjačke scene.
P.P.S.
Ako uzaludno tražite poveznicu prethodnog P.S.-a sa glavnim tekstom, okanite se ćorava posla. Prije ćete pogoditi „Super sedmicu“ negoli otkriti nedostajuću kariku među njima.
|
| ||||
30.4.2013.
Fosilizirani „stup kulture“
Svako malo kod Aleksandra Stankovića nedjeljom oko ručka gostuje poneki stup. Hoću reći, stup kulture, koji svojim mudrolijama pronosi širom svijeta slavu stupova. Onih kamenih, ciglenih, željeznih, drvenih,…, možda ponajbolje obuhvaćenih pridjevom – fosilnih. Tako je ove nedjelje gost bio Slobodan Prosperov Novak, hrvatski povjesničar književnosti, komparatist, novinar, političar i teatrolog. Po svjetonazorskom opredjeljenju ponajbolje ga je svrstati nasuprot Matvejeviću, o kojem spomenuti stup zbori:
„Predrag Matvejević je samo jedan iz niza bezbrojnih hrvatskih apatrida i bezdomnika. On je tek jedan iz niza književnih histriona koji su od humanizma do našeg vremena objavljivali poluplagirane knjige na europskim jezicima.“
Gajim izuzetnu averziju prema ljudima koji svoju biološku braću onako čisto „humanistički“, iz dna svoje duše negativistički percipiraju kao apatride, bezdomnike – ne uočavajući kako osobine ljudskosti nemaju suštinskih veza sa državnom i nacionalnom (ne)pripadnošću - i (polu)plagijatore, s time što bi se poslijednje i moglo prihvatiti kao negativno određenje kad bi odgovarala istini. Upotpunjuje naš cropatridni stup kulture svoje viđenje Matvejevića:
„Matvejević je veliki trgovac višedomljem i to je stvar prirodna kad bi uopće bilo moguće svojom domovinom tržiti. I tu i jest paradoks Predraga Matvejevića koji drugima ne može držati lekcije o nacionalnoj kulturi, kao što je to neki dan radio u Dubrovniku.“
zamjerajući mu što nije došao aprila godine 1993. – ni tjedan dana nakon zločina pripadnika HVO-a u Ahmićima - na 59. kongres PEN-a, asocijacije svjetskih pisaca, organiziranog od strane Hrvatskog PEN-a čiji je S.P.Novak tada bio potporni stup, naime – predsjednik. Te mu predbacuje antipatriotizam, opstrukciju, kukavičluk i još svašta pride. Naravno da se gospodin stup vjerojatno osjeća pozvanim držati lekcije o nacionalnoj kulturi, s obzirom da je neko vrijeme (od 1990. do 1992. godine) kao pomoćnik ministra prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske učestvovao u Tuđmanovoj Vladi, te bi tako državotvorno osviještenom tipu prisustvo humanista Matvejevića dobro došlo kao amortizer spomenutog zločina, u očima svjetske javnosti. Spomenutu dužnost vršio je za šefovanja Vlatka Pavletića, da bi 1992. podnio ostavku „zbog neslaganja s politikom tadanjeg predsjednika Republike i “nemotiviranih” napada na Vlatka Pavletića i njegovu kulturnu politiku”. Inače, šef našeg stupa kulture predstavljao je u nas vrlo rašireni oblik potpornja ma kojem ideološkom krovištu. Viktor Ivančić je u svojevremenom članku „Teorija i praxis Vlatka Pavletića. Zmije u jedrima“, pokazao kako je njegova pozicija 1966. bila dijametralno suprotna onoj iz 1996. godine. Lamentirao je Pavletić 1966. da „’marksisti filozofi moraju dati stvaralačku podršku političarima koji su u državnoj vlasti i u partijskim forumima’, jerbo u protivnom takvo ’štetno i partijski neprihvatljivo ponašanje povlači pitanje partijske odgovornosti’; napokon – najoštrije je prozvao neprijateljsko leglo u Praxisu zbog toga što ’u časopisu nije došlo do konkretne kritike desnih devijacija’.“
Jezgrovito je takve tipove opisao etičar Milan Kangrga kao „švercere vlastitog života“. Oduvijek me zanimalo bi li itko od tovrsnih ikada priznao da je bio glup, zaveden ili u zabludi - dakako „onda“, jer se svakako ne bi odrekao današnjih sinekura. Možda tek sutra, kad danas postane jučer. Uglavnom, takav si s kak'ima si, pa ne čudi ni svjetonazor S.P.Novaka. Iskazao ga je u spomenutoj, popularnoj TV emisiji, a zadržat ćemo se na dva njegova stava.
U zadnje vrijeme digao se skandal – uglavnom u bošnjačkim nacionalističkim medijima, no podržan i od hrvatskih parnjaka – oko satiričke pjesme Predraga Lucića „Ići, mići, Ahmići“. Naročito čudi reakcija bošnjačkih nacionalista koji bi, da su iole razumjeli poruku pjesme, vođeni sebi svojstvenom logikom prije trebali okrenuti oštricu prema „ustašoidnim Hrvatima“ negoli prema njenom autoru. Ipak, s obzirom da se radi o retardiranim osobama koje se na žalost ne vode kao medicinski slučajevi, ništa nas ne smije iznenaditi. Izgleda kako svjedočimo uzletu novog soja virusa nacionalizma, kad je upravo sadašnji trenutak – nakon tri godine neometanog izvođenja pjesme - izabran za diskvalifikaciju autora. Zamjeraju mu oni koji ne shvaćaju poantu njegove tvorevine, kako omalovažava bošnjačke civilne žrtve u Ahmićima (116 pobijenih civila), te mu se pridjeljuju najgore difamacije – od nečovječnosti, bešćutnosti, ustašoidnosti, pa sve do genocidnosti. Uglavnom, stup hrvatske kulture smatra da je Lucić „napisao jednu imbecilnu pjesmu i da zbog toga mora snositi konzekvence“, pri čemu baš i nije jasan dali one u obliku progona kojemu je isti izvrgnut po nacionalističkim medijima, ili zahtijeva neku zakonsku sankciju.
„Nisu žrtve neznalice koje ne znaju čitati Lucićev tekst. Žrtva je uvijek u pravu. Nije Lucić u pravu. Lucić već desetljećima nije u pravu…Sad je on odjednom progonjen jer je žrtva rekla – dosta!... Nije on krao, on je napisao jednu vulgarnu pjesmu o jednom zločinu, misleći da će ga svi razumjeti. Zašto bi ga svi razumjeli? Ko je taj Kordić, taj kojega on tamo ismijava, koji je u zatvoru zbog zločina. Tko je taj? Pa, treba zaboraviti takve protuhe i baviti se nečim važnim…Nema zafrkavanja sa Ahmićima…Ja nisam primjetio da je gospodin kojega sam prije spominjao napravi umjetninu što bi bilo umjetnina takva (kao Chaplinov „Veliki diktator“)… Smatram da ne mogu institucije koje se bave istinom, a to su PEN, Društvo pisaca (HDP) itd., štititi nekoga tko jednu određenu istinu, jednu određenu pravdu prema ljudima koji su oštečćene, koji su žrtve, na tako jedan, rekao bih čak i priglupi način.“
kaže stup kulture, potvrđujući time svoju prethodnu opasku kako su „glupani u nas jako dobro raspoređeni“. Naime, glupani koji ne razumiju Lucićev tekst (uostalom, zašto bi ga on i pisao za idiote koji se preko noći pretvaraju od običnih imbecila u egzekutore po kojekakvim ahmićima, bez obzira na nacionalni predznak njegovih žitelja?). Doduše priznaje S.P.N. da ne moraju svi misliti kao on, što mi se nekako čini njegovom najpametnijom izjavom, s obzirom da po svemu sudeći uopće nije niti mislio. Želi li možda prešućivanjem krvnika u zaborav potisnuti i njihove nalogodavce, odnosno mentore, a možda i svoju kolaboraciju sa njima (što rad u Ministarstvu kulture - do aprila 1992. – i jeste, ma i ne bio odgovoran za počinjene zločine)? Mentore iz najviših tijela hrvatske države, dok je Sabor „iznad kojega je samo Bog“ upravo poput istoga šuteći, pružao Tuđmanovoj kliki podršku za rat u BiH (i druga zločinstva koja su činili pripadnici HV ili jedinica pod njegovom kontrolom.), da bi kasnije, upravo time pravdali laž kako Hrvatska tamo nije ratovala jer to Sabor nije odobrio! Kako podlo i licemjerno. Ni srbijanska Skupština nije nikada službeno objavila ratove, ergo – vodeći se analogijom hrvatskih nacionalista – ni ta država nije odgovorna za djelovanja svojih klika. Interesantno, klika do klike, nigdje službenih dokumenata, sve sama neslužbena zločinstva, a rezultat – službeno priznato konačno stanje. Eto, kako se lijepo na neslužbeni i nelegalni način dolazi do legaliziranja rezultata ratova, koji službeno nisu ni postojali!
Izgleda da S.P.N. mnoge stvari želi potisnuti u zaborav, pravdajući se razlozima pijeteta i dobrog ukusa:
„Istina neće izići iz vica… znate, mislim, šta će gospodin Dežulović i ovaj, gospodin Lucić, danas sa nekom, ovaj, metaforom o ljubavnom odnosu, odnosno seksualnom kojeg oni opisuju između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana? Pa, to su pokojnici, zaboga, o njima se ne govori na takav način, a uopće se ne govori. A vi, stalno ste to prisiljeni slušati, to je naprosto neprihvatljivo. To nije, to je već pitanje dobrog ukusa. I više od toga…Ja nisam siguran da su ti ljudi uopće djelovali na promjenu stvarnosti, samo su je više polarizirali… smatram da se pozicija čovjeka koji se bavi duhom može biti samo između tih izbora, drugdje nema…“
Logički se nameće pretpostavka kako ni o Paveliću i njegovoj svojti ne treba govoriti, jer je to pitanje „dobrog ukusa“. Treba ih naprosto zakopati u prosperovski zaborav skupa s metodama kojima su pobili svoje žrtve (jer bi to još više moglo povrijediti naš dobar ukus), i obratiti se razvijanju od svih govana zaboravom očišćenog kulturalnog miljea, toliko milog nacionalistima. O pokojnicima – ma bili i najveći zlotvori – samo sve najbolje, ili barem šutimo o njihovim nedjelima u ime dobrog ukusa onih u čije ime su vršena, kao i onih koji jedva izvukoše živu glavu. Pa, ne samo da šuti o dirigentu pod čijom se palicom neko vrijeme igrao „kulture u Hrvata“, nekako mu je izbjeglo glasa pustiti i o živućem gradonačelniku svoje „prijestolnice“ koji, zajedno s ministrom pravde (za žrtve ili krvnike?) BiH dodjeljuje pehar imenom „Dario Kordić“ nogometnoj ekipi HVO-a – instituciji čiji su pripadnici odgovorni za Ahmiće - šireći tako granice dobrog ukusa u cropatridnih osoba. Ipak, čini se kako sam sebi zadržava neupitno pravo izbora o kojim pokojnicima (Gundulić, Držić, Marulić,...) i na koji način će govoriti, apriorno pretpostavljajući kako njegov način spada u vrhunske domete kulture. Sasvim sam uvjeren da bi velikom dijelu današnjih generacija u liječenju njihove moralne zastranjenosti, bila mnogo potrebnija istina o Tuđmanu i kompaniji, negoli o renesansnim hrvatskim piscima. Svi koji su pravovremeno upozorili na stvarne učinke hrvatske politike, neizmjerno su više doprinjeli makar i malom odmaku od friziranih službenih interpretacija proteklih događanja noli S.P.N.-ovi traktati (uz svo njihovo uvažavanje) o začetnicima hrvatske književnosti. Samo jedan jedini čovjek koji pravovremeno digne glas ukazujući na istinu, vrijedniji je od cijelog naroda uljuljkanog u svoju blaženu „domoljubnu“ šutnju.
I dok se naš stup kulture, ni ne krijući da se „dogodio grozan zločin u Ahmićima“, zadržava na površini, na sekundarnom, na posljedici, Predrag Lucić dira u suštinu, esenciju samog zločina; izvršitelje i njihove nalogodavce, satirički iskazujući njihove svjetonazore što su i doveli do tragedije koju bi njegov kritičar pomeo pod tepih zaborava. Jer bi samo tako imao alibi, opravdanje za svoju iluziju visoke kulture kao reprezentanta naroda zaboravom očišćenog od njegovih zločinačkih djelatnika, gromoglasnom šutnjom odvojenih od najviših organa u čije su ime i djelovali. Upravo ismijavajući svjetonazor ahmićevskih krvnika, prikazuje nam se zločin još stražnijim, žrtve još besmislenije u svjetlu imbecilnih tlapnji njihovih egzekutora. Zaista, glupani su u nas jako dobro raspoređeni, ma dičili se i najvišim akademskim zvanjima. Možda je najjezgrovitiji i zapravo najkulturniji, upravo Lucićev odgovor svojoj slijepoj publici, među koju svakako spada i gost emisije „Nedjeljom u 2“:
„Još mi se nikad nije dogodilo ovako organizirano promašeno čitanje onoga što sam napisao. Pritom se uopće ne radi o povrijeđenoj autorskoj sujeti, nego o osjećaju tuge – da, eto, priznajem: tuge – pred količinom mržnje koja je isfabricirana krivotvorenjem onoga što sam napisao.“
S.P.N. se dotakao i pravopisa na što ima podjednako pravo kao bilo koji govornik srpskohrvatskog, odnosno hrvatskog jezika kako ga danas hrvatski laici nazivaju. Sukladno svom svjetonazoru, obrušio se na prijedlog novog pravopisa, pozivajući se na autoritete raspuštenog „Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika“ i njegovog čelnog čovjeka, akademika Radoslava Katičića čiji je student svojevremeno bio. Sva ta autoritarna elita eksperata (u koju sem spomenutog Vijeća spadaju i „Zavod za lingvistička istraživanja HAZU“ te filolozi „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ koje kao autore prijedloga novog pravopisa Novak napada) koji navodno demokratski djeluju, pozivajući se na svoju stručnost ne daju narodu ni zucnuti o jeziku koji isti svakodnevno koristi i razumije bolje od njih. Umjesto da primjene znanstveno najočigledniji, istinonosno najvrijedniji, politički najkorektniji postupak – analizu tiskovina da bi se temeljem toga došlo do spoznaja o raširenosti pojedinih varijanti riječi koje se koriste u svakodnevnom općenju, te iste usvojile kao preporučeni (samo preporučeni, a ne obavezni!) standard, oni bi silom svog autoriteta narodu nametali jezične fantazme proizašle iz svojih kabineta. Mogli bi načas napustiti zanos vlastitom stručnošću i ugledati se na među njima danas omrznutog Vuka Karađića, koji je svoju jezičnu reformu ostvario temeljeći je na narodnom jeziku – jeziku kojim se ljudi služe u svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji. Idući upravo obrnutim putem, samo ponavljaju način Vukovih protivnika – od naroda odalečene školovane elite koja se služila većini stanovništva odalečenim i slabo razumljivim slavenosrpskim jezikom.
Primjeri izdvojeni iz razgovora sa S.P.Novakom pokazuju da se - unatoč svojevremeno zauzete distance prema Tuđmanovoj politici (koje je i sam bio privremeni učesnik), što je svakako hvale vrijedno - nije uspio u potpunosti udaljiti od nekih njenih pretpostavki. Obrazovani nacionalisti bijahu i ostaju najveća sramota međusobno zakrvljenih naroda bivše Jugoslavije. Upravo zbog svog obrazovanja koje je, umjesto da im proširi vidokruge i izoštri moralne standarde, fokusiralo njihov um isključivo na vlastitu naciju. Prije bi se za Novaka moglo reći kako ima izrazito jak nacionalni osjećaj koji povremeno tendira ka ushićenju značenjem vlastite nacije i svojom pripadnošću njojzi, negoli ga smatrati nacionalistom u najgorem smislu. Primjerice, oduševljava ga što će pristupom RH u EU, Rusi morati čekati u redu za vize („izvrsna vijest“, „užitak“) - mada se nada da će se one ubrzo ukinuti - jer mu je to dokaz kako je Hrvatska konačno definirala svoje granice spram Istoka („konačno Hrvatska dolazi tamo gdje pripada, pa da je barem na mjesec dana…“). Prema kojemu osjeća podsvjesnu odbojnost, potvrđujući time svoju pripadnost – mantra svih hrvatskih nacionalista – Zapadu. Ironija je što je rođen u Beogradu, od majke beograđanke – kako on kaže – daklem najvjerojatnije srpkinje. Ili, potvrđujući svoju averziju prema Balkanu infantilnim korišćenjem sinonima (po njemu) poluotok i poluotočni, što bi neupućene moglo asocirati na Istru ili možda Arapski poluotok. Ne nipodoštavajući stručne kvalifikacije S.P.N.-a niti njegove doprinose u djelatnostima kojima se bavi, dio njegova javno deklariranog svjetonazora na koji ima nesumnjivo pravo s istim je pravom podvrgnut kritici. Slušajući dijelove razgovora sa novinarom, pada mi na pamet preporučiti poslenicima na području kulture da svakako izbjegavaju pretvaranje u „stup hrvatske kulture“, jer će time biti na najboljem putu usvajanja pameti jednog stupa.
Svako malo kod Aleksandra Stankovića nedjeljom oko ručka gostuje poneki stup. Hoću reći, stup kulture, koji svojim mudrolijama pronosi širom svijeta slavu stupova. Onih kamenih, ciglenih, željeznih, drvenih,…, možda ponajbolje obuhvaćenih pridjevom – fosilnih. Tako je ove nedjelje gost bio Slobodan Prosperov Novak, hrvatski povjesničar književnosti, komparatist, novinar, političar i teatrolog. Po svjetonazorskom opredjeljenju ponajbolje ga je svrstati nasuprot Matvejeviću, o kojem spomenuti stup zbori:
„Predrag Matvejević je samo jedan iz niza bezbrojnih hrvatskih apatrida i bezdomnika. On je tek jedan iz niza književnih histriona koji su od humanizma do našeg vremena objavljivali poluplagirane knjige na europskim jezicima.“
Gajim izuzetnu averziju prema ljudima koji svoju biološku braću onako čisto „humanistički“, iz dna svoje duše negativistički percipiraju kao apatride, bezdomnike – ne uočavajući kako osobine ljudskosti nemaju suštinskih veza sa državnom i nacionalnom (ne)pripadnošću - i (polu)plagijatore, s time što bi se poslijednje i moglo prihvatiti kao negativno određenje kad bi odgovarala istini. Upotpunjuje naš cropatridni stup kulture svoje viđenje Matvejevića:
„Matvejević je veliki trgovac višedomljem i to je stvar prirodna kad bi uopće bilo moguće svojom domovinom tržiti. I tu i jest paradoks Predraga Matvejevića koji drugima ne može držati lekcije o nacionalnoj kulturi, kao što je to neki dan radio u Dubrovniku.“
zamjerajući mu što nije došao aprila godine 1993. – ni tjedan dana nakon zločina pripadnika HVO-a u Ahmićima - na 59. kongres PEN-a, asocijacije svjetskih pisaca, organiziranog od strane Hrvatskog PEN-a čiji je S.P.Novak tada bio potporni stup, naime – predsjednik. Te mu predbacuje antipatriotizam, opstrukciju, kukavičluk i još svašta pride. Naravno da se gospodin stup vjerojatno osjeća pozvanim držati lekcije o nacionalnoj kulturi, s obzirom da je neko vrijeme (od 1990. do 1992. godine) kao pomoćnik ministra prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske učestvovao u Tuđmanovoj Vladi, te bi tako državotvorno osviještenom tipu prisustvo humanista Matvejevića dobro došlo kao amortizer spomenutog zločina, u očima svjetske javnosti. Spomenutu dužnost vršio je za šefovanja Vlatka Pavletića, da bi 1992. podnio ostavku „zbog neslaganja s politikom tadanjeg predsjednika Republike i “nemotiviranih” napada na Vlatka Pavletića i njegovu kulturnu politiku”. Inače, šef našeg stupa kulture predstavljao je u nas vrlo rašireni oblik potpornja ma kojem ideološkom krovištu. Viktor Ivančić je u svojevremenom članku „Teorija i praxis Vlatka Pavletića. Zmije u jedrima“, pokazao kako je njegova pozicija 1966. bila dijametralno suprotna onoj iz 1996. godine. Lamentirao je Pavletić 1966. da „’marksisti filozofi moraju dati stvaralačku podršku političarima koji su u državnoj vlasti i u partijskim forumima’, jerbo u protivnom takvo ’štetno i partijski neprihvatljivo ponašanje povlači pitanje partijske odgovornosti’; napokon – najoštrije je prozvao neprijateljsko leglo u Praxisu zbog toga što ’u časopisu nije došlo do konkretne kritike desnih devijacija’.“
Jezgrovito je takve tipove opisao etičar Milan Kangrga kao „švercere vlastitog života“. Oduvijek me zanimalo bi li itko od tovrsnih ikada priznao da je bio glup, zaveden ili u zabludi - dakako „onda“, jer se svakako ne bi odrekao današnjih sinekura. Možda tek sutra, kad danas postane jučer. Uglavnom, takav si s kak'ima si, pa ne čudi ni svjetonazor S.P.Novaka. Iskazao ga je u spomenutoj, popularnoj TV emisiji, a zadržat ćemo se na dva njegova stava.
U zadnje vrijeme digao se skandal – uglavnom u bošnjačkim nacionalističkim medijima, no podržan i od hrvatskih parnjaka – oko satiričke pjesme Predraga Lucića „Ići, mići, Ahmići“. Naročito čudi reakcija bošnjačkih nacionalista koji bi, da su iole razumjeli poruku pjesme, vođeni sebi svojstvenom logikom prije trebali okrenuti oštricu prema „ustašoidnim Hrvatima“ negoli prema njenom autoru. Ipak, s obzirom da se radi o retardiranim osobama koje se na žalost ne vode kao medicinski slučajevi, ništa nas ne smije iznenaditi. Izgleda kako svjedočimo uzletu novog soja virusa nacionalizma, kad je upravo sadašnji trenutak – nakon tri godine neometanog izvođenja pjesme - izabran za diskvalifikaciju autora. Zamjeraju mu oni koji ne shvaćaju poantu njegove tvorevine, kako omalovažava bošnjačke civilne žrtve u Ahmićima (116 pobijenih civila), te mu se pridjeljuju najgore difamacije – od nečovječnosti, bešćutnosti, ustašoidnosti, pa sve do genocidnosti. Uglavnom, stup hrvatske kulture smatra da je Lucić „napisao jednu imbecilnu pjesmu i da zbog toga mora snositi konzekvence“, pri čemu baš i nije jasan dali one u obliku progona kojemu je isti izvrgnut po nacionalističkim medijima, ili zahtijeva neku zakonsku sankciju.
„Nisu žrtve neznalice koje ne znaju čitati Lucićev tekst. Žrtva je uvijek u pravu. Nije Lucić u pravu. Lucić već desetljećima nije u pravu…Sad je on odjednom progonjen jer je žrtva rekla – dosta!... Nije on krao, on je napisao jednu vulgarnu pjesmu o jednom zločinu, misleći da će ga svi razumjeti. Zašto bi ga svi razumjeli? Ko je taj Kordić, taj kojega on tamo ismijava, koji je u zatvoru zbog zločina. Tko je taj? Pa, treba zaboraviti takve protuhe i baviti se nečim važnim…Nema zafrkavanja sa Ahmićima…Ja nisam primjetio da je gospodin kojega sam prije spominjao napravi umjetninu što bi bilo umjetnina takva (kao Chaplinov „Veliki diktator“)… Smatram da ne mogu institucije koje se bave istinom, a to su PEN, Društvo pisaca (HDP) itd., štititi nekoga tko jednu određenu istinu, jednu određenu pravdu prema ljudima koji su oštečćene, koji su žrtve, na tako jedan, rekao bih čak i priglupi način.“
kaže stup kulture, potvrđujući time svoju prethodnu opasku kako su „glupani u nas jako dobro raspoređeni“. Naime, glupani koji ne razumiju Lucićev tekst (uostalom, zašto bi ga on i pisao za idiote koji se preko noći pretvaraju od običnih imbecila u egzekutore po kojekakvim ahmićima, bez obzira na nacionalni predznak njegovih žitelja?). Doduše priznaje S.P.N. da ne moraju svi misliti kao on, što mi se nekako čini njegovom najpametnijom izjavom, s obzirom da po svemu sudeći uopće nije niti mislio. Želi li možda prešućivanjem krvnika u zaborav potisnuti i njihove nalogodavce, odnosno mentore, a možda i svoju kolaboraciju sa njima (što rad u Ministarstvu kulture - do aprila 1992. – i jeste, ma i ne bio odgovoran za počinjene zločine)? Mentore iz najviših tijela hrvatske države, dok je Sabor „iznad kojega je samo Bog“ upravo poput istoga šuteći, pružao Tuđmanovoj kliki podršku za rat u BiH (i druga zločinstva koja su činili pripadnici HV ili jedinica pod njegovom kontrolom.), da bi kasnije, upravo time pravdali laž kako Hrvatska tamo nije ratovala jer to Sabor nije odobrio! Kako podlo i licemjerno. Ni srbijanska Skupština nije nikada službeno objavila ratove, ergo – vodeći se analogijom hrvatskih nacionalista – ni ta država nije odgovorna za djelovanja svojih klika. Interesantno, klika do klike, nigdje službenih dokumenata, sve sama neslužbena zločinstva, a rezultat – službeno priznato konačno stanje. Eto, kako se lijepo na neslužbeni i nelegalni način dolazi do legaliziranja rezultata ratova, koji službeno nisu ni postojali!
Izgleda da S.P.N. mnoge stvari želi potisnuti u zaborav, pravdajući se razlozima pijeteta i dobrog ukusa:
„Istina neće izići iz vica… znate, mislim, šta će gospodin Dežulović i ovaj, gospodin Lucić, danas sa nekom, ovaj, metaforom o ljubavnom odnosu, odnosno seksualnom kojeg oni opisuju između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana? Pa, to su pokojnici, zaboga, o njima se ne govori na takav način, a uopće se ne govori. A vi, stalno ste to prisiljeni slušati, to je naprosto neprihvatljivo. To nije, to je već pitanje dobrog ukusa. I više od toga…Ja nisam siguran da su ti ljudi uopće djelovali na promjenu stvarnosti, samo su je više polarizirali… smatram da se pozicija čovjeka koji se bavi duhom može biti samo između tih izbora, drugdje nema…“
Logički se nameće pretpostavka kako ni o Paveliću i njegovoj svojti ne treba govoriti, jer je to pitanje „dobrog ukusa“. Treba ih naprosto zakopati u prosperovski zaborav skupa s metodama kojima su pobili svoje žrtve (jer bi to još više moglo povrijediti naš dobar ukus), i obratiti se razvijanju od svih govana zaboravom očišćenog kulturalnog miljea, toliko milog nacionalistima. O pokojnicima – ma bili i najveći zlotvori – samo sve najbolje, ili barem šutimo o njihovim nedjelima u ime dobrog ukusa onih u čije ime su vršena, kao i onih koji jedva izvukoše živu glavu. Pa, ne samo da šuti o dirigentu pod čijom se palicom neko vrijeme igrao „kulture u Hrvata“, nekako mu je izbjeglo glasa pustiti i o živućem gradonačelniku svoje „prijestolnice“ koji, zajedno s ministrom pravde (za žrtve ili krvnike?) BiH dodjeljuje pehar imenom „Dario Kordić“ nogometnoj ekipi HVO-a – instituciji čiji su pripadnici odgovorni za Ahmiće - šireći tako granice dobrog ukusa u cropatridnih osoba. Ipak, čini se kako sam sebi zadržava neupitno pravo izbora o kojim pokojnicima (Gundulić, Držić, Marulić,...) i na koji način će govoriti, apriorno pretpostavljajući kako njegov način spada u vrhunske domete kulture. Sasvim sam uvjeren da bi velikom dijelu današnjih generacija u liječenju njihove moralne zastranjenosti, bila mnogo potrebnija istina o Tuđmanu i kompaniji, negoli o renesansnim hrvatskim piscima. Svi koji su pravovremeno upozorili na stvarne učinke hrvatske politike, neizmjerno su više doprinjeli makar i malom odmaku od friziranih službenih interpretacija proteklih događanja noli S.P.N.-ovi traktati (uz svo njihovo uvažavanje) o začetnicima hrvatske književnosti. Samo jedan jedini čovjek koji pravovremeno digne glas ukazujući na istinu, vrijedniji je od cijelog naroda uljuljkanog u svoju blaženu „domoljubnu“ šutnju.
I dok se naš stup kulture, ni ne krijući da se „dogodio grozan zločin u Ahmićima“, zadržava na površini, na sekundarnom, na posljedici, Predrag Lucić dira u suštinu, esenciju samog zločina; izvršitelje i njihove nalogodavce, satirički iskazujući njihove svjetonazore što su i doveli do tragedije koju bi njegov kritičar pomeo pod tepih zaborava. Jer bi samo tako imao alibi, opravdanje za svoju iluziju visoke kulture kao reprezentanta naroda zaboravom očišćenog od njegovih zločinačkih djelatnika, gromoglasnom šutnjom odvojenih od najviših organa u čije su ime i djelovali. Upravo ismijavajući svjetonazor ahmićevskih krvnika, prikazuje nam se zločin još stražnijim, žrtve još besmislenije u svjetlu imbecilnih tlapnji njihovih egzekutora. Zaista, glupani su u nas jako dobro raspoređeni, ma dičili se i najvišim akademskim zvanjima. Možda je najjezgrovitiji i zapravo najkulturniji, upravo Lucićev odgovor svojoj slijepoj publici, među koju svakako spada i gost emisije „Nedjeljom u 2“:
„Još mi se nikad nije dogodilo ovako organizirano promašeno čitanje onoga što sam napisao. Pritom se uopće ne radi o povrijeđenoj autorskoj sujeti, nego o osjećaju tuge – da, eto, priznajem: tuge – pred količinom mržnje koja je isfabricirana krivotvorenjem onoga što sam napisao.“
S.P.N. se dotakao i pravopisa na što ima podjednako pravo kao bilo koji govornik srpskohrvatskog, odnosno hrvatskog jezika kako ga danas hrvatski laici nazivaju. Sukladno svom svjetonazoru, obrušio se na prijedlog novog pravopisa, pozivajući se na autoritete raspuštenog „Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika“ i njegovog čelnog čovjeka, akademika Radoslava Katičića čiji je student svojevremeno bio. Sva ta autoritarna elita eksperata (u koju sem spomenutog Vijeća spadaju i „Zavod za lingvistička istraživanja HAZU“ te filolozi „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ koje kao autore prijedloga novog pravopisa Novak napada) koji navodno demokratski djeluju, pozivajući se na svoju stručnost ne daju narodu ni zucnuti o jeziku koji isti svakodnevno koristi i razumije bolje od njih. Umjesto da primjene znanstveno najočigledniji, istinonosno najvrijedniji, politički najkorektniji postupak – analizu tiskovina da bi se temeljem toga došlo do spoznaja o raširenosti pojedinih varijanti riječi koje se koriste u svakodnevnom općenju, te iste usvojile kao preporučeni (samo preporučeni, a ne obavezni!) standard, oni bi silom svog autoriteta narodu nametali jezične fantazme proizašle iz svojih kabineta. Mogli bi načas napustiti zanos vlastitom stručnošću i ugledati se na među njima danas omrznutog Vuka Karađića, koji je svoju jezičnu reformu ostvario temeljeći je na narodnom jeziku – jeziku kojim se ljudi služe u svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji. Idući upravo obrnutim putem, samo ponavljaju način Vukovih protivnika – od naroda odalečene školovane elite koja se služila većini stanovništva odalečenim i slabo razumljivim slavenosrpskim jezikom.
Primjeri izdvojeni iz razgovora sa S.P.Novakom pokazuju da se - unatoč svojevremeno zauzete distance prema Tuđmanovoj politici (koje je i sam bio privremeni učesnik), što je svakako hvale vrijedno - nije uspio u potpunosti udaljiti od nekih njenih pretpostavki. Obrazovani nacionalisti bijahu i ostaju najveća sramota međusobno zakrvljenih naroda bivše Jugoslavije. Upravo zbog svog obrazovanja koje je, umjesto da im proširi vidokruge i izoštri moralne standarde, fokusiralo njihov um isključivo na vlastitu naciju. Prije bi se za Novaka moglo reći kako ima izrazito jak nacionalni osjećaj koji povremeno tendira ka ushićenju značenjem vlastite nacije i svojom pripadnošću njojzi, negoli ga smatrati nacionalistom u najgorem smislu. Primjerice, oduševljava ga što će pristupom RH u EU, Rusi morati čekati u redu za vize („izvrsna vijest“, „užitak“) - mada se nada da će se one ubrzo ukinuti - jer mu je to dokaz kako je Hrvatska konačno definirala svoje granice spram Istoka („konačno Hrvatska dolazi tamo gdje pripada, pa da je barem na mjesec dana…“). Prema kojemu osjeća podsvjesnu odbojnost, potvrđujući time svoju pripadnost – mantra svih hrvatskih nacionalista – Zapadu. Ironija je što je rođen u Beogradu, od majke beograđanke – kako on kaže – daklem najvjerojatnije srpkinje. Ili, potvrđujući svoju averziju prema Balkanu infantilnim korišćenjem sinonima (po njemu) poluotok i poluotočni, što bi neupućene moglo asocirati na Istru ili možda Arapski poluotok. Ne nipodoštavajući stručne kvalifikacije S.P.N.-a niti njegove doprinose u djelatnostima kojima se bavi, dio njegova javno deklariranog svjetonazora na koji ima nesumnjivo pravo s istim je pravom podvrgnut kritici. Slušajući dijelove razgovora sa novinarom, pada mi na pamet preporučiti poslenicima na području kulture da svakako izbjegavaju pretvaranje u „stup hrvatske kulture“, jer će time biti na najboljem putu usvajanja pameti jednog stupa.
|
| ||||
15.4.2013.
Između korica knjige i duše
S obzirom da sam u svojim poznim godinama počeo pisati - točnije rečeno, objavljivati ono što se tokom života nakupilo naškrabano po papirima i papirićima - mogao bih se, makar u tehničkom smislu, smatrati piscem kao i svatko drugi tko piše štogod mu se prohtije po diktatu vlastite duše. Književnikom već mnogo manje, mada me po raznoraznim portalima, bez imalo mog utjecaja, upravo tako nazivaju. Sam za sebe to ne volim reći, s obzirom da bi mi izgledalo previše samohvalno i samoljubivo. Skromnost je, kažu, vrlina, no pretjerana skromnost može biti i krinka za višak samoljublja. Pa, neka bude kako drugi kažu. Objavio sam svega tri knjige – dvije zbirke poezije i jednu epistolarnu - uglavnom kao samizdat, mada je jedna bila sufinancirana a druga izdana u elektronskom obliku na trošak izdavača. Ne rijetko se kaže kako je nemoguće od pisanja - s izuzetkom novinarstva - živjeti (čast izuzecima, posebno na našim prostorima), a kamoli ako se radi o poeziji. Ja svakako ne živim od svojih rukopisa jer sam svoje umotvorine uglavnom razdijelio pojedincima i knjižnicama širom bivše domovine. Dosta poznata – svakako poznatija od mene - poetesa iz mog grada, vjerojatno također ne služi kruh svojim stihovima s obzirom da je dio svoje naklade ustupila lokalnom brici, koji tu i tamo pokoji primjerak utrapi zainteresiranim mušterijama po cijeni kile ili dvije hljeba. Lično sam prodao svega tri primjerka svojih stihokleparija, dok mi je bliski rod uspio „Janezima“ (bivša, najzapadnija nam braća) prodati deset-petnaest primjeraka, a još mu je toliko ostalo na lageru. Zadnji put kad se sretosmo upitah ga jeli uspio „uvaliti“ i taj resto slovenskim knjigoljupcima, na što mi je odvratio kako će morati spustiti cijenu primjeraka (prepustio sam mu odluku da ih po vlastitoj procjeni proda ili pokloni) jer - „ipak, za tako tanke knjižice čitatelji nisu spremni odvojiti toliku svotu“. Zbirke pjesama broje nešto manje od stotinu stranica – čak nešto više od prosjeka za tovrsna izdanja - dok preostala ima više od dvije stotine. Njegova primjedba nagnala me – reći ćete, pogodivši moje samoljublje – na razmišljanje koje upravo prezentiram (ponovno besplatno, jer sam široke ruke i duše u dijeljenju „bogatstva svojih misli“) eventualnim čitaocima.
Kakvi su to ljudi koji vrijednost literarnog djela (pridjev literarno koristim u neuobičajenoj konotaciji na sve pisane, kako literarne tako i stručne tekstove) cijene po broju stranica koje ono zauzima, a ne po svježini i bogatstvu misli, po mudrosti i spoznajnoj vrijednosti (etičkoj, estetskoj ili stručnoj) koje djelo sadrži? Svaki pisani tekst – upravo svaki, čak i na prvi pogled najordinarnija glupost – vrijedi barem cijenu papira na kojem se kočoperi uvećanu za tiskarske troškove, ako baš i ne uračunamo autorski trud. Daleko od toga da tvrdim kako vlastiti tekstovi odišu obiljem svemirske mudrosti koje će se ubuduće naučavati u školama i citirati po medijima – nastojim tek racionalno razmotriti značaj umjetničkog ili bilo kojeg drugog teksta. Svakako, mnogi će prigovoriti kako neka djela ne zavrijeđuju ni vrijednost podloge na kojoj su prezentirana, koliko su minorna i beznadna u svojoj suštinskoj gluposti i antihumanizmu. Ja se s time ne bih složio. Primjerice, Hitlerov „Mein Kampf“ je vrelo najvećeg humanističkog bogatstva, samo ga valja znati iščitati. A to će znati samo čitatelji koji imaju „ono nešto“ u sebi, nešto što znajući raspoznati korov istovremeno vrši sjetvu svoje duše najcjenjenijim sjemenjem humanizma. Čovjek koji se zadržava samo na čitanju slova, riječi i rečenica koje popunjavaju bjelinu papira, te doslovno interpretira uobičajenom pisanom formom nametnute autorove zaključke, i nije pravi knjigoljubac – istinoljubac – čovjekoljubac. Iz nekih (mnogih, dapače) djela treba izvući upravo suprotne zaključke od autorom sugeriranih, a to ne mogu baš svi. Evolucija nije pravedno raspodjelila inteligenciju među nama, a ta biološka nepravda u kontekstu odgojnog miljea samo je pojačana nedostatkom humanizma u na žalost, usudio bih se reći, većeg dijela čovječanstva. Tko je ispravno shvatio spomenutu hitlerovsku brljotinu, može reći da ga je ona upravo duhovno obogatila. Ako se zadržao isključivo na onome što mu je Führer podastro, davio je plinom Židove po konclogorima ili ima u sebi potencijala da jednom – kad se prilike poslože – to učini. Ne samo sa spomenutima. Daklem, želim reći kako je svaki tekst itekako vrijedan zna li se iščitati i protumačiti – bilo kao istovjetnost ili suprotnost samome sebi. A za to treba posjedovati „nešto“ što nam ni priroda ni Bog nisu usadili, već se stječe ispravnim odgojem i međuljudskom komunikacijom. Dakako, ako dječju dušu nesposobnu prepoznati često suštinskije stvari od teksta, skrivene u prazninama između redaka, zatrujemo u fazi njenog uobličavanja, velika je vjerojatnost da ćemo odgojiti potencijalnog monstruma. Zato, sve u svoje vrijeme, da ne izazovemo nevrijeme koje nas može zahvatiti.
Uz sva ostala humanistička bogatstva, čovjek raspolaže i sa inteligencijom koju nosi u sebi i knjigom koja je njen materijalizirani odraz. Sve spoznaje i znanja koja pojedinci prilažu vrsti čiji su članovi, nalaze se u tiskanom a u novije vrijeme i elektronskom obliku. Ona naših predaka u knjigama, ona upravo aktuelna u žurnalima i stručnim te literarnim časopisima, a koja će jednom također završiti u ukoričenim svescima kao naša ostavština budućim generacijama. Spoznajući prave vrijednosti što ih nose u sebi, istovremeno shvaćajući da ih dijele sa drugim pripadnicima svoje vrste, pravi humanisti uvijek ustaju protiv dva ponajveća zločina koja nas prate tisućljećima – eksterminacijom naše ljudske braće i uništavanjem odraza njihove kreativnosti - knjiga. Prvim zločinstvom trijebimo sve potencijale koje pojedinci ali i cjelokupno čovječanstvo nosi u sebi (da ne pričam sada o inherentnoj svetosti života, čak i da nije oplemenjen ničim drugim), drugim pak siječemo korijene koji su od nas učinili upravo ono što u ovoj prostorno-vremenskoj točki jesmo. I kao jedinke i kao globalna zajednica. Postoje i perfidnije metode koje ciljaju na postepeno odumiranje humanističkih korijena - cenzura primjerice - u koje se uzdaju lukaviji manipulatori i kanalizatori ljudskog mišljenja, no one se kad-tad gotovo uvijek okrenu kontra svojih apologeta. Zato bi moja poruka bila – dopadne li vam kada u ruke plaćena ili besplatna knjiga koju ćete procijeniti nevrijednom vašeg troška (vremena ili para), poklonite je nekom drugom a taj neka je „šalje dalje“, dođe li do istovjetnog zaključka. Nekome će, na kraju krajeva, ono što je vama bezvrijedno, predstavljati pravo bogatstvo - jedan od dragulja koji mu upravo fali u niski što je cijeli život popunjava. Pa, ma kako knjiga bila tanka, budite uvjereni da ste vi još tanji procjenjujete li joj vrijednost prema broju stranica. Jer tada između korica vaše duše zjapi ničim ispisana praznina.
S obzirom da sam u svojim poznim godinama počeo pisati - točnije rečeno, objavljivati ono što se tokom života nakupilo naškrabano po papirima i papirićima - mogao bih se, makar u tehničkom smislu, smatrati piscem kao i svatko drugi tko piše štogod mu se prohtije po diktatu vlastite duše. Književnikom već mnogo manje, mada me po raznoraznim portalima, bez imalo mog utjecaja, upravo tako nazivaju. Sam za sebe to ne volim reći, s obzirom da bi mi izgledalo previše samohvalno i samoljubivo. Skromnost je, kažu, vrlina, no pretjerana skromnost može biti i krinka za višak samoljublja. Pa, neka bude kako drugi kažu. Objavio sam svega tri knjige – dvije zbirke poezije i jednu epistolarnu - uglavnom kao samizdat, mada je jedna bila sufinancirana a druga izdana u elektronskom obliku na trošak izdavača. Ne rijetko se kaže kako je nemoguće od pisanja - s izuzetkom novinarstva - živjeti (čast izuzecima, posebno na našim prostorima), a kamoli ako se radi o poeziji. Ja svakako ne živim od svojih rukopisa jer sam svoje umotvorine uglavnom razdijelio pojedincima i knjižnicama širom bivše domovine. Dosta poznata – svakako poznatija od mene - poetesa iz mog grada, vjerojatno također ne služi kruh svojim stihovima s obzirom da je dio svoje naklade ustupila lokalnom brici, koji tu i tamo pokoji primjerak utrapi zainteresiranim mušterijama po cijeni kile ili dvije hljeba. Lično sam prodao svega tri primjerka svojih stihokleparija, dok mi je bliski rod uspio „Janezima“ (bivša, najzapadnija nam braća) prodati deset-petnaest primjeraka, a još mu je toliko ostalo na lageru. Zadnji put kad se sretosmo upitah ga jeli uspio „uvaliti“ i taj resto slovenskim knjigoljupcima, na što mi je odvratio kako će morati spustiti cijenu primjeraka (prepustio sam mu odluku da ih po vlastitoj procjeni proda ili pokloni) jer - „ipak, za tako tanke knjižice čitatelji nisu spremni odvojiti toliku svotu“. Zbirke pjesama broje nešto manje od stotinu stranica – čak nešto više od prosjeka za tovrsna izdanja - dok preostala ima više od dvije stotine. Njegova primjedba nagnala me – reći ćete, pogodivši moje samoljublje – na razmišljanje koje upravo prezentiram (ponovno besplatno, jer sam široke ruke i duše u dijeljenju „bogatstva svojih misli“) eventualnim čitaocima.
Kakvi su to ljudi koji vrijednost literarnog djela (pridjev literarno koristim u neuobičajenoj konotaciji na sve pisane, kako literarne tako i stručne tekstove) cijene po broju stranica koje ono zauzima, a ne po svježini i bogatstvu misli, po mudrosti i spoznajnoj vrijednosti (etičkoj, estetskoj ili stručnoj) koje djelo sadrži? Svaki pisani tekst – upravo svaki, čak i na prvi pogled najordinarnija glupost – vrijedi barem cijenu papira na kojem se kočoperi uvećanu za tiskarske troškove, ako baš i ne uračunamo autorski trud. Daleko od toga da tvrdim kako vlastiti tekstovi odišu obiljem svemirske mudrosti koje će se ubuduće naučavati u školama i citirati po medijima – nastojim tek racionalno razmotriti značaj umjetničkog ili bilo kojeg drugog teksta. Svakako, mnogi će prigovoriti kako neka djela ne zavrijeđuju ni vrijednost podloge na kojoj su prezentirana, koliko su minorna i beznadna u svojoj suštinskoj gluposti i antihumanizmu. Ja se s time ne bih složio. Primjerice, Hitlerov „Mein Kampf“ je vrelo najvećeg humanističkog bogatstva, samo ga valja znati iščitati. A to će znati samo čitatelji koji imaju „ono nešto“ u sebi, nešto što znajući raspoznati korov istovremeno vrši sjetvu svoje duše najcjenjenijim sjemenjem humanizma. Čovjek koji se zadržava samo na čitanju slova, riječi i rečenica koje popunjavaju bjelinu papira, te doslovno interpretira uobičajenom pisanom formom nametnute autorove zaključke, i nije pravi knjigoljubac – istinoljubac – čovjekoljubac. Iz nekih (mnogih, dapače) djela treba izvući upravo suprotne zaključke od autorom sugeriranih, a to ne mogu baš svi. Evolucija nije pravedno raspodjelila inteligenciju među nama, a ta biološka nepravda u kontekstu odgojnog miljea samo je pojačana nedostatkom humanizma u na žalost, usudio bih se reći, većeg dijela čovječanstva. Tko je ispravno shvatio spomenutu hitlerovsku brljotinu, može reći da ga je ona upravo duhovno obogatila. Ako se zadržao isključivo na onome što mu je Führer podastro, davio je plinom Židove po konclogorima ili ima u sebi potencijala da jednom – kad se prilike poslože – to učini. Ne samo sa spomenutima. Daklem, želim reći kako je svaki tekst itekako vrijedan zna li se iščitati i protumačiti – bilo kao istovjetnost ili suprotnost samome sebi. A za to treba posjedovati „nešto“ što nam ni priroda ni Bog nisu usadili, već se stječe ispravnim odgojem i međuljudskom komunikacijom. Dakako, ako dječju dušu nesposobnu prepoznati često suštinskije stvari od teksta, skrivene u prazninama između redaka, zatrujemo u fazi njenog uobličavanja, velika je vjerojatnost da ćemo odgojiti potencijalnog monstruma. Zato, sve u svoje vrijeme, da ne izazovemo nevrijeme koje nas može zahvatiti.
Uz sva ostala humanistička bogatstva, čovjek raspolaže i sa inteligencijom koju nosi u sebi i knjigom koja je njen materijalizirani odraz. Sve spoznaje i znanja koja pojedinci prilažu vrsti čiji su članovi, nalaze se u tiskanom a u novije vrijeme i elektronskom obliku. Ona naših predaka u knjigama, ona upravo aktuelna u žurnalima i stručnim te literarnim časopisima, a koja će jednom također završiti u ukoričenim svescima kao naša ostavština budućim generacijama. Spoznajući prave vrijednosti što ih nose u sebi, istovremeno shvaćajući da ih dijele sa drugim pripadnicima svoje vrste, pravi humanisti uvijek ustaju protiv dva ponajveća zločina koja nas prate tisućljećima – eksterminacijom naše ljudske braće i uništavanjem odraza njihove kreativnosti - knjiga. Prvim zločinstvom trijebimo sve potencijale koje pojedinci ali i cjelokupno čovječanstvo nosi u sebi (da ne pričam sada o inherentnoj svetosti života, čak i da nije oplemenjen ničim drugim), drugim pak siječemo korijene koji su od nas učinili upravo ono što u ovoj prostorno-vremenskoj točki jesmo. I kao jedinke i kao globalna zajednica. Postoje i perfidnije metode koje ciljaju na postepeno odumiranje humanističkih korijena - cenzura primjerice - u koje se uzdaju lukaviji manipulatori i kanalizatori ljudskog mišljenja, no one se kad-tad gotovo uvijek okrenu kontra svojih apologeta. Zato bi moja poruka bila – dopadne li vam kada u ruke plaćena ili besplatna knjiga koju ćete procijeniti nevrijednom vašeg troška (vremena ili para), poklonite je nekom drugom a taj neka je „šalje dalje“, dođe li do istovjetnog zaključka. Nekome će, na kraju krajeva, ono što je vama bezvrijedno, predstavljati pravo bogatstvo - jedan od dragulja koji mu upravo fali u niski što je cijeli život popunjava. Pa, ma kako knjiga bila tanka, budite uvjereni da ste vi još tanji procjenjujete li joj vrijednost prema broju stranica. Jer tada između korica vaše duše zjapi ničim ispisana praznina.
|
| ||||
28.3.2013.
Okvir u kojem živimo
Nedavno, u razgovoru sa netom diplomiranim novinarem dotakosmo se poezije. Izrecitirah mu stih ili dva poznate pjesnikinje, našto je on samo blijedo pogledavao. Dakako, ne mora svatko biti „poetski vudren“ ali me ipak začudilo, s obzirom da se radilo o vrlo poznatoj pjesmi. „Jesi li čuo za Desanku Maksimović“ – upitah, očekujući potvrdan odgovor – čovjek neke stvari i ličnosti mora poznavati makar i površno, čak ako im nije čitao djela. Bilo stoga što ga nisu zanimala, ili naprosto zato jer ne možeš baš sve pročitati, ma radilo se i o Desinoj poeziji. Slegnuo je ramenima uz niječni odgovor. „Ne znaš za najpoznatiju pjesnikinju bivše države?“ zaprepastih se, ne shvaćajući da mu je nepoznata ova dobitnica Vukove, Njegoševe, AVNOJ-eve, Sedmojulske, Zmajeve, nagrade „Mlado pokoljenje“ i niz drugih priznanja za svoj književni rad, našto me je odmah ohladio nelagodno se pravdajući, uvidjevši moje zaprepaštenje: „Mi o njoj u srednjoj školi nismo ništa ni čuli ni učili“. Krivo bismo prema tome prosudili inače inteligentnog mladića, dapače – literarno vrlo talentiranoga – kad bismo ga optužili za svjesnu pogrešku sistema koji ga je obrazovao. Od riječi Srbin, preko ćirilice, jezika, srpske kulture, umjetnosti i znanosti, sve je bilo prokazano kao antihrvatsko, a u funkciji hrvatskog nacionalizma zakrinkanog lažnom maskom domoljublja. Gledate li kojim slučajem emisiju „TV kalendar“, Kosovčevog baštinika na uredničkoj poziciji kome ni Jure Francetić nije sporan - „jer mu se još uvijek u središtu Slunja pale svijeće i lampaši“ - mogli ste zamijetiti da se sem Nikole Tesle praktički uopće ne spominju srpski velikani. Njih za urednika emisije – a kako ta emisija godinama biva uređivana u istom stilu, jasno je da ne samo za njega – uopće nema. Oni kao da ne postoje! Eto, primjerice, o Desanki postoje na Wikipediji prikazi na „srpskom“, „srpskohrvatskom“, slovenskom, makedonskom – čak i na nekim stranim jezicima - ali ni riječi nema na „hrvatskom“! Valjda je to osveta ovostranih nacionalista zbog njenog potonuća u onostrane nacionalističke vode potkraj svoga života, tako da ste čak i obavijest o njenoj smrti morali tražiti mikroskopom po hrvatskim medijima. Vrijeme će pokazati – većini dakako, s obzirom da je manjini to odavno jasno – da su upravo ovakvi stavovi, bivajući u svom kvazidomoljubulju ponajviše antihrvatski, nanijeli najveću štetu Hrvatima i njihovoj kulturi. No, već više od dvadeset godina hrvatske elite prosperiraju na ovakvim stavovima stvarajući iskrivljenu sliku i o srpskom i o vlastitom narodu. Hoće li ponovno doći vrijeme kada ćemo pjesmu
Nemoj mi prići
Ne! Nemoj mi prići.
Hoću izdaleka da volim
Tvoja oka dva
Sreća je lijepa samo dok se čeka
Dok od sebe samo nagovještaj da.
Ne, nemoj mi prići
Ima više draži ova slatka strepnja
Čekanje i strah
Sve je ljepše dok se traži
O čemu se tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići!
Čemu?
Izdaleka samo sve kao zvijezda sja
Izdaleka samo divim se svemu
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva!
moći generaciji mojeg sugovornika i njegove djece podvaliti kao genijalno djelo „hrvatske“ „pjesnikinje“ Silverije Prodan? Knjigoljupcima je odmah jasno kako je to sramni plagijat - objavljen još 2007. godine u panorami suvremenog buzetskog pjesništva „Buzeštice“ - poznate pjesme Desanke Maksimović „Strepnja“, napisane još 1922 (25?). godine:
Strepnja
Ne, nemoj mi prići!Hoću izdaleka
Da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne,nemoj mi prići!Ima više draži
Ova slatka strepnja,čekanje i stra`.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži
O čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Iz daleka samo sve k`o zvezda sja;
Iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva.
Besprizorna prijestupnica – jer plagijat je kazneno djelo, za koje nisam čuo da je odgovarala – prisvojila je Desankinu pjesmu uz „sitne“ izmjene (ijekavizacija uz preraspodjelu strofa i neke sitne promjene te izbacivanje „srbizama“) bez da je trepnula, pravdajući se nakon otkrivenog zločina kako je moguće da je tu pjesmu nekoć pročitala te joj se toliko urezala u pamćenje da ju je kasnije zapisala u bilježnicu kao svoju! Ni izdavač, ni recenzenti, ni urednik navodno nisu u svom kroatističkom zanosu prepoznali drsku krađu. Jasno da jesu, no bi li je prepoznao moj sugovornik s početka teksta, zajedno sa tisuće njemu slično obrazovanih dječaka i djevojčica koji nikada nisu čuli za poznatu poetesu?
Vrijednosti u hrvatskom društvu, ali i ne samo u njemu, izvrnute su naglavačke. Prije je pravilo negoli rijetkost da se u ostvarenju svojih ciljeva – a oni su među ljudima koji preziru materijalističku filozofiju prvenstveno materijalni – dozvoljeno služiti svim, za moralnog čovjeka neprihvatljivim sredstvima. Prevladala je filozofija pragme upotpunjena makijavelizmom i poznatom američkom maksimom - „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“. Ljudi se pri uspinjanju po društvenoj ljestvici stupnjevanoj uglavnom pridobijenim bogatstvom kojemu izvor nije niti bitan, služe svim mogućim trikovima, prijevarama, preobrazbama, zakrinkavanjima i ne rijetko zločinima najgore vrste, odbacujući što dalje od sebe - kao nepotrebni, ograničavajući teret - sve humanističke vrijednosti. Mijenjati stavove preko noći, postalo je – ne dokaz da je čovjek sposoban mijenjati se u pozitivnom smislu, pod utjecajem argumenata, učeći na vlastitim greškama – već dokaz beskrajne lakoće njegovih transformeskih sposobnosti vođenih samoljubivim egoizmom. Ne samo da vlastita (ne)djela ne doživljavaju pogrešnima, već i pojmovi u takvim pragmatičnim, makijavelističkim postupcima, gube svoje uobičajeno značenje i vrijednost. Preobrazba ljudi praćena je i promjenom njihova rječnika, tako da mnogi, odgojeni u takvom okružju, zaista ni ne zamjećuju da čine pogrešne stvari. U tome svakako prednjači politika uz asistenciju sluganskih medija, dok temelje moramo tražiti u degeneriranom obrazovnom sistemu koji je izgubio svoju odgojnu funkciju. Prvenstveno onu humanističku, jer „odgajanje“ djece za vitlanje zastavama i ćurlikanje himni baš i nije neki poduhvat višeg etičkog značaja.
Mnogima je još u sjećanju presuda Predragu Matvejeviću zbog teksta „Naši talibani“ radi kojega je osuđen na zatvorsku kaznu od pet mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine. Osjetio se oklevetanim jedan moralno minorni tip kome je Matvejević zbog njegovih ratnohuškačkih i šovinističkih stavova pridjelio atribuciju iz naslova članka. Doduše, ne tako direktno, ali ga spominje po njegovim (ne)djelima. Nije toliko zabrinjavajuće ako se mamlaz osjeti uvrijeđenim kad mu u lice sasujete istinu (a prije tog članka je dotični više puta prozivao tuženoga kao odnarođenog tipa, spominjao „njegove jugoovisničke mrakobjesove“ i slične gluposti), koliko to da je pravosuđe države koja se od svog osamostaljenja neprekidno nabacivala atribucijom „pravne“, stalo na njegovu stranu. Tek golemi pritisak domaće i svjetske kulturne javnosti, uz Matvejevićevo odbijanje da napiše žalbu na tako apsurdnu presudu, doprinjelo je odluci Vrhovnog suda RH kojom ovaj – mislite ukida kaznu? Ne, već se iz veće nedaće koja je snašla hrvatsko pravosuđe negoli Predraga Matvejevića izvlači saopćenjem kako se, zbog isteka zakonskih rokova "Uvjetna osuda… Predragu Matvejviću više ne može opozvati, a bez njezina opoziva nema mogućnosti izvršenja zatvorske kazne". Tako su, barem prema Vrhovnom sudu i vuk (P.M.) sit i ovce (hrvatsko pravosuđe u čijim arhivima se Matvejević vodi kao osuđivana osoba) cijele!
Jedan od novijih slučajeva javnog tonuća svih moralnih vrijednosti je slučaj „Finih mrtvih djevojaka“ (samo na kazališnim daskama, dakako), kazališnog komada koji je trebao biti postavljen na pozornici teatra „Gavela“ iz Zagreba u režiji Olivera Frljića. Zbog plakata kojim se najavljuje predstava koja tematizira lezbijske odnose (među ženama, dakako) pobunili su se pravovjerni kršćani i muslimani – točnije, vjerske zajednice koje si uzimaju pravo govoriti u njihovo ime. Plakat naime vrijeđa njihove vjerske osjećaje, štogod oni bili i kako god se u praksi zaista provodili. Njih je zasmetao prikaz Djevice Marije (po svim znanstvenim spoznajama nikako nije mogla biti djevica, barem ne po Kristovu rođenju) koju odostrag grli njena partnerica prebacujući joj jednu ruku preko grudi. Možemo samo zamisliti kako li ih tek „vrijeđa“ konkretna lezbijska veza, kad su se već digli na zadnje noge zbog komada oslikanog papira. Pošto se Hrvati gotovo smatraju izabranim katoličkim narodom, a žive s ove strane predziđa kršćanstva i ostali blablabla, jelte, odmah su se političari na čelu sa zagrebačkim gradonačelnikom pobojali za glasove svoje izborne baze. I izvršili pritsak da se plakat povuče, što je samo drugo ime za cenzuru. Cenzuru, na koju su se toliko ostrvljivali osuđujući je kao veliko zlo bivše države i jedan od ključnih dokaza njene nedemokratičnosti. Svi ti veliki Hrvati – uključivo direktora „Gavele“ i cijeli glumački ansambl - plašljivo su podvukli rep bez i riječi protesta ili negodovonja a kamoli odlučnosti da pokažu kičmu koju, kako se pokazalo, niti nemaju. Osim Frljića, dakako, koji je demonstrativno odbio daljnu suradnju sa ovakvim ansamblom.
Kad smo već kod hrvatskog „pravovjernog“ katoličanstva i njegovog odnosa prema spolnim pitanjima, nije na odmet sjetiti se „duboko moralnog“ postupka bivšeg ministra turizma Bajsa koji je svojevremeno podržao restriktivni HDZ-ov zakon o umjetnoj oplodnji. „Ništa u tome ne bi bilo sporno da se nekoliko mjeseci prije njegova tada nevjenčana supruga nije podvrgnula tom zahvatu. Ministar Bajs podigao je ruku da zabrani ono što je sam napravio.“. Kad su novinari od njega zahtijevali obrazloženje ove paradigme dvoličnost (ili stranačke poslušnosti?) oštro im je zaprijetio sudom objave li bilo što o tom slučaju. Jer on kao zna svoja prava – misleći valjda o pravima na dvoličnost – koja će svaki sudija uzeti u obranu. Eto, kakvi licemjerni dvoličnjaci - da o drugim njihovim karakteristikama ne govorim jer, eto, oni znaju svoja prava, pa bih mogao nadrapati – donose zakone ove države.
Čovjek se naprosto snebiva nad moralnim kaosom u glavama nekih ljudi. Slučaj Mamić i njegovo grubo vrijeđanje ministra Jovanovića, ali i svih Srba, na nacionalnoj osnovi, je svima poznat. Njegovo puštanje iz pritvora - uz svu ostalu kamarilu, možete lako pretpostaviti kakvog svjetonazora - dočekao je Tofko Dedić Toti, selektor Romske reprezentacije Hrvatske, ali i – o apsurda - predsjednik Svjetske organizacije Roma za borbu protiv nasilja i netolerancije! Njegovi roditelji su navodno preživjeli logoraši Jasenovca, pa je strašnija od činjenice da im sin slaveći dočekujeće oslobođenje jednog šovena, samo ona da isti može vršiti bilo kakvu funkciju usmjerenu na borbu protiv netolerancije i nasilja (po kojem je Dinamov izvršni predsjednik također bio poznat). Čovjek je prisiljen upitati se jesu li mu njegovi roditelji zaboravili pričati s kojih su to razloga završili u ustaškom logoru, iz kojeg su valjda samo „božjom voljom“ spasili glavu. Eto, ruku pod ruku koračaju neuspjesi državnog obrazovnog sustava s onima sasvim familijarne prirode. Bezbroj je takvih devalvacija moralnih vrijednosti, najočitijih u politici, od kojih tek ilustracije radi spomenusmo nekoliko slučajeva, danas prisutnih kako u javnom tako i u zasebnom, privatnom životu. A „demokratska“ publika (sasvim nezrela za bilo kakve stvarne demokratske procese, jer oni podrazumijevaju i određenu dozu humanizma, kritičnosti i samopoštovanja koja istoj fali) se uglavnom zabavlja, istovremeno na farsičnim izborima kojima je cilj tek formalno ovjeriti kvazidemokratski poredak, birajući objekte svoje zabave na najviše državne funkcije. Nakon čega, poslije izvjesnog vremena, ponajčešće jadikuju. Možda sve to i nije toliko čudno, shvatimo li da ustvari izabiru sebi slične.
Nije samo nacionalizam zatrovao duše ljudi (ne jednom se upitah – retorički, dakako, jer je ishod sasvim izvjestan - bi li zakleti šovinisti odbili transplantaciju organa ili transfuziju krvi od čovjeka „drukčijih krvnih zrnaca“, ako bi im o tome ovisio život?). Nedostatku kriterija kumuju mnogi faktori koje bismo mogli sintetizirati riječju – okvir. Naravno da nije riječ o okviru neke slike, već o okviru u kojem živimo. Život na neki način također možemo shvatiti dinamičkom slikom koja se neprestano mijenja, ostajući kroz duge povijesne periode ograničena društvenim okvirom kojega su najčvršća okosnica ekonomski odnosi. Svi drugi međuljudski odnosi i dozvoljene slobode njihovih manifestacija uvjetovani su jednom konstantom – očuvanjem postojeće raspodjele ekonomske moći vladajućih elita. Unutar tog okvira, vodeći računa o spomenutom ograničenju, razvija se živa interakcija na društvenom, kulturnom, umjetničkom, znanstvenom, sportskom, vjerskom i inim poljima ljudske djelatnosti. Naravno da postoji i povratna reakcija rezultata tih odnosa na strukturu rama; on pokazuje izvjesnu elastičnost prilagođavajući se tako dugo dok nije bitno ugroženo spomenuto ekonomsko ograničenje, kad naprosto puca. Okvir u kojem većina društava na Zemlji danas obitava je liberalno kapitalistički i on dozvoljava masu sloboda – formalnih i stvarnih – tako dugo dok ne postanu opasnost po njegovo očuvanje. Često se one upravo ciljano dozvoljavaju kako bi se skrenula pažnja pučanstva s najbitnijh egzistencijalnih problema, a to su – osim onog „poda se“, na koje se uslijed prevladavajućeg biološkog nagona održanja vrste baš ne može previše utjecati – još „u se“ i „na se“. Čovjek je prinuđen svoje vlastito djelovanje prilagoditi gabaritima koje mu okvir pruža, a u spomenutom slučaju prevladava najobičnija darvinistička borba za opstanak. Nju potiču ne samo konkretni životni problemi sa kojima se ljudi susreću, već se ona i teorijski obrazlaže kao najpoželnija jer – navodno – održava vitalnost društva. Moćni vladaju, slabiji se saginju a najslabiji propadaju. Cijela intelektualna mašinerija vladajuće elite nastoji na raznorazne načine ucijepiti ljudima tu „istinu“ u glavu. Od sporta, preko kulture do znanosti, bitni su samo uspjesi koji vas bacaju na vrh, u krug pobjednika, koji onda dobivaju dobrohotnu pažnju i novčanu stimulaciju vladajućih. O manje uspješnima se rijetko čuje – bitna su samo mjesta na pobjedničkom postolju života – dok onim neuspješnima plijene imovinu, blokiraju račune, nude mizernu socijalnu pomoć ili ih naprosto bacaju na ulicu. U takvim „takmičarskim“ uvjetima mnogi su spremni prekršiti najosnovnije moralne norme samo da bi se održali, da ne bi propali, ali bome i da bi se popeli iznad položaja koji zaista svojim kvalitetima (intelektualnim, radnim i etičkim) zavrijeđuju. Kako ipak ne živimo baš u barbarstvu, čovjek smišlja premnoge načine da postigne svoj cilj. Od služenja lažima, mijenjanja značenja pojmovima, licemjerja, dvoličnosti, nepotizama, korupcije, šovinizama, rasizama, vjerskih i spolnih netrpeljivosti, lažnog moralizma pa i agresivnog odnosa prema sugrađanima, a sve to zamotano prikrivanja radi, u tanki, prozirni celofan civiliziranosti. Jer, negdje u dubini duše i mangupi znaju da čine krive i društveno neprihvatljive stvari. Ovo poslijednje dakako u odnosu na neki teorijski društveni moral kojim se društva zaogrću kao alibijem, da bi se često prikrilo što se ustvari stvarno zbiva pod ovim štitom. Stoga je i moguće da, uz sve progresivne zakone, zajednica u praksi funkcionira kao trulo društvo čiji članovi se samoobrazuju kako što efikasnije i bezbolnije pronaći rupe u njima, a tek manji dio društva upozorava na degradaciju morala i ljudskosti.
Primjer stvarne prilagodbe truleži društva, mada posjeduje elemente koji rade na njegovoj razgradnji te je s tog gledišta pozitivnog karaktera, je i feministički pokret koji unatoč naprednim stavovima za koje se zalaže, nije u stanju shvatiti da se ne bori za stvarnu već samo kontekstualnu ravnopravnost žena i muškaraca. Upravo toliku koliku im to sustav dopušta. Čak je mnogima nedostupno zapažanje da su prisiljene u novonastalim uvjetima ponovno ostvarivati svoja prava odavno izborena u omrznutom „mraku“. Njihova borba u suštini je tek prilagođavnje sustavu koji im je oduzeo već izborene slobode. Mnoge feministkinje ne shvaćaju da tek promjena okvira može sve ljude – pa samim time i žene – učiniti zaista ravnopravnima u realizaciji svojih ličnosti. Dojam je da bi se u robovlasničkom okviru one zalagale da ravnopravno robuju sa svojim muževima i sinovima, ne dirajući u sam sustav. Stoga tek cjelokupni uvid u strukturu, ograničenja i pokretačke snage društva može inicirati promjenu koja će stvarnu slobodu (ekonomsku, socijalnu, političku, umjetničku, ličnu…) donijeti svim članovima društva, nezavisno od njihova spola. Ovako, liberalne feministkinje samo traže ograničenu slobodu, ne usuđujući se dirati – straha radi ili stoga što naprosto ne vide – u prave okove koji ih sputavaju.
Naravno, najefikasniji lijek je promjena okvira, ali ona dolazi u obzir tek kad većina shvati da su bolesnici u jednom bolesnom društvu, kome je – individualnog i kolektivnog zdravlja radi - nužno ne samo provjetravane već temeljita rekonstrukcija. Promjena koja će počivati na temeljima ljudskosti u čijoj će službi biti svi, pa i ekonomski odnosi, čemu naučavaju sve velike filozofije i religije čiji nauk prihvaćamo tek na formalnoj razini. Bilo kako bilo, mnogo smo se manje negoli mislimo udaljili od primitivnog hominida, kojemu je prvenstveni životni cilj bio prije svojih takmaca napuniti želudac, a potom objahati partnera u cilju stvaranja potomstva koje će raditi savršeno istu stvar. Uzevši u obzir navedeno, a prvenstveno poticaj upravljača sustava da se bavimo nevinijim vlastitim problemima negoli suštinskima koji dovode u opasnost njihov položaj, shvatljivije su (ali ne i opravdane) moralne mimikrije i jednih i drugih. Prvih da se izbore za što stabilniji društveni status, a drugih da očuvaju svoje vodeće društvene pozicije. Tek oni koji shvaćaju da čovjek nije samo oruđe koje govori, upotrebno biće na raspolaganju moćnicima, već subjekt koji nadaleko nadilazi tako pojednostavljene pristupe sebi - da je u svojoj osnovi božanski entitet prema kojemu onda tako i moramo postupati - pozivat će se na moral i etiku tamo gdje drugi vide samo uspjeh, vlastitu promociju i zaradu na račun svojih bližnjih. Njih će zasmetati i plagijatori, i cenzori, i dvoličnjaci, i licemjeri, i pseudomoralisti, i korupcionaši, i lažljivci, i prijetvornici, i ograničeni umovi,…, te će nastaviti svoju donkihotsku borbu u njihovu prokazivanju, s nadom da će kad-tad ipak uspjeti pobijediti vjetrenjače.
Nemoj mi prići
Ne! Nemoj mi prići.
Hoću izdaleka da volim
Tvoja oka dva
Sreća je lijepa samo dok se čeka
Dok od sebe samo nagovještaj da.
Ne, nemoj mi prići
Ima više draži ova slatka strepnja
Čekanje i strah
Sve je ljepše dok se traži
O čemu se tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići!
Čemu?
Izdaleka samo sve kao zvijezda sja
Izdaleka samo divim se svemu
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva!
moći generaciji mojeg sugovornika i njegove djece podvaliti kao genijalno djelo „hrvatske“ „pjesnikinje“ Silverije Prodan? Knjigoljupcima je odmah jasno kako je to sramni plagijat - objavljen još 2007. godine u panorami suvremenog buzetskog pjesništva „Buzeštice“ - poznate pjesme Desanke Maksimović „Strepnja“, napisane još 1922 (25?). godine:
Strepnja
Ne, nemoj mi prići!Hoću izdaleka
Da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne,nemoj mi prići!Ima više draži
Ova slatka strepnja,čekanje i stra`.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži
O čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Iz daleka samo sve k`o zvezda sja;
Iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva.
Besprizorna prijestupnica – jer plagijat je kazneno djelo, za koje nisam čuo da je odgovarala – prisvojila je Desankinu pjesmu uz „sitne“ izmjene (ijekavizacija uz preraspodjelu strofa i neke sitne promjene te izbacivanje „srbizama“) bez da je trepnula, pravdajući se nakon otkrivenog zločina kako je moguće da je tu pjesmu nekoć pročitala te joj se toliko urezala u pamćenje da ju je kasnije zapisala u bilježnicu kao svoju! Ni izdavač, ni recenzenti, ni urednik navodno nisu u svom kroatističkom zanosu prepoznali drsku krađu. Jasno da jesu, no bi li je prepoznao moj sugovornik s početka teksta, zajedno sa tisuće njemu slično obrazovanih dječaka i djevojčica koji nikada nisu čuli za poznatu poetesu?
Vrijednosti u hrvatskom društvu, ali i ne samo u njemu, izvrnute su naglavačke. Prije je pravilo negoli rijetkost da se u ostvarenju svojih ciljeva – a oni su među ljudima koji preziru materijalističku filozofiju prvenstveno materijalni – dozvoljeno služiti svim, za moralnog čovjeka neprihvatljivim sredstvima. Prevladala je filozofija pragme upotpunjena makijavelizmom i poznatom američkom maksimom - „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“. Ljudi se pri uspinjanju po društvenoj ljestvici stupnjevanoj uglavnom pridobijenim bogatstvom kojemu izvor nije niti bitan, služe svim mogućim trikovima, prijevarama, preobrazbama, zakrinkavanjima i ne rijetko zločinima najgore vrste, odbacujući što dalje od sebe - kao nepotrebni, ograničavajući teret - sve humanističke vrijednosti. Mijenjati stavove preko noći, postalo je – ne dokaz da je čovjek sposoban mijenjati se u pozitivnom smislu, pod utjecajem argumenata, učeći na vlastitim greškama – već dokaz beskrajne lakoće njegovih transformeskih sposobnosti vođenih samoljubivim egoizmom. Ne samo da vlastita (ne)djela ne doživljavaju pogrešnima, već i pojmovi u takvim pragmatičnim, makijavelističkim postupcima, gube svoje uobičajeno značenje i vrijednost. Preobrazba ljudi praćena je i promjenom njihova rječnika, tako da mnogi, odgojeni u takvom okružju, zaista ni ne zamjećuju da čine pogrešne stvari. U tome svakako prednjači politika uz asistenciju sluganskih medija, dok temelje moramo tražiti u degeneriranom obrazovnom sistemu koji je izgubio svoju odgojnu funkciju. Prvenstveno onu humanističku, jer „odgajanje“ djece za vitlanje zastavama i ćurlikanje himni baš i nije neki poduhvat višeg etičkog značaja.
Mnogima je još u sjećanju presuda Predragu Matvejeviću zbog teksta „Naši talibani“ radi kojega je osuđen na zatvorsku kaznu od pet mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine. Osjetio se oklevetanim jedan moralno minorni tip kome je Matvejević zbog njegovih ratnohuškačkih i šovinističkih stavova pridjelio atribuciju iz naslova članka. Doduše, ne tako direktno, ali ga spominje po njegovim (ne)djelima. Nije toliko zabrinjavajuće ako se mamlaz osjeti uvrijeđenim kad mu u lice sasujete istinu (a prije tog članka je dotični više puta prozivao tuženoga kao odnarođenog tipa, spominjao „njegove jugoovisničke mrakobjesove“ i slične gluposti), koliko to da je pravosuđe države koja se od svog osamostaljenja neprekidno nabacivala atribucijom „pravne“, stalo na njegovu stranu. Tek golemi pritisak domaće i svjetske kulturne javnosti, uz Matvejevićevo odbijanje da napiše žalbu na tako apsurdnu presudu, doprinjelo je odluci Vrhovnog suda RH kojom ovaj – mislite ukida kaznu? Ne, već se iz veće nedaće koja je snašla hrvatsko pravosuđe negoli Predraga Matvejevića izvlači saopćenjem kako se, zbog isteka zakonskih rokova "Uvjetna osuda… Predragu Matvejviću više ne može opozvati, a bez njezina opoziva nema mogućnosti izvršenja zatvorske kazne". Tako su, barem prema Vrhovnom sudu i vuk (P.M.) sit i ovce (hrvatsko pravosuđe u čijim arhivima se Matvejević vodi kao osuđivana osoba) cijele!
Jedan od novijih slučajeva javnog tonuća svih moralnih vrijednosti je slučaj „Finih mrtvih djevojaka“ (samo na kazališnim daskama, dakako), kazališnog komada koji je trebao biti postavljen na pozornici teatra „Gavela“ iz Zagreba u režiji Olivera Frljića. Zbog plakata kojim se najavljuje predstava koja tematizira lezbijske odnose (među ženama, dakako) pobunili su se pravovjerni kršćani i muslimani – točnije, vjerske zajednice koje si uzimaju pravo govoriti u njihovo ime. Plakat naime vrijeđa njihove vjerske osjećaje, štogod oni bili i kako god se u praksi zaista provodili. Njih je zasmetao prikaz Djevice Marije (po svim znanstvenim spoznajama nikako nije mogla biti djevica, barem ne po Kristovu rođenju) koju odostrag grli njena partnerica prebacujući joj jednu ruku preko grudi. Možemo samo zamisliti kako li ih tek „vrijeđa“ konkretna lezbijska veza, kad su se već digli na zadnje noge zbog komada oslikanog papira. Pošto se Hrvati gotovo smatraju izabranim katoličkim narodom, a žive s ove strane predziđa kršćanstva i ostali blablabla, jelte, odmah su se političari na čelu sa zagrebačkim gradonačelnikom pobojali za glasove svoje izborne baze. I izvršili pritsak da se plakat povuče, što je samo drugo ime za cenzuru. Cenzuru, na koju su se toliko ostrvljivali osuđujući je kao veliko zlo bivše države i jedan od ključnih dokaza njene nedemokratičnosti. Svi ti veliki Hrvati – uključivo direktora „Gavele“ i cijeli glumački ansambl - plašljivo su podvukli rep bez i riječi protesta ili negodovonja a kamoli odlučnosti da pokažu kičmu koju, kako se pokazalo, niti nemaju. Osim Frljića, dakako, koji je demonstrativno odbio daljnu suradnju sa ovakvim ansamblom.
Kad smo već kod hrvatskog „pravovjernog“ katoličanstva i njegovog odnosa prema spolnim pitanjima, nije na odmet sjetiti se „duboko moralnog“ postupka bivšeg ministra turizma Bajsa koji je svojevremeno podržao restriktivni HDZ-ov zakon o umjetnoj oplodnji. „Ništa u tome ne bi bilo sporno da se nekoliko mjeseci prije njegova tada nevjenčana supruga nije podvrgnula tom zahvatu. Ministar Bajs podigao je ruku da zabrani ono što je sam napravio.“. Kad su novinari od njega zahtijevali obrazloženje ove paradigme dvoličnost (ili stranačke poslušnosti?) oštro im je zaprijetio sudom objave li bilo što o tom slučaju. Jer on kao zna svoja prava – misleći valjda o pravima na dvoličnost – koja će svaki sudija uzeti u obranu. Eto, kakvi licemjerni dvoličnjaci - da o drugim njihovim karakteristikama ne govorim jer, eto, oni znaju svoja prava, pa bih mogao nadrapati – donose zakone ove države.
Čovjek se naprosto snebiva nad moralnim kaosom u glavama nekih ljudi. Slučaj Mamić i njegovo grubo vrijeđanje ministra Jovanovića, ali i svih Srba, na nacionalnoj osnovi, je svima poznat. Njegovo puštanje iz pritvora - uz svu ostalu kamarilu, možete lako pretpostaviti kakvog svjetonazora - dočekao je Tofko Dedić Toti, selektor Romske reprezentacije Hrvatske, ali i – o apsurda - predsjednik Svjetske organizacije Roma za borbu protiv nasilja i netolerancije! Njegovi roditelji su navodno preživjeli logoraši Jasenovca, pa je strašnija od činjenice da im sin slaveći dočekujeće oslobođenje jednog šovena, samo ona da isti može vršiti bilo kakvu funkciju usmjerenu na borbu protiv netolerancije i nasilja (po kojem je Dinamov izvršni predsjednik također bio poznat). Čovjek je prisiljen upitati se jesu li mu njegovi roditelji zaboravili pričati s kojih su to razloga završili u ustaškom logoru, iz kojeg su valjda samo „božjom voljom“ spasili glavu. Eto, ruku pod ruku koračaju neuspjesi državnog obrazovnog sustava s onima sasvim familijarne prirode. Bezbroj je takvih devalvacija moralnih vrijednosti, najočitijih u politici, od kojih tek ilustracije radi spomenusmo nekoliko slučajeva, danas prisutnih kako u javnom tako i u zasebnom, privatnom životu. A „demokratska“ publika (sasvim nezrela za bilo kakve stvarne demokratske procese, jer oni podrazumijevaju i određenu dozu humanizma, kritičnosti i samopoštovanja koja istoj fali) se uglavnom zabavlja, istovremeno na farsičnim izborima kojima je cilj tek formalno ovjeriti kvazidemokratski poredak, birajući objekte svoje zabave na najviše državne funkcije. Nakon čega, poslije izvjesnog vremena, ponajčešće jadikuju. Možda sve to i nije toliko čudno, shvatimo li da ustvari izabiru sebi slične.
Nije samo nacionalizam zatrovao duše ljudi (ne jednom se upitah – retorički, dakako, jer je ishod sasvim izvjestan - bi li zakleti šovinisti odbili transplantaciju organa ili transfuziju krvi od čovjeka „drukčijih krvnih zrnaca“, ako bi im o tome ovisio život?). Nedostatku kriterija kumuju mnogi faktori koje bismo mogli sintetizirati riječju – okvir. Naravno da nije riječ o okviru neke slike, već o okviru u kojem živimo. Život na neki način također možemo shvatiti dinamičkom slikom koja se neprestano mijenja, ostajući kroz duge povijesne periode ograničena društvenim okvirom kojega su najčvršća okosnica ekonomski odnosi. Svi drugi međuljudski odnosi i dozvoljene slobode njihovih manifestacija uvjetovani su jednom konstantom – očuvanjem postojeće raspodjele ekonomske moći vladajućih elita. Unutar tog okvira, vodeći računa o spomenutom ograničenju, razvija se živa interakcija na društvenom, kulturnom, umjetničkom, znanstvenom, sportskom, vjerskom i inim poljima ljudske djelatnosti. Naravno da postoji i povratna reakcija rezultata tih odnosa na strukturu rama; on pokazuje izvjesnu elastičnost prilagođavajući se tako dugo dok nije bitno ugroženo spomenuto ekonomsko ograničenje, kad naprosto puca. Okvir u kojem većina društava na Zemlji danas obitava je liberalno kapitalistički i on dozvoljava masu sloboda – formalnih i stvarnih – tako dugo dok ne postanu opasnost po njegovo očuvanje. Često se one upravo ciljano dozvoljavaju kako bi se skrenula pažnja pučanstva s najbitnijh egzistencijalnih problema, a to su – osim onog „poda se“, na koje se uslijed prevladavajućeg biološkog nagona održanja vrste baš ne može previše utjecati – još „u se“ i „na se“. Čovjek je prinuđen svoje vlastito djelovanje prilagoditi gabaritima koje mu okvir pruža, a u spomenutom slučaju prevladava najobičnija darvinistička borba za opstanak. Nju potiču ne samo konkretni životni problemi sa kojima se ljudi susreću, već se ona i teorijski obrazlaže kao najpoželnija jer – navodno – održava vitalnost društva. Moćni vladaju, slabiji se saginju a najslabiji propadaju. Cijela intelektualna mašinerija vladajuće elite nastoji na raznorazne načine ucijepiti ljudima tu „istinu“ u glavu. Od sporta, preko kulture do znanosti, bitni su samo uspjesi koji vas bacaju na vrh, u krug pobjednika, koji onda dobivaju dobrohotnu pažnju i novčanu stimulaciju vladajućih. O manje uspješnima se rijetko čuje – bitna su samo mjesta na pobjedničkom postolju života – dok onim neuspješnima plijene imovinu, blokiraju račune, nude mizernu socijalnu pomoć ili ih naprosto bacaju na ulicu. U takvim „takmičarskim“ uvjetima mnogi su spremni prekršiti najosnovnije moralne norme samo da bi se održali, da ne bi propali, ali bome i da bi se popeli iznad položaja koji zaista svojim kvalitetima (intelektualnim, radnim i etičkim) zavrijeđuju. Kako ipak ne živimo baš u barbarstvu, čovjek smišlja premnoge načine da postigne svoj cilj. Od služenja lažima, mijenjanja značenja pojmovima, licemjerja, dvoličnosti, nepotizama, korupcije, šovinizama, rasizama, vjerskih i spolnih netrpeljivosti, lažnog moralizma pa i agresivnog odnosa prema sugrađanima, a sve to zamotano prikrivanja radi, u tanki, prozirni celofan civiliziranosti. Jer, negdje u dubini duše i mangupi znaju da čine krive i društveno neprihvatljive stvari. Ovo poslijednje dakako u odnosu na neki teorijski društveni moral kojim se društva zaogrću kao alibijem, da bi se često prikrilo što se ustvari stvarno zbiva pod ovim štitom. Stoga je i moguće da, uz sve progresivne zakone, zajednica u praksi funkcionira kao trulo društvo čiji članovi se samoobrazuju kako što efikasnije i bezbolnije pronaći rupe u njima, a tek manji dio društva upozorava na degradaciju morala i ljudskosti.
Primjer stvarne prilagodbe truleži društva, mada posjeduje elemente koji rade na njegovoj razgradnji te je s tog gledišta pozitivnog karaktera, je i feministički pokret koji unatoč naprednim stavovima za koje se zalaže, nije u stanju shvatiti da se ne bori za stvarnu već samo kontekstualnu ravnopravnost žena i muškaraca. Upravo toliku koliku im to sustav dopušta. Čak je mnogima nedostupno zapažanje da su prisiljene u novonastalim uvjetima ponovno ostvarivati svoja prava odavno izborena u omrznutom „mraku“. Njihova borba u suštini je tek prilagođavnje sustavu koji im je oduzeo već izborene slobode. Mnoge feministkinje ne shvaćaju da tek promjena okvira može sve ljude – pa samim time i žene – učiniti zaista ravnopravnima u realizaciji svojih ličnosti. Dojam je da bi se u robovlasničkom okviru one zalagale da ravnopravno robuju sa svojim muževima i sinovima, ne dirajući u sam sustav. Stoga tek cjelokupni uvid u strukturu, ograničenja i pokretačke snage društva može inicirati promjenu koja će stvarnu slobodu (ekonomsku, socijalnu, političku, umjetničku, ličnu…) donijeti svim članovima društva, nezavisno od njihova spola. Ovako, liberalne feministkinje samo traže ograničenu slobodu, ne usuđujući se dirati – straha radi ili stoga što naprosto ne vide – u prave okove koji ih sputavaju.
Naravno, najefikasniji lijek je promjena okvira, ali ona dolazi u obzir tek kad većina shvati da su bolesnici u jednom bolesnom društvu, kome je – individualnog i kolektivnog zdravlja radi - nužno ne samo provjetravane već temeljita rekonstrukcija. Promjena koja će počivati na temeljima ljudskosti u čijoj će službi biti svi, pa i ekonomski odnosi, čemu naučavaju sve velike filozofije i religije čiji nauk prihvaćamo tek na formalnoj razini. Bilo kako bilo, mnogo smo se manje negoli mislimo udaljili od primitivnog hominida, kojemu je prvenstveni životni cilj bio prije svojih takmaca napuniti želudac, a potom objahati partnera u cilju stvaranja potomstva koje će raditi savršeno istu stvar. Uzevši u obzir navedeno, a prvenstveno poticaj upravljača sustava da se bavimo nevinijim vlastitim problemima negoli suštinskima koji dovode u opasnost njihov položaj, shvatljivije su (ali ne i opravdane) moralne mimikrije i jednih i drugih. Prvih da se izbore za što stabilniji društveni status, a drugih da očuvaju svoje vodeće društvene pozicije. Tek oni koji shvaćaju da čovjek nije samo oruđe koje govori, upotrebno biće na raspolaganju moćnicima, već subjekt koji nadaleko nadilazi tako pojednostavljene pristupe sebi - da je u svojoj osnovi božanski entitet prema kojemu onda tako i moramo postupati - pozivat će se na moral i etiku tamo gdje drugi vide samo uspjeh, vlastitu promociju i zaradu na račun svojih bližnjih. Njih će zasmetati i plagijatori, i cenzori, i dvoličnjaci, i licemjeri, i pseudomoralisti, i korupcionaši, i lažljivci, i prijetvornici, i ograničeni umovi,…, te će nastaviti svoju donkihotsku borbu u njihovu prokazivanju, s nadom da će kad-tad ipak uspjeti pobijediti vjetrenjače.
|
| ||||
05.3.2013.
KRDO
Gnušao se krda svom silinom svog krhkog bića. Zapravo, bijaše to pleme, no za njega baš i ne previše različito od krda. Prezirao je njegovu misaonu isključivost a istovremeno tihu prinudu uključive obuhvatnosti, kojom je prisiljavalo svoje članove da se podrede njegovoj kolektivnoj psihologiji. Posebno se ta samoshvatljivost služenja nametnutim zajedničkim vrijednostima očitovala kod vršenja rituala. Dok su kurjaci noću zavijali na puni mjesec, svako malo – prema bezprigovornim odlukama plemenskog vrača obznanjenih nakon proučavanja znakova iz crijeva žrtvenih životinja – članovi plemena izvodili su analogon vučjih radnji, podjednako nesvijesni razloga s kojega to čine. Vođa plemena, poput predvodnika čopora, brinuo je - što mu baš i ne bijaše preteško - da učešće u ceremonijalu bude bez izuzetaka. Shvaćao je kako svi ti obredi kojima je gomila potvrđivala zajedničko pripadanje i služenje istim ciljevima – prirodnim i nadnaravnim – nisu tek od jučer, već imaju dugu povijest potvrđenu stoljetnom životnom praksom, no… Gnušao se i prezirao ih. Poput programiranih strojeva (naravno, o njima on nije ni mogao slutiti), kao jedan psihološki makroorganizam, te fizički izolirane jedinke savršeno su sinkrono učestvovale u svim fazama svojih fanatičnih rituala. On lično nikada nije mogao prijeći tu liniju stapanja fragmenata u čvrsti kolektivitet – previše je cijenio svoje vlastito mišljenje i stavove a da bi se dao podrediti stoljećima uvriježenim i ponavljanim, a jednako tako dugo nikad u sumnju dovedenim i propitivanim dogmama.
Izdvajao se još od malena, i znao je da to i oni znaju. Tolerirali su ga, možda ne toliko čovjekoljublja radi koliko rad još jedne od navještenih doktrina kojima su bezrezervno vjerovali. Shvaćao je, više podsvijesno negoli svijesnim umom – a možda upravo stoga što su ga ostavljali relativno na miru (sem prezirnih pogleda i usiljene tolerancije kojom su se odnosili prema njemu) kako je to sasvim ispravan stav, ali da on bez dopune sa posvemašnjom ličnom slobodom skeptičnog propitivanja ne znači baš mnogo. Osjećao je u svojoj dubini da prihvaćeni formalizam snošljivosti, lišen svoje suštinske manifestacije, nije doli tek korektan no potpuno neljudski odnos. Naprosto su se držali dogme, ispravne ovaj put, poput nesvijesne mašine koja mehanički ponavlja naredbe upisane u svoj kod.
No, kada je učinio najveću blasfemiju, dovevši u pitanje opstojnost Navjestitelja svih tih zakona u koje, i u kojega, su bezrezervno vjerovali, došao je kraj i tom formalnom prihvaćanju. Bijaše izgnan iz plemena, sa najstrašnijim kletvama koje je moguće baciti na prekršitelja poruka Apsoluta, uz cinični dodatak kako je, eto, sretan što je uopće izvukao živu glavu – naravno – zbog čistog humanizma krda kome se on ne želi podrediti. Stoljećima kasnije, slično prokletstvo pratit će izopćenje iz zajednice jednog od najvećih umova čovječanstva:
„Bio proklet danju, bio proklet noću; bio proklet kad liježe, bio proklet kad ustaje; bio proklet kad izlazi, bio proklet kad se vraća. Neka mu Gospodin nikad više ne oprosti niti ga prihvati; neka bijes i nezadovoljstvo Gospodnje plamte od sad protiv njega, sa svim prokletstvima zapisanim u Knjizi zakona i izbace njegovo ime iz svega pod nebom; neka ga Gospodin ne rastavi od zala svih plemena Izraelovih, odvagne mu sva prokletstva zemlje zapisana u Knjizi zakona; a svi vi koji se pokoravate Gospodinu svome Bogu bili spašeni ovoga dana.“
Sada je lutao savanom, prepušten sam sebi i svojoj snalažljivosti, u potrazi za hranom, izbjegavajući divlje zvijeri, žeđajući danima dok ne bi naišao na izvor čiste ili lokvu prljave vode iz koje je pio zajedno sa ostalim Njegovom bićima – uvijek na oprezu pred predatorima, ali ne samo njima. Čuvao se susreta sa drugim plemenom, krdom različitim od onoga iz kojeg je potekao, gomilom koja je podjednako pravovjerno upražnjavala neki sasvim drugi sustav vrijednosti od onog u kojem je odrastao. Zbog nepokoravanja kojemu je sad ostavljen samom sebi, svojoj fizičkoj i unutrašnjoj snazi. Postupno mu je, iz dana u dan prepuštenom usudu samoće, postajalo jasno zašto se krdo drži skupa. Počeo je shvaćati kako sistem vjerovanja koje su upražnjavali naprosto predstavlja ljepilo kome je cilj što više očvrsnuti zajednicu u monolitnu cjelinu, sposobnu izdržati izazove kojima bješe prepuštena. Tko zna iz kojeg razloga, taj ljepak nije kod njega imao učinka što mu ni bješe žao, mada je sve više shvaćao istinu koju su sociolozi nekog budućeg vremena izrazili u obliku da je čovjek – društveno biće.
Nije toliko žudio za društvom sličnim svojim istjerivačima koliko mu se ta, u budućnosti formulirana, istina nudila preko svoje biološke forme. Čeznuo je za bićem suprotnog spola. Ne samo spolnom žudnjom darovanom mu kao svim živim bićima, već i onom duhovnom – maštao je o istomišljenici koja bi rezonirala sa njegovim pogledima uslijed kojih je izgubio naklonost plemena. Znao je da takvu osobu može tražiti samo izvan skupine sebi sličnih, prognanicu poput sebe sama, te je stoga s još uvišestručenijom pažnjom negoli pred divljim zvijerima svakodnevno očima češljao horizont. I onda, jednog dana desilo se upravo ono čemu je žudio. Pojavila se iznenada i oboje su bili zatečeni onim drugim. Dugim, usplahirenim pogledima oprezno su se počeli ispitivati; prvo način ponašanja onog drugog – što bijaše evolucijski opravdano u tom surovom svijetu - potom fizički izgled, da bi završilo skeniranjem nutrine kroz prozor očiju. Zadovoljni oboje sa viđenim, krenuli su potražiti najbližu napuštenu špilju.
A onda, pristupiše stvaranju novog krda.
Izdvajao se još od malena, i znao je da to i oni znaju. Tolerirali su ga, možda ne toliko čovjekoljublja radi koliko rad još jedne od navještenih doktrina kojima su bezrezervno vjerovali. Shvaćao je, više podsvijesno negoli svijesnim umom – a možda upravo stoga što su ga ostavljali relativno na miru (sem prezirnih pogleda i usiljene tolerancije kojom su se odnosili prema njemu) kako je to sasvim ispravan stav, ali da on bez dopune sa posvemašnjom ličnom slobodom skeptičnog propitivanja ne znači baš mnogo. Osjećao je u svojoj dubini da prihvaćeni formalizam snošljivosti, lišen svoje suštinske manifestacije, nije doli tek korektan no potpuno neljudski odnos. Naprosto su se držali dogme, ispravne ovaj put, poput nesvijesne mašine koja mehanički ponavlja naredbe upisane u svoj kod.
No, kada je učinio najveću blasfemiju, dovevši u pitanje opstojnost Navjestitelja svih tih zakona u koje, i u kojega, su bezrezervno vjerovali, došao je kraj i tom formalnom prihvaćanju. Bijaše izgnan iz plemena, sa najstrašnijim kletvama koje je moguće baciti na prekršitelja poruka Apsoluta, uz cinični dodatak kako je, eto, sretan što je uopće izvukao živu glavu – naravno – zbog čistog humanizma krda kome se on ne želi podrediti. Stoljećima kasnije, slično prokletstvo pratit će izopćenje iz zajednice jednog od najvećih umova čovječanstva:
„Bio proklet danju, bio proklet noću; bio proklet kad liježe, bio proklet kad ustaje; bio proklet kad izlazi, bio proklet kad se vraća. Neka mu Gospodin nikad više ne oprosti niti ga prihvati; neka bijes i nezadovoljstvo Gospodnje plamte od sad protiv njega, sa svim prokletstvima zapisanim u Knjizi zakona i izbace njegovo ime iz svega pod nebom; neka ga Gospodin ne rastavi od zala svih plemena Izraelovih, odvagne mu sva prokletstva zemlje zapisana u Knjizi zakona; a svi vi koji se pokoravate Gospodinu svome Bogu bili spašeni ovoga dana.“
Sada je lutao savanom, prepušten sam sebi i svojoj snalažljivosti, u potrazi za hranom, izbjegavajući divlje zvijeri, žeđajući danima dok ne bi naišao na izvor čiste ili lokvu prljave vode iz koje je pio zajedno sa ostalim Njegovom bićima – uvijek na oprezu pred predatorima, ali ne samo njima. Čuvao se susreta sa drugim plemenom, krdom različitim od onoga iz kojeg je potekao, gomilom koja je podjednako pravovjerno upražnjavala neki sasvim drugi sustav vrijednosti od onog u kojem je odrastao. Zbog nepokoravanja kojemu je sad ostavljen samom sebi, svojoj fizičkoj i unutrašnjoj snazi. Postupno mu je, iz dana u dan prepuštenom usudu samoće, postajalo jasno zašto se krdo drži skupa. Počeo je shvaćati kako sistem vjerovanja koje su upražnjavali naprosto predstavlja ljepilo kome je cilj što više očvrsnuti zajednicu u monolitnu cjelinu, sposobnu izdržati izazove kojima bješe prepuštena. Tko zna iz kojeg razloga, taj ljepak nije kod njega imao učinka što mu ni bješe žao, mada je sve više shvaćao istinu koju su sociolozi nekog budućeg vremena izrazili u obliku da je čovjek – društveno biće.
Nije toliko žudio za društvom sličnim svojim istjerivačima koliko mu se ta, u budućnosti formulirana, istina nudila preko svoje biološke forme. Čeznuo je za bićem suprotnog spola. Ne samo spolnom žudnjom darovanom mu kao svim živim bićima, već i onom duhovnom – maštao je o istomišljenici koja bi rezonirala sa njegovim pogledima uslijed kojih je izgubio naklonost plemena. Znao je da takvu osobu može tražiti samo izvan skupine sebi sličnih, prognanicu poput sebe sama, te je stoga s još uvišestručenijom pažnjom negoli pred divljim zvijerima svakodnevno očima češljao horizont. I onda, jednog dana desilo se upravo ono čemu je žudio. Pojavila se iznenada i oboje su bili zatečeni onim drugim. Dugim, usplahirenim pogledima oprezno su se počeli ispitivati; prvo način ponašanja onog drugog – što bijaše evolucijski opravdano u tom surovom svijetu - potom fizički izgled, da bi završilo skeniranjem nutrine kroz prozor očiju. Zadovoljni oboje sa viđenim, krenuli su potražiti najbližu napuštenu špilju.
A onda, pristupiše stvaranju novog krda.
|
| ||||
15.2.2013.
Dobra volja je najbolja
U „Rječniku filozofskih pojmova“ nailazimo na ovu definiciju volje:
„volja - naziv za ljudsku racionalnu sposobnost da teži prema dobru, za razliku od instinktivne težnje koja nije slobodna. Voljno djelovanje je vlastitost duhovnog ili
samosvjesnog subjekta i ona je najviša i najsavršenija forma ljudske aktivnosti jer je svjesna i slobodna. Zajedno s umom predstavlja najvažnije moci duha.”
Uvjeren sam da stvari ipak nisu jednostavne poput gornje definicije. Primjetimo da osim što posjeduje karakteristiku svijesnosti, volja je i slobodna - barem tako se kaže. No, u istom rječniku nailazimo i na pojam slobodne volje:
“slobodna volja - (lat. liberum arbitrium), prema tomističkoj tradiciji sloboda čovjekove volje jest čovjekovo svojstvo kojim je on razumski gospodar svojih čina, a potječe od toga što se čovjek u svojim slobodnim odlukama odlučuje o alternativama izbora na temelju svoje razumske spoznaje koja je izgrađena pod formalnim vidikom bitka kojim bivstvuju biti, a ne tek nečeg nekako skučenog ili manje važnoga nego što je bitak. Prema R. Descartesovoj tradiciji sloboda je aktivna neopredijeljenost bez nutarnje opredijeljenosti, a snagom koje volja ima mod upravljanja svojim činom, tako da i onda kada je izvršeno sve što je potrebno za djelovanje, volja može bilo djelovati, bilo ne djelovati.“
Odmah se postavlja pitanje zašto su nužna dva pojma (izuzmemo li možda potrebu da se definicije izlože u povijesnom kontekstu), kad već onaj prvi eksplicitno definira da je volja slobodna? Po nama, ovako shvaćeni pojmovi nisu nego istoznačnice, te ćemo ih tako i koristiti, često naznačujući atribut slobode kao bitan element volje. Volja je, naime slobodna – prema gornjim opisima – s čime se ne bi baš svi mogli složiti.
Jednu od opozicionih skupina ovakvom shvaćanju volje (kao slobodne) tvore mnogi prirodoznanstvenici, prvenstveno fizičari. Oni otprilike argumentiraju ovako: Svijet je nastao prije kojih 13-14 milijardi godina a ono što danas vidimo posljedica je evolucije materije. Tako i ljudska bića, zajedno sa svim svojim biokemijskim i psihološkim osobinama. Tu spada i duh, kojega bismo mogli smatrati materijalnim (nisam rekao – tvarnim!) u smislu da ga je iznjedrila materija. Pomalo marksistički rečeno, duh je najviši oblik razvoja materije! Uz sve druge karakteristike, volja je također karakteristika duha. Kako se cijela evolucija - od temeljnih entiteta, kvarkova i fizičkih polja do čovjeka i njegova duha - odvija temeljem prirodnih zakonitosti, onda smo svi mi podvrgnuti njihovom djelovanju. U načelu, sve proizlazi - pa i ljudska volja – kao posljedica interakcija najosnovnijih tvorbenih entiteta, elementarnih čestica i polja. „Sloboda“ naše volje leži skrivena daleko u tim kompliciranim interakcijama, tako daleko i tako kompliciranim da mi u praksi niti na njih ne pomišljamo, a kamoli da bismo prihvatili kako sva naša djelovanja slijede iz njih. Otprilike kao što kaže filozof (Spinoza) koji sa kvantnom fizikom nije imao nikakve veze:
„Kad bi kamen koji pada imao svesti, on bi držao da je njegovo padanje rezultat njegove slobodne volje.“
Pierre-Simon Laplace, francuski matematičar i astronom, je dobro ilustrirao determinizam, naučnu paradigmu koja je vladala u 19. stoljeću, zamisliši nadmoćno biće, demona koji bi imao informaciju o brzinama i položajima svih čestica u svemiru. Prema tadašnjim znanstvenim shvaćanjima, on bi automatski znao i cijelu budućnost vasione. Na taj način bi i svako buduće djelovanje ma koje ljudske jedinke bilo unaprijed predodređeno (determinirano) bez obzira na to što bi ona – ne znajući silni splet kompliciranih interakcija koje njime upravljaju – zadržala iluziju svoje slobodne volje. A ako volja slijedi iz nečeg zadatog (prirodnih zakona), onda nužno u svojoj osnovi ne može biti slobodna.
Osnovni prigovor (pa i moj) ovakvom stavu je da ne vodi računa o takozvanim emergentnim zakonitostima, zakonima koji se pojavljuju na svakom novom stupnju razvoja materije, a koji su nepoznati u prethodnom stupnju. Pojednostavljeno rečeno, u ranoj fazi razvoja materije djelovali su zakoni kvantne fizike, pojavom atoma i molekula „izronili“ su i kemijski zakoni, nastankom žive tvari iz anorganske pojavljuju se biokemijske zakonitosti, pojavom ljudskog duha nastaju i psihološke zakonitosti, dok ljudskom kulturom vladaju one socijalnog tipa. Ljudskim duhom vlada njegova psihologija (duh valjda spada u područje psihologije) koja ne ovise o temeljnim fizikalnim zakonima – barem ne više noli zbog istih svijet uopće postoji i takav je kakav upravo jeste. Zaista je presmjelo tvrditi da temeljni kvantnomehanički prirodni zakoni imaju utjecaja na ove poslijednje ili pak zakone logike kojima se upravlja (u praksi vrlo krivudavo i nekonzistentno) racionalno mišljenje. Mada, cijeli svemir – to se mora priznati – počiva na njima i bio bi sasvim drukčiji da su i oni drugačiji. Daklem, volja nije determinirana tako da se ponaša slijedeći tko zna kako komplicirane interakcije koje se zbivaju unutar našeg mozga, a da mi toga nismo ni svijesni. To ne bi bi bilo ništa drugo doli dekartovsko shvaćanje (dignuto na nešto sofisticiraniji nivo) čovjeka kao automata, kao obične vekerice – sata na navijanje – koji funkcionira jednostavno slijedeći upute svog mehanizma, interakcije silnih kotačića, zupčanika i opruga koje ga tvore. Ivan Supek je pokušao prevazići ovakovo determinirano pobijanje slobodne volje čovjekove, pozivajući se na vjerojatnostne zakone kvantne fizike i Heisenbergov princip neodređenosti, argumentirajući (dakako, pojednostavljeno rečeno) kako osnovni fizikalni zakoni nisu deterministički već probabilistički, vjerojatnosni. Oni dozvoljavaju više rješenja, svako sa svojim stupnjem vjerojatnosti, čime se onda – daljnjim protezanjem te argumentacije do nivoa ljudskog duha – izbjegava djelovanje volje po jednoznačnom, unaprijed propisanom receptu. Čovjek uvijek ima slobodu izbora i može, slobodno se opredjeljujući, shodno tome djelovati. Lično mi ovakvo objašnjenje izgleda previše nategnuto i vuče nekako na zakrabuljeni mehanicizam, drugim riječima – na spominjanog Descartesa. Na sličnom je putu i fizičar V.Paar, samo što on za razliku od Supeka naveliko koketira sa religijom.
Postoje dakako i teološki prigovori slobodi čovjekove volje, u smislu da ako ako nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, onda nas je stvorio takve kakvi jesmo te funkcioniramo onako kako je On to i zamislio. Vjernici često kažu „Tako je Bog htio“, „Budi volja Tvoja“, čime direktno odriču slobodu svog odlučivanja, prepuštajući je Tvorcu.
„Da li Bog zna, ili ne zna da će pojedinci biti dobri ili zli? Ako kažeš „On zna“, onda nužno sledi da je čovek prisiljen da se ponaša kako je Bog unapred znao da će se ponašati, u suprotnom Božije znanje bi bilo nesavršeno...“,
tim je riječima Maimonides, židovski filozof, teolog, matematičar, astronom i liječnik, još u 12. stoljeću formulirao ovaj paradoks predestinacije. Paradoks, jer čovjek po svu silu ustraje na dvije stvari – savršenom božanstvu koje ga je stvorilo i svojoj stvarnoj ili navodnoj slobodnoj volji. Spomenuti prigovor nije nego također prerušeni prirodoznastveni iz prethodnog odlomka, samo što su tu kvarkovi, polja, interakcije i prirodni zakoni zamjenjeni jednom sveobuhvatnom kreacionističkom figurom – Bogom. Daklem, i za teologe ostaje slobodna volja velikom, paradoksalnom zagonetkom koju većina njih nastoji izbjeći (dali?) pozivajući se na to da je Bog ljudskim bićima dao upravo ono o čemu govorimo - slobodnu volju. Odveć jednostavno i prenaivno („Sine, odaklem ti ova majica, to ti nisam ja kupila? Dao mi je jedan striček, mama!“). Svijesno ili nesvijesno, oni ovim tumačenjem skrnave jedan božji atribut (sveznanje) na račun poklona koji je On darovao čovjeku, odričući se tako svog savršenstva.
Američki filozof, Alvin Plantinga, poznat među ostalim i po radovima iz filozofije religije, tvrdi da zbog slobode volje, Bog nije mogao stvoriti svijet u kojem ima moralnog dobra, a nema moralnog zla.
“Bog može stvoriti slobodna stvorenja, ali ne može prouzročiti ili odrediti da ona čine samo ono što je ispravno. Jer ako to čini, tada ona, na koncu nisu u biti slobodna ... Da bi stvorio stvorenja koja su sposobna za moralno dobro, On je morao stvoriti stvorenja koja su sposobna i za moralno zlo.”
Bilo kako bilo, ljudi u praksi postupaju kao da imaju slobodnu volju (bez obzira jeli tome tako ili nije) jer bi bez tog postulata ili hipoteze bilo besmisleno svako njihovo djelovanje. Barem teorijski (što u praksi nipošto nije tako) ljudsko djelovanje temelji se na principu odgovornosti. S obzirom na pretpostavljenu slobodnu volju i djelovanje koje proističe iz njene aktivacije, svaka jedinka odgovorna je za svoje postupke te se ne može glede posljedica pozivati na bilo što ili bilo koga drugoga. U praksi tome najizravnije proturječi vojska bazirana po principu subordinacije i pravilu “naređenje – izvršenje”, u kojem se razmišljanje i procjena kao međukoraci ove doktrine sasvim izostavljaju kao posve nepotrebni i štetni. No, međunarodni i nacionalni pravni sustavi sve više staju na kraj i takvom direktnom ataku na dostojanstvo i moralnu odgovornost pojedinca. Poznato je bezbroj primjera, od nacističkih do suvremenih ratnih zločinaca koji su svoja nedjelja pravdali upravo pozivanjem na ovaj princip – “Mi smo samo izvršavali naređenja”! Teorijski bi se na taj način svi počinjeni ratni zločini mogli svaliti samo na pleća jednog jedinog čovjeka – vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. U svakom slučaju, čak i teorijski slobodna volja može se naći pod tolikim pritiskom da se manifestira kao neslobodna – što dakako nije opravdanje za njeno pokleknuće. I naizgled moralno čvrsti karakteri, inficirani nacionalističkom mitologijom i demagogijom, pod utjecajem kolektivne psihologije popuštaju prodajući dušu đavolu, da bi poslije počinili i drugi grijeh, grijeh opravdanja vlastitih (zlo)čina bez ikakvog kajanja ga prebacujući na leđa drugih. Mnogi primjeri iz najnovijih suđenja za ratne zločine i genocid počinjen na “ovim” prostorima tome najbolje svjedoče. Naime, ljudska volja se formira u okruženju vanjskih utjecaja i na taj način je samoformativna. U ovisnosti o njihovom neupitnom prihvaćanju ili skeptičnom odnosu spram njih, formira se neka vrsta njene „inercije“ – sposobnosti većeg ili manjeg opiranja svim vanjskim utjecajima sem vlastitoj odluci. Ta sposobnost se kao mogućnost može pokazati više ili manje aktivnom, prevladavajućom ili potisnutom, u ovisnosti o karakteru čovjeka. U tom smislu čovjek sam svojim interakcijama i djelovanjem oblikuje svoju volju slobodnijom ili ograničenijom. Stoji li pred vama čovjek, vi ga možete ubiti ili ostaviti živjeti – svijet u kojem bi čovjek bio istovremeno mrtav i živ naprosto ne postoji (mada će fizičari odmah potegnuti paradoks takozvane Schrödingerove mačke). Stoga prigovori da je bilo koja vaša odluka – ubiti čovjeka ili ga ostaviti živjeti – determinirana bilo čime, unaprijed bivaju bespredmetni. Konačno, u „dilemi“ što ćete sa jadnim „pokusnim kunićem“, možete odlučiti bacati novčić koji će umjesto vas odrediti kako ćete postupiti, a vrlo je teško povezati ishod bacanja sa pitanjem slobode vaše volje. Naravno, netko može staviti prigovor da je i odluka o „kockanju“ samo produkt djelovanja vaše determinirane volje, ali tako možemo nastaviti ad infinitum.
Interesantna je nedavna vijest kako je neurolog Gerhard Roth navodno otkrio područje mozga u kojem se krije zlo. Proučavajući moždane valove teških, nasilnih kriminalaca, otkrio je da svi oni posjeduju u čeonom režnju mozga nešto poput tamne mase, pa vjeruje da su svi oni genetski predodređeni za život kakav vode. Nakon kirurškog odstranjenja te mase, ponovno bi postali normalni. Daklem, taj defekt na mozgu imao je utjecaja i na njihovu volju koja zbog njega (defekta) nije bila slobodna – oni bijahu mimo svoje volje predoređeni postati kriminalcima. S kojim opravdanjem ih onda kažnjavati, ako odgovornost ne leži na njima već na genetici ili Tvorcu? Dakako da pravosudne prakse naprednijih zemalja vode računa i o činjenici ubrojivosti odnosto neubrojivosti počinitelja zločina i sukladno tome se postupa. Međutim, moždana malformacija ni na koji način ne utječe na naše vjerovanje o slobodnoj volji zdravog čovjeka. Psihički zdrav čovjek funkcionira „kao urica“, baš kao bilo koji ispravni uređaj – kvarovi su na oba sasvim mogući, što remeti ili sasvim onemogućuje njihovu funkciju. Dali je spomenuta „tamna masa“ urođena ili stečena malformacija ljudskog mozga moglo bi se doznati tek kad bi se pratio razvoj čovjeka od rođenja do počinjenja zločina. Kad bi sva novorođenčad, posjednici te moždane devijacije, kasnije pokazala kriminalno djelovanje za razliku od ljudi koji nemaju taj defekt, tek bi se onda moglo govoriti o urođenoj predispoziciji za kriminalno djelovanje. No, što ako inače zdravi dio mozga biva pogođen dugogodišnjim utjecajem okoline (psihološkim faktorom) te ostaje nerazvijen ili čak reterira u razvoju? Tada bi krivica za formativnu devijaciju ljudskog ponašanja bila na njegovoj okolini a ne na biološkom faktoru. I dr. Roth, na kraju krajeva, „kriminalce dijeli u tri grupe – psihološki zdrave, ali koji su odrasli u okruženju u kojem su nanošenje boli i krađa relativno česte pojave, mentalno poremećene, kojima cijeli svijet izgleda prijeteće, i na psihopate, kojim pripadaju osobe kao što su Staljin i Hitler”, što svakako ukazuje na nazanemarivi, ako ne i odlučujući utjecaj njihove okoline.
Završimo ova razmatranja sa dva citata o volji; jednog filozofa:
"Šta onda drugo može biti slobodna volja, ako ne autonomija, tj. svojstvo volje da sama sebi bude zakon… Autonomija volje, jest svojstvo volje, po kojem je ona sama sebi zakon (neovisno o svakoj kvaliteti predmeta htijenja). Dakle, načelo autonomije je: nikako drugačije ne birati nego samo tako, da maksime izbora volje u istom htijenju budu opći zakon… Ako volja traži negdje drugdje zakon koji mora odrediti, a ne u sposobnosti svojih maksima za svoje vlastito opće zakonodavstvo, dakle, ako ga ona, prelazeći preko sebe same traži u osobini kakvog svog objekta, iz toga svagda proizilazi heteronomija." (“Osnov metafizike običaja”, I. Kant)
(heteronomija: za razliku od autonomije, nezavisnosti od vanjskih utjecaja - pokoravanje nekom vanjskom zakonu)
i jednog govornika koji je između smrti od diktatorove ruke ili otrova, slobodnom(?) voljom – u okolnostim u koje je zapao - odabrao ovo drugo.
"Budi gospodar svoje volje, a sluga svoje svijesti" (Demosten)
|
| ||||
2.2.2013.
Lapsus cerebrum
Taj dan, pouzdani izvori govore da to bijaše šesti po redu, bio je u velikoj frci. Jest' da je većinom glasova multidimenzijskog Savjeta bogova bio izabran šefom ove četverodimenzionalne periferije, no to ništa nije utjecalo na posao koji je prema ugovoru morao obaviti u šest dana. Zadnjeg dana - prije no se može prepustiti zasluženom odmoru - preostao mu je najkompleksniji dio, a već je duboko zaostajao. Nije dosta što su mu naručitelji, već mu je u finalnoj fazi posla i Ona počela visiti za vratom. Hardverski sklopovi dva bića suprotnih spolova bijahu uglavnom gotovi, te je preostalo još samo da u otvorene lubanje prototipova ubaci komponentu koja će brinuti o softveru. Bio je to zahtjevan posao koji je iskao izuzetnu preciznost i smirenost, čak i stručnjaka njegovog kalibra. Uspio je to sa prvim, i baš kad se spremao pristupiti – s velikim zadovoljstvom zbog prethodnog uspjeha – drugom primjerku svog remek djela, pojavila se na vratima. Dakako, izvori ne spominju Nju, ne bismo rekli zbog antifeminističkog stava apokrifnih spisatelja povijesti naše rase, već stoga što - po njihovu mišljenju - nije odigrala spomena vrijednu ulogu. Podbočila se, naslonivši se na dovratak, i započela tiradu (čudio se što se suzdržavala proteklih pet dana):
- Obećao si kako ćeš me ovaj tjedan voditi u razgledavanje 137-dimenzionalnog podskupa našeg beskonačno dimenzionalnog kontinuuma, a sad – krajem tjedna – ti se još bakćeš sa modeliranjem nekih smiješnih lutaka na sliku našu i priliku. Ne znam samo zašto su ti važniji ovi manekenski lutani, od vlastite žene. Dobro je procijenila moja majka savjetovavši me da se ne udajem za neodgovorno božanstvo niže kategorije, jer takve niš'koristi nisu sposobne voditi računa o obećanjima, a kamoli ih održati. Ti si jedan obični…
I tako je počelo, svega dva sata prije isteka roka postavljenog za dovršavanje ove faze posla, sasvim ga dekoncentrirajući – uostalom, znate kako je to kad žene zapnu svojim prigovorima. Na brzake je umetnuo u otvor standardiziranu komponentu sa prepunog stola sličnih, hermetički ga zatvorivši poklopcem i ukrasivši glavu s nešto organskih vlakana. Potom je telekintički poslao oba primjerka u njihovo okruženje gdje će se oni samostalno nastaviti ploditi i množiti, uključio metabolički izvor energije da im osigura samostalnu pokretljivost, te odveo svoju rospiju na obećano razgledavanje 137-og - ili kojeg li već - dimenzionalnog kontinuuma. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti.
Od onda je prošlo na stotine hiljada godina (ni ljetopisci ni nauka se u tome ne slažu) tokom kojih su se – programirani da na svoje potomstvo genetski prenose jače ili slabije karakteristike svojih praroditelja – stvorenja stvorena „na sliku i priliku“ svojeg kreatora a nazvana ljudima, razmiljela širom svog biotopa zvanog Zemlja.
Jednog prohladnog engleskog jutra, u najstrašnijem stoljeću ljudske povijesti, doktor neurologije John Lorber pregledavao je, na zamolbu kolege, tomografski snimak jednog mladića i – užasnuo se. Umjesto uobičajenih kilogram i pol moždane mase usađene u lubanje prosječnih ljudi, rečeni pacijent posjedovao je svega stotinjak grama neke zbrčkane mase uslovno nazvane u ovom slučaju mozgom. Ne samo da je pacijent bio živ, što je bilo više negoli čudo, no je čak raspolagao s visokim kvocijentom inteligencije te je bez problema završio svoj studij! Kasnije je otkriveno na stotine takvih slučajeva, stručno nazvanih hydrocephalus a narodski – pomalo podsmješljivo – „vodena glava“. Ništa čudno, kad je umjesto uobičajene, za pojedinca najskuplje (s)tvari na svijetu – vlastitog mozga – unutrašnjost njihove lubanje krasila neka jušna tekućina. Mediji, i ne samo oni, odmah su postavili pitanje: „Ako je normalni život bez mozga moguć, što će nam onda mozak?“.
Krajem spomenutog stoljeća, uveličavši ga viškom zločina i strave vršenih u području kojeg - sramivši se njegovog povijesnog imena – nazivamo Regionom, počeli su pametniji ljudi postavljati niz do tada neodgovorenih pitanja. Poput onoga: „Koju to najveću grešku prema prirodi činimo, a koja nas udaljava od pobratimstva bića u svemiru?“. Nekako mi se čini, kako uzroci te greške – bila ona prema prirodi ili nama kao dijelu iste – leže još u doba kreacije naših praroditelja. Po meni, jedino preostaje dilema: Čini li tu grešku ona skupina ljudi koja raspolaže, ili ona kojoj manjka siva moždana masa? A možda - tko bi ga znao – izvor svih grešaka koje činimo ipak treba tražiti u bračnim nevoljama našeg Tvorca.
|
| ||||
16.01.2013.
2035.
Navodno su ruski stručnjaci, temeljem analize CIA-e i svojih, te nekoliko drugih obavještajnih izvora, predvidjeli kako će izgledati Evropa godina 2035. S današnje perspektive, mnogi mogu zajaukati: „Što se bre 21.12.2012. ne obistini propast svijeta, te je moramo čekati još idućih dvadesetak godina!“. Iritirajuće je što kojekavi eksperti, od onih koji sagledavaju našu budućnost iz jetre krepanih životinja, preko američkih i ruskih obavještajnih agencija koje imaju pogled i u našu bračnu ili (hm) ljubavnu postelju, uvijek svoje projekcije prave u intervalima sasvim dovoljnim da nam zagorčaju život do naše – prirodom ili njihovim projekcijama izazvane – smrti. Ništa 100 ili 200 godina unaprijed, već 10, 15 ili 20 – upravo toliko da se živi požderemo dok ne dočekamo rasplet njihovih „genijalnih“ predviđanja. Daklem, do te 2035. godine, u Evropi će nastati 15-tak novih država i ne znam koliko milijuna novih mrtvaca izginulih za novonastala „sveta tla“.
Kako ništa iz ničega ne nastaje, ima sem nastanka novih svetinja da nestanu i neke stare „nepovredivosti“. K'o da spomenutim (implicitno ukalkuliranim, stoga u izvještaju nevidljim) mrtvacima – one stare nisu dovoljno posvećene, već se svako malo moraju stvarati nove svetinje potvrđene grickanjem ljudskog mesa od za to dizajniranih crva, inače u mitologiji preinačenih u lađara Harona koji nas za vozarinu od jednog obola prevozi u Had.
Kako svatko gleda prvo sebe pa onda opet sebe, a ako što preostane baci pogled i na druge, zamijetit ćemo da će od našeg bivšeg „svetog tla“ – imenovanog SFRJ - za koje smo se riječima dobrovoljno predavali na milost i nemilost spomenutom brodaru (crvima!) - da bismo potom ginuli za sasvim druge, neplanirane opcije – spomenute godine preostati ovo: Velika Hrvatska, Velika Srbija, Velika Albanija, Malecka Crna Gora, Smanjena Makedonija i – svaka čast Janezima – istovjetna današnjoj, Slovenija. He, he – sad se čitatelji pitaju kako sam mogao zaboraviti BiH.
Navodno su ruski stručnjaci, temeljem analize CIA-e i svojih, te nekoliko drugih obavještajnih izvora, predvidjeli kako će izgledati Evropa godina 2035. S današnje perspektive, mnogi mogu zajaukati: „Što se bre 21.12.2012. ne obistini propast svijeta, te je moramo čekati još idućih dvadesetak godina!“. Iritirajuće je što kojekavi eksperti, od onih koji sagledavaju našu budućnost iz jetre krepanih životinja, preko američkih i ruskih obavještajnih agencija koje imaju pogled i u našu bračnu ili (hm) ljubavnu postelju, uvijek svoje projekcije prave u intervalima sasvim dovoljnim da nam zagorčaju život do naše – prirodom ili njihovim projekcijama izazvane – smrti. Ništa 100 ili 200 godina unaprijed, već 10, 15 ili 20 – upravo toliko da se živi požderemo dok ne dočekamo rasplet njihovih „genijalnih“ predviđanja. Daklem, do te 2035. godine, u Evropi će nastati 15-tak novih država i ne znam koliko milijuna novih mrtvaca izginulih za novonastala „sveta tla“.
Kako ništa iz ničega ne nastaje, ima sem nastanka novih svetinja da nestanu i neke stare „nepovredivosti“. K'o da spomenutim (implicitno ukalkuliranim, stoga u izvještaju nevidljim) mrtvacima – one stare nisu dovoljno posvećene, već se svako malo moraju stvarati nove svetinje potvrđene grickanjem ljudskog mesa od za to dizajniranih crva, inače u mitologiji preinačenih u lađara Harona koji nas za vozarinu od jednog obola prevozi u Had.
Kako svatko gleda prvo sebe pa onda opet sebe, a ako što preostane baci pogled i na druge, zamijetit ćemo da će od našeg bivšeg „svetog tla“ – imenovanog SFRJ - za koje smo se riječima dobrovoljno predavali na milost i nemilost spomenutom brodaru (crvima!) - da bismo potom ginuli za sasvim druge, neplanirane opcije – spomenute godine preostati ovo: Velika Hrvatska, Velika Srbija, Velika Albanija, Malecka Crna Gora, Smanjena Makedonija i – svaka čast Janezima – istovjetna današnjoj, Slovenija. He, he – sad se čitatelji pitaju kako sam mogao zaboraviti BiH.
No, stvar ipak nije u mom atrofiranom mozgu. Kad bih je ja i zaboravio, to nikako nisu mogli Hrvatska i Srbija, te – popapali! Barem prema projekcijama spomenutih stručnjaka.
Sve bi to izgledalo smiješno, da se ne prisjećam kako smo se podjednako cerekali one davne, mladima nedoživljene 1980. godine - nakon Titove smrti. Tada je ista ta CIA, čijim predviđanjima se navodno koriste ruski stručnjaci, predvidjela raspad Jugoslavije za 10 godina! Izrugivanje građana, ironični novinski komentari, podsjećanje na CIA-inu nečistu prošlost (Zaljev svinja, svrgavanje Allendea i slične prljavštine), te floskule (naknadno smo shvatili da nisu nego upravo to) „I poslije Tita – Tito!“, „Tito, partija, omladina, armija“, „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“, bile su jedini - činilo nam se tako - ispravni i odlučni komentari rovarenja sa Zapada. A onda se, gotovo matematičkom točnošću – ostvarilo! Poslije Tita ne bješe On, već Slobo, Franjo i Alija. Omladina je prikupljena, pokupljena, natjerana ili sasvim dobrovoljno prišla (kako tko) nekim novim armijama, učestvovala u diobi onoga što „ne damo“ na neko novo „naše koje ne damo“, jelte. Smetnuli smo s uma da stručnost i inteligencija ne moraju biti nikako korelirani sa moralnošću. „Tamo“, preko „Velike bare“, sjedila su zaista stručna lica koja su svoj posao analize poltičkih odnosa u Jugoslaviji sasvim besprijekorno obavila. Zbog nikave ideologije ili ideoloških zadrški, naprosto – za godišnju plaću od kojih 100 hiljada dolara.
Na oprez nas tjeraju i aktuelna zbivanja širom Evrope i svijeta. Kad se činilo da je vrijeme formiranja nacija daleko iza nas, u 18. i 19. stoljeću, novi virus nacionalnog vrenja kao da je zahvatio svijet. Plemena su iznova pomahnitala. Moldavci, Oseti, Čečeni, Baski, Škoti, sjeverni Irci, Korzikanci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci,… sve to stiče neku novu kolektivnu samosvijest u obrani koje im nije stalo ni do jedne jedine individue – čovjeka pojedinca, osobe, ličnosti. Naravno, izuzev onih što vješto prikriveni nacionalistočkom retorikom koja uspješno uspaljuje mozgove većine stvorova tek nedavno sišlih sa drveta, sasvim smireno ostvaruju svoje vlastite ciljeve ne glede na cijenu koju ionako ne plaćaju oni, već jadnici nesposobni spoznati vlastitu vrijednost zasjenjenu kolektivitetima za koje ginu. Evolucijo, nisi baš predaleko došla ljudskog roda što se tiče. Svijet je u previranju, dakako, ne prvi i jedini put (to je, uostalom, dio njegove suštine) no, zašto to uvijek završava cjepkanjem i žalom za mrtvima, umjesto integracijama i slavljenjem života? BiH mora posebno biti oprezna. Neprofunkcinirala kao država, uz neprestano kočničarenje zna se kojeg entiteta, s namjerom da joj to niti ne uspije, s trenutno suzdržanim odnosom jednog i napetim mjerkanjem od strane drugoga susjeda – kako bi, čim nestane suzdržanosti prvoga ponovno obnovili svoje potisnute aspiracije - svašta može biti. Nije meni toliko stalo do okvira – ni vašega, ni mojega, ni bilo čijega – koliko do ljudi, prvenstveno onih nevinih – koji uvijek stradavaju kada „genijalci“ odluče svoje pohlepne, sebične interese utrpati u nove ramove. Pa odsjecaju sve što, po njihovom mišljenju, tamo ne spada. Ne bi li bilo jednostavnije i jeftinije – mjereći ne samo ljudskim životima, već sveukupnom štetom nastalom prilikom tih preuređivanja po mjeri „očeva domovine“ i njihovih pravovjernih „sinova“ – odstraniti upravo njih, a nas pustiti da svoje živote slobodno uređujemo, vodeći računa o suštinama a ne o formama u koje nas ukalupljuju?
|
| ||||
26.12.2012.
Vrag u supermarketu
Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća bijahu revolucionarne godine; godine revolucije – totalne preobrazbe ustaljenih shvaćanja – bez krvi. Zbivala se seksualna revolucija. Padalo se i u toj revoluciji, uglavnom nauznak, revolucionar na revolucionarku i obrnuto, a nerijetko ni ne gledajući tko na koga naliježe. Jedina zaštita revolucionara i revolucionarki pred posljedicama nanesenih krutim oružjima i vlažnim arsenalim učesnica pokreta, bijahu sitne pilulice i gumene pancirke navučene preko alatki, kako se ne bi voljenom protivniku nanijelo neočekivano zlo. Bijaše to jedina revolucija u povijesti kad se protivnika to više voljelo što je isti više kidisao na tebe. Napaljivalo se i palilo se naveliko. Grudnjaci umjesto ambasada gorjeli su po trgovima, a gole revolucionarke i revolucionari paradirali su pred oklopljenim policajcima pozivajući ih da im se pridruže. Oduvijek je revoluciji bilo važno pridobiti organe represije. Svaki prevrat iza sebe ostavlja vidljive posljedice, a kada one još i kmeče, traže sisu, rastu igraju se, idu u školu i odrastu u naše (vaše) roditelje – to je najbolji znak da je revolucija uspjela. Ne, doduše, u cijelom svijetu, ali barem u dijelu koji prepoznajemo kao zapadnu civilizaciju. I bivša nam domovina bijaše bojno polje na kojem se nije znalo tko koga, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, jer – bijaše to doba bratsva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Jedini bum koji je popratio ovu silnu revolucionarnu aktivnost bijaše potonji „baby boom“, čiji ste vi današnji bjelodani produkt.
Bilo je to, kako danas kažu – doba jednoumlja i bezumlja. Možda se, posebno oni koji se izbezumiše pred partnerom misleći samo jednu jedinu stvar glede njega, u tome mogu i složiti. A protivnici prevrata, obučeni u duge halje, paradirajući križevima i kadeći tamjanom između svojih čvrstih zidova, bijahu se pritajili. U naivnoj vjeri da vjetar promjena neće zahvatiti i njih i u strahu od civilne vlasti onog „mrklog mraka“ u kojem su vas stvarali vaši roditelji, ne usudiše se javno prozboriti. Kontrarevolucija čekaše svoje vrijeme za kontraudarac! I kad, poslije dvadeset-trideset godina, bi upaljeno svjetlo demokracije (znate onu o budali koja ga je upalila?) - a vi sa svojih četrdesetak godina, preživjevši mnogo krvaviju kontrarevoluciju od prevrata vaših roditelja, imate već i unučiće sazrele za školu - odlučili seksualni kontrarevolucionari zadati konačni udarac!
Tekovine svake revolucije treba znati čuvati, u protivnom se rasplinjuju postajući prvo tečevine, da bi poput prozirne plinske izmaglice nestale kao da ih nikada nije ni bilo. To najbolje znaju naši djedovi i pradjedovi, a polako spoznaju i njihovi unuci i unuke po zavodima za zapošljavanje i uredima socijalne skrbi. Pomislili pobjednici seksualne revolucije kako im je opozicija oslabjela, te više ne prijeti opasnost od nje. Ni zidovi crkava i samostana, mišljahu, ne mogu zadržati snagu životne vatre što plamti u svakome od nas, a posebno kad kao gledatelj prisustvujete živoj pornografiji (to najbolje znaju ljubitelji pornića). A tamo, vani, izvan svijeta učahurenog u srednji vijek zbivala se, prema prosudbi njegovih žitelja – prava pravcata pornografija. Možda ne bi oni o tome tako ni sudili, prisjetivši se mantre svog Učitelja: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“, kada bi uspjeli u svojim rukama zadržati kontrolu nad događanjima. Što nikako ne znači da neki napredniji, čak i izopačeniji članovi tog retardiranog svijeta to nisu pokušavali - držeći u rukama (he, he, he, ma znate već…) - pipkajući pritom svoju maloljetnu pastvu potičući ih na ispovijedanje njihovih grijeha, ili povremeno tražeći vatrogasnu pomoć svoje redovničke braće, bome i sestara - čemu svjedoči ne jedno nezakonito derište rođeno po „Duhu Svetome“. Ipak, nije to – to! Jedno je držati čvrsto u rukama „onu“ stvar, a sasvim drugo posegnuti za dušama ljudi, čemu oni čeznuše stoljećima, sa primjetnim uspjehom u vremenima u kojima ostaše zaleđeni do dana današnjega. Tko vlada dušama, vlada i tijelima – jako im je dobro poznato još iz vremena kada su nage „vještice“ prevrtali što po sebi, a što po spravama za mučenje. I to, nikad utrnulo nagnuće za totalnom vlašću nad ljudskom osobnošću, naglo je buknulo potaknuto bezbožničkim potezom nove vlasti.
Nakon što su se, nauživavši se pridobitvi krvave revolucije, djelomice otrijeznili od trijumfalizma, odlučila Kukuriku koalicija poduzeti nešto pametno. Ne, ne - niste dobro razumjeli – nisu odlučili vratiti pokradene vrijednosti svome narodu, već obrazovati njegovu djecu, prisjetivši se davne mudrosti da „senzualno opuštanje“ pučanstva pomalo blokira moždane centre za racionalno razmišljanje. Što, dakako, ne govori ništa protiv spomenutog opuštanja, tek podsjeća na činjenicu da učesnici koitusa baš i ne razmišljaju o nezaposlenosti, smanjenom BDP-u i o tome da „bludne“ radnje vrše usred države u rangu ekonomskog smeća. Daklem, odlučila bratija uvesti u osnovne i srednje škole predmet pod imenom Zdravstveni odgoj – ne glede na sve, svakako hvale vrijedan poduhvat. To su pomislili i naši mantijaši; ta dokazana je činjenica da prije i poslije jela valja prati ruke, voditi računa o zdravlju zubiju, cijepiti se protiv zaraznih bolesti i… Ah, dok nisu došli do četvrtog poglavlja od ministarstva usvojenog i propisanog kurikuluma, te zapanjeno shvatiše da u prenosive boleštine spadaju i herpes, HPV, gonoreja, sifilis, AIDS,… - sve od dragoga nam boga prepušteni betegi, da se sa njima snalazimo kako znamo i umijemo. A vlast odlučila da je najbolje obrazovati mladež, u kojem se bude životni sokovi, kako se zaštititi od ovih, božjim propustom nam ostavljenim bolestima. Jao, jao i triput jao! Znanstveno obrazovani kadar za širenje božjih istina poznaje tek jednu jedinu zaštitu, stručno i laički zvanu – uzdržavanje. Dok vam sluga božji, na posebnoj ceremoniji ne stavi na prste zlatni prsten kao svemoguću zaštitu od svih gljivica, virusa i bakterija ovoga svijeta. A onda, mo'š navaliti na svog partnera toliko suzdržavanom žudnjom i zatomljivanom strašću – imaš dozvolu svete matere Crkve. Amen!
Rekoh triput jao, ali bezbrojni jauci odjekuju iz samostanskih i crkvenih zdanja šireći se u sekularni, građanski svijet. Vidjeli njihovi stručnjaci - obrazovani na teološkim istinama koje to ostaju tako dugo dok samo krase papire svetih knjiga, bez dodira sa realnim svijetom – da se u programu Zdravstvenog odgoja spominju i nakaradni, bogu nepoćudni a njima još i više, pojmovi: homoseksualizam, kondomi, masturbacija, rodna jednakost, … sve sa namjerom da se naša dječica iskvare tolerancijom prema (seksualnim) različitostima kojima obiluje ovaj svijet. Različitostima kojima je mjesto - da se njih pita i da smiju (ipak je izvan njihovih zidova već 21. vijek!) to slobodno reći – na lomači! Dobro znajući da je propaganda vrlo moćno oružje (ta, njome se služe više od dva tisućljeća – nema majstora za tovrsnu aktivnost poput njih) odlučili animirati roditelje, opskrbiti lecima supermarkete iliti trgovake centre i novinske kioske, osnovati udruge fol nezavisne od njihova direktnog utjecaja, progovoriti o svemu na svetim misama (zašto i ne bi, kad su mogli agitirati za stranačke kandidate na izborima!) i iskoristiti medije za koje ne znaš jesu li blagonakloniji njima ili profitu koji im raste proporcionalno uzavreloj situaciji što je i sami raspiruju. Konzumerizam koji neštedimice, prigodno – svakog Božića - napadaju iz svih teoloških oružja, nije im bio smetnja da sklope neprincipijelnu koaliciju upravo sa samim vragom - mjestima njegovog najvećeg upražnjavanja (ozbiljniji analizičari bi primjetili kako se radi o itekako principijelnoj koalciji sa njihovim vlasnicima). Spominju se božji zakoni, nemoral, pravo roditelja da sami utječu na svjetonazor svoje djece (i na onaj materijalistički, socijalistički, komunistički, ateistički, agnostički,…?), a kao zadnja slamka i ugovori Svetom Stolicom koji kao obavezuju državu da naučnu istinu zamijeni onom teološkom.
Sve je u ovoj državi u previranju. Radnici štrajkaju, sindikati protestiraju, pune se zavodi za zapošljavanje, uvode se restrikcije na plaće i materijalne pogodnosti zaposlenih, podižu se porezi, slave oslobođeni ratni zločinci, pljuje po nacionalnim manjinama, a tome se eto pridružila i Petrova utvrda svojim neprihvaćanjem programa Zdravstvenog odgoja. Što li preostaje reći sudržavljanima sa takvom državom, no – jebi se narode! A on to, sasvim doslovno, kao za inat presvetim crkvenim ocima i radi. Na sve moguće načine, od vremena Adama i Eve naovamo, i još dalje u budućnost. Sreća da su ovce ipak pametnije od svojih pastira – valjda jedini primjer u sveukupnom stočarstvu ove planete. Plode se i množe, a njihova revolucija sve više kuca na vrata naizgled neprobojnih utvrda katoličanstva. Red je da i njih zahvati revolucija. Spaljivat će se ovaj put, ne grudnjaci, već mantije! A sa njima, gorjet će i licemjerje konzervirano iza svetačkih maski kojima se brane od životorodne stvarnosti. Doduše, oprez - u državi gdje je nacionalno prevladalo nad ljudskim, usred predziđa kršćanstva, kako je njeni žitelji vole nazivati, nije isključeno da ludost zavlada nad razumom.
Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća bijahu revolucionarne godine; godine revolucije – totalne preobrazbe ustaljenih shvaćanja – bez krvi. Zbivala se seksualna revolucija. Padalo se i u toj revoluciji, uglavnom nauznak, revolucionar na revolucionarku i obrnuto, a nerijetko ni ne gledajući tko na koga naliježe. Jedina zaštita revolucionara i revolucionarki pred posljedicama nanesenih krutim oružjima i vlažnim arsenalim učesnica pokreta, bijahu sitne pilulice i gumene pancirke navučene preko alatki, kako se ne bi voljenom protivniku nanijelo neočekivano zlo. Bijaše to jedina revolucija u povijesti kad se protivnika to više voljelo što je isti više kidisao na tebe. Napaljivalo se i palilo se naveliko. Grudnjaci umjesto ambasada gorjeli su po trgovima, a gole revolucionarke i revolucionari paradirali su pred oklopljenim policajcima pozivajući ih da im se pridruže. Oduvijek je revoluciji bilo važno pridobiti organe represije. Svaki prevrat iza sebe ostavlja vidljive posljedice, a kada one još i kmeče, traže sisu, rastu igraju se, idu u školu i odrastu u naše (vaše) roditelje – to je najbolji znak da je revolucija uspjela. Ne, doduše, u cijelom svijetu, ali barem u dijelu koji prepoznajemo kao zapadnu civilizaciju. I bivša nam domovina bijaše bojno polje na kojem se nije znalo tko koga, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, jer – bijaše to doba bratsva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Jedini bum koji je popratio ovu silnu revolucionarnu aktivnost bijaše potonji „baby boom“, čiji ste vi današnji bjelodani produkt.
Bilo je to, kako danas kažu – doba jednoumlja i bezumlja. Možda se, posebno oni koji se izbezumiše pred partnerom misleći samo jednu jedinu stvar glede njega, u tome mogu i složiti. A protivnici prevrata, obučeni u duge halje, paradirajući križevima i kadeći tamjanom između svojih čvrstih zidova, bijahu se pritajili. U naivnoj vjeri da vjetar promjena neće zahvatiti i njih i u strahu od civilne vlasti onog „mrklog mraka“ u kojem su vas stvarali vaši roditelji, ne usudiše se javno prozboriti. Kontrarevolucija čekaše svoje vrijeme za kontraudarac! I kad, poslije dvadeset-trideset godina, bi upaljeno svjetlo demokracije (znate onu o budali koja ga je upalila?) - a vi sa svojih četrdesetak godina, preživjevši mnogo krvaviju kontrarevoluciju od prevrata vaših roditelja, imate već i unučiće sazrele za školu - odlučili seksualni kontrarevolucionari zadati konačni udarac!
Tekovine svake revolucije treba znati čuvati, u protivnom se rasplinjuju postajući prvo tečevine, da bi poput prozirne plinske izmaglice nestale kao da ih nikada nije ni bilo. To najbolje znaju naši djedovi i pradjedovi, a polako spoznaju i njihovi unuci i unuke po zavodima za zapošljavanje i uredima socijalne skrbi. Pomislili pobjednici seksualne revolucije kako im je opozicija oslabjela, te više ne prijeti opasnost od nje. Ni zidovi crkava i samostana, mišljahu, ne mogu zadržati snagu životne vatre što plamti u svakome od nas, a posebno kad kao gledatelj prisustvujete živoj pornografiji (to najbolje znaju ljubitelji pornića). A tamo, vani, izvan svijeta učahurenog u srednji vijek zbivala se, prema prosudbi njegovih žitelja – prava pravcata pornografija. Možda ne bi oni o tome tako ni sudili, prisjetivši se mantre svog Učitelja: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“, kada bi uspjeli u svojim rukama zadržati kontrolu nad događanjima. Što nikako ne znači da neki napredniji, čak i izopačeniji članovi tog retardiranog svijeta to nisu pokušavali - držeći u rukama (he, he, he, ma znate već…) - pipkajući pritom svoju maloljetnu pastvu potičući ih na ispovijedanje njihovih grijeha, ili povremeno tražeći vatrogasnu pomoć svoje redovničke braće, bome i sestara - čemu svjedoči ne jedno nezakonito derište rođeno po „Duhu Svetome“. Ipak, nije to – to! Jedno je držati čvrsto u rukama „onu“ stvar, a sasvim drugo posegnuti za dušama ljudi, čemu oni čeznuše stoljećima, sa primjetnim uspjehom u vremenima u kojima ostaše zaleđeni do dana današnjega. Tko vlada dušama, vlada i tijelima – jako im je dobro poznato još iz vremena kada su nage „vještice“ prevrtali što po sebi, a što po spravama za mučenje. I to, nikad utrnulo nagnuće za totalnom vlašću nad ljudskom osobnošću, naglo je buknulo potaknuto bezbožničkim potezom nove vlasti.
Nakon što su se, nauživavši se pridobitvi krvave revolucije, djelomice otrijeznili od trijumfalizma, odlučila Kukuriku koalicija poduzeti nešto pametno. Ne, ne - niste dobro razumjeli – nisu odlučili vratiti pokradene vrijednosti svome narodu, već obrazovati njegovu djecu, prisjetivši se davne mudrosti da „senzualno opuštanje“ pučanstva pomalo blokira moždane centre za racionalno razmišljanje. Što, dakako, ne govori ništa protiv spomenutog opuštanja, tek podsjeća na činjenicu da učesnici koitusa baš i ne razmišljaju o nezaposlenosti, smanjenom BDP-u i o tome da „bludne“ radnje vrše usred države u rangu ekonomskog smeća. Daklem, odlučila bratija uvesti u osnovne i srednje škole predmet pod imenom Zdravstveni odgoj – ne glede na sve, svakako hvale vrijedan poduhvat. To su pomislili i naši mantijaši; ta dokazana je činjenica da prije i poslije jela valja prati ruke, voditi računa o zdravlju zubiju, cijepiti se protiv zaraznih bolesti i… Ah, dok nisu došli do četvrtog poglavlja od ministarstva usvojenog i propisanog kurikuluma, te zapanjeno shvatiše da u prenosive boleštine spadaju i herpes, HPV, gonoreja, sifilis, AIDS,… - sve od dragoga nam boga prepušteni betegi, da se sa njima snalazimo kako znamo i umijemo. A vlast odlučila da je najbolje obrazovati mladež, u kojem se bude životni sokovi, kako se zaštititi od ovih, božjim propustom nam ostavljenim bolestima. Jao, jao i triput jao! Znanstveno obrazovani kadar za širenje božjih istina poznaje tek jednu jedinu zaštitu, stručno i laički zvanu – uzdržavanje. Dok vam sluga božji, na posebnoj ceremoniji ne stavi na prste zlatni prsten kao svemoguću zaštitu od svih gljivica, virusa i bakterija ovoga svijeta. A onda, mo'š navaliti na svog partnera toliko suzdržavanom žudnjom i zatomljivanom strašću – imaš dozvolu svete matere Crkve. Amen!
Rekoh triput jao, ali bezbrojni jauci odjekuju iz samostanskih i crkvenih zdanja šireći se u sekularni, građanski svijet. Vidjeli njihovi stručnjaci - obrazovani na teološkim istinama koje to ostaju tako dugo dok samo krase papire svetih knjiga, bez dodira sa realnim svijetom – da se u programu Zdravstvenog odgoja spominju i nakaradni, bogu nepoćudni a njima još i više, pojmovi: homoseksualizam, kondomi, masturbacija, rodna jednakost, … sve sa namjerom da se naša dječica iskvare tolerancijom prema (seksualnim) različitostima kojima obiluje ovaj svijet. Različitostima kojima je mjesto - da se njih pita i da smiju (ipak je izvan njihovih zidova već 21. vijek!) to slobodno reći – na lomači! Dobro znajući da je propaganda vrlo moćno oružje (ta, njome se služe više od dva tisućljeća – nema majstora za tovrsnu aktivnost poput njih) odlučili animirati roditelje, opskrbiti lecima supermarkete iliti trgovake centre i novinske kioske, osnovati udruge fol nezavisne od njihova direktnog utjecaja, progovoriti o svemu na svetim misama (zašto i ne bi, kad su mogli agitirati za stranačke kandidate na izborima!) i iskoristiti medije za koje ne znaš jesu li blagonakloniji njima ili profitu koji im raste proporcionalno uzavreloj situaciji što je i sami raspiruju. Konzumerizam koji neštedimice, prigodno – svakog Božića - napadaju iz svih teoloških oružja, nije im bio smetnja da sklope neprincipijelnu koaliciju upravo sa samim vragom - mjestima njegovog najvećeg upražnjavanja (ozbiljniji analizičari bi primjetili kako se radi o itekako principijelnoj koalciji sa njihovim vlasnicima). Spominju se božji zakoni, nemoral, pravo roditelja da sami utječu na svjetonazor svoje djece (i na onaj materijalistički, socijalistički, komunistički, ateistički, agnostički,…?), a kao zadnja slamka i ugovori Svetom Stolicom koji kao obavezuju državu da naučnu istinu zamijeni onom teološkom.
Sve je u ovoj državi u previranju. Radnici štrajkaju, sindikati protestiraju, pune se zavodi za zapošljavanje, uvode se restrikcije na plaće i materijalne pogodnosti zaposlenih, podižu se porezi, slave oslobođeni ratni zločinci, pljuje po nacionalnim manjinama, a tome se eto pridružila i Petrova utvrda svojim neprihvaćanjem programa Zdravstvenog odgoja. Što li preostaje reći sudržavljanima sa takvom državom, no – jebi se narode! A on to, sasvim doslovno, kao za inat presvetim crkvenim ocima i radi. Na sve moguće načine, od vremena Adama i Eve naovamo, i još dalje u budućnost. Sreća da su ovce ipak pametnije od svojih pastira – valjda jedini primjer u sveukupnom stočarstvu ove planete. Plode se i množe, a njihova revolucija sve više kuca na vrata naizgled neprobojnih utvrda katoličanstva. Red je da i njih zahvati revolucija. Spaljivat će se ovaj put, ne grudnjaci, već mantije! A sa njima, gorjet će i licemjerje konzervirano iza svetačkih maski kojima se brane od životorodne stvarnosti. Doduše, oprez - u državi gdje je nacionalno prevladalo nad ljudskim, usred predziđa kršćanstva, kako je njeni žitelji vole nazivati, nije isključeno da ludost zavlada nad razumom.