|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Intervju - Tatjana Debeljački vs Boris Nazansky,
Zagreb, Hrvatska - 08.6.2012.
.
Boris Nazansky rođen je u Rijeci 16. srpnja 1953. godine. Diplomirani je inženjer kemije, zagonetač, novinar i pisac. Djetinjstvo je proveo u Varaždinu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1977). Bio je asistent u Centru za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu i Rovinju (1977-80) gdje se bavio ekološkim istraživanjima i objavio (sa suradnicima) nekoliko stručnih radova.
Od 1968. godine bavi se enigmatikom. Objavio je petnaestak tisuća raznovrsnih zagonetaka u brojnim zagonetačkim i drugim listovima na hrvatskom, srpskom i slovenskom jeziku. Jedan je od osnivača Varaždinskoga zagonetačkoga kluba Vazak (1971) kojemu je bio prvi predsjednik. Od 1981. profesionalno se bavi novinarstvom, prvo kao suradnik, a potom kao urednik deska i urednik u enigmatskom časopisu Vjesnikov kviz. Bio je urednik enigmatskih priloga i rubrika u više zagonetačkih i drugih listova (Čvor razbibriga, ZG revija, Varaždinske vijesti, Večernji list, Željezničar) kao i časopisa za djecu (Smib, Zvrk, Radost, Luna). U nekima od njih i danas priređuje priloge sa zagonetkama.
Jedan je od članova uprave poduzeća za izdavačku i tiskarsku djelatnost, trgovinu i usluge Zrenik u Zagrebu i glavni urednik tjedne zagonetačke revije Kvizorame. Autor je zbirke stihovnih zagonetaka Stišići (Bjelovar, 1980), monografije (u koautorstvu s Milanom Đurićem) Zagonetaštvo varaždinskog kraja (Bjelovar, 1981), zbirke stihovnih zagonetaka za djecu A što je to? (Zagreb, 2001) i zbirke anegdota (u koautorstvu s Julijem Radilovićem Julesom) Velikani u strip-anegdoti (Zagreb, 2003), te jedan od po sedmero koautora zbirki haikua Sedam putova (Zagreb, 2000) i Novih sedam putova (Zagreb, 2003), kao i Rječnika anagrama (Zagreb, 2008) u koautorstvu sa Zdravkom Kurnikom i Antunom Koširom. Godine 1976. dobio je zagonetačku Goranovu nagradu za stihovnu zagonetku Enigmatskog udruženja Čvor iz Bjelovara. Počasnu godišnju enigmatsku nagradu Boris Janković Argus revije Vjesnikov kviz primio je 1978. godine, a 1994. pripala mu je nagrada Nikola Faller za zagonetačku inovaciju. Godine 1980. bio je pobjednik prve serije Kviskoteke, najpopularnijega hrvatskog televizijskog kviza uopće. U razdoblju od 1994. do 2000. godine više je puta kao član hrvatske reprezentacije sudjelovao na Svjetskim zagonetačkim prvenstvima (World Puzzle Championship). Godine 1994. u Kölnu bio je pojedinačno četvrti na svijetu dok je istodobno hrvatska reprezentacija ostvarila svoj do danas najbolji plasman osvojivši treće mjesto i brončano odličje. Zagonetke su mu citirane u mnogim knjigama i udžbenicima: Istaknuti enigmati Jugoslavije Ivice Mlađenovića (Beograd, 1989), Hrvatska čitanka 2 (Musa-Buljan, Mostar, 2003), Psst! Knjige govore (Pogačnik-Tatarin, Zagreb, 2003), Svet anagrama Zorana Radisavljevića (Beograd, 2004), početnica Zlatni dani (Centner-Peko-Pintarić, Zagreb, 2004), Pojmovnik zagonetaštva Miroslava Šanteka (Zagreb, 2005) i dr. Bavi se i zagonetačkom teorijom i publicistikom objavljujući napise (Nijekalica, nova zagonetka, O premetaljkama tipa posjetnice, Osmosmjerka – činjenice i putokazi, U potrazi za (najduljim našim) palindromom i dr.), bilješke i crtice u Zagonetaču, Oku, Vjesnikovome kvizu, Vazakovom biltenu, Kvizorami i drugdje. Kao novitet u zagonetaštvu zabilježena je njegova zrcaljka, drugosmjerna dvokrižaljka sa simetričnim slovima.
Hobiji su mu enigmatika, film, znanstvena fantastika (u časopisu Sirius objavljivao je prijevode sf-tekstova i priča sa slovenskog jezika), te skupljanje stripova i anegdota.
Od sedamdesetih godina piše, a od 1993. objavljuje poeziju haiku u raznim časopisima: Apokalipsa (Ljubljana, Slovenija), Azami (Osaka, Japan), Frogpond International (Nassau, SAD), Green Apples (Tolmin, Slovenija), Haiku (Zagreb), Haiku Headlines (Los Angeles, SAD), Ko (Nagoya, Japan), Letni časi (Ljubljana, Slovenija), Marulić (Zagreb), Otok Ivanić (Ivanić Grad), Poets International (Bangalore, Indija), Prijatelj (Tolmin, Slovenija), Radost (Zagreb), Rival (Rijeka), Školjka (Podgorica, Crna Gora), Vrabac (Samobor), Whirligig (Nizozemska), Woodpecker (Leeuwarden, Nizozemska), Yellow Moon (Ballarat, Australija), te u zbornicima Samoborskih haiku-susreta (1995-96, 1998-2010), Hrvatskom kajkavskom kolendaru (Čakovec, 1995. i 2001), Poems from the Mainichi Haiku Contest (Tokio, 1999. i 2000), Haiku zbornicima Ludbreg (1999-2010), zborniku Haiku u Dalmaciji (Split, 2001) i drugdje.
Pjesme haiku uvrštene su mu u izbor Nouvelles visions de guerre – 55 haikus de poetes croates (Nova viđenja rata – 55 haikua hrvatskih pjesnika) Patricka Blanchea (Montelimar, Francuska, 1993), antologiju Haiku iz rata – War Haiku priređivača Marijana Čekolja (Samobor, 1995), Antologiju hrvatskoga haiku pjesništva Vladimira Devidéa (Zagreb, 1996), Haiku World, An International Poetry Almanac Williama J. Higginsona (Tokyo, New York, London, 1996), Timepeaces, Haiku Week At-a-glance 1997 Davida Priebea (Los Angeles, 1997), zbornik radova s 19. kajkavskoga književnog natječaja Draga domača rieč ’99 (Ivanec, 1999), regionalnu antologiju haikua Hvatanje sjenke vjetra/Catturare l’ombra del vento/Grasping the Shadow of Wind Mile Stamenkovića i Jadrana Zalokara (Rijeka, 1999), 100 hrvatskih haiku (Zagreb, 2000), Spreeuwenagenda 2000 i Spreeuwenagenda 2002 (Bakhuizen, Nizozemska, 1999. i 2001), antologiju Teh nekaj besed (Tih nekoliko riječi) Haiku društva Slovenije (Kranj, 2001), zbirke Ich träume deinen Rhythmus (Sanjam tvoj ritam, Kronach, Njemačka, 2003), Potjat, svetovno haiku (Put, svjetski haiku; Sofija, Bugarska, 2004) i Vrč pun latica/A Jug Full of Petals (Beograd, Srbija, 2005), antologiju evropskoga haikua Gwiazda za gwiazda (Zvijezda do zvijezde; Krakow, Poljska, 2005), big sky: The Red Moon Anthology 2006 (Široko nebo; Winchester, Virginia, SAD, 2007) i brojna druga izdanja. Zbirka Vrč pun latica i antologija Zvijezda do zvijezde naslovljene su upravo po njegovim stihovima. Bio je sudionikom Prvoga međunarodnoga haiku-tabora Češnjev cvet – Sakura 2002 (Sevnica, Slovenija, 2002). Na međunarodnim natječajima za poeziju haiku u posljednjih je petnaestak godina osvojio šezdesetak visokih nagrada, priznanja i pohvala, od toga trinaest prvih nagrada i čak petnaest nagrada i priznanja u domovini haikua Japanu. Bio je član uredništva časopisa Haiku, glasila Društva hrvatskih haiku-pjesnika iz Zagreba (2003-2006), član je uredništva časopisa Letni časi (Ljubljana, od 2005) te suurednik većine Haiku-zbornika (Ludbreg, 2001-2012) i suurednik, te glavni urednik Haiku-kalendara (Ludbreg, 2001-2009).
Opširnijim biobibliografskim podacima uvršten je u Leksikon zagonetača Jugoslavije (Bjelovar, 1979), Vjesnikov leksikon (Zagreb, 1990), regionalnu antologiju haikua Hvatanje sjenke vjetra/Catturare l’ombra del vento/Grasping the Shadow of Wind (Rijeka, 1999), Antologiju hrvatskoga haiku-pjesništva 1996-2007. Nepokošeno nebo/An unmown sky (Kloštar Ivanić, 2011) i u Zlatne knjige najuspješnijih hrvatskih poduzetnika 2001-2003; 2005-2006 i 2009 (Zagreb, 2002-2004, 2006-2007. i 2010).
Piše poeziju, haiku, kratke priče i aforizme, te prevodi sa slovenskog i engleskog jezika. Suradnik je Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu za područje zagonetaštva. Živi i radi u Zagrebu.
Od 1968. godine bavi se enigmatikom. Objavio je petnaestak tisuća raznovrsnih zagonetaka u brojnim zagonetačkim i drugim listovima na hrvatskom, srpskom i slovenskom jeziku. Jedan je od osnivača Varaždinskoga zagonetačkoga kluba Vazak (1971) kojemu je bio prvi predsjednik. Od 1981. profesionalno se bavi novinarstvom, prvo kao suradnik, a potom kao urednik deska i urednik u enigmatskom časopisu Vjesnikov kviz. Bio je urednik enigmatskih priloga i rubrika u više zagonetačkih i drugih listova (Čvor razbibriga, ZG revija, Varaždinske vijesti, Večernji list, Željezničar) kao i časopisa za djecu (Smib, Zvrk, Radost, Luna). U nekima od njih i danas priređuje priloge sa zagonetkama.
Jedan je od članova uprave poduzeća za izdavačku i tiskarsku djelatnost, trgovinu i usluge Zrenik u Zagrebu i glavni urednik tjedne zagonetačke revije Kvizorame. Autor je zbirke stihovnih zagonetaka Stišići (Bjelovar, 1980), monografije (u koautorstvu s Milanom Đurićem) Zagonetaštvo varaždinskog kraja (Bjelovar, 1981), zbirke stihovnih zagonetaka za djecu A što je to? (Zagreb, 2001) i zbirke anegdota (u koautorstvu s Julijem Radilovićem Julesom) Velikani u strip-anegdoti (Zagreb, 2003), te jedan od po sedmero koautora zbirki haikua Sedam putova (Zagreb, 2000) i Novih sedam putova (Zagreb, 2003), kao i Rječnika anagrama (Zagreb, 2008) u koautorstvu sa Zdravkom Kurnikom i Antunom Koširom. Godine 1976. dobio je zagonetačku Goranovu nagradu za stihovnu zagonetku Enigmatskog udruženja Čvor iz Bjelovara. Počasnu godišnju enigmatsku nagradu Boris Janković Argus revije Vjesnikov kviz primio je 1978. godine, a 1994. pripala mu je nagrada Nikola Faller za zagonetačku inovaciju. Godine 1980. bio je pobjednik prve serije Kviskoteke, najpopularnijega hrvatskog televizijskog kviza uopće. U razdoblju od 1994. do 2000. godine više je puta kao član hrvatske reprezentacije sudjelovao na Svjetskim zagonetačkim prvenstvima (World Puzzle Championship). Godine 1994. u Kölnu bio je pojedinačno četvrti na svijetu dok je istodobno hrvatska reprezentacija ostvarila svoj do danas najbolji plasman osvojivši treće mjesto i brončano odličje. Zagonetke su mu citirane u mnogim knjigama i udžbenicima: Istaknuti enigmati Jugoslavije Ivice Mlađenovića (Beograd, 1989), Hrvatska čitanka 2 (Musa-Buljan, Mostar, 2003), Psst! Knjige govore (Pogačnik-Tatarin, Zagreb, 2003), Svet anagrama Zorana Radisavljevića (Beograd, 2004), početnica Zlatni dani (Centner-Peko-Pintarić, Zagreb, 2004), Pojmovnik zagonetaštva Miroslava Šanteka (Zagreb, 2005) i dr. Bavi se i zagonetačkom teorijom i publicistikom objavljujući napise (Nijekalica, nova zagonetka, O premetaljkama tipa posjetnice, Osmosmjerka – činjenice i putokazi, U potrazi za (najduljim našim) palindromom i dr.), bilješke i crtice u Zagonetaču, Oku, Vjesnikovome kvizu, Vazakovom biltenu, Kvizorami i drugdje. Kao novitet u zagonetaštvu zabilježena je njegova zrcaljka, drugosmjerna dvokrižaljka sa simetričnim slovima.
Hobiji su mu enigmatika, film, znanstvena fantastika (u časopisu Sirius objavljivao je prijevode sf-tekstova i priča sa slovenskog jezika), te skupljanje stripova i anegdota.
Od sedamdesetih godina piše, a od 1993. objavljuje poeziju haiku u raznim časopisima: Apokalipsa (Ljubljana, Slovenija), Azami (Osaka, Japan), Frogpond International (Nassau, SAD), Green Apples (Tolmin, Slovenija), Haiku (Zagreb), Haiku Headlines (Los Angeles, SAD), Ko (Nagoya, Japan), Letni časi (Ljubljana, Slovenija), Marulić (Zagreb), Otok Ivanić (Ivanić Grad), Poets International (Bangalore, Indija), Prijatelj (Tolmin, Slovenija), Radost (Zagreb), Rival (Rijeka), Školjka (Podgorica, Crna Gora), Vrabac (Samobor), Whirligig (Nizozemska), Woodpecker (Leeuwarden, Nizozemska), Yellow Moon (Ballarat, Australija), te u zbornicima Samoborskih haiku-susreta (1995-96, 1998-2010), Hrvatskom kajkavskom kolendaru (Čakovec, 1995. i 2001), Poems from the Mainichi Haiku Contest (Tokio, 1999. i 2000), Haiku zbornicima Ludbreg (1999-2010), zborniku Haiku u Dalmaciji (Split, 2001) i drugdje.
Pjesme haiku uvrštene su mu u izbor Nouvelles visions de guerre – 55 haikus de poetes croates (Nova viđenja rata – 55 haikua hrvatskih pjesnika) Patricka Blanchea (Montelimar, Francuska, 1993), antologiju Haiku iz rata – War Haiku priređivača Marijana Čekolja (Samobor, 1995), Antologiju hrvatskoga haiku pjesništva Vladimira Devidéa (Zagreb, 1996), Haiku World, An International Poetry Almanac Williama J. Higginsona (Tokyo, New York, London, 1996), Timepeaces, Haiku Week At-a-glance 1997 Davida Priebea (Los Angeles, 1997), zbornik radova s 19. kajkavskoga književnog natječaja Draga domača rieč ’99 (Ivanec, 1999), regionalnu antologiju haikua Hvatanje sjenke vjetra/Catturare l’ombra del vento/Grasping the Shadow of Wind Mile Stamenkovića i Jadrana Zalokara (Rijeka, 1999), 100 hrvatskih haiku (Zagreb, 2000), Spreeuwenagenda 2000 i Spreeuwenagenda 2002 (Bakhuizen, Nizozemska, 1999. i 2001), antologiju Teh nekaj besed (Tih nekoliko riječi) Haiku društva Slovenije (Kranj, 2001), zbirke Ich träume deinen Rhythmus (Sanjam tvoj ritam, Kronach, Njemačka, 2003), Potjat, svetovno haiku (Put, svjetski haiku; Sofija, Bugarska, 2004) i Vrč pun latica/A Jug Full of Petals (Beograd, Srbija, 2005), antologiju evropskoga haikua Gwiazda za gwiazda (Zvijezda do zvijezde; Krakow, Poljska, 2005), big sky: The Red Moon Anthology 2006 (Široko nebo; Winchester, Virginia, SAD, 2007) i brojna druga izdanja. Zbirka Vrč pun latica i antologija Zvijezda do zvijezde naslovljene su upravo po njegovim stihovima. Bio je sudionikom Prvoga međunarodnoga haiku-tabora Češnjev cvet – Sakura 2002 (Sevnica, Slovenija, 2002). Na međunarodnim natječajima za poeziju haiku u posljednjih je petnaestak godina osvojio šezdesetak visokih nagrada, priznanja i pohvala, od toga trinaest prvih nagrada i čak petnaest nagrada i priznanja u domovini haikua Japanu. Bio je član uredništva časopisa Haiku, glasila Društva hrvatskih haiku-pjesnika iz Zagreba (2003-2006), član je uredništva časopisa Letni časi (Ljubljana, od 2005) te suurednik većine Haiku-zbornika (Ludbreg, 2001-2012) i suurednik, te glavni urednik Haiku-kalendara (Ludbreg, 2001-2009).
Opširnijim biobibliografskim podacima uvršten je u Leksikon zagonetača Jugoslavije (Bjelovar, 1979), Vjesnikov leksikon (Zagreb, 1990), regionalnu antologiju haikua Hvatanje sjenke vjetra/Catturare l’ombra del vento/Grasping the Shadow of Wind (Rijeka, 1999), Antologiju hrvatskoga haiku-pjesništva 1996-2007. Nepokošeno nebo/An unmown sky (Kloštar Ivanić, 2011) i u Zlatne knjige najuspješnijih hrvatskih poduzetnika 2001-2003; 2005-2006 i 2009 (Zagreb, 2002-2004, 2006-2007. i 2010).
Piše poeziju, haiku, kratke priče i aforizme, te prevodi sa slovenskog i engleskog jezika. Suradnik je Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu za područje zagonetaštva. Živi i radi u Zagrebu.
INTERVJU
BESKRAJNA PRIČA
P: Profesionalno se bavite enigmatikom, objavili ste više od deset hiljada zagonetaka u brojnim zagonetačkim i drugim listovima na hrvatskom, srpskom i slovenskom jeziku?
O: Brojka od deset tisuća spominje se u nekim objavljenim biografijama, ali je broj zagonetaka koje sam objavio od 1968. godine do danas zasigurno puno veći. Mislim da se radi barem o petnaestak tisuća, ali to je samo realna procjena: danas mi je nemoguće precizno utvrditi koliko. Na srpskom jeziku stvarao sam kontinuirano od 1969. do 1991. godine, najvećim dijelom u beogradskoj Enigmi. Profesionalno, bio sam urednik u Vjesnikovu kvizu (1981-1992), a od 1993. do danas glavni sam urednik tjedne zagonetačke revije Kvizorame. Sve to vrijeme surađivao sam u enigmatskim listovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Srbiji te uređivao zagonetačke rubrike u desetak lokalnih, dječjih, specijaliziranih i drugih novina i časopisa.
P: Haiku beležite više od dvadeset godina, na književnom standardu i kajkavskom dijalektu, a objavljujete od 1993. u časopisima i zbornicima?
O: I ovih dvadesetak godina podatak je koji se može naći u životopisima. Sada je to već znatno više. Naime, ja sam prve svoje haikue pribilježio 1977. godine kad je u Varaždinu počeo izlaziti Haiku, prvi časopis za poeziju haiku na području Jugoslavije. Taj je časopis bio poticaj, ali tada su moje preokupacije bile usmjerene na struku (diplomirani sam inženjer kemije i od 1977. do 1980. godine radio sam kao asistent u Centru za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu) i enigmatiku: istodobno sam se, naime, već desetak godina intenzivno, iako još ne i profesionalno, bavio enigmatikom. Zato sam haiku pisao “za sebe” u notes koji sam naslovio Moj haiku. Pisao sam tako sve do 1993. godine kad mi je u slučajnom razgovoru dr. Duško Matas, s kojim sam surađivao i surađujem još i danas na području enigmatike, spomenuo da piše haiku te da je u Samoboru osnovano haiku-društvo koje se sprema objaviti prvi broj časopisa Vrabac. Ja sam mu tada rekao: “Pa i ja pišem haiku!” A on me uspio nagovoriti da od do tada napisanih haikua proberem nešto za taj prvi broj Vrapca. Nisam imao prevelika očekivanja da će nešto doista biti objavljeno i tim je veće iznenađenje i poticaj za dalje bavljenje haikuom bila za mene činjenica da su u prvome broju Vrapca svjetlo dana ugledala čak četiri moja haikua. Jedan od njih bio je i jedan od prvih što sam ih uopće napisao, dakle haiku iz 1977: promiče tmina -
suputnica spava u
staklu prozora
P: Osvojili ste četrdesetak nagrada i priznanja u zemlji i svetu?
O: Opet podatak koji je zastario, čak i u knjizi koja je ugledala svjetlo dana prošle godine*. Radi se o tome da su životopisni podaci za tu knjigu skupljani godinama ranije i da su tekstovi za nju mahom priređeni za tisak do 2007. godine. Danas je na mome popisu šezdesetak haikua s osvojenim nagradama i priznanjima. Postavlja se pitanje značenja svih tih nagrada i priznanja kao i odnosa prema njima i prema natjecanjima na kojima se ona dijele i osvajaju. Raščistimo jedno: haiđin nije lovac na nagrade. Natječaji za haiku, kojih je danas mnogo širom svijeta, a nekoliko ih ima i u Hrvatskoj, jesu mjesta na kojima vaš haiku prije svega ima publiku. Prvo ga čitaju ocjenjivači, a ako je dobar, čitaju ga i mnogi drugi: on dobiva svoje mjesto na internetskim portalima, citira se u raznim prigodama, bude i objavljen u knjigama, brošurama, časopisima ... Pritom moguća nagrada ili priznanje svakako jest zadovoljstvo, ali zar nije - haiđinski gledano - još veće zadovoljstvo biti slabiji od boljega? Biti pobijeđen od haikua za koje, kad ih pročitate, poželite da ste ih sami napisali. Koliko su samo puta moji haikui gledali u leđa takvim trostisima drugih autora! I upravo toliko puta čestitao sam tim autorima, izravno ili u mislima, i upravo toliko puta njihovi su mi uspjesi bili poticaj za novo pisanje i za bolje pisanje. Mislim da je u tome smisao i mislim da je to razlog zašto sam i sâm više puta uspio napisati haiku za koji su onda drugi autori poželjeli da su ga napisali sami.
P: Jedan ste od autora u dvojezičnim (hrvatski/engleski) zbirkama haikua po sedmero pjesnika Sedam putova i Novih sedam putova?
O: To su zbirke čiji je koncept zamislio dr. Duško Matas, liječnik neuropsihijatar, pravnik, zagonetač i pjesnik. Bio sam mu u ostvarenju tih zamisli desna ruka: zajedno smo izabrali pjesnike koji su bili spremni pridonijeti zbirkama, a inspirativne predgovore napisali su književnik Anto Gardaš (1938-2004; za Sedam putova) i pjesnik i glumac Enes Kišević (za Novih sedam putova), obojica istaknuti pjesnici haikua. Uz Matasa i mene u obje se zbirke pojavljuju Darko Plažanin (1957-2009) i Milan Žegarac-Peharnik dok su ostali autori Smiljka Bilankov, Tomislav Maretić i Rudi Stopar (u Sedam putova) te Julija Ivić, Vjekoslav Romich i Stjepan Rožić (u Novih sedam putova). Svaki autor zastupljen je ciklusom ili minizbirkom od trideset haikua što je pružilo prilično cjelovite uvide u njihovo stvaralaštvo na području haikua, a obje su zbirke u javnosti prihvaćene kao važan doprinos hrvatskom haikuu uopće.
P: Glavni ste urednik Haiku-kalendara Ludbreg 2001-2009. kao i član ocjenjivačkih sudova na konkursima za haiku u Hrvatskoj?
O: Haiku-kalendar nastao je na početku tisućljeća kao izdanje koje je pratilo Prvi hrvatski međunarodni natječaj za haiku (The First Croatian International Haiku Contest - Ludbreg 2000) s podnaslovom prvi korak u novo tisaućljeće (the first step in the new millennium). Natječaj je organiziran na inicijativu i prema prvotnoj zamisli ludbreškoga entuzijasta i zaljubljenika u haiku Zdenka Oreča, čovjeka koji je inicirao i svakogodišnje haiku-susrete u Ludbregu, koji se u Centru svijeta (što je Ludbreg prema lokalnoj legendi) održavaju redovito od 1997. On je, kao poticatelj haiku-susreta, te poslije i Haiku-zbornika te na kraju spomenutog natječaja i pratećega Haiku-kalendara svakako najzaslužniji što je Ludbreg postao prepoznatljivo mjesto na haiku-karti Hrvatske, ali i svijeta. Bio sam prve tri godine suurednik Haiku-kalendara, a od 2004. do 2009. njegov glavni urednik. Uz rezultate međunarodnoga natječaja u tome smo izdanju, organiziranom po tjednima kroz godinu, objavljivali izbor iz haikua pristiglih na natječaj, a često smo ostavljali i “prazne stranice” namijenjene čitateljskim bilješkama i zapisivanju novih haikua. Osim u Ludbregu bio sam povremeno i član ocjenjivačkih sudova na drugim natječajima, primjerice u Kloštru Ivaniću za haikue na kajkavskome narječju. Uz to više sam puta izabirao haikue za razne zbornike i zbirke, od kojih sam neke potpisao kao urednik dok sam za druge napisao recenzije, prikaze ili predgovore. Radeći taj posao čvrsto sam se uvjerio u opravdanost mišljenja Vladimira Devidéa da prosuditelj haikua teško može biti onaj koji i sam ne piše haiku (pri čemu se podrazumijeva višegodišnje pisanje i kontinuirano objavljivanje). Iako, valja i to priznati, nakon ukupno tridesetpetogodišnjega bavljenja haikuom nikako ne mogu reći da o haikuu znam sve što treba znati. Mogu samo potvrditi da nastojim saznavati i dalje te da, koliko mi okolnosti dopuštaju, nastojim i “živjeti haiku”. Onima koji su istinski stvaraoci na bilo kojem području, znat će o čemu govorim i znat će što to znači.
P: Ko su bili pisci koji su inspirisali vaše pisanje u početku i šta vas inspiriše sad?
O: Svoje pisanje nikad nisam vezivao uz određene uzore, bilo u zagonetaštvu, bilo u klasičnoj književnosti, bilo u haikuu. Kao mlad čitao sam sve što mi je dolazilo pod ruku, od stripova (koje i danas cijenim i skupljam i o kojima povremeno i pišem) do veleromana poput Tolstojeva Rata i mira. Posebno poglavlje u toj mojoj čitateljskoj aktivnosti zauzima znanstvena fantastika kojoj se danas, nažalost, posvećujem manje nego što bih volio i želio. Ukratko, uzora nemam i uzori su svi. Sve što pročitate može biti poticajno i nadahnjujuće, a nakon što se jednom formirate kao čitatelj možete to reći čak i za loše tekstove. Volio bih ovdje citirati Miljenka Jergovića, koji u nedavno objavljenom tekstu o Nedjeljku Fabriju (Jutarnji list, 26. svibnja/maja 2012) ima sljedeći pasus: “Pisati iz čistog oduševljenja, pisati s naklonošću, dragošću i simpatijama, pisati u skladu s disanjem, pisati tako da se u onom što je nesavršeno traže zrnca savršenstva, tako pisati puno je teže nego bilo što ili bilo koga, s razlogom ili bez ikakva razloga, opljunuti, sahraniti ili posrati, kako to počesto čine znalci i profesionalci, sav taj hudi smor i davež iz zagrebačkih režimskih fanzina za književnost, kulturu i druga pitanja.” Naime, kao čitatelj naučio sam u svemu što (pro)čitam (po)tražiti ta “zrnca savršenstva” i kad god sam se našao u prilici da odabirem ili sudim uvijek sam se rukovodio načelom toga i takvoga traženja. Vrlo se rijetko ne potvrdi ona misao da tražite li dovoljno uporno i znalački, takva zrnca jednostavno morate naći. Ona postoje, ona su haiku-trenuci svih pisanja, pa i pisanja haikua.
P: Recite nešto o dragoj ili najdražoj nagradi.
O: Ovo je jedno od uobičajenih pitanja na koje ću teško odgovoriti onako kako nisu već odgovorili mnogi prije mene. Ne govori istinu onaj koji kaže da su neke nagrade draže, a druge manje drage. Sve su nagrade drage, jako drage, i sve su, štoviše, jednako drage. Istina je, međutim, da u društvenome i razvojnome vrednovanju ima važnijih i manje važnih, pa u tome smislu neke od svojih nagrada mogu izdvojiti. Goranovu nagradu iz 1977. godine za najbolju stihovnu zagonetku pamtim kao prvu svoju ozbiljniju nagradu za stihove, a nagrada za najbolju pjesmu o Varaždinu s recitala Senje i meteori 2010. draga mi je zbog Varaždina, grada moga djetinjstva i mladosti. Među nagradama za haiku izdvajam sve prve nagrade, kojih je ukupno trinaest. Također, posebno značenje imaju nagrade osvojene u domovini haikua Japanu, a njih je do sada petnaest od čega tri na još uvijek najvećem i najznačajnijem međunarodnom natječaju za haiku koji svake godine organizira Ito En, japanska multinacionalna kompanija za proizvodnju, distribuciju i prodaju čaja.
P: Ima li nešto što se izdvaja kao nezaboravan trenutak u vašoj karijeri?
O: Nezaboravan trenutak ponavlja se uvijek iznova u mojoj karijeri. To je trenutak kada napisano ugleda svjetlo dana. Prve takve trenutke doživio sam 1968. godine kada je bjelovarski enigmatski list Čvor objavio moje početničke zagonetke, a prva među njima bio je akrostih JESEN. Neizbježno je u takvim trenucima, pogotovo kad ste mlađi, izbjeći uzbuđenje koje vas tjera da i po nekoliko puta dnevno otvarate stranicu sa svojim imenom i divite se samome sebi, budete nekako ispunjeni i zadovoljni sami sobom. Naravno, intenzitet takvih uzbuđenja s godinama jenjava, ali teško će netko poreći da djelići zadovoljstva kakvo sam opisao ne ostaju zauvijek.
P: Ima li među vašim knjigama neka koju biste posebno izdvojili i zašto?
O: Mojih knjiga zapravo i nema mnogo. Nisam nikada “trčao za knjigama”, nije mi bilo previše važno da ukoričim ono što stvaram jer pišem iz čistoga zadovoljstva. Danas nije nikakav problem objaviti knjigu u vlastitoj nakladi, ali ja nikad nisam volio tu vlastitu nakladu jer ona nudi zamku i opasnost autorske nekritičnosti i neobjektivnosti. Sve moje knjige objavljene su zato što su drugi to tražili nakon što su pročitali što sam (na)pisao. Pravo na objavljivanje svoje prve knjige (Stišići, 1980) stekao sam kao dobitnik već spomenute Goranove nagrade pa sam tako gotovo bio prisiljen skupiti svoje do tada objavljene stihovne zagonetke. Na kraju to je opsegom bila knjižica, ali u engmatskim krugovima prilično zapažena i čak je izazvala malu polemiku u nastavcima koju smo vodili njezin kritičar Slavko Peleh, inače šahovski i enigmatski publicist, i ja. Zbirka zagonetaka za djecu A što je to? (2001) nastala je nakon jedne gotovo slučajne preporuke i poziva urednika Zorana Maljkovića iz Mozaika knjiga. U njoj sam uveo poseban oblik ilustrirane premetaljke praćene stihovima: djeci se navođenjem slova iz premetaljke u za to predviđene kvadratiće olakšava i uljepšava odgonetanje. Ostale moje knjige nastale su u koautorstvima, a među njima izdvajam knjigu Velikani u strip-anegdoti, zbirku anegdota o dvjestotinjak svjetskih velikana s raznih područja koje sam obradio u obliku kratkih scenarija za stripove. Stripove je nacrtao još jedan velikan, legendarni crtač stripova Julio Radilović Jules, a većina je prije objavljivanja u knjizi objavljena u Kvizorami uz skandinavsku križaljku u kojoj je otkrivano ime osobe iz anegdote. Za knjigu sam o svim obrađenim velikanima napisao i sažete životopise.
P: Znamo da se kao jedno od formalnih pravila za pisanje haikua spominje slogovni ritam 5-7-5. Što zapravo podrazumeva određen broj slogova i kakav je vaš stav o tome?
O: Slogovni ritam 5-7-5, kojim se haiku opisuje u okvirima svojih formalnih karakteristika, bio je jedna od mojih temeljnih fascinacija ovom poezijom. U mome obrazovanju ipak su prevagnule prirodne znanosti, pa je zadani sklad brojeva i s te strane vjerojatno za mene bio privlačan već i samim svojim postojanjem u nečemu što je inače posve misaono, fluidno, neegzaktno poput poezije. Smatrao sam od samoga početka, bez obzira na svijest o tome da japanski onđiji nikako nisu isto što i naši slogovi, da zadani slogovni ritam istodobno može disciplinirati misao, ali joj i dati slobodu. S druge strane, već sam u vrijeme upoznavanja s haikuom duboko proniknuo u izričajnost materinjeg jezika, pa sam osjetio da 5-7-5 ne mora biti nikakav ograničavajući činitelj. Od samoga početka bavljenja haikuom pa sve do danas ja na hrvatskom jeziku (a niti na srpskom na kome povremeno pišem, primjerice za festival u Odžacima) nisam napisao niti jedan jedini haiku koji ne bi imao slogovni ritam 5-7-5. Čak sam i prepjevavajući svoje haikue na engleski nerijetko uspijevao postići taj ritam. Sve to, međutim, ne znači da sam ja bezuvjetni zagovaratelj brojenja slogova u haikuu. Bezbrojni su dokazi da dobar haiku može biti i onaj s manje slogova (češće) kao i onaj s više slogova (nešto rjeđe) i tu bih se složio s općenitim mišljenjem koje je formulirao Vladimir Devidė da se umjesto strogih sedamnaest slogova dobar haiku može smjestiti negdje između trinaest i dvadeset slogova. A i sjajne iznimke kraće i duže od toga svakako “potvrđuju pravilo”. Ipak, htio bih na ovome mjestu, a u prilog svome osobnom izboru discipline koju propisuje 5-7-5, spomenuti engleskoga zagovaratelja ovoga slogovnog ritma Jamesa Kirkupa (Džejms Kerkap; 1918-2009), koji u svojim Bilješkama o haikuu (Haiku Notes) u časopisu Kō (jesen-zima 2001) citira haiku-pjesnika Philippea Costu iz njegove knjige (više od dvjesta stranica!) Mali priručnik za pisanje haikua (Petit Manuel pour écrire des Haïku, 2000): “Strogo poštivanje slogovnoga metra u haikuu daleko je od toga da se nazove cjepidlačarenjem i tričavošću kao što tvrdi japanolog i prevoditelj René Sieffert. Ograničenje od sedamnaest slogova veoma je važno jer potiče kreativnost. Ono prisiljava pjesnika da traži rješenja u skladu s klasičnim stilom. Ta rješenja nisu samo literarna, već kombiniraju sve vrste sredstava, domišljatosti i otkrića. Tako prilagodba tradicionalnom brojenju slogova često rezultira stvaranjem originalnog i inovativnog haikua uz veliku slobodu u uporabi jezika. I što stroža forma, to poetskiji sadržaj. Ignoriranje istinskog oblika medvjeđa je usluga pjesniku. Pravi pjesnik haikua je onaj koji otkriva novo koristeći stroga pravila da proizvede ritmičke i glazbene efekte.” Ne mogu reći da čvrsto stojim uz Costine stavove koje citira i podržava Kirkup, ali s dobrim dijelom ovakvih razmišljanja, posebno onim u kojem se iznosi misao o ograničenju koje potiče kreativnost, mogu se složiti i mogu to slaganje potkrijepiti vlastitim iskustvima. Jezično uobličenje uhvaćenoga haiku-trenutka u strogu slogovnu matricu, dodatni je napor, dodatno istraživanje, dodatna izričajna arhitektura koja se uvijek isplati.
*Antologija hrvatskoga haiku-pjesništva 1996-2007. Nepokošeno nebo/An unmown sky Đurđe Vukelić-Rožić
BESKRAJNA PRIČA
P: Profesionalno se bavite enigmatikom, objavili ste više od deset hiljada zagonetaka u brojnim zagonetačkim i drugim listovima na hrvatskom, srpskom i slovenskom jeziku?
O: Brojka od deset tisuća spominje se u nekim objavljenim biografijama, ali je broj zagonetaka koje sam objavio od 1968. godine do danas zasigurno puno veći. Mislim da se radi barem o petnaestak tisuća, ali to je samo realna procjena: danas mi je nemoguće precizno utvrditi koliko. Na srpskom jeziku stvarao sam kontinuirano od 1969. do 1991. godine, najvećim dijelom u beogradskoj Enigmi. Profesionalno, bio sam urednik u Vjesnikovu kvizu (1981-1992), a od 1993. do danas glavni sam urednik tjedne zagonetačke revije Kvizorame. Sve to vrijeme surađivao sam u enigmatskim listovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Srbiji te uređivao zagonetačke rubrike u desetak lokalnih, dječjih, specijaliziranih i drugih novina i časopisa.
P: Haiku beležite više od dvadeset godina, na književnom standardu i kajkavskom dijalektu, a objavljujete od 1993. u časopisima i zbornicima?
O: I ovih dvadesetak godina podatak je koji se može naći u životopisima. Sada je to već znatno više. Naime, ja sam prve svoje haikue pribilježio 1977. godine kad je u Varaždinu počeo izlaziti Haiku, prvi časopis za poeziju haiku na području Jugoslavije. Taj je časopis bio poticaj, ali tada su moje preokupacije bile usmjerene na struku (diplomirani sam inženjer kemije i od 1977. do 1980. godine radio sam kao asistent u Centru za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu) i enigmatiku: istodobno sam se, naime, već desetak godina intenzivno, iako još ne i profesionalno, bavio enigmatikom. Zato sam haiku pisao “za sebe” u notes koji sam naslovio Moj haiku. Pisao sam tako sve do 1993. godine kad mi je u slučajnom razgovoru dr. Duško Matas, s kojim sam surađivao i surađujem još i danas na području enigmatike, spomenuo da piše haiku te da je u Samoboru osnovano haiku-društvo koje se sprema objaviti prvi broj časopisa Vrabac. Ja sam mu tada rekao: “Pa i ja pišem haiku!” A on me uspio nagovoriti da od do tada napisanih haikua proberem nešto za taj prvi broj Vrapca. Nisam imao prevelika očekivanja da će nešto doista biti objavljeno i tim je veće iznenađenje i poticaj za dalje bavljenje haikuom bila za mene činjenica da su u prvome broju Vrapca svjetlo dana ugledala čak četiri moja haikua. Jedan od njih bio je i jedan od prvih što sam ih uopće napisao, dakle haiku iz 1977: promiče tmina -
suputnica spava u
staklu prozora
P: Osvojili ste četrdesetak nagrada i priznanja u zemlji i svetu?
O: Opet podatak koji je zastario, čak i u knjizi koja je ugledala svjetlo dana prošle godine*. Radi se o tome da su životopisni podaci za tu knjigu skupljani godinama ranije i da su tekstovi za nju mahom priređeni za tisak do 2007. godine. Danas je na mome popisu šezdesetak haikua s osvojenim nagradama i priznanjima. Postavlja se pitanje značenja svih tih nagrada i priznanja kao i odnosa prema njima i prema natjecanjima na kojima se ona dijele i osvajaju. Raščistimo jedno: haiđin nije lovac na nagrade. Natječaji za haiku, kojih je danas mnogo širom svijeta, a nekoliko ih ima i u Hrvatskoj, jesu mjesta na kojima vaš haiku prije svega ima publiku. Prvo ga čitaju ocjenjivači, a ako je dobar, čitaju ga i mnogi drugi: on dobiva svoje mjesto na internetskim portalima, citira se u raznim prigodama, bude i objavljen u knjigama, brošurama, časopisima ... Pritom moguća nagrada ili priznanje svakako jest zadovoljstvo, ali zar nije - haiđinski gledano - još veće zadovoljstvo biti slabiji od boljega? Biti pobijeđen od haikua za koje, kad ih pročitate, poželite da ste ih sami napisali. Koliko su samo puta moji haikui gledali u leđa takvim trostisima drugih autora! I upravo toliko puta čestitao sam tim autorima, izravno ili u mislima, i upravo toliko puta njihovi su mi uspjesi bili poticaj za novo pisanje i za bolje pisanje. Mislim da je u tome smisao i mislim da je to razlog zašto sam i sâm više puta uspio napisati haiku za koji su onda drugi autori poželjeli da su ga napisali sami.
P: Jedan ste od autora u dvojezičnim (hrvatski/engleski) zbirkama haikua po sedmero pjesnika Sedam putova i Novih sedam putova?
O: To su zbirke čiji je koncept zamislio dr. Duško Matas, liječnik neuropsihijatar, pravnik, zagonetač i pjesnik. Bio sam mu u ostvarenju tih zamisli desna ruka: zajedno smo izabrali pjesnike koji su bili spremni pridonijeti zbirkama, a inspirativne predgovore napisali su književnik Anto Gardaš (1938-2004; za Sedam putova) i pjesnik i glumac Enes Kišević (za Novih sedam putova), obojica istaknuti pjesnici haikua. Uz Matasa i mene u obje se zbirke pojavljuju Darko Plažanin (1957-2009) i Milan Žegarac-Peharnik dok su ostali autori Smiljka Bilankov, Tomislav Maretić i Rudi Stopar (u Sedam putova) te Julija Ivić, Vjekoslav Romich i Stjepan Rožić (u Novih sedam putova). Svaki autor zastupljen je ciklusom ili minizbirkom od trideset haikua što je pružilo prilično cjelovite uvide u njihovo stvaralaštvo na području haikua, a obje su zbirke u javnosti prihvaćene kao važan doprinos hrvatskom haikuu uopće.
P: Glavni ste urednik Haiku-kalendara Ludbreg 2001-2009. kao i član ocjenjivačkih sudova na konkursima za haiku u Hrvatskoj?
O: Haiku-kalendar nastao je na početku tisućljeća kao izdanje koje je pratilo Prvi hrvatski međunarodni natječaj za haiku (The First Croatian International Haiku Contest - Ludbreg 2000) s podnaslovom prvi korak u novo tisaućljeće (the first step in the new millennium). Natječaj je organiziran na inicijativu i prema prvotnoj zamisli ludbreškoga entuzijasta i zaljubljenika u haiku Zdenka Oreča, čovjeka koji je inicirao i svakogodišnje haiku-susrete u Ludbregu, koji se u Centru svijeta (što je Ludbreg prema lokalnoj legendi) održavaju redovito od 1997. On je, kao poticatelj haiku-susreta, te poslije i Haiku-zbornika te na kraju spomenutog natječaja i pratećega Haiku-kalendara svakako najzaslužniji što je Ludbreg postao prepoznatljivo mjesto na haiku-karti Hrvatske, ali i svijeta. Bio sam prve tri godine suurednik Haiku-kalendara, a od 2004. do 2009. njegov glavni urednik. Uz rezultate međunarodnoga natječaja u tome smo izdanju, organiziranom po tjednima kroz godinu, objavljivali izbor iz haikua pristiglih na natječaj, a često smo ostavljali i “prazne stranice” namijenjene čitateljskim bilješkama i zapisivanju novih haikua. Osim u Ludbregu bio sam povremeno i član ocjenjivačkih sudova na drugim natječajima, primjerice u Kloštru Ivaniću za haikue na kajkavskome narječju. Uz to više sam puta izabirao haikue za razne zbornike i zbirke, od kojih sam neke potpisao kao urednik dok sam za druge napisao recenzije, prikaze ili predgovore. Radeći taj posao čvrsto sam se uvjerio u opravdanost mišljenja Vladimira Devidéa da prosuditelj haikua teško može biti onaj koji i sam ne piše haiku (pri čemu se podrazumijeva višegodišnje pisanje i kontinuirano objavljivanje). Iako, valja i to priznati, nakon ukupno tridesetpetogodišnjega bavljenja haikuom nikako ne mogu reći da o haikuu znam sve što treba znati. Mogu samo potvrditi da nastojim saznavati i dalje te da, koliko mi okolnosti dopuštaju, nastojim i “živjeti haiku”. Onima koji su istinski stvaraoci na bilo kojem području, znat će o čemu govorim i znat će što to znači.
P: Ko su bili pisci koji su inspirisali vaše pisanje u početku i šta vas inspiriše sad?
O: Svoje pisanje nikad nisam vezivao uz određene uzore, bilo u zagonetaštvu, bilo u klasičnoj književnosti, bilo u haikuu. Kao mlad čitao sam sve što mi je dolazilo pod ruku, od stripova (koje i danas cijenim i skupljam i o kojima povremeno i pišem) do veleromana poput Tolstojeva Rata i mira. Posebno poglavlje u toj mojoj čitateljskoj aktivnosti zauzima znanstvena fantastika kojoj se danas, nažalost, posvećujem manje nego što bih volio i želio. Ukratko, uzora nemam i uzori su svi. Sve što pročitate može biti poticajno i nadahnjujuće, a nakon što se jednom formirate kao čitatelj možete to reći čak i za loše tekstove. Volio bih ovdje citirati Miljenka Jergovića, koji u nedavno objavljenom tekstu o Nedjeljku Fabriju (Jutarnji list, 26. svibnja/maja 2012) ima sljedeći pasus: “Pisati iz čistog oduševljenja, pisati s naklonošću, dragošću i simpatijama, pisati u skladu s disanjem, pisati tako da se u onom što je nesavršeno traže zrnca savršenstva, tako pisati puno je teže nego bilo što ili bilo koga, s razlogom ili bez ikakva razloga, opljunuti, sahraniti ili posrati, kako to počesto čine znalci i profesionalci, sav taj hudi smor i davež iz zagrebačkih režimskih fanzina za književnost, kulturu i druga pitanja.” Naime, kao čitatelj naučio sam u svemu što (pro)čitam (po)tražiti ta “zrnca savršenstva” i kad god sam se našao u prilici da odabirem ili sudim uvijek sam se rukovodio načelom toga i takvoga traženja. Vrlo se rijetko ne potvrdi ona misao da tražite li dovoljno uporno i znalački, takva zrnca jednostavno morate naći. Ona postoje, ona su haiku-trenuci svih pisanja, pa i pisanja haikua.
P: Recite nešto o dragoj ili najdražoj nagradi.
O: Ovo je jedno od uobičajenih pitanja na koje ću teško odgovoriti onako kako nisu već odgovorili mnogi prije mene. Ne govori istinu onaj koji kaže da su neke nagrade draže, a druge manje drage. Sve su nagrade drage, jako drage, i sve su, štoviše, jednako drage. Istina je, međutim, da u društvenome i razvojnome vrednovanju ima važnijih i manje važnih, pa u tome smislu neke od svojih nagrada mogu izdvojiti. Goranovu nagradu iz 1977. godine za najbolju stihovnu zagonetku pamtim kao prvu svoju ozbiljniju nagradu za stihove, a nagrada za najbolju pjesmu o Varaždinu s recitala Senje i meteori 2010. draga mi je zbog Varaždina, grada moga djetinjstva i mladosti. Među nagradama za haiku izdvajam sve prve nagrade, kojih je ukupno trinaest. Također, posebno značenje imaju nagrade osvojene u domovini haikua Japanu, a njih je do sada petnaest od čega tri na još uvijek najvećem i najznačajnijem međunarodnom natječaju za haiku koji svake godine organizira Ito En, japanska multinacionalna kompanija za proizvodnju, distribuciju i prodaju čaja.
P: Ima li nešto što se izdvaja kao nezaboravan trenutak u vašoj karijeri?
O: Nezaboravan trenutak ponavlja se uvijek iznova u mojoj karijeri. To je trenutak kada napisano ugleda svjetlo dana. Prve takve trenutke doživio sam 1968. godine kada je bjelovarski enigmatski list Čvor objavio moje početničke zagonetke, a prva među njima bio je akrostih JESEN. Neizbježno je u takvim trenucima, pogotovo kad ste mlađi, izbjeći uzbuđenje koje vas tjera da i po nekoliko puta dnevno otvarate stranicu sa svojim imenom i divite se samome sebi, budete nekako ispunjeni i zadovoljni sami sobom. Naravno, intenzitet takvih uzbuđenja s godinama jenjava, ali teško će netko poreći da djelići zadovoljstva kakvo sam opisao ne ostaju zauvijek.
P: Ima li među vašim knjigama neka koju biste posebno izdvojili i zašto?
O: Mojih knjiga zapravo i nema mnogo. Nisam nikada “trčao za knjigama”, nije mi bilo previše važno da ukoričim ono što stvaram jer pišem iz čistoga zadovoljstva. Danas nije nikakav problem objaviti knjigu u vlastitoj nakladi, ali ja nikad nisam volio tu vlastitu nakladu jer ona nudi zamku i opasnost autorske nekritičnosti i neobjektivnosti. Sve moje knjige objavljene su zato što su drugi to tražili nakon što su pročitali što sam (na)pisao. Pravo na objavljivanje svoje prve knjige (Stišići, 1980) stekao sam kao dobitnik već spomenute Goranove nagrade pa sam tako gotovo bio prisiljen skupiti svoje do tada objavljene stihovne zagonetke. Na kraju to je opsegom bila knjižica, ali u engmatskim krugovima prilično zapažena i čak je izazvala malu polemiku u nastavcima koju smo vodili njezin kritičar Slavko Peleh, inače šahovski i enigmatski publicist, i ja. Zbirka zagonetaka za djecu A što je to? (2001) nastala je nakon jedne gotovo slučajne preporuke i poziva urednika Zorana Maljkovića iz Mozaika knjiga. U njoj sam uveo poseban oblik ilustrirane premetaljke praćene stihovima: djeci se navođenjem slova iz premetaljke u za to predviđene kvadratiće olakšava i uljepšava odgonetanje. Ostale moje knjige nastale su u koautorstvima, a među njima izdvajam knjigu Velikani u strip-anegdoti, zbirku anegdota o dvjestotinjak svjetskih velikana s raznih područja koje sam obradio u obliku kratkih scenarija za stripove. Stripove je nacrtao još jedan velikan, legendarni crtač stripova Julio Radilović Jules, a većina je prije objavljivanja u knjizi objavljena u Kvizorami uz skandinavsku križaljku u kojoj je otkrivano ime osobe iz anegdote. Za knjigu sam o svim obrađenim velikanima napisao i sažete životopise.
P: Znamo da se kao jedno od formalnih pravila za pisanje haikua spominje slogovni ritam 5-7-5. Što zapravo podrazumeva određen broj slogova i kakav je vaš stav o tome?
O: Slogovni ritam 5-7-5, kojim se haiku opisuje u okvirima svojih formalnih karakteristika, bio je jedna od mojih temeljnih fascinacija ovom poezijom. U mome obrazovanju ipak su prevagnule prirodne znanosti, pa je zadani sklad brojeva i s te strane vjerojatno za mene bio privlačan već i samim svojim postojanjem u nečemu što je inače posve misaono, fluidno, neegzaktno poput poezije. Smatrao sam od samoga početka, bez obzira na svijest o tome da japanski onđiji nikako nisu isto što i naši slogovi, da zadani slogovni ritam istodobno može disciplinirati misao, ali joj i dati slobodu. S druge strane, već sam u vrijeme upoznavanja s haikuom duboko proniknuo u izričajnost materinjeg jezika, pa sam osjetio da 5-7-5 ne mora biti nikakav ograničavajući činitelj. Od samoga početka bavljenja haikuom pa sve do danas ja na hrvatskom jeziku (a niti na srpskom na kome povremeno pišem, primjerice za festival u Odžacima) nisam napisao niti jedan jedini haiku koji ne bi imao slogovni ritam 5-7-5. Čak sam i prepjevavajući svoje haikue na engleski nerijetko uspijevao postići taj ritam. Sve to, međutim, ne znači da sam ja bezuvjetni zagovaratelj brojenja slogova u haikuu. Bezbrojni su dokazi da dobar haiku može biti i onaj s manje slogova (češće) kao i onaj s više slogova (nešto rjeđe) i tu bih se složio s općenitim mišljenjem koje je formulirao Vladimir Devidė da se umjesto strogih sedamnaest slogova dobar haiku može smjestiti negdje između trinaest i dvadeset slogova. A i sjajne iznimke kraće i duže od toga svakako “potvrđuju pravilo”. Ipak, htio bih na ovome mjestu, a u prilog svome osobnom izboru discipline koju propisuje 5-7-5, spomenuti engleskoga zagovaratelja ovoga slogovnog ritma Jamesa Kirkupa (Džejms Kerkap; 1918-2009), koji u svojim Bilješkama o haikuu (Haiku Notes) u časopisu Kō (jesen-zima 2001) citira haiku-pjesnika Philippea Costu iz njegove knjige (više od dvjesta stranica!) Mali priručnik za pisanje haikua (Petit Manuel pour écrire des Haïku, 2000): “Strogo poštivanje slogovnoga metra u haikuu daleko je od toga da se nazove cjepidlačarenjem i tričavošću kao što tvrdi japanolog i prevoditelj René Sieffert. Ograničenje od sedamnaest slogova veoma je važno jer potiče kreativnost. Ono prisiljava pjesnika da traži rješenja u skladu s klasičnim stilom. Ta rješenja nisu samo literarna, već kombiniraju sve vrste sredstava, domišljatosti i otkrića. Tako prilagodba tradicionalnom brojenju slogova često rezultira stvaranjem originalnog i inovativnog haikua uz veliku slobodu u uporabi jezika. I što stroža forma, to poetskiji sadržaj. Ignoriranje istinskog oblika medvjeđa je usluga pjesniku. Pravi pjesnik haikua je onaj koji otkriva novo koristeći stroga pravila da proizvede ritmičke i glazbene efekte.” Ne mogu reći da čvrsto stojim uz Costine stavove koje citira i podržava Kirkup, ali s dobrim dijelom ovakvih razmišljanja, posebno onim u kojem se iznosi misao o ograničenju koje potiče kreativnost, mogu se složiti i mogu to slaganje potkrijepiti vlastitim iskustvima. Jezično uobličenje uhvaćenoga haiku-trenutka u strogu slogovnu matricu, dodatni je napor, dodatno istraživanje, dodatna izričajna arhitektura koja se uvijek isplati.
*Antologija hrvatskoga haiku-pjesništva 1996-2007. Nepokošeno nebo/An unmown sky Đurđe Vukelić-Rožić
IZBOR IZ POEZIJE
Boris Nazansky
|
|
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina