|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
DIOGEN pro kultura magazin vam predstavlja
DIOGEN pro culture magazine presents to you
12.4.2013.
Samo jedan klik...i poslušajte poemu "Izgubljeni" Zlate Žunić
Mjesec estetske hirurgije (uskrsnuće/vaskrsnuće)
Zlata Žunić,
Tuzla Bosna i Hercegovina |
| ||
|
Zlata Žunić i Samira Begman u društvu sa našim urednikom, Tuzla, BiH, 2011.
|
Zlata Žunić
|
Zlata Žunić kao recenzent i promotor romana RASKRŠĆE SVJETOVA (I dio- KUTIJA ŽIVOTA) urednika DIOGEN pro kultura magazina, književnika Sabahudina Hadžialića u Sarajevu, 18.4.2013.
|
Mart / Ožujak 2014
Trojanski konj imperijalizma i stereotip „Aufviderzeen unt Alajhmanet“
Pismo gastarbajtera:
''Merhaba ti unt Gut Morgen majne libe babo! Evo vec su dvije hefte kako sam iz majn hauz cu Dojčland heraus. Kako su Mehaga i Her dajdža Ramo? Je l' se udala Frau Šefika, šiken sam joj poštom cvaj dojče ibrika! Čujem da se Bruder Ahmo škole batalio i da se šljiwovitz propio. Recite mu da je to grose grehota. Šiken vam pozdravima Muterima, Faterima, Bruderima i Švesterima. Aufviderzeen unt Alajhmanet! Bruder Zijo, alaselamet!''
Bosanski goniči i bosanski konjići
Danima u kući, bez dodira sa realnim svijetom, čitam hronologiju bosanskog pas(j)aluka i pitam se da li će me išijas ponovo stegnuti, jer se učas nanerviram zbog usuda svojih zemljana, rasutih diljem svijeta i užeg mu univerzuma, što postadoše kozmopoliti sa nekoliko jezika i isto toliko domovina, kako ilustrativno i plastično svjedoči gorenavedeno pismo jednog od srećnika. Nema ih u knjigama, ali su na broju statistike MMF-a i sličnih humanitarnih pregalaca, kad šalju pomoć u kreditima, bez grejs perioda, sa Šajlokovim kamatama, tek da ne bismo kojim slučajem, kroz kruh sa sedam kora, uočili kako smo opasani nevidljivom gujom, sa
glavom na demirli pendžeru starostavnih fabrika, u zemlji, uvijek istim stražnjicama, pohabanih minderluka. Žongliraju, tako, novi žitelji gradova respektabilnim jezičkim bogatstvom, podebljani zemljoposjedničkim knjigama, pa, kupujući kuće, stanove, paščare, na radost ovještalog i ostarjelog urbanog lumpenproletarijata, ulažu mukom zarađeno u nekretnine, tek da smjeste za pišljivih dvjestotinjak eura stare i islužene gradske profešure, inženjere, doture, službenike etc, i njihovu djecu, sve bez izgleda da išta zarade! Ali, to je, nazdravlje im bilo, dug domovini i domoljubima, kojima su svi putevi zatvoreni za tamo daleko, gdje ura rada košta uncu zlata, ili bi, moguće, dobrohotnim altruizmom ksenofobičnih domaćina, bili počašćeni, za skupo plaćenu, ili, na jedvite jade, stečenu diplomu, savršenim tunelima gradske kanalizacije. I to, valja naglasiti, neka se ima u vidu, nakon deartizacije žute podloge koja nimalo ne tukne bosanski i apstraktno, već do neba odjekuje realizmom Viljemovke i ruskog kavijara! Sitnozubi i bezubi, pak, i dalje biju bitku sa atavizmima prastarih troglavih aždaha, dodo ptica rugalica, bez mrven osjećanja da viza za budućnost nije u Park(ing)u Jure(ćih) Zvjerica i utvrdama nOve eLite, kojoj Bruder Ahmo nikako da oprosti stečenu prednost.
Mnogi su se, nakon povratka, vođeni nostalgijom obespravljenih, oglušili o imperativ tranzicije, zbrinuti, na neizvjestan rok, pristojnim ušteđevinama. Ni na kraj pameti im nije formiranje nove paradigme kadrova, kao prevashodni zadatak u prvim posljeratnim godinama, i planiranje elita za buduća vremena, kao odraz vizije nove demokracije. Istina, taj i takav entuzijazam zauzimanja busija je rezultirao produkcijom poželjnih tipova inteligencije koja bi trebalo, a to istinski zdušno čini, da podupre prelaz od socrealističkog, do liberalno kapitalisitčkog društva! Tačnije, projekat kakav se ne pamti u novijoj historiji, a za koji je potreban ekstremno izoštren sitnosopstvenički mentalitet, kao najpouzdaniji oslonac višepartijskog društva, formiranog od donedavnih čuvara jednoumlja. Na pozornici nedavnih opravdanih radničkih protesta zbog neučinkovitih i ratobornih scenografija tobožnje borbe za nacionalni identitet i prava potlačenih, do gole kože operušenih, nisu se mogli vidjeti hrabri ustavobranitelji i ikonoklasti iz redova ideoloških čistača, već su nagrnuli bosanski goniči i brdski konjići, da bi, uz fićfiričke trikove, poput Kerbera i Trojanskih skalamerija, rastjerali umorne radnike i izvarane ratnike.
Kurva je oduvijek bila najveći moralista!
Mislim, dragi moji, da bi relativiziranje ovakvih agresivnih, nimalo dezorganiziranih i nesistematičnih "istraživanja javnog mnijenja" i „ispitivanja revolucionarnog duha ulice“ bilo pogubna greška naivaca, naspram onih koji motorikom svog predatorskog instinkta pomno prate kretanje "plijena", ne zanemarujući činjenicu da nema jednom zauvijek datog suvereniteta, ali ni tapije na "privatizirana" sredstva za rad i resurse koja jesu bila općenarodna imovina, iz naših plaća alimentirana decenijama. S druge strane, pak, nimalo benigno nije to "što neko tamo o nama priča", ako se ono projicira kroz siromaštvo i otete šanse za normalan život. Voljela bih da me uvjere kako ne postoje čuvari autoritarnih statusa političkih zvaničnika, povezani sa inozmenim centrima moći sjajno sinhornizivanim akcijama i brdom love, čija jedna jedina riječ može biti presudna, bez obzira na to koliko se mi borili da dokažemo kako su, upravo oni, irelevantni.
Takav stav je naivnost visokog rizika, ili pak, nešto sasvim drugo, što pripada domeni precizno proračunate distance od svega već viđenog i doživljenog, uključujući pokolje i otimačinu pod eufemizmom privatizacije, imanentne ovakvoj BiH, ali i svijetu u kome dijelimo sudbinu jadovana, a ne radovana, nikada udaljeniji od sebi sličnih. Tranzicija je, sama po sebi, proces senzorne deprivacije više nego tehnološko-tehničko i vlasničko restrukturiranje privrede u jedan neprihvatljiv oblik raspolaganja ZAJEDNIČKIM DOBRIMA, ali i ljudskim kapacitetima. Taj odnos je posve neprirodan i, baš zbog toga, su sva čula majstora novih načela organiziranja i privredjivanja distribuirana na poveliku armiju "čuvara poretka", u principu uvijek istih komutarnih identiteta, koji će vam u prvom razgovoru reći kako ste loš čovjek i kako on zna sve o vama!!! Trudiće se vrlo neumoljivo da "prikupi" što više dokaza u prilog svojoj već naučenoj lekciji da nema nevinih među osiromašenim. Vjerojatno su u pravu, jer smo toliko puta (s)jebani, za samo jedan ljudski vijek, pa otkuda nam ta etička tirada o nevinosti i junferluku?! Pa, ja, mi kanda smo zaboravili da se u tu, davno zauzetu fortifikaciju, ne možemo sakriti: kurva je oduvijek bila najveći moralista!
Šumski plodovi su u blizini minskih polja
Paralalno sa ovom dimenzijom, kao dimna zavjesa se diže krkljajući cvrkut Dodo začina od ptice rugalice u bosanskom loncu, uz pratnju diskretne ritam-sekcije Lepi i Tihi, da se ne zaboravi prisustvo glavnog faktora razbijanja iluzije kako je život uopće moguć. Istovremeno se o Drinu, Savu i Dinaru odbija visokofrekventni eho: mrš napolje, hrsuzi! Hoćete hljeba bez motike i iz međunarodne pomoći, a nećete prebiti noge njinim globtroterima i jebivjetrima i zdipiti neki Krimčić! Eno vam ostaci ostataka fabrika, tuđih njiva pod najam, šumski plodovi su blizu minskih polja, pa vam se, možda, i posreći...Sljedeće neprijateljsko gnijezdo je dobro plaćeni stručnjak za krizne situacije, security ćelavko, sa debelim mesom, na kome bi mu i Brazilke na krnjevalu u Riu pozavidjele, a osobito Pride poklonici!
Serenada dobro ušuškanog Vućića na hinjaka dopire iz susjednog trapa! Ušančio se i čeka bolje dane za sebe i jarane, pa da kao Mikajilo stavi zlatastu repliku Omege na ruku, tranđu na uvce, nabije širok kez sa zubićem vilenjaka i krene u pohode novim Prekorbojnim. Oni priko ne pivaju lipo i glumataju da su ljuta sjerotinja, otkada Sanader ode na duži službeni put, sve se vajkajući kako nema teže kletve nego imati, pa nemati! Potraga za Svetim Gralom stoljećima traje, exyu sindikalnim liderima i njihovim zaštitinicima nije trebalo ni pola godine rata, pa da u hipu prilagode svoj pogled na svijet bezdušnoj eksploataciji muke i neimaštine, dok i kamen ne iscijede. I, svi se već navikli da se tom prastarom stazom ide u Europu!
U tom i takvom kontekstu, zanimljiv mi je fenomen ljudske potrebe za učešćem u tuđim "ratovima" , premda je, bez iznimke, riječ o najnižim porivima... Generacijski animoziteti između, uvjetno govoreći, moćnih obitelji, u modificiranim oblicima krvne osvete, u pravilu ojačavaju bojovnici lake zarade i brzog uzleta na socijalnoj ljestvici, obrušavajući se na ciljnu metu neprincipijelno, bez razloga i povoda, lične interakcije ili bilo čega empirijski potvrđenog i logičnog! Dakako, njihov izbor je, bez iznimke, na strani većeg i jačeg bataljona!
Nekritički se regrupiraju i povlače sa nišanskim spravama u svoje bunkere nesnosne lakoće razmetanja licemjerjem i duhovnom ljenošću, spremni da eliminiraju nepoćudne, bez oklijevanja, uz argumente mentalno retardiranih petogodšnjaka...
Njihov koeficijent ili "spiritus movens"(!) su puna crijeva i kolekcija tuđih rezultata i uspjeha, oduzetih ili obezvrijeđenih! Učinkovit obrazac, pak, "ratnih" zapovjednika, u funkciji očuvanja morala kohorti je: svoj dio nagrade nikada ne darivati, (čak ni u maniru Al Kaponea), jer puk voli bogate pobjednike, već nagradu za podršku naći u sehari žrtve ili nepokornih naumu ljudske srdžbe i pohlepe ...
A, gdje je tu ljubav koja nas čini ljudskim bićem? Ona je još uvijek tamo gdje mali broj očiju pohodi: u pjesmi, u stihu, u duhu, u mrskoj vradžbini čudoređa:
„Za ljubav je potrebna izvjesna bezazlenost.Ti je imas. Sacuvaj je, to je dar bozji. Ako je jednom izgubis nikada je vise neces povratiti... Samo zavidljivci to nazivaju gluposcu. Neka te ne boli. To nije mana; to je dar bozji...Cista dusa jos nezarazena ni skepsom ni 'inteligencijom'. Hajde, pij u cast bezazlenosti...u cast ljubavi i vjere ...u buducnost, u cast snova o sreci, u cast bajne gluposti izgubljenog raja.“/Tagore
Ma kako peklo, bosa ću ponovo sama...
I, na kraju, ne mogu prešutjeti istinu o ljubavi i mržnji, o nekoj superiornoj inteligenciji koja bdije nad svojim odrazom u čovjeku, čija je uloga da stvara, nadgrađuje, reaguje, napreduje, da bi odražavao to božansko u sebi! Pojave kojima nazočimo, ružne su, i treba ih demistificirati, prikazati u svoj njihovoj nakaradnosti. One ne smiju biti uzor pokolenjima, već primjer kako se raskiva obmana i kuje istina. Osjećam, znam po načinu kojim me zdrave, sjaju oka kad me ugledaju, po nimalo suptilnim riječima i sintagmama, inotnaciji i temama, da je sve
oko mene kockarski blef koji bi da zadrži status quo ante, ali plašim se da sam prestara za nagodbe sa đavoljim igračima. Ma kako peklo, bosa ću, ponovo sama, po ko zna koji put, a možda druge prilike i ne bude! Ostaće žiška zapretena, i nije mi žao za neke nove baklje dogorijevati. Sve ostalo nisam ja.
Pismo gastarbajtera:
''Merhaba ti unt Gut Morgen majne libe babo! Evo vec su dvije hefte kako sam iz majn hauz cu Dojčland heraus. Kako su Mehaga i Her dajdža Ramo? Je l' se udala Frau Šefika, šiken sam joj poštom cvaj dojče ibrika! Čujem da se Bruder Ahmo škole batalio i da se šljiwovitz propio. Recite mu da je to grose grehota. Šiken vam pozdravima Muterima, Faterima, Bruderima i Švesterima. Aufviderzeen unt Alajhmanet! Bruder Zijo, alaselamet!''
Bosanski goniči i bosanski konjići
Danima u kući, bez dodira sa realnim svijetom, čitam hronologiju bosanskog pas(j)aluka i pitam se da li će me išijas ponovo stegnuti, jer se učas nanerviram zbog usuda svojih zemljana, rasutih diljem svijeta i užeg mu univerzuma, što postadoše kozmopoliti sa nekoliko jezika i isto toliko domovina, kako ilustrativno i plastično svjedoči gorenavedeno pismo jednog od srećnika. Nema ih u knjigama, ali su na broju statistike MMF-a i sličnih humanitarnih pregalaca, kad šalju pomoć u kreditima, bez grejs perioda, sa Šajlokovim kamatama, tek da ne bismo kojim slučajem, kroz kruh sa sedam kora, uočili kako smo opasani nevidljivom gujom, sa
glavom na demirli pendžeru starostavnih fabrika, u zemlji, uvijek istim stražnjicama, pohabanih minderluka. Žongliraju, tako, novi žitelji gradova respektabilnim jezičkim bogatstvom, podebljani zemljoposjedničkim knjigama, pa, kupujući kuće, stanove, paščare, na radost ovještalog i ostarjelog urbanog lumpenproletarijata, ulažu mukom zarađeno u nekretnine, tek da smjeste za pišljivih dvjestotinjak eura stare i islužene gradske profešure, inženjere, doture, službenike etc, i njihovu djecu, sve bez izgleda da išta zarade! Ali, to je, nazdravlje im bilo, dug domovini i domoljubima, kojima su svi putevi zatvoreni za tamo daleko, gdje ura rada košta uncu zlata, ili bi, moguće, dobrohotnim altruizmom ksenofobičnih domaćina, bili počašćeni, za skupo plaćenu, ili, na jedvite jade, stečenu diplomu, savršenim tunelima gradske kanalizacije. I to, valja naglasiti, neka se ima u vidu, nakon deartizacije žute podloge koja nimalo ne tukne bosanski i apstraktno, već do neba odjekuje realizmom Viljemovke i ruskog kavijara! Sitnozubi i bezubi, pak, i dalje biju bitku sa atavizmima prastarih troglavih aždaha, dodo ptica rugalica, bez mrven osjećanja da viza za budućnost nije u Park(ing)u Jure(ćih) Zvjerica i utvrdama nOve eLite, kojoj Bruder Ahmo nikako da oprosti stečenu prednost.
Mnogi su se, nakon povratka, vođeni nostalgijom obespravljenih, oglušili o imperativ tranzicije, zbrinuti, na neizvjestan rok, pristojnim ušteđevinama. Ni na kraj pameti im nije formiranje nove paradigme kadrova, kao prevashodni zadatak u prvim posljeratnim godinama, i planiranje elita za buduća vremena, kao odraz vizije nove demokracije. Istina, taj i takav entuzijazam zauzimanja busija je rezultirao produkcijom poželjnih tipova inteligencije koja bi trebalo, a to istinski zdušno čini, da podupre prelaz od socrealističkog, do liberalno kapitalisitčkog društva! Tačnije, projekat kakav se ne pamti u novijoj historiji, a za koji je potreban ekstremno izoštren sitnosopstvenički mentalitet, kao najpouzdaniji oslonac višepartijskog društva, formiranog od donedavnih čuvara jednoumlja. Na pozornici nedavnih opravdanih radničkih protesta zbog neučinkovitih i ratobornih scenografija tobožnje borbe za nacionalni identitet i prava potlačenih, do gole kože operušenih, nisu se mogli vidjeti hrabri ustavobranitelji i ikonoklasti iz redova ideoloških čistača, već su nagrnuli bosanski goniči i brdski konjići, da bi, uz fićfiričke trikove, poput Kerbera i Trojanskih skalamerija, rastjerali umorne radnike i izvarane ratnike.
Kurva je oduvijek bila najveći moralista!
Mislim, dragi moji, da bi relativiziranje ovakvih agresivnih, nimalo dezorganiziranih i nesistematičnih "istraživanja javnog mnijenja" i „ispitivanja revolucionarnog duha ulice“ bilo pogubna greška naivaca, naspram onih koji motorikom svog predatorskog instinkta pomno prate kretanje "plijena", ne zanemarujući činjenicu da nema jednom zauvijek datog suvereniteta, ali ni tapije na "privatizirana" sredstva za rad i resurse koja jesu bila općenarodna imovina, iz naših plaća alimentirana decenijama. S druge strane, pak, nimalo benigno nije to "što neko tamo o nama priča", ako se ono projicira kroz siromaštvo i otete šanse za normalan život. Voljela bih da me uvjere kako ne postoje čuvari autoritarnih statusa političkih zvaničnika, povezani sa inozmenim centrima moći sjajno sinhornizivanim akcijama i brdom love, čija jedna jedina riječ može biti presudna, bez obzira na to koliko se mi borili da dokažemo kako su, upravo oni, irelevantni.
Takav stav je naivnost visokog rizika, ili pak, nešto sasvim drugo, što pripada domeni precizno proračunate distance od svega već viđenog i doživljenog, uključujući pokolje i otimačinu pod eufemizmom privatizacije, imanentne ovakvoj BiH, ali i svijetu u kome dijelimo sudbinu jadovana, a ne radovana, nikada udaljeniji od sebi sličnih. Tranzicija je, sama po sebi, proces senzorne deprivacije više nego tehnološko-tehničko i vlasničko restrukturiranje privrede u jedan neprihvatljiv oblik raspolaganja ZAJEDNIČKIM DOBRIMA, ali i ljudskim kapacitetima. Taj odnos je posve neprirodan i, baš zbog toga, su sva čula majstora novih načela organiziranja i privredjivanja distribuirana na poveliku armiju "čuvara poretka", u principu uvijek istih komutarnih identiteta, koji će vam u prvom razgovoru reći kako ste loš čovjek i kako on zna sve o vama!!! Trudiće se vrlo neumoljivo da "prikupi" što više dokaza u prilog svojoj već naučenoj lekciji da nema nevinih među osiromašenim. Vjerojatno su u pravu, jer smo toliko puta (s)jebani, za samo jedan ljudski vijek, pa otkuda nam ta etička tirada o nevinosti i junferluku?! Pa, ja, mi kanda smo zaboravili da se u tu, davno zauzetu fortifikaciju, ne možemo sakriti: kurva je oduvijek bila najveći moralista!
Šumski plodovi su u blizini minskih polja
Paralalno sa ovom dimenzijom, kao dimna zavjesa se diže krkljajući cvrkut Dodo začina od ptice rugalice u bosanskom loncu, uz pratnju diskretne ritam-sekcije Lepi i Tihi, da se ne zaboravi prisustvo glavnog faktora razbijanja iluzije kako je život uopće moguć. Istovremeno se o Drinu, Savu i Dinaru odbija visokofrekventni eho: mrš napolje, hrsuzi! Hoćete hljeba bez motike i iz međunarodne pomoći, a nećete prebiti noge njinim globtroterima i jebivjetrima i zdipiti neki Krimčić! Eno vam ostaci ostataka fabrika, tuđih njiva pod najam, šumski plodovi su blizu minskih polja, pa vam se, možda, i posreći...Sljedeće neprijateljsko gnijezdo je dobro plaćeni stručnjak za krizne situacije, security ćelavko, sa debelim mesom, na kome bi mu i Brazilke na krnjevalu u Riu pozavidjele, a osobito Pride poklonici!
Serenada dobro ušuškanog Vućića na hinjaka dopire iz susjednog trapa! Ušančio se i čeka bolje dane za sebe i jarane, pa da kao Mikajilo stavi zlatastu repliku Omege na ruku, tranđu na uvce, nabije širok kez sa zubićem vilenjaka i krene u pohode novim Prekorbojnim. Oni priko ne pivaju lipo i glumataju da su ljuta sjerotinja, otkada Sanader ode na duži službeni put, sve se vajkajući kako nema teže kletve nego imati, pa nemati! Potraga za Svetim Gralom stoljećima traje, exyu sindikalnim liderima i njihovim zaštitinicima nije trebalo ni pola godine rata, pa da u hipu prilagode svoj pogled na svijet bezdušnoj eksploataciji muke i neimaštine, dok i kamen ne iscijede. I, svi se već navikli da se tom prastarom stazom ide u Europu!
U tom i takvom kontekstu, zanimljiv mi je fenomen ljudske potrebe za učešćem u tuđim "ratovima" , premda je, bez iznimke, riječ o najnižim porivima... Generacijski animoziteti između, uvjetno govoreći, moćnih obitelji, u modificiranim oblicima krvne osvete, u pravilu ojačavaju bojovnici lake zarade i brzog uzleta na socijalnoj ljestvici, obrušavajući se na ciljnu metu neprincipijelno, bez razloga i povoda, lične interakcije ili bilo čega empirijski potvrđenog i logičnog! Dakako, njihov izbor je, bez iznimke, na strani većeg i jačeg bataljona!
Nekritički se regrupiraju i povlače sa nišanskim spravama u svoje bunkere nesnosne lakoće razmetanja licemjerjem i duhovnom ljenošću, spremni da eliminiraju nepoćudne, bez oklijevanja, uz argumente mentalno retardiranih petogodšnjaka...
Njihov koeficijent ili "spiritus movens"(!) su puna crijeva i kolekcija tuđih rezultata i uspjeha, oduzetih ili obezvrijeđenih! Učinkovit obrazac, pak, "ratnih" zapovjednika, u funkciji očuvanja morala kohorti je: svoj dio nagrade nikada ne darivati, (čak ni u maniru Al Kaponea), jer puk voli bogate pobjednike, već nagradu za podršku naći u sehari žrtve ili nepokornih naumu ljudske srdžbe i pohlepe ...
A, gdje je tu ljubav koja nas čini ljudskim bićem? Ona je još uvijek tamo gdje mali broj očiju pohodi: u pjesmi, u stihu, u duhu, u mrskoj vradžbini čudoređa:
„Za ljubav je potrebna izvjesna bezazlenost.Ti je imas. Sacuvaj je, to je dar bozji. Ako je jednom izgubis nikada je vise neces povratiti... Samo zavidljivci to nazivaju gluposcu. Neka te ne boli. To nije mana; to je dar bozji...Cista dusa jos nezarazena ni skepsom ni 'inteligencijom'. Hajde, pij u cast bezazlenosti...u cast ljubavi i vjere ...u buducnost, u cast snova o sreci, u cast bajne gluposti izgubljenog raja.“/Tagore
Ma kako peklo, bosa ću ponovo sama...
I, na kraju, ne mogu prešutjeti istinu o ljubavi i mržnji, o nekoj superiornoj inteligenciji koja bdije nad svojim odrazom u čovjeku, čija je uloga da stvara, nadgrađuje, reaguje, napreduje, da bi odražavao to božansko u sebi! Pojave kojima nazočimo, ružne su, i treba ih demistificirati, prikazati u svoj njihovoj nakaradnosti. One ne smiju biti uzor pokolenjima, već primjer kako se raskiva obmana i kuje istina. Osjećam, znam po načinu kojim me zdrave, sjaju oka kad me ugledaju, po nimalo suptilnim riječima i sintagmama, inotnaciji i temama, da je sve
oko mene kockarski blef koji bi da zadrži status quo ante, ali plašim se da sam prestara za nagodbe sa đavoljim igračima. Ma kako peklo, bosa ću, ponovo sama, po ko zna koji put, a možda druge prilike i ne bude! Ostaće žiška zapretena, i nije mi žao za neke nove baklje dogorijevati. Sve ostalo nisam ja.
| zlata_zunic...trojanski_konj_imperijalizma_i_stereotip_aufviderzeen_unt_alajhmanet_.doc |
| zlata_zunic...trojanski_konj_imperijalizma_i_stereotip_aufviderzeen_unt_alajhmanet_.pdf |
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from Bosnia and Herzegovinahttp://lpvinyl.weebly.com/
|
Februar / Veljača 2014
26.2.2014.
lustratum non omittenda
Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.
P. Kočić
Postoji jedna konstanta istorijske zakonomjernosti deklinacije i inklinacije unutar zatvorenih i otuđenih državotvornih struktura, ali i izvan jedinstvenog ekonomsko-političkog entiteta, gdje se milenijima, uz neznatne kozmetičke zahvate, održava tek jedno zlatno i učinkovito pravilo moći, za koju se ubija, laže, kleveće, jednom rječju, čine zlodjela. Motiv i cilj te norme, od iskona, su nepromijenjeni: ovladati stvorenim i prirodnim resursima, uz dosljedno održavanje davno uspostavljenog dužničkog ropstva, upakovanog u lijepo dizajniranu ambalažu ljudskih prava i sloboda, sa bogato podvezanom mašnicom od purpura, da bude uvjerljivije, jer asocira na ljubav, na slobodu kojih nema. I, pritom učiniti sve da se jurisdikcija, ni carska ni spahijska, ne odnosi na najkvarljiviji stratum iz Raja izgnanih, zaštićenih imunitetom od istih zakona koje kroje za puk, čiji mandat koriste kao svoje neotuđivo pravo, suprotno kodexu elementratne etike.
Primjereno rečenom su i enormno visoke plaće naših domaćih gurua političkog i ekonomskog kolapsa koje, kao da odašilju urbi et orbi poruku, kako je najdragocjeniji doprinos razvitku čovječanstva sijanje siromaštva, ispranje mozgova podanika Stradija do tabula raze i depopulacija, a za život u zdravlju i rahatluku. I, sve to uz mainstream koketiranje sa upotrebom čovjeka kroz jeftini turbo-folk performans promiskuitetnih očeva, nestašne velike i male braće, veselih sestara, usopljenih majki, osionih strina i tetaka, čiji krug životnih intresovanja počinje u plexusu i završava na dnu trbuha, blizu jedinog izvora i uvira potreba i želja, uz neizostavnu priču o visokom IQ. Valjda da se zasjeni prostota i sakrije bizarnost manipulacije pučastvom, posebno onim dijelom bez oslonca u dijaspori i emigraciji, satjeranim uza zid neimaštiom, bolešću i stalnim generiranjem recesije sa pedeset postotnom nezaposlenošću, o čemu Noam Čomski postavlja logički aksiom bezbjednog denominiranja cijena na tržištu rada. Koja to vlada u svijetu, osim onih u angolama, istina, do prve strijelice sa kurareom, opstaje na tronu sa poražavajućim rezultatima dalekosežne devastiranosti privrednog i društvenog tkiva, na čijim je razvalinama osmišljenom strategijom, već u prvom poratnom petoljećju prebogatih donacija i povoljnih kredita, bilo očekivano tehničko-tehnološko, kadrovsko i ekonomsko restrukturiranje, u okviru dogovorenih reformi za euroatlantske integracije? Dakle, već napisanog i prevedenog u sam osvit rata, a obnarodovanog u britanskom Economistu, u intervju sa Jeffry Saxom, gdje se prvi put pojavljuje kodni naziv Deseterac, ili projekat izgradnje ekonomske unije deset vodećih država na Mediteranu. Demokratska, zasigurno, nije! Svakom iole odgovornom ljudskom biću, bio bi nepojmljiv čin pružiti ruku prema nabrekloj koverti i trošiti nezarađeno na s-audijce, uživajući u luksuzu iz otetog sa trpeze staraca i djece. Razvijenim zemljama Zpada koje se sa nama hrvu po Briselu, bilo bi puno jeftinije sve nesite raseliti, i ostaviti vukovima i divljim zvijerima jedno osebujno, i rijetko lijepo i bogato stanište. Možda bi ga umjeli daleko bolje iskoristiti, nego li to ljudi čine!
„Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vijek. Za sve drugo, oni su neosjetljivi i nepristupni. Ponekad se čovjek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvijek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.“
Andrić
Tek sada, sa ove vremenske i emotivne distance, možemo mjeriti količinu uloženog sa onim što smo, na kraju, uspjeli sačuvati samo za sebe. Naprosto, bilo je nimalo decentno i prihvatljivo da otmjena i dostojanstvena ličnost svoj ego spušta ispod pojasa, koristeći ga kao jedinu vodilju kroz život, u stilu pijačnih nona, što svako jutro izvikuju najbolju ponudu, žesteći se šporkim jezikom na konkurenciju i, u isto vrijeme se licemjerno cereći poznatoj mušteriji, iza čijeg odlaska slijedi mitraljeski rafal reptilskih epiteta...Sjetim se Miljenka Smoje i njegovih likova iz malog i velog mista. To smo mi onda i sada, tačnije, vrlo brojan stratum, izmilio ispod tanke pokorice civiliziranosti koja je sve manje uvjet statusa, i društvenog, a i ekonomskog, pa i kulturološkog. Infiltirao se sitem negativne selekcije, sada već duboko inokuliran i u obitelj, pa se na površinu podigao onaj uspjenjeni talog koji je samo čekao na prvu buru! Pobjednici su likovi jakog želuca, već viđeni hipokriti, čije su nezdrave ambicije poodavno debelo nadmašile njihove mogućnosti i talente. Utoliko su i opasniji! Ponovo mi misao odleti na maestralni Al Paćinov monolog iz Đavoljeg advokata:
„Edi Barzun. Edi Barzun. Pazio sam ga kroz dva razvoda. Lečenje zavisnosti od kokaina i trudnu recepcionarku. Božije stvorenje, a? Naročito Božije stvorenje? Upozorio sam ga, Kevine. Stalno sam ga upozoravao. Gledao sam ga kako skakuće sa jedne stvari na drugu. Kao jebena igračka na navijanje. Kao 100 kilograma samouslužne pohlepe na točkovima.
Sledeći milenijum je iza ugla. Edi Barzun. Dobro ga pogledaj, on je primer za sledeći milenijum.
Ti ljudi… nije tajna odakle dolaze.
Izoštriš ljudski apetit sve do tačke kad počne razdvajati atome snagom svoje gramzivosti. Gradiš ego veličine katedrale. Spojiš optičkim vlaknima svet sa svakim snažnim nagonom.
Namastiš i najdosadnije snove sa dolarsko zelenim… pozlaćenim fantazijama sve dok svako ljudsko biće ne postane car, postane sam svoj Bog.
I gde možeš odatle da kreneš? (Pogrešan put!)
Nil sapientie odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja
Prateći tokom ovog pretoplog ljeta godine gospodnje 2013., agendu priprema za predstojeću jesen elite, preumorne od međusobnih plećkanja i borbi za prijestolje, te nespretne konstrukcije i instalacije demagoga naci marketinga pred popis stanovništva, prvi u više od 20 godina, uz već otužnu priču i nerazumljivo, gotovo aspurdno nadmudrivanje o realiziranju odluke suda u Strazburu prema tužbi Sejdić-Finci, a sve u znaku početka nove školske godine kao prilike za dopunska koškanja o jezičkoj politici, nacionalnoj grupi predmeta i vjeronauci, što se doimalo kao spremanje nužne zimnice, zapitah se, u posvemašnjoj konfuziji: kakav to grijeh plaća cijeli ljudski rod kao tribut ljenosti i ispraznosti, preduboko zagnjuren u ostrašćen i nemilosrdan kainski obračun, gdje visokosofisticirane tehnologije i neslućena naučna otkrića služe kao oružje kojim čovjek čovjeku, u ime slobode, u ime života, dokazuje koliko je bratska ljubav slijepa? Jer, nezamjenjiv mizanscen za organizirani haos su naša žestoka, besprincipijelna prepucavanja kojim, valjda, gladne i ostarjele vojnike redefinirane prošlosti, osiromašene i zbunjene, besplatno zabavljaju majstori velikih i malih igara, da zaborave koliko su nestali u novoj pragmatičnoj paradigmi patriotizma, gdje su radom stečeno pravo na čovjeka dostojan život i naknađivanje izgubljenog i propuštenog, odgođeni na neizvjestan rok! Cijeli taj scenario upotrebe čovjeka i mentalnog manipuliranja, neodoljivo asocira na Platonovu usporedbu razumijevanja i nerazumijevanja najviših ideja kroz čuvenu parabolu o pećini u VI knjizi Države! Naime, nerazumijevanje ideje Dobra paralizira ljude koje prikazuje kao sužnje prikovane za stijenu u pećini. Oni ne mogu glave svoje u krug okretati i bulje na površinu ispred sebe. Na toj se površini reflektiraju sjene predmeta koje pronose iza zida neki njima skriveni ljudi, dajući im zvučne efekte i sužnjima stvaraju doživljaj svijeta, uvjereni da je to jedini i pravi svijet. Predmeti se u pećini ne gledaju kroz ideju Dobra, odnosno u svjetlosti Sunca, već u lažnoj svjetlosti vatre, kao u Karagoz pozorištu sjena. Zato oni nisu ni pravi predmeti, već oponašanjem stvarnosti, iskonstruirani. Iako nisu površni, već imaju i volumen, nemaju bitka i žitka u sebi. Odvojeni su od svoje ideje! To su puki stereotipi koji se mehanički izmjenjuju jedan za drugim, stvarajući privid neke žive interakcije.
Razbijanje stereotipa traži osobnu hrabrost, a ona je unutarnja snaga da napustimo poznato, da izađemo iz pećine, jer vani je tajna slobode!
Cijelo to vrijeme trajanja demokratske nebesko-rovovske debate sunce maćehinski prži Plavu Planetu, rušeći i posljednju iluziju da su lomače Srednjeg vijeka nestale zauvijek. I, bijaše, u dobar čas, i Kurban bajram, da potvrdi rješenost klero-nacionalne elite na diskurzivnu solidarnost u tumačenju odricanja i žrtvovanja, kao primarnog uvjeta za put do dženneta/raja u slavu jedinog Stvoritelja, o koga se, od iskona, spotiče samo sirotinja. Jer, kad organizam na kome se udobno parazitira napravi odveć krupne korake ka progresiji svjesnosti vlastitog postojanja, osnaži i postane samouvjereno zahtjevan, tada se, po pravu koje štiti tzv. privatnu svojinu, (šta je sa kreatorima i stvaraocima te, rekla bih prije "otuđene svojine" i njihovim pravom?) u tišini ilegale sklanja ukupna novčana masa u opticaju. Cilj nevidljive operacije je uspostaviti sigurnosni bedem oko vlasnika kapitala i njihove odabrane političke vrhuške, kako radnik ne bi mogao steći ekonomsku neovisnost cijenom svoga rada (noćna mora kapitalista), najefikasnijim oružjem za dokidanje apsolutne supremacije i dominacije pojedinaca u grupa, relativizirajući, tako, uzurpiranu ulogu gospodara života i smrti. Pa se, primjerice, krediti za otplatu stana, ili poslovnog prostora, preko noći udvostruče, uz sva ostala fiskalna davanja, gradeći najvišu branu protoku ideja, istraživačkog rada i inovativnosti, rječju-znanju i vještinama, pretvarajući potpuno benigan stratum, očito Olimpu zastrašujuće konkurencije istinskih stvaralaca materijalnih dobara, u pauperizirani lumpenproletarijat koji se počinje klati zbog onih drugih koji su im oteli hljeb iz usta, proprocionalnom alavošću dojučerašnjih istih, ili malo većih kokuza.
Enigma i stigma
Mašinerija za "promociju" ovako snobovskog sinopsisa, svako malo, vrši opsežne pripreme za svoj teatralni nastup u ulozi ideologa dogmatičara, najprije dugoročnim zaglupljivanjem jednih, a potom sistematskim sklanjanjem drugih, nekooperativnih, iliti onih "što se prave pametni". Jer, veliki učitelj Seneka je još davno primijetio: Nil sapientie odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja! Ostali nastoje, pod visoku cijenu koju prebacuju, u pravilu, na tuđa nemoćna leđa, postići sve "ovdje i sada", ne misleći na muku svog "izabranog hranioca", sve dok ovaj ne klone iscrpljen i, silom prilika, uskrati trošarinu godspodarima , već potpuno lišenim opreza da ništa nije zavijeka garantirano, te da circulus viciosus od prapostanka svijeta mijenja pravila igre, pa objekat postaje subjekat, et vice versa. Ili, po naški, dok ne izgube izvor nimalo hipotetskih reketeiranja. Prema Hajdegerovom tumačenju, toj i takvoj metafizici je imanentno nasilje, kao specifikum čovjekova opstanka: „Metafizika je “fundamentalististička” u svojoj pretenziji za prvim i posljednjim utemeljenjem, gdje se temelj (fundament) samorazumljivo tumači u smislu postojanosti, bezvremenosti i vječne biti. Vladavina metafizičkog temelja znači vladavinu jedne same i apsolutne istine, istine koja je nasilna spram svakoga drugog i drukčijeg obrasca interpretacije i, stoga, totalitarna.“
Činjenica je da je riječ o veoma jakim strukovnim udruženjima manipulativnih i nimalo senzibilnih poklonika abakusa za kontrolu nad svijetom: ljudima superega, za koje se mogu opkladiti da ne umiju uključiti perilicu za veš, sebi opeglati košulju, napraviti jaje na oko, a kamoli popraviti bicikl, dok mu je najmoderniji kompjuterizirani auto „torba u glavi“, ako samo jedan čip otkaže. Ili, nedajbože, snalaziti se na internetu i koju suvislu napisati, jer ljudi žele čuti ono što plaćaju! Za takvu namjenu oni imaju svoju ergelu rasnih lipicanera, po pravilu osrednjih stručnih potencijala, sa jasno definiranom i šifriranom ulogom: piramida moći ne smije biti urušena ugrožavanjem daljeg raslojavanja na bogate i siromašne, i time dobrano narušena sigurnost generacije planski usmjerenih na crvene tepihe, pomno biranih nasljednika trona privilegija i nerada, ljubavnih afera i sukoba svakojake vrste.
Preživjele artefakte tih i takvih etičkih standarda nije teško reanimirati i prihvatiti, posebno ima li se u vidu da odluke o kadrovskom ekipiranju donose upravo oni, tvrdeći da ih plaćaju. Možda, ali čijim novcem? Nekoliko generacija naših „spasitelja“ će preživjeti čuvajući jedni drugima leđa. Na njihovu žalost, socijalni procesi su podložni prirodnim zakonima, pa će evolucija vrlo brzo morati ispravljati sve što je generirana devolucija dovela do bezumnog kolapsa. I, ponovo ćemo loptu na centar, ali ovaj put, s tim saznanjima neka ide i pamet u glavu: nema na Zemlji božijeg trusta trutova, niti konstante simbiotičkog zagrljaja pojedinca i vlasti! Na kraju balade, sve postaje enigma i stigma!
lustratum non omittenda
Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.
P. Kočić
Postoji jedna konstanta istorijske zakonomjernosti deklinacije i inklinacije unutar zatvorenih i otuđenih državotvornih struktura, ali i izvan jedinstvenog ekonomsko-političkog entiteta, gdje se milenijima, uz neznatne kozmetičke zahvate, održava tek jedno zlatno i učinkovito pravilo moći, za koju se ubija, laže, kleveće, jednom rječju, čine zlodjela. Motiv i cilj te norme, od iskona, su nepromijenjeni: ovladati stvorenim i prirodnim resursima, uz dosljedno održavanje davno uspostavljenog dužničkog ropstva, upakovanog u lijepo dizajniranu ambalažu ljudskih prava i sloboda, sa bogato podvezanom mašnicom od purpura, da bude uvjerljivije, jer asocira na ljubav, na slobodu kojih nema. I, pritom učiniti sve da se jurisdikcija, ni carska ni spahijska, ne odnosi na najkvarljiviji stratum iz Raja izgnanih, zaštićenih imunitetom od istih zakona koje kroje za puk, čiji mandat koriste kao svoje neotuđivo pravo, suprotno kodexu elementratne etike.
Primjereno rečenom su i enormno visoke plaće naših domaćih gurua političkog i ekonomskog kolapsa koje, kao da odašilju urbi et orbi poruku, kako je najdragocjeniji doprinos razvitku čovječanstva sijanje siromaštva, ispranje mozgova podanika Stradija do tabula raze i depopulacija, a za život u zdravlju i rahatluku. I, sve to uz mainstream koketiranje sa upotrebom čovjeka kroz jeftini turbo-folk performans promiskuitetnih očeva, nestašne velike i male braće, veselih sestara, usopljenih majki, osionih strina i tetaka, čiji krug životnih intresovanja počinje u plexusu i završava na dnu trbuha, blizu jedinog izvora i uvira potreba i želja, uz neizostavnu priču o visokom IQ. Valjda da se zasjeni prostota i sakrije bizarnost manipulacije pučastvom, posebno onim dijelom bez oslonca u dijaspori i emigraciji, satjeranim uza zid neimaštiom, bolešću i stalnim generiranjem recesije sa pedeset postotnom nezaposlenošću, o čemu Noam Čomski postavlja logički aksiom bezbjednog denominiranja cijena na tržištu rada. Koja to vlada u svijetu, osim onih u angolama, istina, do prve strijelice sa kurareom, opstaje na tronu sa poražavajućim rezultatima dalekosežne devastiranosti privrednog i društvenog tkiva, na čijim je razvalinama osmišljenom strategijom, već u prvom poratnom petoljećju prebogatih donacija i povoljnih kredita, bilo očekivano tehničko-tehnološko, kadrovsko i ekonomsko restrukturiranje, u okviru dogovorenih reformi za euroatlantske integracije? Dakle, već napisanog i prevedenog u sam osvit rata, a obnarodovanog u britanskom Economistu, u intervju sa Jeffry Saxom, gdje se prvi put pojavljuje kodni naziv Deseterac, ili projekat izgradnje ekonomske unije deset vodećih država na Mediteranu. Demokratska, zasigurno, nije! Svakom iole odgovornom ljudskom biću, bio bi nepojmljiv čin pružiti ruku prema nabrekloj koverti i trošiti nezarađeno na s-audijce, uživajući u luksuzu iz otetog sa trpeze staraca i djece. Razvijenim zemljama Zpada koje se sa nama hrvu po Briselu, bilo bi puno jeftinije sve nesite raseliti, i ostaviti vukovima i divljim zvijerima jedno osebujno, i rijetko lijepo i bogato stanište. Možda bi ga umjeli daleko bolje iskoristiti, nego li to ljudi čine!
„Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vijek. Za sve drugo, oni su neosjetljivi i nepristupni. Ponekad se čovjek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvijek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.“
Andrić
Tek sada, sa ove vremenske i emotivne distance, možemo mjeriti količinu uloženog sa onim što smo, na kraju, uspjeli sačuvati samo za sebe. Naprosto, bilo je nimalo decentno i prihvatljivo da otmjena i dostojanstvena ličnost svoj ego spušta ispod pojasa, koristeći ga kao jedinu vodilju kroz život, u stilu pijačnih nona, što svako jutro izvikuju najbolju ponudu, žesteći se šporkim jezikom na konkurenciju i, u isto vrijeme se licemjerno cereći poznatoj mušteriji, iza čijeg odlaska slijedi mitraljeski rafal reptilskih epiteta...Sjetim se Miljenka Smoje i njegovih likova iz malog i velog mista. To smo mi onda i sada, tačnije, vrlo brojan stratum, izmilio ispod tanke pokorice civiliziranosti koja je sve manje uvjet statusa, i društvenog, a i ekonomskog, pa i kulturološkog. Infiltirao se sitem negativne selekcije, sada već duboko inokuliran i u obitelj, pa se na površinu podigao onaj uspjenjeni talog koji je samo čekao na prvu buru! Pobjednici su likovi jakog želuca, već viđeni hipokriti, čije su nezdrave ambicije poodavno debelo nadmašile njihove mogućnosti i talente. Utoliko su i opasniji! Ponovo mi misao odleti na maestralni Al Paćinov monolog iz Đavoljeg advokata:
„Edi Barzun. Edi Barzun. Pazio sam ga kroz dva razvoda. Lečenje zavisnosti od kokaina i trudnu recepcionarku. Božije stvorenje, a? Naročito Božije stvorenje? Upozorio sam ga, Kevine. Stalno sam ga upozoravao. Gledao sam ga kako skakuće sa jedne stvari na drugu. Kao jebena igračka na navijanje. Kao 100 kilograma samouslužne pohlepe na točkovima.
Sledeći milenijum je iza ugla. Edi Barzun. Dobro ga pogledaj, on je primer za sledeći milenijum.
Ti ljudi… nije tajna odakle dolaze.
Izoštriš ljudski apetit sve do tačke kad počne razdvajati atome snagom svoje gramzivosti. Gradiš ego veličine katedrale. Spojiš optičkim vlaknima svet sa svakim snažnim nagonom.
Namastiš i najdosadnije snove sa dolarsko zelenim… pozlaćenim fantazijama sve dok svako ljudsko biće ne postane car, postane sam svoj Bog.
I gde možeš odatle da kreneš? (Pogrešan put!)
Nil sapientie odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja
Prateći tokom ovog pretoplog ljeta godine gospodnje 2013., agendu priprema za predstojeću jesen elite, preumorne od međusobnih plećkanja i borbi za prijestolje, te nespretne konstrukcije i instalacije demagoga naci marketinga pred popis stanovništva, prvi u više od 20 godina, uz već otužnu priču i nerazumljivo, gotovo aspurdno nadmudrivanje o realiziranju odluke suda u Strazburu prema tužbi Sejdić-Finci, a sve u znaku početka nove školske godine kao prilike za dopunska koškanja o jezičkoj politici, nacionalnoj grupi predmeta i vjeronauci, što se doimalo kao spremanje nužne zimnice, zapitah se, u posvemašnjoj konfuziji: kakav to grijeh plaća cijeli ljudski rod kao tribut ljenosti i ispraznosti, preduboko zagnjuren u ostrašćen i nemilosrdan kainski obračun, gdje visokosofisticirane tehnologije i neslućena naučna otkrića služe kao oružje kojim čovjek čovjeku, u ime slobode, u ime života, dokazuje koliko je bratska ljubav slijepa? Jer, nezamjenjiv mizanscen za organizirani haos su naša žestoka, besprincipijelna prepucavanja kojim, valjda, gladne i ostarjele vojnike redefinirane prošlosti, osiromašene i zbunjene, besplatno zabavljaju majstori velikih i malih igara, da zaborave koliko su nestali u novoj pragmatičnoj paradigmi patriotizma, gdje su radom stečeno pravo na čovjeka dostojan život i naknađivanje izgubljenog i propuštenog, odgođeni na neizvjestan rok! Cijeli taj scenario upotrebe čovjeka i mentalnog manipuliranja, neodoljivo asocira na Platonovu usporedbu razumijevanja i nerazumijevanja najviših ideja kroz čuvenu parabolu o pećini u VI knjizi Države! Naime, nerazumijevanje ideje Dobra paralizira ljude koje prikazuje kao sužnje prikovane za stijenu u pećini. Oni ne mogu glave svoje u krug okretati i bulje na površinu ispred sebe. Na toj se površini reflektiraju sjene predmeta koje pronose iza zida neki njima skriveni ljudi, dajući im zvučne efekte i sužnjima stvaraju doživljaj svijeta, uvjereni da je to jedini i pravi svijet. Predmeti se u pećini ne gledaju kroz ideju Dobra, odnosno u svjetlosti Sunca, već u lažnoj svjetlosti vatre, kao u Karagoz pozorištu sjena. Zato oni nisu ni pravi predmeti, već oponašanjem stvarnosti, iskonstruirani. Iako nisu površni, već imaju i volumen, nemaju bitka i žitka u sebi. Odvojeni su od svoje ideje! To su puki stereotipi koji se mehanički izmjenjuju jedan za drugim, stvarajući privid neke žive interakcije.
Razbijanje stereotipa traži osobnu hrabrost, a ona je unutarnja snaga da napustimo poznato, da izađemo iz pećine, jer vani je tajna slobode!
Cijelo to vrijeme trajanja demokratske nebesko-rovovske debate sunce maćehinski prži Plavu Planetu, rušeći i posljednju iluziju da su lomače Srednjeg vijeka nestale zauvijek. I, bijaše, u dobar čas, i Kurban bajram, da potvrdi rješenost klero-nacionalne elite na diskurzivnu solidarnost u tumačenju odricanja i žrtvovanja, kao primarnog uvjeta za put do dženneta/raja u slavu jedinog Stvoritelja, o koga se, od iskona, spotiče samo sirotinja. Jer, kad organizam na kome se udobno parazitira napravi odveć krupne korake ka progresiji svjesnosti vlastitog postojanja, osnaži i postane samouvjereno zahtjevan, tada se, po pravu koje štiti tzv. privatnu svojinu, (šta je sa kreatorima i stvaraocima te, rekla bih prije "otuđene svojine" i njihovim pravom?) u tišini ilegale sklanja ukupna novčana masa u opticaju. Cilj nevidljive operacije je uspostaviti sigurnosni bedem oko vlasnika kapitala i njihove odabrane političke vrhuške, kako radnik ne bi mogao steći ekonomsku neovisnost cijenom svoga rada (noćna mora kapitalista), najefikasnijim oružjem za dokidanje apsolutne supremacije i dominacije pojedinaca u grupa, relativizirajući, tako, uzurpiranu ulogu gospodara života i smrti. Pa se, primjerice, krediti za otplatu stana, ili poslovnog prostora, preko noći udvostruče, uz sva ostala fiskalna davanja, gradeći najvišu branu protoku ideja, istraživačkog rada i inovativnosti, rječju-znanju i vještinama, pretvarajući potpuno benigan stratum, očito Olimpu zastrašujuće konkurencije istinskih stvaralaca materijalnih dobara, u pauperizirani lumpenproletarijat koji se počinje klati zbog onih drugih koji su im oteli hljeb iz usta, proprocionalnom alavošću dojučerašnjih istih, ili malo većih kokuza.
Enigma i stigma
Mašinerija za "promociju" ovako snobovskog sinopsisa, svako malo, vrši opsežne pripreme za svoj teatralni nastup u ulozi ideologa dogmatičara, najprije dugoročnim zaglupljivanjem jednih, a potom sistematskim sklanjanjem drugih, nekooperativnih, iliti onih "što se prave pametni". Jer, veliki učitelj Seneka je još davno primijetio: Nil sapientie odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja! Ostali nastoje, pod visoku cijenu koju prebacuju, u pravilu, na tuđa nemoćna leđa, postići sve "ovdje i sada", ne misleći na muku svog "izabranog hranioca", sve dok ovaj ne klone iscrpljen i, silom prilika, uskrati trošarinu godspodarima , već potpuno lišenim opreza da ništa nije zavijeka garantirano, te da circulus viciosus od prapostanka svijeta mijenja pravila igre, pa objekat postaje subjekat, et vice versa. Ili, po naški, dok ne izgube izvor nimalo hipotetskih reketeiranja. Prema Hajdegerovom tumačenju, toj i takvoj metafizici je imanentno nasilje, kao specifikum čovjekova opstanka: „Metafizika je “fundamentalististička” u svojoj pretenziji za prvim i posljednjim utemeljenjem, gdje se temelj (fundament) samorazumljivo tumači u smislu postojanosti, bezvremenosti i vječne biti. Vladavina metafizičkog temelja znači vladavinu jedne same i apsolutne istine, istine koja je nasilna spram svakoga drugog i drukčijeg obrasca interpretacije i, stoga, totalitarna.“
Činjenica je da je riječ o veoma jakim strukovnim udruženjima manipulativnih i nimalo senzibilnih poklonika abakusa za kontrolu nad svijetom: ljudima superega, za koje se mogu opkladiti da ne umiju uključiti perilicu za veš, sebi opeglati košulju, napraviti jaje na oko, a kamoli popraviti bicikl, dok mu je najmoderniji kompjuterizirani auto „torba u glavi“, ako samo jedan čip otkaže. Ili, nedajbože, snalaziti se na internetu i koju suvislu napisati, jer ljudi žele čuti ono što plaćaju! Za takvu namjenu oni imaju svoju ergelu rasnih lipicanera, po pravilu osrednjih stručnih potencijala, sa jasno definiranom i šifriranom ulogom: piramida moći ne smije biti urušena ugrožavanjem daljeg raslojavanja na bogate i siromašne, i time dobrano narušena sigurnost generacije planski usmjerenih na crvene tepihe, pomno biranih nasljednika trona privilegija i nerada, ljubavnih afera i sukoba svakojake vrste.
Preživjele artefakte tih i takvih etičkih standarda nije teško reanimirati i prihvatiti, posebno ima li se u vidu da odluke o kadrovskom ekipiranju donose upravo oni, tvrdeći da ih plaćaju. Možda, ali čijim novcem? Nekoliko generacija naših „spasitelja“ će preživjeti čuvajući jedni drugima leđa. Na njihovu žalost, socijalni procesi su podložni prirodnim zakonima, pa će evolucija vrlo brzo morati ispravljati sve što je generirana devolucija dovela do bezumnog kolapsa. I, ponovo ćemo loptu na centar, ali ovaj put, s tim saznanjima neka ide i pamet u glavu: nema na Zemlji božijeg trusta trutova, niti konstante simbiotičkog zagrljaja pojedinca i vlasti! Na kraju balade, sve postaje enigma i stigma!
|
| ||||
Septembar / Rujan 2013.
DOBROTA UNUTAR REALNOSTI SENZIBILITETA, ILI...
Zahvaljujući umjetnosti, umjesto da vidimo jedan jedini svijet, ovaj naš, mi vidima kako se on umnožava, pa koliko ima originalnih umjetnika, toliko nam svjetova stoji na raspolaganju...Ona jedina izražava za druge i pokazuje nama samima naš vlastiti život.
(Marcel Proust)
Čitajući prozaistiku i poeziju Stefana Simića, mladog srpskog književnika, čak i neupućen čitalac može u briljantnim opservacijama, autobiografiziranim esejima, pričama i crticama iz života, osjetiti snažnu nit misaonog, leksičkog i semantičkog kontinuiteta sa trendovima literarno-poetske i publicističke odrednice utilitarne estetike i etike jugoslovenskog postmodernizma druge polovine proteklog vijeka. Čednošću kakva pripada mladosti, Simić blagim, ali sigurnim potezima verbalne risaljke crta sliku nedorečenog, lutajućeg prezenta, sa teškim teretom nagorjelih kulisa netom proteklih balkanskih turbulentnih zbivanja, sublimirajući u jedinstvenu potku otpornu jezgru vremena prošlog i krhku neuravnoteženost zamršene pređe vremena sadašnjeg, dosljednošću i sistematičnošću jednog Andrića, lucidnošću Mešinog pronicanja u zamke ljudske psihe, te Krležinom, Marinkvićevom i Pekićevom serioznom patohistološkom analizom kotrljajućih vrteški balkanske historijske arene. Naoko jedostavno stilski uobličeno, Simićevo kazivanje, nakon kritičke analize, dobija težinu posvemašnjeg tumbanja sunovaćenih moralnih vrijednosti i etičko-estetskog poimanja svijeta na zalasku jedne epohe, upamćene po krvavim ratovima i ideološkim eksperimentima, urušenim u konačište istočnog grijeha, kao prapočetka i svršetka svijeta:-"Muka mi je više od te borbe za demokratski svet kada ostaneš bez svog sveta, sveta kakvog voliš."
Stefan je prerano, kao i mnogi njegovi vršnjaci, upoznao bolnu istinu o nesretnim, bizarnim, pa i mračnim ljudskim karakterima i sudbinama, te kompleksnim mehanizmima funkcioniranja vlasti i njenim dehumanizirajućim matriksima u procesu urušavanja osebujnog socijalnog i kulturološkog obrasca koji se identificirao sa jednom izgubljenom generacijom, statasaloj na na pučini sedam vjetrova. Epohu piščevog djetinjstva obilježava uspon neoliberalnog kapitalizma i podjela svjetskog stanovništa na bogate i siromašne, uz apsolutnu predominaciju novca kao jedine mjere vrijednosti pojedinca i grupa, unutar klijentelističkih država, prezaduženih i korumpiranih, gdje proces odlučivanja u svim sferama života i rada implicite sadrži interese krupnog kapitala.
„Što je veća visina, veća je i pustoš“ Meša Selimović
Izoštrena čula i senzibiltet Stefana Simića ne propuštaju zapaziti i fokusirati diskrepancu između deklarativnih metanaracija manifesta o ljudskim slobodama i pravima na jednoj i, na drugoj strani, snažnog, gotovo dramtičnog diskontinuiteta ekonomsko-političke, a ponajprije, društvene prakse, te naučne misli, čiji racionalizam i univerzalizam generiraju svojevrsnu ideološku prinudu. Naime, prema Jean-Françoisu Lyotardu, prosvjetiteljstvo, generalno govoreći, vjera u moć ljudskoga razuma i beskonačan napredak, te nauku kroz pobjedu čistoga znanja, dvije su velike naracije moderniteta, u koje se gnjura i naš mladi književnik, dajući im ulogu i značaj ekskluziviteta u svom opusu. Osnovna je, međutim, značajka postmodernizma gubitak vjere u metanaracije, tačnije, raspad velikih priča i, na prvom mjestu, prepoznavanje „nemoći mita o umu, mita nauke koja krši i vlastita pravila“, ali i njihovu nesposobnost da izbrišu tragove razlika koje „otklanjaju“. I, sve to sublimirano u paradoksu postojanja, kao kulturni fenomen današnjice. Na taj način suvremeni umjetnički izričaj smiruje nesigurnost koju ostavlja nelogičnost logike razvoja, usvajajući je kao svojstvo postojanja.
Svijet umjetnosti i kreativnog stvaralaštva, općenito, najbolja su ilustracija da se o svim relevantnim aspektima intelektualne i duhovne aktivnosti pravo odlučivanja prenijelo sa onomad neprikosnovene politike, na aktualne klanove i grupe, otuđene i prebogate centre moći koji zanemaruju život eo ipso. Otuda i Simićev vapaj, upućen svim ljudima, ne nužno političkoj nomenklaturi, niti privrednim oligarsima:
“ Ljudi ne primećuju ljude. Čovek je zaboravio na čoveka. Saosećajnosti je sve manje, solidarnost je obesmišljena…
Posmatram ljude kako čeznu za toplinom, pažnjom, rečima podrške, zagrljajem, što više traže, kao da sve više pate. Zaboravlja se na blagost koja ublažava patnju.“,
nakon čega zaključuje manirom mudraca:
Čovek, što više pronalazi ljubav u drugim ljudima, pronalazi je i u sebi. Ljudi su naša ogledala. Ljudi su potvrda naših ličnosti.“
Misao završava bravuroznom opservacijom, na fonu univerzalnih istina:
Svako od nas treba da pronađe tu svetlost u sebi, nevažno gde se nalazi, i njome treba da zrači. Čovek svojom posebnošću treba da nadvisi ambijent u kome se nalazi! U protivnom, biće u potpunosti usisan…
Jer, nema tog mraka koji ne može da razbije ljudska svetlost
Opsjena nove demokracije i njena dekonstrukcija
Ogoljena istina je ubojito oružje što se, nerijetko, okreće prema onome koji je svjedoči, ili kako to sjano Camus definira: "Reći u nekim vremenima i na nekim prostrima da 2+2=4, ravno je samoubistvu." Zato svi licemjerno lažu, varaju, svoju savjest smirujući kompromisima koje su često prisiljeni činiti zarad političkog oportunizma, uz sebičnu asistenciju golemog ega koji ne prašta kritiku, ili neuspjeh! Simić se, manirom i mirom visokotečnog znalca i mislioca, neumoljivo obračunava sa dvostrukim moralom, prema čijim pragmatičnim zakonomjernostima samo neznanim kriterijima odabrani mogu činiti male nepodopštine u svoju korist ili, pak, ako ih okolnosti "natjeraju"! Pa, i velike, čak, bez ikakvih reperkusija! Pritom pravi otklon i od novotarija kreiranja nekog posve primamljivog predloška književno-publicističkog kazivanja, tačnije, koketiranja sa dramatizacijom arhetipske slike društva u dubokom neskladu sa svijetom koji ga okružuje. Pisac se osmjelio, ne samo primijetiti, već i kritički osvrnuti na usavršeno umijeće mistifikatora da iz malih krpica i rita sastavljaju tuđi život, bez izuzetka u negativnom kontekstu, valjda kao lijek i pokrov za svoje ubijene snove, ili, mnogo češće, u funkciji dobitne kombinacije za sticanje ili očuvanje privilegija, koristeći prastari pokeraški trik- opsjenarsku kartu iz rukava.
Zarad svoje stilske jednostavnosti i preciznosti u izražavanju najsuptilnijih misli i ideja, Stefan Simić je za mene, ali i brojne druge poštovaoce, svojevrsno otkrovenje, jer smo, tokom i nakon dramatičnih zbivanja-disolucije ex Jugoslavije, živjeli u uvjerenju da pripadamo posljednjim generacijama koje su imale snage i odvažnosti reći nešto suvislo kao protest, otpor, pobunu, i sasvim jasno pokazati svoje neslaganje, za što nije bilo razumijevanja u vladajućim krugovima! Stefan je obećavajući i ohrabrujući znak da ta iskra nije sasvim ugasnula u književno-filozofskom, ali i u svakodnevnom, životnom smislu, s obzirom na to da ga je usvojio kao dio vlastitoga pogleda na svijet, pothranjujući nadu da iza nas ostaju mladi ljudi koji će se boriti za ono malo ljudskosti, čije pomračenje rezultira strahom od budućnosti, čvrsto spregnutim sa agresijom i denominiranjem svih moralnih vrijednosti.
“Dosta smo se klanjali bogovima, klanjajmo se za promjenu, samima sebi.” Tomas Man
Cilj kome Simić u svom književnom radu stremi je veoma jasan, i slijedi visoke etičke standarde: kritika odbrane volšebnim metodama uspostavljene hijerarhije, te učinkovitih modela relativiziranja svega što se uzurpiranoj moći i bogatstvu grozi, kao potencijalna "konkurencija“.
Uprkos mladosti čiji optimizam nije narušen iskustvom godina, pisac primjećuje da se u mentalni sklop uvukao razorni manir simplificiranog duha globalizirane palanke, ekstremno netolerantan i ubojit, umjesto da, poučeni ne tako davnim iskustvima masovnih stratišta XX vijeka, zajedno, uz minimum solidarnosti, pronalazimo i razvijamo nove modalitete uspješnosti okruženja koje nas određuje kao jedinke, kao ličnosti i stvaraoce! Tako, primjerice, povodom protivurječnog folklorno-glamuroznog okupljanja publikuma, marginaliziranih i osiromašenih građana, u arenama kiča i sblasne šminke kontroverznih gala koncerata srbijanskih turbo-folk diva, te ostrašćenih kritičkih pamfleta, lišenih pouke i poruke, Simić piše:
„Nedeljama pratim komentare na fejsu i drugim medijima povodom Cecinih i Karleušinih koncerata i umesto da lamentiram o tome kako je to ne znam koliko strašno pisaću o nečemu što me daleko više plaši. Njih dve me ne brinu, one su proizvod sistema i vremena u kome živimo, brinu me armije i armije lažnih kritičara svega toga koji svojim komentarima samo doprinose sveopštem ludilu. Oni ne shvataju da su samo dekor u tim senzacijama, obmanjivači javnosti koji umesto da se svesno ograde, ljudski i dostojanstveno, oni mesecima vrte istu ostrašćenu priču gde se oni, kao navodno, gnušaju svega toga, a u stvari, to im je glavna tema kojom se bave i pomoću koje podižu svoj rejting. Oni kao da se takmiče ko će više da uvredi i opljuje, bez ikakve kritičke distance i mere.“
U taj i takav dekor i diskurs, Simić ugađuje svoje priče iz svakodnevnice, ljubavne sage romantičarske provenijencije, izravno se obraćajući čitalačkoj publici pitanjima na koja ne daje sam sve odgovore, već ostavlja širok spektar mogućnosti da svako od nas preispita vlastitim naporima i doprinosu međusobnom razumijevanju, toleranciji, spremnosti na požrtvovanost, davanje, praštanje i posvećenost, u najplemenitijem smislu ovih pojmova. I, u bilo kojoj ljudskoj interakciji i relaciji.
Dominantno kritičkim diskursom u izboru i interpretaciji likova i događaja iz stvarnog života, Simić se doima kao zreo svjedok i tumač svekolike društvene dinamike, uz nezaobilazne, obilato integrirane opservacije o održivosti netom uspostavljenih apsolutnih istina i nedorečenog sistema univerzaliziranih vrijednosti nekog naslućenog prospekta, što bi trebalo da slijedi iza civilizacijskog loma kome upravo nazoči. Pisac se ne hvata u koštac sa velikim i politički komercijaliziranim temama, već pomno istražuje svakodnevnicu konsekventnosti jednog bizarnog projekta restrukturiranja svijesti, lišenog svake estetske i etičke utopije, kormilareći tim okeanom gotovo neutralnim stilom objektivnog izvještača, kao da bi emotivnim poetiziranjem zamaglio sliku stvarnosti. Posvećeno i odgovorno birajući tematski sadržaj svojih priča, pjesama, eseja i kolumni, Simić se kreće u algoritmu kodiranog senzibiliteta umjetnika i morala intelektualca visoko etičkih standarda, definirajući, tako, umjetnički izričaj novovremene književne forme i naracije, u cjelini. Riječ je o decentnom i darovitom mladiću, zrelom posmatraču, i ubjedljivom i sugestivnom piscu, kakvih je sve veći broj na balkanskim vjetrometinama, čime se potvrđuje zapažanje Meše Selimovića, da čovjek piše kada osjeti da ima što reći, ili iz puke ambicije, što je rjeđi motiv, zasigurno. Česta tema Stefanovog stvaralašta je i ljubav koja u sebi skriva deziluziju vremena i prostora, nimalo obećavajućeg prospekta za izvjesniju budućnost (dodatak o pjesmama)
„Zli su ljudi oni koji ne znaju za ljubav i zato ne znaju ni za stid. Ti imaju snage da traže ljubav jer je ne trebaju, imaju hrabrosti da je nude jer nemaju šta da daju.“ Shaw George Bernard
Dodirnuti suštinu čije vanjske manifestacije su nevidljive, može isključivo osoba istančanog senzibiliteta, što pretpostavlja da je sama u sebi razvila mehanizme koji je čine ljudskim bićem u punom smislu te riječi. Potreban je iznimno veliki trud i snaga volje da usvojimo i dopunimo kodeks etičkih normi, bez predrasudi ohole pristrasnosti...
Nažalost, svjedoci smo narastajućoj lavini upravo te i takve neetičnost i njene lukave upotrebe unutar neformalnih i neprincipijelnih koaliranja, a sve u funkciji prisvajanja prava na primat orfejskih iskušenika.
Tekstovi pred čitaocem svjedoče o različitim sadržajima življenja i događajima, neraskidivo vezanima uz vremenski kontekst, u koji mladi autor u usponu, identificirajući svoje vlastito jastvo i bivstvovanje, pretače i sublimira sopstvene stavove i mišljenja kroz svojevrsnu filozofiju ontološkog poniranja do prauzroka loma eminentno moralne vertikale likova kojima se posvećuje gorljivošću onog što mari, kome nije svejedno i koji pouzdano zna izvore svih rascjepa života na uzavrelom asfaltu. Bez obzira da li piše o sebi i svojim iskustvima i proživljavanjima, ili likovima iz svog okruženja, pisac se izmiče od verbalne akrobatike i humanog zbrinjavanja duša, nikako ne pretendirajući profetski na čvrste moralne aksiome za pulsiranje obilja esencijalnih vrijednosti kolektivnog identiteta, narušenog na razini pojedinačnih egzistencija.
Hronika vremena sadašnjeg Stefana Simića, usprkos svemu, odstupa svojim stilskim manirom i intelektualnim stilom angažirano neostrašćenog posmatrača, od matriksa poplave zapjenjenih kritičkih osvrta na svekoliku hipokriziju u kojoj se javno spaljuju iluzije, sahranjuju nade u beznađu netom probuđenih iracionalnih poriva što kao da su u trenu apostrahovali i usisali i bezdan Svemira sve razumno. Ono što se činilo nemogućim, iskočilo je kao mitska utvara preko noći, i za tili čas progutalo stoljetni napor da se čovječanstvo osovi na čvrst postament tehnološkog progresa, baziranog na novoj paradigmi svijesti o svijetu kao zajedničkom domu, a ne tamnici stanovnika Plave Planete.
Neupitno dosljedan objektivnom pristupu u svojevrsnoj istraživačkoj naraciji, Simić neutralizira poetsku intervenciju unutar stvarnosti fotografske slike, pa, ipak, u svakom epilogu, uvijek je prisutno njegovo zanimanje za čovjeka i suosjećanje sa njegovim patnjama, nesnalaženjima, bez apologije, dramatiziranja, osude i predrasude. Pri tom kako mnogi ističu, a što je i vidiljivo iz bezbroj komentara na društvenim mrežama, nema ni najmanje patetike ili osobnog suda, kao unaprijed zadanog stava. On vješto balansira svoj emotivni rakurs sa diskurzivnim raščlanjivanjem logičke slagalice društvenih pojava i devijacija koje čovječanstvo vode ka raskolu između deklarativne demokracije i apsolutuma supremacije političkog koncepta kojim suvereno dominira krupni kapital. Brojne su ljudske sudbine i zabilježene Simićevim duhovnim objektivom visoke rezolucije kojima mladi književnik svojim darom i umom brani i štiti ovaj svijet od njegove vlastite bezdušnosti.
- ZAŠTO JE DOBRO BITI DOBAR -
Zbog svih onih koji su tebi dali...
Zbog svih onih koji će da daju posle tebe...
Zbog čiste savesti i mirnog sna...
Zbog osmeha kada nekoga obradujemo...
Zbog osmeha kada nas neko obraduje...
Zbog malih gestova koji čine život
Zbog loših ljudi koji će postati dobri...
Zbog onih koji su nas učili dobroti...
Zbog onih koje smo mi učili dobroti...
Zbog uspomene da će neko da nas pamti po dobru...
Zbog svih onih stvari kojih ne mogu da se setim a znam da su važne...
I zašto još?
Zato što dobrota rasterećuje a mržnja obavezuje...
Zato što dobro traga za dobrim...
Zato što dobro stoji naspram zla...
-----------------------------------------
Zato što je to jedini pravi put...
Zato što su sve drugo izgovori...
Zato što dobrota razoružava i vodi preko čovekovog srca...
Zato što počiva na iskrenosti i pravičnosti...
Zato što počiva na saosećanju i poštenju...
Zato što od dobrih ljudi očekuješ samo dobro...
Zato što si načisto sa njima...
Zato što si načisto sa sobom...
Još nešto?
U inat zlu koje je sve veće...
U inat kapitalizmu koji je zaboravio na čoveka...
U inat onima koji nisu shvatili ovu pesmu...
U inat onima koji nisu shvatili ni jednu pesmu...
I na kraju?
Iz potrebe da se ovi redovi nikada ne završe i da svako u njih ugradi deo sebe unoseći neku svoju dobrotu...
Napravićemo toliko dobru i jaku ljudsku vezu, sastavljenu od dobrote svih nas, koju niko nikada neće moći da prekine! Ničije bombe, ničije laži, ničije ucene.
Zato je dobro biti dobaar?
Zbog svih nas zajedno. Zbog celog sveta!
Zahvaljujući umjetnosti, umjesto da vidimo jedan jedini svijet, ovaj naš, mi vidima kako se on umnožava, pa koliko ima originalnih umjetnika, toliko nam svjetova stoji na raspolaganju...Ona jedina izražava za druge i pokazuje nama samima naš vlastiti život.
(Marcel Proust)
Čitajući prozaistiku i poeziju Stefana Simića, mladog srpskog književnika, čak i neupućen čitalac može u briljantnim opservacijama, autobiografiziranim esejima, pričama i crticama iz života, osjetiti snažnu nit misaonog, leksičkog i semantičkog kontinuiteta sa trendovima literarno-poetske i publicističke odrednice utilitarne estetike i etike jugoslovenskog postmodernizma druge polovine proteklog vijeka. Čednošću kakva pripada mladosti, Simić blagim, ali sigurnim potezima verbalne risaljke crta sliku nedorečenog, lutajućeg prezenta, sa teškim teretom nagorjelih kulisa netom proteklih balkanskih turbulentnih zbivanja, sublimirajući u jedinstvenu potku otpornu jezgru vremena prošlog i krhku neuravnoteženost zamršene pređe vremena sadašnjeg, dosljednošću i sistematičnošću jednog Andrića, lucidnošću Mešinog pronicanja u zamke ljudske psihe, te Krležinom, Marinkvićevom i Pekićevom serioznom patohistološkom analizom kotrljajućih vrteški balkanske historijske arene. Naoko jedostavno stilski uobličeno, Simićevo kazivanje, nakon kritičke analize, dobija težinu posvemašnjeg tumbanja sunovaćenih moralnih vrijednosti i etičko-estetskog poimanja svijeta na zalasku jedne epohe, upamćene po krvavim ratovima i ideološkim eksperimentima, urušenim u konačište istočnog grijeha, kao prapočetka i svršetka svijeta:-"Muka mi je više od te borbe za demokratski svet kada ostaneš bez svog sveta, sveta kakvog voliš."
Stefan je prerano, kao i mnogi njegovi vršnjaci, upoznao bolnu istinu o nesretnim, bizarnim, pa i mračnim ljudskim karakterima i sudbinama, te kompleksnim mehanizmima funkcioniranja vlasti i njenim dehumanizirajućim matriksima u procesu urušavanja osebujnog socijalnog i kulturološkog obrasca koji se identificirao sa jednom izgubljenom generacijom, statasaloj na na pučini sedam vjetrova. Epohu piščevog djetinjstva obilježava uspon neoliberalnog kapitalizma i podjela svjetskog stanovništa na bogate i siromašne, uz apsolutnu predominaciju novca kao jedine mjere vrijednosti pojedinca i grupa, unutar klijentelističkih država, prezaduženih i korumpiranih, gdje proces odlučivanja u svim sferama života i rada implicite sadrži interese krupnog kapitala.
„Što je veća visina, veća je i pustoš“ Meša Selimović
Izoštrena čula i senzibiltet Stefana Simića ne propuštaju zapaziti i fokusirati diskrepancu između deklarativnih metanaracija manifesta o ljudskim slobodama i pravima na jednoj i, na drugoj strani, snažnog, gotovo dramtičnog diskontinuiteta ekonomsko-političke, a ponajprije, društvene prakse, te naučne misli, čiji racionalizam i univerzalizam generiraju svojevrsnu ideološku prinudu. Naime, prema Jean-Françoisu Lyotardu, prosvjetiteljstvo, generalno govoreći, vjera u moć ljudskoga razuma i beskonačan napredak, te nauku kroz pobjedu čistoga znanja, dvije su velike naracije moderniteta, u koje se gnjura i naš mladi književnik, dajući im ulogu i značaj ekskluziviteta u svom opusu. Osnovna je, međutim, značajka postmodernizma gubitak vjere u metanaracije, tačnije, raspad velikih priča i, na prvom mjestu, prepoznavanje „nemoći mita o umu, mita nauke koja krši i vlastita pravila“, ali i njihovu nesposobnost da izbrišu tragove razlika koje „otklanjaju“. I, sve to sublimirano u paradoksu postojanja, kao kulturni fenomen današnjice. Na taj način suvremeni umjetnički izričaj smiruje nesigurnost koju ostavlja nelogičnost logike razvoja, usvajajući je kao svojstvo postojanja.
Svijet umjetnosti i kreativnog stvaralaštva, općenito, najbolja su ilustracija da se o svim relevantnim aspektima intelektualne i duhovne aktivnosti pravo odlučivanja prenijelo sa onomad neprikosnovene politike, na aktualne klanove i grupe, otuđene i prebogate centre moći koji zanemaruju život eo ipso. Otuda i Simićev vapaj, upućen svim ljudima, ne nužno političkoj nomenklaturi, niti privrednim oligarsima:
“ Ljudi ne primećuju ljude. Čovek je zaboravio na čoveka. Saosećajnosti je sve manje, solidarnost je obesmišljena…
Posmatram ljude kako čeznu za toplinom, pažnjom, rečima podrške, zagrljajem, što više traže, kao da sve više pate. Zaboravlja se na blagost koja ublažava patnju.“,
nakon čega zaključuje manirom mudraca:
Čovek, što više pronalazi ljubav u drugim ljudima, pronalazi je i u sebi. Ljudi su naša ogledala. Ljudi su potvrda naših ličnosti.“
Misao završava bravuroznom opservacijom, na fonu univerzalnih istina:
Svako od nas treba da pronađe tu svetlost u sebi, nevažno gde se nalazi, i njome treba da zrači. Čovek svojom posebnošću treba da nadvisi ambijent u kome se nalazi! U protivnom, biće u potpunosti usisan…
Jer, nema tog mraka koji ne može da razbije ljudska svetlost
Opsjena nove demokracije i njena dekonstrukcija
Ogoljena istina je ubojito oružje što se, nerijetko, okreće prema onome koji je svjedoči, ili kako to sjano Camus definira: "Reći u nekim vremenima i na nekim prostrima da 2+2=4, ravno je samoubistvu." Zato svi licemjerno lažu, varaju, svoju savjest smirujući kompromisima koje su često prisiljeni činiti zarad političkog oportunizma, uz sebičnu asistenciju golemog ega koji ne prašta kritiku, ili neuspjeh! Simić se, manirom i mirom visokotečnog znalca i mislioca, neumoljivo obračunava sa dvostrukim moralom, prema čijim pragmatičnim zakonomjernostima samo neznanim kriterijima odabrani mogu činiti male nepodopštine u svoju korist ili, pak, ako ih okolnosti "natjeraju"! Pa, i velike, čak, bez ikakvih reperkusija! Pritom pravi otklon i od novotarija kreiranja nekog posve primamljivog predloška književno-publicističkog kazivanja, tačnije, koketiranja sa dramatizacijom arhetipske slike društva u dubokom neskladu sa svijetom koji ga okružuje. Pisac se osmjelio, ne samo primijetiti, već i kritički osvrnuti na usavršeno umijeće mistifikatora da iz malih krpica i rita sastavljaju tuđi život, bez izuzetka u negativnom kontekstu, valjda kao lijek i pokrov za svoje ubijene snove, ili, mnogo češće, u funkciji dobitne kombinacije za sticanje ili očuvanje privilegija, koristeći prastari pokeraški trik- opsjenarsku kartu iz rukava.
Zarad svoje stilske jednostavnosti i preciznosti u izražavanju najsuptilnijih misli i ideja, Stefan Simić je za mene, ali i brojne druge poštovaoce, svojevrsno otkrovenje, jer smo, tokom i nakon dramatičnih zbivanja-disolucije ex Jugoslavije, živjeli u uvjerenju da pripadamo posljednjim generacijama koje su imale snage i odvažnosti reći nešto suvislo kao protest, otpor, pobunu, i sasvim jasno pokazati svoje neslaganje, za što nije bilo razumijevanja u vladajućim krugovima! Stefan je obećavajući i ohrabrujući znak da ta iskra nije sasvim ugasnula u književno-filozofskom, ali i u svakodnevnom, životnom smislu, s obzirom na to da ga je usvojio kao dio vlastitoga pogleda na svijet, pothranjujući nadu da iza nas ostaju mladi ljudi koji će se boriti za ono malo ljudskosti, čije pomračenje rezultira strahom od budućnosti, čvrsto spregnutim sa agresijom i denominiranjem svih moralnih vrijednosti.
“Dosta smo se klanjali bogovima, klanjajmo se za promjenu, samima sebi.” Tomas Man
Cilj kome Simić u svom književnom radu stremi je veoma jasan, i slijedi visoke etičke standarde: kritika odbrane volšebnim metodama uspostavljene hijerarhije, te učinkovitih modela relativiziranja svega što se uzurpiranoj moći i bogatstvu grozi, kao potencijalna "konkurencija“.
Uprkos mladosti čiji optimizam nije narušen iskustvom godina, pisac primjećuje da se u mentalni sklop uvukao razorni manir simplificiranog duha globalizirane palanke, ekstremno netolerantan i ubojit, umjesto da, poučeni ne tako davnim iskustvima masovnih stratišta XX vijeka, zajedno, uz minimum solidarnosti, pronalazimo i razvijamo nove modalitete uspješnosti okruženja koje nas određuje kao jedinke, kao ličnosti i stvaraoce! Tako, primjerice, povodom protivurječnog folklorno-glamuroznog okupljanja publikuma, marginaliziranih i osiromašenih građana, u arenama kiča i sblasne šminke kontroverznih gala koncerata srbijanskih turbo-folk diva, te ostrašćenih kritičkih pamfleta, lišenih pouke i poruke, Simić piše:
„Nedeljama pratim komentare na fejsu i drugim medijima povodom Cecinih i Karleušinih koncerata i umesto da lamentiram o tome kako je to ne znam koliko strašno pisaću o nečemu što me daleko više plaši. Njih dve me ne brinu, one su proizvod sistema i vremena u kome živimo, brinu me armije i armije lažnih kritičara svega toga koji svojim komentarima samo doprinose sveopštem ludilu. Oni ne shvataju da su samo dekor u tim senzacijama, obmanjivači javnosti koji umesto da se svesno ograde, ljudski i dostojanstveno, oni mesecima vrte istu ostrašćenu priču gde se oni, kao navodno, gnušaju svega toga, a u stvari, to im je glavna tema kojom se bave i pomoću koje podižu svoj rejting. Oni kao da se takmiče ko će više da uvredi i opljuje, bez ikakve kritičke distance i mere.“
U taj i takav dekor i diskurs, Simić ugađuje svoje priče iz svakodnevnice, ljubavne sage romantičarske provenijencije, izravno se obraćajući čitalačkoj publici pitanjima na koja ne daje sam sve odgovore, već ostavlja širok spektar mogućnosti da svako od nas preispita vlastitim naporima i doprinosu međusobnom razumijevanju, toleranciji, spremnosti na požrtvovanost, davanje, praštanje i posvećenost, u najplemenitijem smislu ovih pojmova. I, u bilo kojoj ljudskoj interakciji i relaciji.
Dominantno kritičkim diskursom u izboru i interpretaciji likova i događaja iz stvarnog života, Simić se doima kao zreo svjedok i tumač svekolike društvene dinamike, uz nezaobilazne, obilato integrirane opservacije o održivosti netom uspostavljenih apsolutnih istina i nedorečenog sistema univerzaliziranih vrijednosti nekog naslućenog prospekta, što bi trebalo da slijedi iza civilizacijskog loma kome upravo nazoči. Pisac se ne hvata u koštac sa velikim i politički komercijaliziranim temama, već pomno istražuje svakodnevnicu konsekventnosti jednog bizarnog projekta restrukturiranja svijesti, lišenog svake estetske i etičke utopije, kormilareći tim okeanom gotovo neutralnim stilom objektivnog izvještača, kao da bi emotivnim poetiziranjem zamaglio sliku stvarnosti. Posvećeno i odgovorno birajući tematski sadržaj svojih priča, pjesama, eseja i kolumni, Simić se kreće u algoritmu kodiranog senzibiliteta umjetnika i morala intelektualca visoko etičkih standarda, definirajući, tako, umjetnički izričaj novovremene književne forme i naracije, u cjelini. Riječ je o decentnom i darovitom mladiću, zrelom posmatraču, i ubjedljivom i sugestivnom piscu, kakvih je sve veći broj na balkanskim vjetrometinama, čime se potvrđuje zapažanje Meše Selimovića, da čovjek piše kada osjeti da ima što reći, ili iz puke ambicije, što je rjeđi motiv, zasigurno. Česta tema Stefanovog stvaralašta je i ljubav koja u sebi skriva deziluziju vremena i prostora, nimalo obećavajućeg prospekta za izvjesniju budućnost (dodatak o pjesmama)
„Zli su ljudi oni koji ne znaju za ljubav i zato ne znaju ni za stid. Ti imaju snage da traže ljubav jer je ne trebaju, imaju hrabrosti da je nude jer nemaju šta da daju.“ Shaw George Bernard
Dodirnuti suštinu čije vanjske manifestacije su nevidljive, može isključivo osoba istančanog senzibiliteta, što pretpostavlja da je sama u sebi razvila mehanizme koji je čine ljudskim bićem u punom smislu te riječi. Potreban je iznimno veliki trud i snaga volje da usvojimo i dopunimo kodeks etičkih normi, bez predrasudi ohole pristrasnosti...
Nažalost, svjedoci smo narastajućoj lavini upravo te i takve neetičnost i njene lukave upotrebe unutar neformalnih i neprincipijelnih koaliranja, a sve u funkciji prisvajanja prava na primat orfejskih iskušenika.
Tekstovi pred čitaocem svjedoče o različitim sadržajima življenja i događajima, neraskidivo vezanima uz vremenski kontekst, u koji mladi autor u usponu, identificirajući svoje vlastito jastvo i bivstvovanje, pretače i sublimira sopstvene stavove i mišljenja kroz svojevrsnu filozofiju ontološkog poniranja do prauzroka loma eminentno moralne vertikale likova kojima se posvećuje gorljivošću onog što mari, kome nije svejedno i koji pouzdano zna izvore svih rascjepa života na uzavrelom asfaltu. Bez obzira da li piše o sebi i svojim iskustvima i proživljavanjima, ili likovima iz svog okruženja, pisac se izmiče od verbalne akrobatike i humanog zbrinjavanja duša, nikako ne pretendirajući profetski na čvrste moralne aksiome za pulsiranje obilja esencijalnih vrijednosti kolektivnog identiteta, narušenog na razini pojedinačnih egzistencija.
Hronika vremena sadašnjeg Stefana Simića, usprkos svemu, odstupa svojim stilskim manirom i intelektualnim stilom angažirano neostrašćenog posmatrača, od matriksa poplave zapjenjenih kritičkih osvrta na svekoliku hipokriziju u kojoj se javno spaljuju iluzije, sahranjuju nade u beznađu netom probuđenih iracionalnih poriva što kao da su u trenu apostrahovali i usisali i bezdan Svemira sve razumno. Ono što se činilo nemogućim, iskočilo je kao mitska utvara preko noći, i za tili čas progutalo stoljetni napor da se čovječanstvo osovi na čvrst postament tehnološkog progresa, baziranog na novoj paradigmi svijesti o svijetu kao zajedničkom domu, a ne tamnici stanovnika Plave Planete.
Neupitno dosljedan objektivnom pristupu u svojevrsnoj istraživačkoj naraciji, Simić neutralizira poetsku intervenciju unutar stvarnosti fotografske slike, pa, ipak, u svakom epilogu, uvijek je prisutno njegovo zanimanje za čovjeka i suosjećanje sa njegovim patnjama, nesnalaženjima, bez apologije, dramatiziranja, osude i predrasude. Pri tom kako mnogi ističu, a što je i vidiljivo iz bezbroj komentara na društvenim mrežama, nema ni najmanje patetike ili osobnog suda, kao unaprijed zadanog stava. On vješto balansira svoj emotivni rakurs sa diskurzivnim raščlanjivanjem logičke slagalice društvenih pojava i devijacija koje čovječanstvo vode ka raskolu između deklarativne demokracije i apsolutuma supremacije političkog koncepta kojim suvereno dominira krupni kapital. Brojne su ljudske sudbine i zabilježene Simićevim duhovnim objektivom visoke rezolucije kojima mladi književnik svojim darom i umom brani i štiti ovaj svijet od njegove vlastite bezdušnosti.
- ZAŠTO JE DOBRO BITI DOBAR -
Zbog svih onih koji su tebi dali...
Zbog svih onih koji će da daju posle tebe...
Zbog čiste savesti i mirnog sna...
Zbog osmeha kada nekoga obradujemo...
Zbog osmeha kada nas neko obraduje...
Zbog malih gestova koji čine život
Zbog loših ljudi koji će postati dobri...
Zbog onih koji su nas učili dobroti...
Zbog onih koje smo mi učili dobroti...
Zbog uspomene da će neko da nas pamti po dobru...
Zbog svih onih stvari kojih ne mogu da se setim a znam da su važne...
I zašto još?
Zato što dobrota rasterećuje a mržnja obavezuje...
Zato što dobro traga za dobrim...
Zato što dobro stoji naspram zla...
-----------------------------------------
Zato što je to jedini pravi put...
Zato što su sve drugo izgovori...
Zato što dobrota razoružava i vodi preko čovekovog srca...
Zato što počiva na iskrenosti i pravičnosti...
Zato što počiva na saosećanju i poštenju...
Zato što od dobrih ljudi očekuješ samo dobro...
Zato što si načisto sa njima...
Zato što si načisto sa sobom...
Još nešto?
U inat zlu koje je sve veće...
U inat kapitalizmu koji je zaboravio na čoveka...
U inat onima koji nisu shvatili ovu pesmu...
U inat onima koji nisu shvatili ni jednu pesmu...
I na kraju?
Iz potrebe da se ovi redovi nikada ne završe i da svako u njih ugradi deo sebe unoseći neku svoju dobrotu...
Napravićemo toliko dobru i jaku ljudsku vezu, sastavljenu od dobrote svih nas, koju niko nikada neće moći da prekine! Ničije bombe, ničije laži, ničije ucene.
Zato je dobro biti dobaar?
Zbog svih nas zajedno. Zbog celog sveta!
|
| ||||
Juli / Srpanj 2013.
BEZ IZOSTAVLJENE CRTICE I ZAREZA
Henri Becque
Sofoklo: Tko nije ništa pretrpio, ne smije me savjetovati.
Još uvijek zarobljena u vremenu i prostoru opakih momaka i nemušto veselih Rock-and-Roll cura, prelomih ova zanimljiva vremena kroz prizmu dobrano istesanih niskoprofilnih moždanih vijuga, u crno-bijelu sliku majčina tužnog lika, dok je sredinom 70.tih prošlog vijeka danima odlazila na suđenja i informativne razgovore i, braneći bratov i vlastiti dignitet, navukla bijes bogova na sebe poput Antigone! Povod je, ko zna koja po redu, blagorodna metafizička formula transcendiranja liberalnog krila socijalne demokracije u demonsku sliku najiracionalnijih instalacija ideološke unisonosti, blisku građanima pokornim, zauzlanim u mitove i legende. Jer, nije im misija da budu misleći i skreću s puta nimalo upitnih autoriteta, trasiranog herojstvom onih drugih, umornih bojovnika kojima, svako malo, sude što žele dalje i više. Ali, to je prošlost, od nje se ne živi, ponoviće ovu profanu sintagmu srceparajućim tonom svi koji ne iskusiše trepljenje, očekujući, pritom, dodatnu nagradu Pavlovljevim refleksom. Njihovo je pozvanje, onda kao i sada, da kroz život prođu neprimijećeni i neprepoznati, a ipak uticajni, stopljeni u špalir frenetičnog odobravanja i pozdrava za idolatrijske parade u povodu revolucionarnog povoda, nebitno kojeg, kao šti su identično ostrašćeni, samo nekoliko decenija ranije, pogrdama ispraćali na robiju nadmene kršitelje tradicije, šaptom nekog prijatelja ili poznanika, pale. Mjeru svog pristajana, uvijek iznova, će već odrediti nagonom poslušnog jastreba, a ono im neće biti zaboravljeno, već uredno i visoko vrjednovano. I, da taj sistem selekcije nije nikakav balkanski ekskluzivitet, svjedoči danas obnarodovan podatak da na poziciju savjetnika za nacionalnu sigurnost najmoćnije zemlje Svijeta dolazi pomalo kontroverzna i ne baš poznata Susan Rice koja je pred UN-om tvrdila da "Gaddafijevi vojnici uzimaju viagru za masovno silovanje". Mislim, malo je mnogo čak i u toj verziji!
Ralph Waldo Emerson: „Ono što jesi tako mi glasno zvoni u ušima da ne mogu da čujem to što govoriš.”
Da ne bi bilo nesporazuma šta je uzrok, a šta posljedica, vratićemo se intrigantnoj temi Josipa Perkovića, visokog hrvatskog dužnosnika kome Nijemci, kao i svima nakon Nirnberga, žele suditi za političko ubistvo na tlu te zemlje. A, riječ je o pomno zataškanim skandalima, od kojih je jedan upečatljivo procurio u javnost, jer je glavni protagonist i žrtva bivši direktor naftnog giganta INA, dakle ličnost od iznimnog povjerenja Partije koji je sa nacrtima za pare utekao preko grane. Običan čovjek zanijemi nakon saznanja u kojoj mjeri su najmoćnije strukture sistema doprinijele disoluciji Jugoslavije, čuvajući je od naroda za narod, a posebno je štiteći od intelektualne elite koja je, na kraju balade, sistemom selekcije postala produžena ruka političko-obavještajnog podzemlja. Priča seže sve do sredine 60.tih godina 20.og vijeka, kada su već bili potrošeni slobodarski i antifašistički krediti stare garde, a nova je tražila sebi mjesto pod tim vedrim dijelom osunčanog neba, sa vikednicima, jahtama i letjelicama na sidrištima ljudskih sloboda. U stilu ovještalog, lakonskog ignoriranja mudrozboraca, promišljam organizirani haos, izbačena iz svih kombinacija, pa i iz vlastitog lika, sa nejasnim osjećanjem stida pred potomstvom, ali i suvremenicima, da nisam postala dio te dobitničke družine, ne umijući iskoristiti „priliku“.
- „Curo“, čujem glas suvremenih Homera, lišenih herojskih tema: „Halilćića iz 70.-tih i 80.tih sa pjevcima zavrnutih šija iz tuđih kokošinjaca na sve strane, i štite se međusobno, da im i mater pozavidi na odanosti i privrženosti. Demo(n)kracija ih je nagradila toplim okriljem bogatstva i obilja, uljuljkala i ušuškala, jer su im baš takvi upotrebljivi za realiziranje dugoročnih planova o kojima gotovo ništa ne znamo, osim Ickeovih nagađanja i savjeta Čomskog kako da se sklonimo na sigurnu distancu.“ Nije teško zaključiti da je bilo što moguće mijenjati, sve dok traje performans Occupy ne znam koga i ne znam šta, više kao poziv na dance macabre, nego li političko-ekonomski i kulturološki artikuliran pokret za zaštitu ljudskih prava i sloboda.
Stokholmski sindrom: ljubav sa bivšim i aktualnim otmičarima duše i duha
Neko će reći da je moje razmišljanje o ljudskom rodu uvrnuto, možda bizarno, pa i kontraproduktivno, odveć kritičko skeniranje Čovjeka Nadobudnog koji svake godine desetak procenata stanovništva proglasi doktorima znanosti i milijarderima, a nebrojeno više izgubi na najvolšebniji način- ratovima, pauperizacijom i izgladnjivanjem. Tragati za uzrocima te i takve mentalne instalacije u ljudskom rodu što se busa tehnološkim iskorakom, nerijetko je Sizifov posao, ali se, ipak, znaci, naizgled zaludnog napora, ne mogu prikriti pred budnim okom obdarenih da svoju lijevu i desnu polutku mozga drže u harmoniji.
„Eppur si muove“ uporno ponavlja sa lomače ingeniozni Đordano Bruno, a mene tuge skolile, gdje zađosmo, somnabulni, za mitološke kulise igara bez granica na pješčanim arenama novovremenih Colosseuma. Ne čuju blasfemično dogorijevanje pravednika zahuktali baletani sa Swarovski kristalima na Ušću nam ex-metropole, gdje trešti turbo folk razmjena duhovnih dragulja u prasku sedmičnog prihoda Mercedes-Bentza, čvrsto spregnuti svojom južnjačkom verzijom Stokholmskog sindroma sa bivšim i aktualnim otmičarima duše i duha, od kojih prave impresivne silikonske nadomjestke za nešto silno kvarljivo. A, mene nigdje, pa ni tamo gdje je Boris Dežulović priveden zbog ne znam kakve prijave gay pride branitelja robe sa greškom. Rambo Amadeus muški postavlja moju žensku dilemu, pitajući se očajan: „Gdje sam bio, šta sam radio, kako sam se na vlastiti nasadio?!“ „Putuj Planeto, ne čekaj na nas“, odavno poručuje u svojoj kultnoj pjesmi Đole Balašević. Po njima, više je nego očito da ne može svaki Brunov klon ili pratilac, svejedno, shvatiti kako lekcije iz istorije nisu za čitanje i kontroliranje „memorije“, već za nauk i lukavstvo lisice u maloj močvari, nakrcanoj proždrljivim alama i sexsepilnim utvarama, preodjevenim u kokoške. One ingeniozne o čemu saznajemo više iz nimalo uškropljene pameti Weird Science Weekly. Uprskos svim argumentima, od naučnih do uličnih, ostajem zbunjena našom već dobrano memljivom predodžbom da je većina iskreno uvjerena, kako je i noga u stražnjicu korak naprijed, pa ponavljamo istoriju, uvučeni u koloplet normi i konvencija, veselo kličući sa splava Meduze maglovitoj sjeni broda na uzavreloj pučini.
Mahatma Gandi: Za svoj cilj ja sam spreman da umrem, ali ni za kakav cilj, moj prijatelju, nisam spreman da ubijem.
U svima nama lebdi pitanje svih pitanja: koliko želimo znati uzroke svog nimalo obećavajućeg položaja na astrološkoj karti budućnosti natalnih pretplatnika na gubitništvo? Bez obzira na stav i reakciju, beznadno denominiranih pod djejstvom opijata jadoumlja, ali i bez otklona i objektivne ekvidistance naspram "zvanične" politike i njenih izabranika, ma ko oni bili, ne bih željela otići na onaj svijet sa idealno lažiranim rezultatom u utakmici između argumenata i patološkog prisvajanja prava na istinu. Ništa nema opasnije od udvoričke snishodljivosti, nedostatka volje i dara za rad i učenje, i sve to uvezano grandomanskim ambicijama u snop bolesnih zahtijeva prema drugima. Ne postoji čvršći amalgam perfidnosti i lukavstva u ljudskom rodu, a djeluje najefikasnije kad smo najranjiviji. Dotad je skriven u rupi odakle i stopala jedva da vire...
Prokletstva istine zarad, inspirirana jednom bosanskohercegovačkom nogom u EU, osvrnuh se iz svog ugla na vrijeme sadašnje sa hipotekom prošlosti, nenašminkano i bez finih uresa i pomodnih rita, što ne mirišu na naftalin, već svježu građu za novu hronologiju, na čijim se stranicama ispisuje nova istorija svijeta inoviranom sportskom disciplinom bacanje kamena s ramena između velikih sila, te šuge i ćora bake malih igača velikih apetita, kick boksom sedme sile sa siledžijama. Publikum u našoj maloj oazi mira i JMBG protesta bebača sa ubojitim bočicama Molotovljevog koktela od alfa mlijeka i GMO pahuljica, a osobito glavni protagonisti u ovom igrokazu comedia divinae, sa pečatom moralno-političke preispoljne prepodobnosti, isti su oni koje je rat zatekao sa lentom neupitne lojalnosti i odanosti inoviranoj staroj sistematizaciji ideološke vertikale, pa, ogradivši se od potrošenog juče, tek nakon prvog demokratskog pucnja populizma, hrle u prve redove vođa pokajnika, ali ne i pokojnika, ne posipajući se pepelom, već grmeći retoričkim eskapadama protivu poretka što ih je carski iznjedrio. Moram priznati da nisam, a i neću uspjeti proniknuti u taj dio svijesti do kraja života, premda se silno trudim da pronađem neku zakonomjernost u igri „potpali, pa bježi i pusti naivne da izgore za opći probitak“. Niko, usprkos svemu, nije tako kratkovid i naivan da ne bi shvatio poantu učešća najmoćnijih institucija sistema u razbijanju zajedničke države i njenoj posvemašnjoj privatizaciji, bacajući već gotovo pola vijeka pijesak u oči puku, zaboravljajući da ih glad nema. Pojedinci su nebitni, već grupe i njihovi zajednički interesi koji nemaju boju, miris, okus, a niti kvantitativne vrijednosti. Izuzetak je kvintesenca izražena u svojoj najčišćoj i najkoncentriranijoj novčanoj formi! Ti metodični, srceparajući orfeji i njihovi iskušenici, poput kos-a u deblu cvrkuću umilnim glasovima, ulijevajući optimizam da će već krajem milenija biti svega u obilju za naše potomstvo. Dotad će neobavezujuća obećanja biti potkrjepljivano uvjerljivim šarmom i ležernošću upriličenih sporadičnih igrokaza sa cozy lustracijom, tek da se nacija zapjeni i očisti od natruha skepse i zaglušujućeg krčanja crijeva, koje je sve, osim decentna orfejska lira.
Henri Becque
- "Opći potop nije uspio, ostao je čovjek!"
Sofoklo: Tko nije ništa pretrpio, ne smije me savjetovati.
Još uvijek zarobljena u vremenu i prostoru opakih momaka i nemušto veselih Rock-and-Roll cura, prelomih ova zanimljiva vremena kroz prizmu dobrano istesanih niskoprofilnih moždanih vijuga, u crno-bijelu sliku majčina tužnog lika, dok je sredinom 70.tih prošlog vijeka danima odlazila na suđenja i informativne razgovore i, braneći bratov i vlastiti dignitet, navukla bijes bogova na sebe poput Antigone! Povod je, ko zna koja po redu, blagorodna metafizička formula transcendiranja liberalnog krila socijalne demokracije u demonsku sliku najiracionalnijih instalacija ideološke unisonosti, blisku građanima pokornim, zauzlanim u mitove i legende. Jer, nije im misija da budu misleći i skreću s puta nimalo upitnih autoriteta, trasiranog herojstvom onih drugih, umornih bojovnika kojima, svako malo, sude što žele dalje i više. Ali, to je prošlost, od nje se ne živi, ponoviće ovu profanu sintagmu srceparajućim tonom svi koji ne iskusiše trepljenje, očekujući, pritom, dodatnu nagradu Pavlovljevim refleksom. Njihovo je pozvanje, onda kao i sada, da kroz život prođu neprimijećeni i neprepoznati, a ipak uticajni, stopljeni u špalir frenetičnog odobravanja i pozdrava za idolatrijske parade u povodu revolucionarnog povoda, nebitno kojeg, kao šti su identično ostrašćeni, samo nekoliko decenija ranije, pogrdama ispraćali na robiju nadmene kršitelje tradicije, šaptom nekog prijatelja ili poznanika, pale. Mjeru svog pristajana, uvijek iznova, će već odrediti nagonom poslušnog jastreba, a ono im neće biti zaboravljeno, već uredno i visoko vrjednovano. I, da taj sistem selekcije nije nikakav balkanski ekskluzivitet, svjedoči danas obnarodovan podatak da na poziciju savjetnika za nacionalnu sigurnost najmoćnije zemlje Svijeta dolazi pomalo kontroverzna i ne baš poznata Susan Rice koja je pred UN-om tvrdila da "Gaddafijevi vojnici uzimaju viagru za masovno silovanje". Mislim, malo je mnogo čak i u toj verziji!
Ralph Waldo Emerson: „Ono što jesi tako mi glasno zvoni u ušima da ne mogu da čujem to što govoriš.”
Da ne bi bilo nesporazuma šta je uzrok, a šta posljedica, vratićemo se intrigantnoj temi Josipa Perkovića, visokog hrvatskog dužnosnika kome Nijemci, kao i svima nakon Nirnberga, žele suditi za političko ubistvo na tlu te zemlje. A, riječ je o pomno zataškanim skandalima, od kojih je jedan upečatljivo procurio u javnost, jer je glavni protagonist i žrtva bivši direktor naftnog giganta INA, dakle ličnost od iznimnog povjerenja Partije koji je sa nacrtima za pare utekao preko grane. Običan čovjek zanijemi nakon saznanja u kojoj mjeri su najmoćnije strukture sistema doprinijele disoluciji Jugoslavije, čuvajući je od naroda za narod, a posebno je štiteći od intelektualne elite koja je, na kraju balade, sistemom selekcije postala produžena ruka političko-obavještajnog podzemlja. Priča seže sve do sredine 60.tih godina 20.og vijeka, kada su već bili potrošeni slobodarski i antifašistički krediti stare garde, a nova je tražila sebi mjesto pod tim vedrim dijelom osunčanog neba, sa vikednicima, jahtama i letjelicama na sidrištima ljudskih sloboda. U stilu ovještalog, lakonskog ignoriranja mudrozboraca, promišljam organizirani haos, izbačena iz svih kombinacija, pa i iz vlastitog lika, sa nejasnim osjećanjem stida pred potomstvom, ali i suvremenicima, da nisam postala dio te dobitničke družine, ne umijući iskoristiti „priliku“.
- „Curo“, čujem glas suvremenih Homera, lišenih herojskih tema: „Halilćića iz 70.-tih i 80.tih sa pjevcima zavrnutih šija iz tuđih kokošinjaca na sve strane, i štite se međusobno, da im i mater pozavidi na odanosti i privrženosti. Demo(n)kracija ih je nagradila toplim okriljem bogatstva i obilja, uljuljkala i ušuškala, jer su im baš takvi upotrebljivi za realiziranje dugoročnih planova o kojima gotovo ništa ne znamo, osim Ickeovih nagađanja i savjeta Čomskog kako da se sklonimo na sigurnu distancu.“ Nije teško zaključiti da je bilo što moguće mijenjati, sve dok traje performans Occupy ne znam koga i ne znam šta, više kao poziv na dance macabre, nego li političko-ekonomski i kulturološki artikuliran pokret za zaštitu ljudskih prava i sloboda.
Stokholmski sindrom: ljubav sa bivšim i aktualnim otmičarima duše i duha
Neko će reći da je moje razmišljanje o ljudskom rodu uvrnuto, možda bizarno, pa i kontraproduktivno, odveć kritičko skeniranje Čovjeka Nadobudnog koji svake godine desetak procenata stanovništva proglasi doktorima znanosti i milijarderima, a nebrojeno više izgubi na najvolšebniji način- ratovima, pauperizacijom i izgladnjivanjem. Tragati za uzrocima te i takve mentalne instalacije u ljudskom rodu što se busa tehnološkim iskorakom, nerijetko je Sizifov posao, ali se, ipak, znaci, naizgled zaludnog napora, ne mogu prikriti pred budnim okom obdarenih da svoju lijevu i desnu polutku mozga drže u harmoniji.
„Eppur si muove“ uporno ponavlja sa lomače ingeniozni Đordano Bruno, a mene tuge skolile, gdje zađosmo, somnabulni, za mitološke kulise igara bez granica na pješčanim arenama novovremenih Colosseuma. Ne čuju blasfemično dogorijevanje pravednika zahuktali baletani sa Swarovski kristalima na Ušću nam ex-metropole, gdje trešti turbo folk razmjena duhovnih dragulja u prasku sedmičnog prihoda Mercedes-Bentza, čvrsto spregnuti svojom južnjačkom verzijom Stokholmskog sindroma sa bivšim i aktualnim otmičarima duše i duha, od kojih prave impresivne silikonske nadomjestke za nešto silno kvarljivo. A, mene nigdje, pa ni tamo gdje je Boris Dežulović priveden zbog ne znam kakve prijave gay pride branitelja robe sa greškom. Rambo Amadeus muški postavlja moju žensku dilemu, pitajući se očajan: „Gdje sam bio, šta sam radio, kako sam se na vlastiti nasadio?!“ „Putuj Planeto, ne čekaj na nas“, odavno poručuje u svojoj kultnoj pjesmi Đole Balašević. Po njima, više je nego očito da ne može svaki Brunov klon ili pratilac, svejedno, shvatiti kako lekcije iz istorije nisu za čitanje i kontroliranje „memorije“, već za nauk i lukavstvo lisice u maloj močvari, nakrcanoj proždrljivim alama i sexsepilnim utvarama, preodjevenim u kokoške. One ingeniozne o čemu saznajemo više iz nimalo uškropljene pameti Weird Science Weekly. Uprskos svim argumentima, od naučnih do uličnih, ostajem zbunjena našom već dobrano memljivom predodžbom da je većina iskreno uvjerena, kako je i noga u stražnjicu korak naprijed, pa ponavljamo istoriju, uvučeni u koloplet normi i konvencija, veselo kličući sa splava Meduze maglovitoj sjeni broda na uzavreloj pučini.
Mahatma Gandi: Za svoj cilj ja sam spreman da umrem, ali ni za kakav cilj, moj prijatelju, nisam spreman da ubijem.
U svima nama lebdi pitanje svih pitanja: koliko želimo znati uzroke svog nimalo obećavajućeg položaja na astrološkoj karti budućnosti natalnih pretplatnika na gubitništvo? Bez obzira na stav i reakciju, beznadno denominiranih pod djejstvom opijata jadoumlja, ali i bez otklona i objektivne ekvidistance naspram "zvanične" politike i njenih izabranika, ma ko oni bili, ne bih željela otići na onaj svijet sa idealno lažiranim rezultatom u utakmici između argumenata i patološkog prisvajanja prava na istinu. Ništa nema opasnije od udvoričke snishodljivosti, nedostatka volje i dara za rad i učenje, i sve to uvezano grandomanskim ambicijama u snop bolesnih zahtijeva prema drugima. Ne postoji čvršći amalgam perfidnosti i lukavstva u ljudskom rodu, a djeluje najefikasnije kad smo najranjiviji. Dotad je skriven u rupi odakle i stopala jedva da vire...
Prokletstva istine zarad, inspirirana jednom bosanskohercegovačkom nogom u EU, osvrnuh se iz svog ugla na vrijeme sadašnje sa hipotekom prošlosti, nenašminkano i bez finih uresa i pomodnih rita, što ne mirišu na naftalin, već svježu građu za novu hronologiju, na čijim se stranicama ispisuje nova istorija svijeta inoviranom sportskom disciplinom bacanje kamena s ramena između velikih sila, te šuge i ćora bake malih igača velikih apetita, kick boksom sedme sile sa siledžijama. Publikum u našoj maloj oazi mira i JMBG protesta bebača sa ubojitim bočicama Molotovljevog koktela od alfa mlijeka i GMO pahuljica, a osobito glavni protagonisti u ovom igrokazu comedia divinae, sa pečatom moralno-političke preispoljne prepodobnosti, isti su oni koje je rat zatekao sa lentom neupitne lojalnosti i odanosti inoviranoj staroj sistematizaciji ideološke vertikale, pa, ogradivši se od potrošenog juče, tek nakon prvog demokratskog pucnja populizma, hrle u prve redove vođa pokajnika, ali ne i pokojnika, ne posipajući se pepelom, već grmeći retoričkim eskapadama protivu poretka što ih je carski iznjedrio. Moram priznati da nisam, a i neću uspjeti proniknuti u taj dio svijesti do kraja života, premda se silno trudim da pronađem neku zakonomjernost u igri „potpali, pa bježi i pusti naivne da izgore za opći probitak“. Niko, usprkos svemu, nije tako kratkovid i naivan da ne bi shvatio poantu učešća najmoćnijih institucija sistema u razbijanju zajedničke države i njenoj posvemašnjoj privatizaciji, bacajući već gotovo pola vijeka pijesak u oči puku, zaboravljajući da ih glad nema. Pojedinci su nebitni, već grupe i njihovi zajednički interesi koji nemaju boju, miris, okus, a niti kvantitativne vrijednosti. Izuzetak je kvintesenca izražena u svojoj najčišćoj i najkoncentriranijoj novčanoj formi! Ti metodični, srceparajući orfeji i njihovi iskušenici, poput kos-a u deblu cvrkuću umilnim glasovima, ulijevajući optimizam da će već krajem milenija biti svega u obilju za naše potomstvo. Dotad će neobavezujuća obećanja biti potkrjepljivano uvjerljivim šarmom i ležernošću upriličenih sporadičnih igrokaza sa cozy lustracijom, tek da se nacija zapjeni i očisti od natruha skepse i zaglušujućeg krčanja crijeva, koje je sve, osim decentna orfejska lira.
- „Svijet se počinje spasavati spasavajući jednog čovjeka; sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika.“
- Charles Bukowski
- "Historija ima tendenciju da se ponavlja: prvi puta kao tragedija, drugi puta kao farsa."
- "Historija svijeta je napredovanje svijesti o slobodi."
- "Ono čemu nas uči historija je da se iz historije nikad ništa nije naučilo. Zato se historija stalno ponavlja."
- Hegel
|
| ||||
Moj kutak svemira
Aquila non capit muscas (Orao ne lovi muhe)
"Veliko doba traži velike ljude. Postoje nepriznati, skromni junaci, koji nisu stekli slavu ni ušli u istoriju poput Napoleona. Analiza njihovih karaktera pomračila bi i slavu Aleksandra Makedonskog. Danas možete sresti na praškim ulicama čoveka u pohabanom odelu koji ni sam ne zna šta on u stvari znači u istoriji novog velikog doba. Ide skromno svojim putem, ne dosađuje nikome, a ni njemu ne dosađuju novinari tražeći intervju. Kad biste ga zapitali kako se zove, odgovorio bi vam jednostavno i skromno: „Ja sam Švejk.." (J.Hašek)
Već neko vrijeme mi, bez ikakvog jasno definiranog i svjesno osmišljenog povoda, u dnu glave migolje, komešaju se, sapliću, pa treskom padaju, udarajući o zidove lobanje, ubojitom satirom ispisane scene Hašekove maestralne pučke priče o doživljajima dobrog vojaka Švejka, junaka svevremene parodije o prostodušnom univerzalnom čovjeku u kataklizmatičnim vremenima. O tom racionalnom kontrapunktu aroganciji nadmenog i agresivnog “europejstva” velikih i malih Halilčića jetkog Derviša Sušića, čiji međusobni, nimalo civilizacijski obračuni, sa ili bez pijetla iz tuđeg kokošinjca pod miškom, su se prelamali, uvijek i bez iznimke, preko leđa “običnog, malog čovjeka”! Kvintesencijalna fantazma autorovog iskustveno doživljenog sudara epoha koji je prethodio nadolazećoj imperijalnoj dekadentnoj pohlepi kapitalizma, kameleonski prilagođenog bordelu istine o ljudskim slobodama, pravima građana i pravdi za sve žitelje planete Zemlje, svjedoči o zasljepiljujućim svjetlima karagöz pozorišta sjena, gdje su nevidljivi ostali samo lutkari, što i danas vuku konce. Dokle? Ostaje da se vidi!
"Ne postoji nešto takvo kao što je neizbježan rat. Ako do rata dođe, to je zato što je zatajila ljudska mudrost." Andrew Bonar Law
Uljuđeni humor i satira mog vrlog Hašeka, i danas više nego aktuelni, situirani su u doba Prvog svjetskog rata, unutar multietničkog austro-ugarskog carstva, bremenitog vijekovnim tenzijama. Eskalacija nasilja, nakon atentata na Franju Ferdinanda, rezultirala je neslućenim krvoprolićem i nestajanjem tri moćne svjetske imperije, čija se dominacija fatalno kratkovidom politikom širila na vječito trusnom, europskom tlu, poodmaklog civilzacijskog obrasca u razvoju, braneći obraz Starog kontinenta, a ne nekih skorojevića. Četvrta je, pak, premostila jaz do Novog doba, zaštićena spasiteljskim ozračjem doborčinitelja “nerazvijenih i siromašnih” zemalja afro-azijske regije, iskusna i oprezna, nakon što je restriktivnom ekonomskom politikom, nevoljko “pristala” izgubiti Ameriku.Istina, nešto ne pamtim iz pročitanog i naučenog tokom, ne baš kratkog životnog vijeka, da je neko pitao pučanstvo za čije babe dušu i za kakve ideje i ideale se želi boriti, te da li hoće biti statistika krvavog okršaja veličanstvenih, što odnosi desetine miliona života, dok se gospodari rata zadovoljno vajkaju za nekim okruglim stolom sa novim crvenim prekrvačem, zdraveći jedan drugom najskupljim vinom istine i dajući čvrstu riječ o da se nikada više neće poklati, zaklinjući se na vječni mir i bezuslovnu ljubav, zadovoljni kvalitetom investicije. Po ISO standardu novačene europske sirotinje, u potrazi za hljebom i boljim životom. Čudne neke relacije! Unatoč svemu mnogi insan će mazohističkim sladostrašćem vječitih balkanoidnih skorojevića spominjati doba vladavine prosvijećenih, agilnih gospodara domaćih resursa, dok će drugi oplakivati otomansku polumilenijsku usnulu maglu tavorenja na marginama dvije civilizacije, kudeći Ex Jugoslaviju, gdje su im ugrađena krila za dugi let do slobode i statusa ravnopravnog građanin svijeta, a pritom dato i diskreciono pravo da ideološki čiste prostor oko i ispred sebe, uklanjajući brezovačom iz babukine avlije sve zaslužne za sopstveni prosperitet i smiještajući ih u bajbokanu, uz Budaline Tala sudbinu!
"Samo su mrtvi vidjeli svršetak rata." Platon
Čini se, ipak, da nema slučajnosti u mojim asocijacijama uoči sedamnaeste godišnjice obilježavanja 11. Jula, dana kada je izvršen jedan od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata, u samom srcu te iste samozadovoljne Europe, u UN-ovoj “zaštićenoj zoni”, satelitski nadgledanoj, gdje ni miševi nisu mogli kihnuti, a kamoli kolo voditi poput pripadnika Nordijskog bataljona, a da ne budu registrirani kao zvuk tromblona, u najboljem slučaju. O ostalom svjedoče mrtvi, ali i živi, zauvijek istrgnuti iz svojih korijena, iz života, iz ljubavi, iz čovječanstva. Korak po korak, mig po mig, ugnijezdilo se i duboko ukorijenilo diljem lijepe nam globalizirane Planete erozivno osjećanje nepripadanja marginaliziranog etnoreligijskog korpusa nekih protosemitskih patvorina, koje bi trebalo, po New Age paradigmi, valjda, uz koncenzus iz više međusobno polifoničnih izvora,.redizajnirati, ili, naprosto, “utopiti u moderne europske tokove”, kao da su, evo sad, ovog časa šljegli iz srednjovjekovnog mraka istočne satrapije. Usmjeravajući preživjele, nebitno koje ideološke provenijencije, uz komunikacije ka prosvijetljenom Sjeveru, ili malo istočnijem bogatom Zapadu. Tamo će živjeti blagorodnim životom multikulturnih i sasvim benignih, ljudskim pravima i blagostanjem okruženih građana, sa biljegom mučenika i mitologiziranim sjećanjem na izgon. Okupljeni, usto, u neprofitnim etno-udrugama, čarobnoj formuli za koeficijent astronomskih lobističkih primanja, neoborivom argumentu o demokratičnosti demokratije, što će, bez izuzetka, biti ukamaćeno tvrdoglavim domoljubima i herojima, neopojanim sirotanovićima u već dobrano ispražnjenoj kući koju odbijaju, ili, pak, ne mogu napustiti, izgubljeni u prostoru ekstremne neimaštine stalno generiranih latentnih sukoba, stigmatizirani i iščašeni iz vremena! Nepostojeći, a ipak tu negdje, čvrsto vezani za prošlost, bez sadašnjosti i budućnosti, u funkciji potsjetnika na dobro osmišljen koncept razbijanja apsurdne i paradoksom zaodjenute paradigme o prijetećoj zelenoj transverzali, kao mogućem reliktu sumorne historijske manipulacije zavojevača. Istina, svjedočimo i nekim drugačijim vjetrovima sa zapadnih strana, gdje nije sve tako ružičasto kako nam se čini, pa ušančenu svijest domaćih gospodara treba razmrdati artikuliranjem odgovornosti za spiskane fondove, uništenu privredu, oslanjajući se na vječitu ljudsku potrebu da se na branik pravde stane tek nakon izvršene “forenzičke” obrade, zepečaćene u zlaćanoj foliji nespornih autoriteta. Dakako, u mnogim aspektima ove evolucijski višeznačne polifonije, uz zadaću ide i primjeren status, socijalni i finansijski, pa teško da bi to mogao biti neko odveć neupućen i subjektivan (generalno govoreći!), zbog delikatnosti projekta koji zahtijeva visok stupanj sofisticiranosti i objektivnosti, što implicite svjedoči da su realizatori, pretpostaviti je, sasvim realni i racionalni izdanci sa godovima svih naših milenijskih lutanja i posrtanja! Ovogodišnje obilježavanje masovnog stratišta u Srebrebici, uz sahranu novih 560 novoidentificiranih žrtava, sa preciznom programskom šemom kreščendo-zviždača, možda neće pomoći mrtvima, ali bi živima trebalo da bude svojevrsna garancija budućnosti, kao i netom predstavljeni projekat “Video arhiv genocida u Bosni i Hercegovini”, pod visokim pokroviteljstvom međunarodne Fondacija Cinema for Peace, sa sjedistem u Berlinu i uredima u Sarajevu i Los Angelesu! Kako god, međutim, da okrenemo sav taj tragični i, istodobno, spektakularni mélange, praćen iskrenom sućuti vascijelog slobodarskog svijeta, nama valja platiti dospjela dugovanja za ovu godinu, ako se ne varam, nekih 300 miliona eura, a fondovi odzvanjaju prazno, sa opravdanim indicijama o duplom dnu, zasad vješto zavarenom sa svih strana, dok Wikileaks ne procuri svim curećim agregatnim stanjem.
“Isplesti vijenac je mnogo lakše, nego za njega naći dostojnu glavu.” Goethe
I, ponovo se odnekud javlja, gle čuda, moja blistava fascinacija čovjekovom sposobnošću da utone u vlastitu zabludu, ma koliko tuđa svjedočanstva i primjer bili očigledni, ma koliko snažno bilo čudo tuđeg zivota, pa i vlastitog, uostalom, ne mareći, pritom, zašto se polarni medvjed veseli, kad tigar dobija ozebline. Čitam na svjetskim portalima nimalo diplomatsko vojevanje ekonomske teorije sa praksom naoliberalizma, u kome su sve vrijednosti podvrgnute standardima finansijske oligarhije, čije poslovanje i ukamaćivanje posuđenog i otetog, postaje pretežak teret za čovječanstvo u kome milioni gladuju, na rubu opstanka. Prema profesoru Jamesu Petrasu[1], u toku je proces političke regresije od dekadentne demokracije do tehnokratske diktature, a podijeljen je na dva poglavlja: prva faza predviđa prelaz od demokracije u raspadanju na demokraciju oligarhije; druga faza, sada u toku u Evropi, obuhvaća prelaz od oligarijske demokracije na kolonijalno-tehnokratsku diktaturu. I, mi nesrećnici, usred te i takve organizirane zbrke, poharani i pobijeni, ekonomskim nesuvislostima rastjerani i prognani iz vlastitog identiteta, moralno političkom podobnošću komutarnih ličnosti desetkovani i ušutkani, preživljavamo dan i komad, dijeleći sa “sposobnim” sve tragedije, bez prava na svoje zarađeno i ušteđeno, a kamoli podjelu “dobiti”. Ili, barem, pristojan posao, prema kriterijima i standradima onih u čije okrilje željno hrlimo! Šta bi na sve ovo rekao Talu Halilčić, ili Šekspirov Šajlok Saleriu? Da li je mučnina rakijskog podrijetla, ili političkog, uključujući i domoljubnu, bez transparentnih pokazatelja koliko “funti mesa” će koštati rasipnih sinova troškovi života na visokoj nozi, zaslužnih babuka za ideološku čistotu, bezmalo rasne provenijencije, u državi građana identičnih haplotipova? Ili će, po starom, oprobanom receptu, račun za pečenog brava u mehani platiti onaj što se nije dvije decenije omrsio? Jadno je kad najnebitniju distinkciju odmjerimo laktom kao mjeru za prepoznavanje original surogata, mijenjajući svako malo apparel, pa poput rahmetli Pavarotija sad zapjenjenom romantikom pjevamo “O sole mio”, da bismo već u sljedećem pasažu navukli halju Rigoleta, dvordke lude, ili raspjevanog Seviljskog berberina, a možda i tragičnog Otela? Svjedno, efekat je isti za gledališće!
Kad sam bio mlad, vjerovao sam da je novac najvažnija svar u životu. Sad kad sam ostario – to znam.”Oscar Wilde
O, kad smo kod domoljublja koje bi, po svemu, trebalo biti derivat čovjekoljublja, sjetih se duhovitog šlagvorta s početka priče, koji mi je promakao, zanesenoj seciranjem Haše(k) europejstva i vaskrsavanjem mrtvih i umirućih. Dok je još imao izbora da misli i govori po vlastitom nahođenju, Jozef Švejk, taj sredovečni, prostodušni čovek, što prodaje ukradene pse i živi skromno u stanu gđe. Muller, slušajući tugaljivu konstataciju gazdarice, nakon atentata na Franju cara, u Sarajevu, 1914.-te: “I tako nam ubiše Ferdinanda!” , nastavlja trljati reumatično koljeno, poprilično rezignirano kometirajući: “Koga to Ferdinanda? Ja poznajem dva Ferdinanda: jednoga što služi kod drogeriste Pruse, i što mu je u zabuni popio flašicu nekakve vodice za mazanje kose. A, onda, znam još i Ferdinanda Kokošku, onog što skuplja pseća govanca. Ni za jednog, ni za drugog, nije šteta!” Nisam posve sigurna da, nakon svekolikih ispiranja mozgova, još uvijek tu negdje kraj nas, žive oni koji bi, birajući između autodeificiranih vladalaca-tlačitelja, čije ovlasti i moć su vododjelnica između života i smrt, i od iskona našoj sitnošičardžijskoj sumnjičavosti podvrgnutih potlačenih, tipovali na ČOVJEKA, zbog čega taj anahroni species šaptom nestaje. Mi smo, očito, svoju muku pretvorili u modus vivendi, pa su nam se i harfovi u mozgu pobrkali, te nije čudo da uzroke ne razlučujemo od posljedica, jer umijeće življenja na ovim hermafroditasko ispolitiziranim prostorima, postaje opasna igra na rubu pameti i skliskoj ivici kriminala. Da je tako svjedoči i jedan od posljednjih, meni veoma upečatljivih, eklatantnih primjera zamjene teza: hapšenje mladog cyber kriminalca u Banja Luci, sirotinje.ba, čiju ingenioznost niko nije prepoznao bez tačno utvrđene tarife koju mladac, očito, nije mogao platiti, pa se latio knjige, skupio znanje i orobio, koga drugog, do najbezdušnije Šajloke Novog Doba-banke! Kritičko promišljanje nam nije svojstveno i uvijek je odbranjivo onom poslovičnom balkanskim, nekada davno, u normalnom svijetu, prepoznatljivom ambivalentnošću, u kojoj zakon štiti privilegirane, dok se maćehinski, sa servilnom odanošću političkim oligarsima, grozi onima što ne umiju, ili im ne staje pod kapu od gladnih, bolesnih, iscprljenih, poniženih i duboko uvrijeđenih orgijama Četiri Jahača Apokalipse, otimati. Zato, neka mi ne bude zamjereno što, bez poznavanja više detalja, kažem da je u Banja Luci uhapšena pogrešna osoba. Trebalo je uzaptiti usopljene tajkunobrigadne posilne generala-izjelica, koji nisu prepoznali njegove talente, i dali priliku da bude Bil Gejts, a ne Cyber Robin Hood, ako im već tako silno smeta sličnost sa omiljenim junakom iz engleske povijesti. Malo je iznenađujuće da se privatna svojina štiti enormim budžetskim izdvajanjima građana za funkcioniranje administrativnog aparata: istih onih od kojih se nemilosrdno uzima za samo državi znane namjene, dok se javna dobra smatraju erarom, tačnije, koncesijom privilegirane kaste, ma koliko asimetrična ova konstatcija bila sa proklamiranom demokracijom čije se definicije, kao pijan plota, drže erlovi, perlovi, sultani, vojevode i njihove hanume, sultanije i perlice. Uostalom, upravo filmovani mit o Robinu Hoodu, za koji su, gle apsurda, prema navodima Naoma Čomskog, liberalni blacklisted ljevičarski scenaristi Holivooda pisali anonimne scenarije, govori o greškama anglo-saksonskog prava, koje rezultiraju pojavom otpadništva, uvjetno govoreći. Jer, zaista je sve relativno, pa i moral, kao kad celebrities snimaju svoja seksualna iskustva, i svi im se dive, jer sjajno ljuljaju i zanose; jer, naprosto, umiju iz kamena lovu iscijediti, što znači da su “pametne”! Ostale su glupače all totales, koje bi da budu voljene i poštovane, a jedna he***a će ih koštati života, s obzirom na to da niko, pa ni voljeni, neće prihvatiti material koji “ne baca dvostruku dobit ” nakon što plasira svoju neprofitnu mušku potporu! Ove potonje su najzanimljivija meta za pikado smrtonosnim strijelicama inventivnog “kurare mahalanja”, ma kako ga preveli autoriteti od lokalnih jezika.
Bogatstvo i siromaštvo imaju zajedničko prokletstvo; da čovjeka učine robom. Graf
Vratimo se pratećoja Povelji o šumama Magna Carta-e, kojom je zabranjeno korištenje njenih resursa za hranu, ogrijev i građevinski material, kako bi, u funkciji javnog dobra, bila “sačuvana za dolazeće generacije” (koga ili čega???), čime je izvršen izravan atak na najsiromašnije slojeve društva, gdje se, opet, nije našao neko dovoljno odvažan i pronicljiv da pokaže kako nije nikakva pamet i hrabrost biti bandit, ali je velika mudrost dati i drugima, čiji ugroženi opstanak narušava ravnotežu našeg vlastitog postojanja. Izuzev, ako gospodar ne raspolaže dovoljnim brojem Gogoljevih mrtvih duša, dakako, bez obzira na vremensku diskrepancu (princip je isti, sve su ostalo nijanse!). Uprkos svemu ovome, identični zakoni ostaju i danas raširena praksa u cijelom svijetu, a da u međuvremenu niko nije riješio pitanje zaštite siromašnog čovjeka i njegovih potomaka, koji postaju svojevrsnom prijetnjom neprirodnom poretku stvari. A, evo i kako! Do 17. stoljeća, ova Povelja je pala kao žrtva porasta robne ekonomije i kapitalističke prakse i morala, uz opasku da su prava običnih građana ograničena na ono što se ne može privatizirati - kategoriju koja se nastavlja smanjivati do virtualne nevidljivosti. U Boliviji, primjerice, pokušaj privatizacije vode bio je trigger za ustanak koji je doveo autohtonu većinu na vlast, po prvi put u povijesti. Ovo je samo maleni uzorak borbe u toku diljem većeg dijela svijeta, neki s ekstremnim nasiljem, kao u istočnom Kongu, gdje su milijuni poginuli u posljednjih nekoliko godina, kako bi se osiguralo dovoljno zalihe minerala za mobitele i druge svrhe, i naravno obilje profita.
"Ne zavisi od tebe hoćeš li biti bogat, ali zavisi od tebe hoćeš li biti sretan." Epiktet
Sjetih se, u trenutku zamora Oshove “Knjige o egu”, i shvatih da sve češće i sistematičnije razmišljam o mudrosti Istoka, čije zaostajanje u materijalnom razvoju je u kratkom periodu postalo istorijska činjenica, zabrinuvši cijeli svijet, zabavljen moderniziranjem starih stereotipa etnonacionalnih i religijskih sukoba, svojim snažnim uzletom, bez velikih potresa, individualnih i kolektivnih, te ideoloških nedoumica oko ekonomskih premisa, a da o circumcisiumu kojim djecu lišavamo “dijela tijela”s kojim su rođeni, ne govorim! Čitav verbalni rat se vodi oko toga na društvenim mrežama, a nišandžije su, u pravilu, potomci usukanih maleckih sa zvučnim i utjecajnim titulama, što još uvijek žive svoj srednjovjekovni san o robovima na njihovim otetim imanjima, na čiji neposluh mogu, bez ikakve odgovornosti, nahuškati svoje krvoločne zvijeri. U taj kontekst utrča prilično zgođušan i fascinantno pametni nobelovac, ekonomist Nouriel Roubini, usto otmjeno vehementan i ludo hrabar, dovoljno da bude moj lik iz mašte. Bez imalo dvojenja 'nagazio' je bankare, predloživši “rasturanje” financijskih tržišta koja su dovela do recesije s “dvostrukim dnom”, i zbog kojih smo izgubili gotovo tri godine, što je trebalo iskoristiti za izlazak iz krize: “"Nitko nije išao u zatvor od početka financijske krize. Banke neprestano rade ilegalne stvari i u najboljem slučaju im daju pljusku u obliku novčane kazne. Kad bi neki ljudi završili u zatvoru, možda bi drugi naučili lekciju. Ili da neki završe obješeni na ulici", kazao je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Ako je vjerovati njegovom iskonom profiliranom DNK, za sljedeću godinu predviđa "savršenu oluju": urušavanje eurozone, krizu dvostrukog dna SAD-a, usporavanje kineske ekonomije i tržišta koja su sada u uzletu, kao i rat na Bliskom istoku. Da ne bismo ostali u zabludi kako svi gube u ovom ekonomskom karakazanu, sjetimo se da uvijek neko profitira na muci, pa Roubini ističe da se među industrijama koje su ostvarile najveći rast, izdvajaju proizvođači kondoma, koji su u SAD-u 2009. prodali 22 posto više svojih gumenih proizvoda nego godinu ranije. Za njima mnogo ne zaostaju proizvođači alarma, kao i oružja. Sve zabava do zabave za puk, bez pravljenja dodatne sirotinje. Za to vrijeme bogati sve bogatiji i, hraneći svoj ego u dosadi, jer više ne moraju na takmičenja, posjećuju aukcije, gdje plaćaju slike astronomskim iznosima od kojih se mojoj sirotoj glavi zamuti : i prošlost i budućnost se istumbaju, u nemoćnom pitanju sublimiraju: “Ko sam to ja i meni slični? Šta tražimo na ovom svijetu, ako samo čekamo na prirodni process depopulacije? Pa, to je, bar, lako rješivo!” ( Eufemizam za smrt ljepše zvuči i nema prizvuk očaja). Najnoviji kuriozitet je nedavno vaskrsnuo iz strogo čuvane tajne: američki milijarder Leon Black je osoba koja je u maju o.g. platila rekordnih 119,9 miliona dolara za kultnu sliku glasovitog norveškog ekspresioniste Edvarda Munka “Krik”, u aukcijskoj kući Sotheby's u New Yorku u , objavio je Wall Street Journal. To je najviša postignuta cijena za neko djelo na javnoj držbi ikada postignuta do sada. Nećete mi zamjeriti, ako se povjerim: nikad čula za prvog, a drugog prepoznajem tek po čuvenju! Ne samo djelom, nego i cijelim svojim životom, Munk zaslužuje status majstora dramatskog likovnog izričaja, koji nije proizvod njegove pomodne umjetničke dinamike, već realnost sa kojom se suočio, prenoseći je dosljedno na platno. Krikovi pijetizma Eduarda Munka u ulju i pastelu, njegovi anđeli straha, tuge i smrti, čije sjeme je baštinio u rustičnom ambijentu rođenja i odrastanja bez majke i uz utjecaj očeve tiranske religiozne opsesije, malo su poznati onima kojih tragičan usud snažno inspirira njegovu delikatnu prirodu, duboko emotivnu i ranjivo suptilnu. U svim Munkovim djelima, a posebice tri verzije “Krika”, ima svojevrsne simbolike intimnih proživljavanja vlastite obiteljske drame, o čemu je sam svjedočio, pričajući da bi mu se iznenada dešavalo da čuje zaglušujuće vapaje, praćene jezivim vizijama, što mu je oduzimalo dah i snagu iz tijela. I sam prilično siromašan, daleko od uspavane savjesti bogatog dijela čovječanstva, postao je kultni umjetnik ekspresionizma kroz svoje simbole i metafore o beznađu usamljenih i vapijućih sa ruba pakla, što ga, decenijama nakon smrti, pretvaraju u statusni symbol i unosan business. Šta je to tako morbidno u ljudima da umjetničkom imaginacijom vizualizirani horor iz najstvarnije stvarnosti plaćaju bogatstvom, umjesto da smisao vlastitih pregnuća, nastojanja i djelanja nalaze u otklanjanju patnje i boli, koju Munk sugestivnim kreativnim umijećem, artikulira?! Pod tim okolnostima, diskutabilni su i Munkova bipolarnost, kao i psihološki portret enormno bogatih kolekcionara, posmrtnih mecena i poštovatelja, zbog čega dosljedno negiram privlačnost svakog “blagostanje” u kome se uživa apetitom siromaha, ne mareći da li tigar dobija ozebline, dok se, poput sjevernog medvjeda, radujem “hladovini” štita od bogatstva! Jer, cijena je previsoka i ne plaća se na akord, već umah.
“Žene intelektualke su kao tijesne cipele: jedva čekamo da ih se otarasimo.” Chaplin
[1] James Petras je umirovljeni profesor emeritus za sociologiju na Sveučilištu u Binghamton Binghamton, New York i honorarni profesor na Saint Mary University, Halifax, Nova Scotia, Kanada, koji je objavljivao obilje radova o političkim pitanjima Latinske Amerike i Srednjeg istoka
Aquila non capit muscas (Orao ne lovi muhe)
"Veliko doba traži velike ljude. Postoje nepriznati, skromni junaci, koji nisu stekli slavu ni ušli u istoriju poput Napoleona. Analiza njihovih karaktera pomračila bi i slavu Aleksandra Makedonskog. Danas možete sresti na praškim ulicama čoveka u pohabanom odelu koji ni sam ne zna šta on u stvari znači u istoriji novog velikog doba. Ide skromno svojim putem, ne dosađuje nikome, a ni njemu ne dosađuju novinari tražeći intervju. Kad biste ga zapitali kako se zove, odgovorio bi vam jednostavno i skromno: „Ja sam Švejk.." (J.Hašek)
Već neko vrijeme mi, bez ikakvog jasno definiranog i svjesno osmišljenog povoda, u dnu glave migolje, komešaju se, sapliću, pa treskom padaju, udarajući o zidove lobanje, ubojitom satirom ispisane scene Hašekove maestralne pučke priče o doživljajima dobrog vojaka Švejka, junaka svevremene parodije o prostodušnom univerzalnom čovjeku u kataklizmatičnim vremenima. O tom racionalnom kontrapunktu aroganciji nadmenog i agresivnog “europejstva” velikih i malih Halilčića jetkog Derviša Sušića, čiji međusobni, nimalo civilizacijski obračuni, sa ili bez pijetla iz tuđeg kokošinjca pod miškom, su se prelamali, uvijek i bez iznimke, preko leđa “običnog, malog čovjeka”! Kvintesencijalna fantazma autorovog iskustveno doživljenog sudara epoha koji je prethodio nadolazećoj imperijalnoj dekadentnoj pohlepi kapitalizma, kameleonski prilagođenog bordelu istine o ljudskim slobodama, pravima građana i pravdi za sve žitelje planete Zemlje, svjedoči o zasljepiljujućim svjetlima karagöz pozorišta sjena, gdje su nevidljivi ostali samo lutkari, što i danas vuku konce. Dokle? Ostaje da se vidi!
"Ne postoji nešto takvo kao što je neizbježan rat. Ako do rata dođe, to je zato što je zatajila ljudska mudrost." Andrew Bonar Law
Uljuđeni humor i satira mog vrlog Hašeka, i danas više nego aktuelni, situirani su u doba Prvog svjetskog rata, unutar multietničkog austro-ugarskog carstva, bremenitog vijekovnim tenzijama. Eskalacija nasilja, nakon atentata na Franju Ferdinanda, rezultirala je neslućenim krvoprolićem i nestajanjem tri moćne svjetske imperije, čija se dominacija fatalno kratkovidom politikom širila na vječito trusnom, europskom tlu, poodmaklog civilzacijskog obrasca u razvoju, braneći obraz Starog kontinenta, a ne nekih skorojevića. Četvrta je, pak, premostila jaz do Novog doba, zaštićena spasiteljskim ozračjem doborčinitelja “nerazvijenih i siromašnih” zemalja afro-azijske regije, iskusna i oprezna, nakon što je restriktivnom ekonomskom politikom, nevoljko “pristala” izgubiti Ameriku.Istina, nešto ne pamtim iz pročitanog i naučenog tokom, ne baš kratkog životnog vijeka, da je neko pitao pučanstvo za čije babe dušu i za kakve ideje i ideale se želi boriti, te da li hoće biti statistika krvavog okršaja veličanstvenih, što odnosi desetine miliona života, dok se gospodari rata zadovoljno vajkaju za nekim okruglim stolom sa novim crvenim prekrvačem, zdraveći jedan drugom najskupljim vinom istine i dajući čvrstu riječ o da se nikada više neće poklati, zaklinjući se na vječni mir i bezuslovnu ljubav, zadovoljni kvalitetom investicije. Po ISO standardu novačene europske sirotinje, u potrazi za hljebom i boljim životom. Čudne neke relacije! Unatoč svemu mnogi insan će mazohističkim sladostrašćem vječitih balkanoidnih skorojevića spominjati doba vladavine prosvijećenih, agilnih gospodara domaćih resursa, dok će drugi oplakivati otomansku polumilenijsku usnulu maglu tavorenja na marginama dvije civilizacije, kudeći Ex Jugoslaviju, gdje su im ugrađena krila za dugi let do slobode i statusa ravnopravnog građanin svijeta, a pritom dato i diskreciono pravo da ideološki čiste prostor oko i ispred sebe, uklanjajući brezovačom iz babukine avlije sve zaslužne za sopstveni prosperitet i smiještajući ih u bajbokanu, uz Budaline Tala sudbinu!
"Samo su mrtvi vidjeli svršetak rata." Platon
Čini se, ipak, da nema slučajnosti u mojim asocijacijama uoči sedamnaeste godišnjice obilježavanja 11. Jula, dana kada je izvršen jedan od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata, u samom srcu te iste samozadovoljne Europe, u UN-ovoj “zaštićenoj zoni”, satelitski nadgledanoj, gdje ni miševi nisu mogli kihnuti, a kamoli kolo voditi poput pripadnika Nordijskog bataljona, a da ne budu registrirani kao zvuk tromblona, u najboljem slučaju. O ostalom svjedoče mrtvi, ali i živi, zauvijek istrgnuti iz svojih korijena, iz života, iz ljubavi, iz čovječanstva. Korak po korak, mig po mig, ugnijezdilo se i duboko ukorijenilo diljem lijepe nam globalizirane Planete erozivno osjećanje nepripadanja marginaliziranog etnoreligijskog korpusa nekih protosemitskih patvorina, koje bi trebalo, po New Age paradigmi, valjda, uz koncenzus iz više međusobno polifoničnih izvora,.redizajnirati, ili, naprosto, “utopiti u moderne europske tokove”, kao da su, evo sad, ovog časa šljegli iz srednjovjekovnog mraka istočne satrapije. Usmjeravajući preživjele, nebitno koje ideološke provenijencije, uz komunikacije ka prosvijetljenom Sjeveru, ili malo istočnijem bogatom Zapadu. Tamo će živjeti blagorodnim životom multikulturnih i sasvim benignih, ljudskim pravima i blagostanjem okruženih građana, sa biljegom mučenika i mitologiziranim sjećanjem na izgon. Okupljeni, usto, u neprofitnim etno-udrugama, čarobnoj formuli za koeficijent astronomskih lobističkih primanja, neoborivom argumentu o demokratičnosti demokratije, što će, bez izuzetka, biti ukamaćeno tvrdoglavim domoljubima i herojima, neopojanim sirotanovićima u već dobrano ispražnjenoj kući koju odbijaju, ili, pak, ne mogu napustiti, izgubljeni u prostoru ekstremne neimaštine stalno generiranih latentnih sukoba, stigmatizirani i iščašeni iz vremena! Nepostojeći, a ipak tu negdje, čvrsto vezani za prošlost, bez sadašnjosti i budućnosti, u funkciji potsjetnika na dobro osmišljen koncept razbijanja apsurdne i paradoksom zaodjenute paradigme o prijetećoj zelenoj transverzali, kao mogućem reliktu sumorne historijske manipulacije zavojevača. Istina, svjedočimo i nekim drugačijim vjetrovima sa zapadnih strana, gdje nije sve tako ružičasto kako nam se čini, pa ušančenu svijest domaćih gospodara treba razmrdati artikuliranjem odgovornosti za spiskane fondove, uništenu privredu, oslanjajući se na vječitu ljudsku potrebu da se na branik pravde stane tek nakon izvršene “forenzičke” obrade, zepečaćene u zlaćanoj foliji nespornih autoriteta. Dakako, u mnogim aspektima ove evolucijski višeznačne polifonije, uz zadaću ide i primjeren status, socijalni i finansijski, pa teško da bi to mogao biti neko odveć neupućen i subjektivan (generalno govoreći!), zbog delikatnosti projekta koji zahtijeva visok stupanj sofisticiranosti i objektivnosti, što implicite svjedoči da su realizatori, pretpostaviti je, sasvim realni i racionalni izdanci sa godovima svih naših milenijskih lutanja i posrtanja! Ovogodišnje obilježavanje masovnog stratišta u Srebrebici, uz sahranu novih 560 novoidentificiranih žrtava, sa preciznom programskom šemom kreščendo-zviždača, možda neće pomoći mrtvima, ali bi živima trebalo da bude svojevrsna garancija budućnosti, kao i netom predstavljeni projekat “Video arhiv genocida u Bosni i Hercegovini”, pod visokim pokroviteljstvom međunarodne Fondacija Cinema for Peace, sa sjedistem u Berlinu i uredima u Sarajevu i Los Angelesu! Kako god, međutim, da okrenemo sav taj tragični i, istodobno, spektakularni mélange, praćen iskrenom sućuti vascijelog slobodarskog svijeta, nama valja platiti dospjela dugovanja za ovu godinu, ako se ne varam, nekih 300 miliona eura, a fondovi odzvanjaju prazno, sa opravdanim indicijama o duplom dnu, zasad vješto zavarenom sa svih strana, dok Wikileaks ne procuri svim curećim agregatnim stanjem.
“Isplesti vijenac je mnogo lakše, nego za njega naći dostojnu glavu.” Goethe
I, ponovo se odnekud javlja, gle čuda, moja blistava fascinacija čovjekovom sposobnošću da utone u vlastitu zabludu, ma koliko tuđa svjedočanstva i primjer bili očigledni, ma koliko snažno bilo čudo tuđeg zivota, pa i vlastitog, uostalom, ne mareći, pritom, zašto se polarni medvjed veseli, kad tigar dobija ozebline. Čitam na svjetskim portalima nimalo diplomatsko vojevanje ekonomske teorije sa praksom naoliberalizma, u kome su sve vrijednosti podvrgnute standardima finansijske oligarhije, čije poslovanje i ukamaćivanje posuđenog i otetog, postaje pretežak teret za čovječanstvo u kome milioni gladuju, na rubu opstanka. Prema profesoru Jamesu Petrasu[1], u toku je proces političke regresije od dekadentne demokracije do tehnokratske diktature, a podijeljen je na dva poglavlja: prva faza predviđa prelaz od demokracije u raspadanju na demokraciju oligarhije; druga faza, sada u toku u Evropi, obuhvaća prelaz od oligarijske demokracije na kolonijalno-tehnokratsku diktaturu. I, mi nesrećnici, usred te i takve organizirane zbrke, poharani i pobijeni, ekonomskim nesuvislostima rastjerani i prognani iz vlastitog identiteta, moralno političkom podobnošću komutarnih ličnosti desetkovani i ušutkani, preživljavamo dan i komad, dijeleći sa “sposobnim” sve tragedije, bez prava na svoje zarađeno i ušteđeno, a kamoli podjelu “dobiti”. Ili, barem, pristojan posao, prema kriterijima i standradima onih u čije okrilje željno hrlimo! Šta bi na sve ovo rekao Talu Halilčić, ili Šekspirov Šajlok Saleriu? Da li je mučnina rakijskog podrijetla, ili političkog, uključujući i domoljubnu, bez transparentnih pokazatelja koliko “funti mesa” će koštati rasipnih sinova troškovi života na visokoj nozi, zaslužnih babuka za ideološku čistotu, bezmalo rasne provenijencije, u državi građana identičnih haplotipova? Ili će, po starom, oprobanom receptu, račun za pečenog brava u mehani platiti onaj što se nije dvije decenije omrsio? Jadno je kad najnebitniju distinkciju odmjerimo laktom kao mjeru za prepoznavanje original surogata, mijenjajući svako malo apparel, pa poput rahmetli Pavarotija sad zapjenjenom romantikom pjevamo “O sole mio”, da bismo već u sljedećem pasažu navukli halju Rigoleta, dvordke lude, ili raspjevanog Seviljskog berberina, a možda i tragičnog Otela? Svjedno, efekat je isti za gledališće!
Kad sam bio mlad, vjerovao sam da je novac najvažnija svar u životu. Sad kad sam ostario – to znam.”Oscar Wilde
O, kad smo kod domoljublja koje bi, po svemu, trebalo biti derivat čovjekoljublja, sjetih se duhovitog šlagvorta s početka priče, koji mi je promakao, zanesenoj seciranjem Haše(k) europejstva i vaskrsavanjem mrtvih i umirućih. Dok je još imao izbora da misli i govori po vlastitom nahođenju, Jozef Švejk, taj sredovečni, prostodušni čovek, što prodaje ukradene pse i živi skromno u stanu gđe. Muller, slušajući tugaljivu konstataciju gazdarice, nakon atentata na Franju cara, u Sarajevu, 1914.-te: “I tako nam ubiše Ferdinanda!” , nastavlja trljati reumatično koljeno, poprilično rezignirano kometirajući: “Koga to Ferdinanda? Ja poznajem dva Ferdinanda: jednoga što služi kod drogeriste Pruse, i što mu je u zabuni popio flašicu nekakve vodice za mazanje kose. A, onda, znam još i Ferdinanda Kokošku, onog što skuplja pseća govanca. Ni za jednog, ni za drugog, nije šteta!” Nisam posve sigurna da, nakon svekolikih ispiranja mozgova, još uvijek tu negdje kraj nas, žive oni koji bi, birajući između autodeificiranih vladalaca-tlačitelja, čije ovlasti i moć su vododjelnica između života i smrt, i od iskona našoj sitnošičardžijskoj sumnjičavosti podvrgnutih potlačenih, tipovali na ČOVJEKA, zbog čega taj anahroni species šaptom nestaje. Mi smo, očito, svoju muku pretvorili u modus vivendi, pa su nam se i harfovi u mozgu pobrkali, te nije čudo da uzroke ne razlučujemo od posljedica, jer umijeće življenja na ovim hermafroditasko ispolitiziranim prostorima, postaje opasna igra na rubu pameti i skliskoj ivici kriminala. Da je tako svjedoči i jedan od posljednjih, meni veoma upečatljivih, eklatantnih primjera zamjene teza: hapšenje mladog cyber kriminalca u Banja Luci, sirotinje.ba, čiju ingenioznost niko nije prepoznao bez tačno utvrđene tarife koju mladac, očito, nije mogao platiti, pa se latio knjige, skupio znanje i orobio, koga drugog, do najbezdušnije Šajloke Novog Doba-banke! Kritičko promišljanje nam nije svojstveno i uvijek je odbranjivo onom poslovičnom balkanskim, nekada davno, u normalnom svijetu, prepoznatljivom ambivalentnošću, u kojoj zakon štiti privilegirane, dok se maćehinski, sa servilnom odanošću političkim oligarsima, grozi onima što ne umiju, ili im ne staje pod kapu od gladnih, bolesnih, iscprljenih, poniženih i duboko uvrijeđenih orgijama Četiri Jahača Apokalipse, otimati. Zato, neka mi ne bude zamjereno što, bez poznavanja više detalja, kažem da je u Banja Luci uhapšena pogrešna osoba. Trebalo je uzaptiti usopljene tajkunobrigadne posilne generala-izjelica, koji nisu prepoznali njegove talente, i dali priliku da bude Bil Gejts, a ne Cyber Robin Hood, ako im već tako silno smeta sličnost sa omiljenim junakom iz engleske povijesti. Malo je iznenađujuće da se privatna svojina štiti enormim budžetskim izdvajanjima građana za funkcioniranje administrativnog aparata: istih onih od kojih se nemilosrdno uzima za samo državi znane namjene, dok se javna dobra smatraju erarom, tačnije, koncesijom privilegirane kaste, ma koliko asimetrična ova konstatcija bila sa proklamiranom demokracijom čije se definicije, kao pijan plota, drže erlovi, perlovi, sultani, vojevode i njihove hanume, sultanije i perlice. Uostalom, upravo filmovani mit o Robinu Hoodu, za koji su, gle apsurda, prema navodima Naoma Čomskog, liberalni blacklisted ljevičarski scenaristi Holivooda pisali anonimne scenarije, govori o greškama anglo-saksonskog prava, koje rezultiraju pojavom otpadništva, uvjetno govoreći. Jer, zaista je sve relativno, pa i moral, kao kad celebrities snimaju svoja seksualna iskustva, i svi im se dive, jer sjajno ljuljaju i zanose; jer, naprosto, umiju iz kamena lovu iscijediti, što znači da su “pametne”! Ostale su glupače all totales, koje bi da budu voljene i poštovane, a jedna he***a će ih koštati života, s obzirom na to da niko, pa ni voljeni, neće prihvatiti material koji “ne baca dvostruku dobit ” nakon što plasira svoju neprofitnu mušku potporu! Ove potonje su najzanimljivija meta za pikado smrtonosnim strijelicama inventivnog “kurare mahalanja”, ma kako ga preveli autoriteti od lokalnih jezika.
Bogatstvo i siromaštvo imaju zajedničko prokletstvo; da čovjeka učine robom. Graf
Vratimo se pratećoja Povelji o šumama Magna Carta-e, kojom je zabranjeno korištenje njenih resursa za hranu, ogrijev i građevinski material, kako bi, u funkciji javnog dobra, bila “sačuvana za dolazeće generacije” (koga ili čega???), čime je izvršen izravan atak na najsiromašnije slojeve društva, gdje se, opet, nije našao neko dovoljno odvažan i pronicljiv da pokaže kako nije nikakva pamet i hrabrost biti bandit, ali je velika mudrost dati i drugima, čiji ugroženi opstanak narušava ravnotežu našeg vlastitog postojanja. Izuzev, ako gospodar ne raspolaže dovoljnim brojem Gogoljevih mrtvih duša, dakako, bez obzira na vremensku diskrepancu (princip je isti, sve su ostalo nijanse!). Uprkos svemu ovome, identični zakoni ostaju i danas raširena praksa u cijelom svijetu, a da u međuvremenu niko nije riješio pitanje zaštite siromašnog čovjeka i njegovih potomaka, koji postaju svojevrsnom prijetnjom neprirodnom poretku stvari. A, evo i kako! Do 17. stoljeća, ova Povelja je pala kao žrtva porasta robne ekonomije i kapitalističke prakse i morala, uz opasku da su prava običnih građana ograničena na ono što se ne može privatizirati - kategoriju koja se nastavlja smanjivati do virtualne nevidljivosti. U Boliviji, primjerice, pokušaj privatizacije vode bio je trigger za ustanak koji je doveo autohtonu većinu na vlast, po prvi put u povijesti. Ovo je samo maleni uzorak borbe u toku diljem većeg dijela svijeta, neki s ekstremnim nasiljem, kao u istočnom Kongu, gdje su milijuni poginuli u posljednjih nekoliko godina, kako bi se osiguralo dovoljno zalihe minerala za mobitele i druge svrhe, i naravno obilje profita.
"Ne zavisi od tebe hoćeš li biti bogat, ali zavisi od tebe hoćeš li biti sretan." Epiktet
Sjetih se, u trenutku zamora Oshove “Knjige o egu”, i shvatih da sve češće i sistematičnije razmišljam o mudrosti Istoka, čije zaostajanje u materijalnom razvoju je u kratkom periodu postalo istorijska činjenica, zabrinuvši cijeli svijet, zabavljen moderniziranjem starih stereotipa etnonacionalnih i religijskih sukoba, svojim snažnim uzletom, bez velikih potresa, individualnih i kolektivnih, te ideoloških nedoumica oko ekonomskih premisa, a da o circumcisiumu kojim djecu lišavamo “dijela tijela”s kojim su rođeni, ne govorim! Čitav verbalni rat se vodi oko toga na društvenim mrežama, a nišandžije su, u pravilu, potomci usukanih maleckih sa zvučnim i utjecajnim titulama, što još uvijek žive svoj srednjovjekovni san o robovima na njihovim otetim imanjima, na čiji neposluh mogu, bez ikakve odgovornosti, nahuškati svoje krvoločne zvijeri. U taj kontekst utrča prilično zgođušan i fascinantno pametni nobelovac, ekonomist Nouriel Roubini, usto otmjeno vehementan i ludo hrabar, dovoljno da bude moj lik iz mašte. Bez imalo dvojenja 'nagazio' je bankare, predloživši “rasturanje” financijskih tržišta koja su dovela do recesije s “dvostrukim dnom”, i zbog kojih smo izgubili gotovo tri godine, što je trebalo iskoristiti za izlazak iz krize: “"Nitko nije išao u zatvor od početka financijske krize. Banke neprestano rade ilegalne stvari i u najboljem slučaju im daju pljusku u obliku novčane kazne. Kad bi neki ljudi završili u zatvoru, možda bi drugi naučili lekciju. Ili da neki završe obješeni na ulici", kazao je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Ako je vjerovati njegovom iskonom profiliranom DNK, za sljedeću godinu predviđa "savršenu oluju": urušavanje eurozone, krizu dvostrukog dna SAD-a, usporavanje kineske ekonomije i tržišta koja su sada u uzletu, kao i rat na Bliskom istoku. Da ne bismo ostali u zabludi kako svi gube u ovom ekonomskom karakazanu, sjetimo se da uvijek neko profitira na muci, pa Roubini ističe da se među industrijama koje su ostvarile najveći rast, izdvajaju proizvođači kondoma, koji su u SAD-u 2009. prodali 22 posto više svojih gumenih proizvoda nego godinu ranije. Za njima mnogo ne zaostaju proizvođači alarma, kao i oružja. Sve zabava do zabave za puk, bez pravljenja dodatne sirotinje. Za to vrijeme bogati sve bogatiji i, hraneći svoj ego u dosadi, jer više ne moraju na takmičenja, posjećuju aukcije, gdje plaćaju slike astronomskim iznosima od kojih se mojoj sirotoj glavi zamuti : i prošlost i budućnost se istumbaju, u nemoćnom pitanju sublimiraju: “Ko sam to ja i meni slični? Šta tražimo na ovom svijetu, ako samo čekamo na prirodni process depopulacije? Pa, to je, bar, lako rješivo!” ( Eufemizam za smrt ljepše zvuči i nema prizvuk očaja). Najnoviji kuriozitet je nedavno vaskrsnuo iz strogo čuvane tajne: američki milijarder Leon Black je osoba koja je u maju o.g. platila rekordnih 119,9 miliona dolara za kultnu sliku glasovitog norveškog ekspresioniste Edvarda Munka “Krik”, u aukcijskoj kući Sotheby's u New Yorku u , objavio je Wall Street Journal. To je najviša postignuta cijena za neko djelo na javnoj držbi ikada postignuta do sada. Nećete mi zamjeriti, ako se povjerim: nikad čula za prvog, a drugog prepoznajem tek po čuvenju! Ne samo djelom, nego i cijelim svojim životom, Munk zaslužuje status majstora dramatskog likovnog izričaja, koji nije proizvod njegove pomodne umjetničke dinamike, već realnost sa kojom se suočio, prenoseći je dosljedno na platno. Krikovi pijetizma Eduarda Munka u ulju i pastelu, njegovi anđeli straha, tuge i smrti, čije sjeme je baštinio u rustičnom ambijentu rođenja i odrastanja bez majke i uz utjecaj očeve tiranske religiozne opsesije, malo su poznati onima kojih tragičan usud snažno inspirira njegovu delikatnu prirodu, duboko emotivnu i ranjivo suptilnu. U svim Munkovim djelima, a posebice tri verzije “Krika”, ima svojevrsne simbolike intimnih proživljavanja vlastite obiteljske drame, o čemu je sam svjedočio, pričajući da bi mu se iznenada dešavalo da čuje zaglušujuće vapaje, praćene jezivim vizijama, što mu je oduzimalo dah i snagu iz tijela. I sam prilično siromašan, daleko od uspavane savjesti bogatog dijela čovječanstva, postao je kultni umjetnik ekspresionizma kroz svoje simbole i metafore o beznađu usamljenih i vapijućih sa ruba pakla, što ga, decenijama nakon smrti, pretvaraju u statusni symbol i unosan business. Šta je to tako morbidno u ljudima da umjetničkom imaginacijom vizualizirani horor iz najstvarnije stvarnosti plaćaju bogatstvom, umjesto da smisao vlastitih pregnuća, nastojanja i djelanja nalaze u otklanjanju patnje i boli, koju Munk sugestivnim kreativnim umijećem, artikulira?! Pod tim okolnostima, diskutabilni su i Munkova bipolarnost, kao i psihološki portret enormno bogatih kolekcionara, posmrtnih mecena i poštovatelja, zbog čega dosljedno negiram privlačnost svakog “blagostanje” u kome se uživa apetitom siromaha, ne mareći da li tigar dobija ozebline, dok se, poput sjevernog medvjeda, radujem “hladovini” štita od bogatstva! Jer, cijena je previsoka i ne plaća se na akord, već umah.
“Žene intelektualke su kao tijesne cipele: jedva čekamo da ih se otarasimo.” Chaplin
[1] James Petras je umirovljeni profesor emeritus za sociologiju na Sveučilištu u Binghamton Binghamton, New York i honorarni profesor na Saint Mary University, Halifax, Nova Scotia, Kanada, koji je objavljivao obilje radova o političkim pitanjima Latinske Amerike i Srednjeg istoka
|
| ||||
18.6.2012.
Demoni i jedanaesta brazda
„Sjedim na leđima čoveka, gušim ga i tjeram da me nosi, a ipak se postaram da je i meni i drugima jasno da mi je veoma žao, i trudim se da mu što više olakšam, ali nipošto da mu siđem sa leđa.“ Tolstoj
Ko krije istinu, osuđen je ponavljati zablude, ili "zadužiti" potomstvo bezvremenim grijehom nečinjenja koji ne izmiče istorijskom sjećanju u kolektivnoj svijesti, ma koliko ingenizni znalci frizirali povijest svijeta! Ima jedna sjajna poučna priča koju sam nedavno čula od prijatelja iz BG. U skraćenoj verziji glasi: Za neki vjerski blagdan, označen crvenim na kalendaru kao neradni dan, pozva gazda slugu i naredi da preže konje i ide uzorati jedan dolac. Usprotivi se sluga, ali uzalud bijaše njegova riječ protivu gazdine, pa ode u staju pripemati mal i plug, sve mrmoreći ljutito. Kad je bio na kapiji avlije, doviknu gazda:" Upamti na koju je brazdu sletjela prva vrana!". Sluga pokorno klimnu glavom: „Zapamtiću, gospodaru!“ odgovori sa gotovo neprimjetnim prizvukom prijetnje u glasu. Kad se umoran i potišten, gladan i iscrpljen sluga vratio predvečer, priupita ga gazda o onoj brazdi i vrani, a sluga će suho: " Sletje na jedanaestu!" Ozari se bogatun i veli: "Uf, pade mi kamen sa srca. Grijehe moje ispaštaće tek jedanaesto koljeno!" Utješno!
Postoji neko zlo među ljudima koje ih spriječava da se udružuju, da budu solidarni jedni s drugima, čak i u najvećim nevoljama, i nagoni ih da između sebe otvaraju duboke ponore. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste, a ljubav je razbor, nerijetko nemoćan, jer je hijerarhijski iza glasa demontirane savjesti i reducirane svijesti utihnulih jaganjaca nekih nevidljivih Hanibala Lektora. To ljudoždersko inokulira u našoj podsvijeti, još od iskona, iskrivljenu percepciju i recepciju, što se u aktualnim političkim i ekonomskim, društvenim i kulturnim relacijama današnjice, već dobrano manifestira kao spontana reakcija na uvelike razvijenu doktrinu šoka, neki inovirani oblik latinske gnome „divide et impera", kako ju je američka novinarka, Naomi Kempel, definirala u svom bestseleru, identičnog naslova. Besprjekorno funkcionira u svijetu koji je izgubio kompas, ne shvatajuću da u nesreći što ih zadesi, ništa nije slučajno, a još rijeđe je tek simplificiran sukob dogmatiziranih lokal-patriotskih, kvazi-plemenskih i kvazi-kulturoloških holograma. Sve se jasnije naziru obrisi strogo kontroliranog haosa što, dakako, zbunjuje neupućene, frustrira i iritira do granice surovih bratoubilačkih obračuna, pouzdanog zvučnog signala da unaprijed kreirani tajni planovi globalističkih trustova mozgova postaju operativni. Slijedi nimalo benigna propagandna mašinerija, za koje je gebelsovština sitna dječija opačina u kindergartenu, usmjeravajući oštricu sanaderiziranih demokrata i kvazi-religijskih fanatika svih konfesija protiv, najnovijeg otpadnika, Sirije, zemlje-prćije sataniziranog tiranina, čija glava se cijeni na bilijune barela, pardon, dolara, uz već prepoznatljiv scenarij masakra, zbog koga demokracija duguje intervenciju, koristeći i brigade proskribirane Al Kaide. Da zaštiti žitelje još jedne potlačene arapske zemlje. Uzgred, iranske transverzale do Hezbollaha, palestinskih i libanonskih bojovnika, desnom i opasnom smetalu teritorijalnim pretenzijama najvećih stradalnika WW2, čiji kredibilitet je teško dovesti u pitanje, pa bio on i u funkciji korporacionih interesa najmoćnijih zemalja svijeta, njihovih zaštitnika, od kojih je veći broj i prije Hitlera imao razrađene programe za uvijek aktualno jevrejsko pitanje. Istinska Žrtva je, kako smo i sami iskusili, namudriji izbor štita u nakanama koje nemaju ničeg zajedničkog sa altruizmom i emaptijom, ako ne računamo onaj strogo selekcionirani stratum od nekoliko moćnih obitelji i njihovih jedinica za zabavu i podršku.
“Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti.” Hesse
U tom i takvom zamešateljstvu, glasno i prilično jasno su se oglasili Putin sa svojim inauguracijskim dekretima, te Medvedev stiliziranom parabolom da se „libijska tragedija” ne smije ponoviti, a sve uz bezglasnu „distancu” azijskih tigrova, od kojih će samo Japanu biti uskoro potrebno 10 miliona novih stručnjaka, bez obzira na HARP i cunami, valjda kao znak da nova dizanja kulisa u karagöz pozorištu sjena nije nimalo komično i da su svi kriteriji dummy prestave o čovjeku, definitivno pogubljeni, pa je vrijeme reći: “Zbogom oružje!“ Nastavak bi, kako ugledni svjetski analitičari tvrde, korespondirao sa sinopsisom Rata zvijezda, dok čak i moćna imena Reganove konzervativne administracije, primjerice, upozoravaju da USA nije više svjetski lider tehnološkog napretka, niti san svih mladih ljudi svijeta i darovitih stručnjaka, nego vojna sila koja se sasvim otrgla kontroli Deklaracije o nezavisnosti i tom poveljom potvrđene privrženosti ljudskim pravima i slobodama. Osjetna je konsterniranost demokratskih snaga diljem svijeta, jer predugo traje svo ovo krvavo ubjeđivanje, e da ne bi ostavilo opor ukus ekstremno militantnog, neodoljivo asocirajući na analitičku Fromovu socio-psihološku analizu strukture ličnosti protagonista iščašene logike njemačke unutarnje i vanjske politike uoči WW2, njihovu ekstatičku destruktivnost i analno-zgrtačku strast, te gotovo nekrofilijsko obožavanje tehničko-tehnološke supremacije kao sindroma potisnute agresije, u traktatu “Anatomija ljudske destruktivnosti“. Gotovo nestvarnim se doima upozorenje nekih svjetskih medija da postoji, uz svu zastrašujuću tehnologiju, i spisak imena, podugačak, koga treba ukloniti sa planete, tako da je i cijena jednog leta bespilotnog aviona zanemarljiva u poređenju sa opasnošću koja prijeti čak i od sedamnaestogodišnjih maloljetnica!"Ljudi koji imaju hrabrosti i karaktera, drugim su ljudima uvijek neugodni”, reče Hesse i preživje Istinu!
Da li je, tada, za čuđenje da umirovljeni zapovjednik NATO-a za SEEU, Wesley Clark, sada direktor kanadske tvrtke Envidity koja se bavi alternativnim izvorima energije, traži na prostoru ex-Yu napuštene rudnike ugljena koji su neisplativi po konvencionalnim tehnologijama? Kosovski mediji su, naime, ovih dana prenijeli vijest da je tvrtka zainteresirana za proizvodnju 100.000 barela sintetičke nafte na dan, te da je spremna u projekt uložiti 8 milijardi dolara, i već je zatražila dozvolu od kosovskih vlasti, objavio je portal “Jeta ne Kosove”, (Život na Kosovu). Kompanija Wesleyja Clarka koristi nove tehnologije miješanja ugljena i ukapljenog plina radi stvaranja sintetičke nafte, pogodne za proizvodnju struje, plastike i umjetnih gnojiva. Takvo gorivo američke zračne snage koriste za pokretanje vojnih aviona. Envidity je već osnovao svoj ogranak na Kosovu, ali još uvijek je nije dobio zeleno svjetlo za koncesiju. Oborio me s nogu uzvik konsterniranosti mladića iz BiH: „ A, ja mislio oni nas vole..!“, na što će pozategli građanin Srbije:“ Znali smo mi da je morala postojati neka sirovina osim štrudli i šećerlema”, dok se kočićevski na kraju nije javio nepoznati Mićan iza kace, hrvatski umirovljenik: „U stvari smo mi, ljudi moji, njihove najveće sirovine..."
Da se razumijemo: ovo nije ekskluzivno invencija Clark-ova i njegovih poslodavaca, Kanađana, već davna praksa ovih naših balkanskih, tačnije, mediteranskih prostora, legla licemjerja i urota, gdje su teško primjetne tek beznačajne bihejvioralne nijanse! Citiraću istinski pronicljivog i lukavog čovjeka koji je obilježio jednu epohu opasnog življenja, piscu ovih redova nimalo simpatičnog (dapače!), Al Kaponea, čija je neoprostiva greška bila "nepoštovanje" vladajuće elite: „Kapitalizam je ozakonjeni "reket" vladajuće klase.” Zvuči prilično slobodoumno i oštroumno, na fonu Williama Tella ili Robina Hooda, i znači u Šekspirovom prijevodu:” Novac je krupna stvar koja ljude čini sitnim.”
Nas – one sa znakom, možda je svijet s pravom smatrao čudnim, štaviše i bezumnim i opasnim. Mi smo bili probuđeni ili oni koji se bude, i težili smo da uvijek budemo sve savršenije budni, dok su težnje i traženja sreće drugih išle ka tome da svoja mišljenja, svoje ideale i dužnosti, svoj život i sreću vežu sve tješnije uz krdo. Hesse
Vratimo se za trenutak na naše prostore i podsjetimo na impresivnu cifru doznaka za žitelje BiH koja, bez sumnje znači standard kakav bi sebi srećnici teško sami priskrbili. S druge strane, pak, taj isti novac maskira ekstremno siromaštvo, o čemu Svjetska banka, kao meritoran izvor, govori u tamnim tonovima, upućujući na zaključak da velika zaduženja nisu utrošena na proces reanimiranja ratom uništenih privrednih kapaciteta, te tehničko-tehnološke transformaciju proizvodnih procesa koji za svjetskim dostignućima kasne pola stoljeća, ili ih uopće nema. Dok ih Wesley Clarkovi ne donesu. Više je nego jasno da "izdržavanjem" građana BiH, dijaspora sasvim nesvjesno kupuje socijalni mir, održavajući standard jednom broju stanovništva. Ostali su na ivici egzistencije, ili se približavaju toj kritičnoj granici. Pa, ipak, teško se bilo lišiti barem privremenog zadovoljstva iza fasade novih kuća i nešto skupljih kola, da gledamo oronule komšije kako tuguju za nekim vremenima kada se lijepo živjelo od vlastitog rada! To smo mi, koje istorija nikada ničemu nije naučila! Uvijek ćemo naći načina da isti ovaj svijet učinimo toplom, obiteljski bliskom, a i dovoljno prostranom baricom, za uspješan razvoj iz punoglavca u kreketuše i krastače. Dokle, nije ni važno, ako je san o sreći ispunjen šuškavo! A da i raj ima kraj, potvrdile su majske, gotovo pučističke kadrovske promjene, kojima su novi koalicioni partneri u BiH naložili tiho povlačenje bogato nafutranih izabranika i miljenika stranaka sa strogo nacionalnim programima. Solomonsko rješenje su bili neki novi klinci, pretpostavljam, sa pedigreom koji bi trebalo da iz pepela, sa zaleđem od babe Fenixa, osove zemlju na noge lagane, i riješe najsloženija pitanja ekonomskog oporavka, rasta i razvoja, koje su im prebogati patroni (stvarni i hipotetički) ostavili u amanet, uz pedesetpostotnu stopu nezaposlenisti i dramatičnu socijalnu sliku nepopisanih duša. A da nije riječ o šupljoj priči, svjedoči i ECAPOV-a baza podataka koja ekstremno siromaštvo definira kao življenje od manje od 2,5 USD dnevno, dok se siromaštvo definira kao život sa manje od pet USD dnevno, pa krenimo u proračun sa nekih 200 KM do 2000, za „najzaslužnije”. (Nemojte me samo pitati u čemu!) Stopa siromaštva za Bosnu i Hercegovinu je vjerojatno značajno potcijenjena, a i nema, kao i uvijek u ovako delikatnim stvarima, tačnih podataka, navodi se u izvještaju Svjetske banke. „Zemlje JI Evrope imaju veće stope siromaštva i nezaposlenosti nego druge zemlje istočne Evrope i centralne Azije”, bila je, doista, trešnjica na šlagu!.
O, da, ima tu na Balkanu još pikanterija, nije više nikakva tajna, premda se uvijek kola slome na onom ko izgubi podršku „baze". Naime, bezočna Sanaderova pohlepa pohrlila je preko granica, (kako naivno!) dok se sve u ataru popljačkano ne smatra otuđenjem, već pravom pobjednika da bogatstvom ovjeri svoju teško, preko miliona leđa, stečenu veličine. Zanimljiv detalj je i da su kod njegovog prijatelja iznenada iskrsnule 24 nestale slike Vlaha Bukovca, nacionalno blago, procijenjeno na 230 hiljada eura. Starini je savjest omeduzila, pa je prišapnuo USKOK-u, već beznadno godinu dana u potrazi, da je malo pogriješio, jer ih je za drugara sakrio, a i spominje neki posuđeni sitniš od par miliona kuna! E, moj dragi Asange, ništa ti nisi znao, derište nijedno! Zaboravio si, ili nisi dokučio svojim kusim iskustvom, da nema Bog ništa sa ovom strašću avid golfera, izniklih iza krpenjača na zelenoj travi doma svoga, nego mnogo više i žešće sa šutnjom o strahotama i sramoti kozmičkih razmjera, kao znakom odobravanja ljudi u pokušaju, svjesnih da su nesvjesni. Tik uz njih je i ona nemala rijeka mudrih ronilaca u mutnom i lovaca u raži za koje je život prekratak da bi se bavili ljudskim stomacima i njihovim punjenjem, jer su iznad ovih profanih tema, a i što bi se zamarali propračunima da se u svijetu svakih osam dana na naoružanje troši suma novca, potrebna za umiruće gladne u toku jedne godine, kad oni tu ne mogu ništa učiniti. Umjesto zaključka, po ko zna koji put ovih dana mi se vraća citat iz Colehove priče o demonu i gospođici Prym. Razlog, svakako, postoji, a rhješenje zagonetke ostavljam čitaocu:
"Preuzeti na sebe ulogu dobre duše svojstveno je onima što se u životu boje zauzeti stav. Svakako je lakše vjerovati u vlastitu dobrotu nego se suočiti s drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego skupiti hrabrost da uđeš u sukob s jačim, uvijek možemo reći da nas bačeni kamen nije pogodio, a tek noću-dok supružnik ili sustanar spava-tek noću potajice oplakati naš kukavičluk"
„Sjedim na leđima čoveka, gušim ga i tjeram da me nosi, a ipak se postaram da je i meni i drugima jasno da mi je veoma žao, i trudim se da mu što više olakšam, ali nipošto da mu siđem sa leđa.“ Tolstoj
Ko krije istinu, osuđen je ponavljati zablude, ili "zadužiti" potomstvo bezvremenim grijehom nečinjenja koji ne izmiče istorijskom sjećanju u kolektivnoj svijesti, ma koliko ingenizni znalci frizirali povijest svijeta! Ima jedna sjajna poučna priča koju sam nedavno čula od prijatelja iz BG. U skraćenoj verziji glasi: Za neki vjerski blagdan, označen crvenim na kalendaru kao neradni dan, pozva gazda slugu i naredi da preže konje i ide uzorati jedan dolac. Usprotivi se sluga, ali uzalud bijaše njegova riječ protivu gazdine, pa ode u staju pripemati mal i plug, sve mrmoreći ljutito. Kad je bio na kapiji avlije, doviknu gazda:" Upamti na koju je brazdu sletjela prva vrana!". Sluga pokorno klimnu glavom: „Zapamtiću, gospodaru!“ odgovori sa gotovo neprimjetnim prizvukom prijetnje u glasu. Kad se umoran i potišten, gladan i iscrpljen sluga vratio predvečer, priupita ga gazda o onoj brazdi i vrani, a sluga će suho: " Sletje na jedanaestu!" Ozari se bogatun i veli: "Uf, pade mi kamen sa srca. Grijehe moje ispaštaće tek jedanaesto koljeno!" Utješno!
Postoji neko zlo među ljudima koje ih spriječava da se udružuju, da budu solidarni jedni s drugima, čak i u najvećim nevoljama, i nagoni ih da između sebe otvaraju duboke ponore. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste, a ljubav je razbor, nerijetko nemoćan, jer je hijerarhijski iza glasa demontirane savjesti i reducirane svijesti utihnulih jaganjaca nekih nevidljivih Hanibala Lektora. To ljudoždersko inokulira u našoj podsvijeti, još od iskona, iskrivljenu percepciju i recepciju, što se u aktualnim političkim i ekonomskim, društvenim i kulturnim relacijama današnjice, već dobrano manifestira kao spontana reakcija na uvelike razvijenu doktrinu šoka, neki inovirani oblik latinske gnome „divide et impera", kako ju je američka novinarka, Naomi Kempel, definirala u svom bestseleru, identičnog naslova. Besprjekorno funkcionira u svijetu koji je izgubio kompas, ne shvatajuću da u nesreći što ih zadesi, ništa nije slučajno, a još rijeđe je tek simplificiran sukob dogmatiziranih lokal-patriotskih, kvazi-plemenskih i kvazi-kulturoloških holograma. Sve se jasnije naziru obrisi strogo kontroliranog haosa što, dakako, zbunjuje neupućene, frustrira i iritira do granice surovih bratoubilačkih obračuna, pouzdanog zvučnog signala da unaprijed kreirani tajni planovi globalističkih trustova mozgova postaju operativni. Slijedi nimalo benigna propagandna mašinerija, za koje je gebelsovština sitna dječija opačina u kindergartenu, usmjeravajući oštricu sanaderiziranih demokrata i kvazi-religijskih fanatika svih konfesija protiv, najnovijeg otpadnika, Sirije, zemlje-prćije sataniziranog tiranina, čija glava se cijeni na bilijune barela, pardon, dolara, uz već prepoznatljiv scenarij masakra, zbog koga demokracija duguje intervenciju, koristeći i brigade proskribirane Al Kaide. Da zaštiti žitelje još jedne potlačene arapske zemlje. Uzgred, iranske transverzale do Hezbollaha, palestinskih i libanonskih bojovnika, desnom i opasnom smetalu teritorijalnim pretenzijama najvećih stradalnika WW2, čiji kredibilitet je teško dovesti u pitanje, pa bio on i u funkciji korporacionih interesa najmoćnijih zemalja svijeta, njihovih zaštitnika, od kojih je veći broj i prije Hitlera imao razrađene programe za uvijek aktualno jevrejsko pitanje. Istinska Žrtva je, kako smo i sami iskusili, namudriji izbor štita u nakanama koje nemaju ničeg zajedničkog sa altruizmom i emaptijom, ako ne računamo onaj strogo selekcionirani stratum od nekoliko moćnih obitelji i njihovih jedinica za zabavu i podršku.
“Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti.” Hesse
U tom i takvom zamešateljstvu, glasno i prilično jasno su se oglasili Putin sa svojim inauguracijskim dekretima, te Medvedev stiliziranom parabolom da se „libijska tragedija” ne smije ponoviti, a sve uz bezglasnu „distancu” azijskih tigrova, od kojih će samo Japanu biti uskoro potrebno 10 miliona novih stručnjaka, bez obzira na HARP i cunami, valjda kao znak da nova dizanja kulisa u karagöz pozorištu sjena nije nimalo komično i da su svi kriteriji dummy prestave o čovjeku, definitivno pogubljeni, pa je vrijeme reći: “Zbogom oružje!“ Nastavak bi, kako ugledni svjetski analitičari tvrde, korespondirao sa sinopsisom Rata zvijezda, dok čak i moćna imena Reganove konzervativne administracije, primjerice, upozoravaju da USA nije više svjetski lider tehnološkog napretka, niti san svih mladih ljudi svijeta i darovitih stručnjaka, nego vojna sila koja se sasvim otrgla kontroli Deklaracije o nezavisnosti i tom poveljom potvrđene privrženosti ljudskim pravima i slobodama. Osjetna je konsterniranost demokratskih snaga diljem svijeta, jer predugo traje svo ovo krvavo ubjeđivanje, e da ne bi ostavilo opor ukus ekstremno militantnog, neodoljivo asocirajući na analitičku Fromovu socio-psihološku analizu strukture ličnosti protagonista iščašene logike njemačke unutarnje i vanjske politike uoči WW2, njihovu ekstatičku destruktivnost i analno-zgrtačku strast, te gotovo nekrofilijsko obožavanje tehničko-tehnološke supremacije kao sindroma potisnute agresije, u traktatu “Anatomija ljudske destruktivnosti“. Gotovo nestvarnim se doima upozorenje nekih svjetskih medija da postoji, uz svu zastrašujuću tehnologiju, i spisak imena, podugačak, koga treba ukloniti sa planete, tako da je i cijena jednog leta bespilotnog aviona zanemarljiva u poređenju sa opasnošću koja prijeti čak i od sedamnaestogodišnjih maloljetnica!"Ljudi koji imaju hrabrosti i karaktera, drugim su ljudima uvijek neugodni”, reče Hesse i preživje Istinu!
Da li je, tada, za čuđenje da umirovljeni zapovjednik NATO-a za SEEU, Wesley Clark, sada direktor kanadske tvrtke Envidity koja se bavi alternativnim izvorima energije, traži na prostoru ex-Yu napuštene rudnike ugljena koji su neisplativi po konvencionalnim tehnologijama? Kosovski mediji su, naime, ovih dana prenijeli vijest da je tvrtka zainteresirana za proizvodnju 100.000 barela sintetičke nafte na dan, te da je spremna u projekt uložiti 8 milijardi dolara, i već je zatražila dozvolu od kosovskih vlasti, objavio je portal “Jeta ne Kosove”, (Život na Kosovu). Kompanija Wesleyja Clarka koristi nove tehnologije miješanja ugljena i ukapljenog plina radi stvaranja sintetičke nafte, pogodne za proizvodnju struje, plastike i umjetnih gnojiva. Takvo gorivo američke zračne snage koriste za pokretanje vojnih aviona. Envidity je već osnovao svoj ogranak na Kosovu, ali još uvijek je nije dobio zeleno svjetlo za koncesiju. Oborio me s nogu uzvik konsterniranosti mladića iz BiH: „ A, ja mislio oni nas vole..!“, na što će pozategli građanin Srbije:“ Znali smo mi da je morala postojati neka sirovina osim štrudli i šećerlema”, dok se kočićevski na kraju nije javio nepoznati Mićan iza kace, hrvatski umirovljenik: „U stvari smo mi, ljudi moji, njihove najveće sirovine..."
Da se razumijemo: ovo nije ekskluzivno invencija Clark-ova i njegovih poslodavaca, Kanađana, već davna praksa ovih naših balkanskih, tačnije, mediteranskih prostora, legla licemjerja i urota, gdje su teško primjetne tek beznačajne bihejvioralne nijanse! Citiraću istinski pronicljivog i lukavog čovjeka koji je obilježio jednu epohu opasnog življenja, piscu ovih redova nimalo simpatičnog (dapače!), Al Kaponea, čija je neoprostiva greška bila "nepoštovanje" vladajuće elite: „Kapitalizam je ozakonjeni "reket" vladajuće klase.” Zvuči prilično slobodoumno i oštroumno, na fonu Williama Tella ili Robina Hooda, i znači u Šekspirovom prijevodu:” Novac je krupna stvar koja ljude čini sitnim.”
Nas – one sa znakom, možda je svijet s pravom smatrao čudnim, štaviše i bezumnim i opasnim. Mi smo bili probuđeni ili oni koji se bude, i težili smo da uvijek budemo sve savršenije budni, dok su težnje i traženja sreće drugih išle ka tome da svoja mišljenja, svoje ideale i dužnosti, svoj život i sreću vežu sve tješnije uz krdo. Hesse
Vratimo se za trenutak na naše prostore i podsjetimo na impresivnu cifru doznaka za žitelje BiH koja, bez sumnje znači standard kakav bi sebi srećnici teško sami priskrbili. S druge strane, pak, taj isti novac maskira ekstremno siromaštvo, o čemu Svjetska banka, kao meritoran izvor, govori u tamnim tonovima, upućujući na zaključak da velika zaduženja nisu utrošena na proces reanimiranja ratom uništenih privrednih kapaciteta, te tehničko-tehnološke transformaciju proizvodnih procesa koji za svjetskim dostignućima kasne pola stoljeća, ili ih uopće nema. Dok ih Wesley Clarkovi ne donesu. Više je nego jasno da "izdržavanjem" građana BiH, dijaspora sasvim nesvjesno kupuje socijalni mir, održavajući standard jednom broju stanovništva. Ostali su na ivici egzistencije, ili se približavaju toj kritičnoj granici. Pa, ipak, teško se bilo lišiti barem privremenog zadovoljstva iza fasade novih kuća i nešto skupljih kola, da gledamo oronule komšije kako tuguju za nekim vremenima kada se lijepo živjelo od vlastitog rada! To smo mi, koje istorija nikada ničemu nije naučila! Uvijek ćemo naći načina da isti ovaj svijet učinimo toplom, obiteljski bliskom, a i dovoljno prostranom baricom, za uspješan razvoj iz punoglavca u kreketuše i krastače. Dokle, nije ni važno, ako je san o sreći ispunjen šuškavo! A da i raj ima kraj, potvrdile su majske, gotovo pučističke kadrovske promjene, kojima su novi koalicioni partneri u BiH naložili tiho povlačenje bogato nafutranih izabranika i miljenika stranaka sa strogo nacionalnim programima. Solomonsko rješenje su bili neki novi klinci, pretpostavljam, sa pedigreom koji bi trebalo da iz pepela, sa zaleđem od babe Fenixa, osove zemlju na noge lagane, i riješe najsloženija pitanja ekonomskog oporavka, rasta i razvoja, koje su im prebogati patroni (stvarni i hipotetički) ostavili u amanet, uz pedesetpostotnu stopu nezaposlenisti i dramatičnu socijalnu sliku nepopisanih duša. A da nije riječ o šupljoj priči, svjedoči i ECAPOV-a baza podataka koja ekstremno siromaštvo definira kao življenje od manje od 2,5 USD dnevno, dok se siromaštvo definira kao život sa manje od pet USD dnevno, pa krenimo u proračun sa nekih 200 KM do 2000, za „najzaslužnije”. (Nemojte me samo pitati u čemu!) Stopa siromaštva za Bosnu i Hercegovinu je vjerojatno značajno potcijenjena, a i nema, kao i uvijek u ovako delikatnim stvarima, tačnih podataka, navodi se u izvještaju Svjetske banke. „Zemlje JI Evrope imaju veće stope siromaštva i nezaposlenosti nego druge zemlje istočne Evrope i centralne Azije”, bila je, doista, trešnjica na šlagu!.
O, da, ima tu na Balkanu još pikanterija, nije više nikakva tajna, premda se uvijek kola slome na onom ko izgubi podršku „baze". Naime, bezočna Sanaderova pohlepa pohrlila je preko granica, (kako naivno!) dok se sve u ataru popljačkano ne smatra otuđenjem, već pravom pobjednika da bogatstvom ovjeri svoju teško, preko miliona leđa, stečenu veličine. Zanimljiv detalj je i da su kod njegovog prijatelja iznenada iskrsnule 24 nestale slike Vlaha Bukovca, nacionalno blago, procijenjeno na 230 hiljada eura. Starini je savjest omeduzila, pa je prišapnuo USKOK-u, već beznadno godinu dana u potrazi, da je malo pogriješio, jer ih je za drugara sakrio, a i spominje neki posuđeni sitniš od par miliona kuna! E, moj dragi Asange, ništa ti nisi znao, derište nijedno! Zaboravio si, ili nisi dokučio svojim kusim iskustvom, da nema Bog ništa sa ovom strašću avid golfera, izniklih iza krpenjača na zelenoj travi doma svoga, nego mnogo više i žešće sa šutnjom o strahotama i sramoti kozmičkih razmjera, kao znakom odobravanja ljudi u pokušaju, svjesnih da su nesvjesni. Tik uz njih je i ona nemala rijeka mudrih ronilaca u mutnom i lovaca u raži za koje je život prekratak da bi se bavili ljudskim stomacima i njihovim punjenjem, jer su iznad ovih profanih tema, a i što bi se zamarali propračunima da se u svijetu svakih osam dana na naoružanje troši suma novca, potrebna za umiruće gladne u toku jedne godine, kad oni tu ne mogu ništa učiniti. Umjesto zaključka, po ko zna koji put ovih dana mi se vraća citat iz Colehove priče o demonu i gospođici Prym. Razlog, svakako, postoji, a rhješenje zagonetke ostavljam čitaocu:
"Preuzeti na sebe ulogu dobre duše svojstveno je onima što se u životu boje zauzeti stav. Svakako je lakše vjerovati u vlastitu dobrotu nego se suočiti s drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego skupiti hrabrost da uđeš u sukob s jačim, uvijek možemo reći da nas bačeni kamen nije pogodio, a tek noću-dok supružnik ili sustanar spava-tek noću potajice oplakati naš kukavičluk"
| demoni_i_jedanaesta_brazda___zlata_zunic.doc |
| demoni_i_jedanaesta_brazda___zlata_zunic.pdf |
1.6.2012.
MIRIS GORKIH BADEMA
Gargantua i Pantagruel- i janjičari
Prošlomjesečni dobrano obrani švedski sto najtraženijih svjetskih i domaćih antifašističkih, globalističkih i demokratskih delicija, uz idilične scene proljetnjeg čišćenje isflekanih Red Carpet staza i stazica od učestalih promenada navoštenih i nalaštenih subaša, u pratnji njihovih lakonogih grlica, uoči ovogodišnjih gala vatrometa glamurozne prezentacije novih modela mentalnog reinženjeringa Belle Epoque, preko noći su kreativni kulinari popunili zanosno garniranim sočnim nabujcima ksenofobije, slaviziranim jezicima kitova ulješura, salatom od blanširane demokracije, potom, grčkim sarmicama, specijalno za ovu priliku uvijenim u kameleonske želuce i mjehure pirana, sa punjenjem od ruskog kavijara, začinjenog umakom iz orijentalnih listića indijske konoplje i sjemena afganistanskog maka, te ukrasima od flambiranih pustinjskih guštera, sa perom zlatne ptice na neodoljivom pečenju od lemura i žirafe, te tofuom od kotrljanovih miomirisnih kuglica, i sve to znalački servirano sa koncentriranim ekstraktom gorkih badema. Domaćini svih ovogodišnjih globalističkih partija nirvana-dušebrižja su, niko drugi do legendarni divovi, Gargantua i njegov sin Pantagruel, šarmantne ljudine iz zemlje prosvetiteljske demokratske planetarne revolucije, čiji svijet počinje u usnoj šupljini, a završava u donjoj regiji, odakle se novi život rađa, dok se prazni suština. Za one koji ih ne poznaju dovoljno, recimo ovom prilikom da su uistinu posebni, jer su na svijet došli nakon jedanaestomjesečne trudnoće, kako to briljantno piše ražalovani opat i uspješni liječnik, Fransoa Rable, kome je vjerovati, jer nikada nije odustao od potrage za smislom u osebujnim manifestacijama ljudske nedomislenosti. Rable, tako, navodi da je prilikom Pantagruelova rođenja, primaljama na ruke najprije izmiljelo „šezdeset osam mazgara; svaki na ularu vodi po jednu mazgu s tovarom soli; poslije njih ispade devet dvogrbih kamila, natovarenih šunkom i sušenim jezikom, pa sedam običnih kamila sa suhom sitnom jeguljom, pa dvadeset i pet kola punih luka svakojaka, crna, bijela, praziluka - što zaprepasti i poplaši već pomenute babice. Ali neke od njih rekoše:
-Dobra zaliha..."
I pisac ovih redova se umah složio sa posljednjom konstatacijom, ama mu na spisku nedostaje svenaških exyu jaganjaca sa besplatnih i zamaštenih trpeza na hacijendama novih-starih janjičarskih brigada, koje se odmorne i zadrigle vraćaju oprobanim navadama međusobnih plećkanja i karnevalskih prepucavanja ispod maškara, uobičajenih u proljetnjem buđenju životnih sokova, a time i potreba. Pažnje vrijedan je i izborni galimatijas, započet u Hrvatskoj i Srbiji na Balkanu, te Francuskoj u EU, čiji je zajednički imenitelj u pobrkanim kriterijima i tragikomičnim paradoksima vrijednosnih i istorijskih kontroverzi. Poseban šmek čitavom zamešateljstvu daje rokada uloga UN i NATO alijanse, čiji je posljednji, majski summit potvrdio da ishod kvalifikacijskih testova za priključenje Hrvatske, Srbije i BiH razvijenim zemljama svijeta, pobjednicama u svim ratovima (kojima pripada pravo namirenja gubitaka iz zlatnih rezervi štićenika), pa bilo i u ulozi Rigoleta ili Sančo Panse, ovisi o ocjeni vojnog saveza koji brine o sigurnosti stanovništva Plave Planete, pa i po cijenu njihovih života. Naivno je misliti da njima možemo kao ubogom puku prodavati svijeću za rog, jer znaju najmoćniji među moćnima da se pita ne pravi od užeglog sala divlje svinje, nezrele magareće salamure i sasušenih ovčijih papaka, i da to što Gargantua i Pantagruel imaju na švedskom stolu u zemlji “krvi i meda” je posljednja zaliha sigurnosti iz tuđeg ruksaka. Baš kao što su bile i tuđe zadaće, diplomski radovi i projekti (o doktoratima da i ne govorim) u školskim danima i cjeloživotnim profesionalnim blefiranjima, kad su se aktualni vladaoci debelo mučili da savladaju gradivo, dovitljivo se dodvoravajući svojim današnjim žrtvama, snishodljivo od njih tražeći pomoć! Ili, možda, ipak, znaju da ovi ne umiju ništa drugo raditi, pa su kao ešalon ambicioznih bez talenta isključivo upotrebljivi za posebne namjene, u atmosferi opštenarodne demencije i progresivne duhovne elefantijaze nezajažljivih apetita onih što drže svijet za jaja? Neko viknu preko Drine“:“... država Srbija, cenjeni publikume, nije u stanju da uredi svoja posla, a nesposobni se salonski lumpenpolitičari suprotstavljaju Imperiji, globalizaciji i ko zna čemu još simbolički vožnjama, plehanim bedževima i konceptualističkim porukama. I – da ne budem grešan samo prema aktuelnim – tako to rade već sto pedeset godina. I sa ovakvim će cenjenim biračkim publikumom raditi još sto pedeset. Ako uopšte bude toliko vremena.“
Hadžije i dirlije, serdari i knjazovi
Dragi moj Rable, da li bi danas na prostoru exyu našao puno više materijala za svoje književne pentagrame? Nisam sigurna više u bilo što, jer je ljudski rod od prapostanja prokleo sam Otac-Stvoritelj, zbog manje ili više opskurnih manifestacija dekadentnih jurišnika na vladalački tron i prve safove za lažne božije poslanike, o čemu zorno govori i podatak da se za predstojeće, oktobarske izbore u BiH prijavilo više od 80 stranaka, svaka sa bazom od jedva 3,5 hiljada stanovnika, uključujući djecu i neopojane grobove!!! Ti crnoberzijanci ljudskih duša, sujetni i osvetoljubivi, zaklinjaće se u pravo i pravdu, srećan i čovjeka dostojan život, pa i mnogo više, uvijek u pričuvi držeći flašicu ekstrakta gorkog badema za kritičare bezočne laži, obmane i podvale, posežući uvijek istim redoslijedom za spasonosnom floskulom svih neukih mitomanskih zgubidana o odbrani nacionalnih interesa. Nota bene: Bodeže i utoke je, da prostite, necivilizirano nositi na početku 21 milenija! Uostalom, efekat je istovjetan kada se hadžijama i dirlijama, serdarima i knjazovima učini da se prečesto spotiču o nečije ime, nebitno u kom kontekstu! Jedino je važno da taj dotični ne sjedi na zlatnoj žici snagom preporuke moćnih lobija, i učas je obr`o zelen bostan. Jer, i tako je potrošen (čitaj: osiromašen), a treba mjesto napraviti za zaslužne čuvare poretka, u prvom redu bankarske i osiguravajuće lobije, te uspješne grupe i pojedince iz dijaspore, oli emigracije sa respektabilnim pasošima i državljanstvima, odakle još uvijek, zvanično i nezvanično, stižu nemale svote za brojne “humane” namjene. I, gle čuda, odjedamput nestaju zemljišta i nekretnine na najatraktivnijim lokacijama, da bi odmah potom bile „stavljene na raspolaganje“ stranim institucijama, inače sinekurama za djecu odabranih, uz enormne zakupnine, pa same sebe učas otkupe i oplode, na radost i zadovoljstvo učesnika ove jaranske polivalentne verižne trgovine, eufemizmom pragmatično definirane kao rodoljublje i repatrijacija. U zemlji gdje nekadašnja srednja klasa, građani, nosioci prosperiteta, žive na rubu opstanka, samo zato što su premašili onaj Mešin centimetar više, a da pritom nisu nikada pribavili nimalo jeftin certifikat unije kompulzivno posesivnih vlastodržaca Kontinuiteta (sa sve sloganom: Kurta sjaši, da Murta uzjaše!)?!
Dilberi i delije, serdari i hadžije, polako uviđaju da dani javašluka, mezetluka, ortakluka i prostakluka neumitno prolaze, pa sve žešće i sve češće organiziraju dirljive seanse odbrane narodnog ponosa koje niko normalan više u ovoj zemlji ne gleda i ne sluša. To sve, ipak, ne spriječava ciljano inficirane mutiranim virusom satrapa i ladoleži da se, ne baš osobito domišljato, ponovo late, nagonski, poodavno oprobanog recepta igara za ekscitirano gledateljstvo, spremno i dalje da povjeruje u čuda, uključujući i hljeb na vlastitom stolu, ispred nejači. Ne štede se, pritom, ni verbalna pesničenja, pa ni udarci u meko međunožje, dok su cjevanice za kleknuće još uvijek nezamjenjiv diskurs ubjeđivanja u snagu autoriteta.
Koncesije na naše duše i imetak, dar duhovnim evnusima
I sve ovo kvazi-kindergarten kungfuovanje za uspješan plasman faširanog mudroserstva očajnom puku bez izbora, e da lakše proguta još jednu gorku pilulu četvorogišnje borbe sa nemani neimaštine, umotane u teško pojmljivo nadri-jezikoslovlje duhovnih evnuha garde zaštitara, koji se arogantno vješto i uvjerljivo osiono ograđuju od svake primjese bezakonja, bez puno komentara, uz rijetku, dukatom plaćenu dubokomisaonu riječ “badanj”, čime se najefikasnije štiti stečevina iz majčine donesena! Oponiraj, majkoviću, reci da lažu, kradu i ubijaju, svi će se solidarno, bez razlike na jezičke i druge barijere, stuštiti da zatuku zlotvora koji se usudio pokazati zube božijim poslanicima i pružiti jezičinu, tražeći samo zrnce pravde, tek da se osoli! A njih, poludmentirane od narciosoidnosti, neće biti nimalo stid što i dalje nezajažljivom pohlepom kidišu na tuđe, hrleći nekamo neznano u potrazi za svojim identitetom i nikada artikuliranim Ja, patološki trošeći tuđe zarađeno! Baš zbog toga u getu bez budućnosti roditelje tjeraju na puzanje do stranačke zastavice, nakačene na svaku iole značajniju poziciju, ali i kontejner, namijenjen, prije svega urbanom življu i seoskoj sirotinji, bezemljašima, koji moraju platiti desetostruku cijenu udahnutog kubnog metra zraka, jer nemaju u praznoj, od života očišćenoj zemlji, svoje lance šuma, pa tako niti pravo na kisik: “Dosta su kod vas bile pare!”, osiono me otpuha žena sa tri jajeta u kesici za 10 maraka, u najtežoj, bolesnoj jeseni 93. Nije mi tad bilo jasno da je ona, mučenica, u samo par oštrih riječi personalnog animoziteta prema građanki (nije mi bila dovoljna nacionalna i rodna segregacija!), izrekla glasno sve što je potom slijedilo, zamotano u licence svjetskih i europskih ekspertnih ingerencija za redizajniranje paradigme altruizma i mizantropije, i zakucavanje projugoslovenske orijentacije na stub veleizdaje. Sada sam sigurna da su mnogi već tada znali ko će dobiti koncesije na naše duše i imetak, ako preživimo unaprijed dogovoreno pucanje po šavovima. Danas su, usvajajući budžet sve tanji i manji, nakon godina arogantnog odbijanja projekata zapošljavanja, te restrukturiranja privrede (ako i znaju što to znači), potvrdili sve naše strahove da živeći željenu dominaciju nad stadom koje se nije osokolilo ni zablejati, ne samo da su pobijedili, već su, poput Atile, uništili sve što im je ikada rađalo kompleks inferiornosti i strahopoštovanje!
“Protuha je uništila genija!” (Oskar Wajld)
Unatoč katastrofalnom rejtingu zemlje, ti isti zlatni dečki, krcati parama, najmoćnijim argumentom personalnog auroriteta i nedodirljivosti, sa pokojom medaljom kao naznakom pripadnosti zaštićenim družinama, prešli su prag “odabranih”, zakucani u citadelu državotvornosti ankerima od doktorskih i posjedničkih tituala, suvereno ovladavajući “naukom”, obrazovanjem i smrću! Da, smrću, baš kao što nam je govorila vrsna profesorica latinskog i književnosti, Bosiljka Marković, ne slučajno strah i trepet svih lažnjaka:” Naš čovjek je velik samo ako je sveštenik, učitelj, sudija i ljekar, a to su zanimanja koja nam određuju život! I, zapamtite djeco: ne poznaje stid, a u pamet se uzima samo kad ga po džepu lupiš!” Da sve bude još grđe, luđe i tragičnije: kriteriji za odabir onih što će “preživjeti” pogrom civilizacijskog uspona do depopulacije za dvije trećine od sadašnjeg broja, prepušteni su lukavim i nimalo benevolentnim momcima, lišenim empatije, što dnevno mijenjaju dresove i pod zaštitom nalogodavaca imaju eksluzivno pravo čiščenja torova od vječito obilježenih. Oskar Wajld bi rekao: “Protuha je uništila genija!” Koji će im vrag,? Da ih drži za onu stvar i citira Aristotela, tvrdi da ni Veliki Brat nije uvijek u pravu, da iskače iz medikritetske hipokrizije i uznemirava ribićone u plićaku, pravi pizdarije kritikujući sulude projekte i, pritom, uzima sebi pravo da posreduje u investicijama koje znače zapošljavanje, znače život?! Zaista, za toliko stupidnosti u ovoj zemlji valja imati muda! I, usto biti i opstati, posebice kao žena, u balkanskoj svijesti prepoznatljivo stvorenje isključivo kao materijal, manje ili više pogodan za pranje, čiščenje, peglanje i tucanje, zavisno od godina, umjetničkog dojma i tarifnog stava, ma šta to značilo! Sve je relativno u bosanskom loncu varijabli, osim konstante spiritualne dihotomije!
Siromaštvo i radost ne spavaju nikad u istom krevetu.(Portugalska nar.posl)
Podsjeti me prethodni pasaž na proces obrnut rođenju, dakle povratak u to isto mjesto koje nas je iznjedrilo i shvatih da nisu tako zločesti oni koji se zadovolje da nas tamo, svako malo, pošalju, jer nam se sigurnost i ljubav u majčinom trbuhu nikada više nisu ponovili. Istina, mnogima je to, naprosto nepojmljiva skarednost, premda govorimo hipotetički, sukladno Rableovoj petotomnoj sublimalnoj konstrukciji duhovne dekonstrukcije, frustrirajuće neučinkovite prilikom izvedbe tako fantastične ideje-povratka u materinu sa ili bez mirisa gorkog badema! Zamislite samo, dobri moji, što bi sve trebalo da ponesu sa sobom giganti od kojih cijela Vaseljena ovisi, i čijom milošću je svaki mrav ili crv, svejedno, krepko zdrav rođen, jer je imao dostatne uvjete za opsatanak, sudeći po stopi mortaliteta. Prema statistikama, lani su NATO snage ubile četiri posto manje civila nego 2010., što je značajan napredak, mada ne toliko važan kao porast BDP-a u ekonomijama država saveznica, što, opet, nije bilo dostatno za sve gigante svjetskog evolucijskog dinamizma, zbog čega su konzervativci ponovo dobili šansu od ljutitih glasača, ne samo u Hrvatskoj i Srbiji, već i diljem nam lijepe planete, da simbolički odmutave epizodnu ulogu na mraginama anahronog, ali učinkovitog fašizma. Usto, njih je mnogo lakše „maknuti“, jer si sami raku iskopaju letalnim skokom u mitologiziranu prošlost, zadojeni autodestrukrivnim nabojem mržnje prema svemu što pripada ljudskoj vrsti. A, kada je potrebno nešto drugačije, učas se nađe inventivni homo novus koji skuje najnevjerovatnije, gotovo egzotično patološku svinjariju, u što se najradije vjeruje u hororima inficiranoj sredini. Kako god, riječ o osiromašenim građanima svijera, nad kojima se, valjda zbog čestih povrataka u sigurnost materinog reproduktivnog aparata, prilično lako uspostavlja apsolutna kontrola somnabulnim konstrukcijama, lukavim spletkama i najprimitivnijim metodama, što, dakako, jako pali prilično retrogradno i oskudno obrazovano okruženje. Sistematično generirana socio-ekonomska matrica devolucije i depopulacije za račun ogromnih apetita Pantagruela i babe mu Gargantua? Ko će ga znati?! Nema stabla koje bi nosilo tako zle plodove kao što je čovjek, zaključili bi Nijemci..
Gargantua i Pantagruel- i janjičari
Prošlomjesečni dobrano obrani švedski sto najtraženijih svjetskih i domaćih antifašističkih, globalističkih i demokratskih delicija, uz idilične scene proljetnjeg čišćenje isflekanih Red Carpet staza i stazica od učestalih promenada navoštenih i nalaštenih subaša, u pratnji njihovih lakonogih grlica, uoči ovogodišnjih gala vatrometa glamurozne prezentacije novih modela mentalnog reinženjeringa Belle Epoque, preko noći su kreativni kulinari popunili zanosno garniranim sočnim nabujcima ksenofobije, slaviziranim jezicima kitova ulješura, salatom od blanširane demokracije, potom, grčkim sarmicama, specijalno za ovu priliku uvijenim u kameleonske želuce i mjehure pirana, sa punjenjem od ruskog kavijara, začinjenog umakom iz orijentalnih listića indijske konoplje i sjemena afganistanskog maka, te ukrasima od flambiranih pustinjskih guštera, sa perom zlatne ptice na neodoljivom pečenju od lemura i žirafe, te tofuom od kotrljanovih miomirisnih kuglica, i sve to znalački servirano sa koncentriranim ekstraktom gorkih badema. Domaćini svih ovogodišnjih globalističkih partija nirvana-dušebrižja su, niko drugi do legendarni divovi, Gargantua i njegov sin Pantagruel, šarmantne ljudine iz zemlje prosvetiteljske demokratske planetarne revolucije, čiji svijet počinje u usnoj šupljini, a završava u donjoj regiji, odakle se novi život rađa, dok se prazni suština. Za one koji ih ne poznaju dovoljno, recimo ovom prilikom da su uistinu posebni, jer su na svijet došli nakon jedanaestomjesečne trudnoće, kako to briljantno piše ražalovani opat i uspješni liječnik, Fransoa Rable, kome je vjerovati, jer nikada nije odustao od potrage za smislom u osebujnim manifestacijama ljudske nedomislenosti. Rable, tako, navodi da je prilikom Pantagruelova rođenja, primaljama na ruke najprije izmiljelo „šezdeset osam mazgara; svaki na ularu vodi po jednu mazgu s tovarom soli; poslije njih ispade devet dvogrbih kamila, natovarenih šunkom i sušenim jezikom, pa sedam običnih kamila sa suhom sitnom jeguljom, pa dvadeset i pet kola punih luka svakojaka, crna, bijela, praziluka - što zaprepasti i poplaši već pomenute babice. Ali neke od njih rekoše:
-Dobra zaliha..."
I pisac ovih redova se umah složio sa posljednjom konstatacijom, ama mu na spisku nedostaje svenaških exyu jaganjaca sa besplatnih i zamaštenih trpeza na hacijendama novih-starih janjičarskih brigada, koje se odmorne i zadrigle vraćaju oprobanim navadama međusobnih plećkanja i karnevalskih prepucavanja ispod maškara, uobičajenih u proljetnjem buđenju životnih sokova, a time i potreba. Pažnje vrijedan je i izborni galimatijas, započet u Hrvatskoj i Srbiji na Balkanu, te Francuskoj u EU, čiji je zajednički imenitelj u pobrkanim kriterijima i tragikomičnim paradoksima vrijednosnih i istorijskih kontroverzi. Poseban šmek čitavom zamešateljstvu daje rokada uloga UN i NATO alijanse, čiji je posljednji, majski summit potvrdio da ishod kvalifikacijskih testova za priključenje Hrvatske, Srbije i BiH razvijenim zemljama svijeta, pobjednicama u svim ratovima (kojima pripada pravo namirenja gubitaka iz zlatnih rezervi štićenika), pa bilo i u ulozi Rigoleta ili Sančo Panse, ovisi o ocjeni vojnog saveza koji brine o sigurnosti stanovništva Plave Planete, pa i po cijenu njihovih života. Naivno je misliti da njima možemo kao ubogom puku prodavati svijeću za rog, jer znaju najmoćniji među moćnima da se pita ne pravi od užeglog sala divlje svinje, nezrele magareće salamure i sasušenih ovčijih papaka, i da to što Gargantua i Pantagruel imaju na švedskom stolu u zemlji “krvi i meda” je posljednja zaliha sigurnosti iz tuđeg ruksaka. Baš kao što su bile i tuđe zadaće, diplomski radovi i projekti (o doktoratima da i ne govorim) u školskim danima i cjeloživotnim profesionalnim blefiranjima, kad su se aktualni vladaoci debelo mučili da savladaju gradivo, dovitljivo se dodvoravajući svojim današnjim žrtvama, snishodljivo od njih tražeći pomoć! Ili, možda, ipak, znaju da ovi ne umiju ništa drugo raditi, pa su kao ešalon ambicioznih bez talenta isključivo upotrebljivi za posebne namjene, u atmosferi opštenarodne demencije i progresivne duhovne elefantijaze nezajažljivih apetita onih što drže svijet za jaja? Neko viknu preko Drine“:“... država Srbija, cenjeni publikume, nije u stanju da uredi svoja posla, a nesposobni se salonski lumpenpolitičari suprotstavljaju Imperiji, globalizaciji i ko zna čemu još simbolički vožnjama, plehanim bedževima i konceptualističkim porukama. I – da ne budem grešan samo prema aktuelnim – tako to rade već sto pedeset godina. I sa ovakvim će cenjenim biračkim publikumom raditi još sto pedeset. Ako uopšte bude toliko vremena.“
Hadžije i dirlije, serdari i knjazovi
Dragi moj Rable, da li bi danas na prostoru exyu našao puno više materijala za svoje književne pentagrame? Nisam sigurna više u bilo što, jer je ljudski rod od prapostanja prokleo sam Otac-Stvoritelj, zbog manje ili više opskurnih manifestacija dekadentnih jurišnika na vladalački tron i prve safove za lažne božije poslanike, o čemu zorno govori i podatak da se za predstojeće, oktobarske izbore u BiH prijavilo više od 80 stranaka, svaka sa bazom od jedva 3,5 hiljada stanovnika, uključujući djecu i neopojane grobove!!! Ti crnoberzijanci ljudskih duša, sujetni i osvetoljubivi, zaklinjaće se u pravo i pravdu, srećan i čovjeka dostojan život, pa i mnogo više, uvijek u pričuvi držeći flašicu ekstrakta gorkog badema za kritičare bezočne laži, obmane i podvale, posežući uvijek istim redoslijedom za spasonosnom floskulom svih neukih mitomanskih zgubidana o odbrani nacionalnih interesa. Nota bene: Bodeže i utoke je, da prostite, necivilizirano nositi na početku 21 milenija! Uostalom, efekat je istovjetan kada se hadžijama i dirlijama, serdarima i knjazovima učini da se prečesto spotiču o nečije ime, nebitno u kom kontekstu! Jedino je važno da taj dotični ne sjedi na zlatnoj žici snagom preporuke moćnih lobija, i učas je obr`o zelen bostan. Jer, i tako je potrošen (čitaj: osiromašen), a treba mjesto napraviti za zaslužne čuvare poretka, u prvom redu bankarske i osiguravajuće lobije, te uspješne grupe i pojedince iz dijaspore, oli emigracije sa respektabilnim pasošima i državljanstvima, odakle još uvijek, zvanično i nezvanično, stižu nemale svote za brojne “humane” namjene. I, gle čuda, odjedamput nestaju zemljišta i nekretnine na najatraktivnijim lokacijama, da bi odmah potom bile „stavljene na raspolaganje“ stranim institucijama, inače sinekurama za djecu odabranih, uz enormne zakupnine, pa same sebe učas otkupe i oplode, na radost i zadovoljstvo učesnika ove jaranske polivalentne verižne trgovine, eufemizmom pragmatično definirane kao rodoljublje i repatrijacija. U zemlji gdje nekadašnja srednja klasa, građani, nosioci prosperiteta, žive na rubu opstanka, samo zato što su premašili onaj Mešin centimetar više, a da pritom nisu nikada pribavili nimalo jeftin certifikat unije kompulzivno posesivnih vlastodržaca Kontinuiteta (sa sve sloganom: Kurta sjaši, da Murta uzjaše!)?!
Dilberi i delije, serdari i hadžije, polako uviđaju da dani javašluka, mezetluka, ortakluka i prostakluka neumitno prolaze, pa sve žešće i sve češće organiziraju dirljive seanse odbrane narodnog ponosa koje niko normalan više u ovoj zemlji ne gleda i ne sluša. To sve, ipak, ne spriječava ciljano inficirane mutiranim virusom satrapa i ladoleži da se, ne baš osobito domišljato, ponovo late, nagonski, poodavno oprobanog recepta igara za ekscitirano gledateljstvo, spremno i dalje da povjeruje u čuda, uključujući i hljeb na vlastitom stolu, ispred nejači. Ne štede se, pritom, ni verbalna pesničenja, pa ni udarci u meko međunožje, dok su cjevanice za kleknuće još uvijek nezamjenjiv diskurs ubjeđivanja u snagu autoriteta.
Koncesije na naše duše i imetak, dar duhovnim evnusima
I sve ovo kvazi-kindergarten kungfuovanje za uspješan plasman faširanog mudroserstva očajnom puku bez izbora, e da lakše proguta još jednu gorku pilulu četvorogišnje borbe sa nemani neimaštine, umotane u teško pojmljivo nadri-jezikoslovlje duhovnih evnuha garde zaštitara, koji se arogantno vješto i uvjerljivo osiono ograđuju od svake primjese bezakonja, bez puno komentara, uz rijetku, dukatom plaćenu dubokomisaonu riječ “badanj”, čime se najefikasnije štiti stečevina iz majčine donesena! Oponiraj, majkoviću, reci da lažu, kradu i ubijaju, svi će se solidarno, bez razlike na jezičke i druge barijere, stuštiti da zatuku zlotvora koji se usudio pokazati zube božijim poslanicima i pružiti jezičinu, tražeći samo zrnce pravde, tek da se osoli! A njih, poludmentirane od narciosoidnosti, neće biti nimalo stid što i dalje nezajažljivom pohlepom kidišu na tuđe, hrleći nekamo neznano u potrazi za svojim identitetom i nikada artikuliranim Ja, patološki trošeći tuđe zarađeno! Baš zbog toga u getu bez budućnosti roditelje tjeraju na puzanje do stranačke zastavice, nakačene na svaku iole značajniju poziciju, ali i kontejner, namijenjen, prije svega urbanom življu i seoskoj sirotinji, bezemljašima, koji moraju platiti desetostruku cijenu udahnutog kubnog metra zraka, jer nemaju u praznoj, od života očišćenoj zemlji, svoje lance šuma, pa tako niti pravo na kisik: “Dosta su kod vas bile pare!”, osiono me otpuha žena sa tri jajeta u kesici za 10 maraka, u najtežoj, bolesnoj jeseni 93. Nije mi tad bilo jasno da je ona, mučenica, u samo par oštrih riječi personalnog animoziteta prema građanki (nije mi bila dovoljna nacionalna i rodna segregacija!), izrekla glasno sve što je potom slijedilo, zamotano u licence svjetskih i europskih ekspertnih ingerencija za redizajniranje paradigme altruizma i mizantropije, i zakucavanje projugoslovenske orijentacije na stub veleizdaje. Sada sam sigurna da su mnogi već tada znali ko će dobiti koncesije na naše duše i imetak, ako preživimo unaprijed dogovoreno pucanje po šavovima. Danas su, usvajajući budžet sve tanji i manji, nakon godina arogantnog odbijanja projekata zapošljavanja, te restrukturiranja privrede (ako i znaju što to znači), potvrdili sve naše strahove da živeći željenu dominaciju nad stadom koje se nije osokolilo ni zablejati, ne samo da su pobijedili, već su, poput Atile, uništili sve što im je ikada rađalo kompleks inferiornosti i strahopoštovanje!
“Protuha je uništila genija!” (Oskar Wajld)
Unatoč katastrofalnom rejtingu zemlje, ti isti zlatni dečki, krcati parama, najmoćnijim argumentom personalnog auroriteta i nedodirljivosti, sa pokojom medaljom kao naznakom pripadnosti zaštićenim družinama, prešli su prag “odabranih”, zakucani u citadelu državotvornosti ankerima od doktorskih i posjedničkih tituala, suvereno ovladavajući “naukom”, obrazovanjem i smrću! Da, smrću, baš kao što nam je govorila vrsna profesorica latinskog i književnosti, Bosiljka Marković, ne slučajno strah i trepet svih lažnjaka:” Naš čovjek je velik samo ako je sveštenik, učitelj, sudija i ljekar, a to su zanimanja koja nam određuju život! I, zapamtite djeco: ne poznaje stid, a u pamet se uzima samo kad ga po džepu lupiš!” Da sve bude još grđe, luđe i tragičnije: kriteriji za odabir onih što će “preživjeti” pogrom civilizacijskog uspona do depopulacije za dvije trećine od sadašnjeg broja, prepušteni su lukavim i nimalo benevolentnim momcima, lišenim empatije, što dnevno mijenjaju dresove i pod zaštitom nalogodavaca imaju eksluzivno pravo čiščenja torova od vječito obilježenih. Oskar Wajld bi rekao: “Protuha je uništila genija!” Koji će im vrag,? Da ih drži za onu stvar i citira Aristotela, tvrdi da ni Veliki Brat nije uvijek u pravu, da iskače iz medikritetske hipokrizije i uznemirava ribićone u plićaku, pravi pizdarije kritikujući sulude projekte i, pritom, uzima sebi pravo da posreduje u investicijama koje znače zapošljavanje, znače život?! Zaista, za toliko stupidnosti u ovoj zemlji valja imati muda! I, usto biti i opstati, posebice kao žena, u balkanskoj svijesti prepoznatljivo stvorenje isključivo kao materijal, manje ili više pogodan za pranje, čiščenje, peglanje i tucanje, zavisno od godina, umjetničkog dojma i tarifnog stava, ma šta to značilo! Sve je relativno u bosanskom loncu varijabli, osim konstante spiritualne dihotomije!
Siromaštvo i radost ne spavaju nikad u istom krevetu.(Portugalska nar.posl)
Podsjeti me prethodni pasaž na proces obrnut rođenju, dakle povratak u to isto mjesto koje nas je iznjedrilo i shvatih da nisu tako zločesti oni koji se zadovolje da nas tamo, svako malo, pošalju, jer nam se sigurnost i ljubav u majčinom trbuhu nikada više nisu ponovili. Istina, mnogima je to, naprosto nepojmljiva skarednost, premda govorimo hipotetički, sukladno Rableovoj petotomnoj sublimalnoj konstrukciji duhovne dekonstrukcije, frustrirajuće neučinkovite prilikom izvedbe tako fantastične ideje-povratka u materinu sa ili bez mirisa gorkog badema! Zamislite samo, dobri moji, što bi sve trebalo da ponesu sa sobom giganti od kojih cijela Vaseljena ovisi, i čijom milošću je svaki mrav ili crv, svejedno, krepko zdrav rođen, jer je imao dostatne uvjete za opsatanak, sudeći po stopi mortaliteta. Prema statistikama, lani su NATO snage ubile četiri posto manje civila nego 2010., što je značajan napredak, mada ne toliko važan kao porast BDP-a u ekonomijama država saveznica, što, opet, nije bilo dostatno za sve gigante svjetskog evolucijskog dinamizma, zbog čega su konzervativci ponovo dobili šansu od ljutitih glasača, ne samo u Hrvatskoj i Srbiji, već i diljem nam lijepe planete, da simbolički odmutave epizodnu ulogu na mraginama anahronog, ali učinkovitog fašizma. Usto, njih je mnogo lakše „maknuti“, jer si sami raku iskopaju letalnim skokom u mitologiziranu prošlost, zadojeni autodestrukrivnim nabojem mržnje prema svemu što pripada ljudskoj vrsti. A, kada je potrebno nešto drugačije, učas se nađe inventivni homo novus koji skuje najnevjerovatnije, gotovo egzotično patološku svinjariju, u što se najradije vjeruje u hororima inficiranoj sredini. Kako god, riječ o osiromašenim građanima svijera, nad kojima se, valjda zbog čestih povrataka u sigurnost materinog reproduktivnog aparata, prilično lako uspostavlja apsolutna kontrola somnabulnim konstrukcijama, lukavim spletkama i najprimitivnijim metodama, što, dakako, jako pali prilično retrogradno i oskudno obrazovano okruženje. Sistematično generirana socio-ekonomska matrica devolucije i depopulacije za račun ogromnih apetita Pantagruela i babe mu Gargantua? Ko će ga znati?! Nema stabla koje bi nosilo tako zle plodove kao što je čovjek, zaključili bi Nijemci..
| miris_gorkih_badema__zlata_zunic.doc |
| miris_gorkih_badema__zlata_zunic.pdf |
15.5.2012.
Kad anđeli posrću i Klepetani o ljubavi pjevaju
Za razliku od tebe, ovještalog žigola,
ja znam kada treba vlastitu bol prigušit
i uskom stazom trnovitog bola
kroz život s osmjehom produžit. (ja)
Prvorazredna vijest na početku proljeća bio je ponovni, deseti po redu, dolazak rodana Klepetana nakon pređenih 13 i pol hiljada kilometara u gnijezdo Malene, nježne rode oštećenog krila, zbog čega nije mogla letjeti sa svojim drugom tamo kamo ih instinkt zove svake jeseni. O njoj, toj tankoćutnoj ptici, simbolu rođenja novog života, čednoj i nebeski odanoj ženki letećeg roda, brine zimi jedno veliko ljudsko srce, duboko utonulo u vjeru da je Univerzum nedjeljiv i da ne zavisi od dobre volje tiranosaura, nikada izmurlih, tek nekim čudom, ili višim naumom, transformiranih u oblik što oponaša ljudsko biće.
„- Sretan sam što je došao. Malena je ovih, ne baš toplih dana zbog vjetra, nestrpljivo čekala. Jadnica je drhtala u gnijezdu, ali je bila uporna. Više nije htjela sići ni noću. Stajala bi i promatrala mladi mjesec i zvijezde, kao da je bila sigurna da će Klepetan doći ... I, hvala Bogu, njena se nada ispunila. Malo sam se bojao, jer ni on više nije mlad, mislim da ima preko trideset godina“ - rekao je Stjepan Vokić, umirovljeni domar Osnovne škole Brodski Varoš, prisjećajući se da je prošle godine kasnio nekoliko nedjelja, uz komentar:
„- Lopina stara nije se umorio; kao da je jedva čekao susret s draganom. Vidno je iscrpljen, perje mu je prljavo, ali unatoč tome nema vremena za uređivanje, jer Malena je nestrpljiva. Jedino je uspio iz posude koju sam ostavio pored gnijezda uzeti dvije ili tri ribe, i napiti se vode, da koliko toliko ublaži glad i žeđ. Očito je više gladan ljubavi Malene!“
Moja vrla prijateljica, dr Dubravka Beranek:
„-...Ne znam kako vi, ali svim svojim bićem uronjena sam u Klepetanovu ljubav za Malenu...vjernost, odanost, hrabrost, upornost......biser života, dragulj postojanja i bitka..i radost ničim usporedivu!“
O, mila moja, ljudi su izgubili taj profinjeni instinkt: uđu ti u život, zabodu se kao trn i nemaš pojma šta tu rade, osim što te ponekad zabole, da podsjete kako su sveprisutni, a zapravo, nema ih nigdje: ni blizu, niti daleko, bez glasa, bez boje, potpuno neosjetljivi na radost, tugu i sve što bi čovjeka trebalo da čini čovjekom. Nepozvani dođu i odu, bez upozorenja, i bez imalo obzira! Postoji hiljadu načina da se to učini, ne mjereći pređeni put, a da ne slomiš ponos i srce. Nisam željela etički traktat pisati, ali , eto, desilo se; zbog Klepetana, i svih onih „inih“, u srce kao rapir zabodenih.
Kada previše opraštaš, ljudi naviknu da te povrjeđuju
Upravo zbog tog trnja po tijelu i duši, ontoloških besmislica, prizemnih diskursa i bogohulnih rakursa (želim da ne razumiju, jer ih to dovodi do ludila!), dojadila sam samoj sebi sa finom didaktičkom retorikom i našla izlaz, barem za neko vrijeme, u mantri koju bi moji, netom preminuli, vrli prijatelji iz generacije na odlasku, posebice književnik Andrej Glišić, pozdravili odobravanjem, sa neizostavnim početkom: „Zlatna Zlatana, Zlatousta...“:
„Bože, Stvoritelju, Harmonijo svjetova,
Kad imam stvarno loš dan
Pomozi mi da ne zaboravim da su
Potrebna čak 42 mišića da se namrštim,
A samo 4 da im srednji prst pokažem !“
Jer, prvi put kada kažemo da je „dosta“, da ne ide dalje tako, tada smo čista inkarnacija pakla i sotone, uz epitete koje je bezbožno spominjati.
Ivan Rajovic, prijatelj po peru:-„Ne, ne sviđa mi se, ali je prokleto tačno.“
A, na to sve, ponovo se oglasi Dubravka :“...Šta li se to dogodi u tom jednom trenutku, sekundi vremena, duši na rane svikloj? Šta se to pokrene i slije u toj riječi DOSTA? Čini se posljednjom obranom, no nužnom, zaustavljanja na putu umiranja sebe samog! A, onda, spomenuti epiteti sapliću se zvezkajući i razbijaju se o zid....no do uha ne dopiru.“
Usuditi se reći DOSTA, a biti žena, balkanski velikomučenik zbog uspjeha koji se ne prašta, sa primitivnim pridjevkom da se "pravi pametnom"(!) po procjeni novoizniklih autoriteta iz nevjenčanog braka ratnog profita i genocida, inače, neupitnih Narcisa i samobeatifikovanih svetaca, namjerenih da sebe legitimiraju u maniru Luja XIV: „Država to sam ja.“ (L´etat c´est moi.), bez njegovih zasluga za promicanje Francuske kao najmoćnije tadašnje evropske države, ne samo vojno, već ekonomski, privredno, a posebno u oblasti umjetnosti i znanosti, hrabro je i ludo, u isto vrijeme.
Lakše je istinu udariti po licu, nego pogledati je u lice. Gete
Onomad napisah nešto o uzročno-posljedičnom spiritus movensu koji se vijekovima ne mijenjana balkanskim vjetrometinama (koji oximoron!):“.. problematizirati fenomen balkanizacije regije, anticivilizacijske putanje posljednjeg konflikta, ne samo u Bosni i Hercegovin, unoseći elemente mitologizirane prošlosti i nedosanjane budućnosti, predstavlja izazov za književno-kritičku (i svaku drugu) misao, jer pretpostavlja poznavanje lavirinta istorijskih determinanti na razmeđi svjetova, dinamiku migracija, intenzitet i kakvoću religijskih i političkih utjecaja koji su ostavili dubok pečat u vremenu i prostoru.“ Nerijetkim zapadanjem u amneziju, pak, sasvim odgovara ova boldirana Geteova misao, jer čim istina proviri sramežljivo, i pogleda u lice, protagnosti svekolikih igara bez granica se povlače u ilegalu, sa nevidljivim nišandžijama, plaćenim snajperistima, koji budno prate svaki pokret, dočekujući ih na sjekiru, metak ili nož, nimalo naivni i benigni, već odlučni da ustraju u svojoj spremnosti da prihvate svaku promjenu i nastave svoj dance macabre! Što jače i spektakularnije igraju, uvlačeći, svako malo, svježe snage, to je i veći koeficjent punih trbuha podanika beskonačnih čistki, za što je potrebno silno bezdušje, veliko i moćno kao najgolemije, najstarije i najčvornatije drvo (za vješanje). Kako bi, inače, opstajali nedomisleni i alavi, ako ne postoji kontinuitet dokaza da su tu, među nama, genetski neizmijenjeni nakoti vještica koje treba, svako malo, spaliti, jer su griješno čedo Radodajke Prirode i Palih Anđela? Skarednosti su nepregledan ocean inventivnosti u našim alatnicama za repariranje mozgova, da je gotovo iluzorno misliti kako bilo što može biti učinkovito spasonosno, ako nas neko, posebno "bližnji" i dojučerašnji „hajd` sokole“ prijatelji, ne slučajno spomenuti u knjigama starostavnim, dovedu na taj kanal samo jedanput! Sve ostalo je rutina! Déjà vu!
- "Skarednosti su nepregledan ocean inventivnosti u našim alatnicama za repariranje mozgova". Zlatno žensko biće, skidam kapu po stoti put pred tvojim misaonim tokom, i nemam šta da dodam. To je to! Rekao bih ja još koješta, ali uz epitete koje je "bezbožno spominjati", a večeras nisam u tom fazonu, pa ostajem pri tvojim nadahnutim, mudrim i bogobojažljivim stavovima, ubojitijim od svake psovke.“, gorčinom će komentirati Ivan.
KlimoGlavci i ČedoMir
Možda skidaš kapu ti, prijatelju, ali ne i oni koji će demolirati „običnog puka arogantni izdanak“, po nečijem nalogu „sumnjivo lice“ i, istodobno, braniti iz svih raspoloživih oruđa i oružja nesutrašivog Čedu Jovanovića, jer je imao odvažnosti reći sve što nije bila njegova dužnost; ni građanska, a ni nacionalna, pa ni agit-prop glasnogovornika svjetskih moćnika. Ali je, zato, bila nemjerljivo ljudska! Trijumfalno fb glasanje o Dodikovom verbalnom porazu je nadmudrivanje na nivou koji je on determinirao, i ne rezultira ničim konstruktivnim, već generira nova identična plećkanja, tjerajući, pritom, vodu na mlin aktualnoj bih političkoj nomenklaturi koja ne zavisi od rezultata svoga rada, već izlizanih glasova duboko pozlijeđenog i gnjevnog puka! Kao i uvijek, mi stvari pogrešno postavljamo, vežući tako, svjesno ili ne, svima omču o vrat, izuzev lošim momcima, što potrđuju i riječi Sarajlije bistrog uma, Zvonimira Nikolića:
- „Nikad neću shvatiti ljude koji se poistovjete sa svojim liderom i napad na njega doživljavaju kao napad na narod, ili na njih lično. Pokušajte doći do njih da vam riješe neki problem! Spriječiće vas 20 dresiranih vučjaka u obliku savjetnika, sekretara! NEĆE vas nikad primiti onaj kojem ste svojim glasom obezbjedili fotelju, tobože, zaštitnicima vitalnih interesa svoga naroda. Za to vrijeme (prepirke) oni će se bogatiti na vašem radu, djeca će im se provoditi na studijima u inostranstvu, a mi ćemo se i dalje prebrojavati na Vaše i Naše, i uvijek naći povod da par dana živimo u rahatluku, jer je Naš Vašeg slomio u nekoj izjavi... A, zapravo, jadni mi i sa jednima i sa drugima i sa trećima!“
Ili, kako to Petar Luković, bard beogradskog novinarskog umijeća, u svom prepoznatljivom maniru, anacionalno, brišući sve vještačke podjele i barijere, veli:
„Kad je na svojoj teritoriji, okružen klimoglavcima, Kusturicom i sličnom felom, među preplašenim narodom koji ne sme da zine od straha – Mile Dodik izgleda kao nekakav ozbiljan političar koji na RTSRS zna šta radi; njegovo kurčevito insistiranje da će se Bosna raspasti (mirnim putem), a da će on, dok svi budu u govnima, u belom odelu, proglasiti nezavisnost ove Genocidne Tvorevine – jer mrzi Sarajevo, mrzi Bosnu, mrzi Bošnjake, mrzi sve – uteruje teror među veselim Srbima čije ludilo radi na papučici propagande; što luđe, to bolje!“ Ostaje otvoreno pitanje Lukoviću: da li je vole oni što joj poskidaše i razbacaše cvjetne haljine, jašući je po starini, konačno slobodni da svoje fantazije, ne baš omiljenih Maleckih, bez ustezanaja i za džabalamu isprobaju na srcolikoj dvoimenoj i troglavoj konkubini svih osvajača, uz kreštavo i kakofonično opetovanje prava prvorođenog?
U šahu, kao i u životu, primećujemo svoje greške tek kad se drugi njima koriste. Tolstoj
Ponekada je nužno napraviti inventuru u vlastitom životu: raščistiti sa uspomenama, tajnama, tugama, strahovima, bolnim spoznajama, naivnim uvjerenjima, zabludama, dilemama, navikama, ljubavima, podsjećanjima, ne praveći čestu grešku sa puno toga što godinama nije ničemu poslužilo, osim dodatnom espapu u tegobnim selidbama od mene Atene u grčkom, do mene krampe u bosanskom horoskopu, vajkajući se: "zlu netrebalo". Život ide dalje i, premda, u nekim godinama nema velikih planova za budućnost, sadašnjosti treba napraviti dostatan manevarski prostor za malo mira, spokoja i pokoju novu, drugačiju, svježiju mrvicu duše i ljubavi, prijateljstva.Unatoč svom trudu da se usredotočim na danas i sutra, iznenada, kao u inat, iskrsnu iz nekog ugla zatomljenih sjećanja Platonov traktat o državi, podsjećajući da ništa nije gotovo, da nije ostalo u nekom juče, nego se kao sjena vuče za nama, do kraja, te da smo o okruženju ovisni kao kužni o samoći:
–„Treba biti načistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na šteti. Ponajprije u poslovnom životu: gdje god ljudi u zajednicu stupe, nigdje ne nalazimo da pravednik kod razvrgnuća zajednice više dobiva od nepravednika, nego manje. Zato ga gledaj, ako hoćeš suditi, koliko njemu samome više koristi biti nepravedan nego pravedan. A spoznat ćeš najlakše ako dođeš do najsavršenije nepravde! Nepravednik je tu najblaženiji, a najbjedniji su oni kojima se krivo učini ili koji ne bi htjeli krivo činiti. To je tiranija, silništvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah tuđe, posvećeno, božje, privatno i državno.“
William Shakespeare - Hamlet ...The rest is silence. I, vraćamo se na početak priče: Klepetani će uvijek, bez svetačke aure i anđeoskih krila, prevaliti kozmičke razdaljine da stignu do nekih Malenih, a i ne treba im Erich Fromm da znaju kako je ljubav aktivna briga za život i razvitak bića koje volimo! Do nekih boljih vremena nam ostaje utjeha da se osvrnemo na one čije sudbine zornije od naših svjedoče nizozemsku narodnu mudrosti:
Ljubav, vjernost, vjera i pravda otišli su na spavanje; kad se probude na svijetu će sve biti bolje.
Za razliku od tebe, ovještalog žigola,
ja znam kada treba vlastitu bol prigušit
i uskom stazom trnovitog bola
kroz život s osmjehom produžit. (ja)
Prvorazredna vijest na početku proljeća bio je ponovni, deseti po redu, dolazak rodana Klepetana nakon pređenih 13 i pol hiljada kilometara u gnijezdo Malene, nježne rode oštećenog krila, zbog čega nije mogla letjeti sa svojim drugom tamo kamo ih instinkt zove svake jeseni. O njoj, toj tankoćutnoj ptici, simbolu rođenja novog života, čednoj i nebeski odanoj ženki letećeg roda, brine zimi jedno veliko ljudsko srce, duboko utonulo u vjeru da je Univerzum nedjeljiv i da ne zavisi od dobre volje tiranosaura, nikada izmurlih, tek nekim čudom, ili višim naumom, transformiranih u oblik što oponaša ljudsko biće.
„- Sretan sam što je došao. Malena je ovih, ne baš toplih dana zbog vjetra, nestrpljivo čekala. Jadnica je drhtala u gnijezdu, ali je bila uporna. Više nije htjela sići ni noću. Stajala bi i promatrala mladi mjesec i zvijezde, kao da je bila sigurna da će Klepetan doći ... I, hvala Bogu, njena se nada ispunila. Malo sam se bojao, jer ni on više nije mlad, mislim da ima preko trideset godina“ - rekao je Stjepan Vokić, umirovljeni domar Osnovne škole Brodski Varoš, prisjećajući se da je prošle godine kasnio nekoliko nedjelja, uz komentar:
„- Lopina stara nije se umorio; kao da je jedva čekao susret s draganom. Vidno je iscrpljen, perje mu je prljavo, ali unatoč tome nema vremena za uređivanje, jer Malena je nestrpljiva. Jedino je uspio iz posude koju sam ostavio pored gnijezda uzeti dvije ili tri ribe, i napiti se vode, da koliko toliko ublaži glad i žeđ. Očito je više gladan ljubavi Malene!“
Moja vrla prijateljica, dr Dubravka Beranek:
„-...Ne znam kako vi, ali svim svojim bićem uronjena sam u Klepetanovu ljubav za Malenu...vjernost, odanost, hrabrost, upornost......biser života, dragulj postojanja i bitka..i radost ničim usporedivu!“
O, mila moja, ljudi su izgubili taj profinjeni instinkt: uđu ti u život, zabodu se kao trn i nemaš pojma šta tu rade, osim što te ponekad zabole, da podsjete kako su sveprisutni, a zapravo, nema ih nigdje: ni blizu, niti daleko, bez glasa, bez boje, potpuno neosjetljivi na radost, tugu i sve što bi čovjeka trebalo da čini čovjekom. Nepozvani dođu i odu, bez upozorenja, i bez imalo obzira! Postoji hiljadu načina da se to učini, ne mjereći pređeni put, a da ne slomiš ponos i srce. Nisam željela etički traktat pisati, ali , eto, desilo se; zbog Klepetana, i svih onih „inih“, u srce kao rapir zabodenih.
Kada previše opraštaš, ljudi naviknu da te povrjeđuju
Upravo zbog tog trnja po tijelu i duši, ontoloških besmislica, prizemnih diskursa i bogohulnih rakursa (želim da ne razumiju, jer ih to dovodi do ludila!), dojadila sam samoj sebi sa finom didaktičkom retorikom i našla izlaz, barem za neko vrijeme, u mantri koju bi moji, netom preminuli, vrli prijatelji iz generacije na odlasku, posebice književnik Andrej Glišić, pozdravili odobravanjem, sa neizostavnim početkom: „Zlatna Zlatana, Zlatousta...“:
„Bože, Stvoritelju, Harmonijo svjetova,
Kad imam stvarno loš dan
Pomozi mi da ne zaboravim da su
Potrebna čak 42 mišića da se namrštim,
A samo 4 da im srednji prst pokažem !“
Jer, prvi put kada kažemo da je „dosta“, da ne ide dalje tako, tada smo čista inkarnacija pakla i sotone, uz epitete koje je bezbožno spominjati.
Ivan Rajovic, prijatelj po peru:-„Ne, ne sviđa mi se, ali je prokleto tačno.“
A, na to sve, ponovo se oglasi Dubravka :“...Šta li se to dogodi u tom jednom trenutku, sekundi vremena, duši na rane svikloj? Šta se to pokrene i slije u toj riječi DOSTA? Čini se posljednjom obranom, no nužnom, zaustavljanja na putu umiranja sebe samog! A, onda, spomenuti epiteti sapliću se zvezkajući i razbijaju se o zid....no do uha ne dopiru.“
Usuditi se reći DOSTA, a biti žena, balkanski velikomučenik zbog uspjeha koji se ne prašta, sa primitivnim pridjevkom da se "pravi pametnom"(!) po procjeni novoizniklih autoriteta iz nevjenčanog braka ratnog profita i genocida, inače, neupitnih Narcisa i samobeatifikovanih svetaca, namjerenih da sebe legitimiraju u maniru Luja XIV: „Država to sam ja.“ (L´etat c´est moi.), bez njegovih zasluga za promicanje Francuske kao najmoćnije tadašnje evropske države, ne samo vojno, već ekonomski, privredno, a posebno u oblasti umjetnosti i znanosti, hrabro je i ludo, u isto vrijeme.
Lakše je istinu udariti po licu, nego pogledati je u lice. Gete
Onomad napisah nešto o uzročno-posljedičnom spiritus movensu koji se vijekovima ne mijenjana balkanskim vjetrometinama (koji oximoron!):“.. problematizirati fenomen balkanizacije regije, anticivilizacijske putanje posljednjeg konflikta, ne samo u Bosni i Hercegovin, unoseći elemente mitologizirane prošlosti i nedosanjane budućnosti, predstavlja izazov za književno-kritičku (i svaku drugu) misao, jer pretpostavlja poznavanje lavirinta istorijskih determinanti na razmeđi svjetova, dinamiku migracija, intenzitet i kakvoću religijskih i političkih utjecaja koji su ostavili dubok pečat u vremenu i prostoru.“ Nerijetkim zapadanjem u amneziju, pak, sasvim odgovara ova boldirana Geteova misao, jer čim istina proviri sramežljivo, i pogleda u lice, protagnosti svekolikih igara bez granica se povlače u ilegalu, sa nevidljivim nišandžijama, plaćenim snajperistima, koji budno prate svaki pokret, dočekujući ih na sjekiru, metak ili nož, nimalo naivni i benigni, već odlučni da ustraju u svojoj spremnosti da prihvate svaku promjenu i nastave svoj dance macabre! Što jače i spektakularnije igraju, uvlačeći, svako malo, svježe snage, to je i veći koeficjent punih trbuha podanika beskonačnih čistki, za što je potrebno silno bezdušje, veliko i moćno kao najgolemije, najstarije i najčvornatije drvo (za vješanje). Kako bi, inače, opstajali nedomisleni i alavi, ako ne postoji kontinuitet dokaza da su tu, među nama, genetski neizmijenjeni nakoti vještica koje treba, svako malo, spaliti, jer su griješno čedo Radodajke Prirode i Palih Anđela? Skarednosti su nepregledan ocean inventivnosti u našim alatnicama za repariranje mozgova, da je gotovo iluzorno misliti kako bilo što može biti učinkovito spasonosno, ako nas neko, posebno "bližnji" i dojučerašnji „hajd` sokole“ prijatelji, ne slučajno spomenuti u knjigama starostavnim, dovedu na taj kanal samo jedanput! Sve ostalo je rutina! Déjà vu!
- "Skarednosti su nepregledan ocean inventivnosti u našim alatnicama za repariranje mozgova". Zlatno žensko biće, skidam kapu po stoti put pred tvojim misaonim tokom, i nemam šta da dodam. To je to! Rekao bih ja još koješta, ali uz epitete koje je "bezbožno spominjati", a večeras nisam u tom fazonu, pa ostajem pri tvojim nadahnutim, mudrim i bogobojažljivim stavovima, ubojitijim od svake psovke.“, gorčinom će komentirati Ivan.
KlimoGlavci i ČedoMir
Možda skidaš kapu ti, prijatelju, ali ne i oni koji će demolirati „običnog puka arogantni izdanak“, po nečijem nalogu „sumnjivo lice“ i, istodobno, braniti iz svih raspoloživih oruđa i oružja nesutrašivog Čedu Jovanovića, jer je imao odvažnosti reći sve što nije bila njegova dužnost; ni građanska, a ni nacionalna, pa ni agit-prop glasnogovornika svjetskih moćnika. Ali je, zato, bila nemjerljivo ljudska! Trijumfalno fb glasanje o Dodikovom verbalnom porazu je nadmudrivanje na nivou koji je on determinirao, i ne rezultira ničim konstruktivnim, već generira nova identična plećkanja, tjerajući, pritom, vodu na mlin aktualnoj bih političkoj nomenklaturi koja ne zavisi od rezultata svoga rada, već izlizanih glasova duboko pozlijeđenog i gnjevnog puka! Kao i uvijek, mi stvari pogrešno postavljamo, vežući tako, svjesno ili ne, svima omču o vrat, izuzev lošim momcima, što potrđuju i riječi Sarajlije bistrog uma, Zvonimira Nikolića:
- „Nikad neću shvatiti ljude koji se poistovjete sa svojim liderom i napad na njega doživljavaju kao napad na narod, ili na njih lično. Pokušajte doći do njih da vam riješe neki problem! Spriječiće vas 20 dresiranih vučjaka u obliku savjetnika, sekretara! NEĆE vas nikad primiti onaj kojem ste svojim glasom obezbjedili fotelju, tobože, zaštitnicima vitalnih interesa svoga naroda. Za to vrijeme (prepirke) oni će se bogatiti na vašem radu, djeca će im se provoditi na studijima u inostranstvu, a mi ćemo se i dalje prebrojavati na Vaše i Naše, i uvijek naći povod da par dana živimo u rahatluku, jer je Naš Vašeg slomio u nekoj izjavi... A, zapravo, jadni mi i sa jednima i sa drugima i sa trećima!“
Ili, kako to Petar Luković, bard beogradskog novinarskog umijeća, u svom prepoznatljivom maniru, anacionalno, brišući sve vještačke podjele i barijere, veli:
„Kad je na svojoj teritoriji, okružen klimoglavcima, Kusturicom i sličnom felom, među preplašenim narodom koji ne sme da zine od straha – Mile Dodik izgleda kao nekakav ozbiljan političar koji na RTSRS zna šta radi; njegovo kurčevito insistiranje da će se Bosna raspasti (mirnim putem), a da će on, dok svi budu u govnima, u belom odelu, proglasiti nezavisnost ove Genocidne Tvorevine – jer mrzi Sarajevo, mrzi Bosnu, mrzi Bošnjake, mrzi sve – uteruje teror među veselim Srbima čije ludilo radi na papučici propagande; što luđe, to bolje!“ Ostaje otvoreno pitanje Lukoviću: da li je vole oni što joj poskidaše i razbacaše cvjetne haljine, jašući je po starini, konačno slobodni da svoje fantazije, ne baš omiljenih Maleckih, bez ustezanaja i za džabalamu isprobaju na srcolikoj dvoimenoj i troglavoj konkubini svih osvajača, uz kreštavo i kakofonično opetovanje prava prvorođenog?
U šahu, kao i u životu, primećujemo svoje greške tek kad se drugi njima koriste. Tolstoj
Ponekada je nužno napraviti inventuru u vlastitom životu: raščistiti sa uspomenama, tajnama, tugama, strahovima, bolnim spoznajama, naivnim uvjerenjima, zabludama, dilemama, navikama, ljubavima, podsjećanjima, ne praveći čestu grešku sa puno toga što godinama nije ničemu poslužilo, osim dodatnom espapu u tegobnim selidbama od mene Atene u grčkom, do mene krampe u bosanskom horoskopu, vajkajući se: "zlu netrebalo". Život ide dalje i, premda, u nekim godinama nema velikih planova za budućnost, sadašnjosti treba napraviti dostatan manevarski prostor za malo mira, spokoja i pokoju novu, drugačiju, svježiju mrvicu duše i ljubavi, prijateljstva.Unatoč svom trudu da se usredotočim na danas i sutra, iznenada, kao u inat, iskrsnu iz nekog ugla zatomljenih sjećanja Platonov traktat o državi, podsjećajući da ništa nije gotovo, da nije ostalo u nekom juče, nego se kao sjena vuče za nama, do kraja, te da smo o okruženju ovisni kao kužni o samoći:
–„Treba biti načistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na šteti. Ponajprije u poslovnom životu: gdje god ljudi u zajednicu stupe, nigdje ne nalazimo da pravednik kod razvrgnuća zajednice više dobiva od nepravednika, nego manje. Zato ga gledaj, ako hoćeš suditi, koliko njemu samome više koristi biti nepravedan nego pravedan. A spoznat ćeš najlakše ako dođeš do najsavršenije nepravde! Nepravednik je tu najblaženiji, a najbjedniji su oni kojima se krivo učini ili koji ne bi htjeli krivo činiti. To je tiranija, silništvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah tuđe, posvećeno, božje, privatno i državno.“
William Shakespeare - Hamlet ...The rest is silence. I, vraćamo se na početak priče: Klepetani će uvijek, bez svetačke aure i anđeoskih krila, prevaliti kozmičke razdaljine da stignu do nekih Malenih, a i ne treba im Erich Fromm da znaju kako je ljubav aktivna briga za život i razvitak bića koje volimo! Do nekih boljih vremena nam ostaje utjeha da se osvrnemo na one čije sudbine zornije od naših svjedoče nizozemsku narodnu mudrosti:
Ljubav, vjernost, vjera i pravda otišli su na spavanje; kad se probude na svijetu će sve biti bolje.
| zlata_zunic_kad_andjeli_posrcu_i_klepetani_o_ljubavi_pjevaju.pdf |
| zlata_zunic_kad_andjeli_posrcu_i_klepetani_o_ljubavi_pjevaju.doc |
|
|
|
|
|
,
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina