|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publishers and owners: Peter Tase and Sabahudin Hadžialić, Whitefish Bay, WI, United States of America MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
MARIJA FEKETE SULLIVAN, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina
Marija Fekete-Sullivan (Sarajevo, 1965) živi i piše u Sarajevu.
Njena prva zbirka priča za djecu Sirenin san (The Mermaid’s Dream) prvo je objavljena u Singapuru (1995) a potom i u Sarajevu (izdanje Lastavica, 2003). Naslovnu priču, bajku, autorica je potom učinila dostupnom na Internetu svoj djeci koja zele učiti engleski
http://Marija.F.Sullivan.googlepages.com/TheMermaidsDream.pdf , a nedavno je u Sarajevu objavljeno novo izdanje te slikovnice (Sarajevo Publishing), ovaj put sa ilustracijama i fotografijama iz 16 zemalja svijeta, od SAD do Japana.
Objavljene su joj i slikovnice 'Kaput za hrabre' (Sarajevo Publishing, 2008) i 'Džepni Uštipak' (Šahinpašić, Sarajevo/Zagreb 2009). Zbirka kratkih priča 'Slike iz novčanika' objavljena je 2008. u izdanju RABIC Sarajevo
Njena prva zbirka priča za djecu Sirenin san (The Mermaid’s Dream) prvo je objavljena u Singapuru (1995) a potom i u Sarajevu (izdanje Lastavica, 2003). Naslovnu priču, bajku, autorica je potom učinila dostupnom na Internetu svoj djeci koja zele učiti engleski
http://Marija.F.Sullivan.googlepages.com/TheMermaidsDream.pdf , a nedavno je u Sarajevu objavljeno novo izdanje te slikovnice (Sarajevo Publishing), ovaj put sa ilustracijama i fotografijama iz 16 zemalja svijeta, od SAD do Japana.
Objavljene su joj i slikovnice 'Kaput za hrabre' (Sarajevo Publishing, 2008) i 'Džepni Uštipak' (Šahinpašić, Sarajevo/Zagreb 2009). Zbirka kratkih priča 'Slike iz novčanika' objavljena je 2008. u izdanju RABIC Sarajevo
Januar / Siječanj 2014.g.
Roman "Sarajevski zidovi sudbine" autorice DIOGEN pro kultura magazina, književnice Marije Fekete Sullivan za koji su književni osvrt uradili gl. i odg. urednik DIOGEN pro kultura magazina, književnik Sabahudin Hadžialić i književnik Admiral Mahić
Izdavač RABIC, Sarajevo, ISBN 978-9958-33-075-9
|
|
|
|
|
LJUBAVNA VIZIJA
..Sve se na svijetu dešava zbog ljubavi i zbog nedostatka ljubavi...Marija Fekete Sullivan je autorica ljubavi, prije svega. Riječi koja, uobličena u pričama koje slijede, može na početku izroditi pitanja usmjerena molitvenoj sreći. Kako? Maštovitost njenog izražaja, isprepletena iskustvenošću lirskih odsjaja, od početka do kraja i jeste - Ljubav. Data, primljena, uzvraćena ili ne. Ali, ljubav. Riječ koja ostavlja otisak kako i sama, kroz riječi svoga životnog partnera, i veli...A šta je ovo ovdje? - podigao je majicu i dotakao lijevu stranu svojih maljavih grudi... Originalnost njenih književnih iskaza nije samo u višeslojnosti ukrštenih sadržaja unutari samih storija, ali i između različitih priča, već i zbog nenametljive, ali itekako vidljive, sveobuhvatne kritike ljudske, ratom kreirane, mržnji usmjerene - stvarnosti. Koju sama autorica maštom, ali sopstvenim iskustvom, nadograđuje, odnosno briše istovremeno stvarajući nove slojeve neprobojnog, elitističkog, realiteta. Kojem svi moramo, ali i trebamo pripadati. Zbog čega? Jer je i sama znala da će, rastući u društvu „gradske raje“, sve to jednog dana stati. I da će se ljudi morati pogledati u oči i upitati: Zašto? Njen odgovor je izmaštani oblik ljudskog života zajedništvom omeđen, kojem stremi. A uvjeren sam i živi. Uz iskreno i inspirativno poštovanje svih različitosti mnogostrukosti etnosa na prostoru u kojem stvara. I upravo zbog toga za nju su te različitosti prednosti unutar kreacije stvaranja, a ne mane. Tu je i veličina njene spisateljske vizije. Čak i ljubavne. Iznad svega. Riječ urednika Mr. sc. Sabahudin Hadžialić gl. i odg. urednik |
LOVE VISION
Everything in the world happens because of love and lack of love ... Maria Fekete Sullivan is the author of love, first and foremost. Of the word which, formulated in the stories that follow, can degenerate, at the beginning, of questions, focused towards prayer happiness. How? Imagination of her expression, intertwined of the experience of lyrical reflections from beginning to end and is - Love. Given, received, reciprocated or not. But love. A word that leaves the impression that even herself, through the words of her life partner, says ... "What is this here? - Raised the shirt and touched the left side of his hairy chest...The originality of her literary expressions is not only in content multilayer of cross bed contents within stories themselves, and also between different stories, but also because of the understated, but very visible, comprehensive critique of the human, created by the war, hate-oriented, reality. Which, the author herself, based on her own experience, upgrades, and in other words erases, but at the same time creating new layers of bulletproof, elitist, reality. Which we all must, and need to belong. Why? Because she herself knew that, rising in society called "the city crew," all of that one day will stop. And people will have to look into the each one eyes and ask: Why? Her response is imaginative form of human life fellowship that is bounded, towards which she aspires. But, in the same time I am convinced, she lives through. With honest and inspiring respect for the diversity of ethnic groups in the area in which she writes. Precisely because of those are the advantages for her, of diversity in the creation of creation, not a blemish. There is also the size of her vision of writing. Even love. Above all. Editor’s word Mr. sc. Sabahudin Hadzialic Editor in chief |
The Mermaid's Dream, International
GDJE TI ŽIVIŠ
Dvije bambusove grančice smjestila sam na uzglavlje bračnog kreveta. Jedna je prilično odrvenjela u prozirnoj vazi s vodom, mada i sad obilato daje listove i izdanke. Druga je i dalje boemski razbarušena. Obje prebrzo rastu, bez obzira na to što ih rasađujemo po cijelom stanu i poklanjamo svakom tko naiđe. Kad smo se vratili s godišnjeg odmora, grčevito su protegle žilice i žedno korijenje prema nedostižnoj tečnosti na dnu vaze, hraneći se nevidljivim kapljicama.
Zarazan je taj ludi optimizam! Njihove tanke grane bi te, čini se, mogle zagrliti da su dovoljno duge. Jako volim razgranatost. Zato kroz prozor rado gledam krošnju nekog visokog stabla. Ovdje, u Sarajevu, uz nas je stari hrast.
Ljeti, u Brelima, imam ’svoje’ stablo. Mediteranski bor. Vjetar ga godinama svijao na plaži, pa mu se jedna grana oslonila na tlo, da se tako odmori, primiri, e da bi na kraju pustila i korijenje. Najdraže mi je da ispod tog stabla-ponornice ležim na sitnom šljunku, s nogama odignutim od zemlje i oslonjenim na njegove drvene, izbrazdane, pore, osjećajući kako se sve giba pod tabanima, od zemlje prema zemlji.
Iole dobar stolar složit će se dadrveće diše čak i kad ga posjeku i pretvore u hrastov parket, borov ormar ili vrata od javora. Kao čeljade buja na toplini, a koči se i smanjuje od zime. Zato mi se čini da je orahova polica (s nogama od brijestovog drveta) u našoj trpezariji idealno naručje vinskim bocama. Obojila sam je u svijetlo zeleno, i poredala minijaturne saksije sa cvijećem po njoj. Pošto od rata naovamo nemam baštu, goste pozivam u taj naš bonsai vrt.
Vinske boce se ne vide, do njih se dolazi otvaranjem bučnih vratanaca. Škripe ili cvrkuću pri otvaranju, ovisno o raspoloženju i gostima. Sve ostalo se nudi pogledu. Jabuke, limun, mrkve, paprike... dio su hranjive ikebane na daskama od punog drveta, sve dok ne uđu u jelovnik. Sutradan je nova konstelacija voća i povrća. Možda i vina. Naravno, tu je i svježe cvijeće, najčešće ruže svih boja, ali i neizbježne grane bambusa.
Samo im dajte dovoljno vode, i bambusice će listati do iznemoglosti. Naravno, ovdje ih nije bilo u ono vrijeme bez vode i stabala. U vrijeme nepokretnih liftova i otključanih vrata, kad su u neboderu komšije pušile čaj, u nedostatku cigareta.
’Gdje ti živiš?’ upitao me prijatelj, pjesnik, kad sam njemu i njegovima tih dana donijela buket poljskog cvijeća. ’Cvijeće! Apsurd močvarnih vremena’, zaključio je i ubrzo zbrisao u neku drugu vegetaciju.
Ipak, na gradskim pijacama se ’92. i ’93. činilo da ljudi pretjerano prodaju i kupuju cvijeće. Čak i ono zapušteno, livadsko, gradsko. I sama bih kupovala. Kad već nisam mogla da uzgajam, željela sam da ljudima oko sebe priuštim nešto lisnato, živo. Neka me upamte bar po tome ako... Uostalom, i moja prva susjeda se zvala Cveta.
E, nezgodno ime za to doba! Posebno što se rimovalo sa deminutivom pežorativa za pripadnike njenog naroda, kako bi kulturno rek’o moj suprug Benjo, lingvist. Ni on ni ja nismo vjerovali da je Cveta takva. Štaviše, često sam kod nje dolazila da kuvam rižu.
Sjedinila nas je neizlječiva bol, kao i olakšanje, što su nas djeca, nakon godinu dana rata, ostavila i otišla u Ameriku.
- Šta li radi moj Jasmin? -pokazivala sam Cveti stare sinovljeve slike. Blijedo lice, uvijek pomalo zamišljeno, brižno, sa dubokom borom na čelu. Onom mojom. Tamna, tatina kosa...
– Toliko liči na Benju i mene, ali je nekako sav svoj ...presamostalan!
Cveta se smiješila, neumorno ložeći peć na drva. Njen muž Mahir je, kao i uvijek, čitao novine i knjige na sećiji, nakon čega bi ih često ubacivao u peć, da razgori vatru. Prestar za vojsku, ustajao bi samo kad je trebalo otići do kupatila ili po drva. Za razliku od nas, znao se snaći za drva. Ni s kim nije zborio iako mu je kuća tih dana bila puna svijeta. Dolazili su mnogi iz naše zgrade, pa i oni koji su Cveti nadijevali nadimke. Poput mene kuvali su rižu, čaj, kavu, ili sušili kosu poslije pranja.
Sve dok se, nakon zaglušujućeg praska stakala i dva tupa udarca u noseći zid, veći dio Cvetinog privremenog stana nije pretvorio u krhotine i pepeo.
Slagala je veš u spavaćoj sobi kad je čula podmukao, težak, udarac u zid trpezarije i vrisnula:
- Mahireee! Izlazi!
Prikovan strahom za sećiju, Mahir bi tako zauvijek nastavio da piskavi ženin glas nije osjetio u donjem dijelu želuca. Izletio je u hodnik, ne dočekavši treću granatu koja je razorila sve osim peći.
Nije prošlo petnaest minuta, a ljudi su nagrnuli da vide. I ja s njima, dakako. Jedna, dvije, tri granate. Znalo se odranije, poslije treće više neće... Valjda!
Izmiješani glasovi, žamor: Je li tenkovska ili ona iz haubice? Odakle je poslata i je li naručena? Da nije Cveta sama...? Ma, ne...zašto bi sebe...
Jedna djevojčica je primijetila:
- Dobro je da nisu uništili peć. Ne bismo imali na čemu da kuhamo.
Predsjednik Kućnog savjeta Zgrade, koji je na humanitarnoj hrani uspio sačuvati gojaznost, zaključio je:
- Vala, sadaka te spasila, Cvijeto! To što ste ti i Mahir sa svima dijelili peć.
- Baš vas briga, ovo ionako nije vaš stan - pokušavao je netko utješiti nesretnike koji su stigli sa opustošene Grbavice. Peć na drva su kupili na pijaci. To im je bio sav imetak.
Cveta je jezikom oblizivala suze dok su Mahira uvodili u kola hitne pomoći. Nije izgledao povrijeđen, ali se stalno držao za glavu.
- Evo nama drva za loženje - uzviknu neka ambrozija od čovjeka, posmatrajući potpuno izvaljeni prozorski okvir. - Samo, ovaj stan više se ne može ugrijati.
Olabavljena daska sa raspuknutog ormara stropoštala se na pod, kraj Cvetinih nogu, a da ona nije ni trepnula. Zurila je u prazninu, preostalu od prozora, i nebo pretvoreno u ogromne beonjače, bez zjenica.
- Majko mila, gdje ja živim!? - prošaputala je. Grmljavina je nadjačala minuli pljusak granata. - Taman se riješimo jednog, eto ti drugog. Sjaši Ratko, uzjaši sveti Ilija!
Zagrlila sam je. Njena široka, naizgled jaka ramena, drhtala su. Ne znam da li od straha ili bijesa.
Poslije smo saznali da je Mahir u trenutku granatiranja učio molitve iz Kur’ana, a da je na klinici zaplesao polugol, saznavši da je ostao nepovrijeđen. Slavko sa trećeg kata ušao je, prije razaranja, s loncem, punim vode, stavio ga na susjedovu peć, a onda izišao da donese zaboravljenu sol i rezance. Naravno, juhu nije pojeo, ali je od tada i on, dugogodišnji član SK, počeo da ide u crkvu ne bi li naučio koju molitvu. ’Moj dug prema Bogu,’ ponavljao je. ’Moj dug... moj...’
Donekle ga razumijem. Kad zapuca, teško je ostati ateist. A još težeshvatiti božanski dobro. I lijepo. Ja više ne mogu reći da bilo što shvatam, ali moj posao zahtijeva da svakodnevno proizvodim ljepotu. Tek nedavno sam se ponovo usudila. Kao stručnjak za hortikulturu, u tuđim baštama uzgajam trajnice, dekorativno grmlje i stabla, pravim cvjetne aranžmane... Bilje zalijevam ostacima čaja, da bolje raste. Neki su se isprva smijali mojim inžinjerskim rukama, stalno umetnutim u zemlju, a sad ti isti traže da im, hokus-pokus, stvorim Tudorovu baštu u avliji gdje su gotovo sve posjekli. Takvima obično kažem: nema, gospodo, instant raja ni u Babilonskim vrtovima, ni u Alhambri. Nego izvol’te, svaki dan otkinite uveli list, zimi oprašite svoje jabuke, kruške, dunje, zalijevajte svoje fikuse i gladiole i vidjet ćete, čim nogom u avliju, kako se grane nadimaju od zadovoljstva, a latice i listovi okreću prema vama.
Neki dan me čvrsta ruka potapšala po ramenu. Cveta! Izljubismo se. Četiri puta zaredom, zbog šmekera (da ne bude ni po njenom, ni po mom, ha!). Pita me:
- Gde si? Gde sad živiš?
Nabrojala sam dosadašnja, mondenska odredišta, gdje sam posjećivala sina, i dodala:
- Sad sam ovdje.
- Ej, iz tuđe ljepote u svoj jad! Neka, važno je da je tvoj! - zaključila je. I dalje je bila ’lepa i debela’ kako je sebe opisivala. Prava begonija! Pored nje sparušena hodajuća breza, njen Mahir.
Pozvala sam ih na kavu u našem izbjegličkom stanu. Pili su ness, sa mlijekom, u mojoj rascvjetaloj bonsai bašti, prepunoj portabl stabala u saksijama od terakote, i raskošnih žutihcvjetova drage afelandre (čuste ljepotice iz obitelji kaktusa). Prozračni ljiljani i sada vrijedno upijaju negativna zračenja gdje god je kakva sprava na utičnicu. Ruže, ruže, umiljavaju se, uzdišu.
Kad je ispušila pola kutije, diveći se cvjetnom obilju, uzvrpoljila se Cveta. Možda bi pojela nešto? I ne čekam odgovor, nego uključujem onu malu, plastičnu, spravu za kokice.
Gledali su Cveta i Mahir u kukuruzna zrna, u vrtlogu struje, ples žutih pilića što se pretvaraju u paperjaste koke. Bijeli behar! Tog dana sam konačno vidjela kako izgleda potpuna sreća. To su bila nedužna, radosna, lica Cvete i Mahira dok su se kokice vrckale, plesale, i upadale im u staklene zdjele!
Razmišljala sam što da im poklonim kad krenu kući. Neki rascvjetali kaktus? K’o da gledam, previše bi ga zalijevali. A to ne ide. Kaktus ne traži obilje vode i zemlju crnicu, nego tvrde prepreke, izazov. Il’ da im darujem bambusovu grančicu, svi su ovih dana poludjeli za njom?! Žilava k’o sam život, raste u svakoj posudi. Ma, pusti....
Ono što njima po svoj prilici treba, ono što svi volimo, to je najobičniji proizvođač
sreće. Rekla bih, aparat kokičar je prava stvar.
ČUDAN PAR
Kad je umro, otac me je silno uvrijedio. U njegovom novčaniku nisam našao ni sliku svoje majke, ni sliku svoje dvije sestre, ni sliku njegove majke, oca... Bila je tu samo slika njegovog psa Gare. Kao što mu i samo ime kazuje, Garo je imao tamnu dlaku. Ništa posebno, najobičniji džukac, ako mene pitate.
Otac ga je nabavio pod stare dane, pred sami rat, da sa njim šeta po parku. Zbog Gare sam dolazio ocu rjeđe nego ranije. Nekad sam ga posjećivao i petkom i subotom. Poslije sam se vadio na udaljenost, živimo u suprotnim dijelovima grada. Dođem samo subotom. U ratu ga nisam mogao ni gledati, mislim Garu. Dođem kod oca, umoran iz rova, donesem mu konzervu mesa koju sam ugrabio iz humanitarne pomoći. Otac je otvori i podijeli na tri dijela, za mene, sebe i Garu. To sam doživljavao kao zločin protiv čovječnosti. Protiv čovječanstva! Pomišljao sam: ako sutra umrem, umrijet ću gladan, i znam koga ću kriviti za to.
Ali, ništa nisam govorio. Bojao sam se, ukoliko dođe do konačnog odabira, između mene i Gare, da ću izvući deblji kraj. Jedino sam davao oduška pišući o tome sestrama. One su, srećom, izbjegle u Škotsku. Tamo se, priča moja mlađa sestra Katarina - sad je promijenila ime u Cate - ljudi mnogo brinu o životinjama. U tom malom, živopisnom mjestu Dunoonu. To je, kaže, mjesto sa najljepšim riječnim ušćem na svijetu. Naš tata bi tamo uživao. Najbolje je krajem osmog mjeseca, kad je more najtoplije. Vlasnici pasa vode svoje ljubimce na kupanje. Oni sami se ne kupaju jer je temperatura mora daleko od prihvatljive, čak i za nožne prste. Ali za kućne ljubimce to je pravi raj. Malo trčanja po šljunkovitoj plaži. Malo brćkanja u vodi. Onda jurnjava za bačenom granom. Oh, kako šarmantno ti četveronošci tresu dlakom i kapljicama vode. Jeste, dođe vrijeme i za malo kakanja po šljunku. Stvarno, nema mnogo onih koji poštuju upozorenje na kamenom zidu: Bez životinjskog izmeta! Molim te, hajde ti spriječi psa ako možeš! Bolje bi im odgovarao natpis: počistite iza sebe! Tako je moja Cate nadugo vezla o tome kako bi trebalo educirati ljude, a ne cuke, u vezi sa ispuštenim fekalijama na plaži. Moja pisma su, obično, bila vrlo kratka, i svodila su se na to sa smo živi, da su neki od poznanika ranjeni, neki izbjegli, i da nam šalje pomoć kako god zna i umije. Ona je to redovito i činila. Čak je jednom poslala i konzerve za pse. Nadao sam se da će tata ovaj put podijeliti Garinu miomirisnu konzervu na tri dijela. Kao što dijeli naše sa njim. Ali, ne. Pseto je u nevjerici, sa krivicom u očima, pojelo cijelu konzervu, a onda pokunjeno otišlo da spava. Mislim da mu je bila muka od svega.
Nagovarao sam oca da ode, konvojem, iz opkoljenog grada, kod sestre. Smjesta me upitao: 'A Garo, što ću s njim?' Dobro je znao da bi Garu izbacili van, ako bi ga pokušao prošvercovati. Ispočetka sam sanjario o tome kako Garo izlazi da, recimo, obavi nuždu i kako ga onaj s brda profijuče snajperom. Dovoljan je bio i mali geler da nestane ružnog, repatog stvora. Pojela maca mrkog cuku! No, odmah bih pomislio na tatu. Nesretnik, presvisnuo bi! Uostalom, postalo mi je žao i tog dlakavog stvorenja. Gledam ga kako kopni. U očima mu isti, tužan, izraz kao u oca. Izraz koji kao da govori: što se tu može, pseća vremena!
Zaista! Jednom me je, noću, kad sam se vraćao s fronta, zasreo veliki, crni, pas. Potrčao je prema meni, lajući bez prestanka. Prepao sam se, ali strah mi nije bio veći od bijesa. Još mi je samo on falio poslije svega! Tek što sam odveo najboljeg prijatelja u bolnicu. Ruka mu je visila. Bilo je pitanje hoće li mu je doktori ikad skrpiti. Stao sam psovati psa toliko glasno da se stvor okrenuo i otišao. Čovjek je nekad najgori pas!
Evo, sačuvao sam jednu novinsku vijest s početka rata, jer mi se učinila nevjerojatna. Riječ je o ljudima i životinjama:
Sarajevo, 4.studenog/novembra 1992. (BH press) – Posljednja životinja iz sarajevskog zoološkog vrta, jedan smeđi medvjed, umrla je od gladi. Tako je ovo, nekad omiljeno mjesto sarajevske djece već od ranije ispunjeno leševima lavova, tigrova, leoparda, vukova i orlova, ostalo bez svojih stanovnika. U Pionirskoj dolini se još povremeno mogu vidjeti samo paunovi u šetnji i poniji dok pasu travu. Za životinje sarajevskog zoološkog vrta okupacija se na taj način završila.
Sjećam se da sam plakao kad sam to čitao. Sad mislim da nisam ronio suze zbog pernatih i dlakavih kreatura. Nego zbog nevjerice da je nekom stalo do zoološkog vrta. U to vrijeme! Jao, jadni medo! Jao, jadni paun! Doduše, u onom tamo, slobodnijem svijetu, možda je ta vijest privukla više pažnje nego činjenica da je ovdje bio rat i da su u Sarajevu svakog dana ginule desetine građana. Srušene kompletne zgrade, ispražnjene cijele ulice.
Mislim da sam na neki način i sam doprinio smrti tog smeđeg medvjeda. Jedna komšinica, mlada i nadobudna novinarka, mi je tih dana spomenula: Zamisli, u Sarajevo treba da stigne konvoj za spasavanje smeđeg medvjeda u našem zoološkom vrtu! Razne međunarodne organizacije za zaštitu životinja su se digle i odlučile da to ne može tako, nije medo kriv što smo mi idioti i jedni druge uništavamo. Rekao sam joj da upita na tim svojim press konferencijama, hoće li medi biti obezbijeđena oružana pratnja. I što ako netko udari po medi! Ne znam je li upitala one tamo, na konferenciji, ali kasnije nije više spominjala konvoje za spasavanje mede. I tako, bojim se da je medo otišao u vječna lovišta, a meni možda i na dušu.
Ne smijem dozvoliti da se to ponovi s Garom. Bez obzira na to što mi nije posebno drag. Moram reći da sam razvio poštovanje prema njemu što je rat preživio s nama, a da nikad nije ništa tražio za sebe. Bio je zadovoljan svim što mu se da. Skroman je bio, a ne kao sad. Skače, traži kocku šećera k'o god da se pojavi na vratima. Čak i od mene, mada osjeća da mi nije prirastao za srce. Doduše, sad mi se već nekako uvukao pod kožu. .
Ne znam što me toliko pogodilo kad sam otvorio očev novčanik, odakle su u mene zurile Garine oči. Znao sam da se tata brinuo što će biti sa Garom kad on umre. A znalo se da će umrijeti. Imao je već dva srčana udara, i predosjećao je da mu od trećeg nema spasa. U oporuci je kazao da meni, kao prvorođenom sinu, ostavlja sve. Sve? Istina, dvosobni stan u novogradnji nije za odbaciti. Dakle, ostavio mi je sve pod uvjetom da brinem o Gari. Nije mi, dakle, pružio šansu ni nakon smrti. Nije mi dao priliku da pokažem koliko mi je do njega bilo stalo, koliko sam se trudio da mu udovoljim. Za njegovu ljubav, naravno, prihvatio bih psa. Makar je to prava mrcina, olinjali, ofucani ker. A što bi me koštalo, još nemam ni žene, ni kučeta, ni mačeta.
Garo i ja postali smo čudan par. Ujutro i navečer vodim ga u piš-šetnju, a kad se vratim s posla, jedemo zajedno i gledamo jedan u drugog strijepeći. U njemu vidim poznat izraz lica. Suzdržan je, šutljiv i dalek kao moj otac.
PUTOVANJE U BOL
Dva galeba kružila su, iznad palube, pozirajući našim foto-aparatima. Izazivali su nas, slijetali čak na ogradu, kicoški razgledajući unaokolo. Potom bi se opet vinuli malo dalje od nadohvat ruke, i nestajali.
Na dan kada punim trinaest godina braka, sve mi je važno. Bitno mi je da netremice zurim u besprijekornu bjelinu raširenih galebovih krila, i tako ignoriram tipa u crnoj majici sa crvenim natpisom ‘Kill me’. Zašto on snima galebove, da mi je znati. Možda u nadi da će se odozgo naglo stuštiti i iskljuvati ga do bola?
Pretpostavljajući da smo par jer se držimo za ruke, potencijalni desperados je prstom pokazao foto-aparat što je visio o suprugovom pojasu.
- Hoćete da Vas uslikam? – ljubazno je upitao.
- Može, baš Vam hvala - smijali smo se glasno, jer nas je zabavljao neobični gest nestajućegčovjeka spremnog da ode pod zemlju, ili potone u moru, iz tko zna kakvih razloga, ubrzo nakon što nas uslika zagrljene.
- A sad, želite li da Vas za uzvrat ubijemo? – našalih se.
- Ha, ha, mislite zbog ove majice? To mi je vjerenica poklonila. Godinama je govorila da će me napustiti, jer je svaki dan pomalo ubijam svojom dosadnom pričom. Ma, znate, ono, posao, nogomet, i te stvari. Nisam Vam ja nešto načitan. Onda sam se jednog jutra probudio bez nje. Otišla je, ali se poslije sedam dana vratila i poklonila mi ovu majicu.
Mnoge stvari su mi nejasne kad je riječ o umiranju. Najčešće izbjegavam misliti o tome. Ali znam da ljudi pred kraj života žele po svaku cijenu ostaviti neki trag iza sebe. Makar to bila fotografija. Ili, recimo, klupa pokraj mora, gdje će se buduće generacije tinejdžera zdušno žvaliti. Ipak, ne razumijem da živ čovjek može postaviti uličnu klupu i na njoj metalnu pločicu sa svojim imenom, i čak brojem telefona. Definitivan dokaz da još diše. Ili je usamljenik, ili genije samoreklame. Tko zna koliko je turista, poput mene, okrenulo njegov broj da udovolji znatiželji. Meni se nitko nije javio. I to je dobro. Ovako će zauvijek ostati sa mnom, to ime, taj život sa dva moguća svršetka.
Na brodskoj klupici, lijevo od mene, je mlađi, tamnokosi, čovjek, ošišan na jedinicu. S njim su mali dječak i dvije slične žene. Svaka s bebom u naručju. Nešto nije u redu s tim čovjekom, budući da mu na majici piše ‘I’m alright’. Po govoru, rekla bih da je… ma, ne znam, nebitno... Znam samo da razumijem njegov jezik. Ali bijela majica mu govori engleski. Inače bi nekoliko milijardi ljudi manje saznalo s njegovog crnog natpisa kako je on sasvim ‘uredu’. Žena koju grli je izrazito vitka, lica sparušenog od sunca, s nabijenim kačketom i ogromnim, zatamnjenim naočalama po posljednjoj modi. Kosu boje pijeska je uredno povezala u rep. Vrlo tiho razgovara sa drugom ženom raspuštene kose, najvjerojatnije sestrom.
- Tata, morski pas! - uzviknuo je iznenada dječak.
- Nije, sine! - javio se gospodin uredu. - Ovdje nema ajkula. Ali jednog dana, kad odrasteš, i kreneš dalekim morima, možda ćeš se naći licem u lice sa morskim psom veeeeelikih, oštrih zuba.
- Neee! - mališan je pisnuo. Žene su ga ukočeno posmatrale.
Ispravni gospodin se nasmiješio, osjetio je da se sve sunčane naočale s naše strane palube okreću prema njemu. Prijalo mu je.
- Samo da znaš, u slučaju da morski pas krene prema tebi, nemoj bježati, jer pobjeći ne možeš. Zato pođi prema njemu. Tako ćeš ga zbuniti i on će se, možda, okrenuti i otići.
- Ali, tata, ja se već sada bojim - dječak je ciknuo.
Otac ga je pomilovao po glavi.
- Boj se, sine, ali nemoj bježati, nego udri morskog psa po njušci.
- Ja bih njega ovako! - mališan je skakutao pokraj nas, boksajući se sa zamišljenom morskom nemani.
Brod je mjesto gdje se sve vidi, svaka privatnost gubi smisao. U želji da skratim nametljiv prizor, podigoh čašu crnog vina, koju nam je kapetan svima dodijelio, uz obavezne srdele. Tražila sam pogledom nekog, bilo koga, kome ću nazdraviti. Moj suprug je pijuckao mineralnu vodu, blaženo zagledan u smirenu bjelkastu pučinu. Za našim stolom, preko puta, sjedila je sredovječna brineta, Italijanka, zanosnih plavih očiju, sa iznimno dugim trepavicama, Nije vidjela moju podignutu čašu jer je čitala neki modni magazin. Njen preplanuli, znatno stariji suprug je, krajičkom oka, možda primijetio, ali je sramežljivo skrenuo pogled.
Nažuljalo me u oku. Dosadne leće! Italijan mi je diskretno pružio svoju papirnatu maramicu. Nasmiješih se, zahvalno. Italijanka je zagrlila svog pažljivog supruga.
Brodska sirena najavila je pristajanje.
Evo nas, stigli smo u Bol na Braču. Bol! Trinaest godina braka! Zašto i ja ne bih smjela biti malčice praznovjerna u vezi s brojem 13 kada su sve velike civilizacije to sebi dopuštale? Trinaest godina! Da li sasvim sretnih?! Ako i jesu, možda će se baš danas desiti ono što je dugo odgađano. Krah! Uzrokovan ničim.
Mi nemamo problema. On nikada ne povisuje ton. Ali ništa i ne objašnjava. A na sva moja važna pitanja odgovara šaljivim dosjetkama. Tome se u društvu svi smiju, pa sam i ja tu reakciju prihvatila kao najpoželjniju. Veći dio mjeseca je ionako na putu, moj muž je moj najčešći gost. A goste treba lijepo paziti da ne odu prije vremena.
- Što li sad radi naša Ruža? - upitao je suprug. Ruža je naša crno-bijela maca, bez pedigrea, ali sa divnim smislom za molećivo gledanje i predenje bez granica. Ostavili smo je u onaj hotel za domaće životinje, u Zagrebu, koji valjda košta isto koliko i naš, na Braču. Vjerujem da Ruža sada zadovoljno prede, u društvu svojih drugara, sva namirisana, gricka one svoje mačje grisinije pred televizorom.
- Tko zna? - slegla sam ramenima. Ruža mi je draga, ali ne mogu sa sigurnošću reći da mi ovog trena nedostaje. Radije bih da imam jednu Ružu koja nije mačka, nego je najbitniji dio njega i mene. Lijepa na tatu, pametna na mamu, ili tako nekako, ha! Osjećam iznenadnu bol u predjelu srca. Samo mi je još to trebalo! Kažu, kakva ljubav, takvo srce! Očigledno, još nije vrijeme?! Ili možda ja nisam dobra za ovo njegovo vrijeme? Pa ako do sada to nije razlučio, neće nikada! Ako do sada još nije poželio dijete! Znam da smo na početku bili ludo sretni. Radovali smo se svakoj sitnici, svakom novom komadu namještaja... Ali nijedna sreća nije vječna. I kraj dođe najčešće kad se datum zavjerenički približi broju 13. Doduše, nije mi se još ništa posebno loše dogodilo trinaestoga u mjesecu. E, sve do jednom! A to jednom može biti i danas.
Stižemo u onaj luksuzni hotel gdje će nas od jutra do mraka tetošiti za grdne pare. Plivanje u bazenu, masaža, teretana uz nadzor ličnog instruktora, kozmetički tretmani, pedikir, manikir, pa opet plivanje… Teško da ćemo se dragi i ja vidjeti do večere…
Moj maser pita:
- Nježno ili snažno?
Tražim isključivu masažu leđa. Možda i glave, vidjet ćemo. Radije bih nježniju. Momak ima blage ruke. Neobavezno ćaska. Saznajem da je tek diplomirao, da su on i njegova maca ovdje privremeno.
- Pa kako vam se maca zove? - pitam da prekratim vrijeme.
Mačak je, veli, prigušujući svjetlo i paleći aromatične svijeće. A svaki mačak koga on zna zove se Cicko, pa tako i njegov.
- A Vi, kako se zovete? - pitam, reda radi. Čini mi se da će reći ‘Micko, naravno’. No Saša mu je ime. Sigurna sam da ne pije pivo i ne ide na utakmice, I čarape mu nikad ne vonjaju na fudbalsku loptu, kao mom mužu. Njegove sigurno mirišu na borovinu ili jasminov cvijet.
Sad se koncentrira na moj vrat, nekako previše nježno. Kao da miluje. Što ako me odjednom poljubi? Smeđokosi, zgodni fizioterapeut, tek završio fakultet, namirisan aromatičnim uljima, nema sumnje da bi mi to prijalo. Desetak godina je mlađi od mene! Jedan nedužni, instinktivni poljubac? U vrat? Mm, lijepo bi bilo! No što ako se bude drznuo za malo više? I ako bih ja to isto poželjela? Iznenadila sam se. Ovo je prvi put da zamišljam drugog muškarca poslije trinaest godina. Sašina ruka u mojoj mašti prelazi preko svih bitnih dijelova tijela moje ženstvenosti. Bez naročitog učinka. Više mi godi masaža. Zamišljam potom kako ljubi osjetljive čakre moga vrata, s leđa, kako se ja stresam od miline, a potom se okrećem prema njemu, usta poluotvorenih za poljubac. Ljubi me, a ja u ustima osjećam dlaku. Vadim crno-bijelu, mačju dlaku i razgledam je u čudu. Podižem oči prema svom ljubavniku. A kad tamo: nikakve sličnosti sa smeđokosim, kovrčavim, Sašom. Ovaj je crne, oštre, kose, kao u četke. Moj muž!!! Nisam ga u stanju prevariti čak ni u mašti! Žalosno!
- Opustite se - čujem Sašin bariton. Koncentrirajte se na zvuke valova – kaže, obrađujući svojim prodornim prstima podnožje mojih leđa.
Slušam zvuke valova s kazetofona, i pitam:
- A što ako je val iznimno velik i krene da me potopi?
Primjećujem sada njegova koljena ispred sebe i osjećam ruke na svom tjemenu. Rado ću Sašu preporučiti kolegicama s posla. Specijalista je za masiranje glave, a to se danas mnogo traži!
- Vi sigurno ne znate, ali ja sam lani sudjelovao u plivačkom maratonu!
- Stvarno?
- Da, i to je nešto najljepše što mi se dogodilo. Zato bih dosta dobro mogao odgovoriti na Vaše pitanje.Veliki valovi su kao morski psi, Od njih ne vrijedi bježati. Ali nemojte ni ići prema njima. Ni licem, ni leđima. Plivajte u stranu, pustite da vas valovi sami uzdižu. Najtočnije bi bilo reći, plivajte između valova - zaključio je, dodajući mi na kraju snježnobijeli ogrtač, brižno, kao da je sam ja petogodišnjakinja, a on čiko koji treba da se pobrine da mi je frotirni pojas dobro utegnut kad budem odlazila.
Na šetalištu u Bolu pogled mi je kasnije privukao sjedokosi, čvrsto građen šezdesetogodišnjak, vjerojatno mornar, u farmericama, obnaženog torza. Pokraj njega je bila vremešna, njegovana, crnka, te njena mlađa verzija, i kćerkin podmladak. Uz njih je trčkarao bernardinac. Svi su bili istetovirani na njegovom poprsju. Čak i pas! Tko zna koliko su mora preplovili tako, svi zajedno!
- Gledaj! - bocnula sam laktom svoju bračnu polovicu.
- Svašta - nasmijao se, prigušeno, odmahujući rukom. I ja sam se smiješila, a onda nisam mogla izdržati da ne dodam:
- Blago njima!
- Što? Hoćeš li da i ja istetoviram tvoju sliku? - upitao me je.
- Hajde! - zadirkivala sam ga.
- A što je ovo ovdje? - podigao je majicu i dotaknuo lijevu stranu svojih maljavih grudi.
Zagledala sam se u poznatu mušku sisu, sa dva mala bena pokraj bradavice.
- Ne razumijem - rekoh.
- Vidim da ne razumiješ - uzvratio je, šaljivo prijeteći mi prstom.
MALO JE DANAS TAKVIH
Zvono. Kratko, sramežljivo. Odmah! Ideeem! Reći ću im kako jeste, da su žena i djeca na pijaci. Sigurno njih traže. Ovako rano! Zar to ima smisla, zvoniti u nedjelju ujutro, prije prve jutarnje kave? Ili odnedavno čaja, uh... evo, opet sam počeo osjećati lijevi bubreg.Kroz virilicu na vratima sam ugledao zajapureno susjedovo lice. Ccc, čvaknuti Miško! Miško, Pliško! Tako ga djeca iz susjedstva zovu jer stalno nosi košuljice od sitnog somota, nalik na pliš. Lice mu okruglo, suviše mekano, čak i kad je neobrijano, za njegovih pedeset i nešto.
Tih. Učtiv prema ukućanima naše stare stambene zgrade u centru grada. Ali nitko mu ne dolazi. Tko zna što on krije! Liči mi na kockara: sredovječan, u svemu neprimjetan, pritajen. Sivkast i malko blijed u licu. Povremeno mu se u očima cakli zaneseni smiješak. Mora da nekad i dobija u igrama na sreću! Ili puno pije! Bit će da je to. Ne znam zašto, ali jedino sa mnom progovori više od pozdrava. Prije par mjeseci primijetio je da u plastičnoj vrećici nosim banane.
- Dobro je da Vaša djeca jedu banane - kazao je. – Vi sigurno znate da smo se mi, ljudska vrsta, održali najviše zahvaljujući bananama.
Smješkao sam se. Uočivši moje upitno poznavanje materije, objasnio je da su životinje, poput majmuna ili slonova, opstali, doživjeli pristojnu starost ili čak evoluirali u inteligentnije vrste zahvaljujući ljubavi prema bananama. Točnije činjenici da to prezrelo voće poprima svojstva likera ili rakije. A zna se da alkohol uništava većinu parazita, koji se uglavnom skupljaju u crijevima. Kao na primjer crv, koji nastaje tako reći ni iz čega! Dovoljno mu je samo malo zraka, vlage i odgovarajuća temperatura. Onaj tko uspije pobijediti dosadne crviće i druge parazite, taj se može nadati dugovječnosti. A to se postiže rakijom od banana, između ostalog.
Eh, Miško! Što li sad hoće od mene?
Sinuo je kad sam otvorio vrata. Kao da je sreo najrođenijeg. Ustuknuo sam: sad će krenuti da me grli.
- Mogu li ući? - upitao je jednostavno.
- Izvoli - valjda sam mu ponudio. Sad više nisam siguran.
Miška nitko ne persira premda on persira cijeli svijet. Lud čovjek je svačija svojina.
- Hvala Vam, hvala što ste me primili. Vi ste prvi na koga sam pomislio. S kim bih mogao popričati ...
- Dobro, sad, komšo, recite što se dogodilo! - žao mi odjednom bi te, blago pogrbljene, figure. - Je li ti opet curi voda u stanu?
Odmahuje rukama, glavom. Sluti da ga se želim otarasiti, pa se užurbano smješta u fotelju u dnevnoj sobi.
- Vi ste liječnik, zar ne? - pita me znatiželjno poput školarca.
- Jesam.
- Znači, trebali biste voljeti ljude?
- Naravno.
- Ali niste psihijatar?
- Ne. Ja...
- Hvala Bogu. Oni su, izgleda, svi fiju-fiju - veli kolutajući očima.
- Kako ti mogu pomoći? - postajem nestrpljiv.
Gleda me dugo, ispitivački. Predomišlja se.
- Možete li sići sa mnom? Molim Vas, haj'te kod mene! - pilji u mene molećivo. Kao pitom i gladan pas.
Njegov pogled me primorava. Uznemirujući, očajnički pogled je, doduše, imao i onaj serijski ubica, čija se slika pojavila u medijima neki dan. Ubijao je samo zato da bi sebi dokazao da je živ! Ali...mogu li odbiti? Što da ne, idiote! govorim sam sebi. Uzalud. Već sam tamo gdje ne trebam biti. U njegovom stanu.
Poluprazan, prašnjav prostor. Goli, žućkasti, zidovi. Nigdje slike, fotografije. Mogao je bar malo srediti iza sebe. Ipak je on mašinski inžinjer... Tako se bar predstavlja.
- Spremite se za veliko iznenađenje! - najavljuje, prije no što je odškrinuo vrata spavaće sobe.
- Molim Vas ... - promucao sam. Prvi put persiram susjeda.
Soba je prekrivena razbacanim bijelim papirima. Na svakom od njih crtež, skica, proračun. Samački ležaj na rasklapanje smjestio je ispod prozora.
Pokazuje mi sklepanu hrpu metala, nešto kao motor.
- Evo ga!!! - gleda u mene, razrogačenih očiju.
- Ne razumijem - izustih.
- Ovo je motor na gravitacioni pogon! - uspravlja se najednom, kao da ga je nešto žacnulo u leđima.
- Ne razumijem - ponavljam. Preda mnom je, po svoj prilici, prezrelo dijete koje naprosto želi podijeliti novu igračku! Ili se varam?
- Ah, naravno, Vi se ne bavite mašinama - veli otkopčavajući košulju. Na moje olakšanje zaustavio se na prvom dugmetu. Kapljica znoja prijetila je da mu se otkine sa čela.
- Moram Vam pokazati, Doktore, moram nekom...: OVO je ostvarenje mog sna i sna svakog inžinjera. Nažalost, motor još nije proradio, ali, polako... Jučer sam dokazao da je to matematički ostvarivo.
- To je, dakle, to? - zaključujem rezignirano. Osjećam neodoljivu potrebu za šalicom toplog čaja. Više bi me razgalilo da je, recimo, otkrio brzinu rastopivosti suhih biskvita u indijskim i šrilankanskim čajevima. I naravno, da mi je pokazao krckave
uzorke svojih eksperimenata.
- Samo trenutak! - sagnuo se. Kupi papire s poda. Masu papira. - Želio bih Vam objasniti cvoj crtež!
Manijak dokoni! mrmljam, ljutito, u sebi.
- Meni? - kažem na glas.
- Jeste. Vidite, doktore, ja nemam djece, obitelji. Majku ne pamtim. Otac je bio matematičar i samotnjak kao ja. Pojedinačno, ljudi mu nisu mnogo značili. Ali, volio ih je sve skupa, siguran sam da jeste, vjerovao je da ih može usrećiti. Tvrdio je da se cjelokupan život i svako osjećanje može iskazati brojevima. Tračak sreće, i njegovo uzmicanje, sve, sve! Zato smo se tako dobro slagali.
Prekinuo ga je dubok uzdah, kao da se bori za zrak. Jedva čujno je nastavio:
- Umro je prije tri godine, od moždanog udara. Sjećam se: oči su mu bile zatvorene. ‘Nemoj, oče', ponavljao sam. Neprestano sam ponavljao. Molio sam da me ne napusti. S njim sam bio usamljen, ali bez njega sam ostao samo sa sobom. Iz poluotvorenog lijevog oka mu je iskliznula ogromna suza prije no su ga odnijeli na bolničkim nosilima. I danas često sanjam tu suzu. Bila je savršeno okrugla! Kao kliker! Ili... znate onaj dječiji crtež planete Zemlje. Pitam se: da li je žalio sebe, mene, ili...? Bojim se da nikad neću doznati.
Spustio sam pogled na preostale papire na podu.
- Vas viđam skoro svaki dana - nasmiješio se iznenada. - Vas i gospođu, i Vašu djecu. Lijepo me, prijazno, pozdravite, kao što biste svakog. Mnogo puta sam poželio da Vam pozvonim, onako, iz čista mira. Ali, nema smisla. Nema smisla. Nekoliko puta sam stajao pred Vašim vratima, slušao dječiji smijeh, a bogme i plač. .. Vašu gospođu kako Vam nudi čaj... Vi pijete čaj, zar ne? Poželio sam da svratim, da zajedno gledamo tv, ako ništa...
- O, zašto niste?- osjećam da mi struže u grlu.
- A što biste od mene? Ja ne znam pričati viceve. Nemam što pričati. Ne želim biti dosadan.
- Nemojte tako. Molim Vas, drugi put ne oklijevajte!
Približava mi se naglo i prinosi raskupusani smotuljak.
- Moj život je OVO, vidite! - drmusao je pregršt papira sa crtežima. - Sastavljao sam, dan i noć, ovu računicu. I drago mi je da nije uzalud. Konačno će svijet dobiti motor za koji neće trebati gorivo. Motor na gravitacioni pogon!
- Je l' Vi to ozbiljno?
- Najozbiljnije!- gotovo je uzviknuo od ushićenja.
- Da li ste patentirali taj izum? - trudim se da izbjegnem ironiju u glasu.
- Upravo o tome želim s Vama ...Vi poznajete ljude, svjetski ste čovjek. Možete li doznati gdje, kod koga treba otići, koje papire ispuniti... Bojim se da ja to nisam u stanju.
- Vrlo rado - obećavam, shvativši da je pravi trenutak da ustanem i krenem..
Rukujemo se pred polazak. Miško mi pruža crteže, da ih ponesem sa sobom.
- Neće trebati, za sad - kažem.
Kima glavom, sa razumijevanjem. Zahvaljuje se. Gricka usne, kao da se od nečeg suzdržava.
U danima i tjednima koji su izmicali ja nikako da se raspitam... Iako sam svaki dan razmišljao o Mišku. Želio sam da mu to učinim, ma koliko glupo zvučalo: 'Molim Vas, recite gdje se ispunjavaju formulari za motore na gravitacioni pogon?' Nakon nepunih mjesec dana ugledao sam susjedovu sliku u novinama. Jedino se on smiješio na strani krcatoj osmrtnicama. Od kolege, liječnika u bolnici, saznajem o tom kobnom povišenju krvnog tlaka.
A ja ništa! Čovjek me molio! A ja?
- Tko ga je doveo?- pitam skrhano.
- Neki tip s posla, zvao je hitnu pomoć. Tvrdi da je Miško u jednom trenutku izgubio svijest, i da mu se pojavila golema suza u oku. Ovolika! - spojio je kažiprst i palac u slovo O.
- Cureći, spustila mu se sve do grudi.
Sljepoočnice su mi počele tutnjati. Dok sam ja mjerkao Miškovu ludost, čovjek je plasnuo, otkopčavajući u panici košulju! Bez pomena o sebi. Jedino mu je bila važna ta hrpa papira. Uvijek sam govorio da će nam papirologija doći glave! Nisam mu trebao ni otvoriti. Jadniku! Ali, morao sam. Dobro je da sam ...
Od tog dana više ne pijem čaj, samo kavu. Mislim, baš je nekako gospodski kad znaš od čega ćeš umrijeti. Pijuckam i dok se iznova odupirem prizoru podignutog, požutjelog jastuka u Miškovoj sobi, ispod kojeg je čuvao novac za ono neizbježno.
Miškov život nije nikog opteretio. Ali njegova smrt izazvala je nelagodu. Postavljalo se pitanje gdje ga sahraniti? Poticao je, kažu, iz mješovitog braka, i nije bio član neke stranke. Često je spominjao Boga u razgovoru s kolegama. Bojao ga se, ali nije imao vremena za Njega, kao ni za sebe... Izostajao u crkvi, džamiji, sinagogi... A budući da ne postoji groblje za agnostike, smjestiše ga na ateističkom ...
Narasli oblaci na nebeskom, sivom, pokrivaču tjerali su nas da se, na sahrani, umotamo, svatko u svoju tišinu. Osim kad je Miškov šef, poslije uobičajenih fraza, rekao:
-Svjesni smo da smo izgubili veoma vrijednog, primjernog radnika - i rukom dao znak... Marljiv! To je sve što smo saznali o njemu!
Ipak, došlo je mnogo svijeta. Možda su, poput mene, osjećali potrebu da prisustvuju sprovodu, kad već nisu stizali biti u njegovom životu. Moja žena je na kraju uzdahnula: 'Eh, Miško! O sebi, pri sebi! Malo je danas takvih!'
Oni iz općinske komisije su blagovremeno zapečatili Miškov stan, nakon što su ga očistili i izbacili sve nepotrebne stvari, kako i priliči.
MOJ ŽIVOT S ARISTOTELOM
Novi kauč u dnevnoj sobi zove se Aristotel. Ne znam kakva je to moda: davati namještaju imena, ali grandioznom četverosjedu boje slonove kosti ime stvarno pristaje. U ovom slučaju inspiracija nije bio Aristotel Onazis, mada ni to ne bi škodilo. Ino-firma koja proizvodi namještaj s imenima velikih filozofa sigurno zna što radi. Svi njihovi modeli nazvani su po drevnim misliocima, opravdavaći valjda tako paprene cijene. Uvozni mislilac je danas skup, makar on bio od drveta i obložen jastucima. Razlog je očigledan: čim poželim da mi se javi neobično mudra zamisao, ispružim sve četiri na mekanom (ali ne suviše mekanom) mikro-vlaknastom kauču i odmah mi se u glavi roje duboke misli i krupna pitanja. Jedno od njih je: kako otplatiti kredit za Aristotela, ovog na kome ležim.
Kad bolje razmislim, to je sitnica! Otkazat ću jedan internetski program, budući da je vrlo spor i neefikasan. Okrenula sam jedanaestocifreni broj i saslušala sve upute: pritisnite to i to ako ste naš član; za ove i one usluge pritisnite pet i šest, za otkazivanje internetskog programa pritisnite sedam, ali imajte na umu da se obično čeka desetak minuta za uspostavu veze. Molim?! Da platim prekooceanski poziv samo da bih otkazala uslugu? Sačekala sam ne bi li mi telefonska sekretarica pružila još neku mogućnost, ali ne. Štoviše, javio mi se strogi, aseksualni glas, rekavši:
- Vi ste nesposobni da se opredijelite! Doviđenja!
Ja nesposobna! Bezveznjaković bezlični! Čini se da više ne postoji dugme koje razumna osoba može pritisnuti! Da imam malo više agresivnih gena tresnula bih telefon o pod. Čista uvreda! I to od strane aparata. Poštovani mazohisti, pritisnite to i to dugme radi uvrede i to se plaća po minuti...
Ponovo zovem u nadi da ću doći do operatera. Nakon višeminutnog čekanja javlja mi se muški glas s melodičnim akcentom.
- Dobar dan.
- Zdravo. Da li razgovaram sa osobom ili s aparatom? - riješih da stvari odmah istjeram na čistac.
- Ovdje Shelly Black, ha, ha. Zašto pitate?
- Već petnaest minuta pokušavam razgovarati sa živim bićem, ali mi se stalno uključuje automatska poruka.
Ljubazni činovnik me saslušao sa velikim razumijevanjem, suosjećao sa mnom, složio se sa svim mojim argumentima, dao mi referentni broj, objasnio šta i kako, i odmah mi rekao cijenu našeg telefonskog razgovora. Oko dvadeset dolara!
Oh, hvala i zbogom! Što bi sad rekao jedan super-um kalibra Aristotela? Blago njemu, on je imao mišljenje o svemu.
«Svatko se može naljutiti, to je lako. Ali biti ljut na pravu osobu i u pravo vrijeme, u pravoj mjeri, i s pravim razlogom, to zaista ne može svatko», citiram imenjaka mog kauča. S njim se u ovu kuću uselila i filozofija. Onaj moj kaže da sam skrenula. Hodam po kući sa Metafizikom u ruci, ne idem ni u WC bez nje, i neprestano se divim mudrom Grku. No, kad je riječ o ženskom pitanju, tu me razočarao!
- Čuj! Žena treba da je rob mužu! E, onda mi se više sviđa Aristotel Onazis!- gunđam,
posmatrajući reakciju moje jače polovice.
- Je li? A čime je Onazis oduševio ženski rod? Taj nije morao ništa govoriti. Vama, ženama, dovoljno je da se netko pojavi sa jahtom.
- Hoćeš da znaš što je brodovlasnik izjavio? Pa, srce slatko, smatra da bi svaki poslovni uspjeh bio besmislen, da mu nije bilo njegovih žena - konstatiram i bacam se na četverosjed.
On je zauzeo pozu na suprotnoj strani dugog kauča i dograbio omiljene novine. Naše ispružene noge ležale su, jedva se dotičući. U tome i jeste poanta. Za razliku od ugaonih kauča, ovdje su vam stopala bliska, a glave odvojene, tako da oboje možete neometano čitati i razmišljati koješta, a da se ne unosite u vidokrug onog drugog.
- Mama, znaš li kako se pravi pašteta od grisinija? - u sobu je utrčala naša petogodišnja kćerka. Zagrlila sam je i poljubila njen debeli obraščić.
- Kako? - rekoh.
- Uzmeš vode, malo grisinija, i to umiješaš, a onda dodaš onaj žuti i onaj crveni začin iz kuhinje.
- Opet si mi dirala začine! Pa, stoput sam ti rekla da to ne radiš! - povikah prije no što dijete pobježe u svoju sobu.
- Pusti malu, vidiš da je kreativna. Buduća dizajnerica! Na tatu, naravno!
- Hoćeš li ti počistiti za njom njene 'kreacije'?
- Hoću, ja sam emancipiran roditelj.
Dolazi kreatorica s tanjurom punim paštete od grisinija i slanog keksa. Nudi
nam da probamo.
- Hej, ovo nije loše! - rekoh ližući prste. - Mogla bih to iskombinirati, recimo, sa
tunjevinom i sjeckanim lukom i imale bismo novi kulinarski hit - uzeh malenu u krilo.
Rukom joj češljam dugu kosicu. Ona zna da ću je sada gnjaviti nebuloznim pitanjima, ali kao da to jedva čeka.
- Jesi l' ti moje srce? - pitam.
- Jesam.
- Moja duša?
- Jeeesam.
- Moja maca?
- Aha!
- Moj cuko?
- Nisam. Cuko je muško.
- Moja cukica?
- Jesam cukica sa rozom mašnom, ustvari sa crvenom.
- Eh, dobro, sad furaj, donesi olovke za crtanje.
- Ali, mama, nisi dovršila!
- Što?
- Pa, ima još. Nisam samo maca i duša. I cukica.
- Znam, ti si moje nebo, i sve!
- I ti si meni! I tata je sladak, je l' da?
- Jeste.
On se pravi da ništa od toga nije čuo. Kaže:
- Srećice, donesi tati pivu iz frižidera
- Nisam ja tvoj rob! - na to će srećica.
- Eto, vidiš, dijete sve čuje i upija! - graknuo je na mene.
- Hej, nisam rekla ništa loše, samo sam citirala Aristotela!
Odlazim u kuhinju po njegovu pivu. Kad sam se pojavila sa čašom, vratilo mu se dobro raspoloženje. Pokazao mi je kolor stranicu u novinama.
- Jesi l' vidjela ovo?
Zurim u dugi naslov: 'Naučnici otkrili tajnu posjedovanja bogatstva, zdravlja, ljubavi i svega što poželite!' Tekst krasi idilična ilustracija: zlatnorumeni sunčev zalazak, palme, pješčana plaža, dvije priljubljene figure (valjda?) suprotnog spola. Ispod slike je napisano: Raj je pronađen!
Sve me to silno intrigira. Ipak su to ozbiljne novine, čudim se da pišu takve stvari. Čitam dalje: 'Tajna se sastoji u tome da sve što vas okružuje ispunjava čista energija, koju je moguće usmjeriti prema onome što želite. Samo treba znati kako.'
- Ufff, to je stara stvar!- tvrdim. - Otkad psiholozi trube da se sve može postići uz pravilno raspoređivanje energije! Još je Aristotel govorio nešto slično.
- Nećeš valja opet o Aristotelu?!
- Pa, dobro, ako te ne zanima...! - rekoh, dureći se. Pošla sam u dječiju sobu da vidim
što radi mala. Zaspala je hraneći plišane mede i lutke. Oslobodila sam krevet od igračaka i hrane, smjestila je pod jorgan, skinula joj papuče... Zaputih se u radnu sobu. Sad je prilika...
- Što to pišeš? - prenula me njegova ruka. Položio je na moje rame, dok sam tipkala na
kompjuteru.
- Priču.
-Kakvu?
- Ljubavnu. Svaka priča je ljubavna.
- Stvarno?
- Pa, da. Sve na svijetu dešava se zbog ljubavi i zbog nedostatka ljubavi. Rat, mir, suze...
- Je li i to rek'o veličanstveni student Istine, Aristotel?
- Ne, ja skontala.
- A što kaže Aristotel?
- Tvrdi da većina ljudi više voli pružati nego primati ljubav. Što ti misliš?
Stavio je prst na sljepoočnicu, demonstrirajući umnu pozu.
- Cijelu noć ću razmišljati o tome! - rekao je kreveljeći se. - Nemoj dugo! - cmoknuo je svoj kažiprst i puhnuo poljubac u mom pravcu. Potom sam čula kako uključuje noćnu lampu u spavaćoj sobi.
Ja sam još neko vrijeme tipkala. Što više budem pisala, možda me proglase piscem. Tako to mora biti po Aristotelovoj logici stvari. Jer, ne određuje čovjeka ono što zna, nego ono što radi.
Telefon! Gotovo sam poskočila na stolici. Tko je sad?!
Mama!
- Spavate li? - pita.
- Jesi li nazvala da me to pitaš? Oni su legli - šapćem u telefonsku slušalicu.
- Ja nešto ne mogu zaspat'.
- Što je bilo? Kako je stari?
- Tvoj tata je otišao noćas.
- Što pričaš, gdje?! - sad sam se prestravila.
- Spakovao se i otišao s onom, onom...» glas joj je prekinuo jecaj.
- Daj, šta ti je! Tata!?
- Nisam ti prije htjela govoriti. Ali, već godinu dana, on i ona profuknjača iz mjesne zajednice...
- Nije valjda?
- Jeste.
- I što ćeš sad?“
- Ništa. Da ti pravo kažem, odmorit ću se malo od njega. A onda... ne znam.
- Čuj, dođi kod nas! Danas smo kupili novi kauč. Možeš na njemu spavati.
- Da znaš, dobra ideja! Otključaj vrata da ne zvonim.
Došla je, pozamašna i sređena, namirisana i nalakirane kose, kao i uvijek.
- Baš je lijep!- tiho je rekla, gladeći Aristotela.
Nasmijala se kad sam ih upoznala: Aristotel! Moja mama! Sjedile smo neko vrijeme bez riječi. Onda se rasplakala. Bilo mi je žao, ali mi je bilo i smiješno. Vidi tate, mangupa, u tim godinama! Citiram joj onaj Aristotelov savjet o ljutnji. To je još više raspaljuje. Prijeti:
- Ubit ću ga!
Brzo prebirem po mislima ne bih li našla neku utješniju maksimu, ali mi to ne polazi za rukom.
- Idemo spavati, mama. Ti lezi ovdje, evo ovdje!
Telefon zvoni! Skačem na njega da se ne probude muž i dijete. Očev glas.
- Je li ona tvoja majka tamo?
- Reci mu da nisam tu! - dobacuje ona, prepoznavši njegov grleni glas.
- Čujem je. Što izvodi, odmah neka dođe kući!
- Ona da dođe. A ti? Neka te je sram! - već me napušta aristotelovska smirenost. Mora da je iz mene izronio kutak za glupost. Jer, kako reče Aristotel, čak i u najmudrijem umu postoji takav kutak.
- Objasnit ću ti sve kada se vidimo - veli otac.
- Što ti imaš...! Kao da to treba objašnjavati! Ali, ne znam zašto zoveš!?
- Prepao sam se za tvoju mamu. Da nešto ne učini! Da ne digne ruku na sebe! Vratio sam se kući!
- A, je li? Ne boj se ti za nju. Najbolje je da je se kloniš ovih dana. I mene, čuješ li?!
- Ne dolazi u obzir. Stižem ovog časa! - spustio je slušalicu. Za nekoliko minuta čulo se kucanje na vratima. Otvaram, što ću! Stisnutih usana, bez riječi mu pokazujem Aristotela i uplakanu majku.
Sjeo je, pokušava da je zagrli. Ona neće s njim. On ni makac bez nje.
- Ja sad idem u krevet. A vas dvoje, radite što god znate! - velim. Strah me vlastitih riječi. I sna.Više puta se, po noći, šunjam do primaće sobe, osluškujem. Ništa!
Rano ujutro zatičem ih kako spavaju na suprotnim stranama četverosjeda. Ušuškavam ih pokrivačem kao bebe. Otac se budi, iznenađen što me vidi. Čudi se i novom kauču.
- Otkud ti ovo?
- Na kredit. Zove se Aristotel.
Kima glavom. Ne vjerujem da je išta čuo. Hvata se za čelo.
- Daj, napravi nam, kćeri, kavu, živ ti ja ovakav! - promrsio je.
- A njoj malo slađu - dodaje, gledajući pregršt crne kose što proviruje ispod pokrivača na Aristotelu.
Dvije bambusove grančice smjestila sam na uzglavlje bračnog kreveta. Jedna je prilično odrvenjela u prozirnoj vazi s vodom, mada i sad obilato daje listove i izdanke. Druga je i dalje boemski razbarušena. Obje prebrzo rastu, bez obzira na to što ih rasađujemo po cijelom stanu i poklanjamo svakom tko naiđe. Kad smo se vratili s godišnjeg odmora, grčevito su protegle žilice i žedno korijenje prema nedostižnoj tečnosti na dnu vaze, hraneći se nevidljivim kapljicama.
Zarazan je taj ludi optimizam! Njihove tanke grane bi te, čini se, mogle zagrliti da su dovoljno duge. Jako volim razgranatost. Zato kroz prozor rado gledam krošnju nekog visokog stabla. Ovdje, u Sarajevu, uz nas je stari hrast.
Ljeti, u Brelima, imam ’svoje’ stablo. Mediteranski bor. Vjetar ga godinama svijao na plaži, pa mu se jedna grana oslonila na tlo, da se tako odmori, primiri, e da bi na kraju pustila i korijenje. Najdraže mi je da ispod tog stabla-ponornice ležim na sitnom šljunku, s nogama odignutim od zemlje i oslonjenim na njegove drvene, izbrazdane, pore, osjećajući kako se sve giba pod tabanima, od zemlje prema zemlji.
Iole dobar stolar složit će se dadrveće diše čak i kad ga posjeku i pretvore u hrastov parket, borov ormar ili vrata od javora. Kao čeljade buja na toplini, a koči se i smanjuje od zime. Zato mi se čini da je orahova polica (s nogama od brijestovog drveta) u našoj trpezariji idealno naručje vinskim bocama. Obojila sam je u svijetlo zeleno, i poredala minijaturne saksije sa cvijećem po njoj. Pošto od rata naovamo nemam baštu, goste pozivam u taj naš bonsai vrt.
Vinske boce se ne vide, do njih se dolazi otvaranjem bučnih vratanaca. Škripe ili cvrkuću pri otvaranju, ovisno o raspoloženju i gostima. Sve ostalo se nudi pogledu. Jabuke, limun, mrkve, paprike... dio su hranjive ikebane na daskama od punog drveta, sve dok ne uđu u jelovnik. Sutradan je nova konstelacija voća i povrća. Možda i vina. Naravno, tu je i svježe cvijeće, najčešće ruže svih boja, ali i neizbježne grane bambusa.
Samo im dajte dovoljno vode, i bambusice će listati do iznemoglosti. Naravno, ovdje ih nije bilo u ono vrijeme bez vode i stabala. U vrijeme nepokretnih liftova i otključanih vrata, kad su u neboderu komšije pušile čaj, u nedostatku cigareta.
’Gdje ti živiš?’ upitao me prijatelj, pjesnik, kad sam njemu i njegovima tih dana donijela buket poljskog cvijeća. ’Cvijeće! Apsurd močvarnih vremena’, zaključio je i ubrzo zbrisao u neku drugu vegetaciju.
Ipak, na gradskim pijacama se ’92. i ’93. činilo da ljudi pretjerano prodaju i kupuju cvijeće. Čak i ono zapušteno, livadsko, gradsko. I sama bih kupovala. Kad već nisam mogla da uzgajam, željela sam da ljudima oko sebe priuštim nešto lisnato, živo. Neka me upamte bar po tome ako... Uostalom, i moja prva susjeda se zvala Cveta.
E, nezgodno ime za to doba! Posebno što se rimovalo sa deminutivom pežorativa za pripadnike njenog naroda, kako bi kulturno rek’o moj suprug Benjo, lingvist. Ni on ni ja nismo vjerovali da je Cveta takva. Štaviše, često sam kod nje dolazila da kuvam rižu.
Sjedinila nas je neizlječiva bol, kao i olakšanje, što su nas djeca, nakon godinu dana rata, ostavila i otišla u Ameriku.
- Šta li radi moj Jasmin? -pokazivala sam Cveti stare sinovljeve slike. Blijedo lice, uvijek pomalo zamišljeno, brižno, sa dubokom borom na čelu. Onom mojom. Tamna, tatina kosa...
– Toliko liči na Benju i mene, ali je nekako sav svoj ...presamostalan!
Cveta se smiješila, neumorno ložeći peć na drva. Njen muž Mahir je, kao i uvijek, čitao novine i knjige na sećiji, nakon čega bi ih često ubacivao u peć, da razgori vatru. Prestar za vojsku, ustajao bi samo kad je trebalo otići do kupatila ili po drva. Za razliku od nas, znao se snaći za drva. Ni s kim nije zborio iako mu je kuća tih dana bila puna svijeta. Dolazili su mnogi iz naše zgrade, pa i oni koji su Cveti nadijevali nadimke. Poput mene kuvali su rižu, čaj, kavu, ili sušili kosu poslije pranja.
Sve dok se, nakon zaglušujućeg praska stakala i dva tupa udarca u noseći zid, veći dio Cvetinog privremenog stana nije pretvorio u krhotine i pepeo.
Slagala je veš u spavaćoj sobi kad je čula podmukao, težak, udarac u zid trpezarije i vrisnula:
- Mahireee! Izlazi!
Prikovan strahom za sećiju, Mahir bi tako zauvijek nastavio da piskavi ženin glas nije osjetio u donjem dijelu želuca. Izletio je u hodnik, ne dočekavši treću granatu koja je razorila sve osim peći.
Nije prošlo petnaest minuta, a ljudi su nagrnuli da vide. I ja s njima, dakako. Jedna, dvije, tri granate. Znalo se odranije, poslije treće više neće... Valjda!
Izmiješani glasovi, žamor: Je li tenkovska ili ona iz haubice? Odakle je poslata i je li naručena? Da nije Cveta sama...? Ma, ne...zašto bi sebe...
Jedna djevojčica je primijetila:
- Dobro je da nisu uništili peć. Ne bismo imali na čemu da kuhamo.
Predsjednik Kućnog savjeta Zgrade, koji je na humanitarnoj hrani uspio sačuvati gojaznost, zaključio je:
- Vala, sadaka te spasila, Cvijeto! To što ste ti i Mahir sa svima dijelili peć.
- Baš vas briga, ovo ionako nije vaš stan - pokušavao je netko utješiti nesretnike koji su stigli sa opustošene Grbavice. Peć na drva su kupili na pijaci. To im je bio sav imetak.
Cveta je jezikom oblizivala suze dok su Mahira uvodili u kola hitne pomoći. Nije izgledao povrijeđen, ali se stalno držao za glavu.
- Evo nama drva za loženje - uzviknu neka ambrozija od čovjeka, posmatrajući potpuno izvaljeni prozorski okvir. - Samo, ovaj stan više se ne može ugrijati.
Olabavljena daska sa raspuknutog ormara stropoštala se na pod, kraj Cvetinih nogu, a da ona nije ni trepnula. Zurila je u prazninu, preostalu od prozora, i nebo pretvoreno u ogromne beonjače, bez zjenica.
- Majko mila, gdje ja živim!? - prošaputala je. Grmljavina je nadjačala minuli pljusak granata. - Taman se riješimo jednog, eto ti drugog. Sjaši Ratko, uzjaši sveti Ilija!
Zagrlila sam je. Njena široka, naizgled jaka ramena, drhtala su. Ne znam da li od straha ili bijesa.
Poslije smo saznali da je Mahir u trenutku granatiranja učio molitve iz Kur’ana, a da je na klinici zaplesao polugol, saznavši da je ostao nepovrijeđen. Slavko sa trećeg kata ušao je, prije razaranja, s loncem, punim vode, stavio ga na susjedovu peć, a onda izišao da donese zaboravljenu sol i rezance. Naravno, juhu nije pojeo, ali je od tada i on, dugogodišnji član SK, počeo da ide u crkvu ne bi li naučio koju molitvu. ’Moj dug prema Bogu,’ ponavljao je. ’Moj dug... moj...’
Donekle ga razumijem. Kad zapuca, teško je ostati ateist. A još težeshvatiti božanski dobro. I lijepo. Ja više ne mogu reći da bilo što shvatam, ali moj posao zahtijeva da svakodnevno proizvodim ljepotu. Tek nedavno sam se ponovo usudila. Kao stručnjak za hortikulturu, u tuđim baštama uzgajam trajnice, dekorativno grmlje i stabla, pravim cvjetne aranžmane... Bilje zalijevam ostacima čaja, da bolje raste. Neki su se isprva smijali mojim inžinjerskim rukama, stalno umetnutim u zemlju, a sad ti isti traže da im, hokus-pokus, stvorim Tudorovu baštu u avliji gdje su gotovo sve posjekli. Takvima obično kažem: nema, gospodo, instant raja ni u Babilonskim vrtovima, ni u Alhambri. Nego izvol’te, svaki dan otkinite uveli list, zimi oprašite svoje jabuke, kruške, dunje, zalijevajte svoje fikuse i gladiole i vidjet ćete, čim nogom u avliju, kako se grane nadimaju od zadovoljstva, a latice i listovi okreću prema vama.
Neki dan me čvrsta ruka potapšala po ramenu. Cveta! Izljubismo se. Četiri puta zaredom, zbog šmekera (da ne bude ni po njenom, ni po mom, ha!). Pita me:
- Gde si? Gde sad živiš?
Nabrojala sam dosadašnja, mondenska odredišta, gdje sam posjećivala sina, i dodala:
- Sad sam ovdje.
- Ej, iz tuđe ljepote u svoj jad! Neka, važno je da je tvoj! - zaključila je. I dalje je bila ’lepa i debela’ kako je sebe opisivala. Prava begonija! Pored nje sparušena hodajuća breza, njen Mahir.
Pozvala sam ih na kavu u našem izbjegličkom stanu. Pili su ness, sa mlijekom, u mojoj rascvjetaloj bonsai bašti, prepunoj portabl stabala u saksijama od terakote, i raskošnih žutihcvjetova drage afelandre (čuste ljepotice iz obitelji kaktusa). Prozračni ljiljani i sada vrijedno upijaju negativna zračenja gdje god je kakva sprava na utičnicu. Ruže, ruže, umiljavaju se, uzdišu.
Kad je ispušila pola kutije, diveći se cvjetnom obilju, uzvrpoljila se Cveta. Možda bi pojela nešto? I ne čekam odgovor, nego uključujem onu malu, plastičnu, spravu za kokice.
Gledali su Cveta i Mahir u kukuruzna zrna, u vrtlogu struje, ples žutih pilića što se pretvaraju u paperjaste koke. Bijeli behar! Tog dana sam konačno vidjela kako izgleda potpuna sreća. To su bila nedužna, radosna, lica Cvete i Mahira dok su se kokice vrckale, plesale, i upadale im u staklene zdjele!
Razmišljala sam što da im poklonim kad krenu kući. Neki rascvjetali kaktus? K’o da gledam, previše bi ga zalijevali. A to ne ide. Kaktus ne traži obilje vode i zemlju crnicu, nego tvrde prepreke, izazov. Il’ da im darujem bambusovu grančicu, svi su ovih dana poludjeli za njom?! Žilava k’o sam život, raste u svakoj posudi. Ma, pusti....
Ono što njima po svoj prilici treba, ono što svi volimo, to je najobičniji proizvođač
sreće. Rekla bih, aparat kokičar je prava stvar.
ČUDAN PAR
Kad je umro, otac me je silno uvrijedio. U njegovom novčaniku nisam našao ni sliku svoje majke, ni sliku svoje dvije sestre, ni sliku njegove majke, oca... Bila je tu samo slika njegovog psa Gare. Kao što mu i samo ime kazuje, Garo je imao tamnu dlaku. Ništa posebno, najobičniji džukac, ako mene pitate.
Otac ga je nabavio pod stare dane, pred sami rat, da sa njim šeta po parku. Zbog Gare sam dolazio ocu rjeđe nego ranije. Nekad sam ga posjećivao i petkom i subotom. Poslije sam se vadio na udaljenost, živimo u suprotnim dijelovima grada. Dođem samo subotom. U ratu ga nisam mogao ni gledati, mislim Garu. Dođem kod oca, umoran iz rova, donesem mu konzervu mesa koju sam ugrabio iz humanitarne pomoći. Otac je otvori i podijeli na tri dijela, za mene, sebe i Garu. To sam doživljavao kao zločin protiv čovječnosti. Protiv čovječanstva! Pomišljao sam: ako sutra umrem, umrijet ću gladan, i znam koga ću kriviti za to.
Ali, ništa nisam govorio. Bojao sam se, ukoliko dođe do konačnog odabira, između mene i Gare, da ću izvući deblji kraj. Jedino sam davao oduška pišući o tome sestrama. One su, srećom, izbjegle u Škotsku. Tamo se, priča moja mlađa sestra Katarina - sad je promijenila ime u Cate - ljudi mnogo brinu o životinjama. U tom malom, živopisnom mjestu Dunoonu. To je, kaže, mjesto sa najljepšim riječnim ušćem na svijetu. Naš tata bi tamo uživao. Najbolje je krajem osmog mjeseca, kad je more najtoplije. Vlasnici pasa vode svoje ljubimce na kupanje. Oni sami se ne kupaju jer je temperatura mora daleko od prihvatljive, čak i za nožne prste. Ali za kućne ljubimce to je pravi raj. Malo trčanja po šljunkovitoj plaži. Malo brćkanja u vodi. Onda jurnjava za bačenom granom. Oh, kako šarmantno ti četveronošci tresu dlakom i kapljicama vode. Jeste, dođe vrijeme i za malo kakanja po šljunku. Stvarno, nema mnogo onih koji poštuju upozorenje na kamenom zidu: Bez životinjskog izmeta! Molim te, hajde ti spriječi psa ako možeš! Bolje bi im odgovarao natpis: počistite iza sebe! Tako je moja Cate nadugo vezla o tome kako bi trebalo educirati ljude, a ne cuke, u vezi sa ispuštenim fekalijama na plaži. Moja pisma su, obično, bila vrlo kratka, i svodila su se na to sa smo živi, da su neki od poznanika ranjeni, neki izbjegli, i da nam šalje pomoć kako god zna i umije. Ona je to redovito i činila. Čak je jednom poslala i konzerve za pse. Nadao sam se da će tata ovaj put podijeliti Garinu miomirisnu konzervu na tri dijela. Kao što dijeli naše sa njim. Ali, ne. Pseto je u nevjerici, sa krivicom u očima, pojelo cijelu konzervu, a onda pokunjeno otišlo da spava. Mislim da mu je bila muka od svega.
Nagovarao sam oca da ode, konvojem, iz opkoljenog grada, kod sestre. Smjesta me upitao: 'A Garo, što ću s njim?' Dobro je znao da bi Garu izbacili van, ako bi ga pokušao prošvercovati. Ispočetka sam sanjario o tome kako Garo izlazi da, recimo, obavi nuždu i kako ga onaj s brda profijuče snajperom. Dovoljan je bio i mali geler da nestane ružnog, repatog stvora. Pojela maca mrkog cuku! No, odmah bih pomislio na tatu. Nesretnik, presvisnuo bi! Uostalom, postalo mi je žao i tog dlakavog stvorenja. Gledam ga kako kopni. U očima mu isti, tužan, izraz kao u oca. Izraz koji kao da govori: što se tu može, pseća vremena!
Zaista! Jednom me je, noću, kad sam se vraćao s fronta, zasreo veliki, crni, pas. Potrčao je prema meni, lajući bez prestanka. Prepao sam se, ali strah mi nije bio veći od bijesa. Još mi je samo on falio poslije svega! Tek što sam odveo najboljeg prijatelja u bolnicu. Ruka mu je visila. Bilo je pitanje hoće li mu je doktori ikad skrpiti. Stao sam psovati psa toliko glasno da se stvor okrenuo i otišao. Čovjek je nekad najgori pas!
Evo, sačuvao sam jednu novinsku vijest s početka rata, jer mi se učinila nevjerojatna. Riječ je o ljudima i životinjama:
Sarajevo, 4.studenog/novembra 1992. (BH press) – Posljednja životinja iz sarajevskog zoološkog vrta, jedan smeđi medvjed, umrla je od gladi. Tako je ovo, nekad omiljeno mjesto sarajevske djece već od ranije ispunjeno leševima lavova, tigrova, leoparda, vukova i orlova, ostalo bez svojih stanovnika. U Pionirskoj dolini se još povremeno mogu vidjeti samo paunovi u šetnji i poniji dok pasu travu. Za životinje sarajevskog zoološkog vrta okupacija se na taj način završila.
Sjećam se da sam plakao kad sam to čitao. Sad mislim da nisam ronio suze zbog pernatih i dlakavih kreatura. Nego zbog nevjerice da je nekom stalo do zoološkog vrta. U to vrijeme! Jao, jadni medo! Jao, jadni paun! Doduše, u onom tamo, slobodnijem svijetu, možda je ta vijest privukla više pažnje nego činjenica da je ovdje bio rat i da su u Sarajevu svakog dana ginule desetine građana. Srušene kompletne zgrade, ispražnjene cijele ulice.
Mislim da sam na neki način i sam doprinio smrti tog smeđeg medvjeda. Jedna komšinica, mlada i nadobudna novinarka, mi je tih dana spomenula: Zamisli, u Sarajevo treba da stigne konvoj za spasavanje smeđeg medvjeda u našem zoološkom vrtu! Razne međunarodne organizacije za zaštitu životinja su se digle i odlučile da to ne može tako, nije medo kriv što smo mi idioti i jedni druge uništavamo. Rekao sam joj da upita na tim svojim press konferencijama, hoće li medi biti obezbijeđena oružana pratnja. I što ako netko udari po medi! Ne znam je li upitala one tamo, na konferenciji, ali kasnije nije više spominjala konvoje za spasavanje mede. I tako, bojim se da je medo otišao u vječna lovišta, a meni možda i na dušu.
Ne smijem dozvoliti da se to ponovi s Garom. Bez obzira na to što mi nije posebno drag. Moram reći da sam razvio poštovanje prema njemu što je rat preživio s nama, a da nikad nije ništa tražio za sebe. Bio je zadovoljan svim što mu se da. Skroman je bio, a ne kao sad. Skače, traži kocku šećera k'o god da se pojavi na vratima. Čak i od mene, mada osjeća da mi nije prirastao za srce. Doduše, sad mi se već nekako uvukao pod kožu. .
Ne znam što me toliko pogodilo kad sam otvorio očev novčanik, odakle su u mene zurile Garine oči. Znao sam da se tata brinuo što će biti sa Garom kad on umre. A znalo se da će umrijeti. Imao je već dva srčana udara, i predosjećao je da mu od trećeg nema spasa. U oporuci je kazao da meni, kao prvorođenom sinu, ostavlja sve. Sve? Istina, dvosobni stan u novogradnji nije za odbaciti. Dakle, ostavio mi je sve pod uvjetom da brinem o Gari. Nije mi, dakle, pružio šansu ni nakon smrti. Nije mi dao priliku da pokažem koliko mi je do njega bilo stalo, koliko sam se trudio da mu udovoljim. Za njegovu ljubav, naravno, prihvatio bih psa. Makar je to prava mrcina, olinjali, ofucani ker. A što bi me koštalo, još nemam ni žene, ni kučeta, ni mačeta.
Garo i ja postali smo čudan par. Ujutro i navečer vodim ga u piš-šetnju, a kad se vratim s posla, jedemo zajedno i gledamo jedan u drugog strijepeći. U njemu vidim poznat izraz lica. Suzdržan je, šutljiv i dalek kao moj otac.
PUTOVANJE U BOL
Dva galeba kružila su, iznad palube, pozirajući našim foto-aparatima. Izazivali su nas, slijetali čak na ogradu, kicoški razgledajući unaokolo. Potom bi se opet vinuli malo dalje od nadohvat ruke, i nestajali.
Na dan kada punim trinaest godina braka, sve mi je važno. Bitno mi je da netremice zurim u besprijekornu bjelinu raširenih galebovih krila, i tako ignoriram tipa u crnoj majici sa crvenim natpisom ‘Kill me’. Zašto on snima galebove, da mi je znati. Možda u nadi da će se odozgo naglo stuštiti i iskljuvati ga do bola?
Pretpostavljajući da smo par jer se držimo za ruke, potencijalni desperados je prstom pokazao foto-aparat što je visio o suprugovom pojasu.
- Hoćete da Vas uslikam? – ljubazno je upitao.
- Može, baš Vam hvala - smijali smo se glasno, jer nas je zabavljao neobični gest nestajućegčovjeka spremnog da ode pod zemlju, ili potone u moru, iz tko zna kakvih razloga, ubrzo nakon što nas uslika zagrljene.
- A sad, želite li da Vas za uzvrat ubijemo? – našalih se.
- Ha, ha, mislite zbog ove majice? To mi je vjerenica poklonila. Godinama je govorila da će me napustiti, jer je svaki dan pomalo ubijam svojom dosadnom pričom. Ma, znate, ono, posao, nogomet, i te stvari. Nisam Vam ja nešto načitan. Onda sam se jednog jutra probudio bez nje. Otišla je, ali se poslije sedam dana vratila i poklonila mi ovu majicu.
Mnoge stvari su mi nejasne kad je riječ o umiranju. Najčešće izbjegavam misliti o tome. Ali znam da ljudi pred kraj života žele po svaku cijenu ostaviti neki trag iza sebe. Makar to bila fotografija. Ili, recimo, klupa pokraj mora, gdje će se buduće generacije tinejdžera zdušno žvaliti. Ipak, ne razumijem da živ čovjek može postaviti uličnu klupu i na njoj metalnu pločicu sa svojim imenom, i čak brojem telefona. Definitivan dokaz da još diše. Ili je usamljenik, ili genije samoreklame. Tko zna koliko je turista, poput mene, okrenulo njegov broj da udovolji znatiželji. Meni se nitko nije javio. I to je dobro. Ovako će zauvijek ostati sa mnom, to ime, taj život sa dva moguća svršetka.
Na brodskoj klupici, lijevo od mene, je mlađi, tamnokosi, čovjek, ošišan na jedinicu. S njim su mali dječak i dvije slične žene. Svaka s bebom u naručju. Nešto nije u redu s tim čovjekom, budući da mu na majici piše ‘I’m alright’. Po govoru, rekla bih da je… ma, ne znam, nebitno... Znam samo da razumijem njegov jezik. Ali bijela majica mu govori engleski. Inače bi nekoliko milijardi ljudi manje saznalo s njegovog crnog natpisa kako je on sasvim ‘uredu’. Žena koju grli je izrazito vitka, lica sparušenog od sunca, s nabijenim kačketom i ogromnim, zatamnjenim naočalama po posljednjoj modi. Kosu boje pijeska je uredno povezala u rep. Vrlo tiho razgovara sa drugom ženom raspuštene kose, najvjerojatnije sestrom.
- Tata, morski pas! - uzviknuo je iznenada dječak.
- Nije, sine! - javio se gospodin uredu. - Ovdje nema ajkula. Ali jednog dana, kad odrasteš, i kreneš dalekim morima, možda ćeš se naći licem u lice sa morskim psom veeeeelikih, oštrih zuba.
- Neee! - mališan je pisnuo. Žene su ga ukočeno posmatrale.
Ispravni gospodin se nasmiješio, osjetio je da se sve sunčane naočale s naše strane palube okreću prema njemu. Prijalo mu je.
- Samo da znaš, u slučaju da morski pas krene prema tebi, nemoj bježati, jer pobjeći ne možeš. Zato pođi prema njemu. Tako ćeš ga zbuniti i on će se, možda, okrenuti i otići.
- Ali, tata, ja se već sada bojim - dječak je ciknuo.
Otac ga je pomilovao po glavi.
- Boj se, sine, ali nemoj bježati, nego udri morskog psa po njušci.
- Ja bih njega ovako! - mališan je skakutao pokraj nas, boksajući se sa zamišljenom morskom nemani.
Brod je mjesto gdje se sve vidi, svaka privatnost gubi smisao. U želji da skratim nametljiv prizor, podigoh čašu crnog vina, koju nam je kapetan svima dodijelio, uz obavezne srdele. Tražila sam pogledom nekog, bilo koga, kome ću nazdraviti. Moj suprug je pijuckao mineralnu vodu, blaženo zagledan u smirenu bjelkastu pučinu. Za našim stolom, preko puta, sjedila je sredovječna brineta, Italijanka, zanosnih plavih očiju, sa iznimno dugim trepavicama, Nije vidjela moju podignutu čašu jer je čitala neki modni magazin. Njen preplanuli, znatno stariji suprug je, krajičkom oka, možda primijetio, ali je sramežljivo skrenuo pogled.
Nažuljalo me u oku. Dosadne leće! Italijan mi je diskretno pružio svoju papirnatu maramicu. Nasmiješih se, zahvalno. Italijanka je zagrlila svog pažljivog supruga.
Brodska sirena najavila je pristajanje.
Evo nas, stigli smo u Bol na Braču. Bol! Trinaest godina braka! Zašto i ja ne bih smjela biti malčice praznovjerna u vezi s brojem 13 kada su sve velike civilizacije to sebi dopuštale? Trinaest godina! Da li sasvim sretnih?! Ako i jesu, možda će se baš danas desiti ono što je dugo odgađano. Krah! Uzrokovan ničim.
Mi nemamo problema. On nikada ne povisuje ton. Ali ništa i ne objašnjava. A na sva moja važna pitanja odgovara šaljivim dosjetkama. Tome se u društvu svi smiju, pa sam i ja tu reakciju prihvatila kao najpoželjniju. Veći dio mjeseca je ionako na putu, moj muž je moj najčešći gost. A goste treba lijepo paziti da ne odu prije vremena.
- Što li sad radi naša Ruža? - upitao je suprug. Ruža je naša crno-bijela maca, bez pedigrea, ali sa divnim smislom za molećivo gledanje i predenje bez granica. Ostavili smo je u onaj hotel za domaće životinje, u Zagrebu, koji valjda košta isto koliko i naš, na Braču. Vjerujem da Ruža sada zadovoljno prede, u društvu svojih drugara, sva namirisana, gricka one svoje mačje grisinije pred televizorom.
- Tko zna? - slegla sam ramenima. Ruža mi je draga, ali ne mogu sa sigurnošću reći da mi ovog trena nedostaje. Radije bih da imam jednu Ružu koja nije mačka, nego je najbitniji dio njega i mene. Lijepa na tatu, pametna na mamu, ili tako nekako, ha! Osjećam iznenadnu bol u predjelu srca. Samo mi je još to trebalo! Kažu, kakva ljubav, takvo srce! Očigledno, još nije vrijeme?! Ili možda ja nisam dobra za ovo njegovo vrijeme? Pa ako do sada to nije razlučio, neće nikada! Ako do sada još nije poželio dijete! Znam da smo na početku bili ludo sretni. Radovali smo se svakoj sitnici, svakom novom komadu namještaja... Ali nijedna sreća nije vječna. I kraj dođe najčešće kad se datum zavjerenički približi broju 13. Doduše, nije mi se još ništa posebno loše dogodilo trinaestoga u mjesecu. E, sve do jednom! A to jednom može biti i danas.
Stižemo u onaj luksuzni hotel gdje će nas od jutra do mraka tetošiti za grdne pare. Plivanje u bazenu, masaža, teretana uz nadzor ličnog instruktora, kozmetički tretmani, pedikir, manikir, pa opet plivanje… Teško da ćemo se dragi i ja vidjeti do večere…
Moj maser pita:
- Nježno ili snažno?
Tražim isključivu masažu leđa. Možda i glave, vidjet ćemo. Radije bih nježniju. Momak ima blage ruke. Neobavezno ćaska. Saznajem da je tek diplomirao, da su on i njegova maca ovdje privremeno.
- Pa kako vam se maca zove? - pitam da prekratim vrijeme.
Mačak je, veli, prigušujući svjetlo i paleći aromatične svijeće. A svaki mačak koga on zna zove se Cicko, pa tako i njegov.
- A Vi, kako se zovete? - pitam, reda radi. Čini mi se da će reći ‘Micko, naravno’. No Saša mu je ime. Sigurna sam da ne pije pivo i ne ide na utakmice, I čarape mu nikad ne vonjaju na fudbalsku loptu, kao mom mužu. Njegove sigurno mirišu na borovinu ili jasminov cvijet.
Sad se koncentrira na moj vrat, nekako previše nježno. Kao da miluje. Što ako me odjednom poljubi? Smeđokosi, zgodni fizioterapeut, tek završio fakultet, namirisan aromatičnim uljima, nema sumnje da bi mi to prijalo. Desetak godina je mlađi od mene! Jedan nedužni, instinktivni poljubac? U vrat? Mm, lijepo bi bilo! No što ako se bude drznuo za malo više? I ako bih ja to isto poželjela? Iznenadila sam se. Ovo je prvi put da zamišljam drugog muškarca poslije trinaest godina. Sašina ruka u mojoj mašti prelazi preko svih bitnih dijelova tijela moje ženstvenosti. Bez naročitog učinka. Više mi godi masaža. Zamišljam potom kako ljubi osjetljive čakre moga vrata, s leđa, kako se ja stresam od miline, a potom se okrećem prema njemu, usta poluotvorenih za poljubac. Ljubi me, a ja u ustima osjećam dlaku. Vadim crno-bijelu, mačju dlaku i razgledam je u čudu. Podižem oči prema svom ljubavniku. A kad tamo: nikakve sličnosti sa smeđokosim, kovrčavim, Sašom. Ovaj je crne, oštre, kose, kao u četke. Moj muž!!! Nisam ga u stanju prevariti čak ni u mašti! Žalosno!
- Opustite se - čujem Sašin bariton. Koncentrirajte se na zvuke valova – kaže, obrađujući svojim prodornim prstima podnožje mojih leđa.
Slušam zvuke valova s kazetofona, i pitam:
- A što ako je val iznimno velik i krene da me potopi?
Primjećujem sada njegova koljena ispred sebe i osjećam ruke na svom tjemenu. Rado ću Sašu preporučiti kolegicama s posla. Specijalista je za masiranje glave, a to se danas mnogo traži!
- Vi sigurno ne znate, ali ja sam lani sudjelovao u plivačkom maratonu!
- Stvarno?
- Da, i to je nešto najljepše što mi se dogodilo. Zato bih dosta dobro mogao odgovoriti na Vaše pitanje.Veliki valovi su kao morski psi, Od njih ne vrijedi bježati. Ali nemojte ni ići prema njima. Ni licem, ni leđima. Plivajte u stranu, pustite da vas valovi sami uzdižu. Najtočnije bi bilo reći, plivajte između valova - zaključio je, dodajući mi na kraju snježnobijeli ogrtač, brižno, kao da je sam ja petogodišnjakinja, a on čiko koji treba da se pobrine da mi je frotirni pojas dobro utegnut kad budem odlazila.
Na šetalištu u Bolu pogled mi je kasnije privukao sjedokosi, čvrsto građen šezdesetogodišnjak, vjerojatno mornar, u farmericama, obnaženog torza. Pokraj njega je bila vremešna, njegovana, crnka, te njena mlađa verzija, i kćerkin podmladak. Uz njih je trčkarao bernardinac. Svi su bili istetovirani na njegovom poprsju. Čak i pas! Tko zna koliko su mora preplovili tako, svi zajedno!
- Gledaj! - bocnula sam laktom svoju bračnu polovicu.
- Svašta - nasmijao se, prigušeno, odmahujući rukom. I ja sam se smiješila, a onda nisam mogla izdržati da ne dodam:
- Blago njima!
- Što? Hoćeš li da i ja istetoviram tvoju sliku? - upitao me je.
- Hajde! - zadirkivala sam ga.
- A što je ovo ovdje? - podigao je majicu i dotaknuo lijevu stranu svojih maljavih grudi.
Zagledala sam se u poznatu mušku sisu, sa dva mala bena pokraj bradavice.
- Ne razumijem - rekoh.
- Vidim da ne razumiješ - uzvratio je, šaljivo prijeteći mi prstom.
MALO JE DANAS TAKVIH
Zvono. Kratko, sramežljivo. Odmah! Ideeem! Reći ću im kako jeste, da su žena i djeca na pijaci. Sigurno njih traže. Ovako rano! Zar to ima smisla, zvoniti u nedjelju ujutro, prije prve jutarnje kave? Ili odnedavno čaja, uh... evo, opet sam počeo osjećati lijevi bubreg.Kroz virilicu na vratima sam ugledao zajapureno susjedovo lice. Ccc, čvaknuti Miško! Miško, Pliško! Tako ga djeca iz susjedstva zovu jer stalno nosi košuljice od sitnog somota, nalik na pliš. Lice mu okruglo, suviše mekano, čak i kad je neobrijano, za njegovih pedeset i nešto.
Tih. Učtiv prema ukućanima naše stare stambene zgrade u centru grada. Ali nitko mu ne dolazi. Tko zna što on krije! Liči mi na kockara: sredovječan, u svemu neprimjetan, pritajen. Sivkast i malko blijed u licu. Povremeno mu se u očima cakli zaneseni smiješak. Mora da nekad i dobija u igrama na sreću! Ili puno pije! Bit će da je to. Ne znam zašto, ali jedino sa mnom progovori više od pozdrava. Prije par mjeseci primijetio je da u plastičnoj vrećici nosim banane.
- Dobro je da Vaša djeca jedu banane - kazao je. – Vi sigurno znate da smo se mi, ljudska vrsta, održali najviše zahvaljujući bananama.
Smješkao sam se. Uočivši moje upitno poznavanje materije, objasnio je da su životinje, poput majmuna ili slonova, opstali, doživjeli pristojnu starost ili čak evoluirali u inteligentnije vrste zahvaljujući ljubavi prema bananama. Točnije činjenici da to prezrelo voće poprima svojstva likera ili rakije. A zna se da alkohol uništava većinu parazita, koji se uglavnom skupljaju u crijevima. Kao na primjer crv, koji nastaje tako reći ni iz čega! Dovoljno mu je samo malo zraka, vlage i odgovarajuća temperatura. Onaj tko uspije pobijediti dosadne crviće i druge parazite, taj se može nadati dugovječnosti. A to se postiže rakijom od banana, između ostalog.
Eh, Miško! Što li sad hoće od mene?
Sinuo je kad sam otvorio vrata. Kao da je sreo najrođenijeg. Ustuknuo sam: sad će krenuti da me grli.
- Mogu li ući? - upitao je jednostavno.
- Izvoli - valjda sam mu ponudio. Sad više nisam siguran.
Miška nitko ne persira premda on persira cijeli svijet. Lud čovjek je svačija svojina.
- Hvala Vam, hvala što ste me primili. Vi ste prvi na koga sam pomislio. S kim bih mogao popričati ...
- Dobro, sad, komšo, recite što se dogodilo! - žao mi odjednom bi te, blago pogrbljene, figure. - Je li ti opet curi voda u stanu?
Odmahuje rukama, glavom. Sluti da ga se želim otarasiti, pa se užurbano smješta u fotelju u dnevnoj sobi.
- Vi ste liječnik, zar ne? - pita me znatiželjno poput školarca.
- Jesam.
- Znači, trebali biste voljeti ljude?
- Naravno.
- Ali niste psihijatar?
- Ne. Ja...
- Hvala Bogu. Oni su, izgleda, svi fiju-fiju - veli kolutajući očima.
- Kako ti mogu pomoći? - postajem nestrpljiv.
Gleda me dugo, ispitivački. Predomišlja se.
- Možete li sići sa mnom? Molim Vas, haj'te kod mene! - pilji u mene molećivo. Kao pitom i gladan pas.
Njegov pogled me primorava. Uznemirujući, očajnički pogled je, doduše, imao i onaj serijski ubica, čija se slika pojavila u medijima neki dan. Ubijao je samo zato da bi sebi dokazao da je živ! Ali...mogu li odbiti? Što da ne, idiote! govorim sam sebi. Uzalud. Već sam tamo gdje ne trebam biti. U njegovom stanu.
Poluprazan, prašnjav prostor. Goli, žućkasti, zidovi. Nigdje slike, fotografije. Mogao je bar malo srediti iza sebe. Ipak je on mašinski inžinjer... Tako se bar predstavlja.
- Spremite se za veliko iznenađenje! - najavljuje, prije no što je odškrinuo vrata spavaće sobe.
- Molim Vas ... - promucao sam. Prvi put persiram susjeda.
Soba je prekrivena razbacanim bijelim papirima. Na svakom od njih crtež, skica, proračun. Samački ležaj na rasklapanje smjestio je ispod prozora.
Pokazuje mi sklepanu hrpu metala, nešto kao motor.
- Evo ga!!! - gleda u mene, razrogačenih očiju.
- Ne razumijem - izustih.
- Ovo je motor na gravitacioni pogon! - uspravlja se najednom, kao da ga je nešto žacnulo u leđima.
- Ne razumijem - ponavljam. Preda mnom je, po svoj prilici, prezrelo dijete koje naprosto želi podijeliti novu igračku! Ili se varam?
- Ah, naravno, Vi se ne bavite mašinama - veli otkopčavajući košulju. Na moje olakšanje zaustavio se na prvom dugmetu. Kapljica znoja prijetila je da mu se otkine sa čela.
- Moram Vam pokazati, Doktore, moram nekom...: OVO je ostvarenje mog sna i sna svakog inžinjera. Nažalost, motor još nije proradio, ali, polako... Jučer sam dokazao da je to matematički ostvarivo.
- To je, dakle, to? - zaključujem rezignirano. Osjećam neodoljivu potrebu za šalicom toplog čaja. Više bi me razgalilo da je, recimo, otkrio brzinu rastopivosti suhih biskvita u indijskim i šrilankanskim čajevima. I naravno, da mi je pokazao krckave
uzorke svojih eksperimenata.
- Samo trenutak! - sagnuo se. Kupi papire s poda. Masu papira. - Želio bih Vam objasniti cvoj crtež!
Manijak dokoni! mrmljam, ljutito, u sebi.
- Meni? - kažem na glas.
- Jeste. Vidite, doktore, ja nemam djece, obitelji. Majku ne pamtim. Otac je bio matematičar i samotnjak kao ja. Pojedinačno, ljudi mu nisu mnogo značili. Ali, volio ih je sve skupa, siguran sam da jeste, vjerovao je da ih može usrećiti. Tvrdio je da se cjelokupan život i svako osjećanje može iskazati brojevima. Tračak sreće, i njegovo uzmicanje, sve, sve! Zato smo se tako dobro slagali.
Prekinuo ga je dubok uzdah, kao da se bori za zrak. Jedva čujno je nastavio:
- Umro je prije tri godine, od moždanog udara. Sjećam se: oči su mu bile zatvorene. ‘Nemoj, oče', ponavljao sam. Neprestano sam ponavljao. Molio sam da me ne napusti. S njim sam bio usamljen, ali bez njega sam ostao samo sa sobom. Iz poluotvorenog lijevog oka mu je iskliznula ogromna suza prije no su ga odnijeli na bolničkim nosilima. I danas često sanjam tu suzu. Bila je savršeno okrugla! Kao kliker! Ili... znate onaj dječiji crtež planete Zemlje. Pitam se: da li je žalio sebe, mene, ili...? Bojim se da nikad neću doznati.
Spustio sam pogled na preostale papire na podu.
- Vas viđam skoro svaki dana - nasmiješio se iznenada. - Vas i gospođu, i Vašu djecu. Lijepo me, prijazno, pozdravite, kao što biste svakog. Mnogo puta sam poželio da Vam pozvonim, onako, iz čista mira. Ali, nema smisla. Nema smisla. Nekoliko puta sam stajao pred Vašim vratima, slušao dječiji smijeh, a bogme i plač. .. Vašu gospođu kako Vam nudi čaj... Vi pijete čaj, zar ne? Poželio sam da svratim, da zajedno gledamo tv, ako ništa...
- O, zašto niste?- osjećam da mi struže u grlu.
- A što biste od mene? Ja ne znam pričati viceve. Nemam što pričati. Ne želim biti dosadan.
- Nemojte tako. Molim Vas, drugi put ne oklijevajte!
Približava mi se naglo i prinosi raskupusani smotuljak.
- Moj život je OVO, vidite! - drmusao je pregršt papira sa crtežima. - Sastavljao sam, dan i noć, ovu računicu. I drago mi je da nije uzalud. Konačno će svijet dobiti motor za koji neće trebati gorivo. Motor na gravitacioni pogon!
- Je l' Vi to ozbiljno?
- Najozbiljnije!- gotovo je uzviknuo od ushićenja.
- Da li ste patentirali taj izum? - trudim se da izbjegnem ironiju u glasu.
- Upravo o tome želim s Vama ...Vi poznajete ljude, svjetski ste čovjek. Možete li doznati gdje, kod koga treba otići, koje papire ispuniti... Bojim se da ja to nisam u stanju.
- Vrlo rado - obećavam, shvativši da je pravi trenutak da ustanem i krenem..
Rukujemo se pred polazak. Miško mi pruža crteže, da ih ponesem sa sobom.
- Neće trebati, za sad - kažem.
Kima glavom, sa razumijevanjem. Zahvaljuje se. Gricka usne, kao da se od nečeg suzdržava.
U danima i tjednima koji su izmicali ja nikako da se raspitam... Iako sam svaki dan razmišljao o Mišku. Želio sam da mu to učinim, ma koliko glupo zvučalo: 'Molim Vas, recite gdje se ispunjavaju formulari za motore na gravitacioni pogon?' Nakon nepunih mjesec dana ugledao sam susjedovu sliku u novinama. Jedino se on smiješio na strani krcatoj osmrtnicama. Od kolege, liječnika u bolnici, saznajem o tom kobnom povišenju krvnog tlaka.
A ja ništa! Čovjek me molio! A ja?
- Tko ga je doveo?- pitam skrhano.
- Neki tip s posla, zvao je hitnu pomoć. Tvrdi da je Miško u jednom trenutku izgubio svijest, i da mu se pojavila golema suza u oku. Ovolika! - spojio je kažiprst i palac u slovo O.
- Cureći, spustila mu se sve do grudi.
Sljepoočnice su mi počele tutnjati. Dok sam ja mjerkao Miškovu ludost, čovjek je plasnuo, otkopčavajući u panici košulju! Bez pomena o sebi. Jedino mu je bila važna ta hrpa papira. Uvijek sam govorio da će nam papirologija doći glave! Nisam mu trebao ni otvoriti. Jadniku! Ali, morao sam. Dobro je da sam ...
Od tog dana više ne pijem čaj, samo kavu. Mislim, baš je nekako gospodski kad znaš od čega ćeš umrijeti. Pijuckam i dok se iznova odupirem prizoru podignutog, požutjelog jastuka u Miškovoj sobi, ispod kojeg je čuvao novac za ono neizbježno.
Miškov život nije nikog opteretio. Ali njegova smrt izazvala je nelagodu. Postavljalo se pitanje gdje ga sahraniti? Poticao je, kažu, iz mješovitog braka, i nije bio član neke stranke. Često je spominjao Boga u razgovoru s kolegama. Bojao ga se, ali nije imao vremena za Njega, kao ni za sebe... Izostajao u crkvi, džamiji, sinagogi... A budući da ne postoji groblje za agnostike, smjestiše ga na ateističkom ...
Narasli oblaci na nebeskom, sivom, pokrivaču tjerali su nas da se, na sahrani, umotamo, svatko u svoju tišinu. Osim kad je Miškov šef, poslije uobičajenih fraza, rekao:
-Svjesni smo da smo izgubili veoma vrijednog, primjernog radnika - i rukom dao znak... Marljiv! To je sve što smo saznali o njemu!
Ipak, došlo je mnogo svijeta. Možda su, poput mene, osjećali potrebu da prisustvuju sprovodu, kad već nisu stizali biti u njegovom životu. Moja žena je na kraju uzdahnula: 'Eh, Miško! O sebi, pri sebi! Malo je danas takvih!'
Oni iz općinske komisije su blagovremeno zapečatili Miškov stan, nakon što su ga očistili i izbacili sve nepotrebne stvari, kako i priliči.
MOJ ŽIVOT S ARISTOTELOM
Novi kauč u dnevnoj sobi zove se Aristotel. Ne znam kakva je to moda: davati namještaju imena, ali grandioznom četverosjedu boje slonove kosti ime stvarno pristaje. U ovom slučaju inspiracija nije bio Aristotel Onazis, mada ni to ne bi škodilo. Ino-firma koja proizvodi namještaj s imenima velikih filozofa sigurno zna što radi. Svi njihovi modeli nazvani su po drevnim misliocima, opravdavaći valjda tako paprene cijene. Uvozni mislilac je danas skup, makar on bio od drveta i obložen jastucima. Razlog je očigledan: čim poželim da mi se javi neobično mudra zamisao, ispružim sve četiri na mekanom (ali ne suviše mekanom) mikro-vlaknastom kauču i odmah mi se u glavi roje duboke misli i krupna pitanja. Jedno od njih je: kako otplatiti kredit za Aristotela, ovog na kome ležim.
Kad bolje razmislim, to je sitnica! Otkazat ću jedan internetski program, budući da je vrlo spor i neefikasan. Okrenula sam jedanaestocifreni broj i saslušala sve upute: pritisnite to i to ako ste naš član; za ove i one usluge pritisnite pet i šest, za otkazivanje internetskog programa pritisnite sedam, ali imajte na umu da se obično čeka desetak minuta za uspostavu veze. Molim?! Da platim prekooceanski poziv samo da bih otkazala uslugu? Sačekala sam ne bi li mi telefonska sekretarica pružila još neku mogućnost, ali ne. Štoviše, javio mi se strogi, aseksualni glas, rekavši:
- Vi ste nesposobni da se opredijelite! Doviđenja!
Ja nesposobna! Bezveznjaković bezlični! Čini se da više ne postoji dugme koje razumna osoba može pritisnuti! Da imam malo više agresivnih gena tresnula bih telefon o pod. Čista uvreda! I to od strane aparata. Poštovani mazohisti, pritisnite to i to dugme radi uvrede i to se plaća po minuti...
Ponovo zovem u nadi da ću doći do operatera. Nakon višeminutnog čekanja javlja mi se muški glas s melodičnim akcentom.
- Dobar dan.
- Zdravo. Da li razgovaram sa osobom ili s aparatom? - riješih da stvari odmah istjeram na čistac.
- Ovdje Shelly Black, ha, ha. Zašto pitate?
- Već petnaest minuta pokušavam razgovarati sa živim bićem, ali mi se stalno uključuje automatska poruka.
Ljubazni činovnik me saslušao sa velikim razumijevanjem, suosjećao sa mnom, složio se sa svim mojim argumentima, dao mi referentni broj, objasnio šta i kako, i odmah mi rekao cijenu našeg telefonskog razgovora. Oko dvadeset dolara!
Oh, hvala i zbogom! Što bi sad rekao jedan super-um kalibra Aristotela? Blago njemu, on je imao mišljenje o svemu.
«Svatko se može naljutiti, to je lako. Ali biti ljut na pravu osobu i u pravo vrijeme, u pravoj mjeri, i s pravim razlogom, to zaista ne može svatko», citiram imenjaka mog kauča. S njim se u ovu kuću uselila i filozofija. Onaj moj kaže da sam skrenula. Hodam po kući sa Metafizikom u ruci, ne idem ni u WC bez nje, i neprestano se divim mudrom Grku. No, kad je riječ o ženskom pitanju, tu me razočarao!
- Čuj! Žena treba da je rob mužu! E, onda mi se više sviđa Aristotel Onazis!- gunđam,
posmatrajući reakciju moje jače polovice.
- Je li? A čime je Onazis oduševio ženski rod? Taj nije morao ništa govoriti. Vama, ženama, dovoljno je da se netko pojavi sa jahtom.
- Hoćeš da znaš što je brodovlasnik izjavio? Pa, srce slatko, smatra da bi svaki poslovni uspjeh bio besmislen, da mu nije bilo njegovih žena - konstatiram i bacam se na četverosjed.
On je zauzeo pozu na suprotnoj strani dugog kauča i dograbio omiljene novine. Naše ispružene noge ležale su, jedva se dotičući. U tome i jeste poanta. Za razliku od ugaonih kauča, ovdje su vam stopala bliska, a glave odvojene, tako da oboje možete neometano čitati i razmišljati koješta, a da se ne unosite u vidokrug onog drugog.
- Mama, znaš li kako se pravi pašteta od grisinija? - u sobu je utrčala naša petogodišnja kćerka. Zagrlila sam je i poljubila njen debeli obraščić.
- Kako? - rekoh.
- Uzmeš vode, malo grisinija, i to umiješaš, a onda dodaš onaj žuti i onaj crveni začin iz kuhinje.
- Opet si mi dirala začine! Pa, stoput sam ti rekla da to ne radiš! - povikah prije no što dijete pobježe u svoju sobu.
- Pusti malu, vidiš da je kreativna. Buduća dizajnerica! Na tatu, naravno!
- Hoćeš li ti počistiti za njom njene 'kreacije'?
- Hoću, ja sam emancipiran roditelj.
Dolazi kreatorica s tanjurom punim paštete od grisinija i slanog keksa. Nudi
nam da probamo.
- Hej, ovo nije loše! - rekoh ližući prste. - Mogla bih to iskombinirati, recimo, sa
tunjevinom i sjeckanim lukom i imale bismo novi kulinarski hit - uzeh malenu u krilo.
Rukom joj češljam dugu kosicu. Ona zna da ću je sada gnjaviti nebuloznim pitanjima, ali kao da to jedva čeka.
- Jesi l' ti moje srce? - pitam.
- Jesam.
- Moja duša?
- Jeeesam.
- Moja maca?
- Aha!
- Moj cuko?
- Nisam. Cuko je muško.
- Moja cukica?
- Jesam cukica sa rozom mašnom, ustvari sa crvenom.
- Eh, dobro, sad furaj, donesi olovke za crtanje.
- Ali, mama, nisi dovršila!
- Što?
- Pa, ima još. Nisam samo maca i duša. I cukica.
- Znam, ti si moje nebo, i sve!
- I ti si meni! I tata je sladak, je l' da?
- Jeste.
On se pravi da ništa od toga nije čuo. Kaže:
- Srećice, donesi tati pivu iz frižidera
- Nisam ja tvoj rob! - na to će srećica.
- Eto, vidiš, dijete sve čuje i upija! - graknuo je na mene.
- Hej, nisam rekla ništa loše, samo sam citirala Aristotela!
Odlazim u kuhinju po njegovu pivu. Kad sam se pojavila sa čašom, vratilo mu se dobro raspoloženje. Pokazao mi je kolor stranicu u novinama.
- Jesi l' vidjela ovo?
Zurim u dugi naslov: 'Naučnici otkrili tajnu posjedovanja bogatstva, zdravlja, ljubavi i svega što poželite!' Tekst krasi idilična ilustracija: zlatnorumeni sunčev zalazak, palme, pješčana plaža, dvije priljubljene figure (valjda?) suprotnog spola. Ispod slike je napisano: Raj je pronađen!
Sve me to silno intrigira. Ipak su to ozbiljne novine, čudim se da pišu takve stvari. Čitam dalje: 'Tajna se sastoji u tome da sve što vas okružuje ispunjava čista energija, koju je moguće usmjeriti prema onome što želite. Samo treba znati kako.'
- Ufff, to je stara stvar!- tvrdim. - Otkad psiholozi trube da se sve može postići uz pravilno raspoređivanje energije! Još je Aristotel govorio nešto slično.
- Nećeš valja opet o Aristotelu?!
- Pa, dobro, ako te ne zanima...! - rekoh, dureći se. Pošla sam u dječiju sobu da vidim
što radi mala. Zaspala je hraneći plišane mede i lutke. Oslobodila sam krevet od igračaka i hrane, smjestila je pod jorgan, skinula joj papuče... Zaputih se u radnu sobu. Sad je prilika...
- Što to pišeš? - prenula me njegova ruka. Položio je na moje rame, dok sam tipkala na
kompjuteru.
- Priču.
-Kakvu?
- Ljubavnu. Svaka priča je ljubavna.
- Stvarno?
- Pa, da. Sve na svijetu dešava se zbog ljubavi i zbog nedostatka ljubavi. Rat, mir, suze...
- Je li i to rek'o veličanstveni student Istine, Aristotel?
- Ne, ja skontala.
- A što kaže Aristotel?
- Tvrdi da većina ljudi više voli pružati nego primati ljubav. Što ti misliš?
Stavio je prst na sljepoočnicu, demonstrirajući umnu pozu.
- Cijelu noć ću razmišljati o tome! - rekao je kreveljeći se. - Nemoj dugo! - cmoknuo je svoj kažiprst i puhnuo poljubac u mom pravcu. Potom sam čula kako uključuje noćnu lampu u spavaćoj sobi.
Ja sam još neko vrijeme tipkala. Što više budem pisala, možda me proglase piscem. Tako to mora biti po Aristotelovoj logici stvari. Jer, ne određuje čovjeka ono što zna, nego ono što radi.
Telefon! Gotovo sam poskočila na stolici. Tko je sad?!
Mama!
- Spavate li? - pita.
- Jesi li nazvala da me to pitaš? Oni su legli - šapćem u telefonsku slušalicu.
- Ja nešto ne mogu zaspat'.
- Što je bilo? Kako je stari?
- Tvoj tata je otišao noćas.
- Što pričaš, gdje?! - sad sam se prestravila.
- Spakovao se i otišao s onom, onom...» glas joj je prekinuo jecaj.
- Daj, šta ti je! Tata!?
- Nisam ti prije htjela govoriti. Ali, već godinu dana, on i ona profuknjača iz mjesne zajednice...
- Nije valjda?
- Jeste.
- I što ćeš sad?“
- Ništa. Da ti pravo kažem, odmorit ću se malo od njega. A onda... ne znam.
- Čuj, dođi kod nas! Danas smo kupili novi kauč. Možeš na njemu spavati.
- Da znaš, dobra ideja! Otključaj vrata da ne zvonim.
Došla je, pozamašna i sređena, namirisana i nalakirane kose, kao i uvijek.
- Baš je lijep!- tiho je rekla, gladeći Aristotela.
Nasmijala se kad sam ih upoznala: Aristotel! Moja mama! Sjedile smo neko vrijeme bez riječi. Onda se rasplakala. Bilo mi je žao, ali mi je bilo i smiješno. Vidi tate, mangupa, u tim godinama! Citiram joj onaj Aristotelov savjet o ljutnji. To je još više raspaljuje. Prijeti:
- Ubit ću ga!
Brzo prebirem po mislima ne bih li našla neku utješniju maksimu, ali mi to ne polazi za rukom.
- Idemo spavati, mama. Ti lezi ovdje, evo ovdje!
Telefon zvoni! Skačem na njega da se ne probude muž i dijete. Očev glas.
- Je li ona tvoja majka tamo?
- Reci mu da nisam tu! - dobacuje ona, prepoznavši njegov grleni glas.
- Čujem je. Što izvodi, odmah neka dođe kući!
- Ona da dođe. A ti? Neka te je sram! - već me napušta aristotelovska smirenost. Mora da je iz mene izronio kutak za glupost. Jer, kako reče Aristotel, čak i u najmudrijem umu postoji takav kutak.
- Objasnit ću ti sve kada se vidimo - veli otac.
- Što ti imaš...! Kao da to treba objašnjavati! Ali, ne znam zašto zoveš!?
- Prepao sam se za tvoju mamu. Da nešto ne učini! Da ne digne ruku na sebe! Vratio sam se kući!
- A, je li? Ne boj se ti za nju. Najbolje je da je se kloniš ovih dana. I mene, čuješ li?!
- Ne dolazi u obzir. Stižem ovog časa! - spustio je slušalicu. Za nekoliko minuta čulo se kucanje na vratima. Otvaram, što ću! Stisnutih usana, bez riječi mu pokazujem Aristotela i uplakanu majku.
Sjeo je, pokušava da je zagrli. Ona neće s njim. On ni makac bez nje.
- Ja sad idem u krevet. A vas dvoje, radite što god znate! - velim. Strah me vlastitih riječi. I sna.Više puta se, po noći, šunjam do primaće sobe, osluškujem. Ništa!
Rano ujutro zatičem ih kako spavaju na suprotnim stranama četverosjeda. Ušuškavam ih pokrivačem kao bebe. Otac se budi, iznenađen što me vidi. Čudi se i novom kauču.
- Otkud ti ovo?
- Na kredit. Zove se Aristotel.
Kima glavom. Ne vjerujem da je išta čuo. Hvata se za čelo.
- Daj, napravi nam, kćeri, kavu, živ ti ja ovakav! - promrsio je.
- A njoj malo slađu - dodaje, gledajući pregršt crne kose što proviruje ispod pokrivača na Aristotelu.
PLANET POEZIJA
MARIJA FEKETE-SULLIVAN SA PRIJATELJIMA
AKCUS "Seljo - Sloga" u ponedjeljak, 7. 3. 2016, Sarajevo, BiH
Udruženje umjetnika “Planet Poezija” nastoji zadržati ritam poetskog otkucaja srca grada i pred 8. mart/ožujak predstavit ćemo književnicu Mariju Fekete-Sullivan u AKCUS “Seljo – Sloga” u ponedjeljak, 7. 3. 2016. godine, sa početkom u 20.01 sati.
Žene širom svijeta godinama nastoje da im svaki dan, pa i ovaj, bude nalik na 8. mart, jer tog dana zna se: ženu ne treba tući, poželjno joj je pridržavati kaput, kupiti karanfil i povlađivati joj u malim stvarima. Naravno, o velikim stvarima će ostalim danima odlučivati neka gospoda u kravatama.
Ipak, sve je više dama u umjetnosti, novinarstvu, pa i politici i poslovnom svijetu. Da li ste, naprimjer, znali da je najmanje sedamdeset naslova trideset autora iz BiH prevedeno na engleski jezik u sklopu prevoditeljskog i izdavačkog projekta “Style Writes Now”. Osnivačica i voditeljica projekta je Marija Fekete-Sullivan iz Sarajeva. Ova književnica je i prevela najveći dio naslova. Projekt se nastavlja sve dok ne prevede bar stotinu naslova autora s ovih prostora.
Te večeri, književnici zastupljeni u projektu “Style Writes Now”, kao i osnivačica, govorit će svoje stihove ili prozu posvećene ženi, među kojima su: Ljubica Ostojić, Jasmina Hanjalić, Bisera Suljić-Boškailo, Tamara Čapelj, Lidija Pavlović-Grgić, Ajnuša i Irfan Horozović, Šefik Daupović, Anto Zirdum i Sabahudin Hadzialić.
Naslovnice objavljenih priča autora iz BiH bit će prezentirane u okviru videoprojekcije, dok će nešto više o svom radu na ovom projektu govoriti ilustratori Rebecca Teclamariam-Mesbah i Dževdet Nikočević. Ujedno, Rebecca će donijeti i radove djece iz škole Montessori, te u mnogo čemu napredne i zanimljive škole. Djeca su crtala mame i osnivačicu.
Za muzički ritam srca te večeri pobrinut će se prof. Enes Ibričević. Moderira Dino Porović.
Ulaz je oduvijek Planetarno slobodan. Dobro došli.
Žene širom svijeta godinama nastoje da im svaki dan, pa i ovaj, bude nalik na 8. mart, jer tog dana zna se: ženu ne treba tući, poželjno joj je pridržavati kaput, kupiti karanfil i povlađivati joj u malim stvarima. Naravno, o velikim stvarima će ostalim danima odlučivati neka gospoda u kravatama.
Ipak, sve je više dama u umjetnosti, novinarstvu, pa i politici i poslovnom svijetu. Da li ste, naprimjer, znali da je najmanje sedamdeset naslova trideset autora iz BiH prevedeno na engleski jezik u sklopu prevoditeljskog i izdavačkog projekta “Style Writes Now”. Osnivačica i voditeljica projekta je Marija Fekete-Sullivan iz Sarajeva. Ova književnica je i prevela najveći dio naslova. Projekt se nastavlja sve dok ne prevede bar stotinu naslova autora s ovih prostora.
Te večeri, književnici zastupljeni u projektu “Style Writes Now”, kao i osnivačica, govorit će svoje stihove ili prozu posvećene ženi, među kojima su: Ljubica Ostojić, Jasmina Hanjalić, Bisera Suljić-Boškailo, Tamara Čapelj, Lidija Pavlović-Grgić, Ajnuša i Irfan Horozović, Šefik Daupović, Anto Zirdum i Sabahudin Hadzialić.
Naslovnice objavljenih priča autora iz BiH bit će prezentirane u okviru videoprojekcije, dok će nešto više o svom radu na ovom projektu govoriti ilustratori Rebecca Teclamariam-Mesbah i Dževdet Nikočević. Ujedno, Rebecca će donijeti i radove djece iz škole Montessori, te u mnogo čemu napredne i zanimljive škole. Djeca su crtala mame i osnivačicu.
Za muzički ritam srca te večeri pobrinut će se prof. Enes Ibričević. Moderira Dino Porović.
Ulaz je oduvijek Planetarno slobodan. Dobro došli.
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from Bosnia and Herzegovinahttp://lpvinyl.weebly.com/
|
.
Copyright © 2015 Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina