|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
|
|
..
|
Izdavač MostArt, Zemun & Beograd, Srbija - http://www.mostart.co.rs/
|
Sabahudin Hadžialić
|
| oslobodjenje_16_1_2014.pdf |
Zlata Žunić
“Kutija života“ kao spiritus movens
INTROSPICERE
I
„Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi, nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu.“ Mehemed-Meša Selimović: „ O Bosni“
II
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
III
Postoje dva načina da se bude izgubljen: prvi je ne znati gdje si, a drugi je otići tako daleko naprijed, da niko ne zna gdje smo!
„...Ako se ispituje osobne živote onih za koje se, općenito, drži da su imali značajan utjecaj na ljudsku misao, jedna stvar postaje znakovita: oni su, za najveći dio, vrlo čudni, neobični ljudi, jer da su kao svi drugi, ne bi bili izumitelji u najširem smislu tog pojma, nego bi činili stvari na isti način poput ostalih, uključujući i društvenim konvencijama determiniranu kategoriju uspješnih. Napredak ljudske spoznaje gotovo nikad ne dolazi u skladu sa očekivanjima, predvidivo, poput proširenja već dobro poznatog puta. Aristotelova logika, Newtonova fizika, Galileovo eksperimentiranje s prirodom, Rembrandtovo korištenje sjeni, Plankov Quantum, Armstrongov izum frekvencijske modulacije, radikalne su invencije, nastale kao koraci izvan staze istraživanja njihovih suvremenika. Nova znanja gotovo uvijek nastaju izvan utabanih putova, gdje drugi odlaze da pokupe ono što je već pročišćeno i prepoznatljivo...“
Robert Canup (američki publicista)
“Kutija života“ kao spiritus movens
U fluidnoj pređi između jave i sna, na već iskustveno potvrđenim vrijednosnim sustavima vlastitog književnog opusa, satkan je poput mitske predodžbe o realnome svijetu, i posljednji roman Sabahudina Hadžialića „Kutija života“, prvi u najavljenoj trilogiji „Raskršće svjetova“, doimajući se kao pomak u neke nove prostore mašte i još neiskušane stvaralačke postupke, u kojima, uvijek iznova, prepoznajemo pisca trajno uronjena u aktualnu društvenu zbilju. Trag pera, onaj isti iz ne tako davno publikovanih književnih, poetskih i publicističkih radova, sublimiran u britkoj rečenici, u slobodarskoj misli, u plimi životnog iskustva što zapljuskuje svaku riječ istom snagom i u „Kutiji života“, jednako je jasan i prepoznatljiv, premda se čitalac gnjura u sasvim nova prostranstva misli i ideja, jer su putanje, ali i ishodišta stvaralačke invencije i imaginacije autora bitno drugačiji od svih prethodnih djela.Time njegovo stvaralaštvo dobija novu dimenziju društvene aktualnosti, jer se tematski u cijelosti oblikuje kao reakcija na konkretna zbivanja u bližem okruženju, ali i na globalnoj razini, osiguravajući mu posebno mjesto u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.
Štivo koje imamo pred sobom je svojom strukturom i leksikom neobična mješavina žanrova u kojima Sabahudin Hadžialić smjelo žonglira živahnim i, nadasve, nepretencioznim stilom, eksperimentirajući sa specifičnim otklonom od standardiziranih kanona strukture romana, vješto preplićući putopisnu reportažu sa mitološkim ornamentima i sagama, poeziju sa lekcijama iz historije i civilizacije, objektiviziranu stvarnost sa ontološkim poniranjem u najdublja, najapstraktnija i najzamršenija pitanja univerzalija. Junake koji prožimaju njegovo vlastito biće, pisac situira u vijekovima oblikovanom kolektivno nesvjesnom, ali i sasvim konkretnim historijskim istinama i zbivanjima na razmeđi svjetova, što se u svakom pojedincu projicira na neponovljiv i specifičan način, nikada ne remeteći zajedničku crtu svojevrsnog stereotipa. Hadžialić svojim romanom artikulira jednu asimetričnu dimenziju Balkana, primarno Bosne i Hercegovine, gdje se sublimiraju davinčijevski odrazi dva suprotstavljena ogledala, čija percepcija i refleksija kodova nije eminentno istočna i zapadna, već ove dvije izmiješane, istovremeno, sa sjevernim i južnim magičnim transverzalama, ukrštene u jedinstvu ekstremnih suprotnosti. Sam naslov djela upućuje na neprikrivenu namjeru autora da svojevrsnim autobiografskim svjedočenjem, sa paralelnom pričom o srednjovjekovnom miljeu i avanturama glavnog junaka i tragičnim ishodom, podastre dokaze o evoluiranju mentalne matrice žitelja ovog podneblja pod kontroverznim utjecajima vanjskog svijeta, koja bi, u konačnici, mogla biti argument za devoluciju duhovne supstance. U toj i takvoj nakani, Hadžialić uspijeva potvrditi da je ambivalentni spiritus movens jednog tamnog i, za historiju, nedokučivog vremena, skriven u otpornoj jezgri tradicije i narodnog predanja, uspio preživjeti sve civilizacijske turbulencije, zorno se manifestirajući u duhovnoj paradigmi dualizma, kao neuništive eternalije suvremenog čovjeka. Svi putevi života u potrazi za vlastitim identitetom, za svojim nastavkom, za drugim ja, zapravo su uzlet za slobodom, pravom i pravdom, za ljubavlju i plemenitosti misije svakog pojedinca u ovozemaljskom životu; kao ljudska potreba za uklanjanjem svekolikih granica i vododjelnica, utkana u cijeli opus Hadžialićev, tako da se, uistinu, može govoriti o arhetipskoj temi koja trajno okupira spisatelja.
Radnja romana „Kutija života“ asocira na knjigu "Sveta krv i sveti gral" koju su 1982. objavila tri BBC reportera, za čije pisanje se rodila ideja pri snimanju BBC-ovog dokumentarnog filma o francuskom svešteniku Berengeru Saunieru. Kružile su, naime, priče da je stekao veliko bogatstvo nakon što je otkrio i dešifrirao četiri stara svitka skrivena u šupljem stubu svoje crkve u gradiću Rennes-le-Chateau. Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln, angažiran prilikom snimanja filma, po izlasku knjige su u javnom nastupu na BBC izjavili kako su saznali da ti stari zapisi još uvijek postoje i da se u njima otkriva postojanje tajnog udruženja nazvanog Prieure de Sion, čiji zadatak je bila zaštita potomaka Isusovih i stvaranje preduvijeta za njihovo nesmetano preuzimanje vladavine nad čitavim svijetom. Opštu pometnju i oštre reakcije demistificiranjem mita o Svetom gralu, zlatnom putiru koga je Isus koristio tokom Posljednje večere, izazvale su tvrdnje i navodi autora knjige da je udruženje ostalo aktivno tijekom svih ostalih stoljeća, a medju njegovim članovima se ističu Isaac Newton, Andre Malraux, Victor Hugo, Claude Debussy, te Charles de Gaulle.
Radon, glavni junak Hadžialićevog romana kreće u potragu za kutijom života, nošen uvjerenjem da će pronaći odgovore na pitanja o sreći i mudrosti i, neupućen u obrede, nevičan protokolu iskonskih čuvara tajni, bezazlen i prostodušan, otvara još jednu u nizu replika Pandorine kutije na kojoj nema reza, niti skrivenih ključaonica. Slična sudbina je zadesila i junaka modernog doba u paralelnoj priči kutije u kutiji, gdje se spominju poznata imena autorovih suvremenika i njihovih potomaka.
Posmatrati svekolike historijske turbulencije na Balkanskom poluotoku 20.tog stoljeća iz ugla angažiranog pisca, analizirati i definirati anticivilizacijske putanje posljednjeg konflikta, ne samo u Bosni i Hercegovini, te, općenito, kroz glavne likove romana problematizirati fenomen balkanizacije regije, unoseći elemente mitologizirane prošlosti i nedosanjane budućnosti, predstavlja izazov za književno-kritičku misao, jer pretpostavlja poznavanje lavirinta istorijskih zbivanja, dinamiku migracija, intenzitet i kakvoću religijskih i političkih utjecaja koji su ostavili dubok pečat u vremenu i prostoru. Suočen sa pojavnim manifestacijama apokaliptičkih razmjera, čiji obol je signifikantno nepoznavanje vlastitih korijena, Hadžialić se svojim moćnim racijom odupire bodlerovskom iskušenju nepovjerenja prema vremenu sadašnjem i bijegu u fantazije, legende i sigurnost daily dreamer-a, zbog čega se njegov roman razlikuje od mnogih sličnih pokušaja. Iz oskudnih, tek mitovima i legendama pothranjivanih implikacija o porijeklu i genezi nacionalnih i kulturoloških atributa, primarno trajbalnih, autor blagošću učitelja upućuje čitaoca na zaključak da je u ovim smutnim vremenimna iznjedrila perfidno artikulirana paradigma neargumentiranih animoziteta, uz kreštavo i kakofonično opetovanje različitosti, projiciranih u specifičan otklon od filozofskog poimanja univerzalnih civilizacijskih vrijednosti, koje nam na stranicama svog romana u romanu, pisac ponovo vraća na uvid. Uz razvijanje i kultiviranje religijskih i folklornih diskursa, kao odrednica etničke identifikacije, imperativ je, po Hadžialiću, aktualizirati modalitete filozofskog i sociološkog koncepta kritike usmenim predanjem formirane svijesti o samosvojnosti, a time i nametnutim obrascima podjela.
Tlo Bosne i Hercegovine, od pamtivjeka poprište migracija naroda i naviranja osvajača s raznih strana, trajno je determinirano kao sjecište na razmeđi civilizacija i dodira različitih svjetova, stoljećima graničeći između zapadnog i istočnog kulturnog kruga. Teritorij današnje Bosne i Hercegovine dijelom se podudara sa linijom tih sudbinskih razdvajanja - ali često i dodira - jer od doseljenja u ranom srednjem vijeku, istočna granica tada manje prohodnih planinskih područja koja su naseljavala keltska i ilirska, a kasnije većim dijelom južnoslovenska plemena, oscilira oko granica između nekadašnjega Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva (u 4.stoljeću), kasnije podvojenih svjetova čiji sukob civilizacijski traje i danas. Kroz njezino se tkivo isprepleće teritorij Franačkog i Bizantskog Carstva (u 9. st.), a zatim razmeđe katoličke i pravoslavne crkve (sredinom 11. st.), pa kršćanstva i islama (od 15.-19. st.), čiji, nerijetko, divergentni utjecaji su evidentni i danas, na početku 21. stoljeća. Mogli bismo se složiti sa jednom od teza Ive Goldsteina, da „ima i drugih europskih zemalja gdje se susreću različite kulture, kao Španjolska ili južna Italija“, ali Bosna i Hercegovina ima sasvim osebujan položaj stoga što se ovdje ne sastaju samo dva, nego se povezuju i isprepleću čak četiri civilizacijska kruga: uz istočni i zapadni, još i sjeverni srednjoeuropski i južni mediteranski.
Jedan od spisateljevih lajt motiva, naime, nije tek puki prijelaz iz jednog u drugi oblik političke vladavine, sa jednim ili više gospodara, pod tuđim ili vlastitim zastavama, već lomovi epoha kada dobrota, ljubav za bližnje, znanje, vještina i trud nisu presudni za determiniranje uloge i statusa pojedinaca i grupa. Nedostatak istorijske i civilizacijske odgovornosti za ideološke stramputice populizma, karakterističnog za formiranje prvih nacionalnih država, te ranog kapitalizma, postaje modus vivendi i modus operandi zemlje u regresiji, udaljavajući je neslućenom brzinom od okruženja u već vidljivu duhovnu izolaciju i vračajući je u srednji vijek opskurne i razmetljive hajdučije. Razumjeti i prihvatiti da nije riječ o državotvornosti inspiriranoj bajkama i lamentacijama nad povjesnom tragedijom jednog populusa, znači poznavati, prije svega, druge sa kojima je, u interakciji, vijekovima Balkan dijelio varijable i konstante minulih vremena. Ta i takva istorija, drumskim zasjedama omeđena i mitovima prožeta, na rubu bezbožnosti i bogobojažljivog idolopoklonstva, trebalo je da bude učiteljica života, umjesto vododjelnica i nova dimenzija bezumlja, kao rezultat spekulativnih i manipulativnih vračanja - kao prokletstvo iz nekog zaboravljenog vremena; relikt prošlosti metafizički transponovan iz kolektivno nesvjesnog u sablasnu svijest o samoidentifikaciji kroz sadržaje koji se decenijama pokušavaju objektivizirati, duboko urezani u bosanskohercegovačku mentalnu strukturu dvadesetog stoljeća.
Veličina čovjeka i književnika-pjesnika jeste upravo u profinjenosti, lucidnosti i tananosti koji, nerijetko, zamigolje u košmare kompleksne senzibiliziranosti životom, otkrivajući nepoznata područja emotivne i intelektualne skale kojom definiraju sami sebe, prije svega, a potom i svijet što ih okružuje. Ambiciozan i zahtjevan projekat pisanja trilogije sa pričama koje nisu fikcija, već većma stvarnost, prošla, sadašnja i buduća, potpuno je novi momenat u piščevom prepoznavanju vlastitih inspiracija i aspiracija, kamo seže njegovo duhovno bilo, rastače se, obrušava niz bedeme jastva, ponire i izvire u bučnom vrelu neke nove rijeke što hita ka utoku, ka Hadžialićevoj neiscrpnoj energiji. Život, s lakoćom prihvaćen u najsirovijem obliku, spontanim misaonim procesima ponovo se vraća na početak priče. I, pisac se ponovo zapitao o suštini bivstvovanja, a pitanje je buđenje, premda i sam zna da su putevi do odgovora ezoterično bauljanje u mraku eshatologije: oni su ispod kože, u krvi koja pulsira kroz vene, u dahu i damarima, alhemijom komutarnih identiteta pretvorenih u vezove na sidrištu razbijenih iluzija.
Vraćajući se u šarmantni svijet svog djetinjstva i prvih sjećanja na prijateljstva i ljubavi, roditeljski dom, susjedstvo, Hadžialić nam otvara širok prospekt besprijekorne raspoređenosti emotivnog i refeksivnog, harmoničan ritam rečenice, sa porukom koja svjedoči da nesporazumi, najčešće sa krvavim epilogom, izviru iz nedostatka komunikacije čovjeka sa čovjekom, opsesije vlastitim egom koji interpersonalna, pa i politička praksa još iz iz davnina, podstiče svim sredstvima, jer je izvor moći pojedinica i grupa. I mnogo više od toga! Zasigurno, jedan od najmoćnijih generatora crnog svjetla ispod koga se reflektiraju zaslijepljenosti, projicirajući iskrivljenu sliku svijeta i našeg mjesta i uloge u njemu. Riječju, svega što ugrožava taj narcisoidni dio pregolemog jastva ambiciznih da svoj život grade na potenciranju različitosti, tražeći uvijek publiku na vašarištima taštine, hipodromima privilegija, brzacima nedosanjanih snova djece što su diktirala tempo okruženju, vješto i lukavo migoljeći, sa smiješkom, i izvlačeći se ustranu skrušeno, za prstohvat izmičući kazni, kad lopta slomi staklo prozora, ili riječ neutješno probode nečije srce. Zvjezdani časovi čovječanstva nisu počeli od časa našeg ulaska u svijet kakav poznajemo, a niti se s njim završavaju, samo se pojavljuju znaci u djelima poput ovoga ispred nas, da postoji kontinuitet potrage za Istinom koji hrabri, nadahnjuje i oslobađa. Roman „Kutija života“ prati ovu nit latentnog paradoksa od prastarih vremena, kompilirajući tradiciju i iskustvo, te analizirajući uzroke i posljedice kroz duhovni, moralni i intelektualni kredo spisateljeve erudicije, vidljive u tematskoj raznovrsnosti, jezičkoj slobodi i mekoći, izražajnim sredstvima iz kojih pršti poruka orbi et urbi o neprihvatljivosti ropske limitiranosti, dekadentne podijeljenosti i hipokrizije svijeta što je u profitu zakopao svoj duhovni i moralni identitet i vjeru, obilato se koristeći krilaticom „divide et impera“, više nego učinkovitom na balkanskim vjetrometinama.
Hadžialićeva stilsko formalna sredstva ne odstupaju od njegove žanrovske svestranosti, pa satirik u mah postaje nježni pjesnik lire, ili tradicionalni narator priča što plijene pažnju slušalaca i čitalaca, mameći ih i uvlačeći duboko u koloplet neiskazanih povjesnih i suvremenih istina, čiji memljivi talozi u nama postaju pretežak teret, sve dok riječ ne probije opnu mistifikacije koja je, ništa drugo, do sustavno korištenje filtra ili pomno brušene prizme za interpretiranje stvarnosti, na način koji odgovara određenoj logici, snažno pritom inokulirajući odabrani identitet. Takva prizma postaje obrazac tumačenja i komunikacije, te pomaže u stvaranju ideološke tradicije koja obrće povijesne zbiljnosti na željeni način. Samozavaravanje ove vrste zahtijeva određeni stupanj neznanja i naivnosti koji su hvaljeni kao vrline, a i važan su obrambeni mehanizam protiv zla koje ulazi u ljude putem kritičkog uma. Neoromantične, pretežno vjerske mistifikacije, usmjerene su na mase, ali u pravilu su proizvedene i kodificirane od pojedinaca koji su, u određenom smislu, odvojeni od publike. Hadžialićeva gama poetskih i proznih radova, jedno je od najmoćnijih oružja u suprotstavljanju ovom pomodnom trendu ideološko-religijskog fiksiranja logike konzistentnih termina i koncepcija. Pisac u romanu, što je dosta neuobičajena praksa, piše goleme fusnote sa precizno definiranim obrazloženjima pojmova, ne ostavljajući ni za čas dilemu u autentičnost upotrebe tradicionalnih naziva, posebice toponima, u pravilu vezanih za događaje i žitelje Bosne i Hercegovine.
"Biti pisac, a to vidim kao uzvišenu i nedostižnu metaforu, u svim vremenima značilo je i znači da si sa listom prazne hartije ostavljen na milost i nemilost pred svekolikim ništavilom.“ Napušten pred tolikim opsenama i nebrojenim lažima koje prete da svakoga ko hvata pero u ruke gurnu u ponor. Doduše, Danilo Kiš, u tom listu prazne hartije, je video otisak palimpsesta, celu književnost. Pisac kao onaj robijaš Šalamova neprestano kroti zmije. Možda je jedina olakšavajuća okolnost što s njim, kako to reče Margaret Diras, svi pišu, i čitaoci i junaci i naratori, bez obzira da li to rade, kako je to popularno danas reći, „mastilom ili krvlju“.
INTROSPICERE
I
„Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi, nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu.“ Mehemed-Meša Selimović: „ O Bosni“
II
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
III
Postoje dva načina da se bude izgubljen: prvi je ne znati gdje si, a drugi je otići tako daleko naprijed, da niko ne zna gdje smo!
„...Ako se ispituje osobne živote onih za koje se, općenito, drži da su imali značajan utjecaj na ljudsku misao, jedna stvar postaje znakovita: oni su, za najveći dio, vrlo čudni, neobični ljudi, jer da su kao svi drugi, ne bi bili izumitelji u najširem smislu tog pojma, nego bi činili stvari na isti način poput ostalih, uključujući i društvenim konvencijama determiniranu kategoriju uspješnih. Napredak ljudske spoznaje gotovo nikad ne dolazi u skladu sa očekivanjima, predvidivo, poput proširenja već dobro poznatog puta. Aristotelova logika, Newtonova fizika, Galileovo eksperimentiranje s prirodom, Rembrandtovo korištenje sjeni, Plankov Quantum, Armstrongov izum frekvencijske modulacije, radikalne su invencije, nastale kao koraci izvan staze istraživanja njihovih suvremenika. Nova znanja gotovo uvijek nastaju izvan utabanih putova, gdje drugi odlaze da pokupe ono što je već pročišćeno i prepoznatljivo...“
Robert Canup (američki publicista)
“Kutija života“ kao spiritus movens
U fluidnoj pređi između jave i sna, na već iskustveno potvrđenim vrijednosnim sustavima vlastitog književnog opusa, satkan je poput mitske predodžbe o realnome svijetu, i posljednji roman Sabahudina Hadžialića „Kutija života“, prvi u najavljenoj trilogiji „Raskršće svjetova“, doimajući se kao pomak u neke nove prostore mašte i još neiskušane stvaralačke postupke, u kojima, uvijek iznova, prepoznajemo pisca trajno uronjena u aktualnu društvenu zbilju. Trag pera, onaj isti iz ne tako davno publikovanih književnih, poetskih i publicističkih radova, sublimiran u britkoj rečenici, u slobodarskoj misli, u plimi životnog iskustva što zapljuskuje svaku riječ istom snagom i u „Kutiji života“, jednako je jasan i prepoznatljiv, premda se čitalac gnjura u sasvim nova prostranstva misli i ideja, jer su putanje, ali i ishodišta stvaralačke invencije i imaginacije autora bitno drugačiji od svih prethodnih djela.Time njegovo stvaralaštvo dobija novu dimenziju društvene aktualnosti, jer se tematski u cijelosti oblikuje kao reakcija na konkretna zbivanja u bližem okruženju, ali i na globalnoj razini, osiguravajući mu posebno mjesto u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.
Štivo koje imamo pred sobom je svojom strukturom i leksikom neobična mješavina žanrova u kojima Sabahudin Hadžialić smjelo žonglira živahnim i, nadasve, nepretencioznim stilom, eksperimentirajući sa specifičnim otklonom od standardiziranih kanona strukture romana, vješto preplićući putopisnu reportažu sa mitološkim ornamentima i sagama, poeziju sa lekcijama iz historije i civilizacije, objektiviziranu stvarnost sa ontološkim poniranjem u najdublja, najapstraktnija i najzamršenija pitanja univerzalija. Junake koji prožimaju njegovo vlastito biće, pisac situira u vijekovima oblikovanom kolektivno nesvjesnom, ali i sasvim konkretnim historijskim istinama i zbivanjima na razmeđi svjetova, što se u svakom pojedincu projicira na neponovljiv i specifičan način, nikada ne remeteći zajedničku crtu svojevrsnog stereotipa. Hadžialić svojim romanom artikulira jednu asimetričnu dimenziju Balkana, primarno Bosne i Hercegovine, gdje se sublimiraju davinčijevski odrazi dva suprotstavljena ogledala, čija percepcija i refleksija kodova nije eminentno istočna i zapadna, već ove dvije izmiješane, istovremeno, sa sjevernim i južnim magičnim transverzalama, ukrštene u jedinstvu ekstremnih suprotnosti. Sam naslov djela upućuje na neprikrivenu namjeru autora da svojevrsnim autobiografskim svjedočenjem, sa paralelnom pričom o srednjovjekovnom miljeu i avanturama glavnog junaka i tragičnim ishodom, podastre dokaze o evoluiranju mentalne matrice žitelja ovog podneblja pod kontroverznim utjecajima vanjskog svijeta, koja bi, u konačnici, mogla biti argument za devoluciju duhovne supstance. U toj i takvoj nakani, Hadžialić uspijeva potvrditi da je ambivalentni spiritus movens jednog tamnog i, za historiju, nedokučivog vremena, skriven u otpornoj jezgri tradicije i narodnog predanja, uspio preživjeti sve civilizacijske turbulencije, zorno se manifestirajući u duhovnoj paradigmi dualizma, kao neuništive eternalije suvremenog čovjeka. Svi putevi života u potrazi za vlastitim identitetom, za svojim nastavkom, za drugim ja, zapravo su uzlet za slobodom, pravom i pravdom, za ljubavlju i plemenitosti misije svakog pojedinca u ovozemaljskom životu; kao ljudska potreba za uklanjanjem svekolikih granica i vododjelnica, utkana u cijeli opus Hadžialićev, tako da se, uistinu, može govoriti o arhetipskoj temi koja trajno okupira spisatelja.
Radnja romana „Kutija života“ asocira na knjigu "Sveta krv i sveti gral" koju su 1982. objavila tri BBC reportera, za čije pisanje se rodila ideja pri snimanju BBC-ovog dokumentarnog filma o francuskom svešteniku Berengeru Saunieru. Kružile su, naime, priče da je stekao veliko bogatstvo nakon što je otkrio i dešifrirao četiri stara svitka skrivena u šupljem stubu svoje crkve u gradiću Rennes-le-Chateau. Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln, angažiran prilikom snimanja filma, po izlasku knjige su u javnom nastupu na BBC izjavili kako su saznali da ti stari zapisi još uvijek postoje i da se u njima otkriva postojanje tajnog udruženja nazvanog Prieure de Sion, čiji zadatak je bila zaštita potomaka Isusovih i stvaranje preduvijeta za njihovo nesmetano preuzimanje vladavine nad čitavim svijetom. Opštu pometnju i oštre reakcije demistificiranjem mita o Svetom gralu, zlatnom putiru koga je Isus koristio tokom Posljednje večere, izazvale su tvrdnje i navodi autora knjige da je udruženje ostalo aktivno tijekom svih ostalih stoljeća, a medju njegovim članovima se ističu Isaac Newton, Andre Malraux, Victor Hugo, Claude Debussy, te Charles de Gaulle.
Radon, glavni junak Hadžialićevog romana kreće u potragu za kutijom života, nošen uvjerenjem da će pronaći odgovore na pitanja o sreći i mudrosti i, neupućen u obrede, nevičan protokolu iskonskih čuvara tajni, bezazlen i prostodušan, otvara još jednu u nizu replika Pandorine kutije na kojoj nema reza, niti skrivenih ključaonica. Slična sudbina je zadesila i junaka modernog doba u paralelnoj priči kutije u kutiji, gdje se spominju poznata imena autorovih suvremenika i njihovih potomaka.
Posmatrati svekolike historijske turbulencije na Balkanskom poluotoku 20.tog stoljeća iz ugla angažiranog pisca, analizirati i definirati anticivilizacijske putanje posljednjeg konflikta, ne samo u Bosni i Hercegovini, te, općenito, kroz glavne likove romana problematizirati fenomen balkanizacije regije, unoseći elemente mitologizirane prošlosti i nedosanjane budućnosti, predstavlja izazov za književno-kritičku misao, jer pretpostavlja poznavanje lavirinta istorijskih zbivanja, dinamiku migracija, intenzitet i kakvoću religijskih i političkih utjecaja koji su ostavili dubok pečat u vremenu i prostoru. Suočen sa pojavnim manifestacijama apokaliptičkih razmjera, čiji obol je signifikantno nepoznavanje vlastitih korijena, Hadžialić se svojim moćnim racijom odupire bodlerovskom iskušenju nepovjerenja prema vremenu sadašnjem i bijegu u fantazije, legende i sigurnost daily dreamer-a, zbog čega se njegov roman razlikuje od mnogih sličnih pokušaja. Iz oskudnih, tek mitovima i legendama pothranjivanih implikacija o porijeklu i genezi nacionalnih i kulturoloških atributa, primarno trajbalnih, autor blagošću učitelja upućuje čitaoca na zaključak da je u ovim smutnim vremenimna iznjedrila perfidno artikulirana paradigma neargumentiranih animoziteta, uz kreštavo i kakofonično opetovanje različitosti, projiciranih u specifičan otklon od filozofskog poimanja univerzalnih civilizacijskih vrijednosti, koje nam na stranicama svog romana u romanu, pisac ponovo vraća na uvid. Uz razvijanje i kultiviranje religijskih i folklornih diskursa, kao odrednica etničke identifikacije, imperativ je, po Hadžialiću, aktualizirati modalitete filozofskog i sociološkog koncepta kritike usmenim predanjem formirane svijesti o samosvojnosti, a time i nametnutim obrascima podjela.
Tlo Bosne i Hercegovine, od pamtivjeka poprište migracija naroda i naviranja osvajača s raznih strana, trajno je determinirano kao sjecište na razmeđi civilizacija i dodira različitih svjetova, stoljećima graničeći između zapadnog i istočnog kulturnog kruga. Teritorij današnje Bosne i Hercegovine dijelom se podudara sa linijom tih sudbinskih razdvajanja - ali često i dodira - jer od doseljenja u ranom srednjem vijeku, istočna granica tada manje prohodnih planinskih područja koja su naseljavala keltska i ilirska, a kasnije većim dijelom južnoslovenska plemena, oscilira oko granica između nekadašnjega Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva (u 4.stoljeću), kasnije podvojenih svjetova čiji sukob civilizacijski traje i danas. Kroz njezino se tkivo isprepleće teritorij Franačkog i Bizantskog Carstva (u 9. st.), a zatim razmeđe katoličke i pravoslavne crkve (sredinom 11. st.), pa kršćanstva i islama (od 15.-19. st.), čiji, nerijetko, divergentni utjecaji su evidentni i danas, na početku 21. stoljeća. Mogli bismo se složiti sa jednom od teza Ive Goldsteina, da „ima i drugih europskih zemalja gdje se susreću različite kulture, kao Španjolska ili južna Italija“, ali Bosna i Hercegovina ima sasvim osebujan položaj stoga što se ovdje ne sastaju samo dva, nego se povezuju i isprepleću čak četiri civilizacijska kruga: uz istočni i zapadni, još i sjeverni srednjoeuropski i južni mediteranski.
Jedan od spisateljevih lajt motiva, naime, nije tek puki prijelaz iz jednog u drugi oblik političke vladavine, sa jednim ili više gospodara, pod tuđim ili vlastitim zastavama, već lomovi epoha kada dobrota, ljubav za bližnje, znanje, vještina i trud nisu presudni za determiniranje uloge i statusa pojedinaca i grupa. Nedostatak istorijske i civilizacijske odgovornosti za ideološke stramputice populizma, karakterističnog za formiranje prvih nacionalnih država, te ranog kapitalizma, postaje modus vivendi i modus operandi zemlje u regresiji, udaljavajući je neslućenom brzinom od okruženja u već vidljivu duhovnu izolaciju i vračajući je u srednji vijek opskurne i razmetljive hajdučije. Razumjeti i prihvatiti da nije riječ o državotvornosti inspiriranoj bajkama i lamentacijama nad povjesnom tragedijom jednog populusa, znači poznavati, prije svega, druge sa kojima je, u interakciji, vijekovima Balkan dijelio varijable i konstante minulih vremena. Ta i takva istorija, drumskim zasjedama omeđena i mitovima prožeta, na rubu bezbožnosti i bogobojažljivog idolopoklonstva, trebalo je da bude učiteljica života, umjesto vododjelnica i nova dimenzija bezumlja, kao rezultat spekulativnih i manipulativnih vračanja - kao prokletstvo iz nekog zaboravljenog vremena; relikt prošlosti metafizički transponovan iz kolektivno nesvjesnog u sablasnu svijest o samoidentifikaciji kroz sadržaje koji se decenijama pokušavaju objektivizirati, duboko urezani u bosanskohercegovačku mentalnu strukturu dvadesetog stoljeća.
Veličina čovjeka i književnika-pjesnika jeste upravo u profinjenosti, lucidnosti i tananosti koji, nerijetko, zamigolje u košmare kompleksne senzibiliziranosti životom, otkrivajući nepoznata područja emotivne i intelektualne skale kojom definiraju sami sebe, prije svega, a potom i svijet što ih okružuje. Ambiciozan i zahtjevan projekat pisanja trilogije sa pričama koje nisu fikcija, već većma stvarnost, prošla, sadašnja i buduća, potpuno je novi momenat u piščevom prepoznavanju vlastitih inspiracija i aspiracija, kamo seže njegovo duhovno bilo, rastače se, obrušava niz bedeme jastva, ponire i izvire u bučnom vrelu neke nove rijeke što hita ka utoku, ka Hadžialićevoj neiscrpnoj energiji. Život, s lakoćom prihvaćen u najsirovijem obliku, spontanim misaonim procesima ponovo se vraća na početak priče. I, pisac se ponovo zapitao o suštini bivstvovanja, a pitanje je buđenje, premda i sam zna da su putevi do odgovora ezoterično bauljanje u mraku eshatologije: oni su ispod kože, u krvi koja pulsira kroz vene, u dahu i damarima, alhemijom komutarnih identiteta pretvorenih u vezove na sidrištu razbijenih iluzija.
Vraćajući se u šarmantni svijet svog djetinjstva i prvih sjećanja na prijateljstva i ljubavi, roditeljski dom, susjedstvo, Hadžialić nam otvara širok prospekt besprijekorne raspoređenosti emotivnog i refeksivnog, harmoničan ritam rečenice, sa porukom koja svjedoči da nesporazumi, najčešće sa krvavim epilogom, izviru iz nedostatka komunikacije čovjeka sa čovjekom, opsesije vlastitim egom koji interpersonalna, pa i politička praksa još iz iz davnina, podstiče svim sredstvima, jer je izvor moći pojedinica i grupa. I mnogo više od toga! Zasigurno, jedan od najmoćnijih generatora crnog svjetla ispod koga se reflektiraju zaslijepljenosti, projicirajući iskrivljenu sliku svijeta i našeg mjesta i uloge u njemu. Riječju, svega što ugrožava taj narcisoidni dio pregolemog jastva ambiciznih da svoj život grade na potenciranju različitosti, tražeći uvijek publiku na vašarištima taštine, hipodromima privilegija, brzacima nedosanjanih snova djece što su diktirala tempo okruženju, vješto i lukavo migoljeći, sa smiješkom, i izvlačeći se ustranu skrušeno, za prstohvat izmičući kazni, kad lopta slomi staklo prozora, ili riječ neutješno probode nečije srce. Zvjezdani časovi čovječanstva nisu počeli od časa našeg ulaska u svijet kakav poznajemo, a niti se s njim završavaju, samo se pojavljuju znaci u djelima poput ovoga ispred nas, da postoji kontinuitet potrage za Istinom koji hrabri, nadahnjuje i oslobađa. Roman „Kutija života“ prati ovu nit latentnog paradoksa od prastarih vremena, kompilirajući tradiciju i iskustvo, te analizirajući uzroke i posljedice kroz duhovni, moralni i intelektualni kredo spisateljeve erudicije, vidljive u tematskoj raznovrsnosti, jezičkoj slobodi i mekoći, izražajnim sredstvima iz kojih pršti poruka orbi et urbi o neprihvatljivosti ropske limitiranosti, dekadentne podijeljenosti i hipokrizije svijeta što je u profitu zakopao svoj duhovni i moralni identitet i vjeru, obilato se koristeći krilaticom „divide et impera“, više nego učinkovitom na balkanskim vjetrometinama.
Hadžialićeva stilsko formalna sredstva ne odstupaju od njegove žanrovske svestranosti, pa satirik u mah postaje nježni pjesnik lire, ili tradicionalni narator priča što plijene pažnju slušalaca i čitalaca, mameći ih i uvlačeći duboko u koloplet neiskazanih povjesnih i suvremenih istina, čiji memljivi talozi u nama postaju pretežak teret, sve dok riječ ne probije opnu mistifikacije koja je, ništa drugo, do sustavno korištenje filtra ili pomno brušene prizme za interpretiranje stvarnosti, na način koji odgovara određenoj logici, snažno pritom inokulirajući odabrani identitet. Takva prizma postaje obrazac tumačenja i komunikacije, te pomaže u stvaranju ideološke tradicije koja obrće povijesne zbiljnosti na željeni način. Samozavaravanje ove vrste zahtijeva određeni stupanj neznanja i naivnosti koji su hvaljeni kao vrline, a i važan su obrambeni mehanizam protiv zla koje ulazi u ljude putem kritičkog uma. Neoromantične, pretežno vjerske mistifikacije, usmjerene su na mase, ali u pravilu su proizvedene i kodificirane od pojedinaca koji su, u određenom smislu, odvojeni od publike. Hadžialićeva gama poetskih i proznih radova, jedno je od najmoćnijih oružja u suprotstavljanju ovom pomodnom trendu ideološko-religijskog fiksiranja logike konzistentnih termina i koncepcija. Pisac u romanu, što je dosta neuobičajena praksa, piše goleme fusnote sa precizno definiranim obrazloženjima pojmova, ne ostavljajući ni za čas dilemu u autentičnost upotrebe tradicionalnih naziva, posebice toponima, u pravilu vezanih za događaje i žitelje Bosne i Hercegovine.
"Biti pisac, a to vidim kao uzvišenu i nedostižnu metaforu, u svim vremenima značilo je i znači da si sa listom prazne hartije ostavljen na milost i nemilost pred svekolikim ništavilom.“ Napušten pred tolikim opsenama i nebrojenim lažima koje prete da svakoga ko hvata pero u ruke gurnu u ponor. Doduše, Danilo Kiš, u tom listu prazne hartije, je video otisak palimpsesta, celu književnost. Pisac kao onaj robijaš Šalamova neprestano kroti zmije. Možda je jedina olakšavajuća okolnost što s njim, kako to reče Margaret Diras, svi pišu, i čitaoci i junaci i naratori, bez obzira da li to rade, kako je to popularno danas reći, „mastilom ili krvlju“.
|
| ||||
Petar Lazić
VODIČ ZA LUTANJA PO BESPUĆIMA DUŠE
“Kutija života” je roman koji bi se najpribližnije mogao definisati kao putopis po sopstvenim neistraženim predelima. Od Radona, koji kreće u potragu za kutijom života, preko Mehrida Čengića koji je u potrazi za sobom, pa sve do autobiografskih detalja iz života samog autora – svi junaci, pre svega, tumaraju neistraženim predelima po bespućima sopstvene duše.
“Kutija života” nije roman koji seba brani stilskom doslednošću, čvrstinom fabule i razvojem karaktera junaka. Ovo je roman koji vraća priču u njene prvobitne okvire – mitove i bajke u kojima je mašta važnija od logike i stilske doslednosti. Ovo je roman o ljubavi i sudbini, o potrazi i lutanju, o životu pre i posle smrti. Ovo je roman u kome mešavina žanrova čini jedinstvenu celinu. Neko će ga čitati kao krimić, neko kao roman toka svesti a neko kao melodramu sa srećnim krajem, naravno “srećnim”, na naš način. A srećan kraj na naš način je jedino onaj kraj u kome je sve ostalo otvoreno i u kome se ne zna šta će dalje biti. Kada god se na ovim prostorima desio definitivni kraj, bilo da je reč o ljubavi, putovanju ili političkom projektu – neko je morao da strada. Zato je kod nas svaki kraj više početak nečeg novog, nego što je razrešenje nečega što se već dogodilo.
Mnoštvo pitanja, postavljenih i nepostavljenih ne nalazimo ni u životu, pa ih samim tim nećemo naći ni na stranicama ove knjige. ”Kutija života” više liči na bedekir za snalaženje u mračnim predelima sopstvene duše, nego što pokušava da pruži definitivne odgovore o velikim životnim istinama. Više liči na nepopunjeni upitnik za svakog onog Robinzona koji je doživeo životni brodolom, pa bi da preživi na pustom ostrvu života, tražeći sopstvenu kutiju. A kutija života, kao i sve kutije u koje nismo zavirivali godinama – krije svoje tajne. Tajne, kao i sve tajne, kazuju se bližnjima i posvećenima. Tako i Hadžialićev roman “Kutija života”, otvara svoje tajne tek desetak stranica pred kraj, upravo onim bližnjima (kao soj koji izumire, svi čitaoci su danas u srodstvu mnogo bližem nego što sami mogu pretpostaviti). “Kutija života” otvara svoje tajne posvećenicima koji su izdržali sva iskušenja glavnih junaka, da bi tu, desetak stranica pred kraj počele da se sklapaju kockice mozaika koji traje više od hiljadu godina. A da li će se konačno sklopiti? Moraćemo da sačekamo kraj trilogije u kojoj je “Kutija života” samo početak odiseje.
I zaista, mešavina žanrova i pogleda na svet u „Kutiji života“ predstavlja pravu odiseju, kako za junake romana, tako i za čitaoce. Odiseja može biti (kao i ona Homerova) lutanje po nepoznatim predelima, kao usud ili kazna bogova. Odiseja može biti i tumaranje po zabitima sopstvene duše, kao kazna za pokušaj pronalaženja sebe. Kod junaka „Kutije života“ lutanje se odvija na oba nivoa. Da li će stići do cilja? Ko je uopšte govorio o cilju? Važno je putovanje, pa makar se pretvorilo u odiseju. A na tom putovanju čitaoci se zajedno sa junacima romana sudaraju sa najneverovatnijim pojavama i događajima, upravo onima kakve samo život može da konstruiše. Kada zalutamo taman toliko da ne vidimo izlaz, tražeći ono Nešto (pa makar to bila „kutija života”) – uvek i neizostavno nalazimo sebe. U odiseji Hadžialićevih junaka, veliki broj čitalaca imaće priliku da pronađe sebe. Da li treba bilo šta više očekivati od jednog romana?!
“Kutija života” je roman koji bi se najpribližnije mogao definisati kao putopis po sopstvenim neistraženim predelima. Od Radona, koji kreće u potragu za kutijom života, preko Mehrida Čengića koji je u potrazi za sobom, pa sve do autobiografskih detalja iz života samog autora – svi junaci, pre svega, tumaraju neistraženim predelima po bespućima sopstvene duše.
“Kutija života” nije roman koji seba brani stilskom doslednošću, čvrstinom fabule i razvojem karaktera junaka. Ovo je roman koji vraća priču u njene prvobitne okvire – mitove i bajke u kojima je mašta važnija od logike i stilske doslednosti. Ovo je roman o ljubavi i sudbini, o potrazi i lutanju, o životu pre i posle smrti. Ovo je roman u kome mešavina žanrova čini jedinstvenu celinu. Neko će ga čitati kao krimić, neko kao roman toka svesti a neko kao melodramu sa srećnim krajem, naravno “srećnim”, na naš način. A srećan kraj na naš način je jedino onaj kraj u kome je sve ostalo otvoreno i u kome se ne zna šta će dalje biti. Kada god se na ovim prostorima desio definitivni kraj, bilo da je reč o ljubavi, putovanju ili političkom projektu – neko je morao da strada. Zato je kod nas svaki kraj više početak nečeg novog, nego što je razrešenje nečega što se već dogodilo.
Mnoštvo pitanja, postavljenih i nepostavljenih ne nalazimo ni u životu, pa ih samim tim nećemo naći ni na stranicama ove knjige. ”Kutija života” više liči na bedekir za snalaženje u mračnim predelima sopstvene duše, nego što pokušava da pruži definitivne odgovore o velikim životnim istinama. Više liči na nepopunjeni upitnik za svakog onog Robinzona koji je doživeo životni brodolom, pa bi da preživi na pustom ostrvu života, tražeći sopstvenu kutiju. A kutija života, kao i sve kutije u koje nismo zavirivali godinama – krije svoje tajne. Tajne, kao i sve tajne, kazuju se bližnjima i posvećenima. Tako i Hadžialićev roman “Kutija života”, otvara svoje tajne tek desetak stranica pred kraj, upravo onim bližnjima (kao soj koji izumire, svi čitaoci su danas u srodstvu mnogo bližem nego što sami mogu pretpostaviti). “Kutija života” otvara svoje tajne posvećenicima koji su izdržali sva iskušenja glavnih junaka, da bi tu, desetak stranica pred kraj počele da se sklapaju kockice mozaika koji traje više od hiljadu godina. A da li će se konačno sklopiti? Moraćemo da sačekamo kraj trilogije u kojoj je “Kutija života” samo početak odiseje.
I zaista, mešavina žanrova i pogleda na svet u „Kutiji života“ predstavlja pravu odiseju, kako za junake romana, tako i za čitaoce. Odiseja može biti (kao i ona Homerova) lutanje po nepoznatim predelima, kao usud ili kazna bogova. Odiseja može biti i tumaranje po zabitima sopstvene duše, kao kazna za pokušaj pronalaženja sebe. Kod junaka „Kutije života“ lutanje se odvija na oba nivoa. Da li će stići do cilja? Ko je uopšte govorio o cilju? Važno je putovanje, pa makar se pretvorilo u odiseju. A na tom putovanju čitaoci se zajedno sa junacima romana sudaraju sa najneverovatnijim pojavama i događajima, upravo onima kakve samo život može da konstruiše. Kada zalutamo taman toliko da ne vidimo izlaz, tražeći ono Nešto (pa makar to bila „kutija života”) – uvek i neizostavno nalazimo sebe. U odiseji Hadžialićevih junaka, veliki broj čitalaca imaće priliku da pronađe sebe. Da li treba bilo šta više očekivati od jednog romana?!
|
| ||||
|
Cijena u maloprodaji...E-mail: [email protected]
(15 KM za BiH / u Srbiji - protuvrijednost RSD) Za Srbiju: Telefon/Fax: + 381 11 316-23-46; Mobilni telefoni: +381 64/111-64-12; +381 62/21-64-12; Info - Izdavačka kuća Most Art, Beograd, Srbija: http://www.mostart.co.rs/ Knjiga se može kupiti i u knjižarama u Srbiji sa kojima sarađuje MostArt. Za Bosnu i Hercegovinu: Knjiga se može kupiti ekskluzivno u knjižari Buybook, Radićeva 4, Sarajevo: http://www.buybook.ba/ Tel.: +387 (0)33 552 745 Uskoro informacije i za ostale prostore Jugoistočne Evrope. |
Andrej Glišić (1944-2012)
PUTEŠESTVIJE BIĆA
Ništa novo niti novije, pri kreaciji sopstvenog Ja, još od plemenske strukture, iliti totemske „kulture“ bivstvovanja, „ON“ – tvorac, nije nam ponudio, u vremenu kao i prostoru do „Pandorine kutije“. U kretanju kroz prostor i vreme. „amalgam“ iliti „tinktura“, koju je „tvorac“ u sopstvenim menopauzama, milijardama svetlosnih godina „briljantno“ i plemenito, sa nadom tvorio u smeru ka Čoveku, kanda je jalov posao, jer iz kaveza proterani („Raja“), nismo se skoro ni za nokat pomerili i promenili. Između nade i htenja sve je veći raskorak. Zabranjeno voće, u prvobitno postavljenom vrtu „Dobre nade“ (Evina jabuka), previše je slatko, posebno ako je tuđe. Još uvek se nalazimo pred krucijalnim pitanjima: - Ko smo, šta smo i odakle smo. Odgovora nema, u stvari ima ga pa biraj, kako vam drago: jedno, drugo, treće, iliti neko ino. Pri tom vera, ljubav i nada neka Vas sokoli do sledeće teoreme, političkog ustrojstva iliti nevidljivog „bozona“.
Stoga i nije za čudo da se autor Sabahudin Hadžialić, sada već u zrelim književnim i proživljenim godinama upita, s početka romana „Raskršće svijetova (Kutija života)“, kada citira:
„Vjerovati što manje, a da ne postaneš heretik,kako bi što manje slušao, a da ne postaneš buntovnik“
Masoni iz Kurije
„...Nema niti jednoga dana u našem životu bez prošlosti...a vrijeme ne može učiniti ništa više da bi postalo materijom života.“
Vitomir Lukić, Bosna i Hercegovina
Pritom i sam svestan, univerzalne, dijalektičke neminovnosti, koje nas prožimaju u vremenu sadašnjem i ovdašnjem, zaključuje: „Bježati možeš samo do sljedećeg suočenja sa samim sobom. Već tamo te čeka nastavak očaja!“ (Autor)
Množestvo pitanja bez odgovora, nedoumice svakodnevne, i suprot- stavljanja, raskrsnice i raskršća, u svim vremenima pa i ovom ištu odgovor, sad i odma’ - neminovno treba razrešiti. Autor iznosi, još s početka, interesantno promišljanje, kako neće biti teško: “Nije bilo teško. Trebao je kasne jeseni donijeti odluku POSLIJE... Sve se dešava, naime, POSLIJE. Ova magična riječ odzvanja damarima svih onih pravednika što znaju da uvijek dolazi POSLIJE. Kako su i naši stari govorili da „poslije kiše sunce sija...“...“poslije, sine...i ovo će se zvati lani..“, „poslije mene potop...“. Kod njega je ta riječ imala višestruko značenje. Naime, pokušaće u stranicama knjige istoimenog naslova zabilježiti sve ono što jeste POSLIJE. Ne samo za njega već za svakoga ko to nije umio, smio, želio i/ili znao napisati. Koliko će on uspjeti u tome, svejedno mu je, jer on je svoje POSLIJE već doživio....POSLIJE.” Sa prolećem, kao početkom, seje se pravo seme.
Dago mi je da je Sabahudin, iako uletevši u zamku iz prethodnog pasusa sa “Poslije”, u daljem toku storije dokazao, kroz puteštestvija junaka da to poslije ne mora značiti i definitivno oblikovano i znano. Primer je svakako u trenutku komunikacije sa dečakom plavušanom iz sela GLAVICE, pri odgovoru na pitanje: :“Radone, a kolika je udaljenost između sjeverne i južne iskre na nebu?“ Radon se zamislio, otišavši do starih mudrih glava, ali odgovora nije dobio. Rekao je Glavičaku da sačeka do sutra i da se nađu kod bikovske glave odmah po izlasku sunca. Odgovor na ovo pitanje je znan, pa makar da je privremen, ali bio je tačan a kasnije i iznet kao stav. Znači krenuti put Sunca, svetlost i može se izmeriti, ali u biti je “kantar” – mera, koju podrediti interesima spoznaje. Da, sa prolećem!
“Raskršće svijetova” je roman višeslojne strukture. Formalno gledano one su “svaka za sebe”. Kako su vremenski determinirane vredno ih je napomenuti kroz likove u pričama: Treća prića; čudni marcipani sreće – sestra Edith i gospodin Čengić; drugi sloj, dečaštvo i izrastanje Nenada – Mehrida u građanskom okruženju porodice u Sarajevu; treći plast, za koji slobodno moja malenkost ukazuje na pripovedačku briljantnost autora, jesu Radon, Milijana - vidilica, Mokrun – sin bogatuna, Lalunina – žena vučica, hajduci, gusari i mnoštvo drugih likova u sprezi sa pokatkad nadnaravnom storijom, koji su fascinantni kroki likova, rekao bih i za filmski sinopsis.
U suštini, roman je putešestvije Balkanskom vetrometinom, na kojoj su od pamtiveka neljudi se pozdravljali sa, umesto BRAT, dobar bi bio Rat. No to nije samo na ovom prostoru, i do dan danas nije okončan ni onaj Veliki “Drugi svetski rat” – nazdravlje!
Sabahudin Hadžialić neštedimice, i kroz ovu romanesknu formu, crtajući do u tančine karaktere likova, nesebično i umetničkom vizurom oblikuje vreme prošlo - vekove, sa osećajem mere. Njegova naracija je pitka, čitka, pitoresktna, stilistički neobremenjena redudantnim pasažima. Sva je ustreptala i nadahnuta, bez nedoumica. Tako da je ne smemo čitati ni kao kolaž, jer forma je u celosti zadovoljila kompleksnu storiju.
I sada na samom kraju zamolio bih čitaoca da ne juri fabulu I da se usredsredi i na fusnote. Mnogo toga bit će Vam jasnije. Uzgred napomena: Obiđite kanjon Neretve, i proverite da li je još uvek plava.
Ništa novo niti novije, pri kreaciji sopstvenog Ja, još od plemenske strukture, iliti totemske „kulture“ bivstvovanja, „ON“ – tvorac, nije nam ponudio, u vremenu kao i prostoru do „Pandorine kutije“. U kretanju kroz prostor i vreme. „amalgam“ iliti „tinktura“, koju je „tvorac“ u sopstvenim menopauzama, milijardama svetlosnih godina „briljantno“ i plemenito, sa nadom tvorio u smeru ka Čoveku, kanda je jalov posao, jer iz kaveza proterani („Raja“), nismo se skoro ni za nokat pomerili i promenili. Između nade i htenja sve je veći raskorak. Zabranjeno voće, u prvobitno postavljenom vrtu „Dobre nade“ (Evina jabuka), previše je slatko, posebno ako je tuđe. Još uvek se nalazimo pred krucijalnim pitanjima: - Ko smo, šta smo i odakle smo. Odgovora nema, u stvari ima ga pa biraj, kako vam drago: jedno, drugo, treće, iliti neko ino. Pri tom vera, ljubav i nada neka Vas sokoli do sledeće teoreme, političkog ustrojstva iliti nevidljivog „bozona“.
Stoga i nije za čudo da se autor Sabahudin Hadžialić, sada već u zrelim književnim i proživljenim godinama upita, s početka romana „Raskršće svijetova (Kutija života)“, kada citira:
„Vjerovati što manje, a da ne postaneš heretik,kako bi što manje slušao, a da ne postaneš buntovnik“
Masoni iz Kurije
„...Nema niti jednoga dana u našem životu bez prošlosti...a vrijeme ne može učiniti ništa više da bi postalo materijom života.“
Vitomir Lukić, Bosna i Hercegovina
Pritom i sam svestan, univerzalne, dijalektičke neminovnosti, koje nas prožimaju u vremenu sadašnjem i ovdašnjem, zaključuje: „Bježati možeš samo do sljedećeg suočenja sa samim sobom. Već tamo te čeka nastavak očaja!“ (Autor)
Množestvo pitanja bez odgovora, nedoumice svakodnevne, i suprot- stavljanja, raskrsnice i raskršća, u svim vremenima pa i ovom ištu odgovor, sad i odma’ - neminovno treba razrešiti. Autor iznosi, još s početka, interesantno promišljanje, kako neće biti teško: “Nije bilo teško. Trebao je kasne jeseni donijeti odluku POSLIJE... Sve se dešava, naime, POSLIJE. Ova magična riječ odzvanja damarima svih onih pravednika što znaju da uvijek dolazi POSLIJE. Kako su i naši stari govorili da „poslije kiše sunce sija...“...“poslije, sine...i ovo će se zvati lani..“, „poslije mene potop...“. Kod njega je ta riječ imala višestruko značenje. Naime, pokušaće u stranicama knjige istoimenog naslova zabilježiti sve ono što jeste POSLIJE. Ne samo za njega već za svakoga ko to nije umio, smio, želio i/ili znao napisati. Koliko će on uspjeti u tome, svejedno mu je, jer on je svoje POSLIJE već doživio....POSLIJE.” Sa prolećem, kao početkom, seje se pravo seme.
Dago mi je da je Sabahudin, iako uletevši u zamku iz prethodnog pasusa sa “Poslije”, u daljem toku storije dokazao, kroz puteštestvija junaka da to poslije ne mora značiti i definitivno oblikovano i znano. Primer je svakako u trenutku komunikacije sa dečakom plavušanom iz sela GLAVICE, pri odgovoru na pitanje: :“Radone, a kolika je udaljenost između sjeverne i južne iskre na nebu?“ Radon se zamislio, otišavši do starih mudrih glava, ali odgovora nije dobio. Rekao je Glavičaku da sačeka do sutra i da se nađu kod bikovske glave odmah po izlasku sunca. Odgovor na ovo pitanje je znan, pa makar da je privremen, ali bio je tačan a kasnije i iznet kao stav. Znači krenuti put Sunca, svetlost i može se izmeriti, ali u biti je “kantar” – mera, koju podrediti interesima spoznaje. Da, sa prolećem!
“Raskršće svijetova” je roman višeslojne strukture. Formalno gledano one su “svaka za sebe”. Kako su vremenski determinirane vredno ih je napomenuti kroz likove u pričama: Treća prića; čudni marcipani sreće – sestra Edith i gospodin Čengić; drugi sloj, dečaštvo i izrastanje Nenada – Mehrida u građanskom okruženju porodice u Sarajevu; treći plast, za koji slobodno moja malenkost ukazuje na pripovedačku briljantnost autora, jesu Radon, Milijana - vidilica, Mokrun – sin bogatuna, Lalunina – žena vučica, hajduci, gusari i mnoštvo drugih likova u sprezi sa pokatkad nadnaravnom storijom, koji su fascinantni kroki likova, rekao bih i za filmski sinopsis.
U suštini, roman je putešestvije Balkanskom vetrometinom, na kojoj su od pamtiveka neljudi se pozdravljali sa, umesto BRAT, dobar bi bio Rat. No to nije samo na ovom prostoru, i do dan danas nije okončan ni onaj Veliki “Drugi svetski rat” – nazdravlje!
Sabahudin Hadžialić neštedimice, i kroz ovu romanesknu formu, crtajući do u tančine karaktere likova, nesebično i umetničkom vizurom oblikuje vreme prošlo - vekove, sa osećajem mere. Njegova naracija je pitka, čitka, pitoresktna, stilistički neobremenjena redudantnim pasažima. Sva je ustreptala i nadahnuta, bez nedoumica. Tako da je ne smemo čitati ni kao kolaž, jer forma je u celosti zadovoljila kompleksnu storiju.
I sada na samom kraju zamolio bih čitaoca da ne juri fabulu I da se usredsredi i na fusnote. Mnogo toga bit će Vam jasnije. Uzgred napomena: Obiđite kanjon Neretve, i proverite da li je još uvek plava.
|
| ||||
Vladimir Premec
RASKRŠĆE SVJETOVA – KUTIJA ŽIVOTA (i dio)
Govorim o Sabahudinu Hadžialiću – pjesniku, romanopiscu, uredniku, etc., zato što čovjeka njegova pogleda na svijet smatram kompletnim nasljeđem i baštinikom vrijednosti Bosne i Hercegovine, od pamtivjeka do danas.
Njegov roman Kutija života ima naročitu strukturu koju pisac paralelno razvija u tri sloja-tri toka svoje svijesti. Prvi sloj pripada autobiografskom kazivanju potankosti kojih se pisac sjeća, rekao bih toliko tankoćutno i razgovjetno bez namjera da nas optereti ali očigledno da nas privuče, treba priznati stilom velikog literate. To uspješno opisivanje memorabilia prema navlastitom kriteriju, čini se bez ostatka, postiže naročite efekte i budi znatiželju pa dovodi čitatelja u poziciju jednog daha. Što je nemoguće postići, jer se stvaraju višeslojne prepreke. Prva prepreka je drugi sloj ovog romanesknog djela koncentriran na povijest neretvanskih gusara. To je rekonstrukcija historijskih slika poetski mogućih, lančano povezanih osobnom stilistikom i ljepotom opisanog, jake koncentracije sabrane oko godine 1051. Da bi pisac bio siguran u to da se njegov čitalac snalazi u multiverzumu poslaganih činjenica on se poslužio tajnom bilješke pod tekstom ispisujući pod autobiografskim slijedom misli, ali i u drugom sloju koji će pisati u cijelom romanu kurzivom, ili italikom da ponovim precizno jezik računara kojim savršeno vlada Sabahudin Hadžialić koji me vraća jednoj priči na svoje prvo putovanje do Engleske gdje je u ljetnoj školi brusio znanje engleskog. Treba tim povodom reći i to da je engleski jezik u Sabahudinovoj maniri postao katapult za prodor u svjetsku zbilju. Zbog toga brojnost fusnota predstavlja treći sloj ovog neobičnog teksta.
„Bosna i Hercegovina je poligon zadnjih namjera. Ne samo susjeda komšija njenih. Već i vlastitih vladara. Ovo napisah deceniju ranije, i objavih u časopisu za obrazovanje, nauku i kulturu MOST iz Mostara „Nema nas više! Bošnjana dobrih...Budućnosti na ovim prostorima nikada i nije bilo. Ovdje su postojala samo intermezza između sivila ratova. Ne plači, profesore...moj dragi alter ego. Moglo je biti i gore. Mogli smo umrijeti jučer. I radujte se svakom novom danu jer ovdje su noći sve duže, a dani sve kraći. Oni ljudski.“ Ova skepsa i lament sa mjerom krasi svu naraciju Sabahudina Hadžialića i daje joj patinu bosanskohercegovačkog života bez prometejske stigme, ali pouzdano otkriva tajne veličine ovog trajanja. Na životnim raskršćima spoznajemo i ona koja se trajno pamte: „Majsko pero“ u Svetozarevu 1987.g. Učešće u finalu. Početak kraja čovjeka i kraj početka umjetnika. Pisca, možda.“ Tako je pisac i umjetnik Sabahudin zapisao uspomenu na jedan konkurs raspisan u gradu koji više ne postoji a njemu je dao legitimaciju budućeg građanina i velikog pisca. Naravno, nije riječ ni o kakvom poklonu, riječ je o priznanju za koje pouzdano tvrdim da vrijedi trajno. Ono je stigma koju Sabahudin Hadžialić časno nosi.
Kraj romana nalikuje misteriji. Kutija života je naziv jedne masonske lože u Parizu. Oživljava na naročiti način svijet srednjeg vijeka u 2035. godini koja se još nije dogodila, otkrivaju se tajne sudbe zemlje plemenite Bosne povezane sa francuskom aristokracijom, otkriva se prljava djelatnosti europskog podzemlja, čini se utemeljena u drevnim vremenima. Takova je naracija gospodina Hadžialića koji je želio do kraja ispuniti znatiželju čitatelja dajući mu taksativno IMENA I ROD, te MJESTO ŽIVLJENJA prikazano na modernoj geografskoj karti.
Govorim o Sabahudinu Hadžialiću – pjesniku, romanopiscu, uredniku, etc., zato što čovjeka njegova pogleda na svijet smatram kompletnim nasljeđem i baštinikom vrijednosti Bosne i Hercegovine, od pamtivjeka do danas.
Njegov roman Kutija života ima naročitu strukturu koju pisac paralelno razvija u tri sloja-tri toka svoje svijesti. Prvi sloj pripada autobiografskom kazivanju potankosti kojih se pisac sjeća, rekao bih toliko tankoćutno i razgovjetno bez namjera da nas optereti ali očigledno da nas privuče, treba priznati stilom velikog literate. To uspješno opisivanje memorabilia prema navlastitom kriteriju, čini se bez ostatka, postiže naročite efekte i budi znatiželju pa dovodi čitatelja u poziciju jednog daha. Što je nemoguće postići, jer se stvaraju višeslojne prepreke. Prva prepreka je drugi sloj ovog romanesknog djela koncentriran na povijest neretvanskih gusara. To je rekonstrukcija historijskih slika poetski mogućih, lančano povezanih osobnom stilistikom i ljepotom opisanog, jake koncentracije sabrane oko godine 1051. Da bi pisac bio siguran u to da se njegov čitalac snalazi u multiverzumu poslaganih činjenica on se poslužio tajnom bilješke pod tekstom ispisujući pod autobiografskim slijedom misli, ali i u drugom sloju koji će pisati u cijelom romanu kurzivom, ili italikom da ponovim precizno jezik računara kojim savršeno vlada Sabahudin Hadžialić koji me vraća jednoj priči na svoje prvo putovanje do Engleske gdje je u ljetnoj školi brusio znanje engleskog. Treba tim povodom reći i to da je engleski jezik u Sabahudinovoj maniri postao katapult za prodor u svjetsku zbilju. Zbog toga brojnost fusnota predstavlja treći sloj ovog neobičnog teksta.
„Bosna i Hercegovina je poligon zadnjih namjera. Ne samo susjeda komšija njenih. Već i vlastitih vladara. Ovo napisah deceniju ranije, i objavih u časopisu za obrazovanje, nauku i kulturu MOST iz Mostara „Nema nas više! Bošnjana dobrih...Budućnosti na ovim prostorima nikada i nije bilo. Ovdje su postojala samo intermezza između sivila ratova. Ne plači, profesore...moj dragi alter ego. Moglo je biti i gore. Mogli smo umrijeti jučer. I radujte se svakom novom danu jer ovdje su noći sve duže, a dani sve kraći. Oni ljudski.“ Ova skepsa i lament sa mjerom krasi svu naraciju Sabahudina Hadžialića i daje joj patinu bosanskohercegovačkog života bez prometejske stigme, ali pouzdano otkriva tajne veličine ovog trajanja. Na životnim raskršćima spoznajemo i ona koja se trajno pamte: „Majsko pero“ u Svetozarevu 1987.g. Učešće u finalu. Početak kraja čovjeka i kraj početka umjetnika. Pisca, možda.“ Tako je pisac i umjetnik Sabahudin zapisao uspomenu na jedan konkurs raspisan u gradu koji više ne postoji a njemu je dao legitimaciju budućeg građanina i velikog pisca. Naravno, nije riječ ni o kakvom poklonu, riječ je o priznanju za koje pouzdano tvrdim da vrijedi trajno. Ono je stigma koju Sabahudin Hadžialić časno nosi.
Kraj romana nalikuje misteriji. Kutija života je naziv jedne masonske lože u Parizu. Oživljava na naročiti način svijet srednjeg vijeka u 2035. godini koja se još nije dogodila, otkrivaju se tajne sudbe zemlje plemenite Bosne povezane sa francuskom aristokracijom, otkriva se prljava djelatnosti europskog podzemlja, čini se utemeljena u drevnim vremenima. Takova je naracija gospodina Hadžialića koji je želio do kraja ispuniti znatiželju čitatelja dajući mu taksativno IMENA I ROD, te MJESTO ŽIVLJENJA prikazano na modernoj geografskoj karti.
|
| ||||
Samira Begman Karabeg
Osvrt na knjigu „Kutija života“
Jedna žena kao otvorenu knjigu čita Proviđenje, jedna druga igra se sa vukovima, dok treća, kao sadržaj te već ispisane, ali ipak nepredvidive knjige, slijedeći Proviđenje, prevazilazi determiniranost polariteta u odredici „žena“, te kao jedan pol jedne, cjelovite duše, sjedinivši se sa svojim drugim polom, dolazi do tajne „Kutije života“.
Žene u Hadžialićevom „Raskršću svjetova“ su mistična bića paganskog svjetonazora neotuđene od prirode i fluidom intuicije duboko povezane sa svojim višim JA, sa Sebstvom. Za razliku od svjetonazora doba kojeg smo savremenici, gdje se biće yin pola uvijek identificira kroz neku sociološki dodijeljenu mu ulogu; majka,, supruga, kćerka, ljubavnica, kurva, emanca, uvijek u odnosu prema nekom ili nečem drugom, a time i otuđene od sebe. U „Raskršću svjetova“ dominira i ovaj svjetonazor, ali uz paraleli u kojoj Hadžialić život reflektira, a ne stvara. Snažni naslov „Raskršće svjetova“ naslućuje i opomenu i ukazivanje na postojanje ovih paralela svjetonazora; kako jeste – literarna refleksija, i kako bi trebalo biti – literarno stvaralaštvo. Prostor između te dvije paralele je otuđenost, odcijepljenost od Sebstva, prostor odumiranja. Ali isto tako i tačka polazišta, potencijal novih mogućnosti, raskršće putova na kojem se manifestira izraz slobodne volje.
Yin pol, manifestiran u ženskom spolu, je pol koji donosi i održava život. Yang pol, manifestiran u muškom spolu, inicira život. Yang je duh, yin je materija, priroda. U materiji je imanentan duh a bez materije duh se ne može odraziti. Samo ova Jednost dvojnosti, ova hermetička kutija, ovaplovljuje, stvara život, koji sam je trinitet; duh – tijelo – duša. Nametanjem svjetonazora kroz kanone monoteističkih religija, dolazi do rascjepa „kutije života“; od hermetizma ka maniheizmu. Potiskuje se materija a uzdiže duh, podređuje priroda i ženski spol, trinitet Jednosti se definira u jednostranosti; otac – sin – sveti duh. Ova samouništavajuća jednostranost manifestirala se kroz različita vremena i različite kulture u različitim svjetonazorima; u judejskoj, u svjetonazoru djevičanskog začeća, u grčkoj, u svjetonazoru apsolutnog duha, autohtona, i konačno, svjetonazor našeg doba, rođenje Adama bez Odema, mehanizirani čovjek bez duha. Nesposobni da balansiramo po oštrici polarnosti – brazdi metamorfoze, (obnavljenje života), usvojili smo metaforu kao posljenji dašak pamćenja na izgubljeni raj, tražeći u filozofiji i umjetnosti put povratka. Od metafore ka metamorfozi.
Metafora u Hadžialićevom „Raskršću svjetova“ je izuzetno snažna. Prateći glavnog junaka na putu od njegovog rodnog mjesta do mjesta njegove nakane, u opustošenoj duši čitaoca zatitrat će fatamorgana – privid nekog maglovitog sjećanja. Sve je ovdje i novo i prisno istovremeno. Put Radona nije direktan put, kako nam to insuiraju kanoni monoteističkih religija sa svojim striktnim pravilima i smjernicama. Već je u taj put utkano bezbroj neodabranih stranputica, nepredvidivih zastoja te susreta sa neizvjesnim ishodom. Ali, sve te stranputice, svi ti zastoji i susreti nisu prepreke na putu ili njegovo odugovlačenje, već njegov sadržaj. Jer put sam jeste cilj. Ovaj sadržaj se kod Radona ispunjava time što on ne odustaje od puta čak ni u naizgled bezizlaznim situacijama. Jer upravo vjera u nepogrješivost providnosti vidjelice Milijane su izlaz sam.
U svakom od nas se bar jednom u životu, javila vidjelica Milijana u vidu intuicije, snažnog osjećaja ili moralnog podstreka, Kantovog kategoričnog imperativa, i pokušala nas poslati na jedan drugi put nego onaj kojim smo krenuli, ali, otuđeni Adam je zagušio njen glas strahom od neizvjesnosti novog i komoditetom kojim se prepušta bujici mase i okolnosti, pa makar ga ta bujica odvukla na dno, umjesto da zamahne iz vlastite snage i krene uzvodno, ka izvoru.
Jedna žena kao otvorenu knjigu čita Proviđenje, jedna druga igra se sa vukovima, dok treća, kao sadržaj te već ispisane, ali ipak nepredvidive knjige, slijedeći Proviđenje, prevazilazi determiniranost polariteta u odredici „žena“, te kao jedan pol jedne, cjelovite duše, sjedinivši se sa svojim drugim polom, dolazi do tajne „Kutije života“.
Žene u Hadžialićevom „Raskršću svjetova“ su mistična bića paganskog svjetonazora neotuđene od prirode i fluidom intuicije duboko povezane sa svojim višim JA, sa Sebstvom. Za razliku od svjetonazora doba kojeg smo savremenici, gdje se biće yin pola uvijek identificira kroz neku sociološki dodijeljenu mu ulogu; majka,, supruga, kćerka, ljubavnica, kurva, emanca, uvijek u odnosu prema nekom ili nečem drugom, a time i otuđene od sebe. U „Raskršću svjetova“ dominira i ovaj svjetonazor, ali uz paraleli u kojoj Hadžialić život reflektira, a ne stvara. Snažni naslov „Raskršće svjetova“ naslućuje i opomenu i ukazivanje na postojanje ovih paralela svjetonazora; kako jeste – literarna refleksija, i kako bi trebalo biti – literarno stvaralaštvo. Prostor između te dvije paralele je otuđenost, odcijepljenost od Sebstva, prostor odumiranja. Ali isto tako i tačka polazišta, potencijal novih mogućnosti, raskršće putova na kojem se manifestira izraz slobodne volje.
Yin pol, manifestiran u ženskom spolu, je pol koji donosi i održava život. Yang pol, manifestiran u muškom spolu, inicira život. Yang je duh, yin je materija, priroda. U materiji je imanentan duh a bez materije duh se ne može odraziti. Samo ova Jednost dvojnosti, ova hermetička kutija, ovaplovljuje, stvara život, koji sam je trinitet; duh – tijelo – duša. Nametanjem svjetonazora kroz kanone monoteističkih religija, dolazi do rascjepa „kutije života“; od hermetizma ka maniheizmu. Potiskuje se materija a uzdiže duh, podređuje priroda i ženski spol, trinitet Jednosti se definira u jednostranosti; otac – sin – sveti duh. Ova samouništavajuća jednostranost manifestirala se kroz različita vremena i različite kulture u različitim svjetonazorima; u judejskoj, u svjetonazoru djevičanskog začeća, u grčkoj, u svjetonazoru apsolutnog duha, autohtona, i konačno, svjetonazor našeg doba, rođenje Adama bez Odema, mehanizirani čovjek bez duha. Nesposobni da balansiramo po oštrici polarnosti – brazdi metamorfoze, (obnavljenje života), usvojili smo metaforu kao posljenji dašak pamćenja na izgubljeni raj, tražeći u filozofiji i umjetnosti put povratka. Od metafore ka metamorfozi.
Metafora u Hadžialićevom „Raskršću svjetova“ je izuzetno snažna. Prateći glavnog junaka na putu od njegovog rodnog mjesta do mjesta njegove nakane, u opustošenoj duši čitaoca zatitrat će fatamorgana – privid nekog maglovitog sjećanja. Sve je ovdje i novo i prisno istovremeno. Put Radona nije direktan put, kako nam to insuiraju kanoni monoteističkih religija sa svojim striktnim pravilima i smjernicama. Već je u taj put utkano bezbroj neodabranih stranputica, nepredvidivih zastoja te susreta sa neizvjesnim ishodom. Ali, sve te stranputice, svi ti zastoji i susreti nisu prepreke na putu ili njegovo odugovlačenje, već njegov sadržaj. Jer put sam jeste cilj. Ovaj sadržaj se kod Radona ispunjava time što on ne odustaje od puta čak ni u naizgled bezizlaznim situacijama. Jer upravo vjera u nepogrješivost providnosti vidjelice Milijane su izlaz sam.
U svakom od nas se bar jednom u životu, javila vidjelica Milijana u vidu intuicije, snažnog osjećaja ili moralnog podstreka, Kantovog kategoričnog imperativa, i pokušala nas poslati na jedan drugi put nego onaj kojim smo krenuli, ali, otuđeni Adam je zagušio njen glas strahom od neizvjesnosti novog i komoditetom kojim se prepušta bujici mase i okolnosti, pa makar ga ta bujica odvukla na dno, umjesto da zamahne iz vlastite snage i krene uzvodno, ka izvoru.
|
| ||||
Viktor Dundović
RASKRŠĆE SVJETOVA
Moderni roman toka svijesti koji ponire smjelo autobiografsko – fikcijski u najskrivenije kutke sopstvene duše i svoga djetinjstva. Radnja se tako pomno i brižno tka u jednu dokumentaristički zanimljivu ispovijest što tako plastično odslikava sada već jedno poprilično davno vrijeme unazad nekoliko desetljeća druge polovine 20. stoljeća.
Autor istražuje slabo ili potpuno neistraženo vrijeme Kulinove stare Bosne i „dobrijeh dana“, period refleksija krstaških ratova na samu Bosnu o čemu je vjekovima bila oskudna dokumentacija jer je bila i još uvijek jeste rasijana diljem Evrope i svijeta po zaboravljenim arhivama i skrivenim katakombama. I tek je krajem prošloga i početkom ovoga stoljeća počelo ponešto isklijavati na svjetlu dana a bijaše skoro milenij zapretano pepelom prošlosti i debelim talogom zaborava. Mada većina toga još uvijek strpljivo čeka neke radoznale bosanskohercegovačke oči da to otkriju, istraže i predoče to našoj javnosti.
Kritički i preispitivački nastrojen prema svima drugima kao i njihovim postupcima, ali isto tako iskreno i samokritički nemilosrdan i prema sebi samom, dakle, ne štedeći ni sebe ni druge bez obzira na cijenu i posljedice, ostajući jedino dosljedan i vjeran svojoj misiji angažiranog pisca i intelektualca pa makar to bio i Sizifov posao ipak je vrijedilo pokušati biti modernim Prometejem koji se stalno zamjera bogovima sa Olimpa a boreći se i žrtvujući za boljitak onih običnih i smrtnih ljudi.
Dvije paralelne radnje, 2 različita doba i osobe, posve zasebni događaji, ali ono što sve te raznolikosti spaja u jedan jedinstven mozaik je nepredvidivost ljudske sudbine od njegovog samog početka prisiljenog boriti se za ostanak i opstanak po Božjoj kazni.
U romanu su prisutne sve vrste humora: ironije, sarkazma, burleske, travestije, počesto i tzv. crnog humora na tuđi, ali i sopstveni račun.
Životopisno posve otvoreno, kritičko, ali i samokritičko pikantno svjedočanstvo jednog minulog vremena, bivše i sadašnje države, onog i ovog društveno-političkog sistema i uređenja u kojem obični čovjek samo traži svoje mjesto pod suncem, malu pregršt sreće, puno ljubavi i istinskog prijateljstva. Ovo stalno čovjekovo traganje za sobom ovdašnjeg Mehrida i ondašnjeg Radona uprkos skoro mileniju razlike u vremenu što i jeste ona simbiotička veza svih ljudi pod kapom nebeskom otkad bijahu zbog neposluha i žeđi za znanjem (kušajući zabranjene plodove drveta spoznaje zbog čega dobiše vječni izgon iz Raja a na zemlju za koju neki rekoše da je dolina suza, krvi, patnje, znoja, ali i zadovoljstva, užitka, ispunjenja i slatkog traganja.
„Raskršće svjetova“, roman iz 3 dijela-trilogija predstavlja 3 draga kamena od kojih je prvi bljesnuo svojom ljepotom na svjetlu dana u kruni Sabijevog višedesetljetnog književnog stvaralaštva, i ovo je zlatni pečat njegovog politički angažiranog intelektualnog djelovanja.
Bugojno, 16.05.2013.g.
Moderni roman toka svijesti koji ponire smjelo autobiografsko – fikcijski u najskrivenije kutke sopstvene duše i svoga djetinjstva. Radnja se tako pomno i brižno tka u jednu dokumentaristički zanimljivu ispovijest što tako plastično odslikava sada već jedno poprilično davno vrijeme unazad nekoliko desetljeća druge polovine 20. stoljeća.
Autor istražuje slabo ili potpuno neistraženo vrijeme Kulinove stare Bosne i „dobrijeh dana“, period refleksija krstaških ratova na samu Bosnu o čemu je vjekovima bila oskudna dokumentacija jer je bila i još uvijek jeste rasijana diljem Evrope i svijeta po zaboravljenim arhivama i skrivenim katakombama. I tek je krajem prošloga i početkom ovoga stoljeća počelo ponešto isklijavati na svjetlu dana a bijaše skoro milenij zapretano pepelom prošlosti i debelim talogom zaborava. Mada većina toga još uvijek strpljivo čeka neke radoznale bosanskohercegovačke oči da to otkriju, istraže i predoče to našoj javnosti.
Kritički i preispitivački nastrojen prema svima drugima kao i njihovim postupcima, ali isto tako iskreno i samokritički nemilosrdan i prema sebi samom, dakle, ne štedeći ni sebe ni druge bez obzira na cijenu i posljedice, ostajući jedino dosljedan i vjeran svojoj misiji angažiranog pisca i intelektualca pa makar to bio i Sizifov posao ipak je vrijedilo pokušati biti modernim Prometejem koji se stalno zamjera bogovima sa Olimpa a boreći se i žrtvujući za boljitak onih običnih i smrtnih ljudi.
Dvije paralelne radnje, 2 različita doba i osobe, posve zasebni događaji, ali ono što sve te raznolikosti spaja u jedan jedinstven mozaik je nepredvidivost ljudske sudbine od njegovog samog početka prisiljenog boriti se za ostanak i opstanak po Božjoj kazni.
U romanu su prisutne sve vrste humora: ironije, sarkazma, burleske, travestije, počesto i tzv. crnog humora na tuđi, ali i sopstveni račun.
Životopisno posve otvoreno, kritičko, ali i samokritičko pikantno svjedočanstvo jednog minulog vremena, bivše i sadašnje države, onog i ovog društveno-političkog sistema i uređenja u kojem obični čovjek samo traži svoje mjesto pod suncem, malu pregršt sreće, puno ljubavi i istinskog prijateljstva. Ovo stalno čovjekovo traganje za sobom ovdašnjeg Mehrida i ondašnjeg Radona uprkos skoro mileniju razlike u vremenu što i jeste ona simbiotička veza svih ljudi pod kapom nebeskom otkad bijahu zbog neposluha i žeđi za znanjem (kušajući zabranjene plodove drveta spoznaje zbog čega dobiše vječni izgon iz Raja a na zemlju za koju neki rekoše da je dolina suza, krvi, patnje, znoja, ali i zadovoljstva, užitka, ispunjenja i slatkog traganja.
„Raskršće svjetova“, roman iz 3 dijela-trilogija predstavlja 3 draga kamena od kojih je prvi bljesnuo svojom ljepotom na svjetlu dana u kruni Sabijevog višedesetljetnog književnog stvaralaštva, i ovo je zlatni pečat njegovog politički angažiranog intelektualnog djelovanja.
Bugojno, 16.05.2013.g.
|
| ||||
Sarajevo, 18.4.2013.
|
Bugojno, 16.5.2013.
|
Ivo Mijo Andrić (13.1.2014.)
BOSANSKI KOD
Sabahudin Hadžialić: KUTIJA ŽIVOTA, Raskršće svjetova, I dio, MOSTART, Zemun, 2013.
Sadašnjost bez prošlosti ne može.
Prošlost bez sadašnjosti ne bi imala smisla.
Tu, zagonetno-odgonetnu inverziju misli i riječi, godinama je razmatrao i razlagao književnik Sabahudin Hadžialić prije nego se prihvatio ozbiljnog i odgovornog posla pisanja trilogijskog romana pod naslovom Kutija života.
Teško je pronaći čovjeka koji se, barem jedanput za svoga zemnog bitisanja, nije zapitao: „Ko sam ja i odakle mi korijen porađa stablo što beskrajno teče, dok mu se zadnja grana na osuši i zadnji list ne otpadne. Ili dok ljudska vrsta ne ode tamo gdje je neće biti“. Zavidan je broj onih koji to pitanje postavljaju sebi i drugima, bez namjere da mu traže odgovor. Jer, taj odgovor znade samo mašta. I bitak koji upravlja životom.
Elem, pisac Sabahudin Hadžialić, u liku bosanskog insana Mehrida Čengića, svjestan ograničenja što ih povijest nudi, otvorio je kutiju u kojoj su pohranjene tajne njegovih predaka i sučelio ih sa zbiljom vlastitog življenja. Iz toga susreta minulog i znanog potekla je pripovijest koja nas je odvela do raskršća svjetova gdje se prepliću danas i negdanje, stvarno i fiktivno, znano i neznano, željno i neželjno. U tome okružju, koje se zemljopisno proteže od rijeke Save do Jadranskog mora i malo dalje dokle korak seže, odvijaju se paralelne životne priče ovovremenskoga zapisivača i njegovog dalekog pretka iz jedanaestoga stoljeća, raba Božjega Velikog Radona.
Poučna i uzbudljiva romansirana priča naslovljena sintagmom Raskršće svjetova, započinje autentičnim autorovim zapisom s puta po Hercegovini u Međugorsko-čitlučkom ambijentu gdje su se, sada već relativno daleke 1958. godine upoznali njegovi otac i majka; Fočak Ahmet i Mostarka Magbula. Njihove životne staze tu su se splele u jednu i odatle su, uzvodno Neretvom, potekle do Sarajeva gdje su svili gnijezdo i ostali do dana današnjeg. Tu, na pogled do izvora rijeke Bosne, rođen je pisac ove zagonetne priče čije ćemo nastavke pratiti u novima knjigama, koje će slijediti Raskršće svjetova.
Milenij ranije, njegov daleki predak Radon, vođen proroštvom vidilice Milijane, krenuo je iz rodnog mu sela Zlavasti u središnjoj Bosni, na put prema moru da otkrije tajne svoga postojanja. Na tome putu ispunjenom lijepim i nelijepim događajima odmotava se dio povijesnog klupka koje nas povezuje s Rimskim vremenima. U njima se život odvijao po zakonitostima borbe za opstanak koju su dobijali jaki i odvažni. A jedan od njih bio je rab Božji Radon od Zlavasti koji u Lumbardi, na otoku Korčuli pronalazi svoju Kutiju života. Ta je kutija, zapravo, Radonov kod čijom će se tajnom pisac baviti do kraja ove uzbudljive priče.
Prateći njezin trag od vremena otkrića do današnjih dana, Sabahudin Hadžialić alias Mehrid Čengić, u paralelnom kazivanju otkriva nam neke važne detalje iz svoga života koji se tiču zemlje Bosne i Hercegovine i eks Jugoslavije na razmeđi dvadesetoga i dvadesetprvog stoljeća. Tu se, kao na filmskoj traci nižu intimni piščevi doživljaji i važni društveni događaji koji su obilježili balkansko zemljopisno područje kao mjesto eksperimentalnog četrdesetogodišnjeg samoupravnog socijalizma, potom krvavog agresorskog i međunacionalnog odnosno građanskog rata, pljačkaškog liberalnog kapitalizma i tranzicije čiji zbiljni kraj ne mogu otkriti ni svi proroci ovoga svijeta. Tek neke detalje toga zagonetnog procesa slute umniji sudionici ovoga vremena čiji životi, osim rijetkih iznimaka, traju kraće od stotinu godina. A to je vrijeme odveć kratko za dugoročno prognoziranje sudbine ovoga svijeta.
Radon rab Božji svoj dio životne priče u Raskršćima svjetova završava Anno domini 1051. na ušću rijeke boje njegovih očiju koja se u kasnu jesen stopila s modrinom Jadranskog mora. Osamljan kao pusti otok, bez družice Katarine koju je usput upoznao. I bez Kutije života koja će se sedmoga dana, devetog mjeseca Anno domini 2035. pojaviti u živopisnoj Turskoj Antaliji kao plijen tročlane kriminalne balkanske družine. Na kraju toga dijela svog povijesnog putešestvija Kutija će, nakon uspješne policijske akcije, biti vraćena u Francusku potomcima grofa Fransoa i slijednicima Lože „Kutija života“.
Na ovom mjestu i u vremenu koje će tek doći, pisac dovršava prvi dio priče čiji nastavak s nestrpljenjem očekujemo u sljedećim knjigama. Za one koji su pročitali prvi dio romana Raskršća svjetova bit će to izazov kome, siguran sam, neće odoljeti. Ne samo zbog zanimljivosti štiva koga nam pisac prezentira, već i zbog očekivanog dešifriranja povijesnog koda koji nam treba dati odgovore na mnoga pitanja iz naše bliske i dalje prošlosti. A možda i budućnosti. Ako te odgovore i ne dobijemo u obliku kakvog očekujemo, moramo se zadovoljiti činjenicom da smo, čitajući stvarnu piščevu ispovijest i moguće isječke iz njegove i naše prošlosti i projecirane budućnosti, upoznali dio svijeta, podneblja i vremena koje nas se itekako tiče.
Književnik Sabahudin Hadžialić već je prvom knjigom pisanom osebujnim stilom i izričajem probudio maštu čitatelja, čiji će se krug zasigurno širiti objavom sljedećih nastavaka ove zanimljive i intrigantne povijesno-biografske sage Radon-čengićevske loze sa bosanskohercegovačkih prostora. Za očekivati je da će nove knjige na objektivan način rasvijetliti neke događaje iz bliske prošlosti koje nacionalni tribuni i ostrašćeni politički analfabeti tumače svako na svoj način i u interesu hordi kojima vjerom i ljudskom ograničenošću pripadaju. A sve to za dobro i na korist generacija koje dolaze.
Pisanje je poslanje koje to treba i može pružiti.
Sabahudin Hadžialić: KUTIJA ŽIVOTA, Raskršće svjetova, I dio, MOSTART, Zemun, 2013.
Sadašnjost bez prošlosti ne može.
Prošlost bez sadašnjosti ne bi imala smisla.
Tu, zagonetno-odgonetnu inverziju misli i riječi, godinama je razmatrao i razlagao književnik Sabahudin Hadžialić prije nego se prihvatio ozbiljnog i odgovornog posla pisanja trilogijskog romana pod naslovom Kutija života.
Teško je pronaći čovjeka koji se, barem jedanput za svoga zemnog bitisanja, nije zapitao: „Ko sam ja i odakle mi korijen porađa stablo što beskrajno teče, dok mu se zadnja grana na osuši i zadnji list ne otpadne. Ili dok ljudska vrsta ne ode tamo gdje je neće biti“. Zavidan je broj onih koji to pitanje postavljaju sebi i drugima, bez namjere da mu traže odgovor. Jer, taj odgovor znade samo mašta. I bitak koji upravlja životom.
Elem, pisac Sabahudin Hadžialić, u liku bosanskog insana Mehrida Čengića, svjestan ograničenja što ih povijest nudi, otvorio je kutiju u kojoj su pohranjene tajne njegovih predaka i sučelio ih sa zbiljom vlastitog življenja. Iz toga susreta minulog i znanog potekla je pripovijest koja nas je odvela do raskršća svjetova gdje se prepliću danas i negdanje, stvarno i fiktivno, znano i neznano, željno i neželjno. U tome okružju, koje se zemljopisno proteže od rijeke Save do Jadranskog mora i malo dalje dokle korak seže, odvijaju se paralelne životne priče ovovremenskoga zapisivača i njegovog dalekog pretka iz jedanaestoga stoljeća, raba Božjega Velikog Radona.
Poučna i uzbudljiva romansirana priča naslovljena sintagmom Raskršće svjetova, započinje autentičnim autorovim zapisom s puta po Hercegovini u Međugorsko-čitlučkom ambijentu gdje su se, sada već relativno daleke 1958. godine upoznali njegovi otac i majka; Fočak Ahmet i Mostarka Magbula. Njihove životne staze tu su se splele u jednu i odatle su, uzvodno Neretvom, potekle do Sarajeva gdje su svili gnijezdo i ostali do dana današnjeg. Tu, na pogled do izvora rijeke Bosne, rođen je pisac ove zagonetne priče čije ćemo nastavke pratiti u novima knjigama, koje će slijediti Raskršće svjetova.
Milenij ranije, njegov daleki predak Radon, vođen proroštvom vidilice Milijane, krenuo je iz rodnog mu sela Zlavasti u središnjoj Bosni, na put prema moru da otkrije tajne svoga postojanja. Na tome putu ispunjenom lijepim i nelijepim događajima odmotava se dio povijesnog klupka koje nas povezuje s Rimskim vremenima. U njima se život odvijao po zakonitostima borbe za opstanak koju su dobijali jaki i odvažni. A jedan od njih bio je rab Božji Radon od Zlavasti koji u Lumbardi, na otoku Korčuli pronalazi svoju Kutiju života. Ta je kutija, zapravo, Radonov kod čijom će se tajnom pisac baviti do kraja ove uzbudljive priče.
Prateći njezin trag od vremena otkrića do današnjih dana, Sabahudin Hadžialić alias Mehrid Čengić, u paralelnom kazivanju otkriva nam neke važne detalje iz svoga života koji se tiču zemlje Bosne i Hercegovine i eks Jugoslavije na razmeđi dvadesetoga i dvadesetprvog stoljeća. Tu se, kao na filmskoj traci nižu intimni piščevi doživljaji i važni društveni događaji koji su obilježili balkansko zemljopisno područje kao mjesto eksperimentalnog četrdesetogodišnjeg samoupravnog socijalizma, potom krvavog agresorskog i međunacionalnog odnosno građanskog rata, pljačkaškog liberalnog kapitalizma i tranzicije čiji zbiljni kraj ne mogu otkriti ni svi proroci ovoga svijeta. Tek neke detalje toga zagonetnog procesa slute umniji sudionici ovoga vremena čiji životi, osim rijetkih iznimaka, traju kraće od stotinu godina. A to je vrijeme odveć kratko za dugoročno prognoziranje sudbine ovoga svijeta.
Radon rab Božji svoj dio životne priče u Raskršćima svjetova završava Anno domini 1051. na ušću rijeke boje njegovih očiju koja se u kasnu jesen stopila s modrinom Jadranskog mora. Osamljan kao pusti otok, bez družice Katarine koju je usput upoznao. I bez Kutije života koja će se sedmoga dana, devetog mjeseca Anno domini 2035. pojaviti u živopisnoj Turskoj Antaliji kao plijen tročlane kriminalne balkanske družine. Na kraju toga dijela svog povijesnog putešestvija Kutija će, nakon uspješne policijske akcije, biti vraćena u Francusku potomcima grofa Fransoa i slijednicima Lože „Kutija života“.
Na ovom mjestu i u vremenu koje će tek doći, pisac dovršava prvi dio priče čiji nastavak s nestrpljenjem očekujemo u sljedećim knjigama. Za one koji su pročitali prvi dio romana Raskršća svjetova bit će to izazov kome, siguran sam, neće odoljeti. Ne samo zbog zanimljivosti štiva koga nam pisac prezentira, već i zbog očekivanog dešifriranja povijesnog koda koji nam treba dati odgovore na mnoga pitanja iz naše bliske i dalje prošlosti. A možda i budućnosti. Ako te odgovore i ne dobijemo u obliku kakvog očekujemo, moramo se zadovoljiti činjenicom da smo, čitajući stvarnu piščevu ispovijest i moguće isječke iz njegove i naše prošlosti i projecirane budućnosti, upoznali dio svijeta, podneblja i vremena koje nas se itekako tiče.
Književnik Sabahudin Hadžialić već je prvom knjigom pisanom osebujnim stilom i izričajem probudio maštu čitatelja, čiji će se krug zasigurno širiti objavom sljedećih nastavaka ove zanimljive i intrigantne povijesno-biografske sage Radon-čengićevske loze sa bosanskohercegovačkih prostora. Za očekivati je da će nove knjige na objektivan način rasvijetliti neke događaje iz bliske prošlosti koje nacionalni tribuni i ostrašćeni politički analfabeti tumače svako na svoj način i u interesu hordi kojima vjerom i ljudskom ograničenošću pripadaju. A sve to za dobro i na korist generacija koje dolaze.
Pisanje je poslanje koje to treba i može pružiti.
|
| ||||
.
Copyright © 2015 Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina