|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publishers and owners: Peter Tase and Sabahudin Hadžialić, Whitefish Bay, WI, United States of America MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
DIOGEN pro kultura magazin vam predstavlja....
DIOGEN pro culture magazine presents to you
Sabahudin Hadžialić u društvu sa Vladom Gotovcem (1930-2000), 1999.g.
|
INTROSPICERE
Assoc. Prof. Dr. & Dr. Honoris Causa Sabahudin Hadžialić
| ||||
| sabahudin_hadzialic_kratki_cv.doc |
III dio
Zemlja bez identiteta...?[1]
Identitet bez zemlje...?
Konsensualnost kao nemoguća misija?[2]
Nestabilna društva kao perpetum mobile negacije upravo...društva
Nerijetko smo suočeni sa činjenicom da kultura na prostorima bivše Jugoslavije, odnosno unutar svake bivše republike ponaosob, jeste oblik svojevrsnog iverzibilnog perpetum mobila nestabilnih društava. O čemu se radi?
Naime, zatomljavajući osnovne pretpostavke shvaćanja kulture kao pretpostavke svih drugih društvenih procesa[3], na našim prostorima kultura jeste uvijek bila upravo zadovoljština usmjerene manipulacije. Ponovo se postavlja pitanje:Kako?
Alen Kristić[4] unutar naučnog promišljanja „Nova politička kultura: Izazov za religijske zajednice u BiH“ mudro usmjerava misli ka političkoj kulturi kao pretpostavci razvoja društva sui generis, usmjeren na objašnjenje, na prvom mjestu razloga zbog čega društvene elite[5] rade na „diskreditiranju pitanja kulture[6]“, a zatim na „suradnju oko općeg dobra[7]“ sa ciljem ne samo razumijevanja već i usmjeravanja misli dobronamjernika na, prije svega, opće dobro.
Naravno, jer pojedinačno dobro donosi „dobro“ samo na kratke staze dok opće dobro, a što se pokazalo tačnim u proteklim milenijima od kada se bilježi ljudska istorija, suštinski jeste ciljano dobro, kada i jeste bilo usmjereno dobru društva u cjelini a ne pojedincima u samom društvu. Eo ipso, pojedincu može i mora biti dobro ako je društvo zdravo i ako zadovoljava njegove/njene potrebe egzistencije i kulturne nadgradnje.
Prije punih dvanaest godina napisah esej[8] koji predočavam ovom prilikom znajući da jedino ponavljanjem možemo snishodljivo pokušati uticati na svijest, ali i savjest usmjeren sebi[9] sa ciljem shvaćanje kulture kao političke posebnosti otiska jednog društva:
„ZAJEDNIŠTVO RAZLIČITOSTI
ILI
LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA
Kultura sui generis. Posebnošću omedjena. Kao takva.
I da li kultura odjekuje klaićevski kao, u širokom smislu, sve što je stvorilo društvo i što postoji po umnom i tjelesnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava?
Da li je ona (slučajnost- ženskog roda?) margaritas ante portas bosanskohercegovačkih snovidjenja ili conditio sine qua non sivila svakodnevnice?
Koliko nam znači posebnost kulturnih dešavanja na ovim prostorima? Da li sam i ja dio svekolikog čudjenja što kulturu kreira?
Pitanja naviru besmrtnošću opterećena, a da se ni jednoga trenutka ne zapitah (svjesno?!) ,čemu sve ovo vodi, ili da budem precizniji, kamo nas je već dovelo…?… Ovdje i sada, na samom pragu novog milenija uobličenog globalnim usmjerenjima worlwideweb-a Internetom što se zove, kultura sui generis je slučajni proizvod hrabrih pojedinaca, a ne «state of mind» društva u cjelini.
Odbraniti tezu? Naravno, jer i najsloženiji odgovori jednostavnošću svojom oplemenjuju i sama pitanja.
Unutar, hajde da je nazovemo istinom, što surovošću odiše, Daytonske Bosne (a i Hercegovine), postoji mnoštvo ciničnih vidjenja svoga i sopstvenog kulturnog habitusa. U koliko smo samo prilika svjedoci bili ismijavanja umjetnika koji probaše sopstvenim vidjenjem sumorne stvarnosti probuditi (da ne kažem- protresti!) učmale oblike svijesti pokušavajući nas podstaknuti na mogućnost izbora, kao najosnovnijeg demokratskog oblika civitas-a, no ne, čak i unutar kulturnih nadahnuća mi zamijenismo isključivost jednog sistema vlasti, isključivošću naciona kao nadnaravnog oblika svijesti koristeći čuvenu Fihteovu rečenicu da nacija ne postoji bez jezika i da je on preduslov svega..
Krenimo samo od toga i vidjećemo do čega će nas dovesti.
Do ludila sopstvenoga uma umnoženog u hiljadama/tisućama glava koje samo što ne viču, da, SAMO ŠTO NE VIČU- sieg heil gluposti što se isključivošću zove. Jer, pisac, piše li se šta, a ti pjesniče hajde nam jednu zapepeli, baš onako kako ti znaš, da bi ti slikaru, vajaru ili dizajneru mogao nešto i naškrabati, onako za raju…
Da, to je naša bolna svakodnevnica koja ne samo da se može zaliječiti, već i izliječiti. Naravno, riječ METODOLOGIJA (o, kako je volim!) ide ka pijedestalu sopstvene mudrosti opisujući konačni krug ne željevši pritom otići u drugu krajnost- isključivost unutar kreacije elitne kulture. Ne, jer to i njima jeste cilj. Zatvoriti i nju u geto riječima- ma pusti ga, znaš on je stvaralac a svi su oni…Ne, to ne smijemo dozvoliti.
Kako? Budjenjem svijesti o kvalitetu više. Svjesnošću vlastitog poslanja na ovim prostorima. O, kako bih volio slušati pjesnika iz Bijeljine ili Drvara, gledati artistička umijeća slikara iz Stoca ili Bihaća, dok gledam filmske uratke majstora iz Konjica ili Travnika. No, mogu li to u državi koju čine dva entiteta, 12 ministarstava obrazovanja, nauke, kulture i sporta? Mogu, ali kako? Jednostavno, jer od drveta ne vidimo šumu umijeća oko nas. Poštujući Daytonski ugovor (zar nam to i svima nije cilj, ili pak, samo sredstvo do konačnog rješenja?) hajde ,da se malo usmjerimo ka iskorištavanju postojećih resursa kulturnog habitusa ovdašnjeg:
· Odaberimo u oba entiteta dovoljno umjetnika/stvaralaca svih provenijencija i razmijenimo promotivne aktivnosti.
· Odaberimo unutar Federacije BiH dovoljno umjetnika/stvaralaca svih žanrova i razmijenimo promotivne aktivnosti.
· Odaberimo unutar Republike Srpske dovoljno umjetnika/stvaralac svih profila i razmijenimo promotivne aktivnosti.
Iskoristimo sve naše ministre za promicanje bosanskohercegovačkog kulturnog trenutka usmjerenog ka nečemu što nas sve veže i obavezuje: PREDOČAVANJE JAVNOSTI ONOGA ŠTO SMO STVORILI. Ali ne bilo koje javnosti. Ne javnosti koja samozadovoljno negira tamo nekog pisca u Bugojnu ili Mostaru samo zbog toga što živi i stvara okružen sivilom carske prosječnosti podignute na tron l'art pul'art.
Ne javnosti (da li ona kao takva i postoji) koja kvalitet nečega mjeri po tome koliko je slikar iz Donjeg Vakufa blizak aktuelnoj vlasti ili ne. Ne javnosti koja ne želi čitati pjesnika iz Uskoplja u Gornjem Vakufu ili pjesnika iz Gornjeg Vakufa u Uskoplju samo zato jer… Znate i sami. Objašnjenja su suvišna. Hajde da se dogovorimo da se naši ministri prosvjete, nauke, kulture i športa sastanu u Uredu Visokog predstavnika i da urade slijedeće:
· Da slijedeće Bijenale knjiga u Banjoj Luci istovremeno dijelom prezentaciju svoju ima i u Jajcu, Mostaru i Tuzli.
· Da slijedeća izložba slika sarajevskih umjetnika svoju postavku istovremeno dijelom ima i u Bugojnu, Zenici i Višegradu.
· Da pisci iz Kantona br. 6 gostuju u Kantonu br. 9, a da pisci iz Kantona br. 4 gostuju u Kantonu br. 1.
· Da Sarajevo Film Festival istovremeno projekcije dijelom ima i u Bosanskom/Srpskom Brodu i Livnu.
· Da Travnički muzej svoje eksponate prikaže i u Počitelju, Zvorniku i Tešnju.
Da konačno izadjemo iz sopstvenih ljuštura i spriječimo realizaciju cilja suludih naciona da ubiju smjernice kreacije unutar vlastitog bića samo zbog toga što ovaj ili onaj pjesnik nije član ove ili one stranke & naroda, jer nijedna kultura ne može egzistirati bez interakcije sa drugim kulturama. Danas je na sceni ubijanje društva i stvaranje interesnih grupa i to ne bilo kakvih, već grupa koje zatvaranjem u sopstvenu ljušturu bezumlja stvaraju pretpostavke za nestanak i njih samih. Ne pitaju za cijenu. Podržavaju djela sumnjive vrijednosti. Djela koja će učiti našu djecu.
Jer, zaboga, zar su samo moji (strankom i nacionom uobličeni) slikari, književnici, pjesnici, glumci i reditelji najbolji na svijetu? Zar neću i sam biti kvalitetniji ako budem imao priliku da vidim i drugu stranu.? Audiatur et altera pars - rekoše stari Latini prije mnogo stoljeća/vijekova. O, kako to danas aktuelno zvuči?! Mogu li ja to? Moram. Zbog sebe i sopstvene budućnosti. Zbog djece naše. I radi Milana. I radi Hasana. I radi Josipa. Odmah će se, kao da vidim, čuti glasovi onih koji će reći-
Slušaj ove neokomunističke priče!. Ponovo se budi stari bauk. Gospodo, bivši drugovi, alternativa ne postoji osim ove. Sve drugo je samo apokaliptična vizija sutrašnjice, vizija društva permanentnih sukoba i raseljavanja pameti ovdašnje po vascijelom dunjaluku . Ovo je poziv za razmišljanje svima nama. I Adisi. I Mariji. I Radmili. Želite li da Vaša djeca sutra ponovo ginu kako bi se prosjaci uma bogatili na kostima Vaših sinova? Odgovor prepuštam Vama, jer sopstvenu sudbinu, pa čak i kulturnu, odredjuje pojedinac. Društvu usmjeren. Komunikološki odredjen. Jer čovjek je rodjen da komunicira. Zbog čega ga sprečavati u tome? Ne dozvolimo to. Snagom razmjene kvalitetnih kreacija. Ne dozvolimo da buduće generacije ponovo krvlju natope ove prostore. A kultura? Kultura sui generis je tu da nam pomogne da prevladamo sopstvene slabosti i grijehe i da se okrenemo oko sebe i konačno ovaplotimo božije riječi: LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA. Susjeda. Komšiju.“
Da, ako osoba koja gostuje kao predavač u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu iz oblasti svjetskog ethosa, kristologije i pojedinih pitanja iz odnosa kršćanstva i islama, a to Alen Kristić jeste, naglašava nužnost „nove političke kulture“[10], u tom slučaju svakako i jeste potrebno obnoviti saznanja i, ali i oko navedenog eseja.
Alen Kristić kaže, govoreći o post-komunističkim društvima Jugoistočne Evrope:“Riječ je o razapetosti između novog demokratskog institucionalnog ustroja i baštinjenja političke kulture i baštinjenja političke kulture koja ne korespondira sa temeljnim demokratskim vrijednostima – političkom tolerancijom, slobodom, demokratskim normama poput jednakosti pred zakonom, ljudskim pravima, pravom na razliku, slobodi medija i slobodnim izborima (J.Gibson) – i u čemu se ogleda ključno proturječje tranzicijskih društava. Njego specifičan aspekt predstavlja „socijalna disonanca“ (M.Wolf) religijskih zajednica u tranzicijskim društvima. Proturječje između njihova verbalnog zagovaranja demokracije u društvu i vlastitog institucionalnog života, prožetog nedemokratskim praksama, raskriva da svoj nauk, počevši od socijalnog, ne primjenjujuna svojoj vlastitog organizaciji. Izvorište je to pogubnog procesa njihove idoliacije i simpatija, u rasponu od oportunizma do savezništva, spram autoritarnih režima.“
Da, svakako, kada dobronamjerni posmatrač, što autor ovog teksta i jeste, ukaže kako je dvojba gnosticizma prema religiji (jer neprestano možemo polemisati da li je Bog stvorio religiji, ili pak čovjek. Bogu ona ne treba, zar ne?) upravo na osnovi gore navedenog, gdje se religija prilagođava ideologiji trenutka sa ciljem opstojnosti dugovječnog sadržaja. I zatim „pravovjernici“ vele kako je religija privatna stvar svakog čovjeka i kako se svako ponaosob moli Bogu, bilo kojem i na svoj način. Da, ali licemjerstvo molitve lopova, kriminalca, schoviniste, mrzitelja drugog i drugačijeg nije ništa drugo do zagađivanja prostora u kojem obitavaju upravo oni koji svoju molitvu upućuju Bogu za dobrobit sopstvene porodice i društva u cjelini. I tu dolazi do isprepletenosti političke kulture sa svim drugim vrstama kulture(a). Šta će proizaći iz svega toga ni Kristić ne zna, ali usmjerava:“Demokratsko ponašanje i razmišljanje nije urođeno, nego se razvija vrlo polagano, kao što je svaka politička kultura „artificijelna“, a ne „naturalna“ društvena pojava, koja se teško razvija, ali teško i nestaje:“Za promjenu političkog sustava dovoljno je šest mjeseci, za promjenu ekonomskog sustava treba šest godina, a za izgradnju civilog društva / odnosno demokratske političke kulture / treba najmanje šesedeset godina“ (R.G. Dahrendorf). Od te konstatacije, kosa za sobom povlači nužnost nedemokratskih mentaliteta i struktura, nisu pošteđene niti religijske zajednice tranzicijskih društava.“
Najbolji primjer nedemokratičnosti religijskih struktura je pojavni oblik razumijevanja prethodnog rata u Bosni i Hercegovini, gdje su upravo religijske instance uvijek bile te koje su štitile zločince u vlastitim redovima bez obzira o kojoj se nacionalnoj boji radilo. Nedostatak katarzične svijesti koja bi, da je pameti, mogla biti svjetionikom narodu(ima) ovih prostora upravo kreira vlastitu suprotnost u činjenici da različitost u ovom slučaju ne uzima kao prednost, već kao manu. A samim tim isključivost nije više samo pretpostavka već postaje pravilo bez izuzetka, jer „zaboga, svi su oni isti[11]“.
Alen Kristić, govoreći o šansi poslije raspada socijalističkog društva, kaže:“Iako je taj trenutak predstavljao jedinstvenu povijesnu šansu, regionalne se religijske zajednice niti nakon rasapa komunizma nisu odvažile na transformaciju u jednu od ključnih poluga političke socijalizacije demokratske političke kulture, nego su se, uvjerene da će nacionalna obnova zajamčiti religijsku, nekritički izručile autokratsko-autoritarnim korifjeima nacionalnog oslobođenja. Pretežno je pak riječ o „političkim obraćenicima“ čiji autokratizam i aturitarizam, svim prividima demokratskog unatoč, raskrivaju njihovu duboku ukorijenjenost u nedemokratsku prošlost regije, i to u obličju boljševičkog komunizma, pa je mentalitet „mrtvog komunizma“, tako uvelike preko njih preživio upravo u religijskim zajednicama.“
I, zaista, citirajući F. Holderina/M. Heideggera: „Pogibelj je golema, no gdje prebiva pogibelj, tamo raste i ono spasonosno“, Kristić pomalo naivno[12] ulazi u objašnjenje preduslova navedenog: „...zdravo odvajanje religijskih zajednica od državnih i političko-stranačkih struktura moći prema djelatnoj suradnji sas trukturama civilnog društva: „Svaki savez između države i Crkve valja do kraja raskinuti. To će osloboditi Crkvu od dodvorništva državi, a državu osloboditi od nestručnog uplitanja Crkve u državna pitanja“ (Ž. Markešić).
No, iako dobronamjerno usmjerena, naivnost kako jednog (Kristić) tako i drugog autora (Markešič) se ogleda u sljedećem[13]: Današnje političke elite u Bosni i Hercegovini ni na čemu drugom[14] ne mogu zasnivati održanje statusa quo i time neslućeno se bogatiti na uštrb naroda ovdašnjih, osim na bliskoj saradnji sa crkvenom hijerarhijom. Kada bi se makar 10 % novca koji je dat u posljednjih dvadeset godina od strane vlasti ka parohijama, džematima i župama, usmjerio ka unapređenju kulture a time i eo ipso političke kulture građana zasnovane na osnovim premisama izgradnje civilnog društva, ovo bi bilo mnogo ljepše mjesto za život. Ovako, „nestručnost“ je dvostruka. Kako Crkve tako i vlasti. Kako to? Upravo u korištenju Crkve za prikrivanje vlastite nestručnosti u prevazilaženju svakodnevnih problema sa kojima se građani suočavaju.
Drugi preduslov kojeg navodi Alen Kristić je „demokratizacija institucionalnog života religijskih zajednica, naročito na lokalnoj razini“ što po meni i jeste conditio sine qua non života svih građana na prostorima Bosne i Hercegovine. Ali, nivo obrazovanja naroda i građana Bosne i Hercegovine je izvanredno plodno tlo za zatiranje svjesnosti o razumijevanju svih onih religijskih usmjerenja koja govore o: činjenju dobra, željenju dobra i ne mržnji. Kako i upitah novinarku TV Hema Sarajevo[15], na kraju razgovora koji je vodila sa mnom, uz molbu da i ja nešto nju upitam na kraju intervjua: „Kako to da nikada više vjernika nije bilo, a nikada više lopovluka?“[16] Pitanje svih pitanja za prostore Bosne i Hercegovine i na koji odgovor moramo tražiti ne u privatnosti[17] vjere unutar svijesti i savjesti svakog pojedinca, već u društvu u kojem etičke, ali i moralne norme jesu ogledalo cjeline istoga društva i u mjeri. Koliko god loše ili dobre bile. Kako demokratizirati religijske zajednice na lokalnoj razini kada je sve pod čvrstom rukom viših razina vjerske „vlasti“?
Alen Kristić s pravom navodi kako su vjernici onemogućeni da biraju voditelje: imame, župnike i parohe i time „u vjernicima začinje nepovjerljivost spram građanske obveze političke participacije. No ako zakorače na „politički trg“, raskriva se u kojoj su mjeri upravo centralističkim vođenjem LZR-a usmjereni na izbor autokratsko-centralističkih političkiha aktera i stranaka....Zatiranjem vjerničkog subjektiviteta prosijeca se put zatiranju političkog subjektiviteta, i obratno!...Zatiranjem vjerničke slobode prosijeca se put zaturanju građanske slobode, i obratno...Zatiranjem religijskog pluralizma prosijeca se put zatiranju pluralizma u sferi društveno-političkog, i obratno!...Zatiranjem nove kulture pamćenja u sferi religijskog prosijeca se put zatiranju nove kulture pamćenja u sferi društveno-političkog i obratno!..Zatiranjem socijalne svijesti u sferi religijskog prosicjeca put zatiranju socijalne svijesti u sferi društveno-političkog, i obratno...Zatiranjem vjerničkog potencijala žena u sferi religijskog prosijeca se put zatiranju demokratsog potencijala žena u sferi društveno-političkog, i obratno!“
Da, jednostavne rečenice usmjerenje objašnjenju suštine današnjeg shvatanja „prava vladavine“ a ne „vladavine prava“ i u crkvenoj hijerarhiji. No, „vladavina prava“ u ovom slučaju upravo treba biti „pravo“ na subjektivitet, slobodu, pluralizam, novu kulturu pamćenja, socijalnu svijest, vjernički potencijal žena. Izvanredno poentirajući, Kristić nas dovodi do „bogohulnog“[18] zaključka: “Nekontrolirana moć u religijskim zajednicama prosijeca put nekontroliranoj moći u sferi društveno-političkog, i obratno! – iz čega slijedi opći zaključak: bez istinske demokratizacije religijskih zajednica neće biti istinske demokratizacije društva, i obratno!“
Naravno, možda se u sljedećoj misli krije odgovor: „Prije rata smo imali religiju ideologije a danas imamo ideologiju religije:“[19] Zbog čega? Kako, na kraju krajeva, objasniti činjenicu da smo imali 10 miliona ateista[20] prije 23 godine na prostorima bivše Jugoslavije a danas imamo 10 miliona vjernika[21]? Da li je u pitanju osvještenje usmjereno dobrobiti društva u cjelini ili pojedinca? Da li je u pitanju osvještenje pojedinca ili društva u cjelini?
Okrenite se oko sebe. Samo će vam se kazati.
Postoji samo jedan navod iz rada Alena Kristića: „Nova politička kultura: Izazov za religijske zajednice u BiH“ sa kojim se ne mogu složiti, odnosno barem dijelom ne mogu. Naime, on kaže kako religijske zajednice ne bi trebale postati ideološke sluškinje demokracije, kao što su u prošlosti bile drugim formama društveno-političkog uređenja. Slažem se, ali rješenje nije u postanku „kritičkih pratitelja demokracije“[22] već upravo, a u smislu Kristićevog sveobuhvatnog predočenog naučnog promišljanja[23] u isprepletenoj osnovi zajedničkog djelovanja, bez obzira šta je starije[24] unutar društvene pojavnosti. Samo na taj način će jedno pomoći drugome, ali i vice versa, iznad svega.
Obzirom da bi i jedno, ali i drugo trebalo da čine društvo upravo društvom a ne torom, odnosno stadom.
I posljednje, ali i ne i zadnje, religija i jeste „opijum za narod“, ali sve dok to budemo razumijevali u kontekstu ne bježanja od stvarnosti u torove besmisla i isključivosti već u pokušaju shvatanja zajedničke ko-egzistencije različitosti, bit će to nelegalan i opasan opijum. Kao i demokratija, uostalom, zar ne?
---------------------------------------------------------
[1] I dio esejističkih promišljanja o Međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Sarajevu 3-4.02.2012.g.
[2] O Zborniku radova s Međunarodnog znanstvenog skupa[2]: BOSNA I HERCEGOVINA – EVROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - Znanstveni, etički i politički izazov (Nakladnici: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA U SPLITU, SYNOPSIS, d.o.o.-Sarajevo_Zagreb, 2013.g.)
[3] U konkretnom skučaju fokus je na traženju pretpostavki za uobličavanje odgovarajućeg identiteta u Bosni i Hercegovini sa ciljem razumijevanja, ali i nadgradnje različitosti.
[4] Rođen 1977., dokorand Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
[5] Političke, religijske...jer je na prostorima Bosne i Hercegovina isprepletenost elita nužnost sa ciljem međusobnog podržavanja, ali održavanja status quo-a.
[6] Ibid. Str.76.
[7] Ibid. Str.86.
[8] “MOST” broj 140-141 (51-52)..juli-avgust/srpanj-kolovoz 2001.g.; Knjiga „Organi(nizirana)zovana anarhija“, 2003.g.
[9] Kao podsjećanje a drugima kao mogućnost razumijevanja
[10] Zbornik s Međunarodnog znanstvenog skupa[10]: BOSNA I HERCEGOVINA – EVROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - Znanstveni, etički i politički izazov (Nakladnici: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA U SPLITU, SYNOPSIS, d.o.o.-Sarajevo_Zagreb, 2013.g.)...str.76.
[11] Uvijek se misli na drugog i drugačijeg.
[12] Metodološki dobronamjerno, ipak
[13] u potpunosti razumijem da ću biti optužen za lijevo skretanje, ali isključivo se bavim metodologijom pojavnog
[14] Osim naravno na prebacivanju krivice na zelene, crvene i/ili plave u skladu sa svakodnevnim i izbornim potrebama za sve loše što se dešava „mome“ narodu a u čemu itekako pomažu i religijske elite
[15] TV Hema, 10.4.2012.: http://www.youtube.com/watch?v=KnUeXCRpuaI
[16] Odgovora nije bilo
[17] Kako se želi nedobronamjerno naglasiti predanost vjeri
[18] Navodni znaci su tu jer upravo želim ukazati na bogohulnost upravo onih „protiv“ kojih je i ovo napisano...
[19] Sabahudin Hadžialić
[20] Čitaj: komunista
[21] „Kada je riječ o političkim faktorima raspada Jugoslavije, nije nenaučno i neozbiljno kandidovati sljedeće pitanje: Koja je ideologija, odnosno politika najviše radila na definitivnom potkopavanju ideje Jugoslavije, i svakako, odgovor – da je to radila komunistička ideologija. Može se čak reći da su se u prvoj Jugoslaviji komunisti, po nalogu Kominterne, poslužili nacionalizmom kao sredstvom njenog razbijanja, dok su se u drugoj komunističkoj Jugoslaviji nacionalisti poslužili komunistima kao sredstvom za postizanje istog cilja.“..str. 53. (Prof.dr. Dragomir Drago Vuković „Nacionalni i ideološki konflikti kao faktori raspada složenih državnih zajednica", Izdavač Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo, 2013.g.)
[22] Ibid. Str. 88. Alen Kristić
[23] Ako je religija isprepletena sa društvom
[24] Religija ili demokratija...kokoš ili jaje
Identitet bez zemlje...?
Konsensualnost kao nemoguća misija?[2]
Nestabilna društva kao perpetum mobile negacije upravo...društva
Nerijetko smo suočeni sa činjenicom da kultura na prostorima bivše Jugoslavije, odnosno unutar svake bivše republike ponaosob, jeste oblik svojevrsnog iverzibilnog perpetum mobila nestabilnih društava. O čemu se radi?
Naime, zatomljavajući osnovne pretpostavke shvaćanja kulture kao pretpostavke svih drugih društvenih procesa[3], na našim prostorima kultura jeste uvijek bila upravo zadovoljština usmjerene manipulacije. Ponovo se postavlja pitanje:Kako?
Alen Kristić[4] unutar naučnog promišljanja „Nova politička kultura: Izazov za religijske zajednice u BiH“ mudro usmjerava misli ka političkoj kulturi kao pretpostavci razvoja društva sui generis, usmjeren na objašnjenje, na prvom mjestu razloga zbog čega društvene elite[5] rade na „diskreditiranju pitanja kulture[6]“, a zatim na „suradnju oko općeg dobra[7]“ sa ciljem ne samo razumijevanja već i usmjeravanja misli dobronamjernika na, prije svega, opće dobro.
Naravno, jer pojedinačno dobro donosi „dobro“ samo na kratke staze dok opće dobro, a što se pokazalo tačnim u proteklim milenijima od kada se bilježi ljudska istorija, suštinski jeste ciljano dobro, kada i jeste bilo usmjereno dobru društva u cjelini a ne pojedincima u samom društvu. Eo ipso, pojedincu može i mora biti dobro ako je društvo zdravo i ako zadovoljava njegove/njene potrebe egzistencije i kulturne nadgradnje.
Prije punih dvanaest godina napisah esej[8] koji predočavam ovom prilikom znajući da jedino ponavljanjem možemo snishodljivo pokušati uticati na svijest, ali i savjest usmjeren sebi[9] sa ciljem shvaćanje kulture kao političke posebnosti otiska jednog društva:
„ZAJEDNIŠTVO RAZLIČITOSTI
ILI
LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA
Kultura sui generis. Posebnošću omedjena. Kao takva.
I da li kultura odjekuje klaićevski kao, u širokom smislu, sve što je stvorilo društvo i što postoji po umnom i tjelesnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava?
Da li je ona (slučajnost- ženskog roda?) margaritas ante portas bosanskohercegovačkih snovidjenja ili conditio sine qua non sivila svakodnevnice?
Koliko nam znači posebnost kulturnih dešavanja na ovim prostorima? Da li sam i ja dio svekolikog čudjenja što kulturu kreira?
Pitanja naviru besmrtnošću opterećena, a da se ni jednoga trenutka ne zapitah (svjesno?!) ,čemu sve ovo vodi, ili da budem precizniji, kamo nas je već dovelo…?… Ovdje i sada, na samom pragu novog milenija uobličenog globalnim usmjerenjima worlwideweb-a Internetom što se zove, kultura sui generis je slučajni proizvod hrabrih pojedinaca, a ne «state of mind» društva u cjelini.
Odbraniti tezu? Naravno, jer i najsloženiji odgovori jednostavnošću svojom oplemenjuju i sama pitanja.
Unutar, hajde da je nazovemo istinom, što surovošću odiše, Daytonske Bosne (a i Hercegovine), postoji mnoštvo ciničnih vidjenja svoga i sopstvenog kulturnog habitusa. U koliko smo samo prilika svjedoci bili ismijavanja umjetnika koji probaše sopstvenim vidjenjem sumorne stvarnosti probuditi (da ne kažem- protresti!) učmale oblike svijesti pokušavajući nas podstaknuti na mogućnost izbora, kao najosnovnijeg demokratskog oblika civitas-a, no ne, čak i unutar kulturnih nadahnuća mi zamijenismo isključivost jednog sistema vlasti, isključivošću naciona kao nadnaravnog oblika svijesti koristeći čuvenu Fihteovu rečenicu da nacija ne postoji bez jezika i da je on preduslov svega..
Krenimo samo od toga i vidjećemo do čega će nas dovesti.
Do ludila sopstvenoga uma umnoženog u hiljadama/tisućama glava koje samo što ne viču, da, SAMO ŠTO NE VIČU- sieg heil gluposti što se isključivošću zove. Jer, pisac, piše li se šta, a ti pjesniče hajde nam jednu zapepeli, baš onako kako ti znaš, da bi ti slikaru, vajaru ili dizajneru mogao nešto i naškrabati, onako za raju…
Da, to je naša bolna svakodnevnica koja ne samo da se može zaliječiti, već i izliječiti. Naravno, riječ METODOLOGIJA (o, kako je volim!) ide ka pijedestalu sopstvene mudrosti opisujući konačni krug ne željevši pritom otići u drugu krajnost- isključivost unutar kreacije elitne kulture. Ne, jer to i njima jeste cilj. Zatvoriti i nju u geto riječima- ma pusti ga, znaš on je stvaralac a svi su oni…Ne, to ne smijemo dozvoliti.
Kako? Budjenjem svijesti o kvalitetu više. Svjesnošću vlastitog poslanja na ovim prostorima. O, kako bih volio slušati pjesnika iz Bijeljine ili Drvara, gledati artistička umijeća slikara iz Stoca ili Bihaća, dok gledam filmske uratke majstora iz Konjica ili Travnika. No, mogu li to u državi koju čine dva entiteta, 12 ministarstava obrazovanja, nauke, kulture i sporta? Mogu, ali kako? Jednostavno, jer od drveta ne vidimo šumu umijeća oko nas. Poštujući Daytonski ugovor (zar nam to i svima nije cilj, ili pak, samo sredstvo do konačnog rješenja?) hajde ,da se malo usmjerimo ka iskorištavanju postojećih resursa kulturnog habitusa ovdašnjeg:
· Odaberimo u oba entiteta dovoljno umjetnika/stvaralaca svih provenijencija i razmijenimo promotivne aktivnosti.
· Odaberimo unutar Federacije BiH dovoljno umjetnika/stvaralaca svih žanrova i razmijenimo promotivne aktivnosti.
· Odaberimo unutar Republike Srpske dovoljno umjetnika/stvaralac svih profila i razmijenimo promotivne aktivnosti.
Iskoristimo sve naše ministre za promicanje bosanskohercegovačkog kulturnog trenutka usmjerenog ka nečemu što nas sve veže i obavezuje: PREDOČAVANJE JAVNOSTI ONOGA ŠTO SMO STVORILI. Ali ne bilo koje javnosti. Ne javnosti koja samozadovoljno negira tamo nekog pisca u Bugojnu ili Mostaru samo zbog toga što živi i stvara okružen sivilom carske prosječnosti podignute na tron l'art pul'art.
Ne javnosti (da li ona kao takva i postoji) koja kvalitet nečega mjeri po tome koliko je slikar iz Donjeg Vakufa blizak aktuelnoj vlasti ili ne. Ne javnosti koja ne želi čitati pjesnika iz Uskoplja u Gornjem Vakufu ili pjesnika iz Gornjeg Vakufa u Uskoplju samo zato jer… Znate i sami. Objašnjenja su suvišna. Hajde da se dogovorimo da se naši ministri prosvjete, nauke, kulture i športa sastanu u Uredu Visokog predstavnika i da urade slijedeće:
· Da slijedeće Bijenale knjiga u Banjoj Luci istovremeno dijelom prezentaciju svoju ima i u Jajcu, Mostaru i Tuzli.
· Da slijedeća izložba slika sarajevskih umjetnika svoju postavku istovremeno dijelom ima i u Bugojnu, Zenici i Višegradu.
· Da pisci iz Kantona br. 6 gostuju u Kantonu br. 9, a da pisci iz Kantona br. 4 gostuju u Kantonu br. 1.
· Da Sarajevo Film Festival istovremeno projekcije dijelom ima i u Bosanskom/Srpskom Brodu i Livnu.
· Da Travnički muzej svoje eksponate prikaže i u Počitelju, Zvorniku i Tešnju.
Da konačno izadjemo iz sopstvenih ljuštura i spriječimo realizaciju cilja suludih naciona da ubiju smjernice kreacije unutar vlastitog bića samo zbog toga što ovaj ili onaj pjesnik nije član ove ili one stranke & naroda, jer nijedna kultura ne može egzistirati bez interakcije sa drugim kulturama. Danas je na sceni ubijanje društva i stvaranje interesnih grupa i to ne bilo kakvih, već grupa koje zatvaranjem u sopstvenu ljušturu bezumlja stvaraju pretpostavke za nestanak i njih samih. Ne pitaju za cijenu. Podržavaju djela sumnjive vrijednosti. Djela koja će učiti našu djecu.
Jer, zaboga, zar su samo moji (strankom i nacionom uobličeni) slikari, književnici, pjesnici, glumci i reditelji najbolji na svijetu? Zar neću i sam biti kvalitetniji ako budem imao priliku da vidim i drugu stranu.? Audiatur et altera pars - rekoše stari Latini prije mnogo stoljeća/vijekova. O, kako to danas aktuelno zvuči?! Mogu li ja to? Moram. Zbog sebe i sopstvene budućnosti. Zbog djece naše. I radi Milana. I radi Hasana. I radi Josipa. Odmah će se, kao da vidim, čuti glasovi onih koji će reći-
Slušaj ove neokomunističke priče!. Ponovo se budi stari bauk. Gospodo, bivši drugovi, alternativa ne postoji osim ove. Sve drugo je samo apokaliptična vizija sutrašnjice, vizija društva permanentnih sukoba i raseljavanja pameti ovdašnje po vascijelom dunjaluku . Ovo je poziv za razmišljanje svima nama. I Adisi. I Mariji. I Radmili. Želite li da Vaša djeca sutra ponovo ginu kako bi se prosjaci uma bogatili na kostima Vaših sinova? Odgovor prepuštam Vama, jer sopstvenu sudbinu, pa čak i kulturnu, odredjuje pojedinac. Društvu usmjeren. Komunikološki odredjen. Jer čovjek je rodjen da komunicira. Zbog čega ga sprečavati u tome? Ne dozvolimo to. Snagom razmjene kvalitetnih kreacija. Ne dozvolimo da buduće generacije ponovo krvlju natope ove prostore. A kultura? Kultura sui generis je tu da nam pomogne da prevladamo sopstvene slabosti i grijehe i da se okrenemo oko sebe i konačno ovaplotimo božije riječi: LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA. Susjeda. Komšiju.“
Da, ako osoba koja gostuje kao predavač u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu iz oblasti svjetskog ethosa, kristologije i pojedinih pitanja iz odnosa kršćanstva i islama, a to Alen Kristić jeste, naglašava nužnost „nove političke kulture“[10], u tom slučaju svakako i jeste potrebno obnoviti saznanja i, ali i oko navedenog eseja.
Alen Kristić kaže, govoreći o post-komunističkim društvima Jugoistočne Evrope:“Riječ je o razapetosti između novog demokratskog institucionalnog ustroja i baštinjenja političke kulture i baštinjenja političke kulture koja ne korespondira sa temeljnim demokratskim vrijednostima – političkom tolerancijom, slobodom, demokratskim normama poput jednakosti pred zakonom, ljudskim pravima, pravom na razliku, slobodi medija i slobodnim izborima (J.Gibson) – i u čemu se ogleda ključno proturječje tranzicijskih društava. Njego specifičan aspekt predstavlja „socijalna disonanca“ (M.Wolf) religijskih zajednica u tranzicijskim društvima. Proturječje između njihova verbalnog zagovaranja demokracije u društvu i vlastitog institucionalnog života, prožetog nedemokratskim praksama, raskriva da svoj nauk, počevši od socijalnog, ne primjenjujuna svojoj vlastitog organizaciji. Izvorište je to pogubnog procesa njihove idoliacije i simpatija, u rasponu od oportunizma do savezništva, spram autoritarnih režima.“
Da, svakako, kada dobronamjerni posmatrač, što autor ovog teksta i jeste, ukaže kako je dvojba gnosticizma prema religiji (jer neprestano možemo polemisati da li je Bog stvorio religiji, ili pak čovjek. Bogu ona ne treba, zar ne?) upravo na osnovi gore navedenog, gdje se religija prilagođava ideologiji trenutka sa ciljem opstojnosti dugovječnog sadržaja. I zatim „pravovjernici“ vele kako je religija privatna stvar svakog čovjeka i kako se svako ponaosob moli Bogu, bilo kojem i na svoj način. Da, ali licemjerstvo molitve lopova, kriminalca, schoviniste, mrzitelja drugog i drugačijeg nije ništa drugo do zagađivanja prostora u kojem obitavaju upravo oni koji svoju molitvu upućuju Bogu za dobrobit sopstvene porodice i društva u cjelini. I tu dolazi do isprepletenosti političke kulture sa svim drugim vrstama kulture(a). Šta će proizaći iz svega toga ni Kristić ne zna, ali usmjerava:“Demokratsko ponašanje i razmišljanje nije urođeno, nego se razvija vrlo polagano, kao što je svaka politička kultura „artificijelna“, a ne „naturalna“ društvena pojava, koja se teško razvija, ali teško i nestaje:“Za promjenu političkog sustava dovoljno je šest mjeseci, za promjenu ekonomskog sustava treba šest godina, a za izgradnju civilog društva / odnosno demokratske političke kulture / treba najmanje šesedeset godina“ (R.G. Dahrendorf). Od te konstatacije, kosa za sobom povlači nužnost nedemokratskih mentaliteta i struktura, nisu pošteđene niti religijske zajednice tranzicijskih društava.“
Najbolji primjer nedemokratičnosti religijskih struktura je pojavni oblik razumijevanja prethodnog rata u Bosni i Hercegovini, gdje su upravo religijske instance uvijek bile te koje su štitile zločince u vlastitim redovima bez obzira o kojoj se nacionalnoj boji radilo. Nedostatak katarzične svijesti koja bi, da je pameti, mogla biti svjetionikom narodu(ima) ovih prostora upravo kreira vlastitu suprotnost u činjenici da različitost u ovom slučaju ne uzima kao prednost, već kao manu. A samim tim isključivost nije više samo pretpostavka već postaje pravilo bez izuzetka, jer „zaboga, svi su oni isti[11]“.
Alen Kristić, govoreći o šansi poslije raspada socijalističkog društva, kaže:“Iako je taj trenutak predstavljao jedinstvenu povijesnu šansu, regionalne se religijske zajednice niti nakon rasapa komunizma nisu odvažile na transformaciju u jednu od ključnih poluga političke socijalizacije demokratske političke kulture, nego su se, uvjerene da će nacionalna obnova zajamčiti religijsku, nekritički izručile autokratsko-autoritarnim korifjeima nacionalnog oslobođenja. Pretežno je pak riječ o „političkim obraćenicima“ čiji autokratizam i aturitarizam, svim prividima demokratskog unatoč, raskrivaju njihovu duboku ukorijenjenost u nedemokratsku prošlost regije, i to u obličju boljševičkog komunizma, pa je mentalitet „mrtvog komunizma“, tako uvelike preko njih preživio upravo u religijskim zajednicama.“
I, zaista, citirajući F. Holderina/M. Heideggera: „Pogibelj je golema, no gdje prebiva pogibelj, tamo raste i ono spasonosno“, Kristić pomalo naivno[12] ulazi u objašnjenje preduslova navedenog: „...zdravo odvajanje religijskih zajednica od državnih i političko-stranačkih struktura moći prema djelatnoj suradnji sas trukturama civilnog društva: „Svaki savez između države i Crkve valja do kraja raskinuti. To će osloboditi Crkvu od dodvorništva državi, a državu osloboditi od nestručnog uplitanja Crkve u državna pitanja“ (Ž. Markešić).
No, iako dobronamjerno usmjerena, naivnost kako jednog (Kristić) tako i drugog autora (Markešič) se ogleda u sljedećem[13]: Današnje političke elite u Bosni i Hercegovini ni na čemu drugom[14] ne mogu zasnivati održanje statusa quo i time neslućeno se bogatiti na uštrb naroda ovdašnjih, osim na bliskoj saradnji sa crkvenom hijerarhijom. Kada bi se makar 10 % novca koji je dat u posljednjih dvadeset godina od strane vlasti ka parohijama, džematima i župama, usmjerio ka unapređenju kulture a time i eo ipso političke kulture građana zasnovane na osnovim premisama izgradnje civilnog društva, ovo bi bilo mnogo ljepše mjesto za život. Ovako, „nestručnost“ je dvostruka. Kako Crkve tako i vlasti. Kako to? Upravo u korištenju Crkve za prikrivanje vlastite nestručnosti u prevazilaženju svakodnevnih problema sa kojima se građani suočavaju.
Drugi preduslov kojeg navodi Alen Kristić je „demokratizacija institucionalnog života religijskih zajednica, naročito na lokalnoj razini“ što po meni i jeste conditio sine qua non života svih građana na prostorima Bosne i Hercegovine. Ali, nivo obrazovanja naroda i građana Bosne i Hercegovine je izvanredno plodno tlo za zatiranje svjesnosti o razumijevanju svih onih religijskih usmjerenja koja govore o: činjenju dobra, željenju dobra i ne mržnji. Kako i upitah novinarku TV Hema Sarajevo[15], na kraju razgovora koji je vodila sa mnom, uz molbu da i ja nešto nju upitam na kraju intervjua: „Kako to da nikada više vjernika nije bilo, a nikada više lopovluka?“[16] Pitanje svih pitanja za prostore Bosne i Hercegovine i na koji odgovor moramo tražiti ne u privatnosti[17] vjere unutar svijesti i savjesti svakog pojedinca, već u društvu u kojem etičke, ali i moralne norme jesu ogledalo cjeline istoga društva i u mjeri. Koliko god loše ili dobre bile. Kako demokratizirati religijske zajednice na lokalnoj razini kada je sve pod čvrstom rukom viših razina vjerske „vlasti“?
Alen Kristić s pravom navodi kako su vjernici onemogućeni da biraju voditelje: imame, župnike i parohe i time „u vjernicima začinje nepovjerljivost spram građanske obveze političke participacije. No ako zakorače na „politički trg“, raskriva se u kojoj su mjeri upravo centralističkim vođenjem LZR-a usmjereni na izbor autokratsko-centralističkih političkiha aktera i stranaka....Zatiranjem vjerničkog subjektiviteta prosijeca se put zatiranju političkog subjektiviteta, i obratno!...Zatiranjem vjerničke slobode prosijeca se put zaturanju građanske slobode, i obratno...Zatiranjem religijskog pluralizma prosijeca se put zatiranju pluralizma u sferi društveno-političkog, i obratno!...Zatiranjem nove kulture pamćenja u sferi religijskog prosijeca se put zatiranju nove kulture pamćenja u sferi društveno-političkog i obratno!..Zatiranjem socijalne svijesti u sferi religijskog prosicjeca put zatiranju socijalne svijesti u sferi društveno-političkog, i obratno...Zatiranjem vjerničkog potencijala žena u sferi religijskog prosijeca se put zatiranju demokratsog potencijala žena u sferi društveno-političkog, i obratno!“
Da, jednostavne rečenice usmjerenje objašnjenju suštine današnjeg shvatanja „prava vladavine“ a ne „vladavine prava“ i u crkvenoj hijerarhiji. No, „vladavina prava“ u ovom slučaju upravo treba biti „pravo“ na subjektivitet, slobodu, pluralizam, novu kulturu pamćenja, socijalnu svijest, vjernički potencijal žena. Izvanredno poentirajući, Kristić nas dovodi do „bogohulnog“[18] zaključka: “Nekontrolirana moć u religijskim zajednicama prosijeca put nekontroliranoj moći u sferi društveno-političkog, i obratno! – iz čega slijedi opći zaključak: bez istinske demokratizacije religijskih zajednica neće biti istinske demokratizacije društva, i obratno!“
Naravno, možda se u sljedećoj misli krije odgovor: „Prije rata smo imali religiju ideologije a danas imamo ideologiju religije:“[19] Zbog čega? Kako, na kraju krajeva, objasniti činjenicu da smo imali 10 miliona ateista[20] prije 23 godine na prostorima bivše Jugoslavije a danas imamo 10 miliona vjernika[21]? Da li je u pitanju osvještenje usmjereno dobrobiti društva u cjelini ili pojedinca? Da li je u pitanju osvještenje pojedinca ili društva u cjelini?
Okrenite se oko sebe. Samo će vam se kazati.
Postoji samo jedan navod iz rada Alena Kristića: „Nova politička kultura: Izazov za religijske zajednice u BiH“ sa kojim se ne mogu složiti, odnosno barem dijelom ne mogu. Naime, on kaže kako religijske zajednice ne bi trebale postati ideološke sluškinje demokracije, kao što su u prošlosti bile drugim formama društveno-političkog uređenja. Slažem se, ali rješenje nije u postanku „kritičkih pratitelja demokracije“[22] već upravo, a u smislu Kristićevog sveobuhvatnog predočenog naučnog promišljanja[23] u isprepletenoj osnovi zajedničkog djelovanja, bez obzira šta je starije[24] unutar društvene pojavnosti. Samo na taj način će jedno pomoći drugome, ali i vice versa, iznad svega.
Obzirom da bi i jedno, ali i drugo trebalo da čine društvo upravo društvom a ne torom, odnosno stadom.
I posljednje, ali i ne i zadnje, religija i jeste „opijum za narod“, ali sve dok to budemo razumijevali u kontekstu ne bježanja od stvarnosti u torove besmisla i isključivosti već u pokušaju shvatanja zajedničke ko-egzistencije različitosti, bit će to nelegalan i opasan opijum. Kao i demokratija, uostalom, zar ne?
---------------------------------------------------------
[1] I dio esejističkih promišljanja o Međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Sarajevu 3-4.02.2012.g.
[2] O Zborniku radova s Međunarodnog znanstvenog skupa[2]: BOSNA I HERCEGOVINA – EVROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - Znanstveni, etički i politički izazov (Nakladnici: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA U SPLITU, SYNOPSIS, d.o.o.-Sarajevo_Zagreb, 2013.g.)
[3] U konkretnom skučaju fokus je na traženju pretpostavki za uobličavanje odgovarajućeg identiteta u Bosni i Hercegovini sa ciljem razumijevanja, ali i nadgradnje različitosti.
[4] Rođen 1977., dokorand Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
[5] Političke, religijske...jer je na prostorima Bosne i Hercegovina isprepletenost elita nužnost sa ciljem međusobnog podržavanja, ali održavanja status quo-a.
[6] Ibid. Str.76.
[7] Ibid. Str.86.
[8] “MOST” broj 140-141 (51-52)..juli-avgust/srpanj-kolovoz 2001.g.; Knjiga „Organi(nizirana)zovana anarhija“, 2003.g.
[9] Kao podsjećanje a drugima kao mogućnost razumijevanja
[10] Zbornik s Međunarodnog znanstvenog skupa[10]: BOSNA I HERCEGOVINA – EVROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - Znanstveni, etički i politički izazov (Nakladnici: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA U SPLITU, SYNOPSIS, d.o.o.-Sarajevo_Zagreb, 2013.g.)...str.76.
[11] Uvijek se misli na drugog i drugačijeg.
[12] Metodološki dobronamjerno, ipak
[13] u potpunosti razumijem da ću biti optužen za lijevo skretanje, ali isključivo se bavim metodologijom pojavnog
[14] Osim naravno na prebacivanju krivice na zelene, crvene i/ili plave u skladu sa svakodnevnim i izbornim potrebama za sve loše što se dešava „mome“ narodu a u čemu itekako pomažu i religijske elite
[15] TV Hema, 10.4.2012.: http://www.youtube.com/watch?v=KnUeXCRpuaI
[16] Odgovora nije bilo
[17] Kako se želi nedobronamjerno naglasiti predanost vjeri
[18] Navodni znaci su tu jer upravo želim ukazati na bogohulnost upravo onih „protiv“ kojih je i ovo napisano...
[19] Sabahudin Hadžialić
[20] Čitaj: komunista
[21] „Kada je riječ o političkim faktorima raspada Jugoslavije, nije nenaučno i neozbiljno kandidovati sljedeće pitanje: Koja je ideologija, odnosno politika najviše radila na definitivnom potkopavanju ideje Jugoslavije, i svakako, odgovor – da je to radila komunistička ideologija. Može se čak reći da su se u prvoj Jugoslaviji komunisti, po nalogu Kominterne, poslužili nacionalizmom kao sredstvom njenog razbijanja, dok su se u drugoj komunističkoj Jugoslaviji nacionalisti poslužili komunistima kao sredstvom za postizanje istog cilja.“..str. 53. (Prof.dr. Dragomir Drago Vuković „Nacionalni i ideološki konflikti kao faktori raspada složenih državnih zajednica", Izdavač Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo, 2013.g.)
[22] Ibid. Str. 88. Alen Kristić
[23] Ako je religija isprepletena sa društvom
[24] Religija ili demokratija...kokoš ili jaje
| sabahudin_hadzialic_iii_dio_bosna_i_hercegovina__zemlja_bez_identiteta-identitet_bez_zemlje..docx |
| sabahudin_hadzialic_iii_dio_bosna_i_hercegovina__zemlja_bez_identiteta-identitet_bez_zemlje.pdf |
|
str. 75-92
|
| ||
27.10.2013. - II dio
Zemlja bez identiteta...?[1]
Identitet bez zemlje...?
Konsensualnost kao nemoguća misija?[2]...II dio
Od religije se ne može pobjeći, ali...[3]
U potpunosti podržavajući rečenicu uvaženog mađarskog teologa András Máté-Tótha: “Kada crkve s pravom zahtijevaju lustraciju društva, onda to mogu činiti vjerodostojno samo nakon otkrivanja svojih vlastitih krivih odluka i korupcija“[4] ne mogu a ne nagovjestiti činjenicu da nam valja, još od uobličavanja crkve kao temeljnog tumača religioznih usmjerenja, razlikovati Crkvu od Boga.
Kako?
Stevo Žigon[5] je u intervjuu Televiziji BK u Srbiji 2002.g., obračajući se popu, koji je zajedno učestvovao sa njim[6] u emisiji rekao sljedeće „„Vi ste u ime svoga Boga pobili Inke, Indijance, Maje ... Nemojmo se zavaravati, Crkva je nešto drugo od onoga što je Bog … Crkva je najdalje od Boga“ odnosno i u mom promišljanju iz 2010.g. se može pronaći sličan navod: „Nijedna religija ne veliča nasilje, ali je zaista mnogo nasilja učinjeno baš u ime religije!“[7]
Bilo je zaista potrebno mnogo vremena da Crkva prizna „vlastite grijehe“ suočavajući se sa blagodetima moderne civilizacije kao što su „ljudska prava, sloboda religije, da se čak i ateizam može razumijevati kao opravdana kritika krivog naviještanja i ponašanja Crkve“[8] ali i homoseksualizam[9].
No, bez obzira na sve navedeno, još će mnogo vode proteći dok „majmunu ne bude samo dovoljna banana od Vatikana do Irana“[10] jer bih želio bih da mi bude dozvoljeno navesti sljedeći citat još iz 2001.g. odnosno iz 2004[11].g.:
„ODGOVOR JE JEDNOSTAVAN
Zbog čega sve ovo? Metodologija, nauka mogućeg je neumoljiva. I kada pomislim da se ništa od svega ovoga nije moralo desiti, ne želim tražiti odgovore tamo gdje ih nema, već jednostavnom riječju odgovoriti na pitanje- KAKO? Jer i cilj nije bio ništa drugo do licemjerna želja pojedinaca željnih manipulacija ljudskim dušama ovih prostora da uobliče južnoamerički model življenja narodima ovdašnjim.
Zbog čega je toliko droge na ulicama Sarajeva, Zenice, Tuzle, Bugojna, Travnika, Banje Luke, Mostara, Čapljine, Posušja...?
Odgovor je jednostavan.
I cilj to jeste bio. Omogućiti totalno bezvlašće, i proizvesti situaciju u kojoj će sve postati moguće. O, kako su dobre učitelje imali. Sve one što bjehu izopćeni sa ovih prostora još pedesetih godina...Vratiše se u predvečerje ratova i donesoše plan! Ne plan. Osvetu! Da, osvetu zbog svega onoga što njima bješe učinjeno u mladosti griješnoj. Upropastiti okoliš. Čovjeka. I zemlju. Bosnu i Hercegovinu. Učiše se na južnoameričkim suludim snovidjenjima koja još egzistiraju. Donesoše pošast ludila koje obuhvati širinom svojom ovdašnje prostore.
Zbog čega dojučerašnji prosjaci preko noći postadoše vladari naših duša?
Odgovor je jednostavan.
Laž! Da, priča o ugroženosti vitalnih nacionalnih interesa postade njihova besa. Riječ bez pogovora odrasla u strahu sopstvene sujete. Laž koju gebelsovski ponavljaše hiljadama/tisućama puta. Laž o zelenoj, plavoj i crvenoj boji koje zajedno i ne mogu ništa drugo dati do učmalo sivilo nestanka jedne od njih (ili čak svih zajedno?). A kolorit? Njega nema i nikada ga bilo nije. Njihova je jedina prava. Istina.
Zbog čega korupcija objedini ljudske spodobe što štitonošama novoga oblika demokratske misli se nazvaše?
Odgovor je jednostavan.
Tamo gdje svi kradu, nitko ne krade. I krug je zatvoren. Nemilosrdno zatvoren kako bi isisao i posljednju želju pravednika ka boljem životu. Onome što vodi ljudskome kraju gdje neće biti žala za promašenim godinama življenja. Uzeše mi dekadu. Deset godina patnje su jednim pokretom, potezom gumice, jednostavno izbrisali. I kada nada ponovo pokuša stvoriti kreaciju same sebe, javiće se ponovo, suludi u svojoj nakani da ubiju čovjeka u meni.
Zbog čega poslušni u prve redove?
Odgovor je jednostavan.
Ne dozvoliti da itko, što naznaku sopstvenih stavova imaše, skeptičnost vlastitu pokaže. Razlog? Ne dovoditi u pitanje riječi vođe. Stavove vođe. Mišljenje vođe. Jer Vođa je narod. A on, pojedinac što ga vođom zovu, je samo izvršilac narodnih želja. Realizator vjekovnih/stoljetnih želja za konačnim oslobadjanjem od samoga sebe. Jednom riječju- umiranjem.
Odgovor je jednostavan.
Ne složen, već zbilja jednostavan. Onog trenutka kada opći interesi budu daleko iznad pojedinačnih tada ćemo konačno prestati služiti NJIMA. Onoga trenutka kada...Do tada ću pokušati boriti se djelom da konačno postanem dio općeg dobra, a ne šutnjom orvelijanskog doba, pojedinačnim težnjama usmjeren. I kao što pjesnik reče «da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj...?», slobodi to neću dopustiti, jer valja mi živjeti za taj dan. Dan nekih budućih generacija uobličen u temeljima sadašnjosti. Dan dobrih ljudi. Dan istine i pomirenja.
Dan kada neće biti važno KO SI ,već KAKO radiš unutar sopstvenog poslanja. Radi sebe samoga. Unutar cjeline što se društvom zove.“
Mislim da upravo u navedenom i religija može mnogo uraditi, pardon crkva, kako bi, unutar međureligijskog dijaloga, usmjerila ono najbolje iz naroda bosanskohercegovačkog , bez obzira bili ljudi koji ga čine „zeleni, crveni i/ili plavi“ (nimalo ne želeći biti „unitaristom“ ni po koju cijenu) sa ciljem dobrobiti svih nas.
Upravo kako i navode András Máté-Tóth - Mario Vukoja: „Crkva i druge religijske zajednice danas imaju priliku u društvu živjeti i djelovati aktivno, kreativno, nesebično i profesionalno.“[12] Međutim, pokušajmo razložiti navedene misli i objasniti ih na konkretnim primjerima – koje izvanredno predočava uvaženi kolega Boris Dežulović u tekstu u dnevnom listu „Oslobođenje“ od 24.10.2013.g.[13] naslova Muslimani primitivni ili katolici nisu: „Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, ulovio reis zlatnu ribicu, pa ga ova, sve po kanonima žanra, zamolila da je pusti, a zauzvrat da će mu ispuniti dvije želje. “Želio bih”, osvrnuo se ovaj oko sebe, pa šapnuo ribici, “da više nisam reis.” “Nema nikakvih problema, ništa lakše”, rekla zlatna ribica i uzela mu Kur’an iz ruku. “I šta, sad više nisam reis?!?”, iznenadio se on. “Jok”, odgovorila ribica. “A koja ti je druga želja?” “Druga želja”, spremno će ovaj, “da imam palaču svu od zlata, skupa auta, lijepe žene i bruku para, a da ne radim baš ništa!”
“E jebiga”, reče ribica, pa mu vrati Kur’an. “Što me zajebavaš?”
Gornji vic, po tumačenju stražara islama, klasični je primjer islamofobije, i zgodan uvod u našu današnju hutbu. Dakle, islamofobija. Jesu li zaista vicevi o dvoličnim reisima i hodžama islamofobni? Stražari političke korektnosti reći će kako su takvi vicevi certifikat stereotipa, ali što kad nema zlatne ribice? Jesu li stvari bez zlatne ribice išta smješnije? Gdje, naime, prestaje vic, a počinje taj, kako se zove, stereotip?
Prolistajmo zajedno novine posljednjih mjeseci. U bajramskoj hutbi prije koji dan jedan se imam u Jemenu osvrnuo na problem seksualnog zlostavljanja djece u provincijskim džematima, pa mrtav-hladan objasnio kako je silovanje za malodobnu djecu mnogo manja trauma nego – razvod roditelja! Jemenski je imam, istina, kazao kako nije lijepo kad islamski učitelji siluju djecu, ali i upozorio da valja uzeti u obzir kako takva djeca nemaju ljubav kod kuće, pa je traže kod svojih vjerskih učitelja, tjerajući ih u napast. “To je dijete izgubljeno”, rekao je imam, “i onda uvlači drugu osobu u to”.
Svega koji tjedan ranije, predsjednik većinski muslimanske Indonezije Susilo Yudhoyono šokirao je svijet javno pohvalivši jedanaestogodišnju djevojčicu koja je odlučila roditi dijete začeto kad ju je silovao očuh. “Zamolio sam ministra zdravstva da osobno pazi na njeno zdravlje”, rekao je predsjednik Yudhoyono, a ministar je bogami i pripazio: djevojčica je nakon poroda bez pristanka obitelji – sterilizirana! Šokantna priča iz Indonezije stigla je svega koji dan nakon što je jedan katarski šejh javno izjavio kako je “od silovanja djevojčica od strane njihovih vjerskih učitelja mnogo gori zločin kad te djevojčice abortiraju”.
O odnosu prema ženama u islamskom svijetu govori i vijest iz saudijskog Al Bahaha, gdje je jedan vjerski vođa u ramazanskoj hutbi opravdao seksualno nasilje, javno upitavši “koliko često vidimo djevojke kako hodaju uokolo u provokativnoj odjeći?”. “One izazivaju u muškarcima najgore instinkte koji u konačnici rezultiraju seksualnim nasiljem, pa bi trebale pogledati duboko u svoju savjest i zapitati se: jesmo li ovo same tražile?”, rekao je on, ne propustivši se obrusiti i na “žene koje ne čiste svoje domove i poslužuju svojim muževima hladna jela”.
Na meti pravovjernih muslimana nisu, međutim, samo domaće žene: nedavno je jednu strankinju u iranskom Mashhadu vjerska policija uhapsila jer se na ulici pojavila otkrivenog lica, dok je trudnica iz Francuske prošla mnogo gore – u Teheranu je izgubila dijete, pretučena od grupe muškaraca samo zato jer nije nosila nikab.
Samo jedna stvar u islamskim je zemljama gora nego biti žena: biti, naime, kršćanka. Vlasti u Iranu nedavno su objavile kako je “vojnik blizak Al-Qaidi” uhapšen dok se pripremao da na blagdan Velike Gospe napadne katoličke vjernike u katedrali Majke Božje u Urmiji, na sjeveru zemlje. Prije koji tjedan, pak, vlasti u Egiptu uhapsile su visoko pozicioniranog pripadnika Muslimanske braće koji je u automobilu vozio tri hiljade primjeraka Biblije natopljenih benzinom i spremnih za javno spaljivanje. Istog dana, mediji su objavili kako je na lokalnim izborima na jugu Turske pobijedio kandidat radikalnog islamskog Nacionalnog fronta, poznat po zalaganju za zabranu kršćanskih bogomolja i izjavi kako su kršćanske procesije “okupacija Turske”.
Na meti islamskih vjerskih vođa nisu, jasno, samo kršćani. Jedan je imam u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nedavno, povodom obljetnice oslobođenja Auschwitza, ustvrdio kako je “Holokaust židovska izmišljotina”, a drugi, u Libanonu, tim se povodom na džumi pojavio s nacističkim kukastim križem oko nadlaktice.
I sve to samo u posljednjih nekoliko mjeseci!
Je li ovaj slučajni uzorak, nakon svega pola sata guglanja po internetu, dovoljan da se zaključi kako je islam nazadna religija? Ili, da preformuliram pitanje, koliko je sati guglanja točno potrebno da se stotine sličnih priča i primjera ne računaju u titranje stereotipa, već u ozbiljne argumente?
Da je, recimo, riječ o primjerima iz zapadnog svijeta, bi li muslimani imali pravo reći kako je katolička vjera nazadna i primitivna? Napravimo mali eksperiment: umjesto imama, hodža i šejha, stavimo biskupe i svećenike, pa pogledajmo koliko se takva slika o katoličanstvu uklapa u stereotip o naprednom zapadnom svijetu. Možete li, recimo, zamisliti da se na problem seksualnog zlostavljanja djece umjesto jemenskog imama, osvrnuo nekakav, na primjer, europski nadbiskup, pa mrtav-hladan objasnio kako je silovanje za malodobnu djecu mnogo manja trauma nego razvod roditelja? Iznenadili biste se: tu rečenicu zapravo i jest izgovorio poljski nadbiskup Jozef Michalik.
Kao i ostale, stavio sam ih u usta islamskih vjerskih vođa za potrebe eksperimenta. Redom: jedanaestogodišnju djevojčicu, koja je bez pristanka roditelja sterilizirana nakon što je odlučila roditi dijete začeto kad ju je silovao očuh, javno je – zamolivši ministra zdravstva da osobno pazi na njeno zdravlje – pohvalio predsjednik katoličkog Čilea Sebastian Pinera; da je “od silovanja djevojčica od strane njihovih vjerskih učitelja mnogo gori zločin kad te djevojčice abortiraju” izjavio je pak meksički nadbiskup Fabio Martinez Castilla; a seksualno nasilje, riječima kako bi se žene koje “u muškarcima izazivaju najgore instinkte” trebale “zapitati jesu li ovo same tražile” – napavši i one “koje poslužuju svojim muževima hladna jela” – opravdao je talijanski svećenik Piero Corsi iz San Terenza.
Idemo dalje: onu nesretnicu nije uhapsila vjerska policija u iranskom Mashhadu, zbog toga što je javno šetala otkrivenog lica, već francuska policija u Lavalleu, jer joj je lice bilo – pokriveno. Mnogo gore prošla je ona trudnica što je ostala bez djeteta: bijesna rulja iz istog ju je razloga pretukla usred – Pariza.
Može još? Idiot koji je htio javno spaliti tri hiljade svetih knjiga ne pripada, jasno, Muslimanskoj braći: tri hiljade Kur’ana naumio je spaliti američki pastor Terry Jones. Lokalni izbori na kojima je pobijedio Nacionalni front nisu bili u Turskoj, već u Francuskoj: predsjednica te stranke, Marine Le Pen, muslimanske je ulične molitve usporedila s “okupacijom Francuske”. Iz iste je zemlje i tip koji je usred bajramskog slavlja u Lyonu naumio dići u zrak u džamiju punu muslimanskih vjernika. Vjerski vođa koji tvrdi kako je “Holokaust židovska izmišljotina” zapravo je poljski biskup Taeusz Pieronek, nekadašnji bliski suradnik pape Ivana Pavla II, a onaj što drži mise sa svastikom talijanski je svećenik Angelo Idi iz Vigevana.
I sve to samo u posljednjih nekoliko mjeseci!
Najzad, ni onaj svećenik što je ulovio zlatnu ribicu u stvari uopće nije reis, nego biskup.
Kažem vam ja, vrag je stereotip.“
I kako to sve razumijeti, ali i „svariti“ unutar pret-političkog društva kao što je Bosna (i Hercegovina)? Pokušaćemo...u nastavcima koji slijede.
____________________________________
[1] I dio esejističkih promišljanja o Međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Sarajevu 3-4.02.2012.g.
[2] O Zborniku radova s Međunarodnog znanstvenog skupa[2]: BOSNA I HERCEGOVINA – EVROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - Znanstveni, etički i politički izazov (Nakladnici: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA U SPLITU, SYNOPSIS, d.o.o.-Sarajevo_Zagreb, 2013.g.)
[3] „Veliki je protestanstski teolog, Paul Tilich, religiju definirao kao ono što nas se bezuvjetno tiče? Njegova definicija-izrasla iz drevne aristotelovsko-skolastičke vizije javstva u kombinaciji s idejama suvremenog egzistencijalizma Camusa, Sartra ali i Kierkegarda – označava religiju kao ono od čega čovjek ne može pobjeći ili, pozitivno izrečeno, ono o čemu ili od čega sve pronalazi temelj postojanja i supostojanja.“ (Ibid, str. 58. I str.59., autor András Máté-Tóth, mađarski teolog i religiolog)
[4] Ibid, str.63.
[5] Jedan od najpoznatijih glumaca ex-Yu (1926-2005)
[6] Info http://www.lupiga.com/vijesti/video-sam-da-laze-stevo-zigon-o-religiji odnosno direktno na YOU TUBE:
http://www.youtube.com/watch?v=uMkrsvew8-A
[7] Sabahudin Hadžialić - Knjiga aforizama i misli (dio Trilogije: poezija, priče i aforizmi) NEDOVRŠENE DUŠE (Izdavač DHIRA Verlag, Švicarska, 2010.g.)
[8] Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa[8]: BOSNA I HERCEGOVINA – EVROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - Znanstveni, etički i politički izazov (Nakladnici: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA U SPLITU, SYNOPSIS, d.o.o.-Sarajevo_Zagreb, 2013.g.)...str.63.
[9] Info: http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/papa-crkva-se-ne-smije-mjesati-u-zivote-homoseksualaca---303713.html
[10] Dubioza kolektiv: http://www.youtube.com/watch?v=FZZJeMKJV3M
[11] Časopis MOST, Mostar“MOST” broj 139 (50)..juni/lipanj 2001.g. i 2004.g. - Sabahudin Hadžialić - knjiga eseja: „Organi(zirana)zovana anarhija“ (2004.g.,BiH, izdavač autor)
[12] Ibid, str.74.
[13] Prenosim cijeli tekst jer je eklatantan primjer razularenosti crkvenih vjerodostojnosti pojavnog:
http://pescanik.net/2013/10/jesu-li-muslimani-primitivni-ili-katolici-nisu/
Identitet bez zemlje...?
Konsensualnost kao nemoguća misija?[2]...II dio
Od religije se ne može pobjeći, ali...[3]
U potpunosti podržavajući rečenicu uvaženog mađarskog teologa András Máté-Tótha: “Kada crkve s pravom zahtijevaju lustraciju društva, onda to mogu činiti vjerodostojno samo nakon otkrivanja svojih vlastitih krivih odluka i korupcija“[4] ne mogu a ne nagovjestiti činjenicu da nam valja, još od uobličavanja crkve kao temeljnog tumača religioznih usmjerenja, razlikovati Crkvu od Boga.
Kako?
Stevo Žigon[5] je u intervjuu Televiziji BK u Srbiji 2002.g., obračajući se popu, koji je zajedno učestvovao sa njim[6] u emisiji rekao sljedeće „„Vi ste u ime svoga Boga pobili Inke, Indijance, Maje ... Nemojmo se zavaravati, Crkva je nešto drugo od onoga što je Bog … Crkva je najdalje od Boga“ odnosno i u mom promišljanju iz 2010.g. se može pronaći sličan navod: „Nijedna religija ne veliča nasilje, ali je zaista mnogo nasilja učinjeno baš u ime religije!“[7]
Bilo je zaista potrebno mnogo vremena da Crkva prizna „vlastite grijehe“ suočavajući se sa blagodetima moderne civilizacije kao što su „ljudska prava, sloboda religije, da se čak i ateizam može razumijevati kao opravdana kritika krivog naviještanja i ponašanja Crkve“[8] ali i homoseksualizam[9].
No, bez obzira na sve navedeno, još će mnogo vode proteći dok „majmunu ne bude samo dovoljna banana od Vatikana do Irana“[10] jer bih želio bih da mi bude dozvoljeno navesti sljedeći citat još iz 2001.g. odnosno iz 2004[11].g.:
„ODGOVOR JE JEDNOSTAVAN
Zbog čega sve ovo? Metodologija, nauka mogućeg je neumoljiva. I kada pomislim da se ništa od svega ovoga nije moralo desiti, ne želim tražiti odgovore tamo gdje ih nema, već jednostavnom riječju odgovoriti na pitanje- KAKO? Jer i cilj nije bio ništa drugo do licemjerna želja pojedinaca željnih manipulacija ljudskim dušama ovih prostora da uobliče južnoamerički model življenja narodima ovdašnjim.
Zbog čega je toliko droge na ulicama Sarajeva, Zenice, Tuzle, Bugojna, Travnika, Banje Luke, Mostara, Čapljine, Posušja...?
Odgovor je jednostavan.
I cilj to jeste bio. Omogućiti totalno bezvlašće, i proizvesti situaciju u kojoj će sve postati moguće. O, kako su dobre učitelje imali. Sve one što bjehu izopćeni sa ovih prostora još pedesetih godina...Vratiše se u predvečerje ratova i donesoše plan! Ne plan. Osvetu! Da, osvetu zbog svega onoga što njima bješe učinjeno u mladosti griješnoj. Upropastiti okoliš. Čovjeka. I zemlju. Bosnu i Hercegovinu. Učiše se na južnoameričkim suludim snovidjenjima koja još egzistiraju. Donesoše pošast ludila koje obuhvati širinom svojom ovdašnje prostore.
Zbog čega dojučerašnji prosjaci preko noći postadoše vladari naših duša?
Odgovor je jednostavan.
Laž! Da, priča o ugroženosti vitalnih nacionalnih interesa postade njihova besa. Riječ bez pogovora odrasla u strahu sopstvene sujete. Laž koju gebelsovski ponavljaše hiljadama/tisućama puta. Laž o zelenoj, plavoj i crvenoj boji koje zajedno i ne mogu ništa drugo dati do učmalo sivilo nestanka jedne od njih (ili čak svih zajedno?). A kolorit? Njega nema i nikada ga bilo nije. Njihova je jedina prava. Istina.
Zbog čega korupcija objedini ljudske spodobe što štitonošama novoga oblika demokratske misli se nazvaše?
Odgovor je jednostavan.
Tamo gdje svi kradu, nitko ne krade. I krug je zatvoren. Nemilosrdno zatvoren kako bi isisao i posljednju želju pravednika ka boljem životu. Onome što vodi ljudskome kraju gdje neće biti žala za promašenim godinama življenja. Uzeše mi dekadu. Deset godina patnje su jednim pokretom, potezom gumice, jednostavno izbrisali. I kada nada ponovo pokuša stvoriti kreaciju same sebe, javiće se ponovo, suludi u svojoj nakani da ubiju čovjeka u meni.
Zbog čega poslušni u prve redove?
Odgovor je jednostavan.
Ne dozvoliti da itko, što naznaku sopstvenih stavova imaše, skeptičnost vlastitu pokaže. Razlog? Ne dovoditi u pitanje riječi vođe. Stavove vođe. Mišljenje vođe. Jer Vođa je narod. A on, pojedinac što ga vođom zovu, je samo izvršilac narodnih želja. Realizator vjekovnih/stoljetnih želja za konačnim oslobadjanjem od samoga sebe. Jednom riječju- umiranjem.
Odgovor je jednostavan.
Ne složen, već zbilja jednostavan. Onog trenutka kada opći interesi budu daleko iznad pojedinačnih tada ćemo konačno prestati služiti NJIMA. Onoga trenutka kada...Do tada ću pokušati boriti se djelom da konačno postanem dio općeg dobra, a ne šutnjom orvelijanskog doba, pojedinačnim težnjama usmjeren. I kao što pjesnik reče «da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj...?», slobodi to neću dopustiti, jer valja mi živjeti za taj dan. Dan nekih budućih generacija uobličen u temeljima sadašnjosti. Dan dobrih ljudi. Dan istine i pomirenja.
Dan kada neće biti važno KO SI ,već KAKO radiš unutar sopstvenog poslanja. Radi sebe samoga. Unutar cjeline što se društvom zove.“
Mislim da upravo u navedenom i religija može mnogo uraditi, pardon crkva, kako bi, unutar međureligijskog dijaloga, usmjerila ono najbolje iz naroda bosanskohercegovačkog , bez obzira bili ljudi koji ga čine „zeleni, crveni i/ili plavi“ (nimalo ne želeći biti „unitaristom“ ni po koju cijenu) sa ciljem dobrobiti svih nas.
Upravo kako i navode András Máté-Tóth - Mario Vukoja: „Crkva i druge religijske zajednice danas imaju priliku u društvu živjeti i djelovati aktivno, kreativno, nesebično i profesionalno.“[12] Međutim, pokušajmo razložiti navedene misli i objasniti ih na konkretnim primjerima – koje izvanredno predočava uvaženi kolega Boris Dežulović u tekstu u dnevnom listu „Oslobođenje“ od 24.10.2013.g.[13] naslova Muslimani primitivni ili katolici nisu: „Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, ulovio reis zlatnu ribicu, pa ga ova, sve po kanonima žanra, zamolila da je pusti, a zauzvrat da će mu ispuniti dvije želje. “Želio bih”, osvrnuo se ovaj oko sebe, pa šapnuo ribici, “da više nisam reis.” “Nema nikakvih problema, ništa lakše”, rekla zlatna ribica i uzela mu Kur’an iz ruku. “I šta, sad više nisam reis?!?”, iznenadio se on. “Jok”, odgovorila ribica. “A koja ti je druga želja?” “Druga želja”, spremno će ovaj, “da imam palaču svu od zlata, skupa auta, lijepe žene i bruku para, a da ne radim baš ništa!”
“E jebiga”, reče ribica, pa mu vrati Kur’an. “Što me zajebavaš?”
Gornji vic, po tumačenju stražara islama, klasični je primjer islamofobije, i zgodan uvod u našu današnju hutbu. Dakle, islamofobija. Jesu li zaista vicevi o dvoličnim reisima i hodžama islamofobni? Stražari političke korektnosti reći će kako su takvi vicevi certifikat stereotipa, ali što kad nema zlatne ribice? Jesu li stvari bez zlatne ribice išta smješnije? Gdje, naime, prestaje vic, a počinje taj, kako se zove, stereotip?
Prolistajmo zajedno novine posljednjih mjeseci. U bajramskoj hutbi prije koji dan jedan se imam u Jemenu osvrnuo na problem seksualnog zlostavljanja djece u provincijskim džematima, pa mrtav-hladan objasnio kako je silovanje za malodobnu djecu mnogo manja trauma nego – razvod roditelja! Jemenski je imam, istina, kazao kako nije lijepo kad islamski učitelji siluju djecu, ali i upozorio da valja uzeti u obzir kako takva djeca nemaju ljubav kod kuće, pa je traže kod svojih vjerskih učitelja, tjerajući ih u napast. “To je dijete izgubljeno”, rekao je imam, “i onda uvlači drugu osobu u to”.
Svega koji tjedan ranije, predsjednik većinski muslimanske Indonezije Susilo Yudhoyono šokirao je svijet javno pohvalivši jedanaestogodišnju djevojčicu koja je odlučila roditi dijete začeto kad ju je silovao očuh. “Zamolio sam ministra zdravstva da osobno pazi na njeno zdravlje”, rekao je predsjednik Yudhoyono, a ministar je bogami i pripazio: djevojčica je nakon poroda bez pristanka obitelji – sterilizirana! Šokantna priča iz Indonezije stigla je svega koji dan nakon što je jedan katarski šejh javno izjavio kako je “od silovanja djevojčica od strane njihovih vjerskih učitelja mnogo gori zločin kad te djevojčice abortiraju”.
O odnosu prema ženama u islamskom svijetu govori i vijest iz saudijskog Al Bahaha, gdje je jedan vjerski vođa u ramazanskoj hutbi opravdao seksualno nasilje, javno upitavši “koliko često vidimo djevojke kako hodaju uokolo u provokativnoj odjeći?”. “One izazivaju u muškarcima najgore instinkte koji u konačnici rezultiraju seksualnim nasiljem, pa bi trebale pogledati duboko u svoju savjest i zapitati se: jesmo li ovo same tražile?”, rekao je on, ne propustivši se obrusiti i na “žene koje ne čiste svoje domove i poslužuju svojim muževima hladna jela”.
Na meti pravovjernih muslimana nisu, međutim, samo domaće žene: nedavno je jednu strankinju u iranskom Mashhadu vjerska policija uhapsila jer se na ulici pojavila otkrivenog lica, dok je trudnica iz Francuske prošla mnogo gore – u Teheranu je izgubila dijete, pretučena od grupe muškaraca samo zato jer nije nosila nikab.
Samo jedna stvar u islamskim je zemljama gora nego biti žena: biti, naime, kršćanka. Vlasti u Iranu nedavno su objavile kako je “vojnik blizak Al-Qaidi” uhapšen dok se pripremao da na blagdan Velike Gospe napadne katoličke vjernike u katedrali Majke Božje u Urmiji, na sjeveru zemlje. Prije koji tjedan, pak, vlasti u Egiptu uhapsile su visoko pozicioniranog pripadnika Muslimanske braće koji je u automobilu vozio tri hiljade primjeraka Biblije natopljenih benzinom i spremnih za javno spaljivanje. Istog dana, mediji su objavili kako je na lokalnim izborima na jugu Turske pobijedio kandidat radikalnog islamskog Nacionalnog fronta, poznat po zalaganju za zabranu kršćanskih bogomolja i izjavi kako su kršćanske procesije “okupacija Turske”.
Na meti islamskih vjerskih vođa nisu, jasno, samo kršćani. Jedan je imam u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nedavno, povodom obljetnice oslobođenja Auschwitza, ustvrdio kako je “Holokaust židovska izmišljotina”, a drugi, u Libanonu, tim se povodom na džumi pojavio s nacističkim kukastim križem oko nadlaktice.
I sve to samo u posljednjih nekoliko mjeseci!
Je li ovaj slučajni uzorak, nakon svega pola sata guglanja po internetu, dovoljan da se zaključi kako je islam nazadna religija? Ili, da preformuliram pitanje, koliko je sati guglanja točno potrebno da se stotine sličnih priča i primjera ne računaju u titranje stereotipa, već u ozbiljne argumente?
Da je, recimo, riječ o primjerima iz zapadnog svijeta, bi li muslimani imali pravo reći kako je katolička vjera nazadna i primitivna? Napravimo mali eksperiment: umjesto imama, hodža i šejha, stavimo biskupe i svećenike, pa pogledajmo koliko se takva slika o katoličanstvu uklapa u stereotip o naprednom zapadnom svijetu. Možete li, recimo, zamisliti da se na problem seksualnog zlostavljanja djece umjesto jemenskog imama, osvrnuo nekakav, na primjer, europski nadbiskup, pa mrtav-hladan objasnio kako je silovanje za malodobnu djecu mnogo manja trauma nego razvod roditelja? Iznenadili biste se: tu rečenicu zapravo i jest izgovorio poljski nadbiskup Jozef Michalik.
Kao i ostale, stavio sam ih u usta islamskih vjerskih vođa za potrebe eksperimenta. Redom: jedanaestogodišnju djevojčicu, koja je bez pristanka roditelja sterilizirana nakon što je odlučila roditi dijete začeto kad ju je silovao očuh, javno je – zamolivši ministra zdravstva da osobno pazi na njeno zdravlje – pohvalio predsjednik katoličkog Čilea Sebastian Pinera; da je “od silovanja djevojčica od strane njihovih vjerskih učitelja mnogo gori zločin kad te djevojčice abortiraju” izjavio je pak meksički nadbiskup Fabio Martinez Castilla; a seksualno nasilje, riječima kako bi se žene koje “u muškarcima izazivaju najgore instinkte” trebale “zapitati jesu li ovo same tražile” – napavši i one “koje poslužuju svojim muževima hladna jela” – opravdao je talijanski svećenik Piero Corsi iz San Terenza.
Idemo dalje: onu nesretnicu nije uhapsila vjerska policija u iranskom Mashhadu, zbog toga što je javno šetala otkrivenog lica, već francuska policija u Lavalleu, jer joj je lice bilo – pokriveno. Mnogo gore prošla je ona trudnica što je ostala bez djeteta: bijesna rulja iz istog ju je razloga pretukla usred – Pariza.
Može još? Idiot koji je htio javno spaliti tri hiljade svetih knjiga ne pripada, jasno, Muslimanskoj braći: tri hiljade Kur’ana naumio je spaliti američki pastor Terry Jones. Lokalni izbori na kojima je pobijedio Nacionalni front nisu bili u Turskoj, već u Francuskoj: predsjednica te stranke, Marine Le Pen, muslimanske je ulične molitve usporedila s “okupacijom Francuske”. Iz iste je zemlje i tip koji je usred bajramskog slavlja u Lyonu naumio dići u zrak u džamiju punu muslimanskih vjernika. Vjerski vođa koji tvrdi kako je “Holokaust židovska izmišljotina” zapravo je poljski biskup Taeusz Pieronek, nekadašnji bliski suradnik pape Ivana Pavla II, a onaj što drži mise sa svastikom talijanski je svećenik Angelo Idi iz Vigevana.
I sve to samo u posljednjih nekoliko mjeseci!
Najzad, ni onaj svećenik što je ulovio zlatnu ribicu u stvari uopće nije reis, nego biskup.
Kažem vam ja, vrag je stereotip.“
I kako to sve razumijeti, ali i „svariti“ unutar pret-političkog društva kao što je Bosna (i Hercegovina)? Pokušaćemo...u nastavcima koji slijede.
____________________________________
[1] I dio esejističkih promišljanja o Međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Sarajevu 3-4.02.2012.g.
[2] O Zborniku radova s Međunarodnog znanstvenog skupa[2]: BOSNA I HERCEGOVINA – EVROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - Znanstveni, etički i politički izazov (Nakladnici: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA U SPLITU, SYNOPSIS, d.o.o.-Sarajevo_Zagreb, 2013.g.)
[3] „Veliki je protestanstski teolog, Paul Tilich, religiju definirao kao ono što nas se bezuvjetno tiče? Njegova definicija-izrasla iz drevne aristotelovsko-skolastičke vizije javstva u kombinaciji s idejama suvremenog egzistencijalizma Camusa, Sartra ali i Kierkegarda – označava religiju kao ono od čega čovjek ne može pobjeći ili, pozitivno izrečeno, ono o čemu ili od čega sve pronalazi temelj postojanja i supostojanja.“ (Ibid, str. 58. I str.59., autor András Máté-Tóth, mađarski teolog i religiolog)
[4] Ibid, str.63.
[5] Jedan od najpoznatijih glumaca ex-Yu (1926-2005)
[6] Info http://www.lupiga.com/vijesti/video-sam-da-laze-stevo-zigon-o-religiji odnosno direktno na YOU TUBE:
http://www.youtube.com/watch?v=uMkrsvew8-A
[7] Sabahudin Hadžialić - Knjiga aforizama i misli (dio Trilogije: poezija, priče i aforizmi) NEDOVRŠENE DUŠE (Izdavač DHIRA Verlag, Švicarska, 2010.g.)
[8] Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa[8]: BOSNA I HERCEGOVINA – EVROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - Znanstveni, etički i politički izazov (Nakladnici: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA U SPLITU, SYNOPSIS, d.o.o.-Sarajevo_Zagreb, 2013.g.)...str.63.
[9] Info: http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/papa-crkva-se-ne-smije-mjesati-u-zivote-homoseksualaca---303713.html
[10] Dubioza kolektiv: http://www.youtube.com/watch?v=FZZJeMKJV3M
[11] Časopis MOST, Mostar“MOST” broj 139 (50)..juni/lipanj 2001.g. i 2004.g. - Sabahudin Hadžialić - knjiga eseja: „Organi(zirana)zovana anarhija“ (2004.g.,BiH, izdavač autor)
[12] Ibid, str.74.
[13] Prenosim cijeli tekst jer je eklatantan primjer razularenosti crkvenih vjerodostojnosti pojavnog:
http://pescanik.net/2013/10/jesu-li-muslimani-primitivni-ili-katolici-nisu/
| sabahudin_hadzialic_ii_dio_bosna_i_hercegovina__zemlja_bez_identiteta-identitet_bez_zemlje..docx |
| sabahudin_hadzialic_ii_dio_bosna_i_hercegovina__zemlja_bez_identiteta-identitet_bez_zemlje.pdf |
|
str. 56. - 74.
|
| ||
27.9.2013. - I dio
Zemlja bez identiteta...?[1]
Identitet bez zemlje...?
Konsensualnost kao nemoguća misija?[2]
Zbog čega nikada nije kasno predstavljati zbornike radova sa međunarodnih skupova u Bosni i Hercegovini? Odgovor je bolno jednostavan – na prostorima pravednika ovdašnjih koje narodima nazivaju, nikada ništa nije kasno. Ponovo, zbog čega? U nekoliko nastavaka[3] nazvanim „Zemlja bez identiteta – identitet bez zemlje“ pokušaćemo dati odgovor i analizirati navedeni Međunarodni skup sa ciljem daljnjeg „otvaranja“ dijaloga[4] o temama koje su zaokupile misleće intelektualce ovih prostora.
Na samom početku ne možemo a ne navesti da je tačno da su u skupu učestvovali predstavnici sva tri naroda, ali bih se zadržao na temi dijaloga, umjesto trijaloga, jer iako sam imao priliku čitati izvanredne opservacije mislenih otisaka Žarka Papića[5] i Uge Vlaisavljevića, koji predstavljaju jedan od tri vladajuća identiteta ovih prostora, nismo bili i prilici čuti upravo taj dio naučne zajednice koja dolazi iz Banja Luke, bez obzira koliko neshvatljivi[6] bili isključivi stavovi pojedinaca, naučnih radnika koji dolaze iz entiteta Republika Srpska, u pitanjima unutar Konferencije[7]. Upravo zbog navedenog, conditio sine qua non sveobuhvatnosti Bosne i Hercegovine bilo je dobro da smo imali priliku čuti i stavove iz Republike Srpske zasnovane upravo na argumentima „jedne od strana“, unutar mogućeg trijaloga, koji je ovom prilikom, ipak, izostao. Ostavši na dijalogu[8]. Da, tačno je da smo de facto imali predstavnike sva tri vladajuća identiteta, ali smo de jure imali predstavnike dva vladajuća identiteta[9].
Na samom uvodu u Zbornik, pred nama se razastire veoma jednostavan, no veoma tačan zaključak[10] kako su „...Političke, akademske i kulturne elite u Bosni i Hercegovini zarobljene u utvare neodgovrnih predodžbi o sebi i drugima, nesposobne misliti i cjelovitu i plurimorfnu Bosnu i Hercegovini, zbog čega dijele odgovornost za odloženi civilizacijski rasplet u međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji...“[11]
Da, međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji[12]! Tačnije definicije posljednjih dvadeset i kusur godina do sada nije bilo. Ipak, da krenemo in media res, predstavljajući Zbornik, čime ćemo i dati metodološku potvrdu navedene rečenice.
Otvaranje zatvorenog uma
Fra Mijo Džolan, nekadašnji provincijal Bosne Srebrene i današnji ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira je, u ime organizatora[13], na otvaranju naučnog skupa, rekao sljedeće: „Zašto je BiH društvena i politička zajednica neefikasna? Volio bih da je ovo pitanje posve suvišno. Nažalost, ono je aktualno. Razdiru je dvije tendencije, fizikalnim jezikom govoreći, centripetalne i centrifugalne. Nijedna ne prepoznaje istinu o BiH, njezinom sastavu, konstitutivnim narodima i ne želi na temelju tih istina graditi politički i ustavnopravni sustav. Po mom mišljenju BiH je funkcionirala i držala se na okupu uglavnom pod nadmoćnim ideološkim ili imperijalnim kišobranima. To potvrđuje i daytonski kišobran nad BiH. U tim sustavima, sad jednima sad drugima, bilo je bolje ili gore. Pozivamo se često i s pravom na iskustva iprimjere ljudske dobrote, harmoničnih odnosa, solidarnosti, što jednostavno ljude koji dođu u BiH zahvati, iznenadi, oduševi.“
Zadržimo se na sljedećim riječima:“...po mom mišljenju BiH je funkcionirala i držala se na okupu uglavnom pod nadmoćnim ideološkim ili imperijalnim kišobranima...[14]“
Kao neko ko smatra da u sebi sadrži multi-identitet[15] zasnovan na višestoljetnoj tradiciji objedinjavanja različitosti na prostoru upravo zemlje koja je postojala pod ideološkim i/ili imperijalnim kišobranima, želja mi je da na samom početku, ako već držimo do istorije/povijesti/historije i njenih činjenica, predočim mapu Bosanskog kraljevstva[16],odnosno Srednjovjekovne bosanske države[17] koja jeste upravo bila, u jednom periodu svog postojanja upravo i sama „taj ideološki i/ili imperijalni kišobran“.
Ipak, činjenica i jeste da je, od pada Bosanskog kraljevstva u ruke Otomanske imperije upravo počeo kraj[18] funkcionisanja države po sebi i početak upravo onoga što je i navedeno u uvodnoj riječi ovog skupa: „...BiH je funkcionirala i držala se na okupu uglavnom pod nadmoćnim ili imperijalnim kišobranima“.
_______________________
[1] I dio esejističkih promišljanja o Međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Sarajevu 3-4.02.2012.g.
[2] O Zborniku radova s Međunarodnog znanstvenog skupa[2]: BOSNA I HERCEGOVINA – EVROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - Znanstveni, etički i politički izazov (Nakladnici: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA U SPLITU, SYNOPSIS, d.o.o.-Sarajevo_Zagreb, 2013.g.)
[3] Metodološki uobličenih tekstova, analizirajući doprinos Naučnom skupu od strane svih autora zastupljenih u Zborniku.
[4] Mada je ovdje u pitanju „trijalog“, ali...
[5] Nismo navodili naučne titule jer su učesnici skupa u Zborniku imali navedene biografije a među učesnicima je bilo onih i sa, i bez zvučnih naučnih titula. Uvjereni smo da ćemo imati razumjevanja od strane učesnika, a pogotovo jer ni u sadržaju navedenog Zbornika nisu bile navedene titule pored imena učesnika.
[6] Ili, pak, shvatljivi
[7] Da, upravo onako kako je na predstavljanju Zbornika u Sarajevu, 10.7.2013. rekao Nerzuk Ćurak...citat...“ Odličan je primjer bila ova Konferencija. Ivan Vukoja i ja smo se u malo čemu mogli složiti. Ali valja nam čuti oprečna mišljenja o temama značajnim za Bosnu i Hercegovinu...“kraj citata.
[8] Valja nam se upitati koliko su stavovi Uge Vlaisavljevića i Žarka Papića (Sarajevo, BiH) stavovi trećeg identiteta unutar multidentiteta bosanskohercegovačkih. Ili su samo naznaka mogućih varijanti. Zar je moguće da nije bilo nijednog naučnog radnika sa kritičko-racionalističkim mišljenjem iz „manjeg bh entiteta“, a koji se makar malo razlikuje od vladajućih referenci?
[9] Mada se tu malo uplitao i treći, nadnacionalni...veoma izražen kod velikobošnjačkih nakana.
[10] RIJEČ UREDNIŠTVA, str.8. , BOSNA I HERCEGOVINA, ERUOPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA, Izdavač Franjevački institut za kulturu mira u Splitu i Synopsis (Zagreb & Sarajevo), 2013.g.
[11] „Da svako iz polumraka vlastitih poluisstina o sebi i BiH izađe na svjetlost postojanih misli, kako bismo ponovno počeli misliti o onomu što nas povezuje, kako bismo kako bismo ponovo počeli misliti o onome što nas povezuje, kako bismo zajedno osmislilieuropsku budućnost za našu zemlju“ (Ibid, str.9.)
[12] No,ne smijemo zaboraviti ni njene susjede, čiji apetiti gramzivosti i htijenja usmjerenog cijepanju variraju od agresivnosti do pomirljivosti, zavisno od partija koje su na vlasti u komšjisko/susjednim zemljama.
[13] Franjevački institut za kulturu mira, Split
[14]„ MEĐUNARODNA ZAJEDNICA UNIŠTAVA BOSNU
U trenutku dok razgovaramo u knjižari Ljevak pruža se pogled na središnji zagrebački trg gdje je još pozornica postavljena za prosvjede protiv ulaska Hrvatske u EU. Prva koja je od bivših jugoslavenskih republika ušla u EU je Bosna i Hercegovina koja je pod direktnim patronatom Međunarodne zajednice odnosno EU kojoj je ispred te Međunarodne zajednice prepušteno upravljanje s tom državom.
- Ne bih se složio. Od protektorata Bosna i Hercegovina ima samo formu, odnosno ima samo ono što nije dobro. Međunarodna zajednica jako je u sve umiješana, a tvrdi da se neće miješati nego će prihvatiti kako se strane dogovore. Kad je Berlinski kongres odobrio Austriji aneksiju Bosne i Hercegovine, nakon što je u Bosni i Hercegovini već tri godine trajao srpski nacionalni ustanak fingiran kao seljački ustanak, Austriji su date ovlasti da uđe i uvode red, a ne da nekoga nagovara i miri. A sada Međunarodna zajednica tjera da se mire i surađuju centrifugalna i centripetalne sile. Ne žele arbitrirati u pojavama fašizma, a morale bi. Imamo jednu licemjernu prisutnost Međunarodne zajednice koja u Bosni i Hercegovini ima samo jedan zadatak, a to je da nestanku i uništenju Republike Bosne i Hercegovine da privid neminovnosti. Kad s mape svijeta nestane, kao što će nestati država Bosna i Hercegovina jer ne može opstati jer su sile protiv nje jače od onih koji su za opstanak te države. Ovi sada predstavnici Međunarodne zajednice samo u Bosni sjede, a ne zna se zašto i sjede.“ - Intervju književnika – akademika, Abdulaha Sidrana online portalu TJEDNO.hr 15.1.2012. (razgovarao Dražen Stjepandić): http://www.tjedno.hr/index.php/kategorija-nalsovne-2/727-drava-bosna-i-hercegovina-ne-moe-opstati
[15] „Nacija je istorijska kategorija. Treba samo sačekati kraj istorije“ – Sabahudin Hadžialić, 2012.
[16] Ni na koji način ne želeći biti „Velikobosancem“ kako danas posmatramo „Velikosrbe“ ili „Velikohrvate“, naravno...
[17] Mapu sastavio i uobličio prof Marko Vego (1907-1985: http://en.wikipedia.org/wiki/Marko_Vego) - Plava linija označava Bosansko kraljevstvo u periodu vladavine kralja Tvrtka (1353-1391.g.) –
Info: http://www.kic-bih.at/istorija.htm
[18] (ili kraj početka, zavisno od ugla čitanja, op.a.)
Identitet bez zemlje...?
Konsensualnost kao nemoguća misija?[2]
Zbog čega nikada nije kasno predstavljati zbornike radova sa međunarodnih skupova u Bosni i Hercegovini? Odgovor je bolno jednostavan – na prostorima pravednika ovdašnjih koje narodima nazivaju, nikada ništa nije kasno. Ponovo, zbog čega? U nekoliko nastavaka[3] nazvanim „Zemlja bez identiteta – identitet bez zemlje“ pokušaćemo dati odgovor i analizirati navedeni Međunarodni skup sa ciljem daljnjeg „otvaranja“ dijaloga[4] o temama koje su zaokupile misleće intelektualce ovih prostora.
Na samom početku ne možemo a ne navesti da je tačno da su u skupu učestvovali predstavnici sva tri naroda, ali bih se zadržao na temi dijaloga, umjesto trijaloga, jer iako sam imao priliku čitati izvanredne opservacije mislenih otisaka Žarka Papića[5] i Uge Vlaisavljevića, koji predstavljaju jedan od tri vladajuća identiteta ovih prostora, nismo bili i prilici čuti upravo taj dio naučne zajednice koja dolazi iz Banja Luke, bez obzira koliko neshvatljivi[6] bili isključivi stavovi pojedinaca, naučnih radnika koji dolaze iz entiteta Republika Srpska, u pitanjima unutar Konferencije[7]. Upravo zbog navedenog, conditio sine qua non sveobuhvatnosti Bosne i Hercegovine bilo je dobro da smo imali priliku čuti i stavove iz Republike Srpske zasnovane upravo na argumentima „jedne od strana“, unutar mogućeg trijaloga, koji je ovom prilikom, ipak, izostao. Ostavši na dijalogu[8]. Da, tačno je da smo de facto imali predstavnike sva tri vladajuća identiteta, ali smo de jure imali predstavnike dva vladajuća identiteta[9].
Na samom uvodu u Zbornik, pred nama se razastire veoma jednostavan, no veoma tačan zaključak[10] kako su „...Političke, akademske i kulturne elite u Bosni i Hercegovini zarobljene u utvare neodgovrnih predodžbi o sebi i drugima, nesposobne misliti i cjelovitu i plurimorfnu Bosnu i Hercegovini, zbog čega dijele odgovornost za odloženi civilizacijski rasplet u međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji...“[11]
Da, međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji[12]! Tačnije definicije posljednjih dvadeset i kusur godina do sada nije bilo. Ipak, da krenemo in media res, predstavljajući Zbornik, čime ćemo i dati metodološku potvrdu navedene rečenice.
Otvaranje zatvorenog uma
Fra Mijo Džolan, nekadašnji provincijal Bosne Srebrene i današnji ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira je, u ime organizatora[13], na otvaranju naučnog skupa, rekao sljedeće: „Zašto je BiH društvena i politička zajednica neefikasna? Volio bih da je ovo pitanje posve suvišno. Nažalost, ono je aktualno. Razdiru je dvije tendencije, fizikalnim jezikom govoreći, centripetalne i centrifugalne. Nijedna ne prepoznaje istinu o BiH, njezinom sastavu, konstitutivnim narodima i ne želi na temelju tih istina graditi politički i ustavnopravni sustav. Po mom mišljenju BiH je funkcionirala i držala se na okupu uglavnom pod nadmoćnim ideološkim ili imperijalnim kišobranima. To potvrđuje i daytonski kišobran nad BiH. U tim sustavima, sad jednima sad drugima, bilo je bolje ili gore. Pozivamo se često i s pravom na iskustva iprimjere ljudske dobrote, harmoničnih odnosa, solidarnosti, što jednostavno ljude koji dođu u BiH zahvati, iznenadi, oduševi.“
Zadržimo se na sljedećim riječima:“...po mom mišljenju BiH je funkcionirala i držala se na okupu uglavnom pod nadmoćnim ideološkim ili imperijalnim kišobranima...[14]“
Kao neko ko smatra da u sebi sadrži multi-identitet[15] zasnovan na višestoljetnoj tradiciji objedinjavanja različitosti na prostoru upravo zemlje koja je postojala pod ideološkim i/ili imperijalnim kišobranima, želja mi je da na samom početku, ako već držimo do istorije/povijesti/historije i njenih činjenica, predočim mapu Bosanskog kraljevstva[16],odnosno Srednjovjekovne bosanske države[17] koja jeste upravo bila, u jednom periodu svog postojanja upravo i sama „taj ideološki i/ili imperijalni kišobran“.
Ipak, činjenica i jeste da je, od pada Bosanskog kraljevstva u ruke Otomanske imperije upravo počeo kraj[18] funkcionisanja države po sebi i početak upravo onoga što je i navedeno u uvodnoj riječi ovog skupa: „...BiH je funkcionirala i držala se na okupu uglavnom pod nadmoćnim ili imperijalnim kišobranima“.
_______________________
[1] I dio esejističkih promišljanja o Međunarodnom znanstvenom skupu održanom u Sarajevu 3-4.02.2012.g.
[2] O Zborniku radova s Međunarodnog znanstvenog skupa[2]: BOSNA I HERCEGOVINA – EVROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA - Znanstveni, etički i politički izazov (Nakladnici: FRANJEVAČKI INSTITUT ZA KULTURU MIRA U SPLITU, SYNOPSIS, d.o.o.-Sarajevo_Zagreb, 2013.g.)
[3] Metodološki uobličenih tekstova, analizirajući doprinos Naučnom skupu od strane svih autora zastupljenih u Zborniku.
[4] Mada je ovdje u pitanju „trijalog“, ali...
[5] Nismo navodili naučne titule jer su učesnici skupa u Zborniku imali navedene biografije a među učesnicima je bilo onih i sa, i bez zvučnih naučnih titula. Uvjereni smo da ćemo imati razumjevanja od strane učesnika, a pogotovo jer ni u sadržaju navedenog Zbornika nisu bile navedene titule pored imena učesnika.
[6] Ili, pak, shvatljivi
[7] Da, upravo onako kako je na predstavljanju Zbornika u Sarajevu, 10.7.2013. rekao Nerzuk Ćurak...citat...“ Odličan je primjer bila ova Konferencija. Ivan Vukoja i ja smo se u malo čemu mogli složiti. Ali valja nam čuti oprečna mišljenja o temama značajnim za Bosnu i Hercegovinu...“kraj citata.
[8] Valja nam se upitati koliko su stavovi Uge Vlaisavljevića i Žarka Papića (Sarajevo, BiH) stavovi trećeg identiteta unutar multidentiteta bosanskohercegovačkih. Ili su samo naznaka mogućih varijanti. Zar je moguće da nije bilo nijednog naučnog radnika sa kritičko-racionalističkim mišljenjem iz „manjeg bh entiteta“, a koji se makar malo razlikuje od vladajućih referenci?
[9] Mada se tu malo uplitao i treći, nadnacionalni...veoma izražen kod velikobošnjačkih nakana.
[10] RIJEČ UREDNIŠTVA, str.8. , BOSNA I HERCEGOVINA, ERUOPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA, Izdavač Franjevački institut za kulturu mira u Splitu i Synopsis (Zagreb & Sarajevo), 2013.g.
[11] „Da svako iz polumraka vlastitih poluisstina o sebi i BiH izađe na svjetlost postojanih misli, kako bismo ponovno počeli misliti o onomu što nas povezuje, kako bismo kako bismo ponovo počeli misliti o onome što nas povezuje, kako bismo zajedno osmislilieuropsku budućnost za našu zemlju“ (Ibid, str.9.)
[12] No,ne smijemo zaboraviti ni njene susjede, čiji apetiti gramzivosti i htijenja usmjerenog cijepanju variraju od agresivnosti do pomirljivosti, zavisno od partija koje su na vlasti u komšjisko/susjednim zemljama.
[13] Franjevački institut za kulturu mira, Split
[14]„ MEĐUNARODNA ZAJEDNICA UNIŠTAVA BOSNU
U trenutku dok razgovaramo u knjižari Ljevak pruža se pogled na središnji zagrebački trg gdje je još pozornica postavljena za prosvjede protiv ulaska Hrvatske u EU. Prva koja je od bivših jugoslavenskih republika ušla u EU je Bosna i Hercegovina koja je pod direktnim patronatom Međunarodne zajednice odnosno EU kojoj je ispred te Međunarodne zajednice prepušteno upravljanje s tom državom.
- Ne bih se složio. Od protektorata Bosna i Hercegovina ima samo formu, odnosno ima samo ono što nije dobro. Međunarodna zajednica jako je u sve umiješana, a tvrdi da se neće miješati nego će prihvatiti kako se strane dogovore. Kad je Berlinski kongres odobrio Austriji aneksiju Bosne i Hercegovine, nakon što je u Bosni i Hercegovini već tri godine trajao srpski nacionalni ustanak fingiran kao seljački ustanak, Austriji su date ovlasti da uđe i uvode red, a ne da nekoga nagovara i miri. A sada Međunarodna zajednica tjera da se mire i surađuju centrifugalna i centripetalne sile. Ne žele arbitrirati u pojavama fašizma, a morale bi. Imamo jednu licemjernu prisutnost Međunarodne zajednice koja u Bosni i Hercegovini ima samo jedan zadatak, a to je da nestanku i uništenju Republike Bosne i Hercegovine da privid neminovnosti. Kad s mape svijeta nestane, kao što će nestati država Bosna i Hercegovina jer ne može opstati jer su sile protiv nje jače od onih koji su za opstanak te države. Ovi sada predstavnici Međunarodne zajednice samo u Bosni sjede, a ne zna se zašto i sjede.“ - Intervju književnika – akademika, Abdulaha Sidrana online portalu TJEDNO.hr 15.1.2012. (razgovarao Dražen Stjepandić): http://www.tjedno.hr/index.php/kategorija-nalsovne-2/727-drava-bosna-i-hercegovina-ne-moe-opstati
[15] „Nacija je istorijska kategorija. Treba samo sačekati kraj istorije“ – Sabahudin Hadžialić, 2012.
[16] Ni na koji način ne želeći biti „Velikobosancem“ kako danas posmatramo „Velikosrbe“ ili „Velikohrvate“, naravno...
[17] Mapu sastavio i uobličio prof Marko Vego (1907-1985: http://en.wikipedia.org/wiki/Marko_Vego) - Plava linija označava Bosansko kraljevstvo u periodu vladavine kralja Tvrtka (1353-1391.g.) –
Info: http://www.kic-bih.at/istorija.htm
[18] (ili kraj početka, zavisno od ugla čitanja, op.a.)
Mapu sastavio i uobličio prof Marko Vego (1907-1985: http://en.wikipedia.org/wiki/Marko_Vego) - Plava linija označava Bosansko kraljevstvo u periodu vladavine kralja Tvrtka (1353-1391.g.) –
Info: http://www.kic-bih.at/istorija.htm
Pred nama su radovi koji se zaista u mnogo čemu razilaze, ali imajući istovjetnu, sadržajnu potku: Svaki od njih pokušava iznaći modalitete pretpostavki rješenja za mali prostor sa brojem stanovnika predgrađa Londona. No, koji, istovremeno, smatraju[1] da su upravo oni „messengers from the God“ na zemljici Bosni i Hercegovini. I da vlastiti boljitak mogu zasnivati samo na isključivanju drugog i drugačijeg iz „sopstvene“ avlije sa sloganom „Tko je jamio, jamio!“
O tempora, o mores! Upravo o tome i govori Mile Lasić[2] kada govori[3]:
“ Izvikana »smrt multikulturalizma« na Zapadu i ne znači do priznanje da su i useljeničke zemlje i društva koja su dugo favorizirala ignoranciju ljudskih i kolektivnih prava first nations i/ili svojega etničkog useljeničkog šarenila (melting pot), »mic po mic« odustala od grubog zatiranja ili poricanja svojeg etničko-nacionalnog pluralizma. Nažalost, u svemu tomu jedva sudjeluju zemlje u regiji jugoistoka Europe, duboko zapletene u demokraturske, anticivilizacijske tranzicije i ubogo palanački uvjerene u svoju čistoću i zloću drugih, kako bi kazao autor Filosofije palanke[4]... Bez zakašnjelih transformacija u procesu približavanja EU-u ne možemo postati dijelom svijeta u kojem vrijede rules of law, a ljudi se ponašaju sukladno općeljudskim vrijednostima i racionalnim interesima. Zbog toga je prvi preduvjet budućih temeljnih ustavnih promjena uvažiti bos.herc. višenacionalnost i preostalu multikulturalnost pa potom osmisliti interkulturalistički projekt održive i uljuđene BiH, uz poštivanje i nacionalnog i etničkog, ljudskog i građanskog.“
Možemo mi predstavljati mnoštvo nezaobilaznih uslova, kako i navodi uvaženi profesor Lasić, ali sve dok nivo obrazovanja i znanja o navedenom (kako svijesti, tako i savjesti, a da o znanju ne govorimo) ne bude dovoljno široko rasprostranjen[5] na prostorima ne samo Bosne i Hercegovine, već i njenih susjeda/komšija, teško da možemo u narednih pedeset (50) godina očekivati bilo kakve promjene. Zbog čega sam tako „grub“, „iracionalan“ i „direktan“. Odgovor je bolno jednostavan – u riječima prof. Lasića: “... Ali na nesreću u BiH bijesne akademski, medijski i politički ratovi poslije oružanih ratova, pa se fragmentacije ne zaustavljaju nego ubrzavaju, problemi se ne rješavaju, nego se umnažaju. Pitanje je samo da li se već dodirnulo dno, ili se može još i dublje pasti, odnosno je li u tijeku dovršavanje »nezavršenog rata« (Ivan Lovrenović) ili nije?[6]..:“ Da, prisjetih se riječi moga sina Amera, po završetku rata[7] koji je kao i svako dijete znao za „pobjednike“ i „gubitnike“ kada me je upitao, saznavši od mene da je rat završio:“Tata, a ko je pobijedio?“ – kao pucanj je odjeknulo pitanje. Odmah sam odgovorio:“Nitko, sine.“ Šta mu kazati do istinu koju nijedan od pastira ovdašnjih nacija nije želio saopćiti sopstvenom narodu već su uzvikivali glasno: „Pobijedili smo, nastavljamo...Svoji na svome...Niko nas više nikada neće tlačiti...“ A u međuvremenu je više od 100.000 ubijenih, blizu milion i pol raseljenih, izbjeglih. Zbog čega?
Ne-akademski ću otvoreno reći: „Zbog pljačke neviđenih razmjera!“ Koja se ne ogleda samo u „namicanju“ neograničenih finansijskih sredstava na sopstveni konto već na pljačke duha, svijesti, ali i savjesti ovdašnjih pravednika, bez obzira kako se zovu i kojem Bogu se mole. „Samo neka ne puca...“ ...je floskula koja je ovu zemlju „zavila“ u crno u proteklih dvadeset (20) godina. Kako bi „odabrani“ obezbjedili sebe i vlastite unuke za narednih stotinu i više godina. Bezbolno i otvoreno promovirajući mediokritetstvo i neznanje kao osnovnu pretpostavku napredovanja i uspjeha[8]. Koje ne prestaje[9].
I akademske elite su dio toga, kako i navodi prof.Lasić:“ U procesima nadbijanja ili konfrontiranja ton daju akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, akademije, sve duboko etnicizirane i provincijalizirane transmisijske institucije, koje zlorabe znanost i kulture u funkciji učvršćenja redukcionističkih narativa dominantnih kulturološko-političkih elita.Time akademske elite čine crimen prema znanosti i kulturi, ali i povijesti i stvarnosti u svojoj zemlji[10].“ Upravo tako, igrajući se riječima[11] zaobilaze višenacionalnost i govore, pjevaju o multietničnosti, zloupotrebljavajući svijest sopstvenog naroda sa ciljem isključivanja drugog i drugačijeg i kreacije „nadnacije“, kako i navodi prof. Lasić:“ Uostalom, neki narativi posve ciljano pod bos.herc. multikulturalnošću izbjegavaju misliti bos.herc. multi-nacionalnost, koju posve neodgovorno svode na multietničnost. No prije ulaženja u ovu temeljnu aporiju, nužno se pozvati na važnu razlikovnu i metodološku uputu zagrebačkog profesora sociologije Milana Mesića, po kojoj »multikulturalnost« i nije drugo do pluralna etnička (dakle i nacionalna) datost, a »multikulturalizam « refleksija te (za)datosti, u pravilu ideologijski utemeljena i nedovoljno promišljena. Ova su pojmovna razlikovanja nužna, jer se kod nas niječu i prešućuju, ili se preostala multikulturalnost poistovjećuje s vrlo upitnim »multikulturalizmom«. Po ovim potonjima se neupitna bos.herc. multikulturalanost u pravilu svodi na multietničnost, uz apsolutno nijekanje bos.herc. višenacionalnosti, valjda u funkciji formiranja »bosanske nacije« i unitarne države, dok se po drugima postojeće bos.herc. nacije nastoje oblikovati u forme nacija-država, sa svim atribucijama državnosti, s manje-više labavim svezama među njima.“
Pretpostavljam da će bosanskohercegovačke „patriote biti sablaznute“ navedenim kada čuju ovako iz usta borca za Bosnu i Hercegovini svih njenih naroda i građana, uvaženog prof. Lasića. No, u tome i jeste „catch 22“[12] - Od drveta ne vidimo šumu – zagledani u prividnu „multikulturalnost“ a zaista „višenacionalnost“ ovih prostora. Koji jednakopravno pripadaju svima, bez obzira, kako rekoh, na ime koje nose i Boga kojem se mole. Sve dok ne shvatimo da smo svi na ovim prostorima nosioci vlastitog, ali i višenacionalnog identiteta, teško da ćemo shvatiti išta više do da možemo sami sebi biti dovoljni, izmanipulisani ovakvi kakvi jesmo. Da metodološki konkretizujem: Sve dok ne shvatimo da drugi i drugačiji nije tu kako bi nas „klao, raseljavao i ubijao“ ne možemo se nadati boljitku ovih prostora. Za tako nešto su nam potrebni: novo školstvo, zasnovano na kvaliteti znanja „o“ a ne „unutar“ već postojećih istina; novi ljudi, neopterećeni „mudrošću“ prošlosti i „vizijom“ budućnosti-znanjem optočeni i, nadasve, razum koji će govoriti o tome kako pojedinačni ciljevi dobijaju samo na kratke staze, do dugoročno samo opći opstaju. Ovo posljednje se može objasniti samo ako se okrenete oko sebe i pogledate prostor življenja i rada – i godine iza nas. Sve ono što su zvali „općim“ interesom samo je „pojedinačni“ interes manjine kako bi se obogatila na jadu i muci naroda ovih prostora. Nacionalisti se izuzetno dobro slažu i dogovore. Sjećate li se kada je Ričard Holbruk svojevremeno pitao u Daytonu[13] Aliju Izetbegovića da li da zabrani SDS[14] a dobio je značajan odgovor:“Ne, ja ću se lakše dogovoriti sa njima nego sa SDP-om[15]“.
Sve je rečeno, jer preduslov opstanka jednih je postojanje i opstanak drugih. I zbog čega, ako smo svjesni toga itekako ne prenesemo to shvatanje i na širi plan, bosanskohercegovački – preduslov jednih je opstanak drugih. Ne! Samo isključivanjem, unutar vlastitog atara, drugih i drugačijih, stvara pretpostavku opstanka sopstvenog naroda. Gluposti, gluposti...bolne gluposti. Bez interakcije sui generis jednih sa drugima i vice versa nema mogućnosti napretka u ovoj i ovakvoj zemljici Bosni (i Hercegovini). Ali ne interakcije „pod moranje“ i „parlamentarno“ već unutar snage znanja i umijeća i otvorenosti[16], u školama, na Univerzitetima, međureligijskim dijalogom[17], ovakvim naučnim skupovima. Kako bi iznašli odgovarajuće odgovore na vječna pitanja opstanka, ali i napretka. Sopstvenog, ali i drugih naroda.
Da bi zatrli mogućnost „istine“ kako je meni dobro samo ako je drugome i drugačijem loše. Upravo obrnuto - meni će biti dobro, ako je i susjedu/komšiji dobro. Dapače[18].
Prof. Lasić nastavlja[19]:“»Multikulturalna društva mogu preživjeti kao političke zajednice samo ako uspiju razdvojiti kulturne i političke identitete«, zaključuje dr. Vesna Stanković Pejnović, iako »moderna nacionalna država može, a često to i čini, privilegirati većinsku naciju, a na taj se način producira i nepravda«. Upravo na Habermasovu tragu se i crnogorska znanstvenica zalaže za kompromisna ili pravičnija rješenja, koja vidi u izgradnji »zajedničkih identiteta«, a što implicira da se nacionalni identiteti trebaju prilagođavati, a ne uništavati. »Ljudi iz različitih nacionalnih grupa će dijeliti privrženost društvu ako ga shvate kao kontekst unutar kojeg mogu njegovati svoj nacionalni identitet, a ne biti podređeni«...Time se definitivno i u vizuri ove crnogorske znanstvenice poručuje kako je razumijevanje i približavanje liberalizma i multikulturalizma preduvjet za razrješenje unutarnjih drama višenacionalnih, uključivo višenacionalnih zapadnobalkanskih zajednica. Njima se zapravo surova povijest ubrzano ponavlja pa primjerice BiH danas guši upravo ono što je Titovu Jugoslaviju i ugušilo na kraju 20. stoljeća, a to je nesposobnost uvažavanja etničke i nacionalne pluralnosti i izgradnje pluralno-političkog društva. Ergo, iz ove bi se teorijske i iskustvene mudrosti i u Bosni i Hercegovini moglo mnogo toga naučiti kada ne bi u njezinim akademijama, na njezinim univerzitetima i sveučilištima, fakultetima i institutima, ili u medijima, dominirali lijeni i »zarobljeni umovi«, nesposobni preskočiti vlastitu sjenku, vlastito teorijsko i političko obzorje. I dok se u svijetu političke moderne događaju civilizacijske promjene i mentaliteta i mišljenja, vrlo kompleksne transsocijalizacije i transnacionalizacije, koje i čine sadržaj »nove paradigme«, u BiH se ostaje slijepo i gluho za pouke novih europskih »pulsacija«, narativa (i prakse).“
Mislim da imaj još jedna bitna činjenica koja je prenebregnuta kada se govori o Titovoj Jugoslaviji[20] a to se ogleda u još jednom veoma indikativnom primjeru koji potvrđuje navedeno: Koliko se sjećam, U Sloveniji, Makedoniji, na Kosovu, kao i kod manjina je bila obaveza da uče srpsko-hrvatski odnosno hrvatsko-srpski jezik, dok mi, koji smo tada govorili tim jezikom[21] nismo bili obavezni da to činimo. Volio bih da sam u školi imao slovenački, albanski i/ili makedonski. Upoznavanjem jezika i kulture, sigurno je da bi svi na prostorima bivše Jugoslavije bili mnogo bliži jedni drugima, bez prisile prividnog „bratstva i jedinstva“ koje je završilo brutalno, u krvi braće ovdašnje...Eo ipso, zbog čega ne bi uveli u svim školama u Bosni i Hercegovini proučavanje sva tri „konstitutivna“ jezika i istorije/povijesti/kulture, jer bi na taj način uvidjeli prednosti, kao i mane vlastitih etničkih poslanja, sa ciljem pretakanja[22] jednog identiteta u višenacionalni identitet. Naravno, bez imali primisli o stvaranju „nadnacije“ ili „supranacije“ koja bi negirala drugog i drugačijeg[23]. Uz ozbiljan, akademski pristup problemu, zakonom ograničenim mješanjem politike, ali i vjere[24], u navedeno, mislim da bi grupa naučnih radnika[25] mogla kroz raspravu, kreaciju i outcome, pronaći izlaz iz ovog mraka koji okružuje sve konstitutivne narode sa ovih prostora gurajući ih sve dublje u baruštinu loših nadanja.
I dalje, u svom fokusiranju na konkretnost činjenice usmjerene Bosni i Hercegovini, kao državi svih njenih naroda i građana, Mile Lasić naglašava:
„Sadržaji koji ispunjavaju pojmove i etnije i nacije dotiču na vrlo sličan način ono što se zove identitetima ili pravima na identitet, a ona se ne smiju ni po koju cijenu dovoditi u pitanje. Tomu služe – i da ne znaju da im služe – i svi koji negiraju postojanje nacija u BiH, pa radije govore o etnijama, kao i svi koji govore o građanstvu, a ne primjećuju da je taj proces moguć dijelom među Bošnjacima zbog njihova osjećanja brojnosti i nadmoći, a među Hrvatima još nije iz razloga malobrojnosti i nejednakopravnosti. Mimikrična politika SDP-a, i njegovih satelita, primjerice SDA, dakle naslonjena je na tezu o postojanju etnija u BiH, ali ne i bos.herc. političkih naroda odnosno nacija, čime se vrši pritisak na sve manjince, a Hrvate u Bosni i posebno, da se konfrontiraju s Hrvatima u Hercegovini, s tim tzv. hercegovačkim separatistima, ma koliko se oni trudili u novije vrijeme govoriti o BiH kao o svojoj zemlji. Posve je nevjerojatno kako se među političkim Bošnjacima brzo zaboravilo na političku bahatost Miloševićeva režima i tko je bio i zbog čega najglasniji zagovornik načela »jedan čovjek – jedan glas«, dakako na račun nijekanja Ustava SFRJ. Tragična srpska iskustva i zablude glede Jugoslavije morala bi, zapravo, biti poučna za sve koji su bilo gdje brojniji od drugih, jer kada je netko većina ima više obveza, ali ne i više kolektivnih prava. Ona se moraju garantirati svim konstitutivnim narodima i svim manjincima, jednako kao i individualna prava svakog čovjeka i građanina. » Apsurdna je teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog faktora BiH«, upozoravao je stalno akademik Enver Redžić[26], »da bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u svim nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje. Integritet se ne može nametati; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri BiH naroda«[27].
Da, u potpunosti podržavajući tezu navedenu u fusnoti[28] na istoj stranici Zbornika, ne mogu a ne navesti činjenicu da upravo navedene partije/stranke izgubiše istorijsku/povijesnu/historijsku šansu da od ove zemlje učine prostor vrijedan življenja i rada. Potpisnik ovih redova se nada[29] da bi politička snaga koja je upravo iznjedrila Manifest[30] mogla usmjeriti valjane nagone mogućih rješenja usmjerenih dobrom, prije svega čovjeku i građaninu. Vrijeme će, ali i mi sa njime, pokazati da li sam bio u pravu. Zbog toga i jeste vrijeme za novu politiku, za nove varijante mogućih rješenja.
Možda i ovaj Naučni skup bude „okidač“ boljih nadanja, bez obzira na različitosti viđenja o aktuelnoj stvarnosti koja slijede...
Poentirajući, na samom kraju sopstvenih vizija, Mile Lasić nadahnuto pominje Lajpharta[31] i jednog od konsocijskih odnosno konsensualnih modela koji bi bili prijemčivi za Bosnu i Hercegovinu: “ Iz ovog metodološkog pristupa nameće se i moguće nadilaženje naših podijeljenosti i putem jednog od konsocijacijskih modela i uz uvažavanje elemenata klasičnog parlamentarnog sustava. Uostalom, u Daytonskom ustavu već su ugrađena konsocijacijska rješenja, kako bi potom bila nakaradno izvedena, kao i mnogo drugoga u BiH. Temeljno pravilo konsocijacije da političke elite postignu dogovor kojeg bi se držale preduvjet je, ustvari, za bio kakav pomak do novog ustava, koji bi se morati čim prije izraditi, ukoliko se uistinu želimo približiti euroatlantskim integracijama. Po Arendtu Lijphartu, koji razlikuje ideju i model većinske demokracije i demokracije konsenzusa, teško je, ali nije nemoguće postići i održati stabilnu demokraciju i u podijeljenim društvima. Njegovo upozorenje kako se mora voditi računa kako za mnoga »pluralna društva ne zapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkoga normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve demokracije«, kao da je pisano povodom ključnih unutarnjih nesporazuma unutar BiH. Politička kultura u jednoj zemlji može biti homogena ili fragmentirana, tvrdi dalje Lijphart, a odnosi među elitama konfliktni,kompetitivni ili kooperativni, iz čega i slijede tri tipa političkih sustava, odnosno tri tipa političkih kultura: centripetalna (orijentacija prema centru); centrifugalna (udaljavanje od centra); i sporazumijevajuća, konsenzualna politička kultura. »Pitanje hoće li demokracija s fragmentiranom političkom kulturom biti stabilna ili nestabilna ovisi prije svega od odgovora elite na potencijalnu ili sadašnju nestabilnost sistema«, upozorava Lijphart. Da bi sustavi konsocijacijske demokracije funkcionirali na stabilan i efikasan način, nužno je da vođe rivalskih političkih supkultura podržavaju sljedeće oblike ponašanja: prvo, političke vođe moraju biti svjesni da duboki rascjepi vode destabilizaciji sustava; drugo, političke vođe bi morale imati povjerenje u postojeći sustav političkih institucija; treće, političke vođe moraju uspostaviti institucionalnu osnovu i pravila političke igre koja mogu osigurati akomodaciju supkulturnih razlika. Nažalost, naše se tobožnje vođe i elite ne pridržavaju ničeg od spomenutog, njima je u ovom javašluku bez elemenata pravne države kao ribama u vodi, dakle raj na zemlji. I zbog toga bi vrijedilo pokušati s odgovornom konsocijacijom ili, pak, s mješovitim modelima nacionalnog i građanskog koje tek treba domisliti, pri čemu bi nam mogla pomoći i razumijevanje političkih narativa unutar EU-a, iskustva EU-a s »euroregijama« i EU-principi, poput principa višerazinskog upravljanja, principa dijeljenog ili prenijetog suvereniteta i principa supsidijarnosti.“
I, na samom kraju nas vraća na početak sopstvenog iskaza a koji se odnosi na „međunarodno priznatu, ali unutarnje nepriznatu zemlju.“ da prijedlogom mogućih rješenja, otvorimo zatvoreni um. Bar pokušamo.
Identiteti i elite (političke)
Regina Ammicht-Quinn[32] donosi zanimljivu studiju o ne toliko različitim shvatanjima pogrešnih predodžbi o identitetima sui generis sa prostora iz kojeg dolazi: „U mnogim je zemljama Sjevera pitanje o identitetu postalo epohalnim pitanjem: identitet više nije naprosto »tu«. Identiteti su izgubili svoju samorazumljivost prije svega tamo gdje su ljudi otpušteni ili prognani iz prisnih veza klase, poziva, susjedstva, obitelji i porodičnih odnosa. Svoj identitet kao projekt doživljavaju prije svega mladi ljudi: identitet se mora uvijek iznova postizati, iznalaziti i birati. Potraga za onim što može značiti »ja«, postaje životnom zadaćom“.[33]...Budemo li najrazličitije ljude trpali pod jednu jedinu etiketu – crn, turski, protestantski, ženski i sl. – a da im ne priznajemo njihovu jedinstvenost, bit će to čin nasilja. Ako drugima (ili sebi samima) pripisujemo prioritetni identitet koji nadjačava druge identitete – kao što »crn« može nadjačati to da je čovjek »majka«, »glazbenica« ili »maratonka« – onda postoji opasnost ne samo da simpatija i empatija postanu nemogući, nego čak i nepotrebni: »Pripazi, ona je crnkinja!« I, ovisno o okružju, možda još: »Budi oprezan. Ne vjeruj joj. Pripazi, on je musliman« ili »Znam ja kakav je on. Svi su oni takvi. Budi oprezan! Ne vjeruj mu!«[34]...
Interesantno, kada samo pomislim da se i unutar ovdašnjih porodica ne jednom izgovorilo nešto slično, bez obzira govorimo li o bilo kojem od konstitutivnih naroda u BiH, naježim se od siline nesuvislih udara na vlastito biće. Naravno, kao zastupnik i zagovaratelj multi-identiteta nauštrb mono-identiteta, posmatrajući sve ljude equally, uz krik sopstvenih namjera, pokušavam pronaći u sebi odgovor zbog čega ne može (još uvijek) biti drugačije. I dolazim do religije, kao ideologije mogućeg - odgovora. Naime, svaka religija zagovara bratstvo među ljudima, ljubav i toleranciju, ali je, upravo i u ime religije učinjeno i najviše nasilja. Kako prema drugome i drugačijem, tako i prema vlastitom narodu. Mnoštvo je primjera iz nedavne prošlosti koje pokazuju, ali i dokazuju religiju kao još jedan od oblika manipulacije ljudskim htijenjima sa ciljem zadovoljenja ovozemaljskih potreba. Zar religija ne zagovara sreću na onome svijetu, dok patimo na ovome? Dok istovremeno njeni najgorljiviji zagovornici voze BMW, nose Rayban naočale i/ili bivaju penzinisani zbog perverzija svakojake vrste[35]. Dok zagovaraju opće dobro fokusirajući se na vlastito, i samo vlastito...zlo, u dobru.
„Opće dobro nije apstraktna veličina koja je iznad građana. Opće je dobro ono što građani stvaraju svojim socijalnim djelovanjem. Opće dobro ne znači: svi su jednaki i žele isto. Ono znači: različiti žele zajedničko.“[36]..Poentira Regina Ammicht-Quinn i kao da šalje poruku narodima ovdašnjim da je to jedino rješenje ovih prostora. Da, ako smo se dogovorili[37] da smo itekako različiti hajde da tu različitost iskoristima u cilju ka općem dobru. Kako bi se dogovorili da, iako različiti, želimo zajedničko. Naravno, eo ipso iz navedenog slijedi da upravo na ovim prostorima se ne može, upravo zbog navedene rezličitosti ništa zajedničko izroditi osim su-života, su-djelovanja, su-...Dobro, hajde da se složimo da to i jeste tako, ali nemojmo zaboraviti da nijedna kultura, htjela to priznata ili ne, bez interakcije sa drugim i drugačijim kulturama nikada nije mogla napredovati, naravno, u civilizacijskom[38] smislu. Nedavno je u intervju jednom časopisu u Zagrebu[39], književnik i prevodilac Mladen Machiedo izjavio kako mi živimo u mahnitom 17 stoljeću, odnosno kako „Prijelaz iz 20. U 21. stoljeće mnogo je sličniji 17.stoljeću i vremenu baroka...Jedan od romanopisaca 17. je stoljeće nazvao mahnitim stoljećem. I mi živimo u sličnom vremenu, sve se spaja sa svime, ne zna se što su vrijednosti, vlada opći kaos...Danas živimo u vremenu devitalizacije. Dakle vidim sličnost sa 17. Stolječem u ovliku Vicove spirale. Gianbattista Vico, veliki mislilac početka 18. Stoljeća, civilizaciju je zamišljao spiralno, a ne linearno, što znači da između pojedinih krugova u vertikali te spirale postoji analogija. Ne identičnost, nego analogija. Govorio je, kada jedan ciklus dođe do kraja, počinje novi. To povijesni optimisti gube iz vida.“ Dakle, ta „mahnitost“ nije samo ogledalo duše ovdašnjih naroda, već je činjenica, možda, kraja istorije/povijesti/historije kakvu poznajemo.
Šansa za nas je upravo u tome. Kako? Objedinjavajući razlike sa ciljem boljitka, prije svega sopstvenog bića. Kako? Shvativši da JA danas i ovdje nisam zbog patnje drugog i drugačijeg već zbog upravo onoga dobrog u drugom i drugačijem. Kako? Upoznavajući se sa kulturom, religijom, obrazovanjem drugog i drugačije da unaprijedim sebe. Kako? Uvođenjem u sve nivoe obrazovanja, medija, komunikacija, općenja...pretpostavki da upravo kod Srba, Hrvata, Bošnjaka, Ostalih ima „ono nešto“ što nema kod Ostalih, Bošnjaka, Hrvata, Srba...
Kako?[40]
Ipak kako realizirati dozvoljene kompromise[41] gdje nijednoga trenutka moja sloboda neće ići naušrtb slobode drugih? Ne zaboravimo, sloboda prestaje onoga trenutka kada ugrožava drugoga. Tada to više nije značajka slobode već isključivanje i zanemarivanje svih oblika ljudskih prava drugoga. Možemo li na prostoru Bosne i Hercegovine govoriti o „složenim identitetima“[42] kada pred sobom imamo ne samo itekako suprostavljeno viđenje svijeta o sebi i po sebi od strane aktuelnih religija, već i unutar svake od njih vidljive podjele? Kako to unutar svake od njih? Pogledajmo samo podjele u Islamu, Katoličanstvu i Pravoslavlju, zavisno na koje geografsko područje se fokusiramo u BiH. Da ne govorimo o fundamentalizmu i odnosu „pravovjernika“ i „zavedenih“[43].: „Prva i temeljna točka: Ja sam istina, kazuje Isus u Evanđelju po Ivanu. Ne: Ja sam tradicija. Crkvena se tradicija ne može legitimirati sama iz sebe nego jedino tako što će neprestance uvijek iznova pokušavati utjeloviti tu istinu. Na to spada nesigurnost. Petrova je nesigurnost dar, ne kazna. A iz te nesigurnosti raste nova sigurnost – Nijedan se čovjek ne smije nazivati nesvetim ili nečistim! – koju uvijek iznova treba učiti. Ako religiozni ljudi i religijske institucije to ozbiljno uzmu u obzir, onda će to značiti troje: Kao prvo, opredjeljenje za siromašne, drugačije, isključene, svejedno koje nacionalnosti, boje kože, religije ili moralnih standarda bili. Kao drugo, da se zahtjev za istinom upravlja i prema vlastitoj instituciji i njezinim strukturama – kao zahtjev za pravednošću, sposobnošću kritike i kao odvraćanje od korupcije bilo koje vrste. I kao treće, da se kultivira ljudsko, ljudskost. To se ne događa održavanjem privilegija i reputacije, nego otvorenošću; ne zahtijevanjem nereflektirane kolektivne poslušnosti, nego podupiranjem svjesne pripadnosti; ne iluzijama o nedužnosti, nego sjećanjem i posadašnjenjem zapletenosti u krivnju. Za mene, sasvim osobno, također i sjećanjem na mog djeda, šesnaestogodišnjeg vojnika u Bosni i Hercegovini.“[44]
Kakav „deterđent“ upotrijebiti, ali da istovremeno ne oštetimo tkivo samo-opstojnosti naroda ovdašnjih? Idući ka „složenim identitetima“, odnosno „multi-identitetima“[45] bosanskohercegovačkog bitka...
______________________
[1] Ona „šutljiva“ većina koja već dvadeset i više godina bira na izborima upravo one koji im iz džepova uzimaju i ono malo što zarade, ako i zarade.
[2] Lasić, dr. sc. Mile, rođen 1954. godine u Uzarićima. Prijeratni radni vijek proveo u Sarajevu i Beogradu. Rat ga zatekao kao jugoslavenskog, pa potom i bosansko- hercegovačkog diplomata u SR Njemačkoj. Bio je prisiljen napustiti diplomatsku službu, pa je potom desetljeće i pol proveo u svojevrsnom duhovnom egzilu kao neovisni free lancer, slobodni publicist, kolumnist i prevoditelj. Godine 2009/10. započeo je kasnu profesorsku karijeru na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Predaje skupinu kolegija koji se tiču međunarodnih odnosa, teorije i prakse diplomacije, europskih integracija, kulture u politici i političkih teorija. Autor je brojnih politološko-socioloških eseja i studija te knjiga (Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, 2009., Mukotrpno do političke moderne, 2010., Uvod u znanost o politici, 2010., Kultura sjećanja, 2011., Europe Now – Europa sada ili nikada, 2011. i dr.). Član je Odbora za sociološke znanosti Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
[3] Str.17. (Ibid)
[4] Radomir Konstantinović, filozof i književnik (1928-2011), Beograd, Srbija (op.a.)
[5] Upravo oni koji najviše i jesu za podjelu, nemogućnost suživota i „svoj na svome“ politiku, i jesu oni koji su najviše „jamilI“ – i zbog čega mi remetili rahatluk vlastite svakodnevnice
[6] Str.19 (Ibid)
[7] 1992-1995 – Amer je tada imao sedam (7) godina
[8] „Što više znaš, to manje umiješ, što manje znaš to više umiješ“ (S.H.)
[9] I Anno domini 2013, dana 24-og, mjeseca devetog, dok ispisujem ove retke nade.
[10] Str.19. (Ibid)
[11] ljudima itekako
[12] Kvaka 22
[13] 1995.g.
[14] Srpsku demokratsku stranku
[15] Socijaldemokratska partija – koja je danas, 2013., sve drugo samo ne socijal, akamoli demokratska – dok je najviše partija, ali ne i stranka.
[16] „Bez obzira na sve, otvorenost je kvalitet koji omogućuje transkulturnu komunikaciju između različitih sistema i donosi svakome od njih raznovrsne informacije koje imaju inovativnu funkciju. Neophodan uslov otvorenoti sistema jeste njegova sposobnost da stvaralački asimilira inovacije, jer u suprotnom, u pitanje biva doveden njegov identitet. A pravo na očuvanje ličnog i kolektnog identiteta spada u osnovna ljudska prava. Sva društva koja su zaostajala u razvoju moraju da reše složeni problem – kako prihvatiti sistemski razvojni model komunikacije koji podrazumeva otvorenost i istovremeno očuvati svekoliko (socijalni, kulturni, komunikacijski) identitet:“ Informaciono-komunikacioni sistemi, Miroljub Radojković i Branimir Stojković (Clio, Beograd, Srbija, 2004.g., str.45.)
[17] I to ne samo kada se desi „bomba“ na ovoj ili onoj bogomolji
[18] „Prije rata smo imali religiju ideologije.Danas imamo ideologiju religije.“ (S.H.)
[19] Str.26. i 27. (Ibid)
[20] SFRJ (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija) – 1945-1991
[21] Moj lični stav je da govorim i pišem Južnoslavenskim jezikom- bosanska, hrvatska i srpska varijanta jer mi govorimo i pišemo veoma policentričnim jezikom, koji se razlikuje u nekih 3-4 %, zavisno od regije do regije – uostalom, ne treba na prevodilac kada komuniciramo jedni sa drugima i trećima...
[22] Bez gubitka vlastitih, zagarantovanih, osnovnih ljudskih prava ukoričenih u Evropskoj povelji o ljudskim pravima.
[23] „Ako se, pak, pažljivo čitaju tekstovi uvaženih autora iz Europe i svijeta, oni uvažavaju da se »multikulti razvio kao koncept artikulacije i zaštite prava (etno)kulturnih manjina, pri čemu ono što vrijedi za jednonacionalne države i njihove etnije, mora vrijediti i za višenacionalne zemlje. Riječju, jednonacionalne zemlje moraju poštovati na isti način svoje etnije kao višenacionalne zemlje svoje nacije (i etnije) – to je ona već spominjana suština boljeg razumijevanja individualnih i kolektivnih prava i međusobnog približavanja liberala i multikulturalista.“Zbornik, BOSNA I HERCEGOVINA, EUROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA, str.37.- Mile Lasić
[24] Sekularna smo država, prije svega.
[25] Početni primjer su učesnici ovog Simpozija.
[26] Akademik, prof.dr. Enver Redžić (1915-2009): »Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoninarod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema«, Str. 39. (Ibid – 100 godina muslimanske politike, Institut za istoriju. Sarajevo, 2000.g., str.113.)
[27] Str.38. (Ibid)
[28] „I sam se osjećam građaninom svijeta i Europljaninom, ali ustajem u obranu svih formiranih identiteta i njihovog artikuliranja i prožimanja, u dubokoj vjeri da se tek tim putom stvaraju pretpostavke i za liberalno-građanski koncept uređenja BiH, pa i princip »jedan čovjek – jedan glas«, u početku i nužno unutar podijeljenih svjetova. Tek tako se stvaraju pretpostavke i za neku sutrašnju europsku socijaldemokraciju u BiH. Jer, u obje tobožnje bos.herc. socijaldemokracije su, nažalost, danas prevladali neojakobinska politička kultura nadbijanja, klijentelizam i podanički mentalitet. Do savršenstva je odnjegovan i »kult vođe« i prilagođeni, tzv. poželjni govor manjinaca kulturološkom obrascu većine. Time su i SNSD i SDP BiH postaline protagonisti, nego grobari socijaldemokratskih ideja u BiH.“ Str.38. (Ibid)
[29] Naravno, nada umire posljednja...
[30] Demokratska fronta BiH – Manifest: http://www.demokratskafronta.ba/index.php?lang=ba&sel=28
[31] Ibid, str.39.
[32] Ammicht Quinn, prof. dr. Regina, profesorica etike u Međunarodnom centru za etiku u znanostima (IZEW) Univerziteta u Tübingenu. Diplomirala katoličku teologiju i germanistiku, doktorirala etiku, habilitirala socijalnu etiku. Od veljače 2010. do svibnja 2011. članica zemaljske vlade Baden-Württemberg kao počasna državna savjetnica za interkulturalni i međureligijski dijalog. Težišta istraživačkog rada: temeljna i na primjenu usmjerena etička pitanja; politička etika; integracija i migracije kao kulturalno i religijsko pitanje; tijelo, rodni i seksualni diskursi.
[33] Str.49. (ibid)
[34] Str.50. (Ibid)
[35] Pedofilija je itekako prisutna unutar sve tri „vladajuće“ religije ovih prostora,čime se potvrđuje isprepletenost svjetovnog i duhovnog, odnosno društvenog i religioznog i kod zlih činjenja...
[36] Str.52 (Ibid)
[37] A jesmo, zacementirali u Daytonu 1995.g. „konstitutivnošću“ različitosti
[38] Šta god mi danas smatrali pod tim pojmom, a za mene to znači „uljuđenje“
[39] Vijenac – književni list za umjetnost, kulturu i znanost, br.508-509., 5.9.2013., str.4-6, Zagreb, Hrvatska
[40] „PATNJI NIKAD’ KRAJA
…prokletstvo sadašnjosti…
Afere, siromaštvo, nezaposlenost, lobiranje za robu proizvedenu van granica ove države, ubistva, droga, smrtonosne bolesti, zanemarivanje vrijednosti kulturnog naslijeđa, mržnja, isključivost, zavist, korupcija, namještanje ispita na visokoškolskim ustanovama, neznanje kao imeprativ, znanje kao pluskvamperfekt, štele, kameleonstvo, neprocesuiranje privrednog kriminala, neodgovornost izabranih dužnosnika, ogromne manipulacije sa pri(h)vatizacijom, borba za danas i ovdje sebi i samo sebi, prava usmjerena na nipodoštavanje obaveza, ratni vojni invalidi na granici ludila, poljoprivrednici u borbi za opstanak, crno tršište radne snage, bijelo ludilo snježnih nanosa, servilna politika prema međunarodnoj zajednici, neriješeni sudski procesi, hrana u supermaketima sa isteklim rokom trajanja, šverc svih vrsta, narodi kao štit za kriminalce i lopove, opozicija kao tru(h)la jabuka vlastitih nakana, pozicija kao samoubica sopstvenih usmjerenja, borci postiđenog sopstvenog imena i najavljene sreće, novonastali književnici kao aždahe literature “sui generis”, pjesnici što to nisu, djeca koja bježe od kuće, doktori kao pogrebnici, ekonomisti kao lihvari, novinari kao žohari, ljubavi koje umiru, sudbina što nestaje, umjetnici kao prevaranti, država koja to nije, entiteti koji to jesu, općine/opštine kao maligni organizmi, otklanjanje posljedica, a ne uzroka, granice koje “propuštaju”, policija u sprezi sa kriminalom svih vrsta, političari usmjereni sopstvenom, a ne općem, inženjeri kao graditelji babilonskih kula, birokracija što raste kao kvasac, troškovi života kao usud buduće smrti, ratni zločini kao najunosniji biznis…
BOSNA I HERCEGOVINA, POST MORTEM.
A komunizma više nema.“
(Iz knjige priča Sabahudina Hadžialića, ZEMLJA BEZ SVIJESTI, Izdavač DHIRA Verlag, Švicarska, 2010.g., str.5.)
[41] „Avishai Margalith je u svojoj je studiji »O kompromisima i trulim kompromisima« (2011) podastrla pohvalu kompromisa, formulirajući ujedno njegove granice: »truli« je kompromis onaj kompromis koji svojim posljedicama podupire sustav koji prezire ljude – u velikom kao i u malom. Taj je oblik kompromisa zabranjen. Svi su drugi kompromisi – prema Margalith – ne samo dopušteni nego se izričito zahtijevaju. Opće dobro u središtu političkog djelovanja, izričita zaštita i željena participacija manjina, kompromisi, ali nipošto »truli« kompromisi, središnja su mjesta i strategije pravednosti. U političkom se području pravednost učvršćuje u temeljenim i ljudskim pravima.“ (Bosna i Hercegovina, Europska zemlja bez Ustava, str.53.)
[42] Doc.dr.Mile Lasić u TV emisiji TEME, TV1, 26.9.2013.g. (21:00-22:30)
[43] Sve će nam se samo kazati, da i ne navodimo primjere kojih je ovdje mnoštvo.
[44] Ibid,str.55.
[45] Sabahudin Hadžialić, TOTALITET KREACIJE, DIOGEN pro kultura magazin, Jun/Lipanj 2013..:
http://www.diogenpro.com/introspicere_sabahudin-hadzialic.html
O tempora, o mores! Upravo o tome i govori Mile Lasić[2] kada govori[3]:
“ Izvikana »smrt multikulturalizma« na Zapadu i ne znači do priznanje da su i useljeničke zemlje i društva koja su dugo favorizirala ignoranciju ljudskih i kolektivnih prava first nations i/ili svojega etničkog useljeničkog šarenila (melting pot), »mic po mic« odustala od grubog zatiranja ili poricanja svojeg etničko-nacionalnog pluralizma. Nažalost, u svemu tomu jedva sudjeluju zemlje u regiji jugoistoka Europe, duboko zapletene u demokraturske, anticivilizacijske tranzicije i ubogo palanački uvjerene u svoju čistoću i zloću drugih, kako bi kazao autor Filosofije palanke[4]... Bez zakašnjelih transformacija u procesu približavanja EU-u ne možemo postati dijelom svijeta u kojem vrijede rules of law, a ljudi se ponašaju sukladno općeljudskim vrijednostima i racionalnim interesima. Zbog toga je prvi preduvjet budućih temeljnih ustavnih promjena uvažiti bos.herc. višenacionalnost i preostalu multikulturalnost pa potom osmisliti interkulturalistički projekt održive i uljuđene BiH, uz poštivanje i nacionalnog i etničkog, ljudskog i građanskog.“
Možemo mi predstavljati mnoštvo nezaobilaznih uslova, kako i navodi uvaženi profesor Lasić, ali sve dok nivo obrazovanja i znanja o navedenom (kako svijesti, tako i savjesti, a da o znanju ne govorimo) ne bude dovoljno široko rasprostranjen[5] na prostorima ne samo Bosne i Hercegovine, već i njenih susjeda/komšija, teško da možemo u narednih pedeset (50) godina očekivati bilo kakve promjene. Zbog čega sam tako „grub“, „iracionalan“ i „direktan“. Odgovor je bolno jednostavan – u riječima prof. Lasića: “... Ali na nesreću u BiH bijesne akademski, medijski i politički ratovi poslije oružanih ratova, pa se fragmentacije ne zaustavljaju nego ubrzavaju, problemi se ne rješavaju, nego se umnažaju. Pitanje je samo da li se već dodirnulo dno, ili se može još i dublje pasti, odnosno je li u tijeku dovršavanje »nezavršenog rata« (Ivan Lovrenović) ili nije?[6]..:“ Da, prisjetih se riječi moga sina Amera, po završetku rata[7] koji je kao i svako dijete znao za „pobjednike“ i „gubitnike“ kada me je upitao, saznavši od mene da je rat završio:“Tata, a ko je pobijedio?“ – kao pucanj je odjeknulo pitanje. Odmah sam odgovorio:“Nitko, sine.“ Šta mu kazati do istinu koju nijedan od pastira ovdašnjih nacija nije želio saopćiti sopstvenom narodu već su uzvikivali glasno: „Pobijedili smo, nastavljamo...Svoji na svome...Niko nas više nikada neće tlačiti...“ A u međuvremenu je više od 100.000 ubijenih, blizu milion i pol raseljenih, izbjeglih. Zbog čega?
Ne-akademski ću otvoreno reći: „Zbog pljačke neviđenih razmjera!“ Koja se ne ogleda samo u „namicanju“ neograničenih finansijskih sredstava na sopstveni konto već na pljačke duha, svijesti, ali i savjesti ovdašnjih pravednika, bez obzira kako se zovu i kojem Bogu se mole. „Samo neka ne puca...“ ...je floskula koja je ovu zemlju „zavila“ u crno u proteklih dvadeset (20) godina. Kako bi „odabrani“ obezbjedili sebe i vlastite unuke za narednih stotinu i više godina. Bezbolno i otvoreno promovirajući mediokritetstvo i neznanje kao osnovnu pretpostavku napredovanja i uspjeha[8]. Koje ne prestaje[9].
I akademske elite su dio toga, kako i navodi prof.Lasić:“ U procesima nadbijanja ili konfrontiranja ton daju akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, akademije, sve duboko etnicizirane i provincijalizirane transmisijske institucije, koje zlorabe znanost i kulture u funkciji učvršćenja redukcionističkih narativa dominantnih kulturološko-političkih elita.Time akademske elite čine crimen prema znanosti i kulturi, ali i povijesti i stvarnosti u svojoj zemlji[10].“ Upravo tako, igrajući se riječima[11] zaobilaze višenacionalnost i govore, pjevaju o multietničnosti, zloupotrebljavajući svijest sopstvenog naroda sa ciljem isključivanja drugog i drugačijeg i kreacije „nadnacije“, kako i navodi prof. Lasić:“ Uostalom, neki narativi posve ciljano pod bos.herc. multikulturalnošću izbjegavaju misliti bos.herc. multi-nacionalnost, koju posve neodgovorno svode na multietničnost. No prije ulaženja u ovu temeljnu aporiju, nužno se pozvati na važnu razlikovnu i metodološku uputu zagrebačkog profesora sociologije Milana Mesića, po kojoj »multikulturalnost« i nije drugo do pluralna etnička (dakle i nacionalna) datost, a »multikulturalizam « refleksija te (za)datosti, u pravilu ideologijski utemeljena i nedovoljno promišljena. Ova su pojmovna razlikovanja nužna, jer se kod nas niječu i prešućuju, ili se preostala multikulturalnost poistovjećuje s vrlo upitnim »multikulturalizmom«. Po ovim potonjima se neupitna bos.herc. multikulturalanost u pravilu svodi na multietničnost, uz apsolutno nijekanje bos.herc. višenacionalnosti, valjda u funkciji formiranja »bosanske nacije« i unitarne države, dok se po drugima postojeće bos.herc. nacije nastoje oblikovati u forme nacija-država, sa svim atribucijama državnosti, s manje-više labavim svezama među njima.“
Pretpostavljam da će bosanskohercegovačke „patriote biti sablaznute“ navedenim kada čuju ovako iz usta borca za Bosnu i Hercegovini svih njenih naroda i građana, uvaženog prof. Lasića. No, u tome i jeste „catch 22“[12] - Od drveta ne vidimo šumu – zagledani u prividnu „multikulturalnost“ a zaista „višenacionalnost“ ovih prostora. Koji jednakopravno pripadaju svima, bez obzira, kako rekoh, na ime koje nose i Boga kojem se mole. Sve dok ne shvatimo da smo svi na ovim prostorima nosioci vlastitog, ali i višenacionalnog identiteta, teško da ćemo shvatiti išta više do da možemo sami sebi biti dovoljni, izmanipulisani ovakvi kakvi jesmo. Da metodološki konkretizujem: Sve dok ne shvatimo da drugi i drugačiji nije tu kako bi nas „klao, raseljavao i ubijao“ ne možemo se nadati boljitku ovih prostora. Za tako nešto su nam potrebni: novo školstvo, zasnovano na kvaliteti znanja „o“ a ne „unutar“ već postojećih istina; novi ljudi, neopterećeni „mudrošću“ prošlosti i „vizijom“ budućnosti-znanjem optočeni i, nadasve, razum koji će govoriti o tome kako pojedinačni ciljevi dobijaju samo na kratke staze, do dugoročno samo opći opstaju. Ovo posljednje se može objasniti samo ako se okrenete oko sebe i pogledate prostor življenja i rada – i godine iza nas. Sve ono što su zvali „općim“ interesom samo je „pojedinačni“ interes manjine kako bi se obogatila na jadu i muci naroda ovih prostora. Nacionalisti se izuzetno dobro slažu i dogovore. Sjećate li se kada je Ričard Holbruk svojevremeno pitao u Daytonu[13] Aliju Izetbegovića da li da zabrani SDS[14] a dobio je značajan odgovor:“Ne, ja ću se lakše dogovoriti sa njima nego sa SDP-om[15]“.
Sve je rečeno, jer preduslov opstanka jednih je postojanje i opstanak drugih. I zbog čega, ako smo svjesni toga itekako ne prenesemo to shvatanje i na širi plan, bosanskohercegovački – preduslov jednih je opstanak drugih. Ne! Samo isključivanjem, unutar vlastitog atara, drugih i drugačijih, stvara pretpostavku opstanka sopstvenog naroda. Gluposti, gluposti...bolne gluposti. Bez interakcije sui generis jednih sa drugima i vice versa nema mogućnosti napretka u ovoj i ovakvoj zemljici Bosni (i Hercegovini). Ali ne interakcije „pod moranje“ i „parlamentarno“ već unutar snage znanja i umijeća i otvorenosti[16], u školama, na Univerzitetima, međureligijskim dijalogom[17], ovakvim naučnim skupovima. Kako bi iznašli odgovarajuće odgovore na vječna pitanja opstanka, ali i napretka. Sopstvenog, ali i drugih naroda.
Da bi zatrli mogućnost „istine“ kako je meni dobro samo ako je drugome i drugačijem loše. Upravo obrnuto - meni će biti dobro, ako je i susjedu/komšiji dobro. Dapače[18].
Prof. Lasić nastavlja[19]:“»Multikulturalna društva mogu preživjeti kao političke zajednice samo ako uspiju razdvojiti kulturne i političke identitete«, zaključuje dr. Vesna Stanković Pejnović, iako »moderna nacionalna država može, a često to i čini, privilegirati većinsku naciju, a na taj se način producira i nepravda«. Upravo na Habermasovu tragu se i crnogorska znanstvenica zalaže za kompromisna ili pravičnija rješenja, koja vidi u izgradnji »zajedničkih identiteta«, a što implicira da se nacionalni identiteti trebaju prilagođavati, a ne uništavati. »Ljudi iz različitih nacionalnih grupa će dijeliti privrženost društvu ako ga shvate kao kontekst unutar kojeg mogu njegovati svoj nacionalni identitet, a ne biti podređeni«...Time se definitivno i u vizuri ove crnogorske znanstvenice poručuje kako je razumijevanje i približavanje liberalizma i multikulturalizma preduvjet za razrješenje unutarnjih drama višenacionalnih, uključivo višenacionalnih zapadnobalkanskih zajednica. Njima se zapravo surova povijest ubrzano ponavlja pa primjerice BiH danas guši upravo ono što je Titovu Jugoslaviju i ugušilo na kraju 20. stoljeća, a to je nesposobnost uvažavanja etničke i nacionalne pluralnosti i izgradnje pluralno-političkog društva. Ergo, iz ove bi se teorijske i iskustvene mudrosti i u Bosni i Hercegovini moglo mnogo toga naučiti kada ne bi u njezinim akademijama, na njezinim univerzitetima i sveučilištima, fakultetima i institutima, ili u medijima, dominirali lijeni i »zarobljeni umovi«, nesposobni preskočiti vlastitu sjenku, vlastito teorijsko i političko obzorje. I dok se u svijetu političke moderne događaju civilizacijske promjene i mentaliteta i mišljenja, vrlo kompleksne transsocijalizacije i transnacionalizacije, koje i čine sadržaj »nove paradigme«, u BiH se ostaje slijepo i gluho za pouke novih europskih »pulsacija«, narativa (i prakse).“
Mislim da imaj još jedna bitna činjenica koja je prenebregnuta kada se govori o Titovoj Jugoslaviji[20] a to se ogleda u još jednom veoma indikativnom primjeru koji potvrđuje navedeno: Koliko se sjećam, U Sloveniji, Makedoniji, na Kosovu, kao i kod manjina je bila obaveza da uče srpsko-hrvatski odnosno hrvatsko-srpski jezik, dok mi, koji smo tada govorili tim jezikom[21] nismo bili obavezni da to činimo. Volio bih da sam u školi imao slovenački, albanski i/ili makedonski. Upoznavanjem jezika i kulture, sigurno je da bi svi na prostorima bivše Jugoslavije bili mnogo bliži jedni drugima, bez prisile prividnog „bratstva i jedinstva“ koje je završilo brutalno, u krvi braće ovdašnje...Eo ipso, zbog čega ne bi uveli u svim školama u Bosni i Hercegovini proučavanje sva tri „konstitutivna“ jezika i istorije/povijesti/kulture, jer bi na taj način uvidjeli prednosti, kao i mane vlastitih etničkih poslanja, sa ciljem pretakanja[22] jednog identiteta u višenacionalni identitet. Naravno, bez imali primisli o stvaranju „nadnacije“ ili „supranacije“ koja bi negirala drugog i drugačijeg[23]. Uz ozbiljan, akademski pristup problemu, zakonom ograničenim mješanjem politike, ali i vjere[24], u navedeno, mislim da bi grupa naučnih radnika[25] mogla kroz raspravu, kreaciju i outcome, pronaći izlaz iz ovog mraka koji okružuje sve konstitutivne narode sa ovih prostora gurajući ih sve dublje u baruštinu loših nadanja.
I dalje, u svom fokusiranju na konkretnost činjenice usmjerene Bosni i Hercegovini, kao državi svih njenih naroda i građana, Mile Lasić naglašava:
„Sadržaji koji ispunjavaju pojmove i etnije i nacije dotiču na vrlo sličan način ono što se zove identitetima ili pravima na identitet, a ona se ne smiju ni po koju cijenu dovoditi u pitanje. Tomu služe – i da ne znaju da im služe – i svi koji negiraju postojanje nacija u BiH, pa radije govore o etnijama, kao i svi koji govore o građanstvu, a ne primjećuju da je taj proces moguć dijelom među Bošnjacima zbog njihova osjećanja brojnosti i nadmoći, a među Hrvatima još nije iz razloga malobrojnosti i nejednakopravnosti. Mimikrična politika SDP-a, i njegovih satelita, primjerice SDA, dakle naslonjena je na tezu o postojanju etnija u BiH, ali ne i bos.herc. političkih naroda odnosno nacija, čime se vrši pritisak na sve manjince, a Hrvate u Bosni i posebno, da se konfrontiraju s Hrvatima u Hercegovini, s tim tzv. hercegovačkim separatistima, ma koliko se oni trudili u novije vrijeme govoriti o BiH kao o svojoj zemlji. Posve je nevjerojatno kako se među političkim Bošnjacima brzo zaboravilo na političku bahatost Miloševićeva režima i tko je bio i zbog čega najglasniji zagovornik načela »jedan čovjek – jedan glas«, dakako na račun nijekanja Ustava SFRJ. Tragična srpska iskustva i zablude glede Jugoslavije morala bi, zapravo, biti poučna za sve koji su bilo gdje brojniji od drugih, jer kada je netko većina ima više obveza, ali ne i više kolektivnih prava. Ona se moraju garantirati svim konstitutivnim narodima i svim manjincima, jednako kao i individualna prava svakog čovjeka i građanina. » Apsurdna je teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog faktora BiH«, upozoravao je stalno akademik Enver Redžić[26], »da bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u svim nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje. Integritet se ne može nametati; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri BiH naroda«[27].
Da, u potpunosti podržavajući tezu navedenu u fusnoti[28] na istoj stranici Zbornika, ne mogu a ne navesti činjenicu da upravo navedene partije/stranke izgubiše istorijsku/povijesnu/historijsku šansu da od ove zemlje učine prostor vrijedan življenja i rada. Potpisnik ovih redova se nada[29] da bi politička snaga koja je upravo iznjedrila Manifest[30] mogla usmjeriti valjane nagone mogućih rješenja usmjerenih dobrom, prije svega čovjeku i građaninu. Vrijeme će, ali i mi sa njime, pokazati da li sam bio u pravu. Zbog toga i jeste vrijeme za novu politiku, za nove varijante mogućih rješenja.
Možda i ovaj Naučni skup bude „okidač“ boljih nadanja, bez obzira na različitosti viđenja o aktuelnoj stvarnosti koja slijede...
Poentirajući, na samom kraju sopstvenih vizija, Mile Lasić nadahnuto pominje Lajpharta[31] i jednog od konsocijskih odnosno konsensualnih modela koji bi bili prijemčivi za Bosnu i Hercegovinu: “ Iz ovog metodološkog pristupa nameće se i moguće nadilaženje naših podijeljenosti i putem jednog od konsocijacijskih modela i uz uvažavanje elemenata klasičnog parlamentarnog sustava. Uostalom, u Daytonskom ustavu već su ugrađena konsocijacijska rješenja, kako bi potom bila nakaradno izvedena, kao i mnogo drugoga u BiH. Temeljno pravilo konsocijacije da političke elite postignu dogovor kojeg bi se držale preduvjet je, ustvari, za bio kakav pomak do novog ustava, koji bi se morati čim prije izraditi, ukoliko se uistinu želimo približiti euroatlantskim integracijama. Po Arendtu Lijphartu, koji razlikuje ideju i model većinske demokracije i demokracije konsenzusa, teško je, ali nije nemoguće postići i održati stabilnu demokraciju i u podijeljenim društvima. Njegovo upozorenje kako se mora voditi računa kako za mnoga »pluralna društva ne zapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkoga normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve demokracije«, kao da je pisano povodom ključnih unutarnjih nesporazuma unutar BiH. Politička kultura u jednoj zemlji može biti homogena ili fragmentirana, tvrdi dalje Lijphart, a odnosi među elitama konfliktni,kompetitivni ili kooperativni, iz čega i slijede tri tipa političkih sustava, odnosno tri tipa političkih kultura: centripetalna (orijentacija prema centru); centrifugalna (udaljavanje od centra); i sporazumijevajuća, konsenzualna politička kultura. »Pitanje hoće li demokracija s fragmentiranom političkom kulturom biti stabilna ili nestabilna ovisi prije svega od odgovora elite na potencijalnu ili sadašnju nestabilnost sistema«, upozorava Lijphart. Da bi sustavi konsocijacijske demokracije funkcionirali na stabilan i efikasan način, nužno je da vođe rivalskih političkih supkultura podržavaju sljedeće oblike ponašanja: prvo, političke vođe moraju biti svjesni da duboki rascjepi vode destabilizaciji sustava; drugo, političke vođe bi morale imati povjerenje u postojeći sustav političkih institucija; treće, političke vođe moraju uspostaviti institucionalnu osnovu i pravila političke igre koja mogu osigurati akomodaciju supkulturnih razlika. Nažalost, naše se tobožnje vođe i elite ne pridržavaju ničeg od spomenutog, njima je u ovom javašluku bez elemenata pravne države kao ribama u vodi, dakle raj na zemlji. I zbog toga bi vrijedilo pokušati s odgovornom konsocijacijom ili, pak, s mješovitim modelima nacionalnog i građanskog koje tek treba domisliti, pri čemu bi nam mogla pomoći i razumijevanje političkih narativa unutar EU-a, iskustva EU-a s »euroregijama« i EU-principi, poput principa višerazinskog upravljanja, principa dijeljenog ili prenijetog suvereniteta i principa supsidijarnosti.“
I, na samom kraju nas vraća na početak sopstvenog iskaza a koji se odnosi na „međunarodno priznatu, ali unutarnje nepriznatu zemlju.“ da prijedlogom mogućih rješenja, otvorimo zatvoreni um. Bar pokušamo.
Identiteti i elite (političke)
Regina Ammicht-Quinn[32] donosi zanimljivu studiju o ne toliko različitim shvatanjima pogrešnih predodžbi o identitetima sui generis sa prostora iz kojeg dolazi: „U mnogim je zemljama Sjevera pitanje o identitetu postalo epohalnim pitanjem: identitet više nije naprosto »tu«. Identiteti su izgubili svoju samorazumljivost prije svega tamo gdje su ljudi otpušteni ili prognani iz prisnih veza klase, poziva, susjedstva, obitelji i porodičnih odnosa. Svoj identitet kao projekt doživljavaju prije svega mladi ljudi: identitet se mora uvijek iznova postizati, iznalaziti i birati. Potraga za onim što može značiti »ja«, postaje životnom zadaćom“.[33]...Budemo li najrazličitije ljude trpali pod jednu jedinu etiketu – crn, turski, protestantski, ženski i sl. – a da im ne priznajemo njihovu jedinstvenost, bit će to čin nasilja. Ako drugima (ili sebi samima) pripisujemo prioritetni identitet koji nadjačava druge identitete – kao što »crn« može nadjačati to da je čovjek »majka«, »glazbenica« ili »maratonka« – onda postoji opasnost ne samo da simpatija i empatija postanu nemogući, nego čak i nepotrebni: »Pripazi, ona je crnkinja!« I, ovisno o okružju, možda još: »Budi oprezan. Ne vjeruj joj. Pripazi, on je musliman« ili »Znam ja kakav je on. Svi su oni takvi. Budi oprezan! Ne vjeruj mu!«[34]...
Interesantno, kada samo pomislim da se i unutar ovdašnjih porodica ne jednom izgovorilo nešto slično, bez obzira govorimo li o bilo kojem od konstitutivnih naroda u BiH, naježim se od siline nesuvislih udara na vlastito biće. Naravno, kao zastupnik i zagovaratelj multi-identiteta nauštrb mono-identiteta, posmatrajući sve ljude equally, uz krik sopstvenih namjera, pokušavam pronaći u sebi odgovor zbog čega ne može (još uvijek) biti drugačije. I dolazim do religije, kao ideologije mogućeg - odgovora. Naime, svaka religija zagovara bratstvo među ljudima, ljubav i toleranciju, ali je, upravo i u ime religije učinjeno i najviše nasilja. Kako prema drugome i drugačijem, tako i prema vlastitom narodu. Mnoštvo je primjera iz nedavne prošlosti koje pokazuju, ali i dokazuju religiju kao još jedan od oblika manipulacije ljudskim htijenjima sa ciljem zadovoljenja ovozemaljskih potreba. Zar religija ne zagovara sreću na onome svijetu, dok patimo na ovome? Dok istovremeno njeni najgorljiviji zagovornici voze BMW, nose Rayban naočale i/ili bivaju penzinisani zbog perverzija svakojake vrste[35]. Dok zagovaraju opće dobro fokusirajući se na vlastito, i samo vlastito...zlo, u dobru.
„Opće dobro nije apstraktna veličina koja je iznad građana. Opće je dobro ono što građani stvaraju svojim socijalnim djelovanjem. Opće dobro ne znači: svi su jednaki i žele isto. Ono znači: različiti žele zajedničko.“[36]..Poentira Regina Ammicht-Quinn i kao da šalje poruku narodima ovdašnjim da je to jedino rješenje ovih prostora. Da, ako smo se dogovorili[37] da smo itekako različiti hajde da tu različitost iskoristima u cilju ka općem dobru. Kako bi se dogovorili da, iako različiti, želimo zajedničko. Naravno, eo ipso iz navedenog slijedi da upravo na ovim prostorima se ne može, upravo zbog navedene rezličitosti ništa zajedničko izroditi osim su-života, su-djelovanja, su-...Dobro, hajde da se složimo da to i jeste tako, ali nemojmo zaboraviti da nijedna kultura, htjela to priznata ili ne, bez interakcije sa drugim i drugačijim kulturama nikada nije mogla napredovati, naravno, u civilizacijskom[38] smislu. Nedavno je u intervju jednom časopisu u Zagrebu[39], književnik i prevodilac Mladen Machiedo izjavio kako mi živimo u mahnitom 17 stoljeću, odnosno kako „Prijelaz iz 20. U 21. stoljeće mnogo je sličniji 17.stoljeću i vremenu baroka...Jedan od romanopisaca 17. je stoljeće nazvao mahnitim stoljećem. I mi živimo u sličnom vremenu, sve se spaja sa svime, ne zna se što su vrijednosti, vlada opći kaos...Danas živimo u vremenu devitalizacije. Dakle vidim sličnost sa 17. Stolječem u ovliku Vicove spirale. Gianbattista Vico, veliki mislilac početka 18. Stoljeća, civilizaciju je zamišljao spiralno, a ne linearno, što znači da između pojedinih krugova u vertikali te spirale postoji analogija. Ne identičnost, nego analogija. Govorio je, kada jedan ciklus dođe do kraja, počinje novi. To povijesni optimisti gube iz vida.“ Dakle, ta „mahnitost“ nije samo ogledalo duše ovdašnjih naroda, već je činjenica, možda, kraja istorije/povijesti/historije kakvu poznajemo.
Šansa za nas je upravo u tome. Kako? Objedinjavajući razlike sa ciljem boljitka, prije svega sopstvenog bića. Kako? Shvativši da JA danas i ovdje nisam zbog patnje drugog i drugačijeg već zbog upravo onoga dobrog u drugom i drugačijem. Kako? Upoznavajući se sa kulturom, religijom, obrazovanjem drugog i drugačije da unaprijedim sebe. Kako? Uvođenjem u sve nivoe obrazovanja, medija, komunikacija, općenja...pretpostavki da upravo kod Srba, Hrvata, Bošnjaka, Ostalih ima „ono nešto“ što nema kod Ostalih, Bošnjaka, Hrvata, Srba...
Kako?[40]
Ipak kako realizirati dozvoljene kompromise[41] gdje nijednoga trenutka moja sloboda neće ići naušrtb slobode drugih? Ne zaboravimo, sloboda prestaje onoga trenutka kada ugrožava drugoga. Tada to više nije značajka slobode već isključivanje i zanemarivanje svih oblika ljudskih prava drugoga. Možemo li na prostoru Bosne i Hercegovine govoriti o „složenim identitetima“[42] kada pred sobom imamo ne samo itekako suprostavljeno viđenje svijeta o sebi i po sebi od strane aktuelnih religija, već i unutar svake od njih vidljive podjele? Kako to unutar svake od njih? Pogledajmo samo podjele u Islamu, Katoličanstvu i Pravoslavlju, zavisno na koje geografsko područje se fokusiramo u BiH. Da ne govorimo o fundamentalizmu i odnosu „pravovjernika“ i „zavedenih“[43].: „Prva i temeljna točka: Ja sam istina, kazuje Isus u Evanđelju po Ivanu. Ne: Ja sam tradicija. Crkvena se tradicija ne može legitimirati sama iz sebe nego jedino tako što će neprestance uvijek iznova pokušavati utjeloviti tu istinu. Na to spada nesigurnost. Petrova je nesigurnost dar, ne kazna. A iz te nesigurnosti raste nova sigurnost – Nijedan se čovjek ne smije nazivati nesvetim ili nečistim! – koju uvijek iznova treba učiti. Ako religiozni ljudi i religijske institucije to ozbiljno uzmu u obzir, onda će to značiti troje: Kao prvo, opredjeljenje za siromašne, drugačije, isključene, svejedno koje nacionalnosti, boje kože, religije ili moralnih standarda bili. Kao drugo, da se zahtjev za istinom upravlja i prema vlastitoj instituciji i njezinim strukturama – kao zahtjev za pravednošću, sposobnošću kritike i kao odvraćanje od korupcije bilo koje vrste. I kao treće, da se kultivira ljudsko, ljudskost. To se ne događa održavanjem privilegija i reputacije, nego otvorenošću; ne zahtijevanjem nereflektirane kolektivne poslušnosti, nego podupiranjem svjesne pripadnosti; ne iluzijama o nedužnosti, nego sjećanjem i posadašnjenjem zapletenosti u krivnju. Za mene, sasvim osobno, također i sjećanjem na mog djeda, šesnaestogodišnjeg vojnika u Bosni i Hercegovini.“[44]
Kakav „deterđent“ upotrijebiti, ali da istovremeno ne oštetimo tkivo samo-opstojnosti naroda ovdašnjih? Idući ka „složenim identitetima“, odnosno „multi-identitetima“[45] bosanskohercegovačkog bitka...
______________________
[1] Ona „šutljiva“ većina koja već dvadeset i više godina bira na izborima upravo one koji im iz džepova uzimaju i ono malo što zarade, ako i zarade.
[2] Lasić, dr. sc. Mile, rođen 1954. godine u Uzarićima. Prijeratni radni vijek proveo u Sarajevu i Beogradu. Rat ga zatekao kao jugoslavenskog, pa potom i bosansko- hercegovačkog diplomata u SR Njemačkoj. Bio je prisiljen napustiti diplomatsku službu, pa je potom desetljeće i pol proveo u svojevrsnom duhovnom egzilu kao neovisni free lancer, slobodni publicist, kolumnist i prevoditelj. Godine 2009/10. započeo je kasnu profesorsku karijeru na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Predaje skupinu kolegija koji se tiču međunarodnih odnosa, teorije i prakse diplomacije, europskih integracija, kulture u politici i političkih teorija. Autor je brojnih politološko-socioloških eseja i studija te knjiga (Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, 2009., Mukotrpno do političke moderne, 2010., Uvod u znanost o politici, 2010., Kultura sjećanja, 2011., Europe Now – Europa sada ili nikada, 2011. i dr.). Član je Odbora za sociološke znanosti Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
[3] Str.17. (Ibid)
[4] Radomir Konstantinović, filozof i književnik (1928-2011), Beograd, Srbija (op.a.)
[5] Upravo oni koji najviše i jesu za podjelu, nemogućnost suživota i „svoj na svome“ politiku, i jesu oni koji su najviše „jamilI“ – i zbog čega mi remetili rahatluk vlastite svakodnevnice
[6] Str.19 (Ibid)
[7] 1992-1995 – Amer je tada imao sedam (7) godina
[8] „Što više znaš, to manje umiješ, što manje znaš to više umiješ“ (S.H.)
[9] I Anno domini 2013, dana 24-og, mjeseca devetog, dok ispisujem ove retke nade.
[10] Str.19. (Ibid)
[11] ljudima itekako
[12] Kvaka 22
[13] 1995.g.
[14] Srpsku demokratsku stranku
[15] Socijaldemokratska partija – koja je danas, 2013., sve drugo samo ne socijal, akamoli demokratska – dok je najviše partija, ali ne i stranka.
[16] „Bez obzira na sve, otvorenost je kvalitet koji omogućuje transkulturnu komunikaciju između različitih sistema i donosi svakome od njih raznovrsne informacije koje imaju inovativnu funkciju. Neophodan uslov otvorenoti sistema jeste njegova sposobnost da stvaralački asimilira inovacije, jer u suprotnom, u pitanje biva doveden njegov identitet. A pravo na očuvanje ličnog i kolektnog identiteta spada u osnovna ljudska prava. Sva društva koja su zaostajala u razvoju moraju da reše složeni problem – kako prihvatiti sistemski razvojni model komunikacije koji podrazumeva otvorenost i istovremeno očuvati svekoliko (socijalni, kulturni, komunikacijski) identitet:“ Informaciono-komunikacioni sistemi, Miroljub Radojković i Branimir Stojković (Clio, Beograd, Srbija, 2004.g., str.45.)
[17] I to ne samo kada se desi „bomba“ na ovoj ili onoj bogomolji
[18] „Prije rata smo imali religiju ideologije.Danas imamo ideologiju religije.“ (S.H.)
[19] Str.26. i 27. (Ibid)
[20] SFRJ (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija) – 1945-1991
[21] Moj lični stav je da govorim i pišem Južnoslavenskim jezikom- bosanska, hrvatska i srpska varijanta jer mi govorimo i pišemo veoma policentričnim jezikom, koji se razlikuje u nekih 3-4 %, zavisno od regije do regije – uostalom, ne treba na prevodilac kada komuniciramo jedni sa drugima i trećima...
[22] Bez gubitka vlastitih, zagarantovanih, osnovnih ljudskih prava ukoričenih u Evropskoj povelji o ljudskim pravima.
[23] „Ako se, pak, pažljivo čitaju tekstovi uvaženih autora iz Europe i svijeta, oni uvažavaju da se »multikulti razvio kao koncept artikulacije i zaštite prava (etno)kulturnih manjina, pri čemu ono što vrijedi za jednonacionalne države i njihove etnije, mora vrijediti i za višenacionalne zemlje. Riječju, jednonacionalne zemlje moraju poštovati na isti način svoje etnije kao višenacionalne zemlje svoje nacije (i etnije) – to je ona već spominjana suština boljeg razumijevanja individualnih i kolektivnih prava i međusobnog približavanja liberala i multikulturalista.“Zbornik, BOSNA I HERCEGOVINA, EUROPSKA ZEMLJA BEZ USTAVA, str.37.- Mile Lasić
[24] Sekularna smo država, prije svega.
[25] Početni primjer su učesnici ovog Simpozija.
[26] Akademik, prof.dr. Enver Redžić (1915-2009): »Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoninarod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema«, Str. 39. (Ibid – 100 godina muslimanske politike, Institut za istoriju. Sarajevo, 2000.g., str.113.)
[27] Str.38. (Ibid)
[28] „I sam se osjećam građaninom svijeta i Europljaninom, ali ustajem u obranu svih formiranih identiteta i njihovog artikuliranja i prožimanja, u dubokoj vjeri da se tek tim putom stvaraju pretpostavke i za liberalno-građanski koncept uređenja BiH, pa i princip »jedan čovjek – jedan glas«, u početku i nužno unutar podijeljenih svjetova. Tek tako se stvaraju pretpostavke i za neku sutrašnju europsku socijaldemokraciju u BiH. Jer, u obje tobožnje bos.herc. socijaldemokracije su, nažalost, danas prevladali neojakobinska politička kultura nadbijanja, klijentelizam i podanički mentalitet. Do savršenstva je odnjegovan i »kult vođe« i prilagođeni, tzv. poželjni govor manjinaca kulturološkom obrascu većine. Time su i SNSD i SDP BiH postaline protagonisti, nego grobari socijaldemokratskih ideja u BiH.“ Str.38. (Ibid)
[29] Naravno, nada umire posljednja...
[30] Demokratska fronta BiH – Manifest: http://www.demokratskafronta.ba/index.php?lang=ba&sel=28
[31] Ibid, str.39.
[32] Ammicht Quinn, prof. dr. Regina, profesorica etike u Međunarodnom centru za etiku u znanostima (IZEW) Univerziteta u Tübingenu. Diplomirala katoličku teologiju i germanistiku, doktorirala etiku, habilitirala socijalnu etiku. Od veljače 2010. do svibnja 2011. članica zemaljske vlade Baden-Württemberg kao počasna državna savjetnica za interkulturalni i međureligijski dijalog. Težišta istraživačkog rada: temeljna i na primjenu usmjerena etička pitanja; politička etika; integracija i migracije kao kulturalno i religijsko pitanje; tijelo, rodni i seksualni diskursi.
[33] Str.49. (ibid)
[34] Str.50. (Ibid)
[35] Pedofilija je itekako prisutna unutar sve tri „vladajuće“ religije ovih prostora,čime se potvrđuje isprepletenost svjetovnog i duhovnog, odnosno društvenog i religioznog i kod zlih činjenja...
[36] Str.52 (Ibid)
[37] A jesmo, zacementirali u Daytonu 1995.g. „konstitutivnošću“ različitosti
[38] Šta god mi danas smatrali pod tim pojmom, a za mene to znači „uljuđenje“
[39] Vijenac – književni list za umjetnost, kulturu i znanost, br.508-509., 5.9.2013., str.4-6, Zagreb, Hrvatska
[40] „PATNJI NIKAD’ KRAJA
…prokletstvo sadašnjosti…
Afere, siromaštvo, nezaposlenost, lobiranje za robu proizvedenu van granica ove države, ubistva, droga, smrtonosne bolesti, zanemarivanje vrijednosti kulturnog naslijeđa, mržnja, isključivost, zavist, korupcija, namještanje ispita na visokoškolskim ustanovama, neznanje kao imeprativ, znanje kao pluskvamperfekt, štele, kameleonstvo, neprocesuiranje privrednog kriminala, neodgovornost izabranih dužnosnika, ogromne manipulacije sa pri(h)vatizacijom, borba za danas i ovdje sebi i samo sebi, prava usmjerena na nipodoštavanje obaveza, ratni vojni invalidi na granici ludila, poljoprivrednici u borbi za opstanak, crno tršište radne snage, bijelo ludilo snježnih nanosa, servilna politika prema međunarodnoj zajednici, neriješeni sudski procesi, hrana u supermaketima sa isteklim rokom trajanja, šverc svih vrsta, narodi kao štit za kriminalce i lopove, opozicija kao tru(h)la jabuka vlastitih nakana, pozicija kao samoubica sopstvenih usmjerenja, borci postiđenog sopstvenog imena i najavljene sreće, novonastali književnici kao aždahe literature “sui generis”, pjesnici što to nisu, djeca koja bježe od kuće, doktori kao pogrebnici, ekonomisti kao lihvari, novinari kao žohari, ljubavi koje umiru, sudbina što nestaje, umjetnici kao prevaranti, država koja to nije, entiteti koji to jesu, općine/opštine kao maligni organizmi, otklanjanje posljedica, a ne uzroka, granice koje “propuštaju”, policija u sprezi sa kriminalom svih vrsta, političari usmjereni sopstvenom, a ne općem, inženjeri kao graditelji babilonskih kula, birokracija što raste kao kvasac, troškovi života kao usud buduće smrti, ratni zločini kao najunosniji biznis…
BOSNA I HERCEGOVINA, POST MORTEM.
A komunizma više nema.“
(Iz knjige priča Sabahudina Hadžialića, ZEMLJA BEZ SVIJESTI, Izdavač DHIRA Verlag, Švicarska, 2010.g., str.5.)
[41] „Avishai Margalith je u svojoj je studiji »O kompromisima i trulim kompromisima« (2011) podastrla pohvalu kompromisa, formulirajući ujedno njegove granice: »truli« je kompromis onaj kompromis koji svojim posljedicama podupire sustav koji prezire ljude – u velikom kao i u malom. Taj je oblik kompromisa zabranjen. Svi su drugi kompromisi – prema Margalith – ne samo dopušteni nego se izričito zahtijevaju. Opće dobro u središtu političkog djelovanja, izričita zaštita i željena participacija manjina, kompromisi, ali nipošto »truli« kompromisi, središnja su mjesta i strategije pravednosti. U političkom se području pravednost učvršćuje u temeljenim i ljudskim pravima.“ (Bosna i Hercegovina, Europska zemlja bez Ustava, str.53.)
[42] Doc.dr.Mile Lasić u TV emisiji TEME, TV1, 26.9.2013.g. (21:00-22:30)
[43] Sve će nam se samo kazati, da i ne navodimo primjere kojih je ovdje mnoštvo.
[44] Ibid,str.55.
[45] Sabahudin Hadžialić, TOTALITET KREACIJE, DIOGEN pro kultura magazin, Jun/Lipanj 2013..:
http://www.diogenpro.com/introspicere_sabahudin-hadzialic.html
| sabahudin_hadzialic_bosna_i_hercegovina__zemlja_bez_identiteta-identitet_bez_zemlje.docx |
| sabahudin_hadzialic_bosna_i_hercegovina__zemlja_bez_identiteta-identitet_bez_zemlje.pdf |
2013.
|
prvih 55. stranica
|
| ||
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from Bosnia and Herzegovinahttp://lpvinyl.weebly.com/
|
|
Juni/Lipanj 2013.
Totalitet kreacije
Angažirana umjetnost kao alternativa... Angažirana umjetnost je sublimacija društvenog uticaja, sopstvene pojavnosti, ali i inner soul pretpostavki egzistencijalnog uskrsnuća humanosti[1] par excellance. Društveni uticaj Društveni uticaj proizvodi višestruke refleksije unutar angažirane umjetnosti. Pogotovo ako se to realizira u duboko podijeljenom društvu kao što je Bosna i Hercegovina. Na jednoj strani imamo pojavnu sposobnost umjetnosti poistovjećivanja sa etnicitetom, okruženjem i poslušnošću[2]. Na drugoj strani mosta[3] se nalazi sasvim druga krajnost isključivosti, anarhizma i nepoštovanja[4] svega što dolazi sa druge obale. No, i na samom mostu se nalazi nešto što zaista može biti istinska angažirana umjetnost sa jednakim otklonom i od lijeve i desne opcije. Mogli bi to nazvati građanskim osvještenjem kritičkog opserviranja realiteta. Razložna kreacija mogućih modaliteta drugoga i drugačijeg može se pronaći u pronalaženju formule koja ni jednoga trenutka neće isključivati kvalitet nauštrb kvantita, ali ni vice versa. Kako sve navedeno i uobličiti? Najsloženije stvari su u biti najjednostavnije. Na sljedeći način – 1. Ne isključujući odraz korijena postanka, a uključujući otisak neposrednog komuniciranja. 2. Transparentošću sopstvenog poslanja u susretu sa ogoljenom biografijom realiteta. 3. Uzdržavanjem od nepotizma, nacionalne i gender isključivosti. 4. Naglašavanjem sopstvenih mana kao pretpostavki mogućih rješenja – poboljšanjem vlastitog bića društvo sadržajnijim činimo. 5. Nemržnjom kao osnovnom pretpostavkom za početno razumijevanje a u kasnijem koraku i bliskošću istovjetnih nakana. 6. Shvatanjem da na duge staze opšte dobro dobija dok pojedinačna dobrobit kratko traje. 7. Otvorenim oblikom komunikacije sa jasnim pretpostavkama činjenja usmjerenim konačnoj istini – građani su ljudi na prvom mjestu, a iza toga Bošnjaci (Muslimani), Srbi i Hrvati. Individualnost nauštrb konformizma[5] Ako pogledamo suštinu identifikacije na ovim prostorima, ona je uvijek težila zadržavanju tradicionalnih oblika svijesti. Čak i u umjetnosti. Nove vizije su teško pronalazile put do „očiju posmatrača“, ali su uvijek i bile revolucionarne, u skladu sa vremenom i načinom pojave istih. Nedostatak je uvijek bio – neobrazovanost većine manipulisane od strane otuđene manjine, bez obzira bila ona[6] klerikalna ili svjetovna. Čak ako bi i dolazilo do određenih „revolucionarnih“ promjena unutar umjetnosti, ona je uvijek bila kontrolisana i usmjeravana od strane upravo te manjine. No, individualnost nauštrb konformizma se nije jednom pokazala kao kreativnost interakcije za nas, ovdje i sada. I, naravno da je izuzetan uticaj na umjetnost izvršen od strane vladajućih ideologija[7] u proteklih više stotina godina[8] na našim prostorima, ali je upravo individualnost, posebnost svakoga od angažiranih umjetnika nadrasla mediokritetstvo služanjstva pokušavajući donijeti nove vidike unutar sivila svakodnevnice. Kako? Interakcijom identiteta ni jednoga trenutka ne zaboravljajući odakle su došli, bez prestanka putujući sferama sopstvenih nadanja. Ta interakcija identiteta (ljudska, povijesna, duhovna) je stvorila preduslove za stvaranje umjetnosti koja je pomjerala granice ljudske svijesti, ali i realiteta. Transparentnost kao pretpostavka individualiteta[9] Promišljanje o otvorenosti[10] u Bosni i Hercegovini XXI vijeka je potpuno istovjetna viđenju navedenog u prethodnim vijekovima/stoljećima. Uvijek je cilj zadržati za sebe, pod izlikom privatnosti, sve one tajne koje nas čine više životinjama, nego ljudima. Ljudi, pak, s druge strane, žele transparentnošću izbjeći konformizam koji se kod jednog broja Bošnjaka (oprostite, Muslimana) iskazuje u kontradikciji da zbog vlastite vjere ne žele postavljati umjetničke slike[11] na zidove svojih stanova i kuća, dok istovremeno postavljaju jelke[12] za novogodišnje praznike. Dakle, možemo li biti transparentni u utakmici života bivajući angažiranim samo u umjetnosti, dok s druge strane opstajemo samo kao obični poslušnici? Ne možemo, jer tada ni umjetnost više nije svjesnost sopstvenog poslanja, već poruka objedinjujućeg negativnog kolopleta stavova, ali ne naših, već onih drugih. Konformističkih. Jedini izlaz je transparentnost, jačajući na taj način individualitet kvaliteta naspram kolektiviteta osrednjosti. Porukom i djelom, iznad svega. Angažirani umjetnik nije nacionalni umjetnik već umjetnik nacija[13] Ljudskost u umjetnosti se ogleda u iskrenosti, jednakosti, multi-identitetu, i gender otvorenosti. Sve drugo je zamajavanje i dokazivanje upravo činjenice da, kada u umjetnosti stvaramo iskrene slike svijeta u sebi i oko sebe, ne možemo biti do kraja iskreni ako i sopstvenim poslanjem ne činimo da izbjegnemo licemjerstvo koje se reflektira u nepotizmu. Koji, mi to željeli ili ne, dolazi sam po sebi ako smo iole priznati umjetnici unutar životnog poslanja. Angažirani umjetnik nije nacionalni umjetnik, već on uvijek mora biti umjetnik nacija. Jer, u drugačijem obliku nije angažirani umjetnik. I ne može se boriti za jednakost polova i roda ako podržava isključivosti kod gender i polne nomenklature. Mane kao prednosti[14] Angažirani umjetnik se nikada ne smije predati zaobilaženju sopstvenih mana, ma koliko to bolno bilo[15]. Konsensualnost je alternativa[16] Konsensualni oblik svijesti je za Bosnu i Hercegovinu, kada je u pitanju i angažirana umjetnost, jedini izlaz. Poštovanje drugog i drugačijeg nije samo u ne-negaciji kvalitetnog drugog već i u kreiranju multi-identiteta na osnovu kvaliteta drugoga i drugačijeg. I nauštrb, zašto da ne, sopstvenog mono-identiteta, ako u sagledavanju sveobuhvatnosti poslanja, shvatimo kako je interakcija ne samo izlaz već i vodilja ka preuzimanju pozitivnih refleksija drugoga i drugačijeg. Angažirana umjetnost za opšte dobro[17] Ali ne kao angažirani umjetnik za opšte dobro nauštrb pojedinačne slobode. Individualna sloboda je pretpostavka slobodnog društva. Kolektivitet, bez obzira zvali ga mi nacionalnim, liberalnim, vjerskim ili bilo kojim drugim, negira individualnost sa ciljem kontrole od strane otuđenih centara moći unutar samog društva[18]. Opšte dobro se može realizirati samo kroz individualne napore usmjerene opštem[19] ali bez preuzimanja kontrole nad opštim dobrom od strane udruženih konglomerata pojedinačnih nakana. Angažirana umjetnost je usmjerena opštem dobru samo ako vlastitim prikazivanjem aktuelne stvarnosti utiče na mijenjanje svijesti da manipulacija, licemjerstvo, konformizam i isključivost nisu dio atara ovdašnjih. Multi-identitet kao nadgradnja mono-identiteta[20] Obzirom da se u demokratskim društvima vlast može definisati kao „vladavina slobodno izabranih predstavnika naroda“[21], u tom slučaju građani, kao osnovni dio pretpostavki kreacije naroda države sekularnih težnji i uobličavanja jesu i moraju biti činilac integracije unutar interaktivnog oblika mogućih alternativa svijesti. Angažirani umjetnik-građanin u sebi sadrži multi-identitet kao nadgradnju mono-identiteta koji dobija pripadnošću ovoj ili onoj naciji, vjeri, rasi, genderu. To je za angažiranog umjetnika jedini i nadasve inspirativni cilj -pomoći građaninu[22], kako bi, unutar totalne kreacije sopstvenog bića, stvorio društvo dobrih namjera. Za sve, prije svega, građane, a iza toga i narode ovdašnje. To je jedini izlaz iz ove „baruštine “[23] svijesti i pojavnosti kojom hodimo a zovemo je Bosnom, i Hercegovinom. 25.6.2013.g. ------------------------ [1] „Za Zenona iz Kitije, koji je za Edvina Bevana bio više prorok nego filozof, Dobro je ono što čoveka čini nezavisnim od spoljašnih okolnosti. Jedino je Dobro unutar čoveka. Čovekova volja je izvorište njegovog dostojanstva i njegove potpunosti. Ukoliko pripremi svoju volju na sve što sudbina može da mu donese, biće spašen, zaštićen od svih napada spoljnog sveta. Kako svetom vlada Bog, ili prirodni zakon, odnosno razum – budući da priroda u čoveku postaje razum – ovo je ono pravilo koje Trelč naziva apsolutinm prirodnim zakonom.“ Luj Dimon „Ogledi o individualizmu“ (str.46. IK Clio, Beograd, Srbija, 2004.) [2] Što i nije ništa drugo do rastvoreni oblik poistovjećenja sa moćnim i jakim vlastodršcem koji je vladao prostorima ex-Yu u periodu 1918-1992 [3] ...preko nemirne vode [4] sve što kažu „desni“ mi na „lijevoj“ obali isključujemo kao nonsens sublimaris [5] 1. Ne isključujući odraz korijena postanka, a uključujući otisak neposrednog komuniciranja. [6] manjina [7] Vladajuće ideologije [8] I danas je itekako prisutan [9] 2. Transparentošću sopstvenog poslanja u susretu sa ogoljenom biografijom realiteta. [10] Tačnije: transparentnosti [11] Primjer Islama: „Zabrana figurativne umjetnosti u islamu, zabrana slika u islamu, utjecala je i ima odlučujući utjecaj na razvoj islamske umjetnosti ili umjetnosti u islamu uopće. Nije važno koliko kvalitativno i kvantitativno taj razvoj utječe na razvoj umjetnosti, važan je njegov utjecaj. Ipak, ova zabrana postavlja mnogo pitanja koja su do danas nerazjašnjena: da li uopće ima smisla slikati prirodu i čemu to vodi? Da li je vrijeme koje je na to potrošeno samo vrijeme lične zabave ili vodi nekom rezultatu? Da li fraza slika govori više od hiljadu riječi može nešto i slijepom čovjeku reći? Ne, mnogo važnija je, po vjerovanju muslimana, po kur`anskoj Objavi, riječ, sticanje znanja (čak i onog uz pomoć slika) i samim tim spoznaja, u nama samima, Allaha, dž.š., i tim putem prikazivanja duhovnih slika koje može vidjeti i slijep čovjek: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur`an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? (Kur’an, sura Fussilet, 53. ajet).“ Dr. Almir Ibrić – Izvor: http://www.bilderverbot-islam.com/zasto_islam_zabranjuje_figurativnu_umjetnost.htm [12] Izvor: http://www.islambosna.ba/forum/islam/jedno-malo-pitanje!/?wap2 – AbdulFaatir: „Kićenje jelke je praznik nevjernika, i muslimanima nije dozvoljeno da ga upražnjavaju, jet to predstavlja oponašanje nevjernika“. [13] 3. Uzdržavanjem od nepotizma, nacionalne i gender isključivosti. [14] 4. Naglašavanjem sopstvenih mana kao pretpostavki mogućih rješenja – poboljšanjem vlastitog bića društvo sadržajnijim činimo. [15] Viktor Dundović, pisac i publicista:“Kritički i preispitivački nastrojen prema svima drugima kao i njihovim postupcima, ali isto tako iskreno i samokritički nemilosrdan i prema sebi samom, dakle, ne štedeći ni sebe ni druge bez obzira na cijenu i posljedice, ostajući jedino dosljedan i vjeran svojoj misiji angažiranog pisca i intelektualca pa makar to bio i Sizifov posao ipak je vrijedilo pokušati biti modernim Prometejem koji se stalno zamjera bogovima sa Olimpa a boreći se i žrtvujući za boljitak onih običnih i smrtnih ljudi.“ Naglašeno 16.5.2013.g. (Bugojno, Bosna i Hercegovina) na predstavljanju I dijela trilogije – romana RASKRŠĆE SVJETOVA, naziva KUTIJA ŽIVOTA, Sabahudina Hadžialića. [16] 5. Nemržnjom kao osnovnom pretpostavkom za početno razumijevanje a u kasnijem koraku i bliskošću istovjetnih nakana. [17] 6. Shvatanjem da na duge staze opšte dobro dobija dok pojedinačna dobrobit kratko traje. [18] Juna mjeseca 2013.g. sastanak Bilderberg grupe u Votfordu, Engleska...Juna mjeseca 2013.g. sastanak G8 u Sjevernoj Irskoj (Lough Erne)...Juna mjeseca odluka USA da pomogne sa naoružanjem pobunjenicima u Siriji, a Rusije da pomogne vladajućem režimu u Siriji. „Teorije zavjere ne postoje, ali što djeluju, djeluju.“ (S.H.) [19] općem [20] Otvorenim oblikom komunikacije sa jasnim pretpostavkama činjenja usmjerenim konačnoj istini – građani su ljudi na prvom mjestu, a iza toga Bošnjaci (Muslimani), Srbi i Hrvati. [21] Arnold Lajphart „Modeli demokratije“, str. 75 (Izdavač službeni list SCG, Beograd, CID, Podgorica, 2003.g.) [22] kao građanin-angažirani umjetnik [23] Prof.dr. Hidajet Repovac – izrečeno na sesiji Kruga 99, 23.6.2013.g u Sarajevu
Home page of the Author
|
June 2013. Totality of creation
Engaged art as an alternative ... Engaged art is the sublimation of social influence, its own appearance, but also of inner soul of the assumptions of existential resurrection of humanity[1] par excellence. The social impact Social influence produces multiple reflections within the engaged art. Especially if it is implemented in a deeply divided society such as Bosnia and Herzegovina. On one side we have a phenomenal ability of the arts to identify itself with ethnicity, environment and obedience[2]. On the other side of the bridge[3] is quite the other extreme of exclusivity, anarchism and disregarding[4] of everything that comes from the other bank. But, even on the same bridge there is something that can really be a true engaged art with equal deflection from the left and from the right option. We could call it a civic awakening of critical observation of reality. Reasonably creation of possible modalities of another and different can be found in finding of a formula that will not in one moment exclude quality at the expense of quantity, but not vice versa either. How all of the mentioned to shape up? The most complex things are in the essence the simplest. As follows - 1. Without prejudice to reflection of the roots of foundation, and including a vestige of brusque communication. 2. Through transparency of the own mission in the meeting with the naked biography of the reality. 3. Abstention from nepotism, ethnic and gender exclusions. 4. Emphasizing of the own flaws as assumptionsof the possible solutions – through the improving of the own being we make society substantial. 5. Through non-hatred as a basic assumption for initial understanding and in a later stage even the closeness of identical intentions. 6. Understanding that in the long term common good gains while individual benefit has a short duration. 7. Through the open form of communication with clear assumptions of doing directed towards the ultimate truth - the citizens are the people on first place, and after that the Bosniaks (Muslims), Serbs and Croats. Individuality at the expense of conformity[5] If we look at the substance of the identification within these areas, it always aspired to retain traditional forms of consciousness. Even in the arts, also. New visions are hard to find its way to the "eye of the beholder", but have always been revolutionary, in accordance with the timing and manner of appearance of the same phenomenon. Imperfection has always been - illiteration of majority manipulated by the side of alienated minority, regardless of whether this[6] were clerical or secular. Even if it comes to the some "revolutionary" changes in the art, it has always been controlled and directed by mentioned minorities. But individuality in spite of conformity has not proved just only once as an interaction of creativity for us, here and now. And, of course, that the remarkable influence on the art have been made by the ruling ideology[7] within the past several hundred years[8] in our area, but it is precisely individuality, uniqueness of each of the engaged artists transcended mediocrity of serving trying to bring new horizons in the grayness of everyday life. How? Through the interaction of identity, not for one moment forgetting where they came from, constantly traveling over the spheres of their own hopes. This interaction of identities (human, historical, spiritual) has created the preconditions for the creation of art that were shifting boundaries of human consciousness, but of the reality as well. Transparency as a prerequisite for individuality[9] Rethinking about openness[10] in Bosnia and Herzegovina of XXI century is completely identical vision of mentioned in the preceding centuries. Always has been aim to keep for ourselves, under the guise of privacy, the secrets that make us more animals than humans. Humans, however, on the other hand, desire to avoid conformism with transparency that within a certain number of Bosniaks (sorry, Muslims) expressed in contradiction that because of their own faith do not want to post paintings[11] on the walls of their apartments and houses, while at the same time raise up Christmas trees[12] for New Year holidays. So, can we can be transparent in the game of life by being engaged only in the arts, while on the other hand we survives only as an ordinary dociles? We can not, because then no longer art is awareness of the own mission, but just the message of unifying negative bundle of attitudes, and not ours, but those that belongs to others. Conformist kind. The only way out is transparency, thereby strengthening the quality of individuality versus collective of mediocrity. Through the message and acts, above all else. Engaged artist is not a national artist but the artist of nations[13] Humanity in the arts is reflected in the honesty, equality, multi-identity, and gender openness. Everything else is obstruction and proving just the fact that, when we are creating in the art candid pictures of world within and around us, we can not be completely honest if we do not do within out own mission to avoid hypocrisy, which is reflected in nepotism. Which one, we like it or not, it comes by itself if we're even recognized artists within the life mission. Engaged artist is not a national artist, but he always has to be an artist of the nations. Because, in a different form he/she is not engaged artist. And can not fight for gender equality and gender if supports exclusions of gender and gender nomenclature. Disadvantages as advantages[14] Engaged artist must never surrender to the bypass of his/her own faults, no matter how painful it is[15]. Consensuality is the alternative[16] Consensual form of consciousness is for Bosnia and Herzegovina, when it comes toengaged art as well, the only way out. Respect for others is not just in the non-denial of quality of others but also in the creation of another multi-identity based on the quality of other and different. And despite that, why not, of the own mono-identity, if in reviewing the comprehensiveness of mission, we understand how the interaction is not only way out but also guiding towards taking of the positive reflections of other and different one. Engaged art for the common good[17] But not as engaged artist for the common good at the expense of individual freedom. Individual freedom is a precondition of a free society. Collectivity, regardless of whether we call it national, liberal, religious or any other, denies individuality in order to control by alienated centers of power within the society itself[18]. Common good can be realized only through individual efforts targeting general/common, but without taking control over the common good by the side of associated conglomerates of individual intentions. Engaged art is directed towards common good only if through its own showing of actual reality on impacts the changing of the minds that manipulation, hypocrisy, conformism and exclusions are not part of the local districts. Multi-identity as an upgrade of the mono-identity[19] Given that in democratic societies, power can be defined as a "rule of freely elected representatives of the people[20]", in this case, the citizens, as a basic part of the assumptions of creations of nations of the state with secular aspirations and shaping up are are and should be a factor in the integration of interactive forms of possible alternativeto the consciousness. Engaged artist-citizen incorporates multi-identity as upgrade of mono-identity which gets through belonging to this or that nation, religion, race, and gender. It is for engaged artist only and the very inspirational goal-to help citizen[21] in order, within the total creation of its own being, creates the society of good intentions. For all, first and foremost, citizens, and after that, for the local people-nations, here. This is the only way out of this "swamp" of consciousness and manifestation thrhough which we walk and call it Bosnia, and Herzegovina. Sarajevo, 25.6.2013. ------------------------- [1] "For Zeno from Kitia, who was for Edwin Bevan more a prophet than a philosopher, it is the Good what makes a human independent from external circumstances. The Good is only within human. Human will is the source of his dignity and his completeness. Insofar as he prepares his will on whatever fate may bring him, will being saved, protected from all attacks from outside world. Having in mind that God governs the world, or natural law, in other words- nous/reason - because the nature in human becomes a reason/nous - this is the rule what Trelc calles absolute natural law. "Louis Dimon "Essays on individualism "(p.46. IK Clio, Belgrade, Serbia 2004). [2] Which is nothing else than the dissolved form of identification with a powerful and strong president/ruler, who ruled the territories of ex-Yugoslavia in the period 1918-1992 [3] Over troubled water [4] everything what say "right ones", we on "left" bank excludes as nonsense sublimaris [5] 1. Without prejudice to reflection of the roots of foundation, and including a vestige of brusque communication. [6] minority [7] plural [8] Today very much present as well [9] 2. Through transparency of the own mission in the meeting with the naked biography of the reality. [10] To be more precised: transparency [11] Example of Islam: "The prohibition of figurative art in Islam, bans paintings in Islam, influenced and has a decisive influence on the development of Islamic art, or art in Islam at all. No matter how qualitatively and quantitatively this development affects the development of the arts, it is important its influence. However, this prohibition raises many issues that are unresolved to this day, that is it even makes sense to paint nature and where it takes us? Is it time that is spent on it only for personal entertainment or leads to a result? Does the phrase - picture says more than a thousand words – can say to a blind man something? No, much more important is, according to the belief of Muslims, according to Quran, the words, the acquisition of knowledge (even the one with the help of image/painting) and thus knowledge, in ourselves, Allah, and through this way of displaying spiritual images/paintings which can be seen by the blind man: We will show them Our signs in the vastness of space, and in them themselves also, until it becomes clear that the Quran is true. Is it not enough that your Lord of yours have been informed about everything? (Qur'an, Surah Fussilat, verse 53). "Dr. Almir Ibrić - Source: http://www.bilderverbot islam.com/zasto_islam_zabranjuje_figurativnu_umjetnost.htm [12] Source: http://www.islambosna.ba/forum/islam/jedno-malo-pitanje!/?wap2 - AbdulFaatir "Decorating the Christmas tree is a holiday of infidels and Muslims are not allowed to go ahead/to practice that anyway, because it is imitating of the infidels." [13] 3. Abstention from nepotism, ethnic and gender exclusions. [14] 4. Emphasizing of the own flaws as assumptionsof the possible solutions – through the improving of the own being we make society substantial. [15] Viktor Dundović, writer and publicist, "A critical and questioning leaning toward all others and their actions, but also honest and self-critical and merciless toward himself, therefore, not sparing himself or others regardless of the cost and consequences, remaining the only consistent and true to his mission of engaged writer and intellectual, even if it is a Sisyphean task is still worth trying to be modern Prometheus who is constantly criticize the gods of Olympus and fighting and sacrificing for the betterment of those ordinary and mortal hu man. " Underlined on 16.5.2013.g. (in Bugojno, Bosnia and Herzegovina) atg the presentation of the Fisrt part of the trilogy - the novel - CROSSROADS OF THE WORLDS, titled BOX OF LIFE, by Sabahudin Hadzialic. [16] 5. Through non-hatred as a basic assumption for initial understanding and in a later stage even the closeness of identical intentions. [17] 6. Understanding that in the long term common good gains while individual benefit has a short duration. [18] In June 2013 meeting of the Bilderberg Group in Votford, England ... In June 2013 G8 meeting in Northern Ireland (Lough Erne) ... In June decision of USA to help with arms rebels in Syria, and Russia to help the ruling regime in Syria. "Conspiracy theories does not exist, but it works, it works." (S.H.) [19] 7. Through the open form of communication with clear assumptions of doing directed towards the ultimate truth - the citizens are the people on first place, and after that the Bosniaks (Muslims), Serbs and Croats. [20] Arnold Lajphart "Models of Democracy," p. 75 (Publisher's official list SCG, Belgrade, CID, Podgorica, 2003) [21] as citizen. engaged artist | ||||||||
|
|
|
26.6.2013.
Inspirativna podrška iz Austrije...Inspirative support from Austria
Akademski slikar / Artist Hannelore Greinecker - Morocutti
Februar / Veljača 2010. - February 2010.
Jun/Lipanj 2011. - June 2011.
Februar / Veljača 2012. - February 2012.
Jun/Lipanj 2012. - June 2012.
Septembar / Rujan 2012. - September 2012.
|
Maj / Svibanj 2011. - May 2011.
Oktobar / Listopad 2011. - October 2011.
April/Travanj 2012. - April 2012.
April / Travanj 2013. - April 2013.
|
.
Copyright © 2015 Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina