I CREATE SOLIDARITY MONUMENTS IN BALKANS
THESSALONIKI
BHSC (JOINT) LANGUAGE
Bosnian, Serbian, Croatian and Montenegrin
|
|
Autor priče o solidarnosti
Prof. Sabahudin Hadžialić
Assoc. Prof. Dr. & Dr. Honoris Causa
31.7.2019
Preveo sa engleskog jezika, 5.8. – 10.8. 2019.g. – Sabahudin Hadžialić
Priča o solidarnosti
Život daje život
Tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) desili su se užasni ratni zločini i mnogo ljudi je ubijeno na svim stranama umiješanim u rat, ali se neka sjećanja moraju obnoviti kao svjetlo na kraju tunela izgubljenih nada kako bi pokazala da nada za zajedničkim životom zaista postoji.
Kapetan Amir Reko, Bošnjak-Musliman, bivši Kapetan JNA (Jugoslovenske Narodne Armije[1], koja je bila od 1991.g. i do kraja rata, transformisana u Srpsku vojsku umjesto svih ljudi u zemlji, uključujući Bošnjake-Muslimane, Hrvate, Albance, Slovence, Crnogorce i Makedonce) je spasio živote 45 Srba iz sela Bučje, blizu Goražda, u Istočnoj Bosni i Hercegovini.
[1] Info (detalji): https://www.britannica.com/topic/Yugoslav-Peoples-Army
Kako se to desilo? Kao bivši kapetan JNA (u Titovo vrijeme[1] unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) on je školovan kao vojnik a ne kao ubica. Iako su neke od njegovih kolega, na svim stranama postale upravo to. Kada je pobjegao iz Armije (početkom 1992.g.) koja više nije bila Jugoslovenska Narodna Armija, nego samo vojska jednog naroda – Srba, Amir Reko se vratio nazad u svoj rodni grad – Goražde, Istočna BiH dok je tekao rat u BiH. To je bilo aprila 1992.g.
On je organizovao odbranu grada, ali sada kao član Armije BiH, dok su neke Srpske snage (koje su se nazivale Srpske vojne snage u BiH) već realizirale neke napade na muslimanska sela oko Goražda i čak napavši i njegovo selo (gdje se rodio) Gudelj, i već činile ratne zločine.
Spalivši i ubivši njegovu majku, kao i druge članove porodice/obitelji.
[1] Info (detalji): https://www.titoville.com/
dNeko bi i pomislio da će osveta stići od strane kapetana[1] Reka, ali je on, kao Musliman, prema svjedocima Srbima, bio onaj koji je bio protiv ubijanja nevinih civila tokom rata, iako je predsjednik Ratnog predsjedništva Goražda, prema knjizi “Rat i mir kapetana Reka” (napisanoj od strane Bože Simovića, pisca i novinara iz Podgorice), gosp. Hadžo Efendić[2] je želio “ da očisti sve njih iz sela Bučje”. U značenju, ubijte ih sve!
Amir Reko, osoba koja je rasla na solidarnosti, toleranciji i poštovanju drugog i drugačijeg, i da je bio protiv navedenog, i kao kapetan je branio njih i nije dozvolio to da se desi, i sačuvao je 45 Srba od klasične klanice planirane prema njima od nekih članova Armije BiH. Ustao je protiv toga i sačuvao ih. Svi su preživjeli rat. Život daje život. Sigurno.
Dio iz gore navedene knjige Bude Simonovića (str.165.)…Izjava Milvoja Čarapića iz sela Bučje pored Goražda, Srbina iz Bosne i Hercegovine…citat: ”A tek kakav bih čovjek bio da prećutim i zaboravim ono što je za nas učinio kapetan Amir Reko. Umrijeću, ali nikad neću zaboraviti niti će me iko razuvjeriti i navesti da ne kažem da nas je onog sudnjeg dana na Bučju sami Bog pogledao i da smo zahvaljujući njemu i Amiru Reku ostali živi. Da samo zahvaljujući Amirovom čojstvu i odvažnosti, njegovog ljudskosti i hrabrosti, tog dana na Bučju nije prolivena nijedna kap Srpske krvi.
To je nepobitna, božja istina koju niko od nas nikad ne smije zaboraviti, baš kao što je istina da on ni nq koji način nije kriv ni zasužan za sve ono što nam se kasnije desilo.
Krivi su oni koji će kasnije i njemu raditi o glavi zato što nije dozvolio da se Bučje “očisti” od Srba, koji su ga zbog toga nazivali kukavicom i izdajnikom, koji su ga, konačno, nagnali da ubrzo svemu okrene leđa, skine uniform i baci oružje kako ne bi posrnuo kao čovjek, pljunuo na sebe i pogazio svoja uvjerenja, okrvavio ruke krvlju nevinih i zagazio u zločine kao i oni koji su mu komandovali i naređivali da “očisti” Bučje.”..kraj citata
Njegova priča je već i u ovom dokumentarnom filmu: https://www.youtube.com/watch?v=IKYjDXVQFxM a uskoro bi trebali i biti na filmskom platnu, kao igrani film, kako čujemo.
Amir Reko je moj veoma dobri prijatelj i na redovnoj osnovi se srećemo u Sarajevu, razgovarajući o pokretu koji će ponovno ujediniti sve ljude pozitivnih stremljenja iz bivše Jugoslavije, kako ne bi samo ponovno uspostavili mir i poštovanja, već također zajedničku ljubav i saradnju na osnovi zajedničkih potreba svih bivših jugoslovenskih republika, zasnovanu na solidarnosti i povjerenju.
Zašto?
Jer, na prvom smo mjestu svi mi ljudi, zatim Slaveni, a zatim iza toga šta god želimo biti, kao nacija(e).
[1] Info (detalji): https://www.youtube.com/watch?v=IKYjDXVQFxM
[2] Knjiga Budo Simonović „Rat i mir Kapetana Reka“ Izdavač ŠTAMPAR MAKARIJE, Beograd, Srbija i OKTOIH, Podgorica, Crna Gora, 2018 (str. 85. i str. 86.)
| solidarity_story_sabahudin_hadžialić_o_amiru_reki__-_bhsc_jezik.docx |
| solidarity_story_sabahudin_hadžialić_o_amiru_reki__-_bhsc_jezik.pdf |
Autor priče o solidarnosti
Prof. Sabahudin Hadžialić
Assoc. Prof. Dr. & Dr. Honoris Causa
01.8.2019
Preveo sa engleskog jezika, 5.8. – 10.8. 2019.g. – Sabahudin Hadžialić
Priča o solidarnosti
Heroj – život za život
Srđan Aleksić je bio plivačka zvijezda u usponu, kao pionir, u svom rodnom gradu Trebinju, u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini. Običan, amaterski glumac lokalnog pozorišta koji je dobio nekoiko nagrada na državnom nivou za glumu. Bio je Srbin, sa prijateljima među Muslimanima, kada je rat (1992-1995) pokucao na njegova vrata.
Njegov otac Rade je rekao…citat: “Moj Srđo je bio benevolentna osoba koga bi svi koju bi svako prihvatio “na prvu”. Volio je muziku i, u svakoj situaciji
Njegov otac…citat:” Moj sin Srđo je bio dobrodušno čeljade koje je svako na prvi pogled prihvatao. Volio je muziku i prijatelje i u svakoj situaciji je bio zaštitnik slabijih. Kao i u ovome ratu. Živio je malo boemski, studirao je pravo, ali nije žurio, kao da je znao da mu neće trebati u životu[1]”…kraj citata.
Upravo ta dobrota, u vremenu zla, tokom rata u Bosni i Hercegovini (bivša Jugoslavija), se pokazala u svoj svojoj punini, kada se kreirao primjer solidarnosti I humanosti, kada je zaštitio prijatelja Muslimana, mladog čovjeka u Trebinju.
Bilo je to januara/siječnja 21, 1993.g. Sljedbenici ratnog zla, noseći uniforme Vojske Republike Srpske (Srpska vojska u BiH), da budem precizniji, oficiri vojne policije, su tražili od građana Trebinja da im pokažu lične karte. U jednom lokalnom kafiću je sjedila osoba čije ime, za fašističke lude osobe koje su oni bili, je predstavljalo nezamisli zločin. Njegovo ime je Alen Glavović. Mladi čovjek – Musliman. Prvo su, ova dvojica oficira, inficirana velikom količinom alkohola, počeli sa provociranjem Glavovića i poslije toga, su ga odveli van kafića, na pijačni trg gdje su čekali svoja druga dva brata po kriminalu.
Srđan Aleksić[2] je bio tamo i ustao protiv njih. Oni su željeli odvesti ga u zatvor, I ispred Policijske stanice jedan od njih ga je pozvao “Dođi ovamo, balija[3]” oborivši Alena na zemlju gdje su ga počeli i tući.
Srđan[4] je stajao blizu, pored kioska i u Alenu je prepoznao osobu sa kojom je radio zajedno kao spasilac na lokalnom bazenu.
Srđan ni sekunde nije razmišljao nego je odmah priskočio u pomoć Alenu Glavoviću. Srđan nije razmuio zbog čega bi nečije ime za nekog bilo dovoljno da bude pretučen dršakama pušaka. Kada je to i učinio, pomogao je Alenu, koji je uspješno i pobjegao, ali…takozvani “vojnici” su nastavili sa pokazivanjem sila na Srđanu. Udarci kundaka pušaka su odjekivali ulicama Trebinja.
[1] Al Jazeera Balkans: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/srdan-aleksic-prica-koja-je-oplemenila-mnoge-duse
[2] Detalji – trejler filma Krugovi: https://www.youtube.com/watch?v=TgaE7y8QjT0
[3] „Balija“ je uvredljiva riječ za Muslimana, i vrijeđa osobu kojoj se uputi.
[4] Info_ IMBD_movie: https://www.imdb.com/title/tt1839522/
Ubili su Srđana. Jedan od ubica je ubijen tokom rata, a ostali su osuđeni na 28 mjeseci zatvora (2 godine i 6 mjeseci). Niko ne zna da li su ove ubice stvarno proveli ovu sramotu od presude u zatvoru (rat je bio u toku).
Alen Glavović danas živi u Švedskoj, oženjen je i otac dvoje djece. Svake godine dolazi u Trebinje, posjeti Srđanov grob i njegovog oca. On se nada da će njegova djeca biti kao Srđan.
Poslije smrti Srđan je posthumno nagrašen Plaketom Helsinškog komiteta u BiH i ima ulicu koja nosi svoje ime u Sarajevu, Bih. Također, ulice sa njegovim imenom su u Beogradu, Pančevu i jedan pasaž u Novom Sadu, Srbija, kao i ulica u Podgorici, Crna Gora.
Srđan Aleksić je također posthumno nagrađen sa medaljom za hrabrost „Miloš Obilić“[1] koja je predata njegovom ocu Radetu od strane Predsjednika Srbije, gosp. Borisa Tadića, 2012.g.
Također, postoji novinarska nagrada koja nosi ime „Srđan Aleksić[2]
[1] Info – details: https://www.youtube.com/watch?v=rnl53Ch3ptA
[2] Info-details: http://hcabl.org/novinarska-nagrada-srdan-aleksic/
Priča o Srđanu Aleksiću treba da bude dio školskog sistema u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini.
Zašto?
Kako bi se predstavila osoba. Heroj Srđan koji je dao život za svog prijatelja Alena, zaštitivši ga kao ljudsko biće, unutar solidarnosti promišljanja i izvršenja njegovog ljudskog zadatka. Da pomogne drugog i drugačijeg, iako je i on bio samo čovjek kao što je i on bio.
| solidarity_story_sabahudin_hadžialić_o_srdjanu_aleksicu_-_bhsc_jezik_.docx |
| solidarity_story_sabahudin_hadžialić_o_srdjanu_aleksicu_-_bhsc_jezik_.pdf |
Autor priče o solidarnosti
Prof. Sabahudin Hadžialić
Assoc. Prof. Dr. & Dr. Honoris Causa
30.7.2019.g.
Preveo sa engleskog jezika, 5.8. – 10.8. 2019.g. – Sabahudin Hadžialić
Priča o solidarnosti –
Knjiga u Francuskoj za siročad iz bosanskohercegovačkog rata 1992-1995
Otac sam dvoje djece- Sina Amera (1987.g.) I kćerke Sabine (1994.g.). Njih dvoje su mogli ostati bez oca tokom bratskog, mada agresivnog rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995 obzirom da tada pitanje života nije bilo da li ću umrijeti, već kada će doći moje vrijeme za tako nešto.
Zbog navedenog sam želio, kao književnik, pjesnik i slobodni novinar pokazati drugima: Bosancima (Muslimanima-Bošnjacima), Hrvatima (Katolicima) i Srbima (Pravoslavcima) da smo svi ljudi i da možemo, živjeti i učiniti naše živote boljima, ako smo zajedno.
Sve je počeo tokom rata kada sam napisao neke od mojih jakih i srcom optočenih pjesama, tokom same noći prije ranjavanja u Bugojnu (gradu u Srednjoj BiH, 120 kilometara zapadno od Sarajeva, gdje sam živio od 1986.g. i tokom rata – moja supruga Amira je iz Bugojna) kada sam proveo i nekoliko dana u komi u Bolnici u Zenici.
Jedna od pjesama je i:
G A L E B J O N A T H A N L I V I N G S T O N
Krila moje mladosti
su na opravci
u njihovim radionicama.
Vratiće mi ih prepravljene
i skrojene drugačije.
Više to neće biti
krila.
Ostaće samo
odbljesak
nečega što se let
zvaše.
Poliće me katranom i pokazivati
svijetu.
Predskazujem budućnost
svoju
a i njihovu.
..............
Perje ne dam,
to mi ne možete
uzeti.
----------------------------------------
Knjiga poezije "Amanet" (BiH, 1996)
Knjiga poezije Testament (France, 1998)
Poslije oporavka, odlučio sam da, poslije rata, posvetim svoj život pomažući djeci Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu dob, pol ili etnicitet (nacionalnost) jer su mogli i oni izgubiti svoga oca kao što su moja djeca mogla izgubiti mene[1].
I tako, sve poslije toga pripada Historiji/Povijesti/Istoriji, ako to mogu nazvati na taj način. Naime, poslije objave moje knjige naziva “Amanet” koja je imala i značajnog uspjeha na bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni[2] u Sarajevu, mom gradu i u Bugojnu, gdje sam, slučajno[3] sreo gosp. Michel Neveua, 1997.g., šefa NVO “Promethee 71” (koju su predstavljali tada Michel Neveu I Benoti Raphael) iz St. Egreve (Grenoble), Francuska i…priča je počela.
Prvo, Michelu su predstavljene neke od mojih pjesama sa kojima je bio oduševljen i tada mi je rekao da bi želio da preporuči moju poeziju za objavu od strane Artootema, izdavača iz Annecy, Francuska. Iako sam bio iznenađen obzirom da sam tada i bio nepoznata osoba za kulturnu scenu u Francuskoj, skupio sam dovoljno hrabrosti da mu kažem kako se slažem, ali čod jednim uslovom: Da sav prihod od prodaje knjige u Francuskoj ide za pomoć siročadima Bosne i Hercegovine, bez obzira na dob, pol ili etnicitet (nacionalnost). Također da će on biti osoba (njegova NVO), koji/a će koordinirati svim obavezama u Francuskoj. Potpisali smo Ugovor 19.9.1997.g., i prevodioci iz Francuske (Fatima Pirić, Christiane Dupont i Faris Rujanac) i Belgije (Edouard d’Aoust) su počeli sa sa njihovim radom na prijevodu moje knjige poezije. Trebala im je godina dana da završe posao.
Dok je knjiga bila u procesu prevođenja, pokušao sam organizovati kontakte sa svim ciljanim osobama u Bosni i Hercegovini kako bih usmjerio djecu da budu više fokusirani na zajednički solidarni rad oslanjajući se jedni na druge, tako da sam krenuo sa kontaktima, prvo prema zvaničnicima u institucijama – općina Bugojno i Asocijacija iz Sarajeva “Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu” koju void moj dragi prijatelj Jovan Divjak. Na početku smo imali problema sa ošćinskim liderima u Bugojnu, jer poslije rata u neorganizovanoj zemlji (ja je još uvijek zovem “organi(zirana)zovana anarhija” i dalje se željeli manipulirati sa mnom upitavši me da povedem sa sobom na odmor u Francusku nekoga od njihove vlastite djece iz rukovodstva Općine. Rezolutno sam to odbio i direktno kontaktirao lokalnog katoličkog svećenika i muslimanskog imama da mi pomognu pronaći djecu kojoj bih pomogao. Oni su to i uradili, no da se na prvom mjestu fokusiramo na promociju knjige.
Moje prvo putovanje van Bosne i Hercegovine, poslije rata je bilo 1998.g., sa ciljem promocije Knjige poezije “Testament” u Deancuskoj tokom 15 dana organizovane pomotivne turneje šitom jugoistone Francuske. Predgovor knjizi je napisao slavni Abbe Pierre[4] koji me je počastvovao riječima da sam njegov brat unutar ljudske civilizacije.
[1] Detalji o toj humanitarnoj I priči o solidarnosti su ovdje: https://sabihadzi.weebly.com/humanitarni-rad_humanitarian-work.html (fotografije, tekstovi, filmovi, zahvalnost)
[2] Javni TV servis u BiH – BH1: https://vimeo.com/14445609
[3] I was working between 1994 and 1997 within NGO AICF/USA as a translator and Program Officer and between 1998 and 2001 within OSCE BiH as translator, Program Officer and Deputy director for BiH Elections Implementation
[4] Abbe Pierre (1912-2007) - https://www.biographyonline.net/humanitarian/abbe_pierre.html
Imajući na umu činjenicu da u vremenu “poslije rata” nije bilo avionske konekcije između BiH i Francuske, otišao sam na aerodrom u Split, Hrvatska, i zajedno sa suprugom, letio iz Splita, preko Pariza, do Liona u Francuskoj gdje me je na aerodromu čekao Michele Neveu. Sljedećih petnaest dana moje promotivne turneje knjige kada sam sreo stotine ljudi iz Francuske i drugih EU zemalja kao što su Španija i Belgija, uključujući i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, su bili najbolje iskustvo u mom životu ikada do tada znajući da će ovaj moj solidarni rad pomoći siročadima BiH.
Zboge čega? Jer sam želio pokazati, da, bez obzira na njihove pokojne i rahmetli očeve koji su se borili jedni protiv drugih u ratu, nova genreacija mora i ona će pokazati da može prevazići ratne rane i početi novi život solidarnosti i poštovanja.
Prva promocija[1] knjige je bila u Grenoble International u 18:30. Prekrasna promocija zahvaljujući ljudima iz Promethee (Michel Neveu, Aude and Emma Cuenot) kao i Zamjeniku gradonačelnika Grenobla koji je i na svečan način i otvorio Promociju te noći, 09.10.1998.g.
Sljedeća romocija je održana blizu DECITRE knjižare u Annecy, gradu u kojem je i sjedište mog izdavača. Bio sam počastvovan time što sam bio i počasnim gostom, u njenoj kući u Annecy, kod Dr. Joelhe, poslije promocije knjige.
Sljedeća promocija je održana u ponedjeljak, 12.10.1998.g. u Emmaus zajednici u Bourge. U utorak, 13.10.1998.g. Sabi je imao promociju u gradu Tournusu u Koledžu i u Srednjoj školi. Iste večeri je promocija održana u Kinu “La Pallete” poslije predstavljanja filma “Savršeni krug” Ademira Kenovića. Ovom prilikom su domaćini bili Dr. Paul Polis sa porodicom. U srijedu, 14.10.1998.g. promocija je održana u gradu Maconu – u Koledžu kao i u knjižari “Cadran Lunaire”.
Potpisivao sam mnoštvo knjiga koje je moj izdavač prodavao za dobrobit bosanskohercegovačke djece. Također sam dao intervju lokalnim novinama u Annecy i Grenoble[2] nastavivši sa promotivnom turnejom. U četvrtak, 15.10.1998.g. sam bio u gradu Chalon sur Saone, gdje sam održao promociju u knjižari “La Mandragore”.
U subotu, 17.10.1998.g. sam, po povratku u Grenoble i imao još jedno predstavljanje knjige u Zajednici EMMAUS u Sassenage u 14:00 sati. Poslije te, održana je i promocija na Dan poezije u biblioteci BARNAVE u St. Egreve u 16:00 sati. Oktobra/Listopada 19, 1998.g., u ponedjeljak, predstavljanja knjige su održana u Međunarodnoj srednjoj školi u 10:00 sati ujutro i, poslije toga, tokom večeri u “Tonneau de Diogene” kafeu (čitanje poezije o toleranciji i miru) u 20:30 sati. Domaćin je bio Laurent Marielle- Trehouart- Predsjednik Muzeja poezije Rhone- Alpes i Xavier, francuski umjetnik. Također je Sabi intervjuisan od strane Radio France International u Grenoblu.
U utorak, 20.10.1998.g., predstavljanje knjige je održano u Kampusu Univerziteta u Grenoblu, u Arthaud Kampus knjižari a zatim sa NVO Drugi Most ispred knjižare. Tokom dana sam posjetio Muzej poezije Poesie Rhone- Alpes u Saint Martin d'Herese upisavši se u knjigu namijenjenu književnicima. Dana 20.10.1998.g. promocija knjige je održana u knjižari Le Sphinx u 18:30 sati. Posljednje predstavljanje je održano u srijedu, 21.10.1998.g. u J.Jacques ROUSSEAU knjižari u CHAMBERY u 17:00 sati.
Poslije toga, Sabi je intervjuisan od strane lokalnog novinara iz Chamery za dnevne novine. U četvrtak, 22.10.1998.g., Sabi je, zajedno sa suprugom Amirom, izuzetno zadovoljan, otišao avionom sa aerodroma SATOLAS (iz Liona, ka Bugojnu, Bosna i Hercegovina).
Rock'n'roll nikada neće umrijeti imajući na umu zadatak ispred mene po pitanju realizacije: 1. Odabir siročadi iz BiH i 2. Odlazak sa njima na ljetni odmor u Grenoble učeći ih toleranciji, solidarnosti i miru.
Do realizacije je došlo tokom ljeta 2011.g. Novac prikupljen od prodaje knjige (15.000,00 Eura) je bilo dovoljno da odvede djecu starosti od 10 do 14 godina u Grenoble, Francuska iz Bugojna (kao što navedoh i ranije, lokalni sveštenici (muslimanski i katolički su mi pomogli da odaberem stvarnu siročad a ne članove porodica/obitelji općinskih lidera): Anica Radić, Miranda Gavrić, Miroslav Budimir, Miran Gavrić, Saldin Opardija, Amel Bambur, Haris Ćurić, Mirza Idrizović, Munib Muratspahić i Elvedin Dautbegović i iz Sarajeva ( kako bih odabrao siročad, pomogao mi je gosp. Jovan Divjak i Asocijacija “Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu” :Anida Hasanović, Ivana Mujanović, Esmer Hodžić, Damir Hodžić i Fehim Selimović.
[1] Historija/Istorija/Povijest promotivne turneje: http://sabahudinh.tripod.com/france98/
[2] Info (tekstovi, video, fotografije): https://sabihadzi.weebly.com/france-1998_2001.html
| solidarity_story_sabahudin_hadžialić_bhsc_jezik_.docx |
| solidarity_story_sabahudin_hadžialić_bhsc_jezik_.pdf |