|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publishers online and owners: Peter Tase and Sabahudin Hadžialić, Whitefish Bay, WI, United States of America MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
DIOGEN pro kultura muzika...DIOGEN pro culture music
Recommendation of DIOGEN pro culture magazine
ALEN SLAVICA & MIROSLAV TADIĆ - NEVERE
2016
12.5.2016
Zapisala Tatjana Debeljački
O NEVERI
U dahu nam je ispričao Alen Slavica....
Nakon što nas je napustio Arsen, napisao sam pjesmu Nevere. Jednog popodneva dok su žena i kćer bile na kupanju u Zaboricu. Jednostavno mi je došao tekst, stih, koji sam prenio na papir. Melodija iste minute nakon teskta, što mi se dogodilo samo jednom, kad sam pisao pjesmu za svog pokojnog oca. Kako sam Arsena bolje poznavao kroz obitelj, nekako ,,Nevere,, su se poklopile... Čak je i on ta Nevera - Plane u mediteranskom mentalitetu kao i moj otac, al se stiša i postene ,,bonaca,, Kad promislim, i nije lako napisat tekst, da ga posvetiš Arsenu. Mozes se igrati možda sa notama, al sa stihovima moraš bit jasan, jednostavan, a opet na svoju ruku.... kao što sam rekao u tekstu za njega.. on uvijek svoj i na svoju ruku, po starom običaju... Pa ,Nevere neće mu zamirit jer je poša na nebo se umirit, i nevere zatvorit će skure, kao i uvik u vrime mrtve ure.... Ta ,,mrtva ura,, je ono vrijeme u Dalmaciji, kad stariji ljudi idu odmarat nakon ručka.. Kad sam posložio sve note u svom studiju, snimanje i finalizacija novog singla završena je u Los Angelesu. Produkciju i aranžmane zajedno samnom radio je moj dobar prijatelj Kris Reccardi, dok je pečat sa gitarom dao Miroslav Tadić, sa kojim sam već suradjivao na pjesmi ,, Masline,, Miro je najbolji, što se tiče sviranja na najlonskim žicama. Osobno ne poznajem boljeg svirača i boljeg čovjeka. Snimanje singla se oteglo par mjeseci, jer u LA-u je tempo brz, i snimao sam vikendom uglavnom. Svi su vrlo zauzeti. Prva ideja bila je da sve radim sa mojim frendom i producentom, gitaristom,Ante Gelom, jer smo radili pjesmu za mog oca ,, Stari moj,, Ante takodjer vrlo dobro zna prenjet emociju, pogotovo ako je meditrasnkog izricaja, no kako smo preselili u USA, odlučio sam se da to snimim ipak u LA-u... Sve skupa na kraju kad sam završio i služebno izdao singl za Crorec, pjesma nalazi svoj put do publike. Drago mi je da je pjesma slušana, da se svidja ljudima, a na koncu i to je cilj na kraju. To je moj oproštaj od Arsena i jedna pjesma posvećena njemu, koja ce vjerujem ostati u eteru. U planu je snimanje video spota u Dalmaciji, a pjesmu ću premijerno izvesti na koncertu posvećenom Arsenu 28.7. ( na njegov rodjendan ) uz pratnju Matije Dedića I Miroslava Tadića na Šibenskoj tvrdjavi. Nadam se da se neće pojavit neka ,, Nevera, jer je pozornica unutar otvorene tvrdjave u Šibeniku.
I na kraju evo još jedan dio iz teksta...
Hvala Alenu na lepom članku!
Sta jos da rečem,
A da nije se reklo
Sve tvoje nama vridi
A i vrime je isteklo
Kad nevere stanu
Na moru i u kraju
Sve tebi virni ljudi
Tvoje verse znaju
I nevere, neće ti zamirit
jer si poša na nebo se umirit
I nevere zatvorit će skure
Ka i uvik u vrime mrtve ure
Zapisala Tatjana Debeljački
O NEVERI
U dahu nam je ispričao Alen Slavica....
Nakon što nas je napustio Arsen, napisao sam pjesmu Nevere. Jednog popodneva dok su žena i kćer bile na kupanju u Zaboricu. Jednostavno mi je došao tekst, stih, koji sam prenio na papir. Melodija iste minute nakon teskta, što mi se dogodilo samo jednom, kad sam pisao pjesmu za svog pokojnog oca. Kako sam Arsena bolje poznavao kroz obitelj, nekako ,,Nevere,, su se poklopile... Čak je i on ta Nevera - Plane u mediteranskom mentalitetu kao i moj otac, al se stiša i postene ,,bonaca,, Kad promislim, i nije lako napisat tekst, da ga posvetiš Arsenu. Mozes se igrati možda sa notama, al sa stihovima moraš bit jasan, jednostavan, a opet na svoju ruku.... kao što sam rekao u tekstu za njega.. on uvijek svoj i na svoju ruku, po starom običaju... Pa ,Nevere neće mu zamirit jer je poša na nebo se umirit, i nevere zatvorit će skure, kao i uvik u vrime mrtve ure.... Ta ,,mrtva ura,, je ono vrijeme u Dalmaciji, kad stariji ljudi idu odmarat nakon ručka.. Kad sam posložio sve note u svom studiju, snimanje i finalizacija novog singla završena je u Los Angelesu. Produkciju i aranžmane zajedno samnom radio je moj dobar prijatelj Kris Reccardi, dok je pečat sa gitarom dao Miroslav Tadić, sa kojim sam već suradjivao na pjesmi ,, Masline,, Miro je najbolji, što se tiče sviranja na najlonskim žicama. Osobno ne poznajem boljeg svirača i boljeg čovjeka. Snimanje singla se oteglo par mjeseci, jer u LA-u je tempo brz, i snimao sam vikendom uglavnom. Svi su vrlo zauzeti. Prva ideja bila je da sve radim sa mojim frendom i producentom, gitaristom,Ante Gelom, jer smo radili pjesmu za mog oca ,, Stari moj,, Ante takodjer vrlo dobro zna prenjet emociju, pogotovo ako je meditrasnkog izricaja, no kako smo preselili u USA, odlučio sam se da to snimim ipak u LA-u... Sve skupa na kraju kad sam završio i služebno izdao singl za Crorec, pjesma nalazi svoj put do publike. Drago mi je da je pjesma slušana, da se svidja ljudima, a na koncu i to je cilj na kraju. To je moj oproštaj od Arsena i jedna pjesma posvećena njemu, koja ce vjerujem ostati u eteru. U planu je snimanje video spota u Dalmaciji, a pjesmu ću premijerno izvesti na koncertu posvećenom Arsenu 28.7. ( na njegov rodjendan ) uz pratnju Matije Dedića I Miroslava Tadića na Šibenskoj tvrdjavi. Nadam se da se neće pojavit neka ,, Nevera, jer je pozornica unutar otvorene tvrdjave u Šibeniku.
I na kraju evo još jedan dio iz teksta...
Hvala Alenu na lepom članku!
Sta jos da rečem,
A da nije se reklo
Sve tvoje nama vridi
A i vrime je isteklo
Kad nevere stanu
Na moru i u kraju
Sve tebi virni ljudi
Tvoje verse znaju
I nevere, neće ti zamirit
jer si poša na nebo se umirit
I nevere zatvorit će skure
Ka i uvik u vrime mrtve ure
|
| ||||
Recommendation of DIOGEN pro culture magazine
MARIJA & JULIJANA...made in Serbia
2014
Preporuka DIOGEN pro kultura magazina...URBAN REPUBLIC BAND iz Bugojna,
Bosna i Hercegovina...prva pjesma "Revolucija" - 17.3.2013.
Intervju...DIOGEN pro kultura muzika
Tatjana Debeljački vs Dragoljub Đuričić
09.2.2013.
Multimedijalni čovjek unutar više dimenzija ljudskosti
Energija kao pokretač čudnih nemira
DIOGEN: Vaši počeci u muzici sa bendom „Kruna“ ?
To su godine puberteta i vrijeme kada se covjek opredeljuje u životu. Ja sam, eto, zavolio bubanj i do sada sam ostao sa njim. U prvoj grupi Krune postava je bila dvije djevojke i dva muškarca. Možda da nije bilo tako ja bih ostao basista a ne bubnjar, mada bih se dotakao bubnja kad-tad, tako da,...
DIOGEN: Trenirao vaterpolo, a u plivanju često osvajao nagrade na juniorskim prvenstvima?
Pa, kao pionir sam trenirao plivanje, ali nema niti jednog Novljanina a da nije jedan dan trenirao u Jadranu. Bio sam na raznim prvenstvima plivanja na pobjedničkom postolju. Ali i vrlo perspektivan golman u vaterpolu. Zato danas vidim veliku vezu između bubnjara i golmana.
DIOGEN: Polovinom 1975. godine dolazak u Beograd nije bio lak?
Moja volja je bila mnogo veća da postanem bubnjar od bilo koje prepreke. Bilo je teško, bilo se gladno, nije se imalo ni gdje spavati ali nikada nijesam odustao.
DIOGEN: Bili ste član sastava „Ribeli“ koji su po dolasku pevača Dade Topića, promenili ime u Mama Co Co?
To je bend koji me je pozvao da dođem u BGD. Bilo je to divno vrijeme igranki u Domu omladine Beograda, još se to pamti. Dolaskom Dade Topića sam prvi put shvatio važnost tempa u muzici. Mnogo me je naučio, a da toga nije bio ni svjestan.
DIOGEN: Ispričajte nam opširnije nešto o svojim početnim muzičkim ostvarenjima?
Rusija 1976 god., Donjeck, koncert grupe pod vodstvom Ljube Stepanovića. On je bio popularan u Rusiji jer je biio izvrstan imitator. Svirao sam solo, bubnjarski solo, i u jednom trenutku sam izašao u publiku na sred sale - bilo je 7000 ljudi, iz publike sam izdvojio jednom momka sa naočarima i i na naočarima odsvira solo, Petom sam udarao o pod i cijela sala je počela da skandira...i sada se naježim kada se toga sjetim...!
DIOGEN: Svirali ste na najvećim scenama Evrope i Amerike, gde je odnosio brojna priznanja, čak i na značajnim svetskim džez festivalima?
Svirao sam na svim kontinentima, glupo je nabrajati ali svirke u New York-u u CBGB, i RONIE SKOT u Londonu bih izdvojio kao nešto „naj“ u mom životu. Mislim da je i o tim nastupima pisalo i u Independanteu, Sanday Times-u, London Timesu. New York timesu... Dobio sam i na poklon jedne od naj bubnjeva na svijetu od engleskog Premijera, cak sam ušao u neke enciklopedije po Evropi.
To su godine puberteta i vrijeme kada se covjek opredeljuje u životu. Ja sam, eto, zavolio bubanj i do sada sam ostao sa njim. U prvoj grupi Krune postava je bila dvije djevojke i dva muškarca. Možda da nije bilo tako ja bih ostao basista a ne bubnjar, mada bih se dotakao bubnja kad-tad, tako da,...
DIOGEN: Trenirao vaterpolo, a u plivanju često osvajao nagrade na juniorskim prvenstvima?
Pa, kao pionir sam trenirao plivanje, ali nema niti jednog Novljanina a da nije jedan dan trenirao u Jadranu. Bio sam na raznim prvenstvima plivanja na pobjedničkom postolju. Ali i vrlo perspektivan golman u vaterpolu. Zato danas vidim veliku vezu između bubnjara i golmana.
DIOGEN: Polovinom 1975. godine dolazak u Beograd nije bio lak?
Moja volja je bila mnogo veća da postanem bubnjar od bilo koje prepreke. Bilo je teško, bilo se gladno, nije se imalo ni gdje spavati ali nikada nijesam odustao.
DIOGEN: Bili ste član sastava „Ribeli“ koji su po dolasku pevača Dade Topića, promenili ime u Mama Co Co?
To je bend koji me je pozvao da dođem u BGD. Bilo je to divno vrijeme igranki u Domu omladine Beograda, još se to pamti. Dolaskom Dade Topića sam prvi put shvatio važnost tempa u muzici. Mnogo me je naučio, a da toga nije bio ni svjestan.
DIOGEN: Ispričajte nam opširnije nešto o svojim početnim muzičkim ostvarenjima?
Rusija 1976 god., Donjeck, koncert grupe pod vodstvom Ljube Stepanovića. On je bio popularan u Rusiji jer je biio izvrstan imitator. Svirao sam solo, bubnjarski solo, i u jednom trenutku sam izašao u publiku na sred sale - bilo je 7000 ljudi, iz publike sam izdvojio jednom momka sa naočarima i i na naočarima odsvira solo, Petom sam udarao o pod i cijela sala je počela da skandira...i sada se naježim kada se toga sjetim...!
DIOGEN: Svirali ste na najvećim scenama Evrope i Amerike, gde je odnosio brojna priznanja, čak i na značajnim svetskim džez festivalima?
Svirao sam na svim kontinentima, glupo je nabrajati ali svirke u New York-u u CBGB, i RONIE SKOT u Londonu bih izdvojio kao nešto „naj“ u mom životu. Mislim da je i o tim nastupima pisalo i u Independanteu, Sanday Times-u, London Timesu. New York timesu... Dobio sam i na poklon jedne od naj bubnjeva na svijetu od engleskog Premijera, cak sam ušao u neke enciklopedije po Evropi.
.
DIOGEN: Vi ste jedan od retkih muzičara kome ne padaju teško probe i mislim da je kod Vas sve pod organizacijom i da ste sami puno puta sebi olakšali duge turneje?
Nije nimalo lako opstati, sve vreba i najmanje opuštanje košta, slično kao u sportu, to je život, i ne smijete niti jedan dan da se opustite.
DIOGEN: Bili ste na putu Svetske slave i kako vam zvuči kad kažu da ste legenda?
Mislim da sam stvarno mnogo toga propustio. Još `82 sam imao poziv od grupe STRAIGHT EIGHT, kasnije prodali 8 000 000 poloca, a posebno posle demokratskih promjena u Srbiji otvorila su mi se vrata, ali sam od svega odustao i posvetio se odrastanju svog Andrije. Pa, eto i jedan od najvećih reditelja svijeta Ford Kopolla je želio da me upozna. Imam i mail na kom piše „Želim da upoznam covjeka koji je dobošem srušio poslednji komunizam u Evropi, a to nije uspjelo ni velikom NATO paktu“ Bilo je više prilika, posebno po festivalima Evrope, ali eto ja živim jedan mali skromni život i sada želim da uživam u uspjesima svog sina, unučadi...
DIOGEN: Koncertima sa grupom bubnjara „Drums Company“, tako da su se mnogi ljudi pitali šta to jedan bubnjar može da im svira dva sata, a da im pritom ne bude dosadno?
Često se pitam kako mi je to uopšte pošlo za rukom. To je jednostavno proces stvaranja ritma i podizanje i izjednčavanje tog pulsa sa publikom. Svi se pitaju kako će a posle dva sata svirke žele još. I meni je to zanimljivo, nemam baš jasno objašnjenje za to.
DIOGEN: Posle su se mnogi vraćali i gledali vas u drugim gradovima. Imate pokretač usmeren publici i prenosite neverovatnu energiju?
To je nešto što i jeste čarolija, to je nešto kao ljubav, svi pjesnici svijeta pokušavaju da to stanje opjevaju, ali ni do danas niko to stanje nije sa sigurnošću opisao. To imaš ili nemaš...!
DIOGEN: Neverovatno je koliko postignete za godinu dana i da uobličite stvaralačkih dela što svojih, tako i drugih prijatelja i saradnika?
Ja jednostavno osluškujem osjećaj u predjelu diafragme, kada mi se neka ideja javi ništa od nje nema dok me ta ideja ne počne buditi oko 4 sata ujutro... strašno je to teško podnositi, meškoljenje, osjećaj napetosti, strah od neuspjeha ali kada mi se to pojavi onda sam siguran da je ideja zdrava i dobra, i onda se radom i trudom sve postigne...
DIOGEN: Bavite se slikarstvom, najčešće crtate aktove u poentilističkom maniru, kasnije ste imali samostalne izložbe?
To je moja klinačka ljubav, opušta me... To je dio moje intime, ja i bijeli papir. Krene sa dvije tri linije i onda se nešto otvori, nešto me vodi dok u jednom trenutku ne osjetim da je gotovo. Slika je gotova onda kada je sve iz vas uzela...! Imao sam dosta i samostalnih izložbi, ali mi je najdraža 5 veličanstvenih u Podgorici. Draško Dragaš, Ratko Odalović, Bane Sekulić, Burić i ja.. Zamislite biti sa tim velikanima, ali naravno znam ja da sam ja iznenađenje, jer sam bubnjar...
DIOGEN: Radili ste ilustracije za knjige, kako to da ste se odlučili i tu da pokažete svoju bliskost sa poezijom?
To je ljubav prema ljudima koje volim i koji žele da im ja ilustrujem knjige. Divan je osjećaj da likovno upriličite nekom misli koje je napisao. Divno je biti učesnik jedne knjige...
Nije nimalo lako opstati, sve vreba i najmanje opuštanje košta, slično kao u sportu, to je život, i ne smijete niti jedan dan da se opustite.
DIOGEN: Bili ste na putu Svetske slave i kako vam zvuči kad kažu da ste legenda?
Mislim da sam stvarno mnogo toga propustio. Još `82 sam imao poziv od grupe STRAIGHT EIGHT, kasnije prodali 8 000 000 poloca, a posebno posle demokratskih promjena u Srbiji otvorila su mi se vrata, ali sam od svega odustao i posvetio se odrastanju svog Andrije. Pa, eto i jedan od najvećih reditelja svijeta Ford Kopolla je želio da me upozna. Imam i mail na kom piše „Želim da upoznam covjeka koji je dobošem srušio poslednji komunizam u Evropi, a to nije uspjelo ni velikom NATO paktu“ Bilo je više prilika, posebno po festivalima Evrope, ali eto ja živim jedan mali skromni život i sada želim da uživam u uspjesima svog sina, unučadi...
DIOGEN: Koncertima sa grupom bubnjara „Drums Company“, tako da su se mnogi ljudi pitali šta to jedan bubnjar može da im svira dva sata, a da im pritom ne bude dosadno?
Često se pitam kako mi je to uopšte pošlo za rukom. To je jednostavno proces stvaranja ritma i podizanje i izjednčavanje tog pulsa sa publikom. Svi se pitaju kako će a posle dva sata svirke žele još. I meni je to zanimljivo, nemam baš jasno objašnjenje za to.
DIOGEN: Posle su se mnogi vraćali i gledali vas u drugim gradovima. Imate pokretač usmeren publici i prenosite neverovatnu energiju?
To je nešto što i jeste čarolija, to je nešto kao ljubav, svi pjesnici svijeta pokušavaju da to stanje opjevaju, ali ni do danas niko to stanje nije sa sigurnošću opisao. To imaš ili nemaš...!
DIOGEN: Neverovatno je koliko postignete za godinu dana i da uobličite stvaralačkih dela što svojih, tako i drugih prijatelja i saradnika?
Ja jednostavno osluškujem osjećaj u predjelu diafragme, kada mi se neka ideja javi ništa od nje nema dok me ta ideja ne počne buditi oko 4 sata ujutro... strašno je to teško podnositi, meškoljenje, osjećaj napetosti, strah od neuspjeha ali kada mi se to pojavi onda sam siguran da je ideja zdrava i dobra, i onda se radom i trudom sve postigne...
DIOGEN: Bavite se slikarstvom, najčešće crtate aktove u poentilističkom maniru, kasnije ste imali samostalne izložbe?
To je moja klinačka ljubav, opušta me... To je dio moje intime, ja i bijeli papir. Krene sa dvije tri linije i onda se nešto otvori, nešto me vodi dok u jednom trenutku ne osjetim da je gotovo. Slika je gotova onda kada je sve iz vas uzela...! Imao sam dosta i samostalnih izložbi, ali mi je najdraža 5 veličanstvenih u Podgorici. Draško Dragaš, Ratko Odalović, Bane Sekulić, Burić i ja.. Zamislite biti sa tim velikanima, ali naravno znam ja da sam ja iznenađenje, jer sam bubnjar...
DIOGEN: Radili ste ilustracije za knjige, kako to da ste se odlučili i tu da pokažete svoju bliskost sa poezijom?
To je ljubav prema ljudima koje volim i koji žele da im ja ilustrujem knjige. Divan je osjećaj da likovno upriličite nekom misli koje je napisao. Divno je biti učesnik jedne knjige...
.
DIOGEN: Izdata je i jedna knjiga monografije u izdanju „Stubova kulture“ autora Mirka Jakovljevića. Mislim da niste baš zadovoljni i nije bila propraćena promocijama?
Malo je važno moje zadovoljstvo. Mislim da je velika stvar u životu biti „ junak jedne knjige“ Sjetite se Kekeca, pa to je stvarno nešto veliko, ali ja eto ne volim publicitet kojim se požuri da se u trenutku uradi sve, to čovjeka samelje. Ja inače ne volim poblicitet i to posebno ne onaj koji se firsira čiji smo danas svjedoci vremena..!!!
DIOGEN: „Derviš i smrt” po tekstu Meše Selimovića, u režiji Ljiljane Ivanović. Vi ste komponovali veliko i zahtevno delo? Ostale predstave, uloge u kojima ste igrali, muzika za balet i nagrade za kompozicije filmova i predstava?
Ja, prvo, pozorište jako cijenim, to je ozbiljna umjetnost. Ponosan sam na dosta toga što sam uradio u životu kada je pozorište u pitanju. Pa sa Leb i Sol sam bas dosta radio, a evo i kada sam se osamostalio bilo je vidnijeg uspjeha. Pa, zamislite kada morate da doprinesete nekoj atmosferi na sceni da nikako ne zasmetate, a kamo li promašite... volim neke muzike za pozorište koje sam uradio, jer su bile bas. Recimo -Zapali me, Bliže, Pop Corn, Ujka Vanja, Ulični psi, Derviš i smrt, a posebno muziku za balet Dr Džekil i Mr. Hajd. To je nešto što je ostalo u istoriji baleta Narodnog pozorišta u BGD.
DIOGEN: Cucka jeka, koji se održava u rodnom mestu Kobilji Do mogla bi postati tradicija?
E to je nešto posebno. To je nešto što me je nekoliko godina budilo i prije 4 ujutro. To je mjesto gdje trenutno živi 10 ljudi, možda od marta ih bude 11 ako neko ne... Tamo sam imao prvi put oko 6000 ljudi, a prošle godine čak 8000, a ako je slijediti, ove će biti 10 000. Uspio sam da izazovem ljude da jedan dan u životu posvete pravoj pravcatoj prirodi, da se brzina od 120 na sat pretvori tog dana u samo 30 i da primijetiš sve što te okružuje, da se jednostavno osjetiš dijelom prirode, jer smo to zaboraviti i sopstvene živote poremetili.
DIOGEN: Kad će se nastaviti Riječka jeka u rodnom gradu Vaše majke?
To je moj dug majci, to je moj dug kultu žene crnogorske jer se malo zna njihova žrtva...! To će biti i vjerovatno kruna svega što sam u životu uradio, jer i dan danas posle više od 25 godina koliko moja majka nije sa nama, kada kupujem cipele pitam se da li bi se možda i majci dopale...
DIOGEN: Kako je počela zabava između dva bubnjara sa istim prezimenom, osmogodišnjim Đurađem Đuričićem iz Kraljeva?
Đurađ je čudo do djeteta, on je toliko talentovan da se ne mogu načuditi kako se on uopšte razvija, kako on to sve uopšte kapira, jer on već istrazuje bubanj. On ja samnom nastupio sa svoje 3 godine, a inače ja i njegov djed smo neki rođaci između 8 i 10-og koljena. Želim da mu svo svoje iskustvo prenesem i da nastavi ne gdje sam ja stao, već gdje su stali bubnjari uopšte, ima on taj potencijal..!!
DIOGEN: Proglašenju Dana bubnjara 13. februara u Ateljeu 212 - hoće li se usvojiti?
Ma, ja se to malo sprdam sa ovoliko značaja posvećenog Danu zaljubljenih, ali eto, iz šale, ako se dogodi da to utvrdimo i sledeće dvije godine, onda će to stvarno biti DAN BUBNJARA, a ja tu vidim određeni potencijal nečega što može da živi i što može da od BGD napravi nešto za februar mjesec, vrlo važnu turističku tačku na planeti. A zašto da ne kada se ime BEOGRADSKI BUBNJARI samo od sebe stvorilo željom Beograda da bude svijet....!
DIOGEN: Da li je nekad tesno u sopstvenoj koži?
Meni je u njoj uvijek tijesno, ja sam skup čudnih nemira, buntovnosti, Ja sam nesebičan i ne razmišljam normalno za današnje vrijeme, pa me neki i ne mogu shvatiti. Evo, ovo zadnje se ne shvata, svi žele profit i ako ga nema guše sve što je pozitivno, a ja, eto, želim da prihodom od koncerta u Ateljeu pomognem da se plati struja, voda, bilo šta jer želim da im pomognem, da im dam malo ruke, a oni koji bi to trebali da podrze žele profit...?! Ako sam ja ovakav i takav ću ostati, a profiteri nek uživaju u mizeriji zvanoj profit..!!! Onaj koji se javno kune u Atelje želi da otme malu crkavicu...! Ja ću ovo izgurati kao i sve do sada...!
DIOGEN: Da li bi radili nešto drugačije i šta Vam je ostalo neostvareno u muzici?
Radio bih istu stvar, ali bih sigurno ponešto mijenjao sem osjećaja koji nosim u svojoj duši, osjećaja koji mi je život učinio plemenitim, ispunjem i saznanjem da se za novac ništa lijepo ne može kupiti...
DIOGEN: Sve ove godine između seoba i deoba?
Misao koju nosim je čista utopija, život sam posvetio bubnju, ritmu, znam da je to pokretač svega, energija... Teško se nosim sa ljudskom ćudi, to je nešto što se ne može predvidjeti, nešto što uvijek pravi problem, nešto nepredvidivo, a uvijek smeta i koči, prosto vas vraća unazad...! Teško mi to pada, ali šta da se radi, želim neke vrijednosti prenijeti na sina. Upravo mi neki dan kaže šta sam sve pogriješio u životu. Sve je u pravu, ali ja i dalje želim da mu dušu nahranim kako bi pod stare dane mogao sebe da pogleda u oči!
Zvanična WWW stranica autora: http://www.dragoljubdjuricic.com
Malo je važno moje zadovoljstvo. Mislim da je velika stvar u životu biti „ junak jedne knjige“ Sjetite se Kekeca, pa to je stvarno nešto veliko, ali ja eto ne volim publicitet kojim se požuri da se u trenutku uradi sve, to čovjeka samelje. Ja inače ne volim poblicitet i to posebno ne onaj koji se firsira čiji smo danas svjedoci vremena..!!!
DIOGEN: „Derviš i smrt” po tekstu Meše Selimovića, u režiji Ljiljane Ivanović. Vi ste komponovali veliko i zahtevno delo? Ostale predstave, uloge u kojima ste igrali, muzika za balet i nagrade za kompozicije filmova i predstava?
Ja, prvo, pozorište jako cijenim, to je ozbiljna umjetnost. Ponosan sam na dosta toga što sam uradio u životu kada je pozorište u pitanju. Pa sa Leb i Sol sam bas dosta radio, a evo i kada sam se osamostalio bilo je vidnijeg uspjeha. Pa, zamislite kada morate da doprinesete nekoj atmosferi na sceni da nikako ne zasmetate, a kamo li promašite... volim neke muzike za pozorište koje sam uradio, jer su bile bas. Recimo -Zapali me, Bliže, Pop Corn, Ujka Vanja, Ulični psi, Derviš i smrt, a posebno muziku za balet Dr Džekil i Mr. Hajd. To je nešto što je ostalo u istoriji baleta Narodnog pozorišta u BGD.
DIOGEN: Cucka jeka, koji se održava u rodnom mestu Kobilji Do mogla bi postati tradicija?
E to je nešto posebno. To je nešto što me je nekoliko godina budilo i prije 4 ujutro. To je mjesto gdje trenutno živi 10 ljudi, možda od marta ih bude 11 ako neko ne... Tamo sam imao prvi put oko 6000 ljudi, a prošle godine čak 8000, a ako je slijediti, ove će biti 10 000. Uspio sam da izazovem ljude da jedan dan u životu posvete pravoj pravcatoj prirodi, da se brzina od 120 na sat pretvori tog dana u samo 30 i da primijetiš sve što te okružuje, da se jednostavno osjetiš dijelom prirode, jer smo to zaboraviti i sopstvene živote poremetili.
DIOGEN: Kad će se nastaviti Riječka jeka u rodnom gradu Vaše majke?
To je moj dug majci, to je moj dug kultu žene crnogorske jer se malo zna njihova žrtva...! To će biti i vjerovatno kruna svega što sam u životu uradio, jer i dan danas posle više od 25 godina koliko moja majka nije sa nama, kada kupujem cipele pitam se da li bi se možda i majci dopale...
DIOGEN: Kako je počela zabava između dva bubnjara sa istim prezimenom, osmogodišnjim Đurađem Đuričićem iz Kraljeva?
Đurađ je čudo do djeteta, on je toliko talentovan da se ne mogu načuditi kako se on uopšte razvija, kako on to sve uopšte kapira, jer on već istrazuje bubanj. On ja samnom nastupio sa svoje 3 godine, a inače ja i njegov djed smo neki rođaci između 8 i 10-og koljena. Želim da mu svo svoje iskustvo prenesem i da nastavi ne gdje sam ja stao, već gdje su stali bubnjari uopšte, ima on taj potencijal..!!
DIOGEN: Proglašenju Dana bubnjara 13. februara u Ateljeu 212 - hoće li se usvojiti?
Ma, ja se to malo sprdam sa ovoliko značaja posvećenog Danu zaljubljenih, ali eto, iz šale, ako se dogodi da to utvrdimo i sledeće dvije godine, onda će to stvarno biti DAN BUBNJARA, a ja tu vidim određeni potencijal nečega što može da živi i što može da od BGD napravi nešto za februar mjesec, vrlo važnu turističku tačku na planeti. A zašto da ne kada se ime BEOGRADSKI BUBNJARI samo od sebe stvorilo željom Beograda da bude svijet....!
DIOGEN: Da li je nekad tesno u sopstvenoj koži?
Meni je u njoj uvijek tijesno, ja sam skup čudnih nemira, buntovnosti, Ja sam nesebičan i ne razmišljam normalno za današnje vrijeme, pa me neki i ne mogu shvatiti. Evo, ovo zadnje se ne shvata, svi žele profit i ako ga nema guše sve što je pozitivno, a ja, eto, želim da prihodom od koncerta u Ateljeu pomognem da se plati struja, voda, bilo šta jer želim da im pomognem, da im dam malo ruke, a oni koji bi to trebali da podrze žele profit...?! Ako sam ja ovakav i takav ću ostati, a profiteri nek uživaju u mizeriji zvanoj profit..!!! Onaj koji se javno kune u Atelje želi da otme malu crkavicu...! Ja ću ovo izgurati kao i sve do sada...!
DIOGEN: Da li bi radili nešto drugačije i šta Vam je ostalo neostvareno u muzici?
Radio bih istu stvar, ali bih sigurno ponešto mijenjao sem osjećaja koji nosim u svojoj duši, osjećaja koji mi je život učinio plemenitim, ispunjem i saznanjem da se za novac ništa lijepo ne može kupiti...
DIOGEN: Sve ove godine između seoba i deoba?
Misao koju nosim je čista utopija, život sam posvetio bubnju, ritmu, znam da je to pokretač svega, energija... Teško se nosim sa ljudskom ćudi, to je nešto što se ne može predvidjeti, nešto što uvijek pravi problem, nešto nepredvidivo, a uvijek smeta i koči, prosto vas vraća unazad...! Teško mi to pada, ali šta da se radi, želim neke vrijednosti prenijeti na sina. Upravo mi neki dan kaže šta sam sve pogriješio u životu. Sve je u pravu, ali ja i dalje želim da mu dušu nahranim kako bi pod stare dane mogao sebe da pogleda u oči!
Zvanična WWW stranica autora: http://www.dragoljubdjuricic.com
|
| ||||
|
|
|
29.4.2012.
|
UMETNOST I REPRESIJA
Ubeđen da su politika i umetnost u stalnom konfliktu, Igor kaže kako, prema njegovom mišljenju, umetnost ne trpi represiju. Kada joj je zabranjeno da govori svojim jezikom, ona je tada prinuđena da nauči jedan veoma komplikovan jezik, jezik koji “zli gospodar” ne razume iz pozicije u kojoj je, a koji će moći da razume rob, koji više nije potpuno svestan da ga lanci isuviše stežu. - Kada bi umetnik delimično naučio da govori tim jezikom i kada bi ga, ipak, “zli gospodar” uhvatio u pokušaju organizovanja pobune, umetnik bi bio ili kažnjavan smrću ili zabranjivan, što još više daje vrednost njegovom delu i pravi mu skupu reklamu koja košta života. Koliko bismo takvih umetnika danas mogli da nađemo među svima koji sebe tako nazivaju, a koji ni danas, kada je potpuno dozvoljeno da ,,laješ“ koliko hoćeš, ne smeju da kažu ništa što bi gospodar možda protumačio negativno, a što je neophodno za razvitak svake individue i onoga što se sada podrazumeva pod pojmom život. Svakom od tih jadnika je važan samo taj lični, bedni interes i spremni su da ponizno kleče i mole bilo koga ko ima vlast i moć. Takvima, izgleda, nikada neće biti jasno da ništa nije vrednije od doslednosti, hrabrosti, čistote, poštenja, istrajnosti, ponosa i snage usmerene protiv svega onoga što danas vlada i onoga što čak i te pojmove prisvaja i menja im pravi kontekst i suštinu. Kome i čemu služe ta njihova dekadentna dela, ako ne samo njima samima u cilju postizanja neopravdane slave i malo boljeg psećeg života (od uličnog pseta do kućnog ljubimca), pita se ovaj autor tvrdeći da je moto takvih ,,umetnika'': Budi poslušan i ,,dobar" i biće ti dobro, pusti da drugi žrtvuju svoj život da bi tebi bilo dobro, sačekaj da se drugi podave u bari, pa onda gazi po njihovim telima da bi prešao na drugu stranu. Oni su paraziti duha koji se osećaju sigurno samo iza leđa onih ostvarenih i priznatih od većine, pijući njihovu krv. - Danas je ,,umetnik", izgleda, nusprodukt bolesnog društva, dvorska luda koja nikoga više ne zasmejava, onaj čija bolesna sujeta ždere sve što bi još nahranilo njegov nezasiti ego, pa makar to bila i otrovna laž ili glupost, kaže Rajović i dodaje: - Mislim da je povezanost politike i umetnosti nužna, ako je umetnost u situaciji da mora biti ili nešto nalik crvu ili nečemu ljigavom što će poslužiti da reflektuje sjaj zle vlasti, ili koplje koje će joj biti zabijeno u grlo. Treća opcija, koja se neopravdano danas naziva ,,umetnost", jeste delanje ljudi koji pod pojmom ,,umetnost" podrazumevaju samo estetsko doterivanje svojih dela bez bilo kakve težnje za menjanjem onoga što ne valja oko njih i u njima. To su oni koji misle da će svoju rđavu prirodu popraviti češljem i lepom kravatom. To su oni kojima nikako nije jasno zašto umetnost uopšte mora da se meša u politiku, kao da je politika neki hobi, nešto slično bilijaru. To su oni koji umetnost spuštaju u blato i prave od nje nekakvo šarenilo za odmaranje očiju, ušiju, živaca... Prave od nje nešto sporedno, nevažno, nešto što je samo običan ukras, a ne snaga i kreativna energija koja će da u našim glavama stvori bolju sliku sveta nego što je ova koja nam je svima pred očima, energija koja će da nam pomogne da prevazilazimo svoju, velikim delom, deformisanu prirodu, konstatuje Igor. U tu svrhu, na gotovo ničeanskim postavkama, oformljena je Grupa “Zenithar” koja se nabolje može shvatiti kroz Manaifest koji je i svojevrsni politički program ove nadasve provokativne ideološke i umetničke trupe koja već sada okuplja više hiljada poštovalaca širom sveta. Kao Futurizam, Egofuturizam, italijanska i ruska avangarda i protagonisti ideje poput, dadaizma, nihilizma, nadrealizma, voluntarizma i sve do post-modernih sub-kultura koje su animirale taj iskonski bunt Čoveka kome možemo zahvaliti na današnjoj kvazi-slobodi, tako i ZENITHAR postoji u skladu, tj. ne-skladu sa datim okolnostima u kojima se nalazi ili, bolje rečeno, koje ga snalaze i, kao pogonska energija gvozdenog stroja, teraju da stvara,stvara...i deluje na sve moguće načine … - I neka nas nazivaju životinjama, ludacima, anormativima, antisocialnima, separatistima, rakom raka planete i čovečanstva, samo neka nam tako laskaju, jer, na žalost, sami će se uplesti i umreti u mreži svojih kontradiktornosti i vratiti zemlji materiju koja im je pozajmljena, da bi makar nešto učinili...Jer mi smo ono što jeste i samo jeste.Neka nas zovu kako hoće, ne tiče nas se kevtanje dvorišnih kerova i kokodakanje kokošaka...Ono smo što jesmo i moramo biti! - Zao, podmukao i dobro iskreiran, lavirintovani cilj onih koji se kriju pod kreacijom “DRŽAVA” je uglavnom bio, obesmisliti individualna htenja ljudske prirode, zameniti ih onim koja će koristiti državi, koja navodno, štiti bespomoćne individue (što se uglavnom ne dešava), vršeći na njima lobotomiju vrste: vrh uživanja u životu je, da imaš posao, što lepšu kuću, kola i slične igračkice, da malo otputuješ iz rupe pa opereš dupe u slanoj vodi, da se upoređuješ sa ostalima i gledaš i trudiš se da sve tvoje bude bolje, da napraviš decu, da ih vaspitavaš kako su te naučili (a kako drugačije nego prema sebi, svojim idealima i onome u šta su te pretvorili odstranivši ti najvredniji deo unutrašnjosti lobanje), i da na kraju crkneš živeci za decu, a da ona nastave tvojim putem u blistavu lobotomičnu budućnost) a to je toliko, pa čak i u genetskom nasleđu, uzelo maha, da čovek ne zna za neka adekvatnija, svojstvenija, volšebnija uživanja i življenja od pomenutih, i još na svu nesreću, ne može ni da ih shvati i prihvati ćak ako mu ih i pokažes i ukažeš na mnoštvo mogućnosti ljudskog bića. Neće vredeti. Jer, ova vrsta amputacije nema moć regeneracije. I to je jedan od razloga zašto svi ljudi nisu isti. Nisu jednaki. Nikada to neće ni biti, čini se. Ili, koliko svetlosnih godina li je udaljena zvezda koja će okupati planetu i ljudsku svest, ili planetu od zarazne ljudske svesti...? - Još uvek jure, ratuju, trkaju se – još uvek su spermatozoidi koji jure ka jajnoj ćeliji, kao da samo jedan može da prođe.Da li je tako? I, u čemu je razlika? I, zato, pisaćemo, pevati, govoriti francuski, nemački, italijanski, grčki, pa čak i jezike plemena sa ko zna kojih delova planete, jer želimo govoriti kao brat bratu, jer ne želimo da bude ono što je, maltene postalo skoro opšteprihvaćena moderna pro-globalistička, pro-fašistička fraza: “Speak english or die!”, jer ne bi želeli da se srušimo zajedno sa nečijom monetarno-fašističkom imperijom pod plaštom militarističkog humanizma. Ko je rekao da se ne sme ubijati, paliti i pljačkati? Onaj koji upravo to i radi! Ko nameće ideju humanizma? Upravo onaj koji sanja o ZLATNOJ MILIJARDI i o eugenici kao rešenju problema bede, patnje i bola, humanoidnih kreacija.To nam se upravo događa. A mi, vesela, bezbrižna organizacija hrabrih-srušićemo sve „njihove“ zgrade, njihova sveučilišta i muzeje, korporacije i banke, veleposedništvo i robovlasništvo – Mi, vesela deca, ispunjena vatrenim smehom i zdravim životnim nagonom...plesaćemo na ruševinama onoga što danas smatraju moderno naprednom civilizacijom...kaže se, između ostalog, u ovom Manifestu. Govoreći o tome šta planira dalje, Igor kaže da bi trebalo da se prvo izvučemo iz močvare u kojoj se nalazimo, a kada iz nje izađemo, ukazaće nam se više različitih puteva. - Kada napravimo paralelu između nekadašnjih i današnjih ideala i kada obratimo pažnju na današnji sistem vrednosti, biće nam potpuno jasno dokle smo stigli, i da je zenit davno ostao iza nas, zaključuje Igor Rajović. |
|
Na adresu DIOGEN pro kultura magazina u Sarajevu je stigao CD sa molbom:
" postovana Redakcijo, Moje ime je Milan Nenin. kompozitor sam i instrumentalista iz Novog Sada. posle duzeg bavljenja muzikom kao instrumentalista i kompozitor na raznim autorskim, pozorisnim, filmskim i drugim projektima, pre 4 meseca sam objavio svoj prvi autorski album naslova "INCIDENT". Ovo je link mog website-a www.milan-nenin.com. Ako biste bili ljubazni, posvetite desetak minuta Vaseg vremena da pogledate sajt. Voleo bih da se u jednom od vasih izdanja mozda pojavi kratak osvrt, ili neka druga forma teksta o meni i albumu. Dosta podataka mozete naci na samom sajtu, a za blize informacije stojim Vam na raspolaganju putem email-a ili telefonom. Ako su Vam potrebne dodatne reference u pogledu mog rada, bicu slobodan da navedem imena gospodina Borisa Kovaca i gospodina Andjelka Maletica koji Vam mogu dati svoje uvide o mom radu.s velikim postovanjem, Milan Nenin".. OSTALO JE HISTORIJA/POVIJEST/ISTORIJA. AKO ŽELITE DA BUDETE PREDSTAVLJENI U NAŠEM MAGAZINU, NA ADRESU MAGAZINA (NA DNU SVAKE STRANICE JE NAVEDENA) DOSTAVITE VAŠ CD-e. |
22.2.2012.- Predstavljamo Milana Nenina iz Novog Sada, Srbija i album "Incident"
Reflektivna poetika muzičkih otisaka Milana Nenina
Odgonetanje kodova Opori zvuk svakodnevnice gubi se u odsjajima različitih varijanti koji odjekuju melodijama Milana Nenina. Zbog čega pominjem „melodije“? Jednostavno, jer se pred nama otvaraju filmski kadrovi „Balkan Expressa“, još od „Crnih bisera“ pedesetih i sve do „Undergrounda“ i sredine devedesetih godina prošloga stoljeća/vijeka. To su valovi htijenja, naslikani poetikom nota. Opuštenost sa kojom kreira muziku na, za sada, jedinom[1] albumu „Incident“ govori da pred nama nije Incident, bez obzira koliko mi šutjeli o tome. Pred nama je osobnost karakternih crta, sa smjelim činjenjem. Mirnoća njegovog iskaza varira od turbulentnih ekstaza[2] dalijevskih memoranduma uz pokušaje oslikavanja pejzaža duše i sve do etno schmeka južnoslavenskih prostora. Blagost njegovih damara vara, jer pred nama je snažno biće sutona. Biće koje u sutonu kreira svjetlost. Onu koja nam toliko treba. Sada i ovdje. S druge, ne manje važne, strane, mogu slobodno reći da isprepletenost višeslojnih sadržaja muzike pred nama proizlazi iz iskustvenog oblika saznanja, kojim odiše ovaj mladi lik u kasnim dvadesetim. Da, dobro ste pročitali, u kasnim dvadesetim. Ne Kris Rea, Santana, Boško Petrović i/ili Peter Green[3], već Milan Nenin, koji je uspio nježna strujanja burnih reakcija navedenih autora iz prošloga stoljeća/vijeka pretočiti, uz refleksije Bacha & Handella, unutar vlastite muzičke osobnosti. U posjeti Palestrinu...barok, renesansa, rokoko...prelijevaju se iz čaše u čašu, dok nezaobilazni, inat schmek vojvođanskih ravnica, damarima Milanovim struji. Radost mladosti iskustvenošću dominira. I vice versa. Toliko da pred sobom slike prelistavate. Slike muzike saznanja i spoznaje koje slobodno možete pretočiti u filmske i ine sadržaje umjetničke prezentacije. Dok čitate Danila Kiša i/ili Mešu Selimovića. Svejedno, čak i Ivu, Andrića. Našeg. Uz muziku sjete i nade. Ovdašnje. Ne samo Milanove. Orkestracija, toliko prijemčiva XVI stoljeću/vijeku, i ovdje dominira kao u Veneciji[4], onomad. Autor albuma „Incident“ ne bježi ni od toga. Sublimira sve ono dobroga što nas historija nauči. Ne otkriva toplu vodu već multiplicira iskustvenu sabranost. Ne samo vlastitu. Jer, čak i u vokalima djevojačkih otisaka nemalo jesmo iznenađeni nadgradnjom muzičkog tkiva autora. Ona vodi glasom dok pred nama tonovi nade stvaraju lik žene htijenja. Žene požude. Magdalene same. Marije. Ljubavi. Subjektivnost ušnih šupljina slušaoca mora biti prenebregnuta with whole picture, jer pred nama se otvara muzika duha u susretu sa tijelom uma. Snažna, inspirirajuća i, nadasve, usmjerena razumijevanju nagovještaja otisaka sjećanja. Onih zabilježenih u genetskom kodu svakog od nas, smrtnika. Milan Nenin je, pak, otišao dalje krenuvši u odgonetanje upravo tih kodova. Muzikom. Da li mu uspijeva? Provjerite. Ja sam uvjeren da je na dobrom putu. Sabahudin Hadžialić gl. i odg. urednik DIOGEN pro kultura magazin [1] na moju iskrenu žalost [2] Namjerno ne navodim gdje, u kojim pjesama, da ne zavedem slušaoca...Samo će vam se kazati, kada poslušate. [3] Peter Green, isti onaj čiju ploču (John Mayall i on zajedno) i dan danas čuvam u arhivi uspomena zajedno sa kartom sa koncerta u Sarajevu, 1984.g., održanom nepunu godinu dana poslije rođenja Milana Nenina. [4] Poznati kompozitori Venecije toga vremena su bili: Gabrielis, Andrea i Giovanni, kao i Claudio Monteverdi |
| ||
Muziku Milana Nenina, pored pojedinih numera sa njegove WWW stranice,
mozete download sa servera navedenih na njegovim virtualnim otiscima.
.
Copyright © 2016 Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina