|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
|
|
..
|
Proljeće 2013.g. - Naša autorica Anesa Kazić
|
|
| plakat_anesa_kazic_7.3.2013.pdf |
| pozivnica_anesa_kazic_07.03.2013.pdf |
Književni osvrt knjige poezije „Bez domovine“, Anesa Kazić
Vrelo istine u susretu sa ponorom sudbine
Vitam impendere vero[1]
„Pjev srca pjesnikovog je tetrijeba,
olovnim zrnom pogođenog,
ljubavni kliktaj i samrtni krik
istodobno.“
Pjesma „Pjev srca pjesnikovog“,
knjiga poezije „Rana u srcu-slavuj u rani“,
Josip Osti
(Izdavač MEANDAR,
Zagreb, Hrvatska, 2002.g.)
Otapajaći vlastite nade u hodu ka određenju sudbine, pjesnikinja svjesno uobličava putovanje koje teži smiraju duše. Iako razumjevši određenost kraja ovozemaljskih vizija, pjesnikinja Anesa Kazić, pretočena u dva, pa čak i tri lika[2] osobnost što traže, uspješno kreira nekoliko smjernica svojih pjesničkih umotvorina. Nadahnuta svakodnevnicom koja njenu sudbinu neprekidno podsjeća na neumitni kraj, ona briljantno[3] ocrtava biljege vlastite duše isprepličući nedavno prošlost, sadašnjost, ali i budućnost.
Njena poetika je narativnog usmjerenja, tok svijesti optočen snažnim otklonom od mirenja sa sudbinom življenja nas, običnih malih ljudi. Poezija se prikazuje kao „mjera svih stvari“, ali bez nadobudne patetike, oplakivanja, naricanja i osvete, već kao svjesni odjek čovjeka koji traži odgovore na vlastita lutanja. Umjesto nje, to čini njena poezija. Ali i poetska proza, sa kojom se suočavamo u knjizi, odnosno prozna poetika, s mjerom otisnuta u tokove svijesti autorice, ali i nas, čitalaca.
Ipak, da pokušamo ocrtati[4] gore navedene likove koji bivaju istisnuti iz damara nadahnuća ove autorice. Tražeći odgovore ni jednoga trenutka ona ne mrzi, samo žali i to ne sebe. Daleko bilo. Svjesna je neumitnosti kratkoće trajanja ljudskoga vijeka, ali neprestano se pita kako nadoknaditi izgubljeno tražeći sebe u stihovima neumitne nade: „Svaki novi tren/korak ka smrti je...“
Vlastita porodica je njen tužni otklon od stvarnosti, trenutne, i tek u bijegu ka njoj ona zaista živi. Iako predočeni susret sa njom gubi smisao upravo u navedenoj neumitnosti prolaznosti, ljudske. Duh življenja opstaje, u stihovima koje kao da piše starica na odlasku suočena sa azrailima džehenemske vatre koji samo što nisu zakucali na njena vrata. Ona prepliće vlastitu sudbinu sa sudbinom mnogih dok izgara u naslovu knjige „Bez domovine“, gdje poistovjećuje zemlju kojom hodi sa dijelom vlastitog, otetog bića u nestalim osobama dragim. Umrlim, ubijenim, otetim. Od nje.
Domovina je, ipak, njena poezija, jer šta drugo joj preostaje do pokušati pronaći oslonac na posljednjem mjestu koje joj je preostalo, sama, bez domovine.
Kako? Zbog čega? Da li su to jedine alternative?
U susretu sa mogućim alternativama, Anesa gubi tlo pod nogama...ljubavi, nade, žudnje, sreće...ali snage za traganjem joj ne manjka: „Ima li igdje makar i zrnce čovječnosti,/ili o tome sanjam samo još ja?/Postoji li mapa ka sreći,/ili je tražim samo još ja?/Ima li sanjalica na svijetu ovom,/ili sam posljednja još samo ja?
Mudrosti? Nevinosti suočene sa razvijenom svijesti o sebi i po sebi koja mudrošću ipak, izbija iz sebe sve traume prošlosti, sadašnjosti, ali i budućih suočenja. Poetikom viseslojne rasutosti matrice osebujnog izražaja autorica pred nama rasprostire predivan ćilim raznolikosti duše koja se ne miri sa činjenicama prolaznosti. Ona se hrabro suočava, svjesna suštine a ne forme opstojnosti, sa vlastitim, povređenim egom, i tražeći sebe, nalazi nas. Nas?
Da, sve one osebujne prolaznosti kojima se poruka šalje. I kada, suočena sa nadnaravnim, u dijelu knjige osebujnog naziva „O vjeri“[5] kaže: „Čak i u prolaznosti/traži ljepotu/Božijeg stvaranja …” , ona je svjesna prolaznosti u liku otjelovotvorene alternative, Boga. On je tu da ostane i opstane, a mi smo tu da postanemo. Odsjaji njegovih želja, ako dobro činimo. I kada ljubi, ona plače stihovima namjere koje objašnjenje traže.
Stihovi Anese Kazić usmjereni jednom, voljenom čovjeku su stihovi nade, gdje, iako naizgled izgubljena, ona jasno predočava svoja očekivanja, težnje, ali i pitanja. Naizgled izgubljena? Ne, samo na trenutak zbunjena neobjašnjivim razlozima njegovog odlaska, u nadi da će konačno jednom zajedno biti. Onomad. I u prošlosti, ali i u budućnosti.
I proza, koja se javlja kod nje, kako sama veli, “U bijegu od poezije” nije ništa drugo do poezija sama. U želji da nastavi priču nadahnuću što stremi, pred nama je misao duhovnih otisaka u proznim reminiscencijama vlastitih čuđenja. O životu, smislu i usponu...I tu se pojavljuje bljesak radosti o zemlji[6] kojom hodi u kratkoj crtici-priči naslova “Šta sve u Bosni ima”. Da li su to radosti, ili samo opis istinskih zapisa sa stećaka ovdašnje duše?
No, ono što odjekuje svim nivoima svijesti autorice, ali i nas, čitalaca, je osnovno pitanje: Zašto?
Zašto ljudi nisu ljudi?
Zašto ljubavi nema?
Zašto Bog ostaje po strani, iako nama prepušta činjenje “pomozi sam sebi, pa ću ti i ja pomoći” efektualnim smjernicama?
Zašto nemam domovine?
Zašto mi ubiše zemlju?
A odgovori? Oni se kriju u poeziji Anese Kazić. I zbog toga. Jer, kako i sama veli...Sutra je novi dan...
Na kraju posljednje priče, posljednje stranice knjige.
Ovo je kraj početka iskrenog istraživanja mogućih alternativa svijesti. Ono što iole suvisli čitalac može i sam vidjeti je da je pred nama ozbiljni pokušaj traženja odgovora na pitanja, bez imalo suvišnosti ka filozofskim, krucijalnim usmjerenjima ljudske agonije. Anesa je svjesna da budućnost donosi i više od toga.
Ona je spremna na to, kao vrelo istine u susretu sa ponorom sudbine.
Da li smo i mi?
Sabahudin Hadžialić
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
17.2.2013.
[1] (Juvenal., Sta. IV 91) – Život posvetiti istini.
[2] o tome nešto kasnije
[3] konkretno, pitko, bez imalo sramežljivosti, hrabro
[4] ili iscrtati
[5] Ovdje se postavlja kao mjerilo stvari govoreći sa pjadestala, ali ne bilo kakvog, već pijadestala nade
[6] Postavlja se, naravno, pitanje kako naslov „Bez domovine“, a govorimo o Bosni (i Hercegovini)? Ovdje je realan prostor življenja u pitanju koji nam valja uobličiti, snažnim otklonom svijesti, domovinom da postane
Vrelo istine u susretu sa ponorom sudbine
Vitam impendere vero[1]
„Pjev srca pjesnikovog je tetrijeba,
olovnim zrnom pogođenog,
ljubavni kliktaj i samrtni krik
istodobno.“
Pjesma „Pjev srca pjesnikovog“,
knjiga poezije „Rana u srcu-slavuj u rani“,
Josip Osti
(Izdavač MEANDAR,
Zagreb, Hrvatska, 2002.g.)
Otapajaći vlastite nade u hodu ka određenju sudbine, pjesnikinja svjesno uobličava putovanje koje teži smiraju duše. Iako razumjevši određenost kraja ovozemaljskih vizija, pjesnikinja Anesa Kazić, pretočena u dva, pa čak i tri lika[2] osobnost što traže, uspješno kreira nekoliko smjernica svojih pjesničkih umotvorina. Nadahnuta svakodnevnicom koja njenu sudbinu neprekidno podsjeća na neumitni kraj, ona briljantno[3] ocrtava biljege vlastite duše isprepličući nedavno prošlost, sadašnjost, ali i budućnost.
Njena poetika je narativnog usmjerenja, tok svijesti optočen snažnim otklonom od mirenja sa sudbinom življenja nas, običnih malih ljudi. Poezija se prikazuje kao „mjera svih stvari“, ali bez nadobudne patetike, oplakivanja, naricanja i osvete, već kao svjesni odjek čovjeka koji traži odgovore na vlastita lutanja. Umjesto nje, to čini njena poezija. Ali i poetska proza, sa kojom se suočavamo u knjizi, odnosno prozna poetika, s mjerom otisnuta u tokove svijesti autorice, ali i nas, čitalaca.
Ipak, da pokušamo ocrtati[4] gore navedene likove koji bivaju istisnuti iz damara nadahnuća ove autorice. Tražeći odgovore ni jednoga trenutka ona ne mrzi, samo žali i to ne sebe. Daleko bilo. Svjesna je neumitnosti kratkoće trajanja ljudskoga vijeka, ali neprestano se pita kako nadoknaditi izgubljeno tražeći sebe u stihovima neumitne nade: „Svaki novi tren/korak ka smrti je...“
Vlastita porodica je njen tužni otklon od stvarnosti, trenutne, i tek u bijegu ka njoj ona zaista živi. Iako predočeni susret sa njom gubi smisao upravo u navedenoj neumitnosti prolaznosti, ljudske. Duh življenja opstaje, u stihovima koje kao da piše starica na odlasku suočena sa azrailima džehenemske vatre koji samo što nisu zakucali na njena vrata. Ona prepliće vlastitu sudbinu sa sudbinom mnogih dok izgara u naslovu knjige „Bez domovine“, gdje poistovjećuje zemlju kojom hodi sa dijelom vlastitog, otetog bića u nestalim osobama dragim. Umrlim, ubijenim, otetim. Od nje.
Domovina je, ipak, njena poezija, jer šta drugo joj preostaje do pokušati pronaći oslonac na posljednjem mjestu koje joj je preostalo, sama, bez domovine.
Kako? Zbog čega? Da li su to jedine alternative?
U susretu sa mogućim alternativama, Anesa gubi tlo pod nogama...ljubavi, nade, žudnje, sreće...ali snage za traganjem joj ne manjka: „Ima li igdje makar i zrnce čovječnosti,/ili o tome sanjam samo još ja?/Postoji li mapa ka sreći,/ili je tražim samo još ja?/Ima li sanjalica na svijetu ovom,/ili sam posljednja još samo ja?
Mudrosti? Nevinosti suočene sa razvijenom svijesti o sebi i po sebi koja mudrošću ipak, izbija iz sebe sve traume prošlosti, sadašnjosti, ali i budućih suočenja. Poetikom viseslojne rasutosti matrice osebujnog izražaja autorica pred nama rasprostire predivan ćilim raznolikosti duše koja se ne miri sa činjenicama prolaznosti. Ona se hrabro suočava, svjesna suštine a ne forme opstojnosti, sa vlastitim, povređenim egom, i tražeći sebe, nalazi nas. Nas?
Da, sve one osebujne prolaznosti kojima se poruka šalje. I kada, suočena sa nadnaravnim, u dijelu knjige osebujnog naziva „O vjeri“[5] kaže: „Čak i u prolaznosti/traži ljepotu/Božijeg stvaranja …” , ona je svjesna prolaznosti u liku otjelovotvorene alternative, Boga. On je tu da ostane i opstane, a mi smo tu da postanemo. Odsjaji njegovih želja, ako dobro činimo. I kada ljubi, ona plače stihovima namjere koje objašnjenje traže.
Stihovi Anese Kazić usmjereni jednom, voljenom čovjeku su stihovi nade, gdje, iako naizgled izgubljena, ona jasno predočava svoja očekivanja, težnje, ali i pitanja. Naizgled izgubljena? Ne, samo na trenutak zbunjena neobjašnjivim razlozima njegovog odlaska, u nadi da će konačno jednom zajedno biti. Onomad. I u prošlosti, ali i u budućnosti.
I proza, koja se javlja kod nje, kako sama veli, “U bijegu od poezije” nije ništa drugo do poezija sama. U želji da nastavi priču nadahnuću što stremi, pred nama je misao duhovnih otisaka u proznim reminiscencijama vlastitih čuđenja. O životu, smislu i usponu...I tu se pojavljuje bljesak radosti o zemlji[6] kojom hodi u kratkoj crtici-priči naslova “Šta sve u Bosni ima”. Da li su to radosti, ili samo opis istinskih zapisa sa stećaka ovdašnje duše?
No, ono što odjekuje svim nivoima svijesti autorice, ali i nas, čitalaca, je osnovno pitanje: Zašto?
Zašto ljudi nisu ljudi?
Zašto ljubavi nema?
Zašto Bog ostaje po strani, iako nama prepušta činjenje “pomozi sam sebi, pa ću ti i ja pomoći” efektualnim smjernicama?
Zašto nemam domovine?
Zašto mi ubiše zemlju?
A odgovori? Oni se kriju u poeziji Anese Kazić. I zbog toga. Jer, kako i sama veli...Sutra je novi dan...
Na kraju posljednje priče, posljednje stranice knjige.
Ovo je kraj početka iskrenog istraživanja mogućih alternativa svijesti. Ono što iole suvisli čitalac može i sam vidjeti je da je pred nama ozbiljni pokušaj traženja odgovora na pitanja, bez imalo suvišnosti ka filozofskim, krucijalnim usmjerenjima ljudske agonije. Anesa je svjesna da budućnost donosi i više od toga.
Ona je spremna na to, kao vrelo istine u susretu sa ponorom sudbine.
Da li smo i mi?
Sabahudin Hadžialić
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
17.2.2013.
[1] (Juvenal., Sta. IV 91) – Život posvetiti istini.
[2] o tome nešto kasnije
[3] konkretno, pitko, bez imalo sramežljivosti, hrabro
[4] ili iscrtati
[5] Ovdje se postavlja kao mjerilo stvari govoreći sa pjadestala, ali ne bilo kakvog, već pijadestala nade
[6] Postavlja se, naravno, pitanje kako naslov „Bez domovine“, a govorimo o Bosni (i Hercegovini)? Ovdje je realan prostor življenja u pitanju koji nam valja uobličiti, snažnim otklonom svijesti, domovinom da postane
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina