|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
DIOGEN pro kultura magazin i MaxMinus magazin vam predstavljaju
KULTURA KREATIVA
Samira Begman-Karabeg, Cirih Švicarska |
 |
|
| ||
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from Bosnia and Herzegovinahttp://lpvinyl.weebly.com/
|
DIOGEN pro kultura magazin
Mehanicistički nazor života
Najizraženije obilježje našeg cjelokupnog društva su krize. Danas smo, globalno, suočeni sa krizom radnog tržišta (nezaposlenosti), energetskom krizom, krizom medicinske i socijalne opskrbe, zdravstvenom krizom, zagađenjem životne sredine i njenih posljedica, epidemijama i pandemijama, nesagledivim porastom nasilja; kriminala i terorizma, globalno ekonomskom krizom, biološkom i mentalnom degradacijom čovječanstva, prorodnim i ekološkim katastrofama, krizom nacionalnih i supranacionalnih institucija te krizom kriznog managementa. Sve ovo su samo facete jednog te istog problema koji u suštini proizlazi iz krize naše svijesti koja se temelji na predpostavkama i pojmovima jedne prevaziđene slike svijeta, naime mehanicističke slike svijeta. I tu sliku pokušavamo primijeniti na stvarnost koja se više ne može vrjednovati na osnovu takvih predpostavki i pojmova. Ova mehanicistička slika svijeta začeta je početkom 17 stoljeća, a udaranje temelja ovoj paradigmi započeo je Francis Bacon. Spoznajnu teoriju starih Grka, koja je bila usmjerena ka postavljanju metafizičkog "Zašto", nastojao je da preuredi tako da bi spoznajna teorija morala postavljati pitanje "Kako".
Moderna empirijska nauka, koja se zasniva na hipotezi, eksperimentu i iskustvu, dakle, spoznaja mora biti i eksplicitno potvrđena, odnosno dokazana, začeta je upravo u ovom "Kako"? Međutim, sa "kako", tj. sa induktivnim učenjem, nemoguće je spoznati fiziosferu (materijalnu manifestaciju), biosferu (život - individualna živa bića) i noosferu (duhovni svijet) kao jedinstvenu nauku bivstva. Od Platona i Aristotela pa do utemeljenja mehanicističkog svjetonazora, vrijedilo je to, da ova tri domena; fiziosfera, biosfera i noosfera, ili, materijalna manifestacija, individualna živa bića i duhovni svijet zajedno, to jest, kao jedan kontinuum sa međusobno naizmjeničnim odnosom, je manifestacija Svevišnjeg, koja sačinjava ogroman lanac, koji se, bez prekida, proteže od materije preko živih bića do duhovnog svijeta. Ali, pobjedom moderne nauke, za koju se posebno mogu vezati naučnici Kopernikus, Kepler, Galileo, Bacon, Newton, Kelvin i Clasius, zatran je ovaj jedinstveni i holistički svjetonazor, i to, bez sumnje, na način koji ovi predhodnici nisu mogli predvidjeti.
Posljedica mehanicističkog svjetonazora je, kako se ispostavilo, otuđenost čovjeka od svog stvarnog identiteta i od prirode, s kojom su ljudi živjeli u potpunom skladu poštujući njene zakonitosti jer su u njoj prepoznavali savršeni živi mehanizam. Tek u otuđenju od prirode, ili, "vladanjem nad prirodom", predhodnici i sljedbenici mehanicističkog nazora su mogli zadovoljiti svoje materijalističke i hedonističke potrebe. Stoga, nije čudo da je Darvinova teorija o porijeklu vrsta nastala upravo u dobu kada je mehanicistički svjetonazor prodro duboko u poimanje svijeta, jer je u tom učenju našla plodno tlo. Međutim, početnik zatiranja holističkog svjetonazora u kontinuitetu međusobno uvjetovanih i uzročnih odnosa; materijalna manifestacija - živa bića - duhovni svijet, i preteča mehanicističkog svjetonazora su u suštini rimokatolička i bizantijska crkva.
Tragovi ranokršćanskih zajednica do 4 stoljeća u Palestini, Bizantu, Grčkoj i Aleksandriji ukazuju na jedno sasvim drugačije poimanje odnosa prirode - živih bića - duhovnog svijeta, nego što ga danas crkva zastupa.Ove zajednice su svoja saznanja o učenju Isusa crpile direktno iz tada dostupnih spisa. Ovi brojni ranokršćanski spisi su od zapadnog kršćanstva, sa centrom u Rimu ignorirani i odbačeni usljed nesposobnosti da se to učenje u svojoj čistoj formi slijedi s jedne, i usljed političkih i vladavinskih interesa s druge strane. Kršćani koji su se iselili u Rim, pokazali su spremnost za kompromise sa dekadentnim rimskim načinom života, da bi izbjegli progonstva i dodvorili se tadašnjoj vlasti. Time su zadobili naklonost imperatora Konstantina (285 - 337) koji je i sam primio kršćanstvo i uskoro ga, kao pobornik hedonističkog svjetonazora, u iskrivljenoj, tzv. rimskoj formi sproveo kao jedinu religiju među građanima teritorija njegove vladavine. Godine 325 Konstantin je sazvao Koncil od Nicee, na kojem su odabrani učenjaci, tzv. correctoresi, koji su bili zaduženi da brojne ranokršćanske dokumente i spise o životu i učenju Isusa sortiraju i korigiraju. Sa krajnjom preciznošću ovi korektori su prema uputama Konstantina iz spisa izbacivali sve što se beskompromisno suprostavljalo hedonističkom načinu života, a posebno upute o abstinenciji od alkohola, opojnih sredstava, jedenja mesa i posljedica tome, ubijanje životinja te seksualna iživljavanja. (Maniheistička stremljenja; patareni, bogumili, katari su svojim načinom života slijedili autentično učenje Isusa i svjedočili o iskrivljenosti crkvenih kanona). Nakon pola stoljeće je jedan višestruko prerađeni izbor tekstova od pape Damasusa priznat kao "Novi Zavjet".
Kršćani, koji se nisu pokorili novim crkvenim odredbama već i dalje se usmjeravali prema Isusovom učenju bili su od strane crkve nemilosrdno proganjani. Prema nekim izvještajima, Konstantin je ove "otpadnike" kažnjavao, prema tadašnjem rimskom običaju, salijevanjem vrelog tečnog olova u usta. Ovakvu politiku "raščišćavanja" sa "odpadnicima", sektama, hereticima, rimska crkva je nastavila sprovoditi još stotinama godina. Sljedbenici Aristotelovog, Platonovog, Isusovog i Sokratesovog holističkog svjetonazora nisu mogli u ovo mračno doba unijeti više svjetla jer su sagarani na lomačama inkvizicije. Dakle, mada paradigma mehanicističkog svjetonazora i Darvinova teorija o "porijeklu vrsta" u potpunosti negiraju imanentnost Boga, oni sa stavovima crkve imaju više zajedničkog nego što joj proturječe, jer i jedan i drugi svjetonazor za krajnji cilj ima materijalna uživanja, prestiž, vlast i moć. Stoga danas, kada društvo, suočeno sa nepremostivim krizama i cjelokupnom degradacijom (ekološkom, biološkom, moralnom), postepeno uviđa da je izlaz primjenjivanje univerzalnih vrijednosti kroz respilitualizaciju društva, crkva stoji bespomoćna i u cilju opravdanja svoje egzistencije povlađuje bezbožnim vođama, kraljevima hedonizma sankcionirajući njihova pravila i zakone pozivanjem na dogme koje je sama postavila.
Kada govori o degradaciji čovječanstva, japanski naučnik Mičio Kuši, na izvjestan način predstavlja genezu degradacije kroz historijsku retrospektivu i sve sfere društva, kroz spiralu historije koja se prema yin-yang principu (centrifugalno i centripetalno), sada kreće centripetalno (yang). Tako, što se spirala više sužava, odnosno približava centru ili nultnoj tačci, to su istorijski događaji, a time i pad morala i nivoa svijesti, sve intenzivniji. Prvi period ove spirale se kreće od 3000 prije Kristusa do 400 poslije Kristusa i obuhvata početke historijeske civilizacije (civilizacija koju poznaje današnja pisana historija); reforme starih društava Egipta i Babilona, ekspanzija Kine, uspon Indije, trgovina i kulturna razmjena Grčke, te Pax Romana. Drugi period spirale počinje od 400 do 1500 godine i obuhvata; pokret rasa, kraljevstva određenih rasa, širenje kršćanstva, budizma i islama, mongolska invazija, križarski ratovi, istraživanja novog svijeta i raspad kršćanstva. Treći period traje od 1500 do 1900 godine i obuhvata renesansu, religiozne reforme, doba kolonijalizma, monarhija, industrijskih revolucija i modernu nauku. Četvrti period traje od 1900 do 1980 i krakterišu ga historijski pojmovi; demokratija, imperijalizam, socijalizam, svjetski ratovi, era svemirskih putovanja te početak degradacije fiziosfere (ekološke katastrofe), biosfere (zdravstvo) i noosfere (mentalno i duhovno stanje).
O najnovijoj prošlosti, od 1900 do 1980, obuhvaćene u četvrtom krugu spirale, Kuši, između ostalog navodi: "Sve učestaliji društveni, ekonomski, politički i ideološki konflikti doveli su do svjetskih ratova, rasne borbe, oružanih konflikta između pripadnika različitih religija, sve intenzivnijeg zagađenja životne sredine, do nepopravljivih odšteta obradivog zemljišta, mora, rijeka i atmosfere. Pred kraj ovog perioda uočljiva je rasprostranjenost raka, srčanih bolesti i drugih degenerativnih oboljenja, raspad duhovnih i spiritualnih vrijednosti kao i opće pogoršanje tjelesnog, mentalnog i duhovnog stanja i vitalnosti ljudi".
Posljednji centripetalni kružni tok spirale počeo je 1980 i kako Kuši predviđa, trajat će do 2030 godine a nosi obilježje "biotehničkog doba", ili, potpune biološke degradacije. S obzirom da se Kušijeva predviđanja za ovaj period, tj. našu bližu budućnost, u mnogome poklapaju sa brojnim poznatim i manje poznatim proročanstvima, te sa predviđanjima modernih naučnika na osnovu sadašnjeg činjeničnog stanja, ono zaslužuje da se time pobliže upoznamo. Mičio Kuši: "Godine 1980 ušli smo u novo doba, doba posljednjih 50 godina prije nego spirala historije dosegne svoj centar. U toku ovog perioda doživjet ćemo najvišu tačku razvoja koji ugrožava opstanak čovječanstva. Jako rasprostranjena nuklearna tehnologija i atomsko oružje, ugroženost uzrokovana nuklearnim terorizmom, porast nuklearnog otpada, elektrosmog i elektromagnetska zračenja, sve veće nadmetanje na polju astronautike i slični srodni problemi koji su u vezi sa korištenjem atoma, već sad pobuđuju veliku zabrinutost. Paralelno sa ovim vanjskim opasnostima odvija se i unutarnja ugroženost opstanka čovječanstva. Iz godine u godinu sve je uočljivije da je ljudska rasa konfrontirana sa jednom do sada nepojmljivom krizom biološke degradacije uzrokovane konzumom denatuiranih životnih namirnica, zagađenom životnom sredinom i neprirodnim načinom života. Da bi sadašnje epidemiološko rasprostranjenje raka, srčanih bolesti, diabetisa, mentalnih bolesti, oboljenja imunog sistema, neplodnosti i čitav niz degenerativnih oboljenja držala pod kontrolom, moderna civilizacija se sve više koristi gen-tehnologijom i drugim vještačkim metodama koje bi na kraju mogle dovesti do gubitka naših fundamentalnih ljudskih osobina i ljudskog duha i dovesti do nastanke jedne vještačke rase".
Na jednom skoro održanom simpozijumu futurista u Bazelu (Švicarska), jedna grupa učesnika je nadolazeće vrijeme označila kao doba bionizacije, koje je otpočelo 1980 a trajat će do sljedećeg stoljeća. Prema predstavi ovih futurista, transplatacija vještačkih organa i žlijezda bi bila olako izvodiva i vještački dijelovi tijela bi stajali svima na raspolaganju. Silikon-chips je već priključen na ljudski nervni sistem da bi odstranio određene nervne smetnje. Daljnjim razvojem retornih trudnoća, vještačkog oplođenja i banki sperme, kontrola rađanja izmiče iz ruku roditelja i pojedinaca i raspad tradicionalnih obiteljskih zajednica će se i dalje intenzivirati. Industrijski radnici će se zamijeniti computerima i robotima čime će čovječanstvo pojačano zapasti u ovisnost automatizacije i vještačke inteligencije.
Sa pojačanom mehanizacijom ljudskog tijela je usko povezana i još obuhvatnija kontrola ljudske psihe. Upotrebom sredstava za smirenje, sedativa i drugih sintetičkih sredstava po školama, bolnicama i zatvorima ovaj proces je već u toku. Moguće je da će se u skoroj budućnosti upotrebljavati medicinska i sintetička sredstva koja će kontrolirati kolektivno raspoloženje, osjećaje i svijest i eventualno biti u stanju da programiraju osnovne ljudske vrijednosti kao ljubav, istinoljubivost i duhovne i duševne sadržaje. Drugi dio ovog perioda, psihonizacije ili ultrapsihonizacije će vjerovatno dostići vrhunac 2030 ili 2040 godine. Prema sadašnjem trendu, prirodna ljudska rasa kakvu je poznajemo će kolapsirati i biti smijenjena vještačkom rasom, koja će imati formu homo sapiensa, ali neće posjedovati prirodnu povezanost sa milionima godina dugom evolucijom čovječanstva.
Iako će raspad moderne civilizacije u toku daljnjih 20 - 50 godina naglo intenzivirati, izumiranje prirodne ljudske rase nije neizbježno. Paralelno sa bionizaciojom i psihonizacijom će među ljudima, koji svoj način života individualno usmjeravaju u skladu sa zakonitistima prirode i holističkom svjetonazoru, nastati nova orijentacija civilizacije. Zahvaljujući njihovu razumu i naporima, otpočet će nova kultura - KULTURA KREATIVE - gdje će se svi antagonistički društveni faktori integrirati i prevazići. Ovaj razvoj je već otpočeo i on će se intenzivirati do 2100 godine, kada polarna zvijezda zauzme položaj direktno iznad sjevernog pola. U toku posljednjih milenija, proroci i vizionari kao Budha, Konfucius, Laotse, Abraham, Muhamed, Isus, Nostradamus, Swedenburg i drugi su pripremali i usmjeravali čovječanstvo za ovo nadolazeće doba.
Najizraženije obilježje našeg cjelokupnog društva su krize. Danas smo, globalno, suočeni sa krizom radnog tržišta (nezaposlenosti), energetskom krizom, krizom medicinske i socijalne opskrbe, zdravstvenom krizom, zagađenjem životne sredine i njenih posljedica, epidemijama i pandemijama, nesagledivim porastom nasilja; kriminala i terorizma, globalno ekonomskom krizom, biološkom i mentalnom degradacijom čovječanstva, prorodnim i ekološkim katastrofama, krizom nacionalnih i supranacionalnih institucija te krizom kriznog managementa. Sve ovo su samo facete jednog te istog problema koji u suštini proizlazi iz krize naše svijesti koja se temelji na predpostavkama i pojmovima jedne prevaziđene slike svijeta, naime mehanicističke slike svijeta. I tu sliku pokušavamo primijeniti na stvarnost koja se više ne može vrjednovati na osnovu takvih predpostavki i pojmova. Ova mehanicistička slika svijeta začeta je početkom 17 stoljeća, a udaranje temelja ovoj paradigmi započeo je Francis Bacon. Spoznajnu teoriju starih Grka, koja je bila usmjerena ka postavljanju metafizičkog "Zašto", nastojao je da preuredi tako da bi spoznajna teorija morala postavljati pitanje "Kako".
Moderna empirijska nauka, koja se zasniva na hipotezi, eksperimentu i iskustvu, dakle, spoznaja mora biti i eksplicitno potvrđena, odnosno dokazana, začeta je upravo u ovom "Kako"? Međutim, sa "kako", tj. sa induktivnim učenjem, nemoguće je spoznati fiziosferu (materijalnu manifestaciju), biosferu (život - individualna živa bića) i noosferu (duhovni svijet) kao jedinstvenu nauku bivstva. Od Platona i Aristotela pa do utemeljenja mehanicističkog svjetonazora, vrijedilo je to, da ova tri domena; fiziosfera, biosfera i noosfera, ili, materijalna manifestacija, individualna živa bića i duhovni svijet zajedno, to jest, kao jedan kontinuum sa međusobno naizmjeničnim odnosom, je manifestacija Svevišnjeg, koja sačinjava ogroman lanac, koji se, bez prekida, proteže od materije preko živih bića do duhovnog svijeta. Ali, pobjedom moderne nauke, za koju se posebno mogu vezati naučnici Kopernikus, Kepler, Galileo, Bacon, Newton, Kelvin i Clasius, zatran je ovaj jedinstveni i holistički svjetonazor, i to, bez sumnje, na način koji ovi predhodnici nisu mogli predvidjeti.
Posljedica mehanicističkog svjetonazora je, kako se ispostavilo, otuđenost čovjeka od svog stvarnog identiteta i od prirode, s kojom su ljudi živjeli u potpunom skladu poštujući njene zakonitosti jer su u njoj prepoznavali savršeni živi mehanizam. Tek u otuđenju od prirode, ili, "vladanjem nad prirodom", predhodnici i sljedbenici mehanicističkog nazora su mogli zadovoljiti svoje materijalističke i hedonističke potrebe. Stoga, nije čudo da je Darvinova teorija o porijeklu vrsta nastala upravo u dobu kada je mehanicistički svjetonazor prodro duboko u poimanje svijeta, jer je u tom učenju našla plodno tlo. Međutim, početnik zatiranja holističkog svjetonazora u kontinuitetu međusobno uvjetovanih i uzročnih odnosa; materijalna manifestacija - živa bića - duhovni svijet, i preteča mehanicističkog svjetonazora su u suštini rimokatolička i bizantijska crkva.
Tragovi ranokršćanskih zajednica do 4 stoljeća u Palestini, Bizantu, Grčkoj i Aleksandriji ukazuju na jedno sasvim drugačije poimanje odnosa prirode - živih bića - duhovnog svijeta, nego što ga danas crkva zastupa.Ove zajednice su svoja saznanja o učenju Isusa crpile direktno iz tada dostupnih spisa. Ovi brojni ranokršćanski spisi su od zapadnog kršćanstva, sa centrom u Rimu ignorirani i odbačeni usljed nesposobnosti da se to učenje u svojoj čistoj formi slijedi s jedne, i usljed političkih i vladavinskih interesa s druge strane. Kršćani koji su se iselili u Rim, pokazali su spremnost za kompromise sa dekadentnim rimskim načinom života, da bi izbjegli progonstva i dodvorili se tadašnjoj vlasti. Time su zadobili naklonost imperatora Konstantina (285 - 337) koji je i sam primio kršćanstvo i uskoro ga, kao pobornik hedonističkog svjetonazora, u iskrivljenoj, tzv. rimskoj formi sproveo kao jedinu religiju među građanima teritorija njegove vladavine. Godine 325 Konstantin je sazvao Koncil od Nicee, na kojem su odabrani učenjaci, tzv. correctoresi, koji su bili zaduženi da brojne ranokršćanske dokumente i spise o životu i učenju Isusa sortiraju i korigiraju. Sa krajnjom preciznošću ovi korektori su prema uputama Konstantina iz spisa izbacivali sve što se beskompromisno suprostavljalo hedonističkom načinu života, a posebno upute o abstinenciji od alkohola, opojnih sredstava, jedenja mesa i posljedica tome, ubijanje životinja te seksualna iživljavanja. (Maniheistička stremljenja; patareni, bogumili, katari su svojim načinom života slijedili autentično učenje Isusa i svjedočili o iskrivljenosti crkvenih kanona). Nakon pola stoljeće je jedan višestruko prerađeni izbor tekstova od pape Damasusa priznat kao "Novi Zavjet".
Kršćani, koji se nisu pokorili novim crkvenim odredbama već i dalje se usmjeravali prema Isusovom učenju bili su od strane crkve nemilosrdno proganjani. Prema nekim izvještajima, Konstantin je ove "otpadnike" kažnjavao, prema tadašnjem rimskom običaju, salijevanjem vrelog tečnog olova u usta. Ovakvu politiku "raščišćavanja" sa "odpadnicima", sektama, hereticima, rimska crkva je nastavila sprovoditi još stotinama godina. Sljedbenici Aristotelovog, Platonovog, Isusovog i Sokratesovog holističkog svjetonazora nisu mogli u ovo mračno doba unijeti više svjetla jer su sagarani na lomačama inkvizicije. Dakle, mada paradigma mehanicističkog svjetonazora i Darvinova teorija o "porijeklu vrsta" u potpunosti negiraju imanentnost Boga, oni sa stavovima crkve imaju više zajedničkog nego što joj proturječe, jer i jedan i drugi svjetonazor za krajnji cilj ima materijalna uživanja, prestiž, vlast i moć. Stoga danas, kada društvo, suočeno sa nepremostivim krizama i cjelokupnom degradacijom (ekološkom, biološkom, moralnom), postepeno uviđa da je izlaz primjenjivanje univerzalnih vrijednosti kroz respilitualizaciju društva, crkva stoji bespomoćna i u cilju opravdanja svoje egzistencije povlađuje bezbožnim vođama, kraljevima hedonizma sankcionirajući njihova pravila i zakone pozivanjem na dogme koje je sama postavila.
Kada govori o degradaciji čovječanstva, japanski naučnik Mičio Kuši, na izvjestan način predstavlja genezu degradacije kroz historijsku retrospektivu i sve sfere društva, kroz spiralu historije koja se prema yin-yang principu (centrifugalno i centripetalno), sada kreće centripetalno (yang). Tako, što se spirala više sužava, odnosno približava centru ili nultnoj tačci, to su istorijski događaji, a time i pad morala i nivoa svijesti, sve intenzivniji. Prvi period ove spirale se kreće od 3000 prije Kristusa do 400 poslije Kristusa i obuhvata početke historijeske civilizacije (civilizacija koju poznaje današnja pisana historija); reforme starih društava Egipta i Babilona, ekspanzija Kine, uspon Indije, trgovina i kulturna razmjena Grčke, te Pax Romana. Drugi period spirale počinje od 400 do 1500 godine i obuhvata; pokret rasa, kraljevstva određenih rasa, širenje kršćanstva, budizma i islama, mongolska invazija, križarski ratovi, istraživanja novog svijeta i raspad kršćanstva. Treći period traje od 1500 do 1900 godine i obuhvata renesansu, religiozne reforme, doba kolonijalizma, monarhija, industrijskih revolucija i modernu nauku. Četvrti period traje od 1900 do 1980 i krakterišu ga historijski pojmovi; demokratija, imperijalizam, socijalizam, svjetski ratovi, era svemirskih putovanja te početak degradacije fiziosfere (ekološke katastrofe), biosfere (zdravstvo) i noosfere (mentalno i duhovno stanje).
O najnovijoj prošlosti, od 1900 do 1980, obuhvaćene u četvrtom krugu spirale, Kuši, između ostalog navodi: "Sve učestaliji društveni, ekonomski, politički i ideološki konflikti doveli su do svjetskih ratova, rasne borbe, oružanih konflikta između pripadnika različitih religija, sve intenzivnijeg zagađenja životne sredine, do nepopravljivih odšteta obradivog zemljišta, mora, rijeka i atmosfere. Pred kraj ovog perioda uočljiva je rasprostranjenost raka, srčanih bolesti i drugih degenerativnih oboljenja, raspad duhovnih i spiritualnih vrijednosti kao i opće pogoršanje tjelesnog, mentalnog i duhovnog stanja i vitalnosti ljudi".
Posljednji centripetalni kružni tok spirale počeo je 1980 i kako Kuši predviđa, trajat će do 2030 godine a nosi obilježje "biotehničkog doba", ili, potpune biološke degradacije. S obzirom da se Kušijeva predviđanja za ovaj period, tj. našu bližu budućnost, u mnogome poklapaju sa brojnim poznatim i manje poznatim proročanstvima, te sa predviđanjima modernih naučnika na osnovu sadašnjeg činjeničnog stanja, ono zaslužuje da se time pobliže upoznamo. Mičio Kuši: "Godine 1980 ušli smo u novo doba, doba posljednjih 50 godina prije nego spirala historije dosegne svoj centar. U toku ovog perioda doživjet ćemo najvišu tačku razvoja koji ugrožava opstanak čovječanstva. Jako rasprostranjena nuklearna tehnologija i atomsko oružje, ugroženost uzrokovana nuklearnim terorizmom, porast nuklearnog otpada, elektrosmog i elektromagnetska zračenja, sve veće nadmetanje na polju astronautike i slični srodni problemi koji su u vezi sa korištenjem atoma, već sad pobuđuju veliku zabrinutost. Paralelno sa ovim vanjskim opasnostima odvija se i unutarnja ugroženost opstanka čovječanstva. Iz godine u godinu sve je uočljivije da je ljudska rasa konfrontirana sa jednom do sada nepojmljivom krizom biološke degradacije uzrokovane konzumom denatuiranih životnih namirnica, zagađenom životnom sredinom i neprirodnim načinom života. Da bi sadašnje epidemiološko rasprostranjenje raka, srčanih bolesti, diabetisa, mentalnih bolesti, oboljenja imunog sistema, neplodnosti i čitav niz degenerativnih oboljenja držala pod kontrolom, moderna civilizacija se sve više koristi gen-tehnologijom i drugim vještačkim metodama koje bi na kraju mogle dovesti do gubitka naših fundamentalnih ljudskih osobina i ljudskog duha i dovesti do nastanke jedne vještačke rase".
Na jednom skoro održanom simpozijumu futurista u Bazelu (Švicarska), jedna grupa učesnika je nadolazeće vrijeme označila kao doba bionizacije, koje je otpočelo 1980 a trajat će do sljedećeg stoljeća. Prema predstavi ovih futurista, transplatacija vještačkih organa i žlijezda bi bila olako izvodiva i vještački dijelovi tijela bi stajali svima na raspolaganju. Silikon-chips je već priključen na ljudski nervni sistem da bi odstranio određene nervne smetnje. Daljnjim razvojem retornih trudnoća, vještačkog oplođenja i banki sperme, kontrola rađanja izmiče iz ruku roditelja i pojedinaca i raspad tradicionalnih obiteljskih zajednica će se i dalje intenzivirati. Industrijski radnici će se zamijeniti computerima i robotima čime će čovječanstvo pojačano zapasti u ovisnost automatizacije i vještačke inteligencije.
Sa pojačanom mehanizacijom ljudskog tijela je usko povezana i još obuhvatnija kontrola ljudske psihe. Upotrebom sredstava za smirenje, sedativa i drugih sintetičkih sredstava po školama, bolnicama i zatvorima ovaj proces je već u toku. Moguće je da će se u skoroj budućnosti upotrebljavati medicinska i sintetička sredstva koja će kontrolirati kolektivno raspoloženje, osjećaje i svijest i eventualno biti u stanju da programiraju osnovne ljudske vrijednosti kao ljubav, istinoljubivost i duhovne i duševne sadržaje. Drugi dio ovog perioda, psihonizacije ili ultrapsihonizacije će vjerovatno dostići vrhunac 2030 ili 2040 godine. Prema sadašnjem trendu, prirodna ljudska rasa kakvu je poznajemo će kolapsirati i biti smijenjena vještačkom rasom, koja će imati formu homo sapiensa, ali neće posjedovati prirodnu povezanost sa milionima godina dugom evolucijom čovječanstva.
Iako će raspad moderne civilizacije u toku daljnjih 20 - 50 godina naglo intenzivirati, izumiranje prirodne ljudske rase nije neizbježno. Paralelno sa bionizaciojom i psihonizacijom će među ljudima, koji svoj način života individualno usmjeravaju u skladu sa zakonitistima prirode i holističkom svjetonazoru, nastati nova orijentacija civilizacije. Zahvaljujući njihovu razumu i naporima, otpočet će nova kultura - KULTURA KREATIVE - gdje će se svi antagonistički društveni faktori integrirati i prevazići. Ovaj razvoj je već otpočeo i on će se intenzivirati do 2100 godine, kada polarna zvijezda zauzme položaj direktno iznad sjevernog pola. U toku posljednjih milenija, proroci i vizionari kao Budha, Konfucius, Laotse, Abraham, Muhamed, Isus, Nostradamus, Swedenburg i drugi su pripremali i usmjeravali čovječanstvo za ovo nadolazeće doba.
01.8.2011. MaxMinus magazin
 |
 |
| samira_begman...kultura_kreativa....pdf |
15.9.2011. DIOGEN pro kultura magazin
Karma-Nemesis-Justicija-Kismet-Proviđenje versus slobodna volja
Šta je u biti karma? Karma je zakon koji vlada manifestiranim svijetom. Ekzoterično gledano, karma doslovno znači "djelo", što konotira zakonitost uzroka i posljedica. Ezoterično, u dalekosežnom moralnom domenu, karma je nepogriješivi zakon pravde.
Kod svakog novog rađanja kozmosa, život iz statičnog stanja prelazi u dinamično, gdje se diferencira i kroz to diferenciranje nastaje manifestacija. Iz centralnog izvora života emaniraju novi centri iz kojih nastaje beskonačan broj daljnjih centara koji u toku evolucije i involucije stvaraju osnovu za uzroke djelovanja na, od svjesnih bića nastanjenim planetama. To kozmičko djelovanje je karma.
Osnovne karakteristike svake individue su identične sa planetarnom konstelacijom unutar koje je osoba došla na svijet. Ova planetarna konstelacija se često naziva i karmička karta jednog života. Ali, što je tješnja povezanost između smrtne refleksije "čovjek" i duhovnog prototipa Čovjek (Manu), to su vanjske karmičke vezanosti sve labavije i naredne inkarnacije sve subtilnije.
Iako determiniran nezaobilaznim posljedicama karme, čovjek ima slobodu odlučivanja. On ne može izbjeći životne okolnosti, ili životnu kartu koju mu je karma predodredila, ali on uvijek ima izbor između dva puta koji vode toj predodređenosti, unutar životne karte. Ako je stradanje neizbježan cilj predodređenosti, onda on tom cilju može ići svjesno noseći svoj križ na leđima ili kao dobrovoljni saputnik na putevima zla unutar kolektivne karme, jer su uvijek u pitanju eksterni i interni uvjeti koji utječu na izraz slobodne volje čovjeka. Ko vjeruje u karmu, taj vjeruje u predodređenost koju svaki čovjek, od rođenja do smrti, poput paukove mreže, niti po nit, čvor po čvor, svakim svojim djelom, svakim izražajem slobodne volje, oko sebe plete. Dakle, čovjek posjeduje slobodnu volju i sam odlučuje, da li će ka cilju svoje predodređenosti slijediti glas duhovnog prototipa Čovjeka ili djelovati po ustaljenim navikama.
Karma je jedan sinonim za proviđenje bez plana. Okultisti ne govore o zlu ili dobru samog proviđenja, ali s obzirom da mnogi karmu poimaju kao zlu sudbinu, oni uče da proviđenje dobre ljude štiti a loše kažnjava, i to, kroz sedam života ili tako dugo dok i najmanji atom koji je njegovim djelovanjem izbačen iz ravnoteže može nesmetano da ponovo egzistira u harmoniji. Jer jedini zakon karme je bezuvjetna harmonija, kako u materijalnom, tako i u duhovnom svijetu. Ovaj zakon je vječan i nepromjenjljiv. Karma, dakle, niti nagrađuje niti kažnjava, već mi sami sebe i nagrađujemo i kažnjavamo, shodno tome, da li djelujemo unutar zakona harmonije ili ga kršimo. Kada bi ljudi živjeli u jedinstvu i harmoniji, tad bi način funkcionisanja karme bio jasan. Kada bi bili u stanju da sve dovedemo u vezu sa pravim uzrokom, nestala bi naša ignorancija.
Ali, jedan dio ljudstva smatra providnost nečim mračnim i kompliciranim, drugi za slijepu determiniranost, treći, za puki slučaj, bez utjecaja bogova i demona. Kada bi mi mogli biti sigurni (kada bi to pouzdano znali), da nam naš susjed ne želi nikakvo zlo baš kao ni mi njemu, onda bi se tri četvrtine zla raspršilo poput balončića od sapunice. Kada niko nikog nebi povrijeđivao, ni emotivno ni fizički, ni misaono, onda karma nebi ni imala razloga da bude aktivna. Svojim djelovanjem mi svakodnevno stvaramo komplikacije u predodređenosti, u iluzornom ubjeđenju da samo savjesno izvršavamo svoje obaveze. A onda se nemoćni nađemo pred zagonetkom; zašto je život tako surov, zašto baš mene da snađe tako teška sudbina? Ali u biti, ne postoji slučaj, ni nesreća, ni nepravda koja nije prouzrokovana našim sopstvenim djelima, bilo u ovom ili u prošlim životima. Povrijedimo li zakon harmonije, moramo računati s tim da ćemo se naći u haosu.
Karma je, dakle, dinamično dejstvo uzroka koje se našim djelima pokreće u aktivnost. To je jedan zakon okultne dinamike koji na spiritualnom i astralnom polju iz oslobođene količine energije stvara daleko složenije i dalekosežnije rezultate nego ista količina koja se oslobađa u fizičkom, egzistencijalnom polju. Ova situacija će trajati sve dok se u potpunosti razvije spiritualna sposobnost intuicije. A to će se desiti tek kada počnemo djelovati iz unutarnje, spiritualne motivacije umjesto što stalno reagujemo na vanjske impulse koji proizlaze iz fizičkih čula grubog, samoživog i sebičnog tijela. To tada je zakon harmonije kojem karma služi jedini istinski altruizam. Kada bi se samo jedan jedini negativni uzrok potisnuo, onda bi se potisnula ne samo jedna, već čitav niz posljedica. Pa čak ako i nije moguće izbjeći da se narodi i nacije međusobno istrebljuju, i sam pokušaj pojedinca da prodre u tajne proviđenja, da shvati zakonitost karme, odvratit će ga od toga da stvara još više uzroka u svijetu koji je već preplavljen posljedicama zlih uzroka. Kada shvatimo da je karma činjenica, shvatit ćemo da smo sami sebi i spasioc i dželat.
Mada ne u potpunosti i ne uvijek pod istim imenom, ali zakonitost karme sve više prodire u svijest čovječanstva. U svim relacijama, u nauci, medicini, društveno političkim, historijskim, socijalnim i kulturološkim odnosima se polazi od ključnog pitanja "zašto", dakle od uzroka, što je čovječanstvo u posljednjih stotinu godina dovelo do, u odnosu na više hiljada godina ranije, nepojmljivog napredka. Pojmovi genetika i životna sredina su također jedan pokušaj da se razjasni zakonitist uzroka i posljedica. Švicarski sociolog i filozof, Jean Gebser, u svom djelu "Ursprung und Gegenwart" (Postanak i sadašnjost) navodi: "Postoji samo jedan pokazatelj da li je neka osoba dosegla novu svijest ili ne: Ko je postao sposoban da za nesreću, bolest i patnje ne traži uzroke kod drugih, niti u datim okolnosti ili slučaju, već prije svega, razloge ili krivicu u cjelovitosti traži kod sebe samog, taj je također u stanju da sagleda i cio svijet i sve njegove strukture. Ko to nije sposoban, bit će sam od, u njemu prevladavajuće strukture ili nagonski, ili afektno ili izraženom voljom silovan i onda će pokušati kompenzacijom (ili osvećujući se) da siluje svijet. Izreka, da je eho identičan zovu je bez sumnje tačna. Tako je sve, šta nam se dešava, samo odgovor i eho onog šta i kakvi smo sami. I jedan cjelovit odgovor će nam se oglasiti samo ako se u sebi približimo u cjelovitosti".
Mi si ne možemo zamisliti kako izgleda naša galaksija sa svojih tri stotine miliona zvijezda, niti kako je sagrađen jedan proton ili jedan quark. Naši mozgovi nisu konstruisani da spoznaju cjelokupnu stvarnost niti da stvori neku predstavu o tome. Mi poimamo samo zakonitosti života koji se odnose na preživljavanje. Postepeno smo uvidjeli da postoje zakoni koji sve održavaju i reguliraju, kao npr. zakon karme, predstavljen u formi boginje Justicije sa povezanim očima i vagom u ruci. Ona simbolizira savršeni zakon. Sa povezanim očima, ona ne gleda ko je šta prouzrokovao, već neprikosnoveno služi da se vaga izravna. Svjesni ili nesvjesni toga da smo u potpunosti podređeni tom zakonu, mi pokušavamo otkriti smisao života, plan i cilj. Ako u svemu tome prepoznajemo neku više instancu, duh koji sve prožima i održava, onda je ta spoznaja sigurno promakla mozgovima naučnika i filozofa nedavne prošlosti. Oni su otkrili materiju i njene zakonitosti i potpali materijalizmu. Istraživali su, prema primjeru Descartesa i Bacona, zakonitosti tzv. "mrtve materije", lišene duha i primjenjivali ih kao tehniku kontrole nad svijetom. Naši univerziteti i visoke škole i danas služe kao svetišta ateističkog materijalizma.
Ali, vrijeme se mijenja. Teorija relativiteta i quantna mehanika su pobili čisto mehanicistički nazor svijeta. H.P.Blavatsky je otvorila prozor istočnjačkoj filozofiji i stvorila prostor u razmišljanju za druge pojmove. C.G.Jung je naučno postavio teoriju sinhronizacije, Rudolf Steiner i Max Heindel su postavili razumijevanje o čovjeku na relacijama psiha - soma, a ne samo anatomskim relacijama. Razvilo se razumijevanje za nove mogućnosti, zakonitosti reinkarnacije i karme. Otvorila se mogućnost za razvoj jedne nove kulture - KULTURE KREATIVE.
Karma-Nemesis-Justicija-Kismet-Proviđenje versus slobodna volja
Šta je u biti karma? Karma je zakon koji vlada manifestiranim svijetom. Ekzoterično gledano, karma doslovno znači "djelo", što konotira zakonitost uzroka i posljedica. Ezoterično, u dalekosežnom moralnom domenu, karma je nepogriješivi zakon pravde.
Kod svakog novog rađanja kozmosa, život iz statičnog stanja prelazi u dinamično, gdje se diferencira i kroz to diferenciranje nastaje manifestacija. Iz centralnog izvora života emaniraju novi centri iz kojih nastaje beskonačan broj daljnjih centara koji u toku evolucije i involucije stvaraju osnovu za uzroke djelovanja na, od svjesnih bića nastanjenim planetama. To kozmičko djelovanje je karma.
Osnovne karakteristike svake individue su identične sa planetarnom konstelacijom unutar koje je osoba došla na svijet. Ova planetarna konstelacija se često naziva i karmička karta jednog života. Ali, što je tješnja povezanost između smrtne refleksije "čovjek" i duhovnog prototipa Čovjek (Manu), to su vanjske karmičke vezanosti sve labavije i naredne inkarnacije sve subtilnije.
Iako determiniran nezaobilaznim posljedicama karme, čovjek ima slobodu odlučivanja. On ne može izbjeći životne okolnosti, ili životnu kartu koju mu je karma predodredila, ali on uvijek ima izbor između dva puta koji vode toj predodređenosti, unutar životne karte. Ako je stradanje neizbježan cilj predodređenosti, onda on tom cilju može ići svjesno noseći svoj križ na leđima ili kao dobrovoljni saputnik na putevima zla unutar kolektivne karme, jer su uvijek u pitanju eksterni i interni uvjeti koji utječu na izraz slobodne volje čovjeka. Ko vjeruje u karmu, taj vjeruje u predodređenost koju svaki čovjek, od rođenja do smrti, poput paukove mreže, niti po nit, čvor po čvor, svakim svojim djelom, svakim izražajem slobodne volje, oko sebe plete. Dakle, čovjek posjeduje slobodnu volju i sam odlučuje, da li će ka cilju svoje predodređenosti slijediti glas duhovnog prototipa Čovjeka ili djelovati po ustaljenim navikama.
Karma je jedan sinonim za proviđenje bez plana. Okultisti ne govore o zlu ili dobru samog proviđenja, ali s obzirom da mnogi karmu poimaju kao zlu sudbinu, oni uče da proviđenje dobre ljude štiti a loše kažnjava, i to, kroz sedam života ili tako dugo dok i najmanji atom koji je njegovim djelovanjem izbačen iz ravnoteže može nesmetano da ponovo egzistira u harmoniji. Jer jedini zakon karme je bezuvjetna harmonija, kako u materijalnom, tako i u duhovnom svijetu. Ovaj zakon je vječan i nepromjenjljiv. Karma, dakle, niti nagrađuje niti kažnjava, već mi sami sebe i nagrađujemo i kažnjavamo, shodno tome, da li djelujemo unutar zakona harmonije ili ga kršimo. Kada bi ljudi živjeli u jedinstvu i harmoniji, tad bi način funkcionisanja karme bio jasan. Kada bi bili u stanju da sve dovedemo u vezu sa pravim uzrokom, nestala bi naša ignorancija.
Ali, jedan dio ljudstva smatra providnost nečim mračnim i kompliciranim, drugi za slijepu determiniranost, treći, za puki slučaj, bez utjecaja bogova i demona. Kada bi mi mogli biti sigurni (kada bi to pouzdano znali), da nam naš susjed ne želi nikakvo zlo baš kao ni mi njemu, onda bi se tri četvrtine zla raspršilo poput balončića od sapunice. Kada niko nikog nebi povrijeđivao, ni emotivno ni fizički, ni misaono, onda karma nebi ni imala razloga da bude aktivna. Svojim djelovanjem mi svakodnevno stvaramo komplikacije u predodređenosti, u iluzornom ubjeđenju da samo savjesno izvršavamo svoje obaveze. A onda se nemoćni nađemo pred zagonetkom; zašto je život tako surov, zašto baš mene da snađe tako teška sudbina? Ali u biti, ne postoji slučaj, ni nesreća, ni nepravda koja nije prouzrokovana našim sopstvenim djelima, bilo u ovom ili u prošlim životima. Povrijedimo li zakon harmonije, moramo računati s tim da ćemo se naći u haosu.
Karma je, dakle, dinamično dejstvo uzroka koje se našim djelima pokreće u aktivnost. To je jedan zakon okultne dinamike koji na spiritualnom i astralnom polju iz oslobođene količine energije stvara daleko složenije i dalekosežnije rezultate nego ista količina koja se oslobađa u fizičkom, egzistencijalnom polju. Ova situacija će trajati sve dok se u potpunosti razvije spiritualna sposobnost intuicije. A to će se desiti tek kada počnemo djelovati iz unutarnje, spiritualne motivacije umjesto što stalno reagujemo na vanjske impulse koji proizlaze iz fizičkih čula grubog, samoživog i sebičnog tijela. To tada je zakon harmonije kojem karma služi jedini istinski altruizam. Kada bi se samo jedan jedini negativni uzrok potisnuo, onda bi se potisnula ne samo jedna, već čitav niz posljedica. Pa čak ako i nije moguće izbjeći da se narodi i nacije međusobno istrebljuju, i sam pokušaj pojedinca da prodre u tajne proviđenja, da shvati zakonitost karme, odvratit će ga od toga da stvara još više uzroka u svijetu koji je već preplavljen posljedicama zlih uzroka. Kada shvatimo da je karma činjenica, shvatit ćemo da smo sami sebi i spasioc i dželat.
Mada ne u potpunosti i ne uvijek pod istim imenom, ali zakonitost karme sve više prodire u svijest čovječanstva. U svim relacijama, u nauci, medicini, društveno političkim, historijskim, socijalnim i kulturološkim odnosima se polazi od ključnog pitanja "zašto", dakle od uzroka, što je čovječanstvo u posljednjih stotinu godina dovelo do, u odnosu na više hiljada godina ranije, nepojmljivog napredka. Pojmovi genetika i životna sredina su također jedan pokušaj da se razjasni zakonitist uzroka i posljedica. Švicarski sociolog i filozof, Jean Gebser, u svom djelu "Ursprung und Gegenwart" (Postanak i sadašnjost) navodi: "Postoji samo jedan pokazatelj da li je neka osoba dosegla novu svijest ili ne: Ko je postao sposoban da za nesreću, bolest i patnje ne traži uzroke kod drugih, niti u datim okolnosti ili slučaju, već prije svega, razloge ili krivicu u cjelovitosti traži kod sebe samog, taj je također u stanju da sagleda i cio svijet i sve njegove strukture. Ko to nije sposoban, bit će sam od, u njemu prevladavajuće strukture ili nagonski, ili afektno ili izraženom voljom silovan i onda će pokušati kompenzacijom (ili osvećujući se) da siluje svijet. Izreka, da je eho identičan zovu je bez sumnje tačna. Tako je sve, šta nam se dešava, samo odgovor i eho onog šta i kakvi smo sami. I jedan cjelovit odgovor će nam se oglasiti samo ako se u sebi približimo u cjelovitosti".
Mi si ne možemo zamisliti kako izgleda naša galaksija sa svojih tri stotine miliona zvijezda, niti kako je sagrađen jedan proton ili jedan quark. Naši mozgovi nisu konstruisani da spoznaju cjelokupnu stvarnost niti da stvori neku predstavu o tome. Mi poimamo samo zakonitosti života koji se odnose na preživljavanje. Postepeno smo uvidjeli da postoje zakoni koji sve održavaju i reguliraju, kao npr. zakon karme, predstavljen u formi boginje Justicije sa povezanim očima i vagom u ruci. Ona simbolizira savršeni zakon. Sa povezanim očima, ona ne gleda ko je šta prouzrokovao, već neprikosnoveno služi da se vaga izravna. Svjesni ili nesvjesni toga da smo u potpunosti podređeni tom zakonu, mi pokušavamo otkriti smisao života, plan i cilj. Ako u svemu tome prepoznajemo neku više instancu, duh koji sve prožima i održava, onda je ta spoznaja sigurno promakla mozgovima naučnika i filozofa nedavne prošlosti. Oni su otkrili materiju i njene zakonitosti i potpali materijalizmu. Istraživali su, prema primjeru Descartesa i Bacona, zakonitosti tzv. "mrtve materije", lišene duha i primjenjivali ih kao tehniku kontrole nad svijetom. Naši univerziteti i visoke škole i danas služe kao svetišta ateističkog materijalizma.
Ali, vrijeme se mijenja. Teorija relativiteta i quantna mehanika su pobili čisto mehanicistički nazor svijeta. H.P.Blavatsky je otvorila prozor istočnjačkoj filozofiji i stvorila prostor u razmišljanju za druge pojmove. C.G.Jung je naučno postavio teoriju sinhronizacije, Rudolf Steiner i Max Heindel su postavili razumijevanje o čovjeku na relacijama psiha - soma, a ne samo anatomskim relacijama. Razvilo se razumijevanje za nove mogućnosti, zakonitosti reinkarnacije i karme. Otvorila se mogućnost za razvoj jedne nove kulture - KULTURE KREATIVE.
02.9.2011. MaxMinus magazin
| samira_begman...kultura_kreativa.pdf |
15.10.2011. DIOGEN pro kultura magazin
Teorije zavjere
„Teorije zavjere ne postoje, ali što djeluju...djeluju!"
Sabahudin Hadžialić
Kompleksne društvene, političke i ekonomske promjene stvaraju kod brojnih ljudi političko-ekonomsku nesigurnost. U ovakvim promjenama jedna čak arhetipska misaona figura u kolektivnoj nesigurnosti nalazi plodno tlo; teorije zavjere. Motiv teorije zavjere etablirao se kao jedna narativna mustra a internet je mutirao u popularno mjesto sakupljanja za geografski raštrkane pobornike bizarnih sistema vjerovanja i izopačenih teorija. Glavni subjekti propagirane teorije jedne monolitne svjetske zavjere su, u brojnim varijacijama i različitim kombinacijama: tajne službe, slobodni zidari, Židovi, jezuiti, vanzemaljci, Ujedinjene nacije, katolička crkva, porodica Windzor, templari, bankari, industrijalci i, već odavno sa scene nestali iluminati. Mustra teorije zavjere je jednostavna: već stotinama godina, a možda čak i od postanka čovječanstva, diabolički moćnici nastoje svim sredstvima uspostaviti jednu svjetsku diktaturu i porobiti čovječanstvo. Teoretičar zavjere poznaje uzroke svjetske mizere, on zna kome je u interesu ekološko uništavanje životne sredine, ko plaća političare i ko je odgovoran za mizeru njegovog ličnog života i nesretno djetinjstvo. On jednostavno zna sve, za njega ne postoje slučajnosti niti neobjašnjivi fenomeni, već iza svega stoji jedan smišljeni sistem.
Najgore u svemu ovome je to da zavjere zaista postoje i da se brojna povlačenja konaca moćnika odvija u tajnosti, iza zavjesa. Nasuprot fantastičnim, počesto i luđačkim predstavama jedne sveobuhvatne zavjere, stoje zaista i realna zbivanja zavjere, od haremske zavjere Ramsesa trećeg, preko ubitstva Cezara do brojnih atentata, vojnih pučeva i političkih i ekonomskih komplota našeg doba. I gdje god nedostaje u potpunosti razvjetljenje i razjašnjenje pozadine tih realnih zavjera, teoretičari svjetske zavjere se napajaju na tim tamnim mrljama poput parazita i kreiraju svjetske formule iracionalnosti.
Duhovno blago teorija zavjere je za totalitarnu vlast nacionalsocijalizma u Njemačkoj bilo je bitan instrument ideologije i propagande. Hitler je uspostavio diktaturu vlasti na deklariranom cilju, "borba protiv brojnih komplota usmjerenih protiv njemačkog - arijskog naroda". Mada su iza akcija tih komplota stajali upravo NSDAP, kao, napad na Reichstag, ili, napad na njemačku radiostanicu u Poljskoj, što je i bio povod za okupaciju Poljske. Zatim, NSDAP je svjetsku zavjeru Židova deklarirala kao najveći problem "arijske Nacije". Ovi su zastupali i širili liberalizam i demokratiju isključivo sa jednim ciljem, da bi iza kulisa manipulirali i ponizili njemački narod. U jednoj raspravi o teorijama zavjere nacionalsocijalista, njemački historičar Johannes Rogalla von Bieberstein je reako da "ideja o komplotu" služi jednoj racionliziranoj funkciji da za sve egzistencijalne strahove prouzrokovane društvenim promjenama koja će ponuditi jedno jednostavno i opipljivo objašnjenje. "Ta funkcija je proiziša iz jedne interesne, a time i iracionalne strukture razmišjanja. Time teorije zavjere proističe iz potrebe redukcije kompleksnog realiteta - i zbog svojeg jednoumlja - da poprimi funciju opasne orijentacije" (citat Rogalla von Bieberstein). Prema Rogalli, kod teorija zavjere nacionalsocijalista se radi o svrsihodnom ideološkom oružju - definiranje a time i uništenje neprijetelja.
Historijat teorija zavjere ukazuje da njihove ustaljene mustre "rasvjetljenja" ni u kojem slučaju ne teže jednom objektivnom vrednovanju i rasvjetljenju historijskih procesa, već naprotiv, ciljaju ka konkretnim društveno - političkim raspoloženjima. Njihova uloga dakle nije razjašnjavanje historijaskih događaja, već u smislu njihovih apologeta i opravdavanjem drastičnih mjera da sama bude čimbenik. One se pri tom služe ciljanoj manipulaciji emocija ionako nesigurnih ljudi, tim što uzroke njihove nesigurnosti i strahova racionalizirano reducira na subjekt "neprijatelj". Ove popularne, konspirativne teorije briljiraju jednim diletantskim odnosom sa historijom i funkcionalnom argumentacijom koja se ističe anonimnošću subjekata i sugestivnim formulacijama.
Američki dnevni list Detroit Free Press je na osnovu ankete građana Amerike došao do zaključka da oni ne vjeruju u komplote US vlade i UNOa koje propagira američka politička desnica. Ako pažljivo promatramo utjecaj teorija zavjere, ustanovit ćemo da on nije samo narativni izražaj "lunatic fringe". Taj utjecaj je izražaj jednog bijega u iracionalno pri suočenju problematike faze ekonomsko-socijalno-političke tranzicije jednog društva. Jer teorije zavjere imaju daleko veći značaj na području Balkana i bliskog istoka (arapskog svijeta) nego na zapadu.
U nastojanju objektivne analize problematike teorija zavjere uviđam da je nemoguće ove pobiti. One su samoimunizirane. Kritičari ovih teorija se odmah šubladiziraju, osumnjiče da su sami upleteni u neku zavjeru. Ako bi u ovoj iracionalnoj (samo)manipulaciji uma tražili nešto pozitivno, možemo ustanoviti jedino, da je prisustvo paranoje u globalnom protoku informacija zadobilo formu dobre zabave. Brojni režiseri i autori su u ovom trendu masovnog ludila prepoznali plodno tlo i sadržajem svojih filmova, knjiga i rasprava pune svoje džepove.
Jedan od najeklatantnijih primjera novijeg vremena je svakako roman Dan Browna "Sakrileg - Da Vincijev cod", a potom i filmovi. Brown, u svojevoljnom tumačenju arhitekture, slikarstva, historije i biblije razvija fantastičnu teoriju zavjere kršćanske crkve kojom razotkriva 2000 godina pomno skrivanu tajnu i na taj način veže za svoje ideje mase željne senzacionalizma ali i olakih otkrovljenja. Između ostalog, svoju teoriju temelji i na proizvoljnom tumačenju simbolike Da Vincijeve slike "Tajna večera":
"Umjetnik Leonardo Da Vinci slika Posljednju večeru, umjetničko djelo na kojem prikazuje Isusa na njegovoj zadnjoj večeri u životu. Interesantno je da se na stolu uopće ne nalazi pehar (Sveti Gral), nego svako za stolom ima svoju čašu. Biblija tvrdi da se za stolom nalazi Isus sa dvanaest apostola, mada je Da Vinči naslikao Isusa, 11 apostola i Mariju Magdalenu koja sjedi Isusu sa njegove desne strane i dodiruju se kukovima. Interesantno je, da ako njih dvoje zamjene mjesta, izgleda kao da su naslonjeni jedno na drugo. Sljedeći važan detalj je ruka apostola Petra koja se nalazi ispod Magdaleninog vrata i kojom kao da joj prijeti. I posljednji detalj je nečija ruka koja drži nož, mada se ne zna čija je to ruka".
Ova slika Da Vincija, koja je u cijelom svijetu poznata, sadrži duboku simboliku i stoga u njoj jest pohranjen jedan kod kojeg će upućeni savim drugačije protumačiti nego je to populistički učinio Brown. Leonardo Da Vinchi na ovoj slici nije predstavio pojedinačne osobe, već čitavo čovječanstvo i stoga su pojedinačni likovi na ovoj slici arhetipski likovi. Dvanaest likova okupljenih oko Isusa su predstavnici zodijaka koji se grupiraju oko Sunca Isusa. Prema tome, na ovoj slici susrećemo simbole zodiaka u uobičajenom redosljedu. Imena pojedinih Apostola na ovoj slici poznata su nam od samog Da Vincija. Njegov učenik, Francesco Melsi koji je u crkvi Ponte Capriasca kod Lugana (Švicarska) naslikao kopiju Leonardove posljednje večeri, je ispod svakog pojedinog lika naveo ime Apostola.
Likovi su grupirani u četiri grupe po tri lika, analogno ćetiri godišnja doba. Promatrajući s desna na lijevo, prvo se susrećemo s grupom koja simbolizira proljeće i znakove: ovan, bik i blizanac. Simon - ovan, sjedi na čelu stola, njegove oštre crte lica asociraju na ovna. Pored njega Tadeus - bik. U astrologiji svaki pojedini znak vlada nad određenim dijlom tijela (prisjetimo se da Da Vinči nije bio samo izvrstan umjetnik, već je izučavao i fiziku, astronomiju, astrologiju i anatomiju). Bik je predodređen vratu i ramenima. To očigledno demonstriraju širok vrat i ramena Tadeusa. Na kraju prve grupe sjedi Matija, blizanac, čija glava je okrenuta na desno, a ruke pokazuju na lijevu stranu, što je karakteristično za blizanca, dok su mu ruke (djela) na jednoj strani, glava (misli) na sasvim drugoj. Druga grupa simbolizira ljeto; rak, lav, djevica. Filip - rak, i načinom kako je ruke uobličio, i time što ih je stavio na prsa, dio tijela podređen znaku rak, oponaša raka. Jakob, lav, raširio je ruke (kraljevska gesta) i oslobodio srce, predodređeno znaku lava. Tomo (nevjerni) je čovjek od razuma, on u sve sumnja dok se ne uvjeri - tipična karakteristika djevice.
Lijevo od Isusa je grupa jesen; vaga, škorpion i strijelac. Ivan - vaga, je u nastojanju za ravnotežom, i zato sjedi između Isusa i Jude. Novi zavjet svjedoči da je naprasiti "sin groma" Ivan potao Apostol Ljubavi, čime je izbalansirao suprotnosti u sebi.
Pored Ivana je Juda, škorpion, što simbolizira vrećica sa zlatnicima pored njega. Prema legendi, škorpion u bezizlaznim situacijama naginje samoumorstvu, jedna analogija suicidnoj prirodi Jude. Između likova Jude i Ivana progurao se Petar, koji na ovoj slici simbolizira strijelca. I on je, kao i Juda, izdao Isusa, ali je uspio da se poslije tog pada izdigne, i zato mu je Isus povjerio "ključeve", jer poznaje i uspon i pad, kao u legendi i Kentaur (strijelac), pola životinja (pad) a pola čovjak (uspon).
I na kraju četvrta grupa, koja simboliše zimu; divokoza, vodenjak i ribe. Andrija, koji simbolizira divokozu, drži ruke u visini prsa, baš kao i njegov opozicioni znak rak, samo što su njegove ruke dlanovima okrenute prema vani. Karakteristika za divokozu je da, čega god se prihvati u ruke, to dosljedno sprovede do kraja. Pored Andrije sjedi Jakob, simbol vodenjaka. Njegova ruka počiva na ramenu Petra, čime demonstrira vezanost i partnerstvo s drugima, karakteristika ovog znaka. I na kraju Bartolomej, koji simbolizira ribe. Ribama su predodređena stopala. Stoga je Bartolomej jedini Apostol čija stopala su jasno izražena.
Pet najokorijelijih teorija zavjere
(preuzeto sa web stranice 24sata.info)
1. Barack Obama je musliman
Barack Obama zapravo je musliman i nije rođen u Sjedinjenim Američkim Državama! Uprkos mnogobrojnim dokazima da pripada kršćanskoj crkvi, činjenici da posjeduje izvod iz matične knjige rođenih u kojem piše da je svijet ugledao na Havajima i tekst iz lokalnih novina koji piše o njegovu rođenju, američki predsjednik Barack Obama od trenutka kada je počeo razmišljati o tome da se kandiduje za predsjednika najveće svjetske sile na meti je teorija zavjere. Te teorije tvrde da je rođen u Keniji, odakle mu je otac, ili u Indoneziji, odakle mu je očuh, te da u tajnosti praktikuje islam. Ta je teorija tako čvrsta da je u anketama 48 posto Amerikanaca reklo da nisu sigurni je li predsjednik kršćanin, a 11 posto njih uvjereno je da je musliman. Mnogi mediji, pa i Lou Dobbs, voditelj jedne emisije na CNN-u, pozivaju predsjednika da javnosti pokaže svoj rodni list i tako dokaže da je Amerikanac. Istina je da je Obama kršćanin, iako su neki članovi njegove porodice muslimani, i da je rođen 4. avgusta 1961. godine u Honoluluu na Havajima.
2. Politička elita stvara svjetsku vladu
Novi svjetski poredak teorija je zavjere s tezom da postoji transnacionalna politička elita koja tajno planira uspostavu svjetske vlade. Iako postoje teorije da masoni ili iluminati tajno kontrolišu svjetske vlade, globalizacija nudi novu verziju. Zagovornici te teorije vjeruju da svijet ide prema formiranju tajne globalne vlade ili da ona već postoji, ali da mi to ne znamo. Tako je razrađena priča da se tajne političke elite koriste Svjetskim ekonomskim forumom u Davosu i sličnim skupovima da bi upravljale svjetskim događajima. Nude se i teze koje neke međunarodne zakone i procese udruživanja tumače kao način da nacije ostanu bez suvereniteta. Istina je da su o svjetskim elitama pisali mnogi filozofi i politolozi. Ali, da su tako moćne, lakše bi se dolazilo, npr., do dogovora o slobodnoj trgovini.
3. Virus HIV-a došao iz laboratorija SAD-a
Virus HIV-a proizveden je u laboratorijima pod nadzorom vlade SAD-a koja ne želi priznati kako se proširio svijetom. Teorija postoji od sredine 80-ih prošlog vijeka, a najodgovorniji je za nju istočnonjemački biolog Jakob Segal. Skloni su joj Afroamerikanci jer vjeruju da je administracija u Washingtonu stvorila virus HIV-a i namjerno ga proširila među afroameričkom populacijom. Naučnici drže da je nastao u Africi.
4. Vlada SAD-a umiješana u rušenje Blizanaca
Al-Qa’ida nije jedina odgovorna za napade 11. septembra, američka ih je vlada isplanirala i provela ili ih nije onemogućila. Takve teorije počele su kružiti odmah nakon terorističkih napada, a jedna od glavnih teza bila je ona koja govori da je napade vodila administracija bivšeg predsjednika Busha kako bi dobila izgovor za pokretanje rata u Iraku. Arapski su mediji, pak, javljali da toga dana na posao u "Blizance" nije došlo 4000 Židova. O tome je napisana cijela biblioteka. Istina je, međutim, da je posebno kongresno predstavništvo istražilo sve činjenice i donijelo zaključak da je Al-Qa’ida jedina odgovorna za napade. Osama bin Laden ubrzo nakon napada preuzeo je odgovornost navodeći da su oni osveta Sjedinjenim Državama za politiku koju vode na Bliskom istoku.
5. Židovi kontrolišu svjetske finansije
Židovski bankari kontrolišu svjetski finansijski sistem i jedini su krivci za krizu 2008. Ta teorija zavjere jedna je od najstarijih. Već vijekovima tajnu kliku židovskih bankara razni politički sistemi optužuju za kovanje zavjere kako bi opravdali nasilje nad Židovima. Ovaj put zavjera je "uskrsnula" u Kini, gdje je jedan IT konzultant i historičar amater napisao knjigu o tome da tajna židovska klika još od doba Napoleona kontroliše svjetski javni i privatni bankarski sektor te da se sada na njezinoj meti našla Kina. Istina je da je finansijska kriza koja nas je pomela prošle godine složen fenomen koji je, među ostalim, bez novca ostavio i milione Židova.
Teorije zavjere
„Teorije zavjere ne postoje, ali što djeluju...djeluju!"
Sabahudin Hadžialić
Kompleksne društvene, političke i ekonomske promjene stvaraju kod brojnih ljudi političko-ekonomsku nesigurnost. U ovakvim promjenama jedna čak arhetipska misaona figura u kolektivnoj nesigurnosti nalazi plodno tlo; teorije zavjere. Motiv teorije zavjere etablirao se kao jedna narativna mustra a internet je mutirao u popularno mjesto sakupljanja za geografski raštrkane pobornike bizarnih sistema vjerovanja i izopačenih teorija. Glavni subjekti propagirane teorije jedne monolitne svjetske zavjere su, u brojnim varijacijama i različitim kombinacijama: tajne službe, slobodni zidari, Židovi, jezuiti, vanzemaljci, Ujedinjene nacije, katolička crkva, porodica Windzor, templari, bankari, industrijalci i, već odavno sa scene nestali iluminati. Mustra teorije zavjere je jednostavna: već stotinama godina, a možda čak i od postanka čovječanstva, diabolički moćnici nastoje svim sredstvima uspostaviti jednu svjetsku diktaturu i porobiti čovječanstvo. Teoretičar zavjere poznaje uzroke svjetske mizere, on zna kome je u interesu ekološko uništavanje životne sredine, ko plaća političare i ko je odgovoran za mizeru njegovog ličnog života i nesretno djetinjstvo. On jednostavno zna sve, za njega ne postoje slučajnosti niti neobjašnjivi fenomeni, već iza svega stoji jedan smišljeni sistem.
Najgore u svemu ovome je to da zavjere zaista postoje i da se brojna povlačenja konaca moćnika odvija u tajnosti, iza zavjesa. Nasuprot fantastičnim, počesto i luđačkim predstavama jedne sveobuhvatne zavjere, stoje zaista i realna zbivanja zavjere, od haremske zavjere Ramsesa trećeg, preko ubitstva Cezara do brojnih atentata, vojnih pučeva i političkih i ekonomskih komplota našeg doba. I gdje god nedostaje u potpunosti razvjetljenje i razjašnjenje pozadine tih realnih zavjera, teoretičari svjetske zavjere se napajaju na tim tamnim mrljama poput parazita i kreiraju svjetske formule iracionalnosti.
Duhovno blago teorija zavjere je za totalitarnu vlast nacionalsocijalizma u Njemačkoj bilo je bitan instrument ideologije i propagande. Hitler je uspostavio diktaturu vlasti na deklariranom cilju, "borba protiv brojnih komplota usmjerenih protiv njemačkog - arijskog naroda". Mada su iza akcija tih komplota stajali upravo NSDAP, kao, napad na Reichstag, ili, napad na njemačku radiostanicu u Poljskoj, što je i bio povod za okupaciju Poljske. Zatim, NSDAP je svjetsku zavjeru Židova deklarirala kao najveći problem "arijske Nacije". Ovi su zastupali i širili liberalizam i demokratiju isključivo sa jednim ciljem, da bi iza kulisa manipulirali i ponizili njemački narod. U jednoj raspravi o teorijama zavjere nacionalsocijalista, njemački historičar Johannes Rogalla von Bieberstein je reako da "ideja o komplotu" služi jednoj racionliziranoj funkciji da za sve egzistencijalne strahove prouzrokovane društvenim promjenama koja će ponuditi jedno jednostavno i opipljivo objašnjenje. "Ta funkcija je proiziša iz jedne interesne, a time i iracionalne strukture razmišjanja. Time teorije zavjere proističe iz potrebe redukcije kompleksnog realiteta - i zbog svojeg jednoumlja - da poprimi funciju opasne orijentacije" (citat Rogalla von Bieberstein). Prema Rogalli, kod teorija zavjere nacionalsocijalista se radi o svrsihodnom ideološkom oružju - definiranje a time i uništenje neprijetelja.
Historijat teorija zavjere ukazuje da njihove ustaljene mustre "rasvjetljenja" ni u kojem slučaju ne teže jednom objektivnom vrednovanju i rasvjetljenju historijskih procesa, već naprotiv, ciljaju ka konkretnim društveno - političkim raspoloženjima. Njihova uloga dakle nije razjašnjavanje historijaskih događaja, već u smislu njihovih apologeta i opravdavanjem drastičnih mjera da sama bude čimbenik. One se pri tom služe ciljanoj manipulaciji emocija ionako nesigurnih ljudi, tim što uzroke njihove nesigurnosti i strahova racionalizirano reducira na subjekt "neprijatelj". Ove popularne, konspirativne teorije briljiraju jednim diletantskim odnosom sa historijom i funkcionalnom argumentacijom koja se ističe anonimnošću subjekata i sugestivnim formulacijama.
Američki dnevni list Detroit Free Press je na osnovu ankete građana Amerike došao do zaključka da oni ne vjeruju u komplote US vlade i UNOa koje propagira američka politička desnica. Ako pažljivo promatramo utjecaj teorija zavjere, ustanovit ćemo da on nije samo narativni izražaj "lunatic fringe". Taj utjecaj je izražaj jednog bijega u iracionalno pri suočenju problematike faze ekonomsko-socijalno-političke tranzicije jednog društva. Jer teorije zavjere imaju daleko veći značaj na području Balkana i bliskog istoka (arapskog svijeta) nego na zapadu.
U nastojanju objektivne analize problematike teorija zavjere uviđam da je nemoguće ove pobiti. One su samoimunizirane. Kritičari ovih teorija se odmah šubladiziraju, osumnjiče da su sami upleteni u neku zavjeru. Ako bi u ovoj iracionalnoj (samo)manipulaciji uma tražili nešto pozitivno, možemo ustanoviti jedino, da je prisustvo paranoje u globalnom protoku informacija zadobilo formu dobre zabave. Brojni režiseri i autori su u ovom trendu masovnog ludila prepoznali plodno tlo i sadržajem svojih filmova, knjiga i rasprava pune svoje džepove.
Jedan od najeklatantnijih primjera novijeg vremena je svakako roman Dan Browna "Sakrileg - Da Vincijev cod", a potom i filmovi. Brown, u svojevoljnom tumačenju arhitekture, slikarstva, historije i biblije razvija fantastičnu teoriju zavjere kršćanske crkve kojom razotkriva 2000 godina pomno skrivanu tajnu i na taj način veže za svoje ideje mase željne senzacionalizma ali i olakih otkrovljenja. Između ostalog, svoju teoriju temelji i na proizvoljnom tumačenju simbolike Da Vincijeve slike "Tajna večera":
"Umjetnik Leonardo Da Vinci slika Posljednju večeru, umjetničko djelo na kojem prikazuje Isusa na njegovoj zadnjoj večeri u životu. Interesantno je da se na stolu uopće ne nalazi pehar (Sveti Gral), nego svako za stolom ima svoju čašu. Biblija tvrdi da se za stolom nalazi Isus sa dvanaest apostola, mada je Da Vinči naslikao Isusa, 11 apostola i Mariju Magdalenu koja sjedi Isusu sa njegove desne strane i dodiruju se kukovima. Interesantno je, da ako njih dvoje zamjene mjesta, izgleda kao da su naslonjeni jedno na drugo. Sljedeći važan detalj je ruka apostola Petra koja se nalazi ispod Magdaleninog vrata i kojom kao da joj prijeti. I posljednji detalj je nečija ruka koja drži nož, mada se ne zna čija je to ruka".
Ova slika Da Vincija, koja je u cijelom svijetu poznata, sadrži duboku simboliku i stoga u njoj jest pohranjen jedan kod kojeg će upućeni savim drugačije protumačiti nego je to populistički učinio Brown. Leonardo Da Vinchi na ovoj slici nije predstavio pojedinačne osobe, već čitavo čovječanstvo i stoga su pojedinačni likovi na ovoj slici arhetipski likovi. Dvanaest likova okupljenih oko Isusa su predstavnici zodijaka koji se grupiraju oko Sunca Isusa. Prema tome, na ovoj slici susrećemo simbole zodiaka u uobičajenom redosljedu. Imena pojedinih Apostola na ovoj slici poznata su nam od samog Da Vincija. Njegov učenik, Francesco Melsi koji je u crkvi Ponte Capriasca kod Lugana (Švicarska) naslikao kopiju Leonardove posljednje večeri, je ispod svakog pojedinog lika naveo ime Apostola.
Likovi su grupirani u četiri grupe po tri lika, analogno ćetiri godišnja doba. Promatrajući s desna na lijevo, prvo se susrećemo s grupom koja simbolizira proljeće i znakove: ovan, bik i blizanac. Simon - ovan, sjedi na čelu stola, njegove oštre crte lica asociraju na ovna. Pored njega Tadeus - bik. U astrologiji svaki pojedini znak vlada nad određenim dijlom tijela (prisjetimo se da Da Vinči nije bio samo izvrstan umjetnik, već je izučavao i fiziku, astronomiju, astrologiju i anatomiju). Bik je predodređen vratu i ramenima. To očigledno demonstriraju širok vrat i ramena Tadeusa. Na kraju prve grupe sjedi Matija, blizanac, čija glava je okrenuta na desno, a ruke pokazuju na lijevu stranu, što je karakteristično za blizanca, dok su mu ruke (djela) na jednoj strani, glava (misli) na sasvim drugoj. Druga grupa simbolizira ljeto; rak, lav, djevica. Filip - rak, i načinom kako je ruke uobličio, i time što ih je stavio na prsa, dio tijela podređen znaku rak, oponaša raka. Jakob, lav, raširio je ruke (kraljevska gesta) i oslobodio srce, predodređeno znaku lava. Tomo (nevjerni) je čovjek od razuma, on u sve sumnja dok se ne uvjeri - tipična karakteristika djevice.
Lijevo od Isusa je grupa jesen; vaga, škorpion i strijelac. Ivan - vaga, je u nastojanju za ravnotežom, i zato sjedi između Isusa i Jude. Novi zavjet svjedoči da je naprasiti "sin groma" Ivan potao Apostol Ljubavi, čime je izbalansirao suprotnosti u sebi.
Pored Ivana je Juda, škorpion, što simbolizira vrećica sa zlatnicima pored njega. Prema legendi, škorpion u bezizlaznim situacijama naginje samoumorstvu, jedna analogija suicidnoj prirodi Jude. Između likova Jude i Ivana progurao se Petar, koji na ovoj slici simbolizira strijelca. I on je, kao i Juda, izdao Isusa, ali je uspio da se poslije tog pada izdigne, i zato mu je Isus povjerio "ključeve", jer poznaje i uspon i pad, kao u legendi i Kentaur (strijelac), pola životinja (pad) a pola čovjak (uspon).
I na kraju četvrta grupa, koja simboliše zimu; divokoza, vodenjak i ribe. Andrija, koji simbolizira divokozu, drži ruke u visini prsa, baš kao i njegov opozicioni znak rak, samo što su njegove ruke dlanovima okrenute prema vani. Karakteristika za divokozu je da, čega god se prihvati u ruke, to dosljedno sprovede do kraja. Pored Andrije sjedi Jakob, simbol vodenjaka. Njegova ruka počiva na ramenu Petra, čime demonstrira vezanost i partnerstvo s drugima, karakteristika ovog znaka. I na kraju Bartolomej, koji simbolizira ribe. Ribama su predodređena stopala. Stoga je Bartolomej jedini Apostol čija stopala su jasno izražena.
Pet najokorijelijih teorija zavjere
(preuzeto sa web stranice 24sata.info)
1. Barack Obama je musliman
Barack Obama zapravo je musliman i nije rođen u Sjedinjenim Američkim Državama! Uprkos mnogobrojnim dokazima da pripada kršćanskoj crkvi, činjenici da posjeduje izvod iz matične knjige rođenih u kojem piše da je svijet ugledao na Havajima i tekst iz lokalnih novina koji piše o njegovu rođenju, američki predsjednik Barack Obama od trenutka kada je počeo razmišljati o tome da se kandiduje za predsjednika najveće svjetske sile na meti je teorija zavjere. Te teorije tvrde da je rođen u Keniji, odakle mu je otac, ili u Indoneziji, odakle mu je očuh, te da u tajnosti praktikuje islam. Ta je teorija tako čvrsta da je u anketama 48 posto Amerikanaca reklo da nisu sigurni je li predsjednik kršćanin, a 11 posto njih uvjereno je da je musliman. Mnogi mediji, pa i Lou Dobbs, voditelj jedne emisije na CNN-u, pozivaju predsjednika da javnosti pokaže svoj rodni list i tako dokaže da je Amerikanac. Istina je da je Obama kršćanin, iako su neki članovi njegove porodice muslimani, i da je rođen 4. avgusta 1961. godine u Honoluluu na Havajima.
2. Politička elita stvara svjetsku vladu
Novi svjetski poredak teorija je zavjere s tezom da postoji transnacionalna politička elita koja tajno planira uspostavu svjetske vlade. Iako postoje teorije da masoni ili iluminati tajno kontrolišu svjetske vlade, globalizacija nudi novu verziju. Zagovornici te teorije vjeruju da svijet ide prema formiranju tajne globalne vlade ili da ona već postoji, ali da mi to ne znamo. Tako je razrađena priča da se tajne političke elite koriste Svjetskim ekonomskim forumom u Davosu i sličnim skupovima da bi upravljale svjetskim događajima. Nude se i teze koje neke međunarodne zakone i procese udruživanja tumače kao način da nacije ostanu bez suvereniteta. Istina je da su o svjetskim elitama pisali mnogi filozofi i politolozi. Ali, da su tako moćne, lakše bi se dolazilo, npr., do dogovora o slobodnoj trgovini.
3. Virus HIV-a došao iz laboratorija SAD-a
Virus HIV-a proizveden je u laboratorijima pod nadzorom vlade SAD-a koja ne želi priznati kako se proširio svijetom. Teorija postoji od sredine 80-ih prošlog vijeka, a najodgovorniji je za nju istočnonjemački biolog Jakob Segal. Skloni su joj Afroamerikanci jer vjeruju da je administracija u Washingtonu stvorila virus HIV-a i namjerno ga proširila među afroameričkom populacijom. Naučnici drže da je nastao u Africi.
4. Vlada SAD-a umiješana u rušenje Blizanaca
Al-Qa’ida nije jedina odgovorna za napade 11. septembra, američka ih je vlada isplanirala i provela ili ih nije onemogućila. Takve teorije počele su kružiti odmah nakon terorističkih napada, a jedna od glavnih teza bila je ona koja govori da je napade vodila administracija bivšeg predsjednika Busha kako bi dobila izgovor za pokretanje rata u Iraku. Arapski su mediji, pak, javljali da toga dana na posao u "Blizance" nije došlo 4000 Židova. O tome je napisana cijela biblioteka. Istina je, međutim, da je posebno kongresno predstavništvo istražilo sve činjenice i donijelo zaključak da je Al-Qa’ida jedina odgovorna za napade. Osama bin Laden ubrzo nakon napada preuzeo je odgovornost navodeći da su oni osveta Sjedinjenim Državama za politiku koju vode na Bliskom istoku.
5. Židovi kontrolišu svjetske finansije
Židovski bankari kontrolišu svjetski finansijski sistem i jedini su krivci za krizu 2008. Ta teorija zavjere jedna je od najstarijih. Već vijekovima tajnu kliku židovskih bankara razni politički sistemi optužuju za kovanje zavjere kako bi opravdali nasilje nad Židovima. Ovaj put zavjera je "uskrsnula" u Kini, gdje je jedan IT konzultant i historičar amater napisao knjigu o tome da tajna židovska klika još od doba Napoleona kontroliše svjetski javni i privatni bankarski sektor te da se sada na njezinoj meti našla Kina. Istina je da je finansijska kriza koja nas je pomela prošle godine složen fenomen koji je, među ostalim, bez novca ostavio i milione Židova.
|
|
| teorije_zavjere..samira_begman.pdf |
21.11.2011. DIOGEN pro kultura magazin
C.G.Jung i crvena knjiga
Ove godine se navršava 50godišnjica smrti švicarskog psihoanalitičara Dr. Carl Gustava Junga (1875 - 1961). Tim povodom njegovi potomci i nasljednici su pristali da se njegove intimne bilješke i promišljanja objave pod nazivom: "Das Rote Buch" (crvena knjiga). Svoje bilješke Jung je pisao na pergamentu, sa mastilom, tušom i perom u starogotskom krasnopisu. Bio je to jedan vid meditacije. Bilješke i intimne rasprave su popraćene sa crtežima i slikama iz drevnih kultura, motivima iz mitologije, simbolima, motivima njegovih vizija i snova, mandala i sl. Čitajući njegova intimna promišljanja, ostajemo zbunjeni pred nametnutim pitanjem, kako sliku jednog "mističnog" Junga, koji se poput srednjovjekovnih alhemista i vitezova grala uputio u potražnju za kamenom mudraca, uklopiti sa slikom modernog naučnika koji je iziskivao rigoroznu racionalnost i na osnovu kliničkog iskustva o psihozama, neurozama, seksualnim poremećajima, depresijama i religioznog fanatizma došao do dubokog, inovativnotg shvatanja ljudske psihe i razvio nove terapeutske metode koje su pokazale zapanjujuće rezultate. Možda će nam ovo pitanje zauvijek ostati nepoznanica, ali ta nepoznanica ne isključuje da se malo pozabavimo sa osobom C.G.Jung i njegovim učenjem. Ovaj esej je samo pokušaj da se u tome napravi jedan presjek, jer baviti se Jungovim učenjem znači uronuti u dubine bez dna. Jer cjelovito njegovo učenje je samo otvaranje vrata u vlastitu unutrašnjost gdje počinje put u potražnji za ličnim, svetim gralom. Baš kako i Jung u crvenoj knjizi, svojoj intimnoj ispovijesti kaže: "Ovo je bio moj put. Idite svojim vlastitim putom. Niko drugi ga za vas ne može prohoditi".
C.G.Jung je rođen 26 jula 1875 godine u Švicarskoj. Bile su to godine kada je pronađena sijalica, nazaustavivo se širio kolonijalizam, diskutirala Darvinova teorija o porijeklu vrsta. Po muzičkim salonima se svirao Wagner, Monet jednu svoju sliku jednostavno nazvao impresijalizmom, rodio se Thomas Mann, Albert Schweizer i R.M.Rilke, koji se u svijetu poezije, isto kao i Jung, posvetio unutarnjem, duševnom svijetu. Karl Marks je objavio "Kapital" a Sigmund Freud bio 19 godina star i razmišljao o Edipusovom kompleksu.
Obitelj C.G.Junga potječe iz Mainza. Njegov djeda, jedan od vanbračnih sinova Goethea, je na poziv Aleksandra von Humnboldta došao u Basel da drži univerzitetsku katedru. Jungova majka je porijeklom iz Basela čija se obitelj kroz 500 godina naslijeđa duboko ukorijenila u helvetsko porijeklo. Njen otac, utjecajan teolog i hebreist, bio je masonac i spiritista i svakodnevno imao kontakt sa paranormalnim. Jungova majka je također bila medijum i održavala kontakte sa duhovima. Medijalna nadarenost, teologija, medicina i prirodne znanosti su bile dakle milje u kojem je Jung odrastao; sve ono što je kasnije utjecalo na njegovu orijentaciju u psihoanalizi.
U starosti od 11 godina Jung počinje osjećati u sebi jedan autoritet koji, u jednom slijedu nesretnih doživljaja, poprima neuobičajeno obličje. Pod utiskom tih doživljaja u Jungu se razvija neartikulirana predstava da je on spoj dvije ličnosti; jedna mladić, učenik - vanjska ličnost, i druga, stari mudrac - unutarnja ličnost. Ove dvije ličnosti stoje jedan na prema drugom u stalnom dijalogu. Sa 17 godina Jung počinje određena pitanja, proizišla iz ovih unutarnjih dijaloga, sistematski slijediti i baca se na filozofsku lektiru; Schopenhauer, Kant, Nitsche...
Godine 1895 Jung upisuje studij prirodnih znanosti i medicine u Baselu.
Jung je bio mistik među savremenicima psihoanalize. Jer, dok se Frojdova teorija zasnivala na seksualnom nagonu a Adlerova na težnji za nadmoć, humano orijentirani Jung je pojedinca vidio u uskoj vezi sa "precima", dakle, poganski, kao čarobno biće. Živio je sa sviješću da je rođen u obitelji kojoj vizije nisu bile nepoznanica; jedan djed je bio svećenik i imao kontakt sa "duhovima", a drugi je bio mason upućen u ezoterične prakse. Za njega se vjerovalo da je nezakonit sin Goethea. Jung je bio ponosan na svoje porijeklo i rado je naglašavao da potječe od kralja poezije. Njegova majka je često padala u trans pri čemu bi artikulirala čudne riječi i zvukove. U takvom stanju bi dolazila u kontakt sa duhovima i za sina je uvijek bila jedno zagonetno i tajanstveno stvorenje. Iako majka, ali ipak stranac - privlačna i zastrašujuća istovremeno.
U Jungovoj analitičkoj terapiji san se smatra bitnim vodičem nesvjesnog. Ovdje se susrećemo s arhetipovima koji nam govore kroz snove. Stoga je za Junga jedan od najvažnijih aspekata svakog liječenja u procesu individuacije i samorealizaciji, u susretu s "božanskim unutar nas samih." Jungovo putovanje u carstvo mitova i simbola dovelo je do bogate kolekcije materijala, koji je postao predmetom filozofskih i antropoloških istraživanja. Naročito u krugovima orijentiranim duhovnim i književnim sadržajima, njegov pogled na svijet biva sve značajniji. Početna tačka i jedini način spoznaje u pogledu istraživanja psihičke stvarnosti za C.G. Junga je "iskustvo", i to prije svega "unutarnje" iskustvo, dakle, spoznaja i prepoznavanje duševnih sadržaja. Jung se pri tom oslanja na osobna iskustva, na iskustva svojih probanada i na sveukupno iskustvo čovječanstva u njegovoj duhovnoj povijesti, čime je dobio empirijski pristup duši. Za razliku od Freuda, Jung uočava nesvjesno uz aspekt osobnog nesvjesnog i u kolektivnom smislu. Prema njegovom razumijevanju, korijen individualnih snova i vizija nalazi se u naslijeđu mitova i bajki iz svih kultura.
Njegova glavna djelatnost sastojala se u prikupljanju činjeničnog materijala, te isti taj materijal opisati i objasniti. Iz toga proizašle zaključke i stavove Jung sam poima kao "sugestije i pokušaji formuliranja nove znanstvene psihologije, koja se temelji prvenstveno na izravnom iskustvo ljudi." Tako Jung svoju teoriju ne svrstava niti u jedan definitivan sistem, niti kao znanstveno uzdignuta dogma. Osnovna teza i polazište svih Jungovih ideja je usvajanje "stvarnosti duše." Kao duhovno biće, ljudsko tijelo ima udio u duhovnoj stvarnosti. Dakle, Jung ne pita za dušu čovjeka, već o kvalitetu odnosa čovjeka prema duhovnoj stvarnosti.
Analitička psihologija je u sprezi između Frojdove psihoanalitičke teorije i psihologije njegovog studenta Adlera. Dok Freud i Adler promatraju samo specifične psihološke nagone, Jung pokušava sa svojom cijelovitom psihologijom omogućiti ljudima jedan zdrav i uravnotežen život. Centralni koncept ljudske psihe je Sebstvo. To Sebstvo je sveukupnost ljudske psihe i obuhvata svjesne i nesvjesne komponente ličnosti i ima za cilj uskladiti psihu. Svijest je samo "JA-svijest", te je stoga samo mali dio onoga što čini ljudske osobnosti. Aktivni medij osjetila i razmišljanja, osjećanja i intuicije. Ovisno o tome koji od dva pojma je JA-svijesti bliži, radi se o introvertiranoj ili extravertiranoj osobi. Znatno opsežniji, nego opsežna JA-svijest je nesvjesni dio čovjeka, koji se dijeli u osobno nesvjesno i kolektivno nesvjesno. Osobnom nesvjesnom pripada zbir svih potisnutih osjećaja i mustri ponašanja, dakle, sjene, kako je Jung osobno nesvjesno definirao. Poseban aspekt ovih sjena su potisnuti osjećaji i ponašanja suprotnog spola: animus ili anima. Kolektivna podsvijest je jedna instanca koja uključuje sva iskustva koja su svim ljudima zajednička i odražavaju se u slikama i simbolima.
Podsvijest je skupni naziv za sve uzroke, koji u biti djeluje na naše akcije, ali je JA-svijest ne poima. To je u osobnoj podsvijesti, zaboravljeni, potisnuti, osujećeni impulsi i nagoni, fiksiranja i programiranja do u ponašanju utvrđenim postupcima, te kondicioniranja u ranom djetinjstvu i latentni talenti. Kolektivna podsvijest je skupni naziv za genetski usidrenu pretpostavku psihološkog funkcioniranja i cjelokupnost općeg iskustva, ponašanja i mogućnosti razvoja. To je za ljude prilično lako odrediti kada podsvijest daje poticaj na akciju. Kada se kolektivna podsvijest manifestira prema vani, kontinuitet JA-svijesi biva prekinut. To znači da čovjek u ovom trenutku sam osjeća da djeluje diskontinuirano. Zato, jer poticaj na djelo ne potiče, svjesno, od njega samog. Naprimjer, ako na određenu riječ u razgovoru osoba iznenada reagiraje emocionalno, što za nju inače nije uobičajeno, možemo polaziti od činjenice da je ovdje reakcija iz podsvijesti, očito je ta riječ legla na nezacijeljenu ranu. U analitičkoj psihologiji ovakvo ponašanje se definiše kao kompleks. Istraživanje kompleksa je direktan put do podsvijesti.
Kompleksi nastaju usljed odobravajućih ili odbojnih reakcija okoline na ljudsko ponašanje i na taj način određene, prirodne potrebe, ponašanja ili osjećaje vrjednuje kao mana ili vrlina, prijatno ili neprijatno, ispravno ili neispravno. Prema tome, neki aspekti same ličnosti i iskustva sa okolinom postaju pozitivni, a drugi sa nabojima negativnog. Osoba koja u određenim okolnostima pokazuje kompleksno ponašanje, ne posjeduje mogućnost da svoje ponašanje kontrolira.
Prema Jungu, možemo razlikovati dva različita nivoa kompleksa:
1. kompleksi koji su nastali iz životne povijesti individue, kompleksi karakteristični grupi, društvu, sredini i kulturi u kojoj živimo, i koje poprimamo u toku procesa socijalizacije;
2. kompleksi koji su naslijeđene i svim ljudima zajednički. Ovo se također naziva arhetipovima. Primjeri za ovo su u idejama svih kultura o duhovima, demonima, vilenjacima, mitskim bićima itd., kao personifikacija nesvjesnog kompleksa.
Budući da djelovanja iz kompleksa isključuje pozitivne životne procese, jedan konstruktivan cilj bio bi otklanjanje ovakvih destruktivnih djelovanja. Put ka tom cilju vodi, između ostalog, kroz pomno promatranje kontinuiteta svijesti o sebi, tj. JA svijesti. Suzbijanje pojedinih dijelova osobnosti dovodi do razvoja pod-ličnosti, koja mora apsorbirati potisnute dijelove osobnosti. Prvi dio pod-ličnosti je tzv. sjena. Nju karakteristiše pohlepa, sebičnost, agresivnost, nagoni, zavist itd. Drugi dio pod-ličnosti karakteristiše isključivo osobnost suprotnog spola kao aspekt sjene. Kod muškaraca se ova pod-ličnost zove anima, a kod žena animus. Anima simbolizira sljedeće, potisnute, ženstvene aspekte: vještina komunikacije kad su u pitanju lični interesi, empatija, sposobnost održavanja odnosa, odnos prema tijelu i osjećajima i prilagodljivost. Animus simbolizira potisnute, muške osobenosti, kao što su agresivnost, impulzivnost, hrabrost, preuzimanje rizika, inicijative, intelektualna neovisnost, inovacija. S obzirom da se ovi sadržaji ne mogu u potpunosti potisnuti, oni se izražavaju u vidu projekcije na druge ljude i objekte. U onoj mjeri, u kojoj se ličnost pomiri sa sobom, u istoj mjeri se miri i sa svojom okolinom.
Kompleksi, koji su zajednički za sve ljude na zemlji nazivaju se arhetipovima. Oni postoje još od postojanja svijesti. Arhetipovi postoje, zato jer u strukturi ljudi, i fizički i psihički, postoje ukorijenjene zakonitosti kojima se svi ljudi povinuju. Osvrnemo li se na prošlost, uočit ćemo, da su se svi ljudi u svim vremenima, bavili uvijek sa istom osnovom problema: odnos prema silama prirode, snošenje sa nagonima i druge osnovne potrebe, problem dobra i zla, odnos među spolovima, problemi generacija, poimanje nesreće i smrti, odnos s transpersonalnim i pitanje o smislu života. Svako društvo i svaki pojedinac je suočen s tim arhetipskim problemima. Kada se suočimo s tom problematikom, uočit ćemo da je ne samo problem star, već i rješenja prijašnjih generacija u biti bio uvijek isti. Kolektivna podsvijest je dio naše psihe, koju posjedujemo, zato, jer smo ljudi, i kao takvi imamo identične osnovne funkcije.
JA je ona instanca ličnosti, koja je nositelj svijesti explicitnog i implicitnog kao i vlastitog identiteta. Iako nam je JA instanca najviše poznata, ništa nije tako teško razumjeti kao to JA. JA se pokušava orijentirati u ovom svijetu kroz četiri glavne funkcije: senzorna percepcija, razum, osjećanje i intuicija. U većini slučajeva, pojedinac je razvio samo jednu ili dvije osnovne funkcije, zbog čega ličnost ostaje nezrela. Ljude, koji su posebno razvili funkcije senzorne percepcije i razum, Jung naziva extrovertiranim. Nasuprot njima, introvertirani se baziraju uglavnom na osjećaj i intuiciju. Proširenje svijesti je, dakle, uvijek diferencijacija i oblikovanje prethodno zakržljalih funkcija. Nadalje, JA instanca se zasniva na daljnje dvije osnovne sposobnosti: JA stabilnost i JA fleksibilnost. JA stabilnost služi sposobnosti razgraničenja, isključivosti i razlikovanja. Ako dominira JA stabilnost, ličnost može postati zgrčena i kruta. JA fleksibilnost je odgovorna za otvorenost prema novim utjecajima u cilju transformacije. Ako dominira ova funkcija, nastaje dezorijentiranost ličnosti.
Sebstvo je središte sveukupne ličnosti, a time i glavna instanca upravljanja, koja stupa na snagu od trenutka oplodnje uterusa i struktuira sve razvojne procese. Realizacija razvojnih mogućnosti, koje su kao potencijalna snaga utemeljene u Sebstvu, ovisi o ekološkim i socijalnim uvjetima, a posebice o prirodi JA-svijesti. O njezinoj sposobnosti da se otvori prema Sebstvu, ovisi sveukupan razvoj ličnosti. JA je svjesni predstavnik Sebstva, oči pomoću kojih Sebstvo samo sebe može spoznati (vidjeti). Sebstvo se može identificirati sa životinjama, kristalima i zvijezdama. To je uvijek Bog u nama.
Individuacija znači, postati ona osoba koja ličnost u svojoj biti jeste, a odnosi se na proces diferencijacije, koja ima za cilj razvoj svih sposobnosti, talenata i mogućnosti pojedinca, kroz postupno osvješćenje Sebstva.
Kod JA osvješćivanja, fokus leži u diferenciranju, odnosno razlikovanju pojedinih individualnih osobnosti. Pri rođenju, JA se odvaja od Sebstva. To stanje podijeljenosti se u početku ljudskog života prevladava time da svoje Sebstvo projicira na druge ljude. Na primjer, na majku, učitelja ili vođu nacije. Prenatalno jedinstvo Sebstva se prilikom rođenja dijeli u njegove polarne suprotnosti, većinom, bez izgleda da u toku života ponovno bude u potpunosti integrirano. Jer u svom razvoju, čovjek je uvijek prisiljen da se prilagođava svojoj društvenoj okolini; što je na štetu njegovog pozitivnog potencijala koji se od okoline najčešće ne cijeni, pa čak i ne tolerše. Da bi zaštitila svoj razvoj unutar društvene sredine, ličnost one sadržaje koji su u datoj sredini negativno kotirani, a pripadaju njenom Sebstvu, izbjegava ili potiskuje.
Tijekom adolescencije, mladi ljudi se pokušavaju prilagoditi na jedan opći spolni ideal. To neizbježno vodi do jednog pretjeranog odbijanja od strane društva neprihvatljivih karakteristika seksualnosti. U normalnim okolnostima, ovi će ljudi u odraslom životu nastaviti sa ovakvim odnosom prema seksualnosti i time izgraditi sjenu suprotnog spola: kod muškaraca anima, a kod žene animus. Ovi analizirani procesi odnosa prema Sebstvu unutar socijalne sredine su procesi stvaranja kompleksa, sjene.
Ono što ličnost izražava prema vani, zove se persona. Jedna zdrava persona je neophodno potrebna za život unutar jednog društva. Persona i JA-svijest trebaju do sredine života ličnosti (35 do 40 godina) da dospiju zrelost.
Za mnoge ljude je sa JA-realizacijom postignut potpun psihički razvoj. Život teče dalje samo po unaprijed utabanim stazama društva gdje potrebe za sigurnost i red postaju izraženije. Samo mali broj ljudi, potrešeni životnom krizom, postavlja si u tom životnom dobu ključno pitanje, kako dalje.
Individualizacija, tj. samo-realizacija i pitanje o smislu života su težište Jungovog učenja. Tijekom ovog procesa, prethodni razvoj psihe će se nastaviti, mada s jednim obrnutim interesnim fokusom: više se ne radi o tome da se sve više ličnih osobenosti isključi ili potisne, da bi od socijalne sredine bio prihvatljiv i priznat, već upravo obrnuto, da se ovaj proces ponovo preokrene. Instanca JA se počinje baviti sa svim prethodno potisnutim osobenostima ličnosti i pokušava da ih reintegriše opet u jednu. To znači: osvijestiti nesvjesne komplekse, raščistiti se sa personom i vlastitim sjenama, i uspostaviti jedan zdrav odnos sa unutarnjim spolom (animus / anima). Veliki problem pri tome je: osvješćivanje Sebstva sada generira upravo one konflikte koji su se pokušavali izbjeći potiskivanjem u nesvjesno. JA-svijest je bolno putovanje raspeća između polariteta psihe. Sada je JA potpuno svjesno proturječnosti života. Stoga se patnje koje se pojavljuju procesom individuacije ne mogu izbjeći. Čovjek ovaj napon mora izdržati tako dugo dok ne dođe do sjedinjenja polariteta na višoj razini. U priznanju i prihvatanju bespomoćnosti i slabosti JA instanca prihvata jedan ponizni stav u kojem se otvaraju kreativni i harmonizirajući impulsi Sebstva. Cilj je pronaći unutarnju sredinu, svoj centar, jedna regija tišine i spokoja, izvan konflikata polariteta. Ovo stanje nije nešto posebno, značajno ili sveto, već nešto sasvim jednostavno što se izražava jednostavnim riječima, mir, mir sa samim sobom, počivati u sebi, prihvatiti život takvim kakav je.
Upustiti se u procese individuacije znači naći smisao i puninu života.
-------------------------------------------------------
Tragom C.G.Junga
Crveno more noći, valovima bijesnim
već stoti život mi pluta
obalama temeljitim ne težim
potonut ću još stotinu puta
i izranjati, dok mjesečina siva
iluziju o svjetlu ne rasprši
ta varka sjene što skriva
što izrodiše se iz pustinje i krši
slipog virovanja, jalovog nadanja
potisnute, one u dubinama čame
dio sam te nenaslućene tame
u njoj, iz kože svoje, sebe pretačem
čežnju s morem noći stapam
da cilovitu sebe opet spajam.
Samira Begman Karabeg
31.10.2011.
----------------------------------------------
„Kao priča neispričana i pjesma nenapisana pred nama je slojevitost misli pretočena u pjesmu. Kao i kod Jung-a, koji slijedivši Frojda, otvara vrata jave suočivši se sa bolnom istinom—da jeste drugačiji. Iza njega je ostao Frojd, a pred njim se otvoriše snovi mogućih alternativa usmjerenih SEBI, javstvu par excellance, ali upravo onome što gradi čovjeka—čovjekom. Unutar društva kao cjeline. “...cilovitost sebe...” je upravo to. Drugačija, ali, ipak ista. Ljudska..Nada.“
Sabahudin Hadžialić
1.11.2011.
C.G.Jung i crvena knjiga
Ove godine se navršava 50godišnjica smrti švicarskog psihoanalitičara Dr. Carl Gustava Junga (1875 - 1961). Tim povodom njegovi potomci i nasljednici su pristali da se njegove intimne bilješke i promišljanja objave pod nazivom: "Das Rote Buch" (crvena knjiga). Svoje bilješke Jung je pisao na pergamentu, sa mastilom, tušom i perom u starogotskom krasnopisu. Bio je to jedan vid meditacije. Bilješke i intimne rasprave su popraćene sa crtežima i slikama iz drevnih kultura, motivima iz mitologije, simbolima, motivima njegovih vizija i snova, mandala i sl. Čitajući njegova intimna promišljanja, ostajemo zbunjeni pred nametnutim pitanjem, kako sliku jednog "mističnog" Junga, koji se poput srednjovjekovnih alhemista i vitezova grala uputio u potražnju za kamenom mudraca, uklopiti sa slikom modernog naučnika koji je iziskivao rigoroznu racionalnost i na osnovu kliničkog iskustva o psihozama, neurozama, seksualnim poremećajima, depresijama i religioznog fanatizma došao do dubokog, inovativnotg shvatanja ljudske psihe i razvio nove terapeutske metode koje su pokazale zapanjujuće rezultate. Možda će nam ovo pitanje zauvijek ostati nepoznanica, ali ta nepoznanica ne isključuje da se malo pozabavimo sa osobom C.G.Jung i njegovim učenjem. Ovaj esej je samo pokušaj da se u tome napravi jedan presjek, jer baviti se Jungovim učenjem znači uronuti u dubine bez dna. Jer cjelovito njegovo učenje je samo otvaranje vrata u vlastitu unutrašnjost gdje počinje put u potražnji za ličnim, svetim gralom. Baš kako i Jung u crvenoj knjizi, svojoj intimnoj ispovijesti kaže: "Ovo je bio moj put. Idite svojim vlastitim putom. Niko drugi ga za vas ne može prohoditi".
C.G.Jung je rođen 26 jula 1875 godine u Švicarskoj. Bile su to godine kada je pronađena sijalica, nazaustavivo se širio kolonijalizam, diskutirala Darvinova teorija o porijeklu vrsta. Po muzičkim salonima se svirao Wagner, Monet jednu svoju sliku jednostavno nazvao impresijalizmom, rodio se Thomas Mann, Albert Schweizer i R.M.Rilke, koji se u svijetu poezije, isto kao i Jung, posvetio unutarnjem, duševnom svijetu. Karl Marks je objavio "Kapital" a Sigmund Freud bio 19 godina star i razmišljao o Edipusovom kompleksu.
Obitelj C.G.Junga potječe iz Mainza. Njegov djeda, jedan od vanbračnih sinova Goethea, je na poziv Aleksandra von Humnboldta došao u Basel da drži univerzitetsku katedru. Jungova majka je porijeklom iz Basela čija se obitelj kroz 500 godina naslijeđa duboko ukorijenila u helvetsko porijeklo. Njen otac, utjecajan teolog i hebreist, bio je masonac i spiritista i svakodnevno imao kontakt sa paranormalnim. Jungova majka je također bila medijum i održavala kontakte sa duhovima. Medijalna nadarenost, teologija, medicina i prirodne znanosti su bile dakle milje u kojem je Jung odrastao; sve ono što je kasnije utjecalo na njegovu orijentaciju u psihoanalizi.
U starosti od 11 godina Jung počinje osjećati u sebi jedan autoritet koji, u jednom slijedu nesretnih doživljaja, poprima neuobičajeno obličje. Pod utiskom tih doživljaja u Jungu se razvija neartikulirana predstava da je on spoj dvije ličnosti; jedna mladić, učenik - vanjska ličnost, i druga, stari mudrac - unutarnja ličnost. Ove dvije ličnosti stoje jedan na prema drugom u stalnom dijalogu. Sa 17 godina Jung počinje određena pitanja, proizišla iz ovih unutarnjih dijaloga, sistematski slijediti i baca se na filozofsku lektiru; Schopenhauer, Kant, Nitsche...
Godine 1895 Jung upisuje studij prirodnih znanosti i medicine u Baselu.
Jung je bio mistik među savremenicima psihoanalize. Jer, dok se Frojdova teorija zasnivala na seksualnom nagonu a Adlerova na težnji za nadmoć, humano orijentirani Jung je pojedinca vidio u uskoj vezi sa "precima", dakle, poganski, kao čarobno biće. Živio je sa sviješću da je rođen u obitelji kojoj vizije nisu bile nepoznanica; jedan djed je bio svećenik i imao kontakt sa "duhovima", a drugi je bio mason upućen u ezoterične prakse. Za njega se vjerovalo da je nezakonit sin Goethea. Jung je bio ponosan na svoje porijeklo i rado je naglašavao da potječe od kralja poezije. Njegova majka je često padala u trans pri čemu bi artikulirala čudne riječi i zvukove. U takvom stanju bi dolazila u kontakt sa duhovima i za sina je uvijek bila jedno zagonetno i tajanstveno stvorenje. Iako majka, ali ipak stranac - privlačna i zastrašujuća istovremeno.
U Jungovoj analitičkoj terapiji san se smatra bitnim vodičem nesvjesnog. Ovdje se susrećemo s arhetipovima koji nam govore kroz snove. Stoga je za Junga jedan od najvažnijih aspekata svakog liječenja u procesu individuacije i samorealizaciji, u susretu s "božanskim unutar nas samih." Jungovo putovanje u carstvo mitova i simbola dovelo je do bogate kolekcije materijala, koji je postao predmetom filozofskih i antropoloških istraživanja. Naročito u krugovima orijentiranim duhovnim i književnim sadržajima, njegov pogled na svijet biva sve značajniji. Početna tačka i jedini način spoznaje u pogledu istraživanja psihičke stvarnosti za C.G. Junga je "iskustvo", i to prije svega "unutarnje" iskustvo, dakle, spoznaja i prepoznavanje duševnih sadržaja. Jung se pri tom oslanja na osobna iskustva, na iskustva svojih probanada i na sveukupno iskustvo čovječanstva u njegovoj duhovnoj povijesti, čime je dobio empirijski pristup duši. Za razliku od Freuda, Jung uočava nesvjesno uz aspekt osobnog nesvjesnog i u kolektivnom smislu. Prema njegovom razumijevanju, korijen individualnih snova i vizija nalazi se u naslijeđu mitova i bajki iz svih kultura.
Njegova glavna djelatnost sastojala se u prikupljanju činjeničnog materijala, te isti taj materijal opisati i objasniti. Iz toga proizašle zaključke i stavove Jung sam poima kao "sugestije i pokušaji formuliranja nove znanstvene psihologije, koja se temelji prvenstveno na izravnom iskustvo ljudi." Tako Jung svoju teoriju ne svrstava niti u jedan definitivan sistem, niti kao znanstveno uzdignuta dogma. Osnovna teza i polazište svih Jungovih ideja je usvajanje "stvarnosti duše." Kao duhovno biće, ljudsko tijelo ima udio u duhovnoj stvarnosti. Dakle, Jung ne pita za dušu čovjeka, već o kvalitetu odnosa čovjeka prema duhovnoj stvarnosti.
Analitička psihologija je u sprezi između Frojdove psihoanalitičke teorije i psihologije njegovog studenta Adlera. Dok Freud i Adler promatraju samo specifične psihološke nagone, Jung pokušava sa svojom cijelovitom psihologijom omogućiti ljudima jedan zdrav i uravnotežen život. Centralni koncept ljudske psihe je Sebstvo. To Sebstvo je sveukupnost ljudske psihe i obuhvata svjesne i nesvjesne komponente ličnosti i ima za cilj uskladiti psihu. Svijest je samo "JA-svijest", te je stoga samo mali dio onoga što čini ljudske osobnosti. Aktivni medij osjetila i razmišljanja, osjećanja i intuicije. Ovisno o tome koji od dva pojma je JA-svijesti bliži, radi se o introvertiranoj ili extravertiranoj osobi. Znatno opsežniji, nego opsežna JA-svijest je nesvjesni dio čovjeka, koji se dijeli u osobno nesvjesno i kolektivno nesvjesno. Osobnom nesvjesnom pripada zbir svih potisnutih osjećaja i mustri ponašanja, dakle, sjene, kako je Jung osobno nesvjesno definirao. Poseban aspekt ovih sjena su potisnuti osjećaji i ponašanja suprotnog spola: animus ili anima. Kolektivna podsvijest je jedna instanca koja uključuje sva iskustva koja su svim ljudima zajednička i odražavaju se u slikama i simbolima.
Podsvijest je skupni naziv za sve uzroke, koji u biti djeluje na naše akcije, ali je JA-svijest ne poima. To je u osobnoj podsvijesti, zaboravljeni, potisnuti, osujećeni impulsi i nagoni, fiksiranja i programiranja do u ponašanju utvrđenim postupcima, te kondicioniranja u ranom djetinjstvu i latentni talenti. Kolektivna podsvijest je skupni naziv za genetski usidrenu pretpostavku psihološkog funkcioniranja i cjelokupnost općeg iskustva, ponašanja i mogućnosti razvoja. To je za ljude prilično lako odrediti kada podsvijest daje poticaj na akciju. Kada se kolektivna podsvijest manifestira prema vani, kontinuitet JA-svijesi biva prekinut. To znači da čovjek u ovom trenutku sam osjeća da djeluje diskontinuirano. Zato, jer poticaj na djelo ne potiče, svjesno, od njega samog. Naprimjer, ako na određenu riječ u razgovoru osoba iznenada reagiraje emocionalno, što za nju inače nije uobičajeno, možemo polaziti od činjenice da je ovdje reakcija iz podsvijesti, očito je ta riječ legla na nezacijeljenu ranu. U analitičkoj psihologiji ovakvo ponašanje se definiše kao kompleks. Istraživanje kompleksa je direktan put do podsvijesti.
Kompleksi nastaju usljed odobravajućih ili odbojnih reakcija okoline na ljudsko ponašanje i na taj način određene, prirodne potrebe, ponašanja ili osjećaje vrjednuje kao mana ili vrlina, prijatno ili neprijatno, ispravno ili neispravno. Prema tome, neki aspekti same ličnosti i iskustva sa okolinom postaju pozitivni, a drugi sa nabojima negativnog. Osoba koja u određenim okolnostima pokazuje kompleksno ponašanje, ne posjeduje mogućnost da svoje ponašanje kontrolira.
Prema Jungu, možemo razlikovati dva različita nivoa kompleksa:
1. kompleksi koji su nastali iz životne povijesti individue, kompleksi karakteristični grupi, društvu, sredini i kulturi u kojoj živimo, i koje poprimamo u toku procesa socijalizacije;
2. kompleksi koji su naslijeđene i svim ljudima zajednički. Ovo se također naziva arhetipovima. Primjeri za ovo su u idejama svih kultura o duhovima, demonima, vilenjacima, mitskim bićima itd., kao personifikacija nesvjesnog kompleksa.
Budući da djelovanja iz kompleksa isključuje pozitivne životne procese, jedan konstruktivan cilj bio bi otklanjanje ovakvih destruktivnih djelovanja. Put ka tom cilju vodi, između ostalog, kroz pomno promatranje kontinuiteta svijesti o sebi, tj. JA svijesti. Suzbijanje pojedinih dijelova osobnosti dovodi do razvoja pod-ličnosti, koja mora apsorbirati potisnute dijelove osobnosti. Prvi dio pod-ličnosti je tzv. sjena. Nju karakteristiše pohlepa, sebičnost, agresivnost, nagoni, zavist itd. Drugi dio pod-ličnosti karakteristiše isključivo osobnost suprotnog spola kao aspekt sjene. Kod muškaraca se ova pod-ličnost zove anima, a kod žena animus. Anima simbolizira sljedeće, potisnute, ženstvene aspekte: vještina komunikacije kad su u pitanju lični interesi, empatija, sposobnost održavanja odnosa, odnos prema tijelu i osjećajima i prilagodljivost. Animus simbolizira potisnute, muške osobenosti, kao što su agresivnost, impulzivnost, hrabrost, preuzimanje rizika, inicijative, intelektualna neovisnost, inovacija. S obzirom da se ovi sadržaji ne mogu u potpunosti potisnuti, oni se izražavaju u vidu projekcije na druge ljude i objekte. U onoj mjeri, u kojoj se ličnost pomiri sa sobom, u istoj mjeri se miri i sa svojom okolinom.
Kompleksi, koji su zajednički za sve ljude na zemlji nazivaju se arhetipovima. Oni postoje još od postojanja svijesti. Arhetipovi postoje, zato jer u strukturi ljudi, i fizički i psihički, postoje ukorijenjene zakonitosti kojima se svi ljudi povinuju. Osvrnemo li se na prošlost, uočit ćemo, da su se svi ljudi u svim vremenima, bavili uvijek sa istom osnovom problema: odnos prema silama prirode, snošenje sa nagonima i druge osnovne potrebe, problem dobra i zla, odnos među spolovima, problemi generacija, poimanje nesreće i smrti, odnos s transpersonalnim i pitanje o smislu života. Svako društvo i svaki pojedinac je suočen s tim arhetipskim problemima. Kada se suočimo s tom problematikom, uočit ćemo da je ne samo problem star, već i rješenja prijašnjih generacija u biti bio uvijek isti. Kolektivna podsvijest je dio naše psihe, koju posjedujemo, zato, jer smo ljudi, i kao takvi imamo identične osnovne funkcije.
JA je ona instanca ličnosti, koja je nositelj svijesti explicitnog i implicitnog kao i vlastitog identiteta. Iako nam je JA instanca najviše poznata, ništa nije tako teško razumjeti kao to JA. JA se pokušava orijentirati u ovom svijetu kroz četiri glavne funkcije: senzorna percepcija, razum, osjećanje i intuicija. U većini slučajeva, pojedinac je razvio samo jednu ili dvije osnovne funkcije, zbog čega ličnost ostaje nezrela. Ljude, koji su posebno razvili funkcije senzorne percepcije i razum, Jung naziva extrovertiranim. Nasuprot njima, introvertirani se baziraju uglavnom na osjećaj i intuiciju. Proširenje svijesti je, dakle, uvijek diferencijacija i oblikovanje prethodno zakržljalih funkcija. Nadalje, JA instanca se zasniva na daljnje dvije osnovne sposobnosti: JA stabilnost i JA fleksibilnost. JA stabilnost služi sposobnosti razgraničenja, isključivosti i razlikovanja. Ako dominira JA stabilnost, ličnost može postati zgrčena i kruta. JA fleksibilnost je odgovorna za otvorenost prema novim utjecajima u cilju transformacije. Ako dominira ova funkcija, nastaje dezorijentiranost ličnosti.
Sebstvo je središte sveukupne ličnosti, a time i glavna instanca upravljanja, koja stupa na snagu od trenutka oplodnje uterusa i struktuira sve razvojne procese. Realizacija razvojnih mogućnosti, koje su kao potencijalna snaga utemeljene u Sebstvu, ovisi o ekološkim i socijalnim uvjetima, a posebice o prirodi JA-svijesti. O njezinoj sposobnosti da se otvori prema Sebstvu, ovisi sveukupan razvoj ličnosti. JA je svjesni predstavnik Sebstva, oči pomoću kojih Sebstvo samo sebe može spoznati (vidjeti). Sebstvo se može identificirati sa životinjama, kristalima i zvijezdama. To je uvijek Bog u nama.
Individuacija znači, postati ona osoba koja ličnost u svojoj biti jeste, a odnosi se na proces diferencijacije, koja ima za cilj razvoj svih sposobnosti, talenata i mogućnosti pojedinca, kroz postupno osvješćenje Sebstva.
Kod JA osvješćivanja, fokus leži u diferenciranju, odnosno razlikovanju pojedinih individualnih osobnosti. Pri rođenju, JA se odvaja od Sebstva. To stanje podijeljenosti se u početku ljudskog života prevladava time da svoje Sebstvo projicira na druge ljude. Na primjer, na majku, učitelja ili vođu nacije. Prenatalno jedinstvo Sebstva se prilikom rođenja dijeli u njegove polarne suprotnosti, većinom, bez izgleda da u toku života ponovno bude u potpunosti integrirano. Jer u svom razvoju, čovjek je uvijek prisiljen da se prilagođava svojoj društvenoj okolini; što je na štetu njegovog pozitivnog potencijala koji se od okoline najčešće ne cijeni, pa čak i ne tolerše. Da bi zaštitila svoj razvoj unutar društvene sredine, ličnost one sadržaje koji su u datoj sredini negativno kotirani, a pripadaju njenom Sebstvu, izbjegava ili potiskuje.
Tijekom adolescencije, mladi ljudi se pokušavaju prilagoditi na jedan opći spolni ideal. To neizbježno vodi do jednog pretjeranog odbijanja od strane društva neprihvatljivih karakteristika seksualnosti. U normalnim okolnostima, ovi će ljudi u odraslom životu nastaviti sa ovakvim odnosom prema seksualnosti i time izgraditi sjenu suprotnog spola: kod muškaraca anima, a kod žene animus. Ovi analizirani procesi odnosa prema Sebstvu unutar socijalne sredine su procesi stvaranja kompleksa, sjene.
Ono što ličnost izražava prema vani, zove se persona. Jedna zdrava persona je neophodno potrebna za život unutar jednog društva. Persona i JA-svijest trebaju do sredine života ličnosti (35 do 40 godina) da dospiju zrelost.
Za mnoge ljude je sa JA-realizacijom postignut potpun psihički razvoj. Život teče dalje samo po unaprijed utabanim stazama društva gdje potrebe za sigurnost i red postaju izraženije. Samo mali broj ljudi, potrešeni životnom krizom, postavlja si u tom životnom dobu ključno pitanje, kako dalje.
Individualizacija, tj. samo-realizacija i pitanje o smislu života su težište Jungovog učenja. Tijekom ovog procesa, prethodni razvoj psihe će se nastaviti, mada s jednim obrnutim interesnim fokusom: više se ne radi o tome da se sve više ličnih osobenosti isključi ili potisne, da bi od socijalne sredine bio prihvatljiv i priznat, već upravo obrnuto, da se ovaj proces ponovo preokrene. Instanca JA se počinje baviti sa svim prethodno potisnutim osobenostima ličnosti i pokušava da ih reintegriše opet u jednu. To znači: osvijestiti nesvjesne komplekse, raščistiti se sa personom i vlastitim sjenama, i uspostaviti jedan zdrav odnos sa unutarnjim spolom (animus / anima). Veliki problem pri tome je: osvješćivanje Sebstva sada generira upravo one konflikte koji su se pokušavali izbjeći potiskivanjem u nesvjesno. JA-svijest je bolno putovanje raspeća između polariteta psihe. Sada je JA potpuno svjesno proturječnosti života. Stoga se patnje koje se pojavljuju procesom individuacije ne mogu izbjeći. Čovjek ovaj napon mora izdržati tako dugo dok ne dođe do sjedinjenja polariteta na višoj razini. U priznanju i prihvatanju bespomoćnosti i slabosti JA instanca prihvata jedan ponizni stav u kojem se otvaraju kreativni i harmonizirajući impulsi Sebstva. Cilj je pronaći unutarnju sredinu, svoj centar, jedna regija tišine i spokoja, izvan konflikata polariteta. Ovo stanje nije nešto posebno, značajno ili sveto, već nešto sasvim jednostavno što se izražava jednostavnim riječima, mir, mir sa samim sobom, počivati u sebi, prihvatiti život takvim kakav je.
Upustiti se u procese individuacije znači naći smisao i puninu života.
-------------------------------------------------------
Tragom C.G.Junga
Crveno more noći, valovima bijesnim
već stoti život mi pluta
obalama temeljitim ne težim
potonut ću još stotinu puta
i izranjati, dok mjesečina siva
iluziju o svjetlu ne rasprši
ta varka sjene što skriva
što izrodiše se iz pustinje i krši
slipog virovanja, jalovog nadanja
potisnute, one u dubinama čame
dio sam te nenaslućene tame
u njoj, iz kože svoje, sebe pretačem
čežnju s morem noći stapam
da cilovitu sebe opet spajam.
Samira Begman Karabeg
31.10.2011.
----------------------------------------------
„Kao priča neispričana i pjesma nenapisana pred nama je slojevitost misli pretočena u pjesmu. Kao i kod Jung-a, koji slijedivši Frojda, otvara vrata jave suočivši se sa bolnom istinom—da jeste drugačiji. Iza njega je ostao Frojd, a pred njim se otvoriše snovi mogućih alternativa usmjerenih SEBI, javstvu par excellance, ali upravo onome što gradi čovjeka—čovjekom. Unutar društva kao cjeline. “...cilovitost sebe...” je upravo to. Drugačija, ali, ipak ista. Ljudska..Nada.“
Sabahudin Hadžialić
1.11.2011.
|
|
| carl_gustav_jung.pdf |
21.12.2011. DIOGEN pro kultura magazin
Sloboda - realnost ili samo iluzija
Samira Begman Karabeg
I dio
Uvod
Istinska sloboda je vječna i sveprisutna. Ona nije vezana za zakonistosti ovog svijeta i može se dostići samo promjenom stanja ljudi.
Promjena stanja je jedan unutarnji proces u kojem ličnost uranja u božanske životne struje koje napajaju novu dušu. Tako napajana nova duša otvara prostor za božanska zračenja. Postaje receptor. Ko se jednom preda ovoj milosti spoznaje, ona mu nikad više ne može biti otuđena. Jer sam postaje izvor koji zrači univerzalnu ljubav.
U dobu Vodenjaka su u toku substantivne promjene u energetskom polju planete. Sloboda je ključni pojam ovog doba, dočim, nju je moguće ostvariti samo kroz jedan niz razočarenja kojima slijedi uvid da se sloboda ne može ostvariti unutar političko, socijalno, nacionalno, religiozno, kulturološki i geografski definisanog prostora. Granice ovog prostora su suviše uske. Ostvariti istinsku slobodu radi se o tome da čovjek sam sebe tako pripremi, da u njemu može djelovati kvalitet u kome je sloboda imanentna (božanski kvalitet). Tada se svi ideali ovog svijeta mogu odbaciti i djela za dostizanje ovozemaljskih ideala biti smijenjena djelima koja služe transformaciji ličnosti.
Šta je sloboda?
1." Sloboda je mogućnost nesmetanog razvoja mojih talenata i interesa, slobodan izbor moje ideologije, partije i religije, dakle, politička, religiozna i ideološka neovisnost", rekao bi građanin, dakle većina nas.
2." Sloboda je pravo da ono u što sam ubijeđen i javno iznesem, dakle, sloboda javnog mnijenja", reako bi demokrata.
3. "Sloboda je pravo da radim šta mi je volja, bez tutorstva roditelja i učitelja", rekao bi pubertetlija.
4. "Sloboda je, živjeti prema načelu individualnih normi i mjerila, bez sankcija koje nameću pravne i exekutivne institucije", rekao bi anarhist i on time misli (u prenesenom smislu, haos u kom jači na račun slabijih mogu da zadovolje svoju egocentričnost).
Dakle, svako ima svoju predstavu o slobodi, i većinom sloboda kako bi je rado jedni živjeli, ograničava slobodu drugih.
Ali, postoji li sloboda koja prevazilazi sfere individualnih interesa gdje bi se svi ljudi osjećali slobodno? Osjećaju li ljudi duboko u sebi, u duši, mogućnost sveobuhvatne slobode i zato je svim snagama pokušavaju doseći, ali to čine pogrešnim sredstvima i u pogrešnim okolnostima? Da li je takvu slobodu uopće moguće pojmiti sa sviješću vezanu za ovozemaljeske, materijalne interese?
U nastojanju za odgovorima na ova pitanja svojevremeno sam na Facebooku na ovu temu otvorila diskusiju iz koje iznosim nekoliko interesantnih i promišljenih refleksija:
1. " Sloboda je mogućnost nesmetanog razvoja mojih talenata i interesa, slobodan izbor moje ideologije, partije i religije, dakle, politička, relgiozna i ideološka neovisnost", rekao bi građanin, dakle većina vas.
Da, isto mislim. Upravo je bila diskusija na ovu temu. Zastupam da svako demokratsko društvo dopušta vjeronauk u školama na dobrovoljnoj osnovi, mada je za mene idealno da je religija u religioznim a ne državnim obrazovnim ustanovama. Medjutim, u mnogim demokratskim zemjama je uveden vjeronauk u škole. Sloboda je data roditeljima da za svoje dijete izaberu između nastave vjeronauka ili etike. Djeca poslije napunjene 13 godine starosti imaju pravo sama odlučiti između religije i etike. I to je jedna vrsta učenja slobodnom odabiru već u mladim godinama.
Oba predmeta se ocjenjuju a razne konfesije zahtijevaju učešće djece na vjeronauku u školama.
Ipak me sve ovo navodi da je sloboda i u demokratskim društvima jako relativna stvar.
Misliti ono što mislim, a ne ono što bih trebala misliti, biti ovo što jesam, a ne ono što bih htjela biti.
Ovo je za mene osnova za zdravu indivudualnost i dobru zajednicu individue i kolektiva. Stremljenja nas često odvedu u zamke, a nije rijetkost da podliježemo nametnutim trendovima. Nekad su trend bili nihilisti, nekad hippy - generacija, nekad pripadnici vala seksualne revolucije nekad vala iznenadne moralnosti. Često smo podložni raznim društvenim promjenama te tako pokušavamo smjestiti svoje unutarnje biće, bolje reći prilagoditi ga vanjskom svijetu, odnosno kolektivu. Umjesto da individue određuju zajednicu, imam osjećaj da je danas obratno: Zajednica određuje i podređuje individualnost. Postaje bitno biti sličnim, što sličnijim čak. Razlike se ne tolerišu često, a upravo razlike bi trebale biti očuvane. Sličnosti razlika i razlike u sličnostima bi trebale biti karika izmedju individue i kolektiva. Ja i ti kao Ja, smo odvojene, tek kad se uvažavamo i djelujemo u zajedništvu smo Mi, ali samo pri kolektivnoj svijesti u kojoj i dalje moja svijest ostaje samo Moja, a tvoja samo Tvoja. Nekad mi se čini da upravo to stvara poteškoće pri pomisli na zajednicu tj. kolektiv. Predugo se kolektiv smatra i upražnjava kao skupina Jednomišljenika (češće nego Istomišljenika) i doveo do tog da se individua odvoji od sebe u ime kolektivne svijesti. Zato često imamo jednoumlje koje ne dopušta iskakanja. Razlike se vide kao oprečni stavovi i smatraju neugodom. Dok god individua ne bude uvažena kao cjelina jedne velike cjeline, nazvane Kolektiv, sloboda će i dalje biti jedna relativna stvar i stalna potreba. Individua stremi ka slobodi, apsolutnoj, a Kolektiv, za sad, samo slobodi u kojoj se on može ostvariti.
Hm, sad nešto kontam, možda onda kad kolektiv stremio ka slobodi unutar i izvan sebe kroz individuu, a ne samo unutar sebe, kroz samog sebe, mogli bismo govoriti o apsolutnoj slobodi. Ovdje ću stati. Možda je predugo i malo konfuzno razmišljanje ali znam da ćete lako "pohvatati konce".
Karmen Medija Velagić
2. Sloboda je ideal, kao što su to ljubav i istina. Dakle apsolutna sloboda ne postoji, ali postoje njeni aspekti, postoji i neka mjera slobode i postoji vrsta slobode.
Proživljavajući rat u Sarajevu sa dva djeteta, često sam razmišljala o ovakvim egzistencijalnim filosofskim temama, jer smo strah od smrti osjećali svim ćelijama i hormonima, a smisao života nalazili u sanjanju slobode, poetici viteštva i ljubavi i vlastitih preintenzivnih osjećaja. Ugroženost slobode je bila vrlo velika, pa kao što je u svemu što je rat napadao, bilo potrebno napraviti štit, i ja sam sebi pravila štit definirajući šta je to što čini ono što je meni drago, a treba ga odbraniti od agresije, koja je postala mjera oduzimanja slobode. Ovako sam ja stvari složila: sve što čini moj integritet je moja sloboda, a sve što narušava moj integritet je agresija. Moj integritet se tiče (možda ne svačiji):
1. tijela
2. prostora
3. vremena
4. najdražih ljudi: djece, nekoga od porodice i prijatelja
5. intime
6. razuma
7. emocija.
Svako ko zagazi nepozvan u navedene sfere, vrši agresiju, bilo da se radi o individuama ili grupama, nejakima ili silnima, djeci ili odraslima, životinjama ili ljudima, kulturama, nacijama, rasama i vlastitim opredjeljenjima. Ipak mislim da je najstrašnije oduzimanje fizičke slobode, zloupotreba tijela i fizičkog rada, te diskriminiranje i maltretiranje po osnovu onoga što si dobio rođenjem, a ne opredjeljenjem. Kada nam neko atakuje na ono šta su naši izbori, to je manje strašno (ako nije kakav fašizam atakovao), jer to možemo da branimo, na to smo se spremali osvajajući polja koja volimo, mada ni tu nema pravila, sve to zavisi od znanja i obrazovanja, stepena civiliziranosti nas samih i okoline, od mjesta i vremena u kome se neko rodio, emocionalne strukture ličnosti, naravi ikaraktera i od puno drugih okolnosti i slučajnosti, a može i da nema veze nisačim. Šta o slobodi zna dijete rođeno u zatvoru ili šta zna luđak o zdravom razumu? Da li razuman može biti siguran da je normalan, a imaju li pravo emotivnom da kažu da je nerazuman.
Jasenka Cico
3. moje JA kaže da je sloboda u slobodi izbora služenja sebi ili drugima.
stoga, modus vivendi o kojem se ovdje nastoji govoriti vidim kao sistem koji integrira različite podsvjesne ili arhetipične sisteme obzervacije i strukturisanja informacija. populacija naše planete nije homogena. Imamo ogromne probleme sa komunikacijom jer potičemo iz veoma raznolikih ambijenata. Zato nam treba modus vivendi koji bi ukalupio poliglotsku grupu, kakva jesmo, i obuhvatio sve naše raznolikosti, i unutar kojeg bi svi postali svjesni situacije kakva jeste, tj. Imamo slobodu izbora i veliku potrebu za odluku služenja sebi ili drugima, kao i potrebu za harmoničnom rekonstitucijom naše planete.
Ugrozili smo ravnotežu i život na Zemlje našim izborima i odlukama izabirajući služiti drugima uslovno. tj., služenje sebi smo zamaskirali racionalnom i sofisticiranom retorikom služenja drugima i tako opravdali izbjegavanje različitih etičkih pravila. Tako je oduzeta sloboda izbora svim onima koji se smatraju nižim, manje vrijednim i manje inteligentnim. Ovaj šablon izdvajanja i manipulacije onima koji se smatraju manje vrijednim je tačka koja nas je odvratila od služenja drugima. ako pogledamo unazad kroz našu istoriju jasno ćemo uociti šablon kreacije vladavina onih koji su izabrali služiti sebi, kao i njihovog uništenja, jednom i još jednom, opet i nanovo!
Unutar ovog samouništavajućeg šablona ponašanja na Zemlji postoje, srećom, i oni koji vrebaju odgovarajući trenutak da nam se predstave i pokažu da smisao života nije u zaštiti svoje familije, svoga plemena, ... , svojih resursa! Njihov cilj je izraziti, bez obzira na brojke, situaciju u kojoj se nalazimo; slobodu izbora posjedujemo i ako nastavimo izabirati isto, uskoro ćemo unistiti uslove za opstanak zivota na Zemlji.
Entiteti koji žele održavati zivot na zemlji takvim kakav sada jeste oslanjaju se svom težinom na religiju, dogmu, i sva njihova učenja su utemeljena na strahu i osudama drugih i drugačijih. oni su lideri grupa koje podržavaju vjeru o nepostojanju slobode izbora. Oni su, također, oni koji su duhovnost preveli u religioznost unutar koje jedino što je važno je pripadati određenoj grupi, a da bi grupi pripadali, moramo slijepo slijediti upute i propise njenih lidera.
Aida Kadić
Iz univerzalnog učenja znamo da je prvotno ljudsko biće bilo sposobno da, kao nosioc odraza Logosa, sudjeluje u stvaralačkim procesima u kojima i kroz koja se objavljuje Božanstvo. Ono je živjelo u Božijoj Jednosti; u neizmjernoj slobodi, neprolaznoj ljepoti i sveobuhvatnoj ljubavi, jer je u Jednosti vladalo savršenstvo. Dakle, prvotni čovjek - Manas - živio je u apsolutnoj slobodi ali toga nije bio svjestan jer nije posjedovao svijest o sebi. On je bio svesvjestan ali bez individualne samosvijesti. Iz Boga proizišlo biće Čovjek (Manas, čovjek u duhovnoj formi, čovjek kao ideja) ostvarilo je sebe kao kokreator u harmoniji Božije kreacije, bez stranog utjecaja i određenja. Ali pri tom je imalo i jedan zadatak, naime, da postane svjesno biće koje će božiju harmoniju svjesno prepoznavati, svjesno u nju sebe uskladiti i spoznati sebe unutar božije harmonije kao božiju misao, kao vibrirajući, skladni ton.
Ova spoznaja se trebala dostići kroz djela bića. U velikoj kozmičkoj laboratoriji (materiji) ono je stvaralo djela i kroz ta djela izražavalo svoje osobenosti iz sebe i pred sobom. Tako se je moglo spoznati, postati svjestan sebe unutar kreacije i kao kokreator. Ali jedan dio prvotnih ljudskih bića se vezalo za svoje kreacije, "zaljubilo" se u vlastite osobine (simbolika Narcisa). Time su zaboravili svoju osnovnu ososbenost, svoje porijeklo iz božijeg Duha i izdvojili se iz Jednosti. I umjesto da razvijaju svijest o Božijim osobenostima u sebi (koja se kroz njih trebaju izražavati) i tako ostanu unutar Božije harmonije, ova bića su se sve više koncentrirala na svoje vlastite kreacije i iskustva. Time su postala jednim "ja" koje je sve dovodilo u vezu sa sobom. Bilo je "dobro" što je njemu koristilo i bilo je "zlo" što je njemu štetilo. Time je uronulo u sferu polariteta, hranilo se sa "stabla spoznaje o dobru i zlu".
Izdvajanjem (istupanjem) iz Jednosti i zaranjanjem u sferu polariteta svi atributi vječne Objave Manusa su bili također izdvojeni. Razvila se objava formom koja je sastavljena od elemenata vremensko-prostornog reda. S obzirom da se kreacije ovih bića više nisu odvijale u skladu sa Božijom harmonijom, ona su postajala otpor Božanskom, zidine u kojima je Božansko JA bivalo sve više zatvoreno kroz individualzirano ja. Božija iskra se sve više potčinjavala i gubila svoju kreativnu moć. Nastala je karma - zakonitost unutar samovoljne kreacije - i čovjek je sve više postajao njenim robom. Istovremeno, individualizirana ličnost vodi svoj vlastiti život odvojeno od Boga. U svom svijetu u polaritetu ona se neprekidno suočava sa interesima drugih ličnosti koje je sputavaju. Time ona osjeća neslobodu da sprovede svoje interese. Tako čevjek postaje mučen dvostrukom čežnjom za slobodom; čežnjom njegovog "ja", njegovog ega, da interesi koji su unutar vremensko - prostornog reda sputani budu oslobođeni i čežnjom njegovog višeg "JA", stvarnog bića koje je sputano karmom kroz individualiziranu ličnost.
Da li je bio slučaj, ili neophodnost, da dio prvih ljudskih entiteta krene involutivnim putom u svijet spoznaja vremensko - prostornog reda. Sa našom, vremensko - prostornom sviješću ne možemo odgovoriti na ovo pitanje. Ostaje nam samo facit da smo se odvojili iz Božije Jednosti i dospjeli u ovaj svijet bola i prolaznosti.
Tako dugo, dok naša svijest poima da smo u polaritetu, tako duko dok je naša "ja" svijest pogonska snaga našeg života, mi nismo sposobni da sebe misaono dovedemo u dimenziju Jednosti. Stoga, nismo sposobni ni da poimamo apsolutnost pojma "Sloboda", čak ni da ga u potpunosti formulišemo, a još manje da nešto od toga i ostvarimo. U najboljem slučaju, možemo sa našom, u trodiomenzionalnošću stečenom sposobnošću diferenciranja spoznati šta sloboda NIJE. Svakako, ne postoji osoba na ovoj planeti koja nije prošla bolno iskustvo ove spoznaje.
Polaritet i apsolutna sloboda su dakle proturječnost u sebi. Gdje je vrijeme i prostor, tu je i jedan slijed polova, jedno ili - ili proturječnosti, ali nikad sveobuhvatna Jednost koja čini slobodnim od vezanosti i udjela. U odnosu na ove činjenice ne bi nas smjele zavaravati ni dobronamjerni pokušaji čovječanstva da kroz humanost i kulturu stvori optimalne mogućnosti za razvoj individue. Time se istinska sloboda, koja je samo u božanskoj savršenosti moguća, ne može ostvariti.
Otkud onda u nama ta potreba i žudnja za sveobuhvatnom slobodom?
Uprkos padu i degradaciji čovjeka, u njemu je još uvijek imanentna srž njegovog prvotnog bića. Ovo prvotno, ljudsko biće poznaje istinsku, sveobuhvatnu slobodu i svoju čežnju prenosi dalje na "ja" biće, na individualiziranu ličnost. To "ja" biće se napinje da apsolutnu slobodu ostvari u prolaznom, relativnom svijetu. Koliko krvi je samo proliveno u fanatičnoj borbi za slobodu. Razlog tome je taj što svi ljudi, duboko u svom suštinskom biću posjeduju znanje o apsolutnoj slobodi kojeg je upio prije nego se odvojio od Jednosti. Kao što svaki čovjek rođen u polaritetu nosi "nasljednji grijeh" odvojenosti od Jednosti, isto tako nosi u sebi, kao besmrtni atribut, prasjećanja o savršenstvu, slobodu, ljubavi.
Postoji li za ljude uopće mogućnost da sa prostorno - vremenskom sviješću poimaju apsolutnu slobodu? Odgovor je da, ali...
Za to je neophodno da čovjek sagleda svoju situaciju i spozna da je njegova, eonima duga individualizacija u biti pitanje njegove odvojenosti od Boga, ali da mu ona također pruža i jednu mogućnost. U toku evolucije individualizacije, čovjek je razvio razum koji mu, ciljano usmjeren, može biti velika pokretačka snaga da napravi zaokret. Na ovom evolutivnom presjeku zadatak individualne samosvijesti je da shvati odvojenost od Boga, od Jednosti, od svog prvotnog bića i stečenu sposobnost rasuđivanja koristi da uvidi diktaturu vlastitog ega. Ovaj uvid je Conditio sine ana non - neizostavna predpostavka tome, da se ego, koji je čovjeku obećao slobodu ali ga je u biti odvojio od slobode, dobrovoljno žrtvuje principu prvotvnog čovjeka. Taj izgubljeni sin će se onda vratiti u slobodu Jednosti (svesvijesti), oplemenjen sa, na putu spoznaje, novostečenim atributom "samosvijest".
Nastavak u idućem broju
Sloboda - realnost ili samo iluzija
Samira Begman Karabeg
I dio
Uvod
Istinska sloboda je vječna i sveprisutna. Ona nije vezana za zakonistosti ovog svijeta i može se dostići samo promjenom stanja ljudi.
Promjena stanja je jedan unutarnji proces u kojem ličnost uranja u božanske životne struje koje napajaju novu dušu. Tako napajana nova duša otvara prostor za božanska zračenja. Postaje receptor. Ko se jednom preda ovoj milosti spoznaje, ona mu nikad više ne može biti otuđena. Jer sam postaje izvor koji zrači univerzalnu ljubav.
U dobu Vodenjaka su u toku substantivne promjene u energetskom polju planete. Sloboda je ključni pojam ovog doba, dočim, nju je moguće ostvariti samo kroz jedan niz razočarenja kojima slijedi uvid da se sloboda ne može ostvariti unutar političko, socijalno, nacionalno, religiozno, kulturološki i geografski definisanog prostora. Granice ovog prostora su suviše uske. Ostvariti istinsku slobodu radi se o tome da čovjek sam sebe tako pripremi, da u njemu može djelovati kvalitet u kome je sloboda imanentna (božanski kvalitet). Tada se svi ideali ovog svijeta mogu odbaciti i djela za dostizanje ovozemaljskih ideala biti smijenjena djelima koja služe transformaciji ličnosti.
Šta je sloboda?
1." Sloboda je mogućnost nesmetanog razvoja mojih talenata i interesa, slobodan izbor moje ideologije, partije i religije, dakle, politička, religiozna i ideološka neovisnost", rekao bi građanin, dakle većina nas.
2." Sloboda je pravo da ono u što sam ubijeđen i javno iznesem, dakle, sloboda javnog mnijenja", reako bi demokrata.
3. "Sloboda je pravo da radim šta mi je volja, bez tutorstva roditelja i učitelja", rekao bi pubertetlija.
4. "Sloboda je, živjeti prema načelu individualnih normi i mjerila, bez sankcija koje nameću pravne i exekutivne institucije", rekao bi anarhist i on time misli (u prenesenom smislu, haos u kom jači na račun slabijih mogu da zadovolje svoju egocentričnost).
Dakle, svako ima svoju predstavu o slobodi, i većinom sloboda kako bi je rado jedni živjeli, ograničava slobodu drugih.
Ali, postoji li sloboda koja prevazilazi sfere individualnih interesa gdje bi se svi ljudi osjećali slobodno? Osjećaju li ljudi duboko u sebi, u duši, mogućnost sveobuhvatne slobode i zato je svim snagama pokušavaju doseći, ali to čine pogrešnim sredstvima i u pogrešnim okolnostima? Da li je takvu slobodu uopće moguće pojmiti sa sviješću vezanu za ovozemaljeske, materijalne interese?
U nastojanju za odgovorima na ova pitanja svojevremeno sam na Facebooku na ovu temu otvorila diskusiju iz koje iznosim nekoliko interesantnih i promišljenih refleksija:
1. " Sloboda je mogućnost nesmetanog razvoja mojih talenata i interesa, slobodan izbor moje ideologije, partije i religije, dakle, politička, relgiozna i ideološka neovisnost", rekao bi građanin, dakle većina vas.
Da, isto mislim. Upravo je bila diskusija na ovu temu. Zastupam da svako demokratsko društvo dopušta vjeronauk u školama na dobrovoljnoj osnovi, mada je za mene idealno da je religija u religioznim a ne državnim obrazovnim ustanovama. Medjutim, u mnogim demokratskim zemjama je uveden vjeronauk u škole. Sloboda je data roditeljima da za svoje dijete izaberu između nastave vjeronauka ili etike. Djeca poslije napunjene 13 godine starosti imaju pravo sama odlučiti između religije i etike. I to je jedna vrsta učenja slobodnom odabiru već u mladim godinama.
Oba predmeta se ocjenjuju a razne konfesije zahtijevaju učešće djece na vjeronauku u školama.
Ipak me sve ovo navodi da je sloboda i u demokratskim društvima jako relativna stvar.
Misliti ono što mislim, a ne ono što bih trebala misliti, biti ovo što jesam, a ne ono što bih htjela biti.
Ovo je za mene osnova za zdravu indivudualnost i dobru zajednicu individue i kolektiva. Stremljenja nas često odvedu u zamke, a nije rijetkost da podliježemo nametnutim trendovima. Nekad su trend bili nihilisti, nekad hippy - generacija, nekad pripadnici vala seksualne revolucije nekad vala iznenadne moralnosti. Često smo podložni raznim društvenim promjenama te tako pokušavamo smjestiti svoje unutarnje biće, bolje reći prilagoditi ga vanjskom svijetu, odnosno kolektivu. Umjesto da individue određuju zajednicu, imam osjećaj da je danas obratno: Zajednica određuje i podređuje individualnost. Postaje bitno biti sličnim, što sličnijim čak. Razlike se ne tolerišu često, a upravo razlike bi trebale biti očuvane. Sličnosti razlika i razlike u sličnostima bi trebale biti karika izmedju individue i kolektiva. Ja i ti kao Ja, smo odvojene, tek kad se uvažavamo i djelujemo u zajedništvu smo Mi, ali samo pri kolektivnoj svijesti u kojoj i dalje moja svijest ostaje samo Moja, a tvoja samo Tvoja. Nekad mi se čini da upravo to stvara poteškoće pri pomisli na zajednicu tj. kolektiv. Predugo se kolektiv smatra i upražnjava kao skupina Jednomišljenika (češće nego Istomišljenika) i doveo do tog da se individua odvoji od sebe u ime kolektivne svijesti. Zato često imamo jednoumlje koje ne dopušta iskakanja. Razlike se vide kao oprečni stavovi i smatraju neugodom. Dok god individua ne bude uvažena kao cjelina jedne velike cjeline, nazvane Kolektiv, sloboda će i dalje biti jedna relativna stvar i stalna potreba. Individua stremi ka slobodi, apsolutnoj, a Kolektiv, za sad, samo slobodi u kojoj se on može ostvariti.
Hm, sad nešto kontam, možda onda kad kolektiv stremio ka slobodi unutar i izvan sebe kroz individuu, a ne samo unutar sebe, kroz samog sebe, mogli bismo govoriti o apsolutnoj slobodi. Ovdje ću stati. Možda je predugo i malo konfuzno razmišljanje ali znam da ćete lako "pohvatati konce".
Karmen Medija Velagić
2. Sloboda je ideal, kao što su to ljubav i istina. Dakle apsolutna sloboda ne postoji, ali postoje njeni aspekti, postoji i neka mjera slobode i postoji vrsta slobode.
Proživljavajući rat u Sarajevu sa dva djeteta, često sam razmišljala o ovakvim egzistencijalnim filosofskim temama, jer smo strah od smrti osjećali svim ćelijama i hormonima, a smisao života nalazili u sanjanju slobode, poetici viteštva i ljubavi i vlastitih preintenzivnih osjećaja. Ugroženost slobode je bila vrlo velika, pa kao što je u svemu što je rat napadao, bilo potrebno napraviti štit, i ja sam sebi pravila štit definirajući šta je to što čini ono što je meni drago, a treba ga odbraniti od agresije, koja je postala mjera oduzimanja slobode. Ovako sam ja stvari složila: sve što čini moj integritet je moja sloboda, a sve što narušava moj integritet je agresija. Moj integritet se tiče (možda ne svačiji):
1. tijela
2. prostora
3. vremena
4. najdražih ljudi: djece, nekoga od porodice i prijatelja
5. intime
6. razuma
7. emocija.
Svako ko zagazi nepozvan u navedene sfere, vrši agresiju, bilo da se radi o individuama ili grupama, nejakima ili silnima, djeci ili odraslima, životinjama ili ljudima, kulturama, nacijama, rasama i vlastitim opredjeljenjima. Ipak mislim da je najstrašnije oduzimanje fizičke slobode, zloupotreba tijela i fizičkog rada, te diskriminiranje i maltretiranje po osnovu onoga što si dobio rođenjem, a ne opredjeljenjem. Kada nam neko atakuje na ono šta su naši izbori, to je manje strašno (ako nije kakav fašizam atakovao), jer to možemo da branimo, na to smo se spremali osvajajući polja koja volimo, mada ni tu nema pravila, sve to zavisi od znanja i obrazovanja, stepena civiliziranosti nas samih i okoline, od mjesta i vremena u kome se neko rodio, emocionalne strukture ličnosti, naravi ikaraktera i od puno drugih okolnosti i slučajnosti, a može i da nema veze nisačim. Šta o slobodi zna dijete rođeno u zatvoru ili šta zna luđak o zdravom razumu? Da li razuman može biti siguran da je normalan, a imaju li pravo emotivnom da kažu da je nerazuman.
Jasenka Cico
3. moje JA kaže da je sloboda u slobodi izbora služenja sebi ili drugima.
stoga, modus vivendi o kojem se ovdje nastoji govoriti vidim kao sistem koji integrira različite podsvjesne ili arhetipične sisteme obzervacije i strukturisanja informacija. populacija naše planete nije homogena. Imamo ogromne probleme sa komunikacijom jer potičemo iz veoma raznolikih ambijenata. Zato nam treba modus vivendi koji bi ukalupio poliglotsku grupu, kakva jesmo, i obuhvatio sve naše raznolikosti, i unutar kojeg bi svi postali svjesni situacije kakva jeste, tj. Imamo slobodu izbora i veliku potrebu za odluku služenja sebi ili drugima, kao i potrebu za harmoničnom rekonstitucijom naše planete.
Ugrozili smo ravnotežu i život na Zemlje našim izborima i odlukama izabirajući služiti drugima uslovno. tj., služenje sebi smo zamaskirali racionalnom i sofisticiranom retorikom služenja drugima i tako opravdali izbjegavanje različitih etičkih pravila. Tako je oduzeta sloboda izbora svim onima koji se smatraju nižim, manje vrijednim i manje inteligentnim. Ovaj šablon izdvajanja i manipulacije onima koji se smatraju manje vrijednim je tačka koja nas je odvratila od služenja drugima. ako pogledamo unazad kroz našu istoriju jasno ćemo uociti šablon kreacije vladavina onih koji su izabrali služiti sebi, kao i njihovog uništenja, jednom i još jednom, opet i nanovo!
Unutar ovog samouništavajućeg šablona ponašanja na Zemlji postoje, srećom, i oni koji vrebaju odgovarajući trenutak da nam se predstave i pokažu da smisao života nije u zaštiti svoje familije, svoga plemena, ... , svojih resursa! Njihov cilj je izraziti, bez obzira na brojke, situaciju u kojoj se nalazimo; slobodu izbora posjedujemo i ako nastavimo izabirati isto, uskoro ćemo unistiti uslove za opstanak zivota na Zemlji.
Entiteti koji žele održavati zivot na zemlji takvim kakav sada jeste oslanjaju se svom težinom na religiju, dogmu, i sva njihova učenja su utemeljena na strahu i osudama drugih i drugačijih. oni su lideri grupa koje podržavaju vjeru o nepostojanju slobode izbora. Oni su, također, oni koji su duhovnost preveli u religioznost unutar koje jedino što je važno je pripadati određenoj grupi, a da bi grupi pripadali, moramo slijepo slijediti upute i propise njenih lidera.
Aida Kadić
Iz univerzalnog učenja znamo da je prvotno ljudsko biće bilo sposobno da, kao nosioc odraza Logosa, sudjeluje u stvaralačkim procesima u kojima i kroz koja se objavljuje Božanstvo. Ono je živjelo u Božijoj Jednosti; u neizmjernoj slobodi, neprolaznoj ljepoti i sveobuhvatnoj ljubavi, jer je u Jednosti vladalo savršenstvo. Dakle, prvotni čovjek - Manas - živio je u apsolutnoj slobodi ali toga nije bio svjestan jer nije posjedovao svijest o sebi. On je bio svesvjestan ali bez individualne samosvijesti. Iz Boga proizišlo biće Čovjek (Manas, čovjek u duhovnoj formi, čovjek kao ideja) ostvarilo je sebe kao kokreator u harmoniji Božije kreacije, bez stranog utjecaja i određenja. Ali pri tom je imalo i jedan zadatak, naime, da postane svjesno biće koje će božiju harmoniju svjesno prepoznavati, svjesno u nju sebe uskladiti i spoznati sebe unutar božije harmonije kao božiju misao, kao vibrirajući, skladni ton.
Ova spoznaja se trebala dostići kroz djela bića. U velikoj kozmičkoj laboratoriji (materiji) ono je stvaralo djela i kroz ta djela izražavalo svoje osobenosti iz sebe i pred sobom. Tako se je moglo spoznati, postati svjestan sebe unutar kreacije i kao kokreator. Ali jedan dio prvotnih ljudskih bića se vezalo za svoje kreacije, "zaljubilo" se u vlastite osobine (simbolika Narcisa). Time su zaboravili svoju osnovnu ososbenost, svoje porijeklo iz božijeg Duha i izdvojili se iz Jednosti. I umjesto da razvijaju svijest o Božijim osobenostima u sebi (koja se kroz njih trebaju izražavati) i tako ostanu unutar Božije harmonije, ova bića su se sve više koncentrirala na svoje vlastite kreacije i iskustva. Time su postala jednim "ja" koje je sve dovodilo u vezu sa sobom. Bilo je "dobro" što je njemu koristilo i bilo je "zlo" što je njemu štetilo. Time je uronulo u sferu polariteta, hranilo se sa "stabla spoznaje o dobru i zlu".
Izdvajanjem (istupanjem) iz Jednosti i zaranjanjem u sferu polariteta svi atributi vječne Objave Manusa su bili također izdvojeni. Razvila se objava formom koja je sastavljena od elemenata vremensko-prostornog reda. S obzirom da se kreacije ovih bića više nisu odvijale u skladu sa Božijom harmonijom, ona su postajala otpor Božanskom, zidine u kojima je Božansko JA bivalo sve više zatvoreno kroz individualzirano ja. Božija iskra se sve više potčinjavala i gubila svoju kreativnu moć. Nastala je karma - zakonitost unutar samovoljne kreacije - i čovjek je sve više postajao njenim robom. Istovremeno, individualizirana ličnost vodi svoj vlastiti život odvojeno od Boga. U svom svijetu u polaritetu ona se neprekidno suočava sa interesima drugih ličnosti koje je sputavaju. Time ona osjeća neslobodu da sprovede svoje interese. Tako čevjek postaje mučen dvostrukom čežnjom za slobodom; čežnjom njegovog "ja", njegovog ega, da interesi koji su unutar vremensko - prostornog reda sputani budu oslobođeni i čežnjom njegovog višeg "JA", stvarnog bića koje je sputano karmom kroz individualiziranu ličnost.
Da li je bio slučaj, ili neophodnost, da dio prvih ljudskih entiteta krene involutivnim putom u svijet spoznaja vremensko - prostornog reda. Sa našom, vremensko - prostornom sviješću ne možemo odgovoriti na ovo pitanje. Ostaje nam samo facit da smo se odvojili iz Božije Jednosti i dospjeli u ovaj svijet bola i prolaznosti.
Tako dugo, dok naša svijest poima da smo u polaritetu, tako duko dok je naša "ja" svijest pogonska snaga našeg života, mi nismo sposobni da sebe misaono dovedemo u dimenziju Jednosti. Stoga, nismo sposobni ni da poimamo apsolutnost pojma "Sloboda", čak ni da ga u potpunosti formulišemo, a još manje da nešto od toga i ostvarimo. U najboljem slučaju, možemo sa našom, u trodiomenzionalnošću stečenom sposobnošću diferenciranja spoznati šta sloboda NIJE. Svakako, ne postoji osoba na ovoj planeti koja nije prošla bolno iskustvo ove spoznaje.
Polaritet i apsolutna sloboda su dakle proturječnost u sebi. Gdje je vrijeme i prostor, tu je i jedan slijed polova, jedno ili - ili proturječnosti, ali nikad sveobuhvatna Jednost koja čini slobodnim od vezanosti i udjela. U odnosu na ove činjenice ne bi nas smjele zavaravati ni dobronamjerni pokušaji čovječanstva da kroz humanost i kulturu stvori optimalne mogućnosti za razvoj individue. Time se istinska sloboda, koja je samo u božanskoj savršenosti moguća, ne može ostvariti.
Otkud onda u nama ta potreba i žudnja za sveobuhvatnom slobodom?
Uprkos padu i degradaciji čovjeka, u njemu je još uvijek imanentna srž njegovog prvotnog bića. Ovo prvotno, ljudsko biće poznaje istinsku, sveobuhvatnu slobodu i svoju čežnju prenosi dalje na "ja" biće, na individualiziranu ličnost. To "ja" biće se napinje da apsolutnu slobodu ostvari u prolaznom, relativnom svijetu. Koliko krvi je samo proliveno u fanatičnoj borbi za slobodu. Razlog tome je taj što svi ljudi, duboko u svom suštinskom biću posjeduju znanje o apsolutnoj slobodi kojeg je upio prije nego se odvojio od Jednosti. Kao što svaki čovjek rođen u polaritetu nosi "nasljednji grijeh" odvojenosti od Jednosti, isto tako nosi u sebi, kao besmrtni atribut, prasjećanja o savršenstvu, slobodu, ljubavi.
Postoji li za ljude uopće mogućnost da sa prostorno - vremenskom sviješću poimaju apsolutnu slobodu? Odgovor je da, ali...
Za to je neophodno da čovjek sagleda svoju situaciju i spozna da je njegova, eonima duga individualizacija u biti pitanje njegove odvojenosti od Boga, ali da mu ona također pruža i jednu mogućnost. U toku evolucije individualizacije, čovjek je razvio razum koji mu, ciljano usmjeren, može biti velika pokretačka snaga da napravi zaokret. Na ovom evolutivnom presjeku zadatak individualne samosvijesti je da shvati odvojenost od Boga, od Jednosti, od svog prvotnog bića i stečenu sposobnost rasuđivanja koristi da uvidi diktaturu vlastitog ega. Ovaj uvid je Conditio sine ana non - neizostavna predpostavka tome, da se ego, koji je čovjeku obećao slobodu ali ga je u biti odvojio od slobode, dobrovoljno žrtvuje principu prvotvnog čovjeka. Taj izgubljeni sin će se onda vratiti u slobodu Jednosti (svesvijesti), oplemenjen sa, na putu spoznaje, novostečenim atributom "samosvijest".
Nastavak u idućem broju
|
|
| sloboda_-_realnost_ili_samo_iluzija...samira_begman...pdf |
20.1.2012. DIOGEN pro kultura magazin
Sloboda - realnost ili samo iluzija
Samira Begman Karabeg
II dio
Čovjek podređen zakonitostima karme u dijalektičkom svijetu može spoznati samo ograničenu, uvijek nečim uvjetovanu slobodu, dakle, relativnu slobodu. Čežnja za tom slobodom je uvijek usmjerena potrebi da se oslobodi od određenih okolnosti koje se u određanim situacijama doživljavaju kao potreba. Ona se ispunjava kada se ta potreba zadovolji, ali to zadovoljenje potrebe u biti ne mijenja ljudsko biće. Čežnja za ovakvom slobodom je samo reakcija prirode porobljenog čovjeka gdje pokušava da se oslobodi onog što ga u datim okolnostima ograničava. On se tome odupire snagom svoje volje i sredstvima koja su rezultirana iz zakonitosti karme. S obzirom da su njegove predstave o slobodi proizišle iz bivstvovanja u zatočenosti i na tom stupnju svijesti, on iz jednog vida zatočenosti upada u drugi.
Pa ipak, impulsi Slobode ukazuju i čovjeku s prirodom iz zakonitosti karme potrebu za višom slobodom. Ona se objavljuje kao jedna nova sloboda koja je potpuno neovisna od ovozemaljske ograničene i uvjetovane predstave o slobodi. Ona se poima unutar božanskog, duhovnog reda i u tom poimanju slobode čovjek revolucionira svoje biće time što prevazilazi svoju nižu prirodu, prirodu sužnja iz zakonitosti karme. Ali tako dugo dok čovjek nije u stanju da prepozna i uvidi iluziju o slobodi (jer sloboda unutar ovozemaljskih zakonitosti jeste iluzija) i da svoju volju usmjeri na duhovno polje, nije u stanju da spozna stvarnu slobodu.
Simbolika Prometeja
Priča o Prometeju vezanom za stijenu kao kazna za ukradeno svjetlo kojim je ljudskom rodu omogućio razvoj kulture i civilizacije, simbol je zatočeništva Manusa, slobodnog mislioca, u materiji. Njegova svijest više nije vođena istinskom Slobodom i Znanjem, već se razvijea iz samovolje poticane nižim nagonima i izražene kroz zloupotrebu božanskih stvaralačkih snaga. Ovakva svijest baca sjenu i veže Prometeja (prvotnog čovjeka sa božanskim atributima - titana) za prirodu rađanja i smrti time što ga pretvara u slijepog i nesvjesnog Epimeteja (Epimetej je u grčkoj mitologiji brat Prometeja koji je otvorio Pandorinu kutiju i time donio u svijet bolest, zavist, ratove - dakle kristalizaciju u materiji - i na koncu smrt).
Prenešen na opću situaciju ljudstva, ovaj grčki mitos sadrži poruku o reakciji ljudi na božiji evolutivni plan. Svaki put kada impulsi iz prvotne Slobode postanu osjetni, sabijaju se i koncentriraju ovi naboji niskih nagona ljudstva i prepriječe se novim procesima i novim mogućnostima razvoja, u nastojanju da održe svoju egzistenciju. Mitos o Prometeju je dakle simbol za nesvjesne snage u čovjeku, za anti - čovjeka u čovjeku koji pruža otpor svakom razvoju i snagom svoje, sa višom sviješću neoplemenjene inteligencije prijeti da potisne u ambis cjelokupan životni sustav planete.
Takav čovjek, sa anti - čovjekom u sebi je postalo opasno dvojno biće. To biće potječe iz Slobode božanskog duhovnog reda a nalazi se u jednom samoprouzrokovanom zatvoru zakonitosti karme. Obje prirode su sastavni dio njegova bića i tvore njegovu dvopolnu ljudsku realnost. Promišljanje o slobodi nameće pitanje, postoji li uopće mogućnost da se slijepi i zatočeni Prometej razvije u smjeru gdje je moguć zaokret, da se prevaziđe anti - čovjeka u sebi, izvan do sada isprobanih filozofsko, religiozno i moralno fundiranih pokušaja oslobađanja, jer je historija dokazala da svako, pa i subtilno nasilje uzrokuje protunasilje i samo mijenja okvire zatočeništvu.
Pet zidina zatvora u svijetu dijalektike
Srž ljudskog zatočeništva je neznanje kao posljedica odvojenosti od duha. Da bi kročili na put ka slobodi¸ moramo najprije spoznati bit našeg zatočeništva. Da bi razvezali konopce koje nas drže vezanim, moramo prvo ispitati čvorove. Tu je prije svega karma. Odvojena od božije Jednosti besmrtna duša je u toku bezbroj inkarnacija počinila bezbroj djela koja nisu u skladu sa božijom Harmonijom. Dejstva ovakvih djela se koncentriraju u mikrokosmos i postaju uzrokom koji prodire u novu inkarnaciju kao sudbina.
Ova dejstva si možemo zamisliti kao elektromagnetska žarišta u kojima i kroz koja vibrira quintna esencija svih prošlih inkarnacija. Ona su pohranjeni impulsi u jednom magnetičkom sistemu s unutarnje strane mikrokosmičke kugle, u tzv. aurskom biću. Prema temeljnoj formuli ovog žarišta, (ili aurskog bića, ili karme), mikrokosmos se uvijek iznova veže za jednu odgovarajuću ličnost.
Mikrokosmos živi u jednoj tvarnoj razmjeni. On privlači i absorbira kvalitete iz kozmosa koje ličnost koristi za svoja djela, misli i osjećaje, i odašilja te kvalitete, prerađene i preobražene od ličnosti, opet u kozmos. Mikrokozmos privlači samo one kvalitete koji su u rezonanci sa njegovim sopstvenim vibracijama, tj. koje su kompaktibilni sa formulom njegovog aurskog bića. Karma je poput filtera koji odgovarajuće kvalitete propušta a neodgovarajuće isključuje. Time je ličnost zarobljenik karme jer dobiva samoo one kvalitete i životnu snagu koje mu aursko biće dodijeli. A s obzirom da je aursko biše nastalo od grješnih djela koja udaljuju od božijeg Plana, ono povezuje sa onim kvalitetima kozmosa koja su se manifestirala iz grješnih djela. Tako je ličnost kroz elektromagnetske vibracije koje proizlaze iz aurskog bića prisiljena na grješna djela.
Ove elektromagnetske vibracije prenose se u sustav ličnosti posredstvom zraka kojeg udišemo; s jedne strane one preko pluća dospijevaju direktno u krv, s druge strane, preko nosnica u mozak, posebno u hypothalamus žlijezdu, odakle kroz nervni, hormonalni i krvni fluid ličnost navodi na izvršavanje određenih djela. Tako je cjelokupni mikrokozmički sistem ulovljen u mrežu sudbine. Ali to nije sve, to nije jedini zid zatvora. Kroz pripadnost paloj dijalektici, dakle prolaznom svijetu, osnova biti ličnosti leži u njenom samoizražavanju, samozaštiti i ovozemaljskim potrebama.
Cjelokupno njeno razmišljanje, osjećanje i volja je tome usmjereno. Njen nagon za postojanjem vibrira u krvi kao faktor žudnje. Tako je svaka misao popraćena žudnjom za ispunjenjem. Kao novo energetsko žarište ono vibrira u polju disanja mikroorganizma i navodi aursko biće da iz kozmosa prinese one eterične kvalitete koje ličnost treba za ostvarenje njenog nauma i njenih žudnji. Tako nastaje jedan circulus vitiosus, jedan nerazrješivi odnos razmjene između aurskog bića i ličnosti. Jedno drugog treba za opstanak svoje egzistencije, i čini sve za onog drugog - a time i za sebe - da bi opstali.
Ali to nije sve...
U krvi ličnosti ne gori samo vatra propasti vlastitog sistema. Kroz krvnu vezu roditelja čovjek istovremeno ima udio u njihovom krvnom svojstvu i karmi koja u njemu vibrira i time je preko biološke nasljedne veze vezan za druge ljude. Svaki pojedinac je jedan čvor za sve ostale i obratno, svi zajedno su jedan ogroman čvor za pojedinca. I kao što mikrokosmička karma čini jedno polje elektromagnetskog djelovanja, naime, jedno aursko biće, tako i karma cijelokupnog čovječanstva čini jedan gigantski elektromagnetski obruč koji je obujmio našu planetu. Ne postoji biće koje nije pod utjecajem ovog obruča.
Ali to nije sve...
Do sada smo razmotrili četiri zida zatvora, dva individualna i dva kolektivna koji se jedan na drugom nadgrađuju i međusobno se podupiru. Ali postoji još jedan, peti. Da bi shvatili njegovu bit, moramo najprije posvetiti pažnju zatočeniku ovog sistema, prvotnom mikrokozmosu, dakle, prvotnoj duši. Samo još jedan jedini atom prvotnog sjaja božijeg Duha tinja u čovjeku. Duboko pokopan ispod svih tih zidova u centru ličnosti, stalnim vibriranjem pokušava da obznani nešto o prvotnom božijem Carstvu, da podsjeti ličnost na njen stvarni zadatak, naime, da bude nosioc božijeg Odraza i vrati mikrokozmos u božije Carstvo. Tako u ličnosti jača čežnja za životom koji nije žigosan stalnim rađanjem i umiranjem. Svi religiozni spisi najavljuju ovakav život. Život pun ljubavi, istinitosti i pravde, slobode, mira, ljepote, dobrote i iznad svega, neprolazan. Rastrgana u suprotnostima dijalektike; od straha egzistencije na jednoj i samopotvrđivanja na drugoj strani, ličnost posve poima obećanje božijeg Carstva i Njegove apsolutne vrijednosti dovodi u odnos sa sobom lično i pokušava, u svijetu prolaznosti i smrtnosti, da ga doživi. Time zida peti zid svojeg zatvora.
Poimajući čežnju atoma duha za božijim Carstvom, ličnost dolazi u zabludu, sjećajući se da je sama jednom bila dio tog Carstva, da se kroz kultiviranje vlastitog bića opet do njega može uzvisiti i projicira sebe u budućnosti kao biće sa božijim atributima. Prema zakonitosti "isto privlači isto", teku istovjetne misaone predpostavke u jedno moćno energetsko žarište, koje, što više jača, to više razvija sopstveni život i moć. Postoje brojni prototipovi ovih žarišta koji se uvijek prilagođavaju novom kvalitetu vremena i kontroliraju cijelo čovječanstvo. Na ovaj način je nastao jedan svijet paranoje, svijet ogledala ljudskih misli i osjećaja kojim upravljaju fantomi a održavaju ga oni koji vjeruju u njega. I moćne svjetske organizacije se brinu za to. Tu su, prije svega, religiozne institucije. Zanemarivši svoju obavezu da čovječanstvo osvijeste i približi im božiju Riječ, oni je interpretiraju prema potrebama svoje svjetovne politike. Sa brojnim ritualima i obavezama, oni svijet vežu za njihovu paranoju i obećavaju im vječni život poslije smrti, u carstvu paranoje, samo ako slijede njihove dogme i upute. Davno nekad vladari su bili rađa rišiji, dakle, kraljevi-mudraci. Ali odavno već političari i zakonodavci ne znaju ništa o dijalektičkoj zakonitosti ovog svijeta. Nesvjesno podsticani od strane aurskih bića, oni obećavaju vrijednosti kao; sloboda, bratstvo i jedinstvo te svjetski mir i novi poredak i obavezuju ljude da prisilom, pa i po cijenu svojih života sprovode i brane te ideje. A u tome je u biti najveća zabluda, da se sloboda može dostići prisilom. Ovim zabludama redovito podliježu oni koji ove ideale pokušavaju dostići u svijetu prolaznosti, sa prolaznim sredstvima.
Normalno je da se stremi ka višim vrijednostima i kvalitetima života, da se život učini lakšim, podnošljivijim. Ali je velika zabluda vjerovati da se time mogu prevazići nepravda, potčinjenost, ratovi i prisila. Htjeti uspostaviti božije Carstvo u svijetu dijalektike je klasična Judina izdaja kojom čovječanstvo samo sebe veže za ovaj svijet. Pa postoji li izlaz? Da, postoji, čak i u ovaj svijet tame i karmičke vezanosti uvijek iznova prodire Svjetlo iz svijeta božanskog i dotakne srca receptivnih ljudi te pomaže da njihovu unutarnju čežnju usmjere u tom pravcu. Kroz te ljude, kroz njihova djela i život se Riječ uvijek obznanjuje u svojoj prvotnoj formi. Čovjek ne može živjeti bez požude, jer je ona od samog iskona utkana u njegovo biće. Ona je Snaga koja stremi ostvarenju božanskog Plana. Čovjek to samo treba spoznati. I spoznat će, kada se nakon hiljada i hiljada pokušaja da vatru požude zagasi ovozemaljskim stvarima zateče iscrpljen i raz-očaran (da nije više u začaranosti Mamona, u iluziji). Sa uvidom ove očaranosti počet će se obrušavati zidovi zatvora (gasiti karmička žarišta) i čovjek će u sebi i iz sebe postati Otac-Majka i biti upućen ka Slobodi. Kao što je ovozemaljski zatvor postao i održava se kroz magnetsku privlačnost požude za ovozemaljska dobra, tako se uvidom u njegovu zakonitost može i napustiti usmjeravanjem požude za prvotnim, božanskim.
Sloboda kao mogućnost promjene
Nova sloboda pruža mogućnost čovjeku da se transformira u novog čovjeka, u nebeskog, božanskog čovjeka. Za ovu transformaciju neophodna je probuđena duša koja koja je u direktnom kontaktu sa dušom duha, sa Kristusom. Pod Kristusom se podrazumijeva jedno slobodno stanje bića čije zračenje iz duhovnog polja priziva ljude iz zatočeništva u slobodu. U osnovi, čovjek je u stanju da na ovaj poziv reagira jer u njegovom srcu - sjedište duhovnog čovjeka - pohranjena je iskra substance Kristusa i time posjeduje polarnost prema njemu. Kada se ova iskra rasplamsa onda je moguće i prevazilaženje suprotnih snaga polariteta. Kristus je, u odnosu na Prometeja, suprotna strana polariteta. Prometejeva varta, kao iskra stvaranja kulture i civilizacije, je stvaralačka snaga iz ega, gdje se čovjek poistovjećuje sa svojim djelom i time sve više izdvaja iz duhovnog polja, zapada u materiju, u zatočeništvo. Kristusova vatra gori unutar božije Jednosti i dovodi ljude u stanje ljubavi i slobode.
Zračenje kvaliteta Kristusa u potpunosti prožme cijeli mikrokosmos čim njegova duhovna iskra unutar njegove duše poprimi njegove vibracije. Kosmički gledano, ova duhovna iskra se nalazi u centru planete. U doba Vodenjaka ona je posebno receptivna na kosmička zračenja kvliteta Kristusa i sve više vibrira u njegovoj rezonanci. Ovi utjecaji i zračenja stvaraju predpostavke (mogućnosti) za novu slobodu, ali to ne znači da se radi o jednom automatskom procesu gdje pasivno, u svojoj komfornosti, reagujemo i djelujemo po ustaljenim navikama.
O slobodi kao mogućnost transformacije govorili su ezoteričari svih kultura i svih vremena. Ideja ovog učenja nije sebično,individualno oslobođenje od materije, ili ulaz u "zasluženi" raj, već nešto daleko bitnije, sveobuhvatnije. Ideja je, biti oslobođen prošlosti, nevezan za doktrine raligija ili ideologija, nesputavan odredicama jedne etnije ili nacije, biti slobodan dalje se razvijati prema unaprijed određenom planu duše, biti otjelovljeni izraz božije prirode, biti slobodan svojim životom služiti čovječanstvu u cilju transformacije unutar božijeg plana kako su to svojim primjerom ukazali Isus i Budha, prototipovi savršenog, božanskog čovjeka, inkarnacje prvotne ideje o čovjeku - Manusa.
Na kraju još nekoliko refleksija sa Facebooka, odnosno, novih spoznaja do koje su učesnici diskusije došli, upravo kroz diskusiju:
1. APSTRAKCIJA KOLEKTIVA ILI APSTRAKCIJA INDIVIDUUMA?
Samira, sad me odvela diskusija do ovog pitanja i do želje na isto pokušati (samo pokušati) naći odgovor.
Na planeti se pojavljuje jedan fenomen.
S jedne strane uočava se rezignacija i ignorancija prema svim dešavanjima koja ne predstavljaju direktnu opasnost njegovom veličanstvu JA.
S druge strane individuum se mazohistički odriče Ja u ime kolektiva.
Kako Aida napisa, da zajednice zasnovane na religiji i drugim osnovama, u ime zaštite Ja, njegovog integriteta i opstajanja, preuzimaju leitwort, postaju zajednica apstraktnih Ja koji su mišlju, djelom i svim ostalim ipak samo MI. Tu je ugušena individualnost.
Iz ovog proizlazi da imamo individue koje su jače od zajednica, ali bez povezanosti s ostalim individuama a tako i sa kolektivom svih drugih okupljenih JA. Tu je kolektiv samo apstrakcija.
I s druge strane imamo zajednice mnogih JA, koje su jače od svih individua, postavljene bez harmonične veze svih Ja, u kojima je samo MI te zbog toga je tu individua samo apstrakcija.
U oba slučaja je u pitanju - Otuđivanje. Otuđivanje od kolektiva u ime Ja (individua) ili otuđivanje Ja u ime Mi (kolektiva).
Ovo su po mom mišljenju dva pola između kojih ima mnogo varijanti jedne ili druge vrste otuđivanja.
Na Zapadu je sve više jaka individua, koja se ponekad odazove unutar kolektiva. Kao da moderna i bogatija društva uništavaju kolektivnost, dok manje moderna i manje bogata društva jačaju kolektiv gušeći individualizam.
Ako se neko odluči u ime kolektiva stati u odbranu i zaštitu kolektiva, ne uvažavajući svoje Ja, čini istu pogrešku kao onaj koji se u ime svog Ja ne želi boriti za njegov opstanak.
Ni jedni ni drugi ne teže ka slobodi izvan njih.
A apsolutna sloboda je apsolutna samo onda kad je Ja slobodno unutar kolektiva jednako slobodnih individua. Kolektiv može samo tako težiti ka apsolutnoj slobodi - kroz slobodu Ja, a ne kroz slobodu Mi. Ne može jedna individua biti apsolutno slobodna ako svojim djelovanjem ograničava ili ne priznaje jednaku slobodu drugim individuama.
JA teži uvijek ka apsolutnoj slobodi koja se može ostvariti samo kroz neograničenu slobodu svih JA. Tad može to biti i apsolutna sloboda za MI (kolektiv svih slobodnih JA).
Ako bi sve i jedan kolektiv na planetu bio kolektiv apsolutno slobodnih JA (individua), onda se radi na kraju o jednom kolektivu: planetarnom. A to je ionako jedina zajednica koja bi kao takva donijela apsolutnu slobodu.
Karmen Medija Velagić
2. vjerujem da cemo se sloziti u tome da je maestro Jastva onaj koji na svako pitanje ima isti odgovor, a taj odgovor je uvijek najuzviseniji izbor. u tome je Maestro neminovno predvidiv, a ucenik sasvim nepredvidiv. zato je dovoljno jednostavno posmatrati kako, i koliko predvidivo, reaguje i odgovara individualno JA, na bilo koju situaciju, da bi lako uocili gdje se to individualno JA nalazi na putu ka vjestini Jastva. sad nam se namece pitanje:
„koji izbor je najuzviseniji“, tj.: „koji izbor vodi ka apsolutnoj slobodi“?
ako se istinski angaziramo oko ovog pitanja vec smo krenuli putovati ka vjestini Jastva. to je pitanje oko kojeg su se razvile , od pocetka vremena, sve ljudske filozofije i teologije. istina je da se, jos uvijek, vecina individualnih JA bavi sasvim drugim pitanjem:
„koji izbor je najprofitabilniji?“ ili: „na koji nacin individualno JA najmanje gubi?“
kada zivot zivimo iz perspektive kontroliranja stete, zapravo propustamo istinsku mogucnost i sansu za optimalni zivotni napredak. jer, zivjeti zivot iz takve perspektive, znaci zivjeti zivot iz perspektive straha. a strah o nama laze! mi nismo strah. mi smo Ljubav. Ljubav ne treba zastitu, niti se moze izgubiti. ali, to nikada necemo saznati ako nastavimo neprekidno odgovarati na drugo pitanje umjesto na prvo. Samo individualno JA, misieci da u zivotu postoji nesto sto se moze dobiti ili izgubiti, postavlja si, i odgovara, na drugo pitanje. individualno JA koje gleda na zivot na drugaciji nacin i zapaza se kao vise bice, razumije da dobiti ili gubiti nije zivotni zadatak, vec voljeti ili propustiti sansu da se voli, te si postavlja, i odgovara, na prvo pitanje. individualno JA koje si postavlja drugo pitanje kaze: „JA sam tijelo“, dok individualno JA koje si postavlja prvo pitanje kaze: „JA sam moja dusa“.
na kriticnoj raskrsnici svih medjuljudskih relacija, postoji samo jedno pitanje:
„sta bi sada Ljubav uradila!?“
nijedno drugo pitanje nije svrsishodno, znacajno niti nasoj dusi iole vazno. sad smo dosli do veoma osjetljive tacke interpretacije izrecenog, jer ovaj princip „ljubavlju zajamcenog djelovanja“, uveliko se krivo tumaci. nerazumijevanje ovog principa nas je dovelo do jeda, ljutnji, svadja i lazi koje su sa puta ka Jastvu, odvukle mnoga individualna JA. uce nas, stoljecima, da „ljubavlju zajamceno djelovanje“ nastaje iz izbora da budemo, djelujemo i imamo sta god drugome cini najvise dobro. a najuzviseniji izbor je onaj koji cini dobro individualnom JA. ovaj iskaz, kao i svaki drugi iskaz duhovne istine, automatski postaje otvoren za krivo tumacenje. misterija nam se malo razjasni onog trenutka kad odlucimo sta je najbolje sto individualno JA moze uraditi za sebe. kada apsolutno odlucimo i izaberemo, misterija se rastopi i krug cjelovito okonca. tako, ono sto je najbolje za individualno JA postaje najbolje za grupno MI. da bi ovo razumjeli potrebno je prozivjeti mnogo zivota i jos vise zivota da bi se implementiralo, jer, ova istina se razvija oko jos vise istine: „ ono sto individualno JA cini sebi, cini i grupi MI. ono sto individualno JA cini grupi MI, cini i svome individualnom JA“. to je tako zato sto JA i MI jesmo Jedno. Jedno jeste; drugo nije.
svi maestri Jastva koji su hodali ovom planetom poducavali su nas ovu istinu, ali je, za vecinu ljudi na zemlji, bila i ostala samo divna ezotericna istina sa nikakvom ili veoma malom mogucnosti prakticne aplikacije. a, zapravo, aplikacija ove istine je najprakticnija.
JA i MI nismo ovdje da spoznajemo - dusa raspolaze znanjem, stoga je dovoljno da si postavljamo pitanja da bi dobili odgovore - vec da kroz osjecaj i iskustvo stvaramo i sirimo sebe - SEBE. ))
Aida Kadić
Sloboda - realnost ili samo iluzija
Samira Begman Karabeg
II dio
Čovjek podređen zakonitostima karme u dijalektičkom svijetu može spoznati samo ograničenu, uvijek nečim uvjetovanu slobodu, dakle, relativnu slobodu. Čežnja za tom slobodom je uvijek usmjerena potrebi da se oslobodi od određenih okolnosti koje se u određanim situacijama doživljavaju kao potreba. Ona se ispunjava kada se ta potreba zadovolji, ali to zadovoljenje potrebe u biti ne mijenja ljudsko biće. Čežnja za ovakvom slobodom je samo reakcija prirode porobljenog čovjeka gdje pokušava da se oslobodi onog što ga u datim okolnostima ograničava. On se tome odupire snagom svoje volje i sredstvima koja su rezultirana iz zakonitosti karme. S obzirom da su njegove predstave o slobodi proizišle iz bivstvovanja u zatočenosti i na tom stupnju svijesti, on iz jednog vida zatočenosti upada u drugi.
Pa ipak, impulsi Slobode ukazuju i čovjeku s prirodom iz zakonitosti karme potrebu za višom slobodom. Ona se objavljuje kao jedna nova sloboda koja je potpuno neovisna od ovozemaljske ograničene i uvjetovane predstave o slobodi. Ona se poima unutar božanskog, duhovnog reda i u tom poimanju slobode čovjek revolucionira svoje biće time što prevazilazi svoju nižu prirodu, prirodu sužnja iz zakonitosti karme. Ali tako dugo dok čovjek nije u stanju da prepozna i uvidi iluziju o slobodi (jer sloboda unutar ovozemaljskih zakonitosti jeste iluzija) i da svoju volju usmjeri na duhovno polje, nije u stanju da spozna stvarnu slobodu.
Simbolika Prometeja
Priča o Prometeju vezanom za stijenu kao kazna za ukradeno svjetlo kojim je ljudskom rodu omogućio razvoj kulture i civilizacije, simbol je zatočeništva Manusa, slobodnog mislioca, u materiji. Njegova svijest više nije vođena istinskom Slobodom i Znanjem, već se razvijea iz samovolje poticane nižim nagonima i izražene kroz zloupotrebu božanskih stvaralačkih snaga. Ovakva svijest baca sjenu i veže Prometeja (prvotnog čovjeka sa božanskim atributima - titana) za prirodu rađanja i smrti time što ga pretvara u slijepog i nesvjesnog Epimeteja (Epimetej je u grčkoj mitologiji brat Prometeja koji je otvorio Pandorinu kutiju i time donio u svijet bolest, zavist, ratove - dakle kristalizaciju u materiji - i na koncu smrt).
Prenešen na opću situaciju ljudstva, ovaj grčki mitos sadrži poruku o reakciji ljudi na božiji evolutivni plan. Svaki put kada impulsi iz prvotne Slobode postanu osjetni, sabijaju se i koncentriraju ovi naboji niskih nagona ljudstva i prepriječe se novim procesima i novim mogućnostima razvoja, u nastojanju da održe svoju egzistenciju. Mitos o Prometeju je dakle simbol za nesvjesne snage u čovjeku, za anti - čovjeka u čovjeku koji pruža otpor svakom razvoju i snagom svoje, sa višom sviješću neoplemenjene inteligencije prijeti da potisne u ambis cjelokupan životni sustav planete.
Takav čovjek, sa anti - čovjekom u sebi je postalo opasno dvojno biće. To biće potječe iz Slobode božanskog duhovnog reda a nalazi se u jednom samoprouzrokovanom zatvoru zakonitosti karme. Obje prirode su sastavni dio njegova bića i tvore njegovu dvopolnu ljudsku realnost. Promišljanje o slobodi nameće pitanje, postoji li uopće mogućnost da se slijepi i zatočeni Prometej razvije u smjeru gdje je moguć zaokret, da se prevaziđe anti - čovjeka u sebi, izvan do sada isprobanih filozofsko, religiozno i moralno fundiranih pokušaja oslobađanja, jer je historija dokazala da svako, pa i subtilno nasilje uzrokuje protunasilje i samo mijenja okvire zatočeništvu.
Pet zidina zatvora u svijetu dijalektike
Srž ljudskog zatočeništva je neznanje kao posljedica odvojenosti od duha. Da bi kročili na put ka slobodi¸ moramo najprije spoznati bit našeg zatočeništva. Da bi razvezali konopce koje nas drže vezanim, moramo prvo ispitati čvorove. Tu je prije svega karma. Odvojena od božije Jednosti besmrtna duša je u toku bezbroj inkarnacija počinila bezbroj djela koja nisu u skladu sa božijom Harmonijom. Dejstva ovakvih djela se koncentriraju u mikrokosmos i postaju uzrokom koji prodire u novu inkarnaciju kao sudbina.
Ova dejstva si možemo zamisliti kao elektromagnetska žarišta u kojima i kroz koja vibrira quintna esencija svih prošlih inkarnacija. Ona su pohranjeni impulsi u jednom magnetičkom sistemu s unutarnje strane mikrokosmičke kugle, u tzv. aurskom biću. Prema temeljnoj formuli ovog žarišta, (ili aurskog bića, ili karme), mikrokosmos se uvijek iznova veže za jednu odgovarajuću ličnost.
Mikrokosmos živi u jednoj tvarnoj razmjeni. On privlači i absorbira kvalitete iz kozmosa koje ličnost koristi za svoja djela, misli i osjećaje, i odašilja te kvalitete, prerađene i preobražene od ličnosti, opet u kozmos. Mikrokozmos privlači samo one kvalitete koji su u rezonanci sa njegovim sopstvenim vibracijama, tj. koje su kompaktibilni sa formulom njegovog aurskog bića. Karma je poput filtera koji odgovarajuće kvalitete propušta a neodgovarajuće isključuje. Time je ličnost zarobljenik karme jer dobiva samoo one kvalitete i životnu snagu koje mu aursko biće dodijeli. A s obzirom da je aursko biše nastalo od grješnih djela koja udaljuju od božijeg Plana, ono povezuje sa onim kvalitetima kozmosa koja su se manifestirala iz grješnih djela. Tako je ličnost kroz elektromagnetske vibracije koje proizlaze iz aurskog bića prisiljena na grješna djela.
Ove elektromagnetske vibracije prenose se u sustav ličnosti posredstvom zraka kojeg udišemo; s jedne strane one preko pluća dospijevaju direktno u krv, s druge strane, preko nosnica u mozak, posebno u hypothalamus žlijezdu, odakle kroz nervni, hormonalni i krvni fluid ličnost navodi na izvršavanje određenih djela. Tako je cjelokupni mikrokozmički sistem ulovljen u mrežu sudbine. Ali to nije sve, to nije jedini zid zatvora. Kroz pripadnost paloj dijalektici, dakle prolaznom svijetu, osnova biti ličnosti leži u njenom samoizražavanju, samozaštiti i ovozemaljskim potrebama.
Cjelokupno njeno razmišljanje, osjećanje i volja je tome usmjereno. Njen nagon za postojanjem vibrira u krvi kao faktor žudnje. Tako je svaka misao popraćena žudnjom za ispunjenjem. Kao novo energetsko žarište ono vibrira u polju disanja mikroorganizma i navodi aursko biće da iz kozmosa prinese one eterične kvalitete koje ličnost treba za ostvarenje njenog nauma i njenih žudnji. Tako nastaje jedan circulus vitiosus, jedan nerazrješivi odnos razmjene između aurskog bića i ličnosti. Jedno drugog treba za opstanak svoje egzistencije, i čini sve za onog drugog - a time i za sebe - da bi opstali.
Ali to nije sve...
U krvi ličnosti ne gori samo vatra propasti vlastitog sistema. Kroz krvnu vezu roditelja čovjek istovremeno ima udio u njihovom krvnom svojstvu i karmi koja u njemu vibrira i time je preko biološke nasljedne veze vezan za druge ljude. Svaki pojedinac je jedan čvor za sve ostale i obratno, svi zajedno su jedan ogroman čvor za pojedinca. I kao što mikrokosmička karma čini jedno polje elektromagnetskog djelovanja, naime, jedno aursko biće, tako i karma cijelokupnog čovječanstva čini jedan gigantski elektromagnetski obruč koji je obujmio našu planetu. Ne postoji biće koje nije pod utjecajem ovog obruča.
Ali to nije sve...
Do sada smo razmotrili četiri zida zatvora, dva individualna i dva kolektivna koji se jedan na drugom nadgrađuju i međusobno se podupiru. Ali postoji još jedan, peti. Da bi shvatili njegovu bit, moramo najprije posvetiti pažnju zatočeniku ovog sistema, prvotnom mikrokozmosu, dakle, prvotnoj duši. Samo još jedan jedini atom prvotnog sjaja božijeg Duha tinja u čovjeku. Duboko pokopan ispod svih tih zidova u centru ličnosti, stalnim vibriranjem pokušava da obznani nešto o prvotnom božijem Carstvu, da podsjeti ličnost na njen stvarni zadatak, naime, da bude nosioc božijeg Odraza i vrati mikrokozmos u božije Carstvo. Tako u ličnosti jača čežnja za životom koji nije žigosan stalnim rađanjem i umiranjem. Svi religiozni spisi najavljuju ovakav život. Život pun ljubavi, istinitosti i pravde, slobode, mira, ljepote, dobrote i iznad svega, neprolazan. Rastrgana u suprotnostima dijalektike; od straha egzistencije na jednoj i samopotvrđivanja na drugoj strani, ličnost posve poima obećanje božijeg Carstva i Njegove apsolutne vrijednosti dovodi u odnos sa sobom lično i pokušava, u svijetu prolaznosti i smrtnosti, da ga doživi. Time zida peti zid svojeg zatvora.
Poimajući čežnju atoma duha za božijim Carstvom, ličnost dolazi u zabludu, sjećajući se da je sama jednom bila dio tog Carstva, da se kroz kultiviranje vlastitog bića opet do njega može uzvisiti i projicira sebe u budućnosti kao biće sa božijim atributima. Prema zakonitosti "isto privlači isto", teku istovjetne misaone predpostavke u jedno moćno energetsko žarište, koje, što više jača, to više razvija sopstveni život i moć. Postoje brojni prototipovi ovih žarišta koji se uvijek prilagođavaju novom kvalitetu vremena i kontroliraju cijelo čovječanstvo. Na ovaj način je nastao jedan svijet paranoje, svijet ogledala ljudskih misli i osjećaja kojim upravljaju fantomi a održavaju ga oni koji vjeruju u njega. I moćne svjetske organizacije se brinu za to. Tu su, prije svega, religiozne institucije. Zanemarivši svoju obavezu da čovječanstvo osvijeste i približi im božiju Riječ, oni je interpretiraju prema potrebama svoje svjetovne politike. Sa brojnim ritualima i obavezama, oni svijet vežu za njihovu paranoju i obećavaju im vječni život poslije smrti, u carstvu paranoje, samo ako slijede njihove dogme i upute. Davno nekad vladari su bili rađa rišiji, dakle, kraljevi-mudraci. Ali odavno već političari i zakonodavci ne znaju ništa o dijalektičkoj zakonitosti ovog svijeta. Nesvjesno podsticani od strane aurskih bića, oni obećavaju vrijednosti kao; sloboda, bratstvo i jedinstvo te svjetski mir i novi poredak i obavezuju ljude da prisilom, pa i po cijenu svojih života sprovode i brane te ideje. A u tome je u biti najveća zabluda, da se sloboda može dostići prisilom. Ovim zabludama redovito podliježu oni koji ove ideale pokušavaju dostići u svijetu prolaznosti, sa prolaznim sredstvima.
Normalno je da se stremi ka višim vrijednostima i kvalitetima života, da se život učini lakšim, podnošljivijim. Ali je velika zabluda vjerovati da se time mogu prevazići nepravda, potčinjenost, ratovi i prisila. Htjeti uspostaviti božije Carstvo u svijetu dijalektike je klasična Judina izdaja kojom čovječanstvo samo sebe veže za ovaj svijet. Pa postoji li izlaz? Da, postoji, čak i u ovaj svijet tame i karmičke vezanosti uvijek iznova prodire Svjetlo iz svijeta božanskog i dotakne srca receptivnih ljudi te pomaže da njihovu unutarnju čežnju usmjere u tom pravcu. Kroz te ljude, kroz njihova djela i život se Riječ uvijek obznanjuje u svojoj prvotnoj formi. Čovjek ne može živjeti bez požude, jer je ona od samog iskona utkana u njegovo biće. Ona je Snaga koja stremi ostvarenju božanskog Plana. Čovjek to samo treba spoznati. I spoznat će, kada se nakon hiljada i hiljada pokušaja da vatru požude zagasi ovozemaljskim stvarima zateče iscrpljen i raz-očaran (da nije više u začaranosti Mamona, u iluziji). Sa uvidom ove očaranosti počet će se obrušavati zidovi zatvora (gasiti karmička žarišta) i čovjek će u sebi i iz sebe postati Otac-Majka i biti upućen ka Slobodi. Kao što je ovozemaljski zatvor postao i održava se kroz magnetsku privlačnost požude za ovozemaljska dobra, tako se uvidom u njegovu zakonitost može i napustiti usmjeravanjem požude za prvotnim, božanskim.
Sloboda kao mogućnost promjene
Nova sloboda pruža mogućnost čovjeku da se transformira u novog čovjeka, u nebeskog, božanskog čovjeka. Za ovu transformaciju neophodna je probuđena duša koja koja je u direktnom kontaktu sa dušom duha, sa Kristusom. Pod Kristusom se podrazumijeva jedno slobodno stanje bića čije zračenje iz duhovnog polja priziva ljude iz zatočeništva u slobodu. U osnovi, čovjek je u stanju da na ovaj poziv reagira jer u njegovom srcu - sjedište duhovnog čovjeka - pohranjena je iskra substance Kristusa i time posjeduje polarnost prema njemu. Kada se ova iskra rasplamsa onda je moguće i prevazilaženje suprotnih snaga polariteta. Kristus je, u odnosu na Prometeja, suprotna strana polariteta. Prometejeva varta, kao iskra stvaranja kulture i civilizacije, je stvaralačka snaga iz ega, gdje se čovjek poistovjećuje sa svojim djelom i time sve više izdvaja iz duhovnog polja, zapada u materiju, u zatočeništvo. Kristusova vatra gori unutar božije Jednosti i dovodi ljude u stanje ljubavi i slobode.
Zračenje kvaliteta Kristusa u potpunosti prožme cijeli mikrokosmos čim njegova duhovna iskra unutar njegove duše poprimi njegove vibracije. Kosmički gledano, ova duhovna iskra se nalazi u centru planete. U doba Vodenjaka ona je posebno receptivna na kosmička zračenja kvliteta Kristusa i sve više vibrira u njegovoj rezonanci. Ovi utjecaji i zračenja stvaraju predpostavke (mogućnosti) za novu slobodu, ali to ne znači da se radi o jednom automatskom procesu gdje pasivno, u svojoj komfornosti, reagujemo i djelujemo po ustaljenim navikama.
O slobodi kao mogućnost transformacije govorili su ezoteričari svih kultura i svih vremena. Ideja ovog učenja nije sebično,individualno oslobođenje od materije, ili ulaz u "zasluženi" raj, već nešto daleko bitnije, sveobuhvatnije. Ideja je, biti oslobođen prošlosti, nevezan za doktrine raligija ili ideologija, nesputavan odredicama jedne etnije ili nacije, biti slobodan dalje se razvijati prema unaprijed određenom planu duše, biti otjelovljeni izraz božije prirode, biti slobodan svojim životom služiti čovječanstvu u cilju transformacije unutar božijeg plana kako su to svojim primjerom ukazali Isus i Budha, prototipovi savršenog, božanskog čovjeka, inkarnacje prvotne ideje o čovjeku - Manusa.
Na kraju još nekoliko refleksija sa Facebooka, odnosno, novih spoznaja do koje su učesnici diskusije došli, upravo kroz diskusiju:
1. APSTRAKCIJA KOLEKTIVA ILI APSTRAKCIJA INDIVIDUUMA?
Samira, sad me odvela diskusija do ovog pitanja i do želje na isto pokušati (samo pokušati) naći odgovor.
Na planeti se pojavljuje jedan fenomen.
S jedne strane uočava se rezignacija i ignorancija prema svim dešavanjima koja ne predstavljaju direktnu opasnost njegovom veličanstvu JA.
S druge strane individuum se mazohistički odriče Ja u ime kolektiva.
Kako Aida napisa, da zajednice zasnovane na religiji i drugim osnovama, u ime zaštite Ja, njegovog integriteta i opstajanja, preuzimaju leitwort, postaju zajednica apstraktnih Ja koji su mišlju, djelom i svim ostalim ipak samo MI. Tu je ugušena individualnost.
Iz ovog proizlazi da imamo individue koje su jače od zajednica, ali bez povezanosti s ostalim individuama a tako i sa kolektivom svih drugih okupljenih JA. Tu je kolektiv samo apstrakcija.
I s druge strane imamo zajednice mnogih JA, koje su jače od svih individua, postavljene bez harmonične veze svih Ja, u kojima je samo MI te zbog toga je tu individua samo apstrakcija.
U oba slučaja je u pitanju - Otuđivanje. Otuđivanje od kolektiva u ime Ja (individua) ili otuđivanje Ja u ime Mi (kolektiva).
Ovo su po mom mišljenju dva pola između kojih ima mnogo varijanti jedne ili druge vrste otuđivanja.
Na Zapadu je sve više jaka individua, koja se ponekad odazove unutar kolektiva. Kao da moderna i bogatija društva uništavaju kolektivnost, dok manje moderna i manje bogata društva jačaju kolektiv gušeći individualizam.
Ako se neko odluči u ime kolektiva stati u odbranu i zaštitu kolektiva, ne uvažavajući svoje Ja, čini istu pogrešku kao onaj koji se u ime svog Ja ne želi boriti za njegov opstanak.
Ni jedni ni drugi ne teže ka slobodi izvan njih.
A apsolutna sloboda je apsolutna samo onda kad je Ja slobodno unutar kolektiva jednako slobodnih individua. Kolektiv može samo tako težiti ka apsolutnoj slobodi - kroz slobodu Ja, a ne kroz slobodu Mi. Ne može jedna individua biti apsolutno slobodna ako svojim djelovanjem ograničava ili ne priznaje jednaku slobodu drugim individuama.
JA teži uvijek ka apsolutnoj slobodi koja se može ostvariti samo kroz neograničenu slobodu svih JA. Tad može to biti i apsolutna sloboda za MI (kolektiv svih slobodnih JA).
Ako bi sve i jedan kolektiv na planetu bio kolektiv apsolutno slobodnih JA (individua), onda se radi na kraju o jednom kolektivu: planetarnom. A to je ionako jedina zajednica koja bi kao takva donijela apsolutnu slobodu.
Karmen Medija Velagić
2. vjerujem da cemo se sloziti u tome da je maestro Jastva onaj koji na svako pitanje ima isti odgovor, a taj odgovor je uvijek najuzviseniji izbor. u tome je Maestro neminovno predvidiv, a ucenik sasvim nepredvidiv. zato je dovoljno jednostavno posmatrati kako, i koliko predvidivo, reaguje i odgovara individualno JA, na bilo koju situaciju, da bi lako uocili gdje se to individualno JA nalazi na putu ka vjestini Jastva. sad nam se namece pitanje:
„koji izbor je najuzviseniji“, tj.: „koji izbor vodi ka apsolutnoj slobodi“?
ako se istinski angaziramo oko ovog pitanja vec smo krenuli putovati ka vjestini Jastva. to je pitanje oko kojeg su se razvile , od pocetka vremena, sve ljudske filozofije i teologije. istina je da se, jos uvijek, vecina individualnih JA bavi sasvim drugim pitanjem:
„koji izbor je najprofitabilniji?“ ili: „na koji nacin individualno JA najmanje gubi?“
kada zivot zivimo iz perspektive kontroliranja stete, zapravo propustamo istinsku mogucnost i sansu za optimalni zivotni napredak. jer, zivjeti zivot iz takve perspektive, znaci zivjeti zivot iz perspektive straha. a strah o nama laze! mi nismo strah. mi smo Ljubav. Ljubav ne treba zastitu, niti se moze izgubiti. ali, to nikada necemo saznati ako nastavimo neprekidno odgovarati na drugo pitanje umjesto na prvo. Samo individualno JA, misieci da u zivotu postoji nesto sto se moze dobiti ili izgubiti, postavlja si, i odgovara, na drugo pitanje. individualno JA koje gleda na zivot na drugaciji nacin i zapaza se kao vise bice, razumije da dobiti ili gubiti nije zivotni zadatak, vec voljeti ili propustiti sansu da se voli, te si postavlja, i odgovara, na prvo pitanje. individualno JA koje si postavlja drugo pitanje kaze: „JA sam tijelo“, dok individualno JA koje si postavlja prvo pitanje kaze: „JA sam moja dusa“.
na kriticnoj raskrsnici svih medjuljudskih relacija, postoji samo jedno pitanje:
„sta bi sada Ljubav uradila!?“
nijedno drugo pitanje nije svrsishodno, znacajno niti nasoj dusi iole vazno. sad smo dosli do veoma osjetljive tacke interpretacije izrecenog, jer ovaj princip „ljubavlju zajamcenog djelovanja“, uveliko se krivo tumaci. nerazumijevanje ovog principa nas je dovelo do jeda, ljutnji, svadja i lazi koje su sa puta ka Jastvu, odvukle mnoga individualna JA. uce nas, stoljecima, da „ljubavlju zajamceno djelovanje“ nastaje iz izbora da budemo, djelujemo i imamo sta god drugome cini najvise dobro. a najuzviseniji izbor je onaj koji cini dobro individualnom JA. ovaj iskaz, kao i svaki drugi iskaz duhovne istine, automatski postaje otvoren za krivo tumacenje. misterija nam se malo razjasni onog trenutka kad odlucimo sta je najbolje sto individualno JA moze uraditi za sebe. kada apsolutno odlucimo i izaberemo, misterija se rastopi i krug cjelovito okonca. tako, ono sto je najbolje za individualno JA postaje najbolje za grupno MI. da bi ovo razumjeli potrebno je prozivjeti mnogo zivota i jos vise zivota da bi se implementiralo, jer, ova istina se razvija oko jos vise istine: „ ono sto individualno JA cini sebi, cini i grupi MI. ono sto individualno JA cini grupi MI, cini i svome individualnom JA“. to je tako zato sto JA i MI jesmo Jedno. Jedno jeste; drugo nije.
svi maestri Jastva koji su hodali ovom planetom poducavali su nas ovu istinu, ali je, za vecinu ljudi na zemlji, bila i ostala samo divna ezotericna istina sa nikakvom ili veoma malom mogucnosti prakticne aplikacije. a, zapravo, aplikacija ove istine je najprakticnija.
JA i MI nismo ovdje da spoznajemo - dusa raspolaze znanjem, stoga je dovoljno da si postavljamo pitanja da bi dobili odgovore - vec da kroz osjecaj i iskustvo stvaramo i sirimo sebe - SEBE. ))
Aida Kadić
|
|
| ii_dio...sloboda_-_realnost_ili_samo_iluzija...samira_begman...pdf |
15.3.2012. DIOGEN pro kultura magazin
Kultura Kreativa - manifest Novog doba
Kultura Kreativa svijet poima i živi holističkim nazorom. Holistički nazor problemu međuljudskih i međunacionalnih odnosa , konflikta, ratova, odnosu počinioc - žrtva ne pristupa analizom uzroka unutar prostora i vremena. Već iziskuje rezumijevanje kosmičke zakonitosti uzroka i posljedica, odnosno, zakonitosti karme. Razumijevanje ove zakonitosti dovodi do uvida u neophodnost oprosta, te i samog čina oprosta. Oprost ne konotira pomilovanje počinioca a još manje opravdanje samog čina. Nažalost, velika većina još uvijek oprost vide u ovom kontekstu. Oprost u biti znači napuštanje (otpuštanje) kvaliteta odnosa u naponu žrtva - počinioc. Predpostavite si sliku gdje dvoje, različito polarizirani (plus - minus, počinioc - žrtva) vuku, svako na svoju stranu, jednu žicu, usljed čega se stvara napon. Ako žrtva pusti (otpusti, oprosti) tu žicu, dakle, napusti taj kvalitet odnosa, sva težina napona pada na počinioca. Oprost ne znači pomirenje sa počiniocem, već pomirenje sa svojom sudbinom. Pomirenje sa sudbinom ne predpostavlja pasivnost u odnosu na nepravdu, već duhovni vid borbe. Razumijevanjem zakonitosti karme žrtva uviđa da je unutar kosmičkog zakona uzroka i posljedica sama i žrtva i počinioc, tj. da je svoju sudbinu na nekom drugom nivou sama prouzrokovala. Veliki mudraci i prosvijetitelji, od Bude, Isusa i Muhameda pa do prosvijećenih novog doba, upućuju čovječanstvo u zakonitost uzroka i posljedica i ukazuje na neophodnost oprosta. Ali, od ovog učenja neupućeno čovječanstvo je stvorilo religiozne institucije temeljene na dogmama i apsolutističkim deklaracijom sebe kao jedinom pravom i pravovjernom religijom. Što znači isključivost i neprijateljski odnos prema svim drugim i drugačijim, odnos kvalitet napona, odnos loše kolektivne karme.
Kultura Kreativa negira duhovnu validnost religioznih institucija i ukazuje na potrebu napuštanja identifikacije kroz religije, etnije, nacije te na povratak iskonskom učenju Bude, Isusa, Muhameda. Religije, etnije i nacije su kategorije koje treba da služe čovjeku u cilju njegovog duhovnog razvoja, a ne da ga sputavaju i porobljavaju.
Razumijevanje zakonitosti karme otvara pogled u budućnost što neminovno nameće uvid o potrebi brižnog ophođenja prema životnoj sredini, proizvodnje i korištenja obnovljive energije, o potrebi korištenja resursa na ekološkim te raspodjeli istih na etičkim normama, o potrebi poslovanja na principu synergije te međuljudskim odnosima na principu empatije.
Svojim nazorima ovih stremljenja i načinom života sve više je prepoznatljiva grupa ljudi koja se nije konstituisala na do sada uobičajen način, već nevezano jedni od drugih, ali povezani jednom nevidljivom i prepoznatljivom mrežom iskristalizirala iz određenog nivoa svijesti. Ljudi koji u svojem svjetonazoru nemaju ništa konzervativnog, ali su već prevazišli i modernu. Ljudi koji beskompromisno odbijaju rasnu, etničku i religioznu isključivost, intoleranciju prema drugima i drugačijima, nekontrolisani hedonizam komercijalnih medija, neetični sistem trgovine i privređivanja, korumpiranost politike i politikanstvo te beskrupulozno uništavanje životne sredine u cilju profita. Ljudi koji ovaj stav ne zauzimaju samo deklarativno, već svojim načinom života i kvalitetom djelovanja u svim segmentima kako socijalnog, tako i individualnog bića. Ljudi kojima je spiritualna samorealizacija glavno životno usmjerenje i sa nivoa tog usmjerenja i na osnovu spoznaja tog nivoa aktivno se zalažu za holistički sistem u medicini i obrazovanju, etičku i ekološku privredu te moderni svjetonazor na osnovama quantne fizike i mehanike. Kultura Kreativa se izvibrirala iz više svijesti, izvan napona polariteta; konstruktivno - destruktivno, konzervativno - moderno, teizam - ateizam.
U odnosu na ove ljude sa novim stremljenjem pojavljuje se i termin; kulturno, ili integralno kreativni. Po prvi put u Americi, a uskoro i u zapadnoj Europi. U istočnoj i jugoistočnoj Europi, na podneblju Slavena, ova stremljenja su tek verbalizirane čežnje i uvidi u neophodnost nove paradigme, novog kvaliteta života. U stvarnosti, materijalizam je ovdje, sa svim svojim demonskim agentima; egoizam, egocentričnost, pohlepa, beskrupuloznost, machiavelizam u svim facetama, u punom jeku. Ali, to je slika koja se poima unutar prostora i vremena, sa nedostatkom razumijevanja kosmičke zakonitosti uzroka i posljedica. Jer, slavenska duša vibrira višim tonovima tonalne skale. Nije slučajno da su svi komponisti klasične muzike u slavenskim narodima komponovali u molu, dok u germanskim i latinskim u duru*.
Slavenska duša je još opterećena viškom historije kojeg nije u stanju preraditi, traumatama ratova i revolucija te psiho terorom ideologija. Ali, za dvije generacije, kada slavenska duša se probudi i otvori se novim impulsima, Kultura Kreativa neće biti val u ovom podneblju već tsunami koji će preobraziti planetu.
Diogen pro kultura magazin istrajavanjem na objedinjavanju različitosti kroz razne izražajne forme umjetnosti dokazanih Diogena je jedan ciljani impuls ka usmjerenju u novi kvalitet života, kvalitet Kulture Kreativa.
________
*- Čovjek je često poređen sa muzičkim instrumentom na kojem svira božanska Harmonija. Ali on toga nije svjestan. Osim toga je ovaj instrument oštećen zbog čega božanska Harmonija ne može da odsvira čiste tonove. Ljudski mozak ima sedam međuprostora ispunjenih etarom. Svaki međuprostor ima sebi svojstven ton koji odgovara jednom od tonova sedmostruke tonalne skale. Pored toga, svaki čovjek, kao i svaki ljudski kolektiv (narod) posjeduju svoj osnovni ton. Svi ovi tonovi izvršavaju zadatak shodan određenju božijeg plana. Ako su moždani međuprostori ispunjeni zemaljskim etarom, onda nisu u stanju da reaguju na impulse duhovnog polja, te usljed toga ljudsko biće proizvodi pogrešne, disharmonične tonove i nije u harmoniji sa božanskim. Ali ga sjećanje duše podsjeća da je njegovo biće jednom bilo u harmoniji, i kada duhovne impresije prožmu nadprirodu duše, u njoj nastaju impulsi koji teže da se izraze u poeziji, plesu i muzici. Jer nešto od božanskog života još egzistira u ljudskom biću kao iskra koja teži svome prvobitnom polju. Ova iskra se može rasplamsati kada se ljudsko biće kao instrument uštima sa božanskom harmonijom i poveže se sa osnovnim kozmičkim tonom s kojim vibrira i njegovo biće.
Više o muzici u kontekstu razvoja svijesti od idućeg broja.
| kultura_kreativa_-_manifest_novog_doba.pdf |
1.5.2012.
Muzika - govor duše
U toku vremenskih epoha i u različitim svjetskim kulturama, i muzika se izražavala u različitim formama. Ona se može označiti kao jezik duše kojim se objavljuje čovjek kao posljedica impulsa koji dopiru iz dva različita svijeta: svijet božanskog i svijet ovozemaljskog. Muzika je posljedica napona između realnog i idealnog – čežnja da se prevaziđe granica koju utjelovljena duša doživljava u svome zatvoru, tj. u tijelu. Ta čežnja ima spiritualnu osnovu, ali isto tako, ona nije slobodna od primjesa ega. I zato se mora podrobno ispitati, da li se određena muzika zaista može prepoznati kao rezonanca na spiritualne impulse, ili je ona pod utjecajem bezbrojnih izražaja ljudskog ega postala dio degradacije. Sve više se dolazi do utiska da je sebi orijentirano, narcističko «Ja» jedan snažan otpor kreaciji dobre muzike.
Čovjek koji muziku doživljava kao izraz velike čežnje, stoji na jednoj granici. Granici, preko koje su u muzici naznačeni mostovi. Uspije li mu da ove mostove prepozna kao simbole duhovne realnosti, čovjek će biti upućen ka svojoj vlastitoj unutrašnjosti.
Čovjek je često poređen sa muzičkim instrumentom na kojem svira božanska Harmonija. Ali on toga nije svjestan. Osim toga je ovaj instrument oštećen zbog čega božanska Harmonija ne može da odsvira čiste tonove. Ljudski mozak ima sedam međuprostora ispunjenih etarom. Svaki međuprostor ima sebi svojstven ton koji odgovara jednom od tonova sedmostruke tonalne skale. Pored toga, svaki čovjek posjeduje svoj osnovni ton. Svi ovi tonovi izvršavaju zadatak shodan određenju božijeg plana. Ako su moždani međuprostori ispunjeni zemaljskim etarom, onda nisu u stanju da reaguju na impulse duhovnog polja, te usljed toga ljudsko biće proizvodi pogrešne, disharmonične tonove i nije u harmoniji sa božanskim. Ali ga sjećanje duše podsjeća da je njegovo biće jednom bilo u harmoniji, i kada duhovne impresije prožmu nadprirodu duše, u njoj nastaju impulsi koji teže da se izraze u poeziji, plesu i muzici. Jer nešto od božanskog života još egzistira u ljudskom biću kao iskra koja teži svome prvobitnom polju. Ova iskra se može rasplamsati kada se ljudsko biće kao instrument uštima sa božanskom harmonijom i poveže se sa osnovnim kozmičkim tonom s kojim vibrira i njegovo biće.
Harmonični zvukovi djeluju pozitivno na etar i pomaže da se sedam žica čovjekovog sistema (sedam čakri) naštimaju. Eho ovog dejstva odjekuje u svim religioznim praksama svih naroda i svih vremena. S obzirom da svaki narod posjeduje svojstvene kondicije etara, to su i instrumenti i tonalne skale koje različiti narodi koriste, također različiti. U nekim zemljama dominiraju ritmički instrumenti dok u drugim predjelima se opet više ističe melodija. Svaki narod ima vlastitu muziku, ali to ne znači da je ta muzika rezonanca božanske harmonije i da ima pozitivna dejstva.
Svaka epoha i svaki ljudski kolektiv ima svoj muzički stil koji proističe iz njegovog načina razmišljanja i svijesti. Svijest uvjetuje manifestirani ishod. Betoven nije komponovao ni jedno jedino muzičko djelo koje iole zvuči kao pank muzika i nebi to učinio ni da je komponovao milion muzičkih djela pa čak i da je živio u našem dobu. Jednostavno zato jer njegova svijest nije svijst jednog pankera. Za vrstu i kvalitet svakog umjetničkog djela je najbitnija svijest stvaraoca i izvodioca tog djela.
Svjetlo i zvuk
Pojam nečujni zvuk, kao i unutanji glas, pojavljuje se u brojnim opisima realizacija meditacije ili meditativnog puta. Paralele meditativnih realizacija možemo naći u svim religijama. Pojmovi „Muzika sfera“ Pythagore, „Riječ“ Ivanovog evanđelja, „Bani“ u hinduizmu, „Shabd“ u sikhizmu i „Kalam“ u islamu posve su identični. Unutarnji glas ili nečujni zvuk je dobio bezbroj imena u različitim svjedočanstvima mistika svih religija.
Mistični budizam govori o zvučnom svjetlu ili o svijetlećem zvuku. U Surangama Sutrama mistici svjedoče o purpurno-zlatnim zrakama, o beskonačnosti esencije transcendentalnog poimanja – transcendetalnog, unutarnjeg slušanja duha što vodi do tajanstvenog zvuka darme koji zvuči poput rike lava ili udara bubnja.
Novi Zavjet višestruko ukazuje na unutarnji zvuk: „Oni imaju uši, ali ne čuju... ko ima uši neka sluša“. Ivanovo evanđelje počinje riječima „Na početku je bila riječ...“ Božija RIJEČ nije izgovorena riječ, kao ni Logos u smislu intelekta, logike i razuma, vec Božija Snaga koja se po prvi put obznanjuje. Prema Ivanovom evanđelju svijet nije stvorio apsolutni, nevidljivi i bezoblični Bog, vec RIJEČ.
Istinsko posvećenje ne nastaje kroz simbolično krštenje vodom, već kroz spajanja duše sa svetim duhom i vatrom. Ivan Krstitelj je rekao: „Ja posvećujem samo sa vodom, ali poslije mene ce doći jedan veći, i on će posvećivati sa svetim duhom i vatrom“. Sveti duh je RIJEČ ili unutarnja muzika, bezvučni zvuk ili Kalam, Shabd, Bani, a vatra je svjetlo. Kršćanski mistici su uvijek naglašavali da u od Boga stvorenom čovjeku postoji blago, ono najsvetije, što se može spoznati samo na nivou duha i duše. August Silenius kaze: „Ko svoja čula usmjeri u unutrašnjost, taj čuje ono što nije rečeno i vidi u noći“.
Takodjer i u islamu nalazimo na svjedocenja o tajanstvenoj snazi unutarnjeg zvuka i svjetla.
Sufije ovaj unutarnji zvuk zovu Kalam ili Kalam-i-qadim. Oni govore o „Saut-i-Sarmadi“, sto znaci bozanski pjev, ili „Kalma“ – rijec, ili pak o „Nida-e-Asmani“ – zvuk koji silazi sa neba.
Kabir, koji je kao mistik jednako cijenjen i od muslimana i od hindusa opominje:
„Bez rijeci, bez zvuka ili vjecnog pjeva dusa nista ne vidi. I kuda onda da ide?“
U sikh religiji nailazimo na pojmove „Anhat Shabd“, sto znaci necujni zvuk, i „Naam“, sto znaci, princip zvuka, odnosno, stvaralacka snaga koja se izrazava u svojom prvobitnom obliku. Mistik Nanak kaze: „Uz pomoc Naama dusa brodi preko oceana manifestiranih formi... Kako neuki da dostigne sjedinjenje duse sa RIJECJU. Bez dodira sa Shabom ili Naamom dusa odlazi i opet se vraca... Bog se manifedtirao kao Naam – kao vjecna melodija Naama“.
Svijest i usmjerenje svijesti je izraz duse. Dusa prozivljuje tijelo, dusa daje razumu i cudi snagu da razvije misli i osjecaje. Mi smo dusa, a ne razum, osjecaji ili tijelo. Mi posjedujemo tijelo, razum i osjecaje ali mi nismo to. Nase usmjerenje prema vani se odvija kroz pet cula; vid, sluh, miris, okus i dodir. Kroz devet tjelesnih otvora se nasa svijest odrazava u svijetu vremena i prostora, u svijetu materijalnih formi i prolaznosti. Kroz tjelesne otvore struji paznja svijesti na materijalni svijet, i identificira se snjim. Ali kada bi svoju paznju sabrali i usmjerili je na unutrasnjost, mogli bi cuti ono sto nije receno i vidjeli u noci. Nije ono sto mozemo izmjeriti i sracunati stvarno, vec ono sto je izvan poimanja organima cula. Nisu forma i materija odlucujuce, vec bit, duh. Mistici svih religija nas upucuju da inteligencija i razum, cud i osjecaji,sva nadanja i sve strepnja, kalkuliranje i filozofiranje nece nas odvesti dalje.
U svojem djelu „Glas tisine“ madam H.P. Blavatsky naglaseno govori o unutarnjem uhu. U spiritualnim i esotericnim krugovima je opcenito poznato da postoji unutarnje, tece oko, pomocu kojeg se vidi svjetlost, i unutarnje uho, pomocu kojeg se cuje unutarnji zvuk. Poneki ljudi zaista cuju unutarnji zvuk, ili kompletne nebeske sinfonije, sto je bio slucaj kod Bramsa i Betovena. Unutarnje svjetlo i zvuk imaju posebnu funkciju. Svjetlo zadrzava usmjerenje duse ka unutrasnosti, tako da ne „pada“ na dolje i kroz devet tjelesnih otvora se ne „izlijeva“ vani, dok unutarnji zvuk uzdize dusu na vise duhovne nivoe. Prema tradiciji Sura Shabd joge, koja se naziva i Sant Mat (znanost o spritualnosti), razlicitim sferama su odredjeni njima svojestveni zvukovi:
- zvona astralnom nivou
- bubnjevi nizem kauzalnom nivou
- zvuk violine visem kauzalnom nivou
- flaute supra kauzalnom nivou
- vina i dudelsack (visoki tonovi) transcendentalnom nivou.
Na kraju, svi ovi zvuci nestaju, jednostavno zato, jer je vrhunska Istina i sjedinjenje s Njom, unio mytica, kako kazu krscani, ili fana-fil-allah u islamu, izvan svakog suptilnog poimanja. Muzicki instrumenti su samo pokusaj da se unutarnji zvuci priblize kroz culo sluha. I nije slucajno da u svim hramovima, crkvama, dzamijama i sinagogama nailazimo na simbole svjetla i zvuka.
Zvuk stvaranja
Nije slučajno, da su u mitologiji o stvaranju mnogih naroda prve manifestacije nastajale u jednom mediju sličnom vodi iz daha, izdisaja, vibracije zvuka ili pjevanja jednog transcendentnog bića.
Aksara-Brahman (Brahma u bezobličnom stanju, stanju čistih misli), prvi put se ukazao kao zlatni embrio tona. On je bio jedan zvuk koji se izvibrirao iz Ništa. Kada su se valovi tonova ukrstili, nastali su voda i vjetar, koji su, igrajući se jedan s drugim, počeli tkati maglovito tijelo svijeta. Slijed Stvaranja predstavljen je u metaforama uticaja kretanja zraka (vjetar, oluja), ili kao zvuk i vibracija riječi na ovaj sveprihvatljivi praelement predstavljen kao ocean. U genezisu je «božiji duh», doslovno, «dašak vjetra» «božija oluja» koja puše iznad «tohu wabohu» - uzburkanosti bezoblične vode i sa «i Bog reče» dao joj oblik i formu – dakle kroz dah i zvuk božije riječi. Stvoreni svijet kao eho, sve forme i oblici u njemu kao rezonanca žive, pulsirajuće vibracije - koja fascinirajuća ideja i ključ za dublje razumijevanje mnogih fenomena našega svijeta. Idemo li korak dalje, doći ćemo do utiska, da osnovni princip stvaranja prirode, ritmički ustrojeni valovi, ne može držati u tajnosti svoje porijeklo, a to je imaterijalna realnost, štoviše, kao da je unutarnja struktura valova jedna šifra zatajene Jednosti materijalno zgusnutog, oblikovanog svijeta i bezobličnog, nestvorenog. Sama riječ «ton», koja potiče od grčke riječi «tonos» što označava napon, implicira ovo bipolarno stanje vibracija, valova, zvukova; samo gdje su dva aspekta odvojena i istovremeno međusobno ovisna, nastaje napon, iz kojeg opet može proisteći nešto novo, kao tonovi napetih žica.
Nakon ovog kozmičkog i prirodno-filozofskog promatranja, obratimo pažnju elementu voda kao medij koji oblikuje vibracije i zvukove.
Voda, ta divna, neuhvatljiva, tečna, skoro sama po sebi živa substanca sa visokom sposobnošću preobražavanja, posjeduje visok stepen podležnosti uticajima i krajnje je senzibilna i na najfinije i najdiferenciranije uticaje vibracija, zvukova i tonova. Ovaj bliski odnos sa svijetom zvukova je uočljiv i po tome što se udarni valovi u vodi višestruko brže, intenzivnije i dalje šire nego kroz medium zrak. Zato je školjka uha ispunjena tečnošću, što omogućava poimanje akustičnog svijeta. Čak i kad voda miruje i izgleda bezoblična, bez formi, ona na svaki pokret odgovara sebi svojstvenim oblicima; valovima. Na osnovu njenog tečnog stanja, zbog čega se valovi preklapaju i prožimaju, stvaraju se razne forme, strukture i mustre.
Upotrebom najnovije tehnologije magneta uspjelo je direktni prenos vibracija i zvukova u vodu do te mjere iskristalisati da se čak i kompleksni muzikalni spektri zvuka transformiraju u najdiferenciranije kretnje valova u vodi, koji se mogu i fotografisati ili snimati. Ovisno o sustavu vode (temperatura, primjese i dr.) i oblika u kom se voda nalazi, s jedne strane, te visine tona, boje zvuka i glasnoće s druge strane, formiraju se različite mustre valova. Posebno interesantni su voda-zvuk-slike muzike, koje vizuelno izražavaju tok i naboj svijeta zvukova.
Tajna zvuka
Zvukovi su međusobno povezana energija. Harmonični zvukovi imaju snažan, pozitivan uticaj, a disharmonični razarajući uticaj. U svom kapitalnom djelu «Tajno učenje» H.P. Blavatsky piše da je Pythagora u potpunosti spoznao odnos između kozmosa i muzike: «Za Pythagoru je Logos središte j i izvor harmonije. Iz tog razloga je od aspiranata zahtijevao poznavanje aritmetike, astronomije, geometrije i muzike, dakle, nauka koje su smatrane za glavne osnove mudrosti. Pythagorejci smatraju da je svijet iz haosa stvaran prema zakonitosti odnosa muzike i da sedam planeta imaju harmonične putanje kretanja a njihovi međuprostori, koji odgovaraju intervalima muzike, proizvode različite zvukove savršene harmonije - savršenu muziku koju naše uho nije u stanju primiti».
Na buđenje genijalnosti Pythagore djelovala je puka slučajnost, kada je jednom prolazio pored kovačnice u kojoj je više kovača naizmjenično čekićem udaralo po nakovanju. Primijetio je, da svaki čekić ima svoju sopstvenu visinu tona. Pri eksperimentiranju na jednom aparatu, na kojem su žice bile pričvršćene tegovima različite težine, Pythagora je otkrio da postoji veza između visine tonova i težine tegova te da određeni tonovi zajedno zvuče harmonično, a drugi disharmonično, na osnovu čega je zasnovana pythagorejska teorija o harmoniji. Utvrdio je identičnost odnosa intervala između istovremenih odzvuka tonova i tonalne skale sa sistemom kozmosa i mikrokozmosa. Prema mističnom učenju pythagorejaca, kozmos nije mrtva materija, već se kroz njega objavljuje Logos. Oni su znali da iza vidljivih formi djeluje živa, pulsirajuća božanska moć. Isto kao i hinduistički mudraci, koji u svemu stvorenom čuju prazvuk «AUM», i pythagorejci su polazili od jednog osnovnog kozmičkog zvuka koji se cijepa u tonalne skale, čiji pojedinačni tonovi opet stvaraju oktave. Sva nebeska tijela, sazviježđa, sunca, planete i mjeseci posjeduju sebi svojstveni zvuk, svojstvenu vibraciju i zajedno pjevaju pjesmu Stvaranja. Pythagora je, kao upoznavaoc starih egipatskih i indijskih misterija, svojim unutarnjim bićem uočio ovu harmoniju sfera.
Za Pythagoru je muzika kretanje zvukova nastalih od visine tonova i intervala tonalne skale. Intervali za njega stoje u uskoj vezi sa spiritualnim razvojem čovječanstva i harmonijom kozmosa. Tako na primjer, on razdaljinu između Zemlje i Mjeseca obilježava kao cijeli ton. Razdaljina između Mjeseca i Merkura i između Merkura i Venere čini pola tona, dok razdaljina između Venere i Sunca jedanipo ton, između Sunca i Marsa jedan ton, između Marsa i Jupitera i između Jupitera i Saturna po pola tona. Razdaljina između Saturna i sazviježđa iznosi jedaipo ton. Ovi tonovi zajedno čine jednu oktavu osnova harmonije univerzuma.
Kod starih grka bogovi muzike su bili međusobno usko povezani. Apolo je nosio liru kao simbol prevaziđenog haosa. Dok je Apolo svirao, sva druga bića su ćutala i slušala. Svi konflikti bi nestali pa čak i bog rata, Ares bi zaustavio ratove. Muzika Apola uzvisuje ljudski duh i umiruje dušu. Kada duša spozna ovu harmoniju, ona prepozna i cijeli kozmos (kozmos znači red). Porphyrius, biograf Pythagore navodi da je Pythagora svoja predavanja uvijek počinjao sa muzikom; svirao je na liri i pjevao stare pjesme. Zato da, s jedne strane umiri strasti i rastjera brige svojih učenika i, s druge strane, da muzikom oda počast bogovima.
Kozmički ton: 442 herca
Izuzevši opisana nastojanja pythagorske škole i u terapijama sa muzikom (opširnije u poglavlju «Muzika kao terapija»), danas se rijetko i u malim krugovima muzika ciljano i svijesno koristi u postizanju određenih rezultata, bilo u svrhu iscjeljenja ili u svrhu razvoja više svijesti. Ali, u staroj Kini, cijeli društveni sistem se zasnivao i bio organiziran na principima muzike. Ti principi su bili identični pythagoreovom učenjem o ritmu, odnosu i harmoniji. U procvatu kineske kulture društvo nije bilo uređeno u okvirima ljudske nedosljednosti kao potčinjavanje i primjene sile ili pak manipulativnog djelovanja interesnih grupa. Nego su pokušali zajednički život i odnose urediti prema kozmičkim principima. Težilo se jednom stanju u kom je ovozemaljsko bitstvovanje odraz božanskog reda i savršene harmonije kozmosa. Kao i hinduisti, i stari kinezi su vjerovali da je jedan nečujni prazvuk osnova svih objava duha kroz materiju. Oni su taj prazvuk zvali huang chung, što znači zlatni zvuk, žuti zvuk ili žuto zvono. Pod ovim pojmom se također razumijevalo i svemoćni vladar ili božija volja. Žuto je bila boja nebeske mudrosti i valadajućeg cara. Nebeski, nečujni huan chung je bio identičan sa jednim čujnim, ovozemaljskim tonom od 442 herca. On je povezivao nebesa i zemlju (duh i materiju) i preko njega se božija volja prenosila ovozemaljskom vladaru, a preko njega opet ostalim smrtnicima. Poznato je da je kineska kultura bila obilje ceremonija i rituala. Bezbrojni propisi i zakoni su služili za uspostavljanje reda u društvenom životu jednog ogromnog carstva. Osnova svih ceremonija i rituala bila je muzika koja je uvijek bila zasnovana na huang chung tonu i iz njega se izvodila. Starim kinezima je muzika značila mnogo više nego zabava ili čak prizivanje religioznog raspoloženja. Ona je bila jedna energetska formula kojom se prizivala i širila sveta snaga zvuka. Muzikom se vječna istina prenosila u svijest ljudi i stanovništvo carstva izdizala na viši moralni nivo. U jednom starom kineskom spisu stoji: «Utjecajem muzike socijalne obaveze će se izvršavati spontano, pročistit će se oči i uši, krv i životna energija biti u ravnoteži, požude će se prevazići, običaji se poboljšati a carstvo dovesti u stanje savršenog mira».
Odnos između nebeskog i zemaljskog huang chunga predstavljen je prije svega u jednom muzičkom sistemu u kojem se jedna oktava sastoji od dvanaest tonova. Svaki od ovih tonova asocirao je sa jednim znakom zodijaka. Ovisno o dobu dana i mjeseca, određeni ton je imao prednost u muzici, u odnosu na druge. Tako je karakter muzike slijedio nebeska kretanja i time stvarao kanal za propust kozmičkih energija. Ideja savršene države se bazirala na huang chungu. Ta ideja je bila do te mjere razvijena, da su ministarstva i druge državne institucije i funkcioneri u vladi imali vlastiti ton i vlastitu, ceremonijalnu muziku. Jedinice mjere za dužinu i težinu su također bili izvedeni od huang chunga. Standardna mjera za dužina bila je dužina jedne žice koja je proizvodila huang chung ton. Standardna mjera za težinu bila je određena težinom jedne metalne šipke koja je, sa određenim omjerom, također proizvodila zlatni, huang chung ton. Prototipi ovih mjera dužine i težine čuvali su se u ministarstvu za muziku. Muzika, koja nije bila zasnovana na huang chungu bila je okarakterisana kao čulna i gruba, i zbog njenog nemoralnog uticaja, bila zabranjena. Na kraju, stara kineska kultura koja je sa muzikom i kroz muziku dostigla vrhunac, kroz muziku je doživjela i pad. Tradicionalna muzika je bila stiješnjena u uske okvire brojnih pravila i propisa što je dovelo do njenog raspada, naročito kad je počela dolaziti pod uticaj stranih, a najvećim dijelom zapadnih elemenata.
Na ovom primjeru je uočljivo da muzika može biti nosilac vječne istine, ali je njena forma podležna promjenama. Biće muzike stalno zahtijeva nove mogućnosti izraza koji odgovaraju razvojnoj fazi ljudske psihe. Iako neke forme muzike imaju dugi period svoga procvata, one ipak, prije ili kasnije bivaju prevaziđene, kao i sve druge izražajne forme kulture. Ali jedno je sigurno; ne postoji forma umjetnosti koja je u stanju duh božanske ljubavi toliko približiti kao muzika. Isto kao i duh, i muzika je hitra i neuhvatljiva. Isto kao i duh, i ona nema ni prošlost ni budućnost, već živi i djeluje uvijek u neposrednom «sad». I isto kao i kod dodira duha, i u dodiru sa muzikom se mogu raspršiti iskre božanske svjetlosti.
Rekli su:
Ja znam da 12 tonova jedne oktave i višestranost ritmova pružaju toliko dalekosežne mogućnosti da od svih ljudskih genija nikad ne mogu biti iscrpljene.
Igor Stravisnki
Duh muzike ja ne mogu drugačije poimati već kao Ljubav
Rihard Vagner
Slušati Mocartovu muziku čovjeku daje osjećaj da je učinio dobro djelo. Teško je reći u čemu leži taj pozitivni uticaj, ali je on bez svake sumnje blagoslovljen. Što duže živimi što duže osjećam, tim više volim muziku.
Petar Ilič Čajkovski
Šta je muzika. Ona stoji između misli i forme, kao svitajući posrednik između duha i materije, ona je oboma bliska i od oboga različita, ona je duh, ali duh koji treba vremensku mjeru, ona je materija, ali materija koja ne treba prostor.
Hajnrih Hajne
Dostojanstvo umjetnosti se vjerovatno najeminentnije pojavljeje kod muzike, jer ona nema tvar koja se može obračunati. Ona je u potpunosti forma i sadržaj i uzvisuje i oplemenjuje sve što izražava.
Johan Volfgang fon Gete
Muzika je kratki opis osjećaja. Osjećaji koji, da bi se izrazili riječima pričinjavaju toliko poteškoća, u muzici se direktno prenose, i u tome leži njena snaga i značaj
Leo Tolstoj
Muzika je istinski svopći jezik koji se svugdje razumije; zbog toga se ona u svim zemljama i kroz sva vremena sa velikom ozbiljnošću i elanom govori. I jedna značajna, mnogoizražajna melodija odmah obiđe zameljsku kuglu, dok jedna smisaono siromašna i neizražajna melodija odmah utiša i zamre, što dokazuje da je sadržaj melodije jedan veoma razumljiv jezik.
Artur Šopenhauer
Potreban je ritam duha da bi se shvatila muzika u njenom biću. Ona daje slutnju, inspiraciju nebeskih znanosti, i što duh od nje čulno primi, to je otjelovljene duhovne spoznaje.
Ludvig van Betoven
Muzika izražava neizraživo.
Bedžih Smetana
Muzika izražava ono što se ne može izreći ali i o čemu je nemoguće ćutati.
Viktor Igo
U toku vremenskih epoha i u različitim svjetskim kulturama, i muzika se izražavala u različitim formama. Ona se može označiti kao jezik duše kojim se objavljuje čovjek kao posljedica impulsa koji dopiru iz dva različita svijeta: svijet božanskog i svijet ovozemaljskog. Muzika je posljedica napona između realnog i idealnog – čežnja da se prevaziđe granica koju utjelovljena duša doživljava u svome zatvoru, tj. u tijelu. Ta čežnja ima spiritualnu osnovu, ali isto tako, ona nije slobodna od primjesa ega. I zato se mora podrobno ispitati, da li se određena muzika zaista može prepoznati kao rezonanca na spiritualne impulse, ili je ona pod utjecajem bezbrojnih izražaja ljudskog ega postala dio degradacije. Sve više se dolazi do utiska da je sebi orijentirano, narcističko «Ja» jedan snažan otpor kreaciji dobre muzike.
Čovjek koji muziku doživljava kao izraz velike čežnje, stoji na jednoj granici. Granici, preko koje su u muzici naznačeni mostovi. Uspije li mu da ove mostove prepozna kao simbole duhovne realnosti, čovjek će biti upućen ka svojoj vlastitoj unutrašnjosti.
Čovjek je često poređen sa muzičkim instrumentom na kojem svira božanska Harmonija. Ali on toga nije svjestan. Osim toga je ovaj instrument oštećen zbog čega božanska Harmonija ne može da odsvira čiste tonove. Ljudski mozak ima sedam međuprostora ispunjenih etarom. Svaki međuprostor ima sebi svojstven ton koji odgovara jednom od tonova sedmostruke tonalne skale. Pored toga, svaki čovjek posjeduje svoj osnovni ton. Svi ovi tonovi izvršavaju zadatak shodan određenju božijeg plana. Ako su moždani međuprostori ispunjeni zemaljskim etarom, onda nisu u stanju da reaguju na impulse duhovnog polja, te usljed toga ljudsko biće proizvodi pogrešne, disharmonične tonove i nije u harmoniji sa božanskim. Ali ga sjećanje duše podsjeća da je njegovo biće jednom bilo u harmoniji, i kada duhovne impresije prožmu nadprirodu duše, u njoj nastaju impulsi koji teže da se izraze u poeziji, plesu i muzici. Jer nešto od božanskog života još egzistira u ljudskom biću kao iskra koja teži svome prvobitnom polju. Ova iskra se može rasplamsati kada se ljudsko biće kao instrument uštima sa božanskom harmonijom i poveže se sa osnovnim kozmičkim tonom s kojim vibrira i njegovo biće.
Harmonični zvukovi djeluju pozitivno na etar i pomaže da se sedam žica čovjekovog sistema (sedam čakri) naštimaju. Eho ovog dejstva odjekuje u svim religioznim praksama svih naroda i svih vremena. S obzirom da svaki narod posjeduje svojstvene kondicije etara, to su i instrumenti i tonalne skale koje različiti narodi koriste, također različiti. U nekim zemljama dominiraju ritmički instrumenti dok u drugim predjelima se opet više ističe melodija. Svaki narod ima vlastitu muziku, ali to ne znači da je ta muzika rezonanca božanske harmonije i da ima pozitivna dejstva.
Svaka epoha i svaki ljudski kolektiv ima svoj muzički stil koji proističe iz njegovog načina razmišljanja i svijesti. Svijest uvjetuje manifestirani ishod. Betoven nije komponovao ni jedno jedino muzičko djelo koje iole zvuči kao pank muzika i nebi to učinio ni da je komponovao milion muzičkih djela pa čak i da je živio u našem dobu. Jednostavno zato jer njegova svijest nije svijst jednog pankera. Za vrstu i kvalitet svakog umjetničkog djela je najbitnija svijest stvaraoca i izvodioca tog djela.
Svjetlo i zvuk
Pojam nečujni zvuk, kao i unutanji glas, pojavljuje se u brojnim opisima realizacija meditacije ili meditativnog puta. Paralele meditativnih realizacija možemo naći u svim religijama. Pojmovi „Muzika sfera“ Pythagore, „Riječ“ Ivanovog evanđelja, „Bani“ u hinduizmu, „Shabd“ u sikhizmu i „Kalam“ u islamu posve su identični. Unutarnji glas ili nečujni zvuk je dobio bezbroj imena u različitim svjedočanstvima mistika svih religija.
Mistični budizam govori o zvučnom svjetlu ili o svijetlećem zvuku. U Surangama Sutrama mistici svjedoče o purpurno-zlatnim zrakama, o beskonačnosti esencije transcendentalnog poimanja – transcendetalnog, unutarnjeg slušanja duha što vodi do tajanstvenog zvuka darme koji zvuči poput rike lava ili udara bubnja.
Novi Zavjet višestruko ukazuje na unutarnji zvuk: „Oni imaju uši, ali ne čuju... ko ima uši neka sluša“. Ivanovo evanđelje počinje riječima „Na početku je bila riječ...“ Božija RIJEČ nije izgovorena riječ, kao ni Logos u smislu intelekta, logike i razuma, vec Božija Snaga koja se po prvi put obznanjuje. Prema Ivanovom evanđelju svijet nije stvorio apsolutni, nevidljivi i bezoblični Bog, vec RIJEČ.
Istinsko posvećenje ne nastaje kroz simbolično krštenje vodom, već kroz spajanja duše sa svetim duhom i vatrom. Ivan Krstitelj je rekao: „Ja posvećujem samo sa vodom, ali poslije mene ce doći jedan veći, i on će posvećivati sa svetim duhom i vatrom“. Sveti duh je RIJEČ ili unutarnja muzika, bezvučni zvuk ili Kalam, Shabd, Bani, a vatra je svjetlo. Kršćanski mistici su uvijek naglašavali da u od Boga stvorenom čovjeku postoji blago, ono najsvetije, što se može spoznati samo na nivou duha i duše. August Silenius kaze: „Ko svoja čula usmjeri u unutrašnjost, taj čuje ono što nije rečeno i vidi u noći“.
Takodjer i u islamu nalazimo na svjedocenja o tajanstvenoj snazi unutarnjeg zvuka i svjetla.
Sufije ovaj unutarnji zvuk zovu Kalam ili Kalam-i-qadim. Oni govore o „Saut-i-Sarmadi“, sto znaci bozanski pjev, ili „Kalma“ – rijec, ili pak o „Nida-e-Asmani“ – zvuk koji silazi sa neba.
Kabir, koji je kao mistik jednako cijenjen i od muslimana i od hindusa opominje:
„Bez rijeci, bez zvuka ili vjecnog pjeva dusa nista ne vidi. I kuda onda da ide?“
U sikh religiji nailazimo na pojmove „Anhat Shabd“, sto znaci necujni zvuk, i „Naam“, sto znaci, princip zvuka, odnosno, stvaralacka snaga koja se izrazava u svojom prvobitnom obliku. Mistik Nanak kaze: „Uz pomoc Naama dusa brodi preko oceana manifestiranih formi... Kako neuki da dostigne sjedinjenje duse sa RIJECJU. Bez dodira sa Shabom ili Naamom dusa odlazi i opet se vraca... Bog se manifedtirao kao Naam – kao vjecna melodija Naama“.
Svijest i usmjerenje svijesti je izraz duse. Dusa prozivljuje tijelo, dusa daje razumu i cudi snagu da razvije misli i osjecaje. Mi smo dusa, a ne razum, osjecaji ili tijelo. Mi posjedujemo tijelo, razum i osjecaje ali mi nismo to. Nase usmjerenje prema vani se odvija kroz pet cula; vid, sluh, miris, okus i dodir. Kroz devet tjelesnih otvora se nasa svijest odrazava u svijetu vremena i prostora, u svijetu materijalnih formi i prolaznosti. Kroz tjelesne otvore struji paznja svijesti na materijalni svijet, i identificira se snjim. Ali kada bi svoju paznju sabrali i usmjerili je na unutrasnjost, mogli bi cuti ono sto nije receno i vidjeli u noci. Nije ono sto mozemo izmjeriti i sracunati stvarno, vec ono sto je izvan poimanja organima cula. Nisu forma i materija odlucujuce, vec bit, duh. Mistici svih religija nas upucuju da inteligencija i razum, cud i osjecaji,sva nadanja i sve strepnja, kalkuliranje i filozofiranje nece nas odvesti dalje.
U svojem djelu „Glas tisine“ madam H.P. Blavatsky naglaseno govori o unutarnjem uhu. U spiritualnim i esotericnim krugovima je opcenito poznato da postoji unutarnje, tece oko, pomocu kojeg se vidi svjetlost, i unutarnje uho, pomocu kojeg se cuje unutarnji zvuk. Poneki ljudi zaista cuju unutarnji zvuk, ili kompletne nebeske sinfonije, sto je bio slucaj kod Bramsa i Betovena. Unutarnje svjetlo i zvuk imaju posebnu funkciju. Svjetlo zadrzava usmjerenje duse ka unutrasnosti, tako da ne „pada“ na dolje i kroz devet tjelesnih otvora se ne „izlijeva“ vani, dok unutarnji zvuk uzdize dusu na vise duhovne nivoe. Prema tradiciji Sura Shabd joge, koja se naziva i Sant Mat (znanost o spritualnosti), razlicitim sferama su odredjeni njima svojestveni zvukovi:
- zvona astralnom nivou
- bubnjevi nizem kauzalnom nivou
- zvuk violine visem kauzalnom nivou
- flaute supra kauzalnom nivou
- vina i dudelsack (visoki tonovi) transcendentalnom nivou.
Na kraju, svi ovi zvuci nestaju, jednostavno zato, jer je vrhunska Istina i sjedinjenje s Njom, unio mytica, kako kazu krscani, ili fana-fil-allah u islamu, izvan svakog suptilnog poimanja. Muzicki instrumenti su samo pokusaj da se unutarnji zvuci priblize kroz culo sluha. I nije slucajno da u svim hramovima, crkvama, dzamijama i sinagogama nailazimo na simbole svjetla i zvuka.
Zvuk stvaranja
Nije slučajno, da su u mitologiji o stvaranju mnogih naroda prve manifestacije nastajale u jednom mediju sličnom vodi iz daha, izdisaja, vibracije zvuka ili pjevanja jednog transcendentnog bića.
Aksara-Brahman (Brahma u bezobličnom stanju, stanju čistih misli), prvi put se ukazao kao zlatni embrio tona. On je bio jedan zvuk koji se izvibrirao iz Ništa. Kada su se valovi tonova ukrstili, nastali su voda i vjetar, koji su, igrajući se jedan s drugim, počeli tkati maglovito tijelo svijeta. Slijed Stvaranja predstavljen je u metaforama uticaja kretanja zraka (vjetar, oluja), ili kao zvuk i vibracija riječi na ovaj sveprihvatljivi praelement predstavljen kao ocean. U genezisu je «božiji duh», doslovno, «dašak vjetra» «božija oluja» koja puše iznad «tohu wabohu» - uzburkanosti bezoblične vode i sa «i Bog reče» dao joj oblik i formu – dakle kroz dah i zvuk božije riječi. Stvoreni svijet kao eho, sve forme i oblici u njemu kao rezonanca žive, pulsirajuće vibracije - koja fascinirajuća ideja i ključ za dublje razumijevanje mnogih fenomena našega svijeta. Idemo li korak dalje, doći ćemo do utiska, da osnovni princip stvaranja prirode, ritmički ustrojeni valovi, ne može držati u tajnosti svoje porijeklo, a to je imaterijalna realnost, štoviše, kao da je unutarnja struktura valova jedna šifra zatajene Jednosti materijalno zgusnutog, oblikovanog svijeta i bezobličnog, nestvorenog. Sama riječ «ton», koja potiče od grčke riječi «tonos» što označava napon, implicira ovo bipolarno stanje vibracija, valova, zvukova; samo gdje su dva aspekta odvojena i istovremeno međusobno ovisna, nastaje napon, iz kojeg opet može proisteći nešto novo, kao tonovi napetih žica.
Nakon ovog kozmičkog i prirodno-filozofskog promatranja, obratimo pažnju elementu voda kao medij koji oblikuje vibracije i zvukove.
Voda, ta divna, neuhvatljiva, tečna, skoro sama po sebi živa substanca sa visokom sposobnošću preobražavanja, posjeduje visok stepen podležnosti uticajima i krajnje je senzibilna i na najfinije i najdiferenciranije uticaje vibracija, zvukova i tonova. Ovaj bliski odnos sa svijetom zvukova je uočljiv i po tome što se udarni valovi u vodi višestruko brže, intenzivnije i dalje šire nego kroz medium zrak. Zato je školjka uha ispunjena tečnošću, što omogućava poimanje akustičnog svijeta. Čak i kad voda miruje i izgleda bezoblična, bez formi, ona na svaki pokret odgovara sebi svojstvenim oblicima; valovima. Na osnovu njenog tečnog stanja, zbog čega se valovi preklapaju i prožimaju, stvaraju se razne forme, strukture i mustre.
Upotrebom najnovije tehnologije magneta uspjelo je direktni prenos vibracija i zvukova u vodu do te mjere iskristalisati da se čak i kompleksni muzikalni spektri zvuka transformiraju u najdiferenciranije kretnje valova u vodi, koji se mogu i fotografisati ili snimati. Ovisno o sustavu vode (temperatura, primjese i dr.) i oblika u kom se voda nalazi, s jedne strane, te visine tona, boje zvuka i glasnoće s druge strane, formiraju se različite mustre valova. Posebno interesantni su voda-zvuk-slike muzike, koje vizuelno izražavaju tok i naboj svijeta zvukova.
Tajna zvuka
Zvukovi su međusobno povezana energija. Harmonični zvukovi imaju snažan, pozitivan uticaj, a disharmonični razarajući uticaj. U svom kapitalnom djelu «Tajno učenje» H.P. Blavatsky piše da je Pythagora u potpunosti spoznao odnos između kozmosa i muzike: «Za Pythagoru je Logos središte j i izvor harmonije. Iz tog razloga je od aspiranata zahtijevao poznavanje aritmetike, astronomije, geometrije i muzike, dakle, nauka koje su smatrane za glavne osnove mudrosti. Pythagorejci smatraju da je svijet iz haosa stvaran prema zakonitosti odnosa muzike i da sedam planeta imaju harmonične putanje kretanja a njihovi međuprostori, koji odgovaraju intervalima muzike, proizvode različite zvukove savršene harmonije - savršenu muziku koju naše uho nije u stanju primiti».
Na buđenje genijalnosti Pythagore djelovala je puka slučajnost, kada je jednom prolazio pored kovačnice u kojoj je više kovača naizmjenično čekićem udaralo po nakovanju. Primijetio je, da svaki čekić ima svoju sopstvenu visinu tona. Pri eksperimentiranju na jednom aparatu, na kojem su žice bile pričvršćene tegovima različite težine, Pythagora je otkrio da postoji veza između visine tonova i težine tegova te da određeni tonovi zajedno zvuče harmonično, a drugi disharmonično, na osnovu čega je zasnovana pythagorejska teorija o harmoniji. Utvrdio je identičnost odnosa intervala između istovremenih odzvuka tonova i tonalne skale sa sistemom kozmosa i mikrokozmosa. Prema mističnom učenju pythagorejaca, kozmos nije mrtva materija, već se kroz njega objavljuje Logos. Oni su znali da iza vidljivih formi djeluje živa, pulsirajuća božanska moć. Isto kao i hinduistički mudraci, koji u svemu stvorenom čuju prazvuk «AUM», i pythagorejci su polazili od jednog osnovnog kozmičkog zvuka koji se cijepa u tonalne skale, čiji pojedinačni tonovi opet stvaraju oktave. Sva nebeska tijela, sazviježđa, sunca, planete i mjeseci posjeduju sebi svojstveni zvuk, svojstvenu vibraciju i zajedno pjevaju pjesmu Stvaranja. Pythagora je, kao upoznavaoc starih egipatskih i indijskih misterija, svojim unutarnjim bićem uočio ovu harmoniju sfera.
Za Pythagoru je muzika kretanje zvukova nastalih od visine tonova i intervala tonalne skale. Intervali za njega stoje u uskoj vezi sa spiritualnim razvojem čovječanstva i harmonijom kozmosa. Tako na primjer, on razdaljinu između Zemlje i Mjeseca obilježava kao cijeli ton. Razdaljina između Mjeseca i Merkura i između Merkura i Venere čini pola tona, dok razdaljina između Venere i Sunca jedanipo ton, između Sunca i Marsa jedan ton, između Marsa i Jupitera i između Jupitera i Saturna po pola tona. Razdaljina između Saturna i sazviježđa iznosi jedaipo ton. Ovi tonovi zajedno čine jednu oktavu osnova harmonije univerzuma.
Kod starih grka bogovi muzike su bili međusobno usko povezani. Apolo je nosio liru kao simbol prevaziđenog haosa. Dok je Apolo svirao, sva druga bića su ćutala i slušala. Svi konflikti bi nestali pa čak i bog rata, Ares bi zaustavio ratove. Muzika Apola uzvisuje ljudski duh i umiruje dušu. Kada duša spozna ovu harmoniju, ona prepozna i cijeli kozmos (kozmos znači red). Porphyrius, biograf Pythagore navodi da je Pythagora svoja predavanja uvijek počinjao sa muzikom; svirao je na liri i pjevao stare pjesme. Zato da, s jedne strane umiri strasti i rastjera brige svojih učenika i, s druge strane, da muzikom oda počast bogovima.
Kozmički ton: 442 herca
Izuzevši opisana nastojanja pythagorske škole i u terapijama sa muzikom (opširnije u poglavlju «Muzika kao terapija»), danas se rijetko i u malim krugovima muzika ciljano i svijesno koristi u postizanju određenih rezultata, bilo u svrhu iscjeljenja ili u svrhu razvoja više svijesti. Ali, u staroj Kini, cijeli društveni sistem se zasnivao i bio organiziran na principima muzike. Ti principi su bili identični pythagoreovom učenjem o ritmu, odnosu i harmoniji. U procvatu kineske kulture društvo nije bilo uređeno u okvirima ljudske nedosljednosti kao potčinjavanje i primjene sile ili pak manipulativnog djelovanja interesnih grupa. Nego su pokušali zajednički život i odnose urediti prema kozmičkim principima. Težilo se jednom stanju u kom je ovozemaljsko bitstvovanje odraz božanskog reda i savršene harmonije kozmosa. Kao i hinduisti, i stari kinezi su vjerovali da je jedan nečujni prazvuk osnova svih objava duha kroz materiju. Oni su taj prazvuk zvali huang chung, što znači zlatni zvuk, žuti zvuk ili žuto zvono. Pod ovim pojmom se također razumijevalo i svemoćni vladar ili božija volja. Žuto je bila boja nebeske mudrosti i valadajućeg cara. Nebeski, nečujni huan chung je bio identičan sa jednim čujnim, ovozemaljskim tonom od 442 herca. On je povezivao nebesa i zemlju (duh i materiju) i preko njega se božija volja prenosila ovozemaljskom vladaru, a preko njega opet ostalim smrtnicima. Poznato je da je kineska kultura bila obilje ceremonija i rituala. Bezbrojni propisi i zakoni su služili za uspostavljanje reda u društvenom životu jednog ogromnog carstva. Osnova svih ceremonija i rituala bila je muzika koja je uvijek bila zasnovana na huang chung tonu i iz njega se izvodila. Starim kinezima je muzika značila mnogo više nego zabava ili čak prizivanje religioznog raspoloženja. Ona je bila jedna energetska formula kojom se prizivala i širila sveta snaga zvuka. Muzikom se vječna istina prenosila u svijest ljudi i stanovništvo carstva izdizala na viši moralni nivo. U jednom starom kineskom spisu stoji: «Utjecajem muzike socijalne obaveze će se izvršavati spontano, pročistit će se oči i uši, krv i životna energija biti u ravnoteži, požude će se prevazići, običaji se poboljšati a carstvo dovesti u stanje savršenog mira».
Odnos između nebeskog i zemaljskog huang chunga predstavljen je prije svega u jednom muzičkom sistemu u kojem se jedna oktava sastoji od dvanaest tonova. Svaki od ovih tonova asocirao je sa jednim znakom zodijaka. Ovisno o dobu dana i mjeseca, određeni ton je imao prednost u muzici, u odnosu na druge. Tako je karakter muzike slijedio nebeska kretanja i time stvarao kanal za propust kozmičkih energija. Ideja savršene države se bazirala na huang chungu. Ta ideja je bila do te mjere razvijena, da su ministarstva i druge državne institucije i funkcioneri u vladi imali vlastiti ton i vlastitu, ceremonijalnu muziku. Jedinice mjere za dužinu i težinu su također bili izvedeni od huang chunga. Standardna mjera za dužina bila je dužina jedne žice koja je proizvodila huang chung ton. Standardna mjera za težinu bila je određena težinom jedne metalne šipke koja je, sa određenim omjerom, također proizvodila zlatni, huang chung ton. Prototipi ovih mjera dužine i težine čuvali su se u ministarstvu za muziku. Muzika, koja nije bila zasnovana na huang chungu bila je okarakterisana kao čulna i gruba, i zbog njenog nemoralnog uticaja, bila zabranjena. Na kraju, stara kineska kultura koja je sa muzikom i kroz muziku dostigla vrhunac, kroz muziku je doživjela i pad. Tradicionalna muzika je bila stiješnjena u uske okvire brojnih pravila i propisa što je dovelo do njenog raspada, naročito kad je počela dolaziti pod uticaj stranih, a najvećim dijelom zapadnih elemenata.
Na ovom primjeru je uočljivo da muzika može biti nosilac vječne istine, ali je njena forma podležna promjenama. Biće muzike stalno zahtijeva nove mogućnosti izraza koji odgovaraju razvojnoj fazi ljudske psihe. Iako neke forme muzike imaju dugi period svoga procvata, one ipak, prije ili kasnije bivaju prevaziđene, kao i sve druge izražajne forme kulture. Ali jedno je sigurno; ne postoji forma umjetnosti koja je u stanju duh božanske ljubavi toliko približiti kao muzika. Isto kao i duh, i muzika je hitra i neuhvatljiva. Isto kao i duh, i ona nema ni prošlost ni budućnost, već živi i djeluje uvijek u neposrednom «sad». I isto kao i kod dodira duha, i u dodiru sa muzikom se mogu raspršiti iskre božanske svjetlosti.
Rekli su:
Ja znam da 12 tonova jedne oktave i višestranost ritmova pružaju toliko dalekosežne mogućnosti da od svih ljudskih genija nikad ne mogu biti iscrpljene.
Igor Stravisnki
Duh muzike ja ne mogu drugačije poimati već kao Ljubav
Rihard Vagner
Slušati Mocartovu muziku čovjeku daje osjećaj da je učinio dobro djelo. Teško je reći u čemu leži taj pozitivni uticaj, ali je on bez svake sumnje blagoslovljen. Što duže živimi što duže osjećam, tim više volim muziku.
Petar Ilič Čajkovski
Šta je muzika. Ona stoji između misli i forme, kao svitajući posrednik između duha i materije, ona je oboma bliska i od oboga različita, ona je duh, ali duh koji treba vremensku mjeru, ona je materija, ali materija koja ne treba prostor.
Hajnrih Hajne
Dostojanstvo umjetnosti se vjerovatno najeminentnije pojavljeje kod muzike, jer ona nema tvar koja se može obračunati. Ona je u potpunosti forma i sadržaj i uzvisuje i oplemenjuje sve što izražava.
Johan Volfgang fon Gete
Muzika je kratki opis osjećaja. Osjećaji koji, da bi se izrazili riječima pričinjavaju toliko poteškoća, u muzici se direktno prenose, i u tome leži njena snaga i značaj
Leo Tolstoj
Muzika je istinski svopći jezik koji se svugdje razumije; zbog toga se ona u svim zemljama i kroz sva vremena sa velikom ozbiljnošću i elanom govori. I jedna značajna, mnogoizražajna melodija odmah obiđe zameljsku kuglu, dok jedna smisaono siromašna i neizražajna melodija odmah utiša i zamre, što dokazuje da je sadržaj melodije jedan veoma razumljiv jezik.
Artur Šopenhauer
Potreban je ritam duha da bi se shvatila muzika u njenom biću. Ona daje slutnju, inspiraciju nebeskih znanosti, i što duh od nje čulno primi, to je otjelovljene duhovne spoznaje.
Ludvig van Betoven
Muzika izražava neizraživo.
Bedžih Smetana
Muzika izražava ono što se ne može izreći ali i o čemu je nemoguće ćutati.
Viktor Igo
| muzika_-_govor_duse.doc |
| muzika_-_govor_duse.pdf |
13.8.2012.
Godina 2012 i poslije
I
U posljednjih 10 godina na tržištu knjiga pojavio se velik broj izdanja sa tematikom o (r)evolucionalnim promjenama koje nam prethode u toku i nakon 2012 godine. Velik broj ovih izdanja ostavljaju dojam temeljite analize o nadolazećim događajima koji kulminiraju u scenario raznih starih proročanstava vezanih za ovu godinu. Ipak, kod ovakve literature su pozornost, kritičnost i zdrav razum neophodni. Jer mnogi autori ove new age "znanosti" zaobilaze znanstvene činjenice koje nadomještaju sa fikcijama. "Činjenice" su najčešće "argumentirane" špekulacijama i velik broj aspekata nije potkrijepljen ili potvrđen znanstvenim dostignućima.
Ipak, neovisno o tome, postoje impulsi i zračenja, (što se također u ovom žanru tematizira), koji prodiru do naše planete i navodi čovječanstvo ka novoj orijentaciji, novoj paradigmi.
U nekim starim kulturama godina 2012 je označena kao godina globalnog preobražaja, kao svršetak jedne i početak nove civilizacija. Civilizacija Maja govore čak o posljednjem sveobuhvatnom preobražaju. Njihov kalendar Tzolkien 2012 godinu označava kao kraj vremena. Poznato je da su Maja bili jedna veoma visoka civilizacija sa i za moderne naučnike nepojmljivim znanjem matematike, fizike i astronomije, koji vrijeme nisu poimali linearno, već ciklično. Uzmemo li ovu činjenicu u obzir nametnut će nam se pitanje; kraj kojeg vremena, što implicira, da se ne radi o kraju egzistencije, već o kraju jednog ciklusa evolucije. Da bi holistički pristupili temi evolucije, moramo se prvo pozabaviti pitanjem smisla naše egsistencije. Zašto uopće postoji materijalni svijet, šta je smisao njegove manifestacije? Poznato nam je, da bi sebe spoznali, potreban je jedan suprotan pol u kojemu se ogledamo. Dakle, polarizacije dva suprotna pola je preduvjet da bi spoznali šta smo (Da smo stalno u svjetlu, nebi znali šta je svjetlo, da smo stalno u dobrome, nebi znali šta je dobro). Slijedeći hermetičko učenje dolazimo do zaključka da upravo u tome leži smisao materijalne egzistencije. Bog, Tvorac, se "izdahnio" u jedan proces od kozmičkog praska do kompleksne materijalne manifestacije da bi se u polaritetu spoznao. Od anorganskog razvoja u gustinu zvjezdane mase kao predsvjesno biće, što čini jednu četvrtinu evolucije, zatim dalje, do stanične svijesti, organske svijesti, nesvjesne svijesti, i svijesti civilizacije, stupanj u kojem mi danas, kao individualizirane čestice Snage Božijeg daha, odnosno izdaha, bivstvujemo. A taj stupanj čini poluvrijeme evolucije. Dakle, godina 2012 je poluvrijeme evolucije Božanskog u manifestaciji, ili, kraj perioda u kojem se Božanstvo "spušta" u materiju. Drugim riječima, od 2013 je puni potencijal Božanstveno-stvaralačkog u potpunosti dostupan. Sam Tzolkien je matrica vremena koja preko polja vremena komunicira sadržaje evolucije. Vrijeme je posrednik strukture evolucije ili Božije volje, ili dharme (Božijeg plana), koja se slijeva u manifestaciju (materiju) da bi upravljala evolucijom, ali uvijek sa mogućnošću izraza slobodne volje, tj. mi se možemo posvetiti tom planu (ispuniti dharmu) ili se izrazom ega suprostaviti, čime prouzrokujemo karmu (posljedice).
Pored Tzolkiena, jedna druga matrica vremena koja komunicira sadržaje evolucije također 2012 godinu označava kao poluvrijeme evolucije. To je ciklus galaktičkog zodijaka koji traje 25'000 godina, tj. vrijeme u kojem Sunčev sistem prođe cijeli krug zodijaka. Svaki novi ciklus započinje u jednom drugom znaku i kvalitet energija tog znaka određuje način i polje za razvoj svijesti. Ovo se odnosi kako sa stanovišta cijelog kozmosa, tako i sa stanovišta jednog sunčevog sistema, jedne planete, jednog čovjeka.
Utjecaji velikih duhovnih bića - kreatora koji se odvijaju kroz kozmičke, solarne i planetarne energije djeluju putem vibracije tih energija prvenstveno na stvaranje, a zatim na usavršavanje forme u kojoj je moguće stvaranje rezonance na te duhovne utjecaje, a time i buđenje svijesti. Dakle, usmjerenje evolucije koja se odvija kroz dugoročne cikluse a koje karakterišu utjecaji i zračenja energija određenih kvaliteta je prvenstveno evolutivni razvoj forme, zatim usavršavanje forme u recipijenta duhovnih vibracija, buđenje svijesti koja vodi samospoznaji i na kraju, reakcije koje su identične energijama duhovnih vibracija, dakle, svjesna kokreacija, ili, odaziv na poziv dharme. Dakle, u toku evolucije se priprema, izgrađuje, podešava, harmonizira i usmjerava forma-tijelo, koje treba da bude nosioc svijesti i samospoznaje Božanstva.
Zašto ovako dug evolutivni razvoj forme? Razlog je sljedeći: Duša je u svojoj biti savršena, posjeduje savršenu moć za spoznaju i znanje. Ali duše koje su orijentirane na inkarnacije (čime žrtvom, ili "padom", sudjeluju u Božijem planu - da se ogleda i spozna kroz pojavni dio svijeta), do sada još nemaju odgovarajuću formu u sva tri svijeta (kristaslizirani-vidni, astralni i mentalni) koja bi bila adekvatna da izrazi znanje i moć koje duša na svom nivou i stupnju svijesti posjeduje. Kada bi se čista energija duše kroz za to nepripremljenu formu izrazila, znači, kroz reakcioni element duše kojeg sačinjava nervni sistem, sistem sa unutarnjom sekrecijom, mozak i subtilna tijela (eterično, astralno i mentalno), onda bi se niža, prirodna forma kroz energiju duše smrskala, sagorila i bila uništena. U ovome leži smisao i svrha vremena. Najprije se priprema (anorganski razvoj ili predsvjesno stanje), izgrađuje (stanična i organska svijest), zatim podešava, usavršava, harmonizira i usmjerava forma ljudskog tijela. Duša se najprije preda utjecaju forme i nižoj svijesti (da se zarobiti u ljudsko tijelo) da bi je očuvala i izgradila. Koristeći impulse izvana - zračenja viših energija koje djeluju na propusnost i usavršavanje forme, ona ju sukcesivno uzdiše na svoj nivo.
II
Danas mnogi uviđaju da o promjeni paradigme, o životnoj orijentaciji s kvalitetom "Kultura kreativa" ovisi daljnji opstanak kako čovječanstva tako i planete. Kultura kreativa implicira jedan odnos prema sebi, okolini i prirodi baziran na svijesti o tome da je Božanstvo izvor svega, da sve prožima i u svemu počiva te da su sva živa bića u biti fragmenti jedne cjeline. Na ovoj osnovi mikrokozmos, kozmos i makrokozmos se povezuju u jednu živu cjelinu jer je Božanstvo osnova i gore i dolje, i izvana i iznutra, "kako na nebu tako i na zemlji", uvijek ista. A ta osnova je Život; od protoplazme do arhanđela, od planete do galaksije.
Odavno smo shvatili da se svi globalni problemi mogu prevazići ako prevaziđemo postojeće strukture i razvijemo novu svijest i novi način razmišljanja. Promjena paradigme je svakako u toku, prije svega u znanosti fizike. Čitav univerzum i planetarni sistemi se promatraju kao živi organizam, a ne kao mrtva materija.
Moderna znanost sve više prevazilazi granice koje je sama postavila i empirijskim učenjem zalazi u oblasti koje je empirijski gotovo nemoguće objasniti. I to govori u prilog tezi da je jedan skok svijesti, jedan evolutivni skok moguć, koji bi čovječanstvo podspješio za jednu duhovnu revoluciju. Ova kolumna je pokrenuta s namjerom da prati i ukazuje na ove procese u svim segmentima prirodnog i socijalnog organizma.
Da bi ovu tezu o mogućnosti skorog evolutivnog skoka podkrijepili činjenicom, neophodna je i jedna empirijska analiza evolucije. Promatrajući ono što je iza nas (dakle, jedan instrument empirijeske nauke), uočit ćemo jednu zakonitost koja omogućuje bolje razumijevanje onoga što jeste i što dolazi. Naime, u toku evolucije je na jednom određenom nivou nastajala jedna brojna raznolikost. Ono što je nastalo, diferenciralo se. Najprije su na osnovama vodonika nastali brojni kemijski elementi i kad se na ovom nivou evolucije više ni jedan novi kemijski element nije pojvio, dakle, kad je došlo do potpunog zasićenja, nastao je, u toku jednog relativno kratkog evolutivnog perioda jedan evolutivni skok - došlo je do sinteze. Nastala su jednostanična živa bića. A kada je i na ovom nivou evolucije došlo do zasićenja, nastalo je diferenciranje u višestanična bića (opet evolutivni skok), iz kojeg se razvio razmolikošću bogati svijet biljaka i životinja. I ovdje je na jednom određenom nivou razvoja došlo do zasićenja, dakle, do stupnja na kojem je moguća sinteza. Nastala su bića sa organom za razmišljanje - prvi hominidi. Iz njih su se razvila bića sa sposobnošću razmišljanja o sebi i evoluciji, koja su razvila samosvijest, što je evoluiralo u jedan novi, duhovni svijet, usljed čega je nanovo došlo do diferenciranja. Nastali su narodi, kulture, jezici, religije. I na kraju, kao kruna evolucije, individuacija, čime se nazire zasićenje i na ovom evolutivnom nivou. Dakle, danas živimo u vremenu novog evolutivnog skoka, nove sinteza. Sinteze čega? Odgovor na ovo pitanje iziskuje podrobniju analizu čovjeka kao mikrokozmos unutar makrokozmosa, odnosno, kao kvalitetno identični fragment Univerza.
Čovjek je dakle sinteza prirodne i duhovno-duševne dimenzije Života. U duhovnoj dimenziji poimamo izvor samog Života, a u prirodnoj izražaj životne Snage (Život i Snaga ovdje su ciljano navedeni velikim slovima, jer u ovom kontekstu podrazumijeva aspekte Boga u Njegovom Stvaralaštvu). Prirodna dimanzije je višeslojna projekcija duhovno-duševne dimenzije u prostoru. Između ove dvije dimenzije (a i nastala iz njihova trenja) je svijest, ljudsko JA. Prirodna dimenzija nam se obznanjuje u čvrstoj formi koja je podređena prolaznošću i smrti.
Vrijeme u prirodnoj dimenziji djeluje razgrađujuće a prostor je u svakom pojmu ograničenje. Aspekt duševnog i duhovnog ne poznaje smrt. On je neovaplovljen, neoformljen. Ovaj aspekt je u našem životu pojavan kroz impulse. Kada su ovi impulsi snažni i konstantni oni nas transformišu i uzdižu našu egzistenciju na jedan viši nivo. Ali, na nama je da posredstvom svijesti i više inteligencije za to stvorimo predpostavke. Tada ovi impulsi, ova duhovna snaga dakle, može unutar našeg subtilnog, energetskog tijela, u dimenziji prirodnog, da izgrađuje nove strukture, novu formu, podešenu dimenziji duhovno-duševnog.
Naš život, i unutarnji i vanjski, odvija se u skladu sa energijama od kojih se sastoji energetsko ili subtilno tijelo. Na jednoj višoj oktavi razvoja čovječanstva ovo subtilno tijelo će dobiti novu strukturu koja će omogućiti jedinstvo prirodnog i duhovno-duševnog. A srazmjerno zakonitosti evolucije, to neće biti daljnji evolutivni razvoj naše postojeće svijesti i postojeće tjelesne strukture, već nešto posve novo, opet jedan skok u evoluciji. Izvor života, dakle, duh i duša, koji je do sada u tijelu bio zatočen i zatrpan prirodnim, izbit će i sagraditi, shodno sopstvenoj prirodi i kvalitetu, novu formu. Nova duša će nastaniti tu formu i izgraditi svijest koja se ne temelji na starom "ja", već svijest koja je dio sveobuhvatnog Života.
Sve predvodnike velikih religija možemo smatrati predhodnicima ove nove faze evolucije čovječanstva. Pri tom nije bitno kojoj religiji neko osjeća pripadnost. Bitno je to, da li se u njegovoj unutrašnjosti odvija promjena; od egocentričnog života ka životu u službi sveobuhvatnog Života. Danas, na pragu Novog doba, sve više nadolaze energije koje prevazilaze spektrum energija našeg sadašnjeg subtilnog tijela. U svojoj putanji kroz makrokozmos našu planetu prožimaju povišene vibracije koje postepeno i mi osjećamo. Ove povišene vibracije djeluju polarno na nas; kod jednih, povećavaju spiritualnost i time ih dovodi bliže slobodi, dok kod drugih povećavaju napetost, osjećaj nesigurnosti i psihička oboljenja. Jer u tranziciji Novog doba ne utječu samo više vibracije prirodnih kozmičkih energija, već pojačano i duhovne energije. Jer naš Sunčev sistem je također i jedno duhovno polje i njegove energije na sveukupan zamaljski život djeluju korigirajuće, što dovodi do samoiscjeljenja i harmonizacije od ljudi prouzrokovane disharmonije. Ovi novi duhovni impulsi mogu biti u korespondenciji sa duhovnom iskrom u nama. Ako se odazovemo na te impulse, došlo bi do razvoja nove strukture subtilnog tijela. Pamćenje planete (planetarna akaša kronika) bilo bi sastivni dio te nove strukture. Sve što se na planeti ikad desilo, sva dostignuća, saznanja i spoznaje, pohranjeno je u matricu akaše i sa novom strukturom subtilog tijela bi se moglo povući u individualno pamćenje ili sjećanje, poput dokumenata pohranjenih u matrici computera koje po potrebi povlačimo (otvaramo) i ciljano koristimo. Ovakav jedan razvojni proces može na ljude imati snažno dejstvo. Mi smo povezani sa svim živim bićima prirode i sve što činimo ima utjecaj na sve postojeće. Naš daljnji duhovni razvoj ne odražava se samo na evolutivni razvoj prirodnog pola našeg bića, već i svih živih bića prirode. Čim nas unutarnja matrica (duh imanentan u nama) poveže sa višom duhovnom prirodom, niža bića, koja nas na svom evolutivnom putu slijede, bit će oslobođena. Jer do sada, i još uvijek, ona su od nas potčinjena i izrabljivana, naročito životinjski svijet (u odnosu prema životinjama ljudi su, izuzev nekolicine prosvijećenih, pravi demoni).
Subtilno tijelo je most između različitih vrsta. Eterični protoci povezuju biljke, životinje i ljude. Astralni protoci povezuju ljude i životinje a mentalni stvaraju jednu višu sferu čovječanstva. Mentalno polje je jedan nepregledivi haos ideja, jedno uzburkano more intelekta u kojem čovjek uzaludno pokušava postići mir i spokoj. Mogućnost za novu sintezu možemo naći u spokoju duše. Jer je ono dio spokoja Univerza. Ako svjesno sudjelujemo u evolutivnom skoku kozmosa, u nama će se razviti svijest da su Bog, kozmos, čovječanstvo i niže vrste prirode jedna Jednost. Karakteristike ove nove svijesti sve više se naziru u modernoj nauci, naročito u quantnoj fizici i mehanici.
Novi impulsi dovode do novog odnosa prema životu. Ekološki napori, kao posljedica ovih impulsa, ukazuju na svjesno preuzimanje odgovornosti prema Životu. A oni su samo početak, samo naziranje prvih zraka u praskozorju Novog doba. Kada čovjek jednom na spiritualnom nivou izgradi u sebi novu strukturu, strukturu Jednosti, on više neće biti u stanju da djeluje destruktivno. Jer ta Jednost će živjeti u njemu, u osjećaju povezanosti sa svima i svemu oko sebe i odgovornost za daljnje evolutivne procese živih bića prirode. Jer u njima i kroz njih djeluju također duhovne energije. Kako će se ovaj evolutivni skok odraziti na pojedinca ne može se predvidjeti. Ali je jasno da će ovaj put transformacije biti snažan impuls za iscjeljenje zemlje i transformaciju čovječanstva iz civilizacije u kulturu. Jednu kreativnu kulturu, kao ishod odaziva na davno primljen poziv: "Hajde da stvorimo čovjeka prema našem obličju". Jer ovdje se ne radi o pluralis majestatis, već o tome, da u stvaranju čovjeka prema božjem obličju sudjeluju i Bog, i priroda (evolucija) i čovjek sam, kao kokreator.
Jer civilizacija unizuje, odnosno degradira čovjeka. Prije svega, u poimanju čovjeka u kvantitativnom pogledu - reducira ga na broj. Ona ga degradira jer se ne zasniva na istini da se čovjek samo u sebi može uzdići. Civilizacija usmjerava čovjeka kroz vanjsko ispoljavanje, posredstvom, kroz objektiviranje, objektivno i objekte i time ga samog čini objektom. Degradira ga, dakle od kokreatora u procesima evolucije u objekt. Od kreatora u kreaturu.
Dakle, 2012 godina je jedno poluvrijeme evolucije, jedan presjek sa potencijalom evolutivnog skoka - nastanka nečeg novog.
U posljednjih 10 godina na tržištu knjiga pojavio se velik broj izdanja sa tematikom o (r)evolucionalnim promjenama koje nam prethode u toku i nakon 2012 godine. Velik broj ovih izdanja ostavljaju dojam temeljite analize o nadolazećim događajima koji kulminiraju u scenario raznih starih proročanstava vezanih za ovu godinu. Ipak, kod ovakve literature su pozornost, kritičnost i zdrav razum neophodni. Jer mnogi autori ove new age "znanosti" zaobilaze znanstvene činjenice koje nadomještaju sa fikcijama. "Činjenice" su najčešće "argumentirane" špekulacijama i velik broj aspekata nije potkrijepljen ili potvrđen znanstvenim dostignućima.
Ipak, neovisno o tome, postoje impulsi i zračenja, (što se također u ovom žanru tematizira), koji prodiru do naše planete i navodi čovječanstvo ka novoj orijentaciji, novoj paradigmi.
U nekim starim kulturama godina 2012 je označena kao godina globalnog preobražaja, kao svršetak jedne i početak nove civilizacija. Civilizacija Maja govore čak o posljednjem sveobuhvatnom preobražaju. Njihov kalendar Tzolkien 2012 godinu označava kao kraj vremena. Poznato je da su Maja bili jedna veoma visoka civilizacija sa i za moderne naučnike nepojmljivim znanjem matematike, fizike i astronomije, koji vrijeme nisu poimali linearno, već ciklično. Uzmemo li ovu činjenicu u obzir nametnut će nam se pitanje; kraj kojeg vremena, što implicira, da se ne radi o kraju egzistencije, već o kraju jednog ciklusa evolucije. Da bi holistički pristupili temi evolucije, moramo se prvo pozabaviti pitanjem smisla naše egsistencije. Zašto uopće postoji materijalni svijet, šta je smisao njegove manifestacije? Poznato nam je, da bi sebe spoznali, potreban je jedan suprotan pol u kojemu se ogledamo. Dakle, polarizacije dva suprotna pola je preduvjet da bi spoznali šta smo (Da smo stalno u svjetlu, nebi znali šta je svjetlo, da smo stalno u dobrome, nebi znali šta je dobro). Slijedeći hermetičko učenje dolazimo do zaključka da upravo u tome leži smisao materijalne egzistencije. Bog, Tvorac, se "izdahnio" u jedan proces od kozmičkog praska do kompleksne materijalne manifestacije da bi se u polaritetu spoznao. Od anorganskog razvoja u gustinu zvjezdane mase kao predsvjesno biće, što čini jednu četvrtinu evolucije, zatim dalje, do stanične svijesti, organske svijesti, nesvjesne svijesti, i svijesti civilizacije, stupanj u kojem mi danas, kao individualizirane čestice Snage Božijeg daha, odnosno izdaha, bivstvujemo. A taj stupanj čini poluvrijeme evolucije. Dakle, godina 2012 je poluvrijeme evolucije Božanskog u manifestaciji, ili, kraj perioda u kojem se Božanstvo "spušta" u materiju. Drugim riječima, od 2013 je puni potencijal Božanstveno-stvaralačkog u potpunosti dostupan. Sam Tzolkien je matrica vremena koja preko polja vremena komunicira sadržaje evolucije. Vrijeme je posrednik strukture evolucije ili Božije volje, ili dharme (Božijeg plana), koja se slijeva u manifestaciju (materiju) da bi upravljala evolucijom, ali uvijek sa mogućnošću izraza slobodne volje, tj. mi se možemo posvetiti tom planu (ispuniti dharmu) ili se izrazom ega suprostaviti, čime prouzrokujemo karmu (posljedice).
Pored Tzolkiena, jedna druga matrica vremena koja komunicira sadržaje evolucije također 2012 godinu označava kao poluvrijeme evolucije. To je ciklus galaktičkog zodijaka koji traje 25'000 godina, tj. vrijeme u kojem Sunčev sistem prođe cijeli krug zodijaka. Svaki novi ciklus započinje u jednom drugom znaku i kvalitet energija tog znaka određuje način i polje za razvoj svijesti. Ovo se odnosi kako sa stanovišta cijelog kozmosa, tako i sa stanovišta jednog sunčevog sistema, jedne planete, jednog čovjeka.
Utjecaji velikih duhovnih bića - kreatora koji se odvijaju kroz kozmičke, solarne i planetarne energije djeluju putem vibracije tih energija prvenstveno na stvaranje, a zatim na usavršavanje forme u kojoj je moguće stvaranje rezonance na te duhovne utjecaje, a time i buđenje svijesti. Dakle, usmjerenje evolucije koja se odvija kroz dugoročne cikluse a koje karakterišu utjecaji i zračenja energija određenih kvaliteta je prvenstveno evolutivni razvoj forme, zatim usavršavanje forme u recipijenta duhovnih vibracija, buđenje svijesti koja vodi samospoznaji i na kraju, reakcije koje su identične energijama duhovnih vibracija, dakle, svjesna kokreacija, ili, odaziv na poziv dharme. Dakle, u toku evolucije se priprema, izgrađuje, podešava, harmonizira i usmjerava forma-tijelo, koje treba da bude nosioc svijesti i samospoznaje Božanstva.
Zašto ovako dug evolutivni razvoj forme? Razlog je sljedeći: Duša je u svojoj biti savršena, posjeduje savršenu moć za spoznaju i znanje. Ali duše koje su orijentirane na inkarnacije (čime žrtvom, ili "padom", sudjeluju u Božijem planu - da se ogleda i spozna kroz pojavni dio svijeta), do sada još nemaju odgovarajuću formu u sva tri svijeta (kristaslizirani-vidni, astralni i mentalni) koja bi bila adekvatna da izrazi znanje i moć koje duša na svom nivou i stupnju svijesti posjeduje. Kada bi se čista energija duše kroz za to nepripremljenu formu izrazila, znači, kroz reakcioni element duše kojeg sačinjava nervni sistem, sistem sa unutarnjom sekrecijom, mozak i subtilna tijela (eterično, astralno i mentalno), onda bi se niža, prirodna forma kroz energiju duše smrskala, sagorila i bila uništena. U ovome leži smisao i svrha vremena. Najprije se priprema (anorganski razvoj ili predsvjesno stanje), izgrađuje (stanična i organska svijest), zatim podešava, usavršava, harmonizira i usmjerava forma ljudskog tijela. Duša se najprije preda utjecaju forme i nižoj svijesti (da se zarobiti u ljudsko tijelo) da bi je očuvala i izgradila. Koristeći impulse izvana - zračenja viših energija koje djeluju na propusnost i usavršavanje forme, ona ju sukcesivno uzdiše na svoj nivo.
II
Danas mnogi uviđaju da o promjeni paradigme, o životnoj orijentaciji s kvalitetom "Kultura kreativa" ovisi daljnji opstanak kako čovječanstva tako i planete. Kultura kreativa implicira jedan odnos prema sebi, okolini i prirodi baziran na svijesti o tome da je Božanstvo izvor svega, da sve prožima i u svemu počiva te da su sva živa bića u biti fragmenti jedne cjeline. Na ovoj osnovi mikrokozmos, kozmos i makrokozmos se povezuju u jednu živu cjelinu jer je Božanstvo osnova i gore i dolje, i izvana i iznutra, "kako na nebu tako i na zemlji", uvijek ista. A ta osnova je Život; od protoplazme do arhanđela, od planete do galaksije.
Odavno smo shvatili da se svi globalni problemi mogu prevazići ako prevaziđemo postojeće strukture i razvijemo novu svijest i novi način razmišljanja. Promjena paradigme je svakako u toku, prije svega u znanosti fizike. Čitav univerzum i planetarni sistemi se promatraju kao živi organizam, a ne kao mrtva materija.
Moderna znanost sve više prevazilazi granice koje je sama postavila i empirijskim učenjem zalazi u oblasti koje je empirijski gotovo nemoguće objasniti. I to govori u prilog tezi da je jedan skok svijesti, jedan evolutivni skok moguć, koji bi čovječanstvo podspješio za jednu duhovnu revoluciju. Ova kolumna je pokrenuta s namjerom da prati i ukazuje na ove procese u svim segmentima prirodnog i socijalnog organizma.
Da bi ovu tezu o mogućnosti skorog evolutivnog skoka podkrijepili činjenicom, neophodna je i jedna empirijska analiza evolucije. Promatrajući ono što je iza nas (dakle, jedan instrument empirijeske nauke), uočit ćemo jednu zakonitost koja omogućuje bolje razumijevanje onoga što jeste i što dolazi. Naime, u toku evolucije je na jednom određenom nivou nastajala jedna brojna raznolikost. Ono što je nastalo, diferenciralo se. Najprije su na osnovama vodonika nastali brojni kemijski elementi i kad se na ovom nivou evolucije više ni jedan novi kemijski element nije pojvio, dakle, kad je došlo do potpunog zasićenja, nastao je, u toku jednog relativno kratkog evolutivnog perioda jedan evolutivni skok - došlo je do sinteze. Nastala su jednostanična živa bića. A kada je i na ovom nivou evolucije došlo do zasićenja, nastalo je diferenciranje u višestanična bića (opet evolutivni skok), iz kojeg se razvio razmolikošću bogati svijet biljaka i životinja. I ovdje je na jednom određenom nivou razvoja došlo do zasićenja, dakle, do stupnja na kojem je moguća sinteza. Nastala su bića sa organom za razmišljanje - prvi hominidi. Iz njih su se razvila bića sa sposobnošću razmišljanja o sebi i evoluciji, koja su razvila samosvijest, što je evoluiralo u jedan novi, duhovni svijet, usljed čega je nanovo došlo do diferenciranja. Nastali su narodi, kulture, jezici, religije. I na kraju, kao kruna evolucije, individuacija, čime se nazire zasićenje i na ovom evolutivnom nivou. Dakle, danas živimo u vremenu novog evolutivnog skoka, nove sinteza. Sinteze čega? Odgovor na ovo pitanje iziskuje podrobniju analizu čovjeka kao mikrokozmos unutar makrokozmosa, odnosno, kao kvalitetno identični fragment Univerza.
Čovjek je dakle sinteza prirodne i duhovno-duševne dimenzije Života. U duhovnoj dimenziji poimamo izvor samog Života, a u prirodnoj izražaj životne Snage (Život i Snaga ovdje su ciljano navedeni velikim slovima, jer u ovom kontekstu podrazumijeva aspekte Boga u Njegovom Stvaralaštvu). Prirodna dimanzije je višeslojna projekcija duhovno-duševne dimenzije u prostoru. Između ove dvije dimenzije (a i nastala iz njihova trenja) je svijest, ljudsko JA. Prirodna dimenzija nam se obznanjuje u čvrstoj formi koja je podređena prolaznošću i smrti.
Vrijeme u prirodnoj dimenziji djeluje razgrađujuće a prostor je u svakom pojmu ograničenje. Aspekt duševnog i duhovnog ne poznaje smrt. On je neovaplovljen, neoformljen. Ovaj aspekt je u našem životu pojavan kroz impulse. Kada su ovi impulsi snažni i konstantni oni nas transformišu i uzdižu našu egzistenciju na jedan viši nivo. Ali, na nama je da posredstvom svijesti i više inteligencije za to stvorimo predpostavke. Tada ovi impulsi, ova duhovna snaga dakle, može unutar našeg subtilnog, energetskog tijela, u dimenziji prirodnog, da izgrađuje nove strukture, novu formu, podešenu dimenziji duhovno-duševnog.
Naš život, i unutarnji i vanjski, odvija se u skladu sa energijama od kojih se sastoji energetsko ili subtilno tijelo. Na jednoj višoj oktavi razvoja čovječanstva ovo subtilno tijelo će dobiti novu strukturu koja će omogućiti jedinstvo prirodnog i duhovno-duševnog. A srazmjerno zakonitosti evolucije, to neće biti daljnji evolutivni razvoj naše postojeće svijesti i postojeće tjelesne strukture, već nešto posve novo, opet jedan skok u evoluciji. Izvor života, dakle, duh i duša, koji je do sada u tijelu bio zatočen i zatrpan prirodnim, izbit će i sagraditi, shodno sopstvenoj prirodi i kvalitetu, novu formu. Nova duša će nastaniti tu formu i izgraditi svijest koja se ne temelji na starom "ja", već svijest koja je dio sveobuhvatnog Života.
Sve predvodnike velikih religija možemo smatrati predhodnicima ove nove faze evolucije čovječanstva. Pri tom nije bitno kojoj religiji neko osjeća pripadnost. Bitno je to, da li se u njegovoj unutrašnjosti odvija promjena; od egocentričnog života ka životu u službi sveobuhvatnog Života. Danas, na pragu Novog doba, sve više nadolaze energije koje prevazilaze spektrum energija našeg sadašnjeg subtilnog tijela. U svojoj putanji kroz makrokozmos našu planetu prožimaju povišene vibracije koje postepeno i mi osjećamo. Ove povišene vibracije djeluju polarno na nas; kod jednih, povećavaju spiritualnost i time ih dovodi bliže slobodi, dok kod drugih povećavaju napetost, osjećaj nesigurnosti i psihička oboljenja. Jer u tranziciji Novog doba ne utječu samo više vibracije prirodnih kozmičkih energija, već pojačano i duhovne energije. Jer naš Sunčev sistem je također i jedno duhovno polje i njegove energije na sveukupan zamaljski život djeluju korigirajuće, što dovodi do samoiscjeljenja i harmonizacije od ljudi prouzrokovane disharmonije. Ovi novi duhovni impulsi mogu biti u korespondenciji sa duhovnom iskrom u nama. Ako se odazovemo na te impulse, došlo bi do razvoja nove strukture subtilnog tijela. Pamćenje planete (planetarna akaša kronika) bilo bi sastivni dio te nove strukture. Sve što se na planeti ikad desilo, sva dostignuća, saznanja i spoznaje, pohranjeno je u matricu akaše i sa novom strukturom subtilog tijela bi se moglo povući u individualno pamćenje ili sjećanje, poput dokumenata pohranjenih u matrici computera koje po potrebi povlačimo (otvaramo) i ciljano koristimo. Ovakav jedan razvojni proces može na ljude imati snažno dejstvo. Mi smo povezani sa svim živim bićima prirode i sve što činimo ima utjecaj na sve postojeće. Naš daljnji duhovni razvoj ne odražava se samo na evolutivni razvoj prirodnog pola našeg bića, već i svih živih bića prirode. Čim nas unutarnja matrica (duh imanentan u nama) poveže sa višom duhovnom prirodom, niža bića, koja nas na svom evolutivnom putu slijede, bit će oslobođena. Jer do sada, i još uvijek, ona su od nas potčinjena i izrabljivana, naročito životinjski svijet (u odnosu prema životinjama ljudi su, izuzev nekolicine prosvijećenih, pravi demoni).
Subtilno tijelo je most između različitih vrsta. Eterični protoci povezuju biljke, životinje i ljude. Astralni protoci povezuju ljude i životinje a mentalni stvaraju jednu višu sferu čovječanstva. Mentalno polje je jedan nepregledivi haos ideja, jedno uzburkano more intelekta u kojem čovjek uzaludno pokušava postići mir i spokoj. Mogućnost za novu sintezu možemo naći u spokoju duše. Jer je ono dio spokoja Univerza. Ako svjesno sudjelujemo u evolutivnom skoku kozmosa, u nama će se razviti svijest da su Bog, kozmos, čovječanstvo i niže vrste prirode jedna Jednost. Karakteristike ove nove svijesti sve više se naziru u modernoj nauci, naročito u quantnoj fizici i mehanici.
Novi impulsi dovode do novog odnosa prema životu. Ekološki napori, kao posljedica ovih impulsa, ukazuju na svjesno preuzimanje odgovornosti prema Životu. A oni su samo početak, samo naziranje prvih zraka u praskozorju Novog doba. Kada čovjek jednom na spiritualnom nivou izgradi u sebi novu strukturu, strukturu Jednosti, on više neće biti u stanju da djeluje destruktivno. Jer ta Jednost će živjeti u njemu, u osjećaju povezanosti sa svima i svemu oko sebe i odgovornost za daljnje evolutivne procese živih bića prirode. Jer u njima i kroz njih djeluju također duhovne energije. Kako će se ovaj evolutivni skok odraziti na pojedinca ne može se predvidjeti. Ali je jasno da će ovaj put transformacije biti snažan impuls za iscjeljenje zemlje i transformaciju čovječanstva iz civilizacije u kulturu. Jednu kreativnu kulturu, kao ishod odaziva na davno primljen poziv: "Hajde da stvorimo čovjeka prema našem obličju". Jer ovdje se ne radi o pluralis majestatis, već o tome, da u stvaranju čovjeka prema božjem obličju sudjeluju i Bog, i priroda (evolucija) i čovjek sam, kao kokreator.
Jer civilizacija unizuje, odnosno degradira čovjeka. Prije svega, u poimanju čovjeka u kvantitativnom pogledu - reducira ga na broj. Ona ga degradira jer se ne zasniva na istini da se čovjek samo u sebi može uzdići. Civilizacija usmjerava čovjeka kroz vanjsko ispoljavanje, posredstvom, kroz objektiviranje, objektivno i objekte i time ga samog čini objektom. Degradira ga, dakle od kokreatora u procesima evolucije u objekt. Od kreatora u kreaturu.
Dakle, 2012 godina je jedno poluvrijeme evolucije, jedan presjek sa potencijalom evolutivnog skoka - nastanka nečeg novog.
| godina_2012__i_poslije.doc |
| godina_2012__i_poslije.pdf |
SAMIRA BEGMAN-KARABEG
UČESNIK POETSKOG MARATONA 2012, SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina