Proljeće 2012. Naša autorica Senada Bešić
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
Književni osvrti
MI, DIJASPORA
(Recenzija) Čitanje rukopisa „Mi, dijaspora“ meni do sada nepoznate autorice Senade Bešić predstavljalo mi je istinski i golemi užitak. Postoje mnoge stvari o kojima čovjek razmišlja površno ili uopšte ne razmišlja, pa ipak o tome ima nekakvo, makar nedefinisano mišljenje. A ono o čemu se malo zna ili ne zna ništa teško je, zapravo je nemoguće razumjeti. Zbog toga će ova knjiga biti od pomoći i Bosancima & Hercegovcima u Bosni i Hercegovini, kao i onima koje je ratni vihor raznio diljem bijelog svijeta, onima za koje je već ustaljen taj grozni izraz - dijaspora. O ljudima koji su s početka ili tokom rata otišli iz Bosne nikad nisam mislila ništa loše. Svi smo imali istu mogućnost izbora, otići ili ostati. Ne vidim razloga da oni koji su ostali svojom voljom imaju nešto protiv onih koji su otišli. A u najvećem broju slučajeva su odlazili oni kojima je bilo najteže, oni čija su sela i gradovi najviše stradali, oni kojima je sve što su imali popaljeno i razoreno, oni čije su najrođenije odvodili u logore, oni koji su imali malenu djecu, pa ih željeli zaštititi ratnih strahota. Iz više izvora sam saznavala da život tih naših ljudi, razbacanih po cijelom svijetu (niko nema više domovina od nesretnih Bosanaca i Hercegovaca), nije nimalo lak, nimalo lagodan, osobito to nije bio u prvim godinama njihovog boravka u tuđoj zemlji, zemlji gdje se govori njema nepoznatim jezikom, zemlji sa drugačijom kulturom, običajima, načinom života, gdje je zapravo sve novo, kada u život ponovo polaze sa neke stratne, početne pozicije. Trebalo je naći smještaj, prehraniti porodicu, obući se i obuti, naći kakav posao, a pored toga i brinuti o tome šta se događa tamo odakle su bili prisiljeni otići, šta je sa onima dragim koje su ostavili pa su otkidali od vlastite socijalne pomoći i poslije od teško zarađenog novca da im pomognu ne znajući kako je to uvijek malo i nedovoljno, kako u zemlji o njima vlada mišljenje da su pobjegulje i da žive lagodno, kao da im sve sa neba pada. Naravno, to nije bilo opšte mišljenje ni tad, u najgorim danima, sada pogotovo. Svi znamo malo više o svim teškoćama, mukama i patnjama onih koji su otišli pa ipak ova knjiga predstavlja dragocjenost za one koji još uvijek misle negativno o našim ljudima vani, kao i onima koji negdje duboko u duši imaju osjećaj grižnje savjesti što nisu ostali. I jedno i drugo je posve pogrešno kazuje, nam ova knjiga. Zapravo, ništa u životu nije crno-bijelo. Knjiga je podijeljena na pričice koje obrađuju neki događaj, običaj, kulturu, tradiciju, iz nje možemo mnogo naučiti o Švedskoj i njenom društvu, kulturi, standardu, školstvu, klimi. Osobitu draž daje humoristički ton koji dominira tamo gdje bi mogli očekivati gorčinu. Pisana je s lakoćom, perom osobe koja zna pripovijedati, koja zna pisati, puna duhovitih anegdota, opaski, komentara. Nekoliko puta sam se, ono baš, od srca nasmijala, a postići to u knjizi ovakvog, u suštini teškog, sadržaja baš i nije lako. Meni osobno je toliko približila zemlju koju znam samo sa geografske karte i televizije kao da sam dobar dio života tamo proživjela. Znalački ulazi u bit našeg bosanskog mentaliteta: „Neki to zovu naivnošću, neki ludošću, neki glupošću, a neki našim poznatim merhametom. Mi smo merhametli prema svima osim prema nama samima. Ja bih to nazvala vjekovnom opijenošću i uvjeravanjem da su svi bolji od nas i vrijede više nego mi......Zaboravio narod kako je kada se kod nas u Bosni spuste magle, kadanastane bljuzga poslije snijega, kada oktobarske kiše liju danima, sjećamo se samo ljeta kao da smo uvijek bili samo na godišnjem odmoru. Pričamo kako nigdje na svijetu nije bilo takvog blagostanja i ljepote kao kod nas prije rata. Pričamo i čeznemo za nečim što se nikad vratiti neće, ko što se jednom proživljna mladost nikada ne vraća, kao što se ništa ne vraća. Nostalgija se to zove i svako ima pravo na nju“ Ima tu i ironije, tačnije - samoironije: „Da ne dođosmo u Švedsku propala bi ova zemlja, da ne radimo na crno ili bijelo svuda po svijetu desio bi se ni manje ni više nego smak svijeta....Nisu ništa bolji ni oni koji su ostali u domovini na svome. Žale se kako se ništa ne dešava a iz godine u godinu glasaju za iste političare i iste stranke. Mirno gledaju kako ih ti političari u oči lažu i kradu, bogateći se na njihov račun. Sav im se odgovor svodi na to da su svi političari isti i da su se dobro snašli. Nisu se oni snašli, to ste im vi omogućili. Hljeba i igara, kafe i cigara, pive i meze i zezanja..to nama treba a neka neko drugi pravi sebi državu, nismo mi te budale.“ Ima ovdje i stvari koje se ne tiču samo života u Švedskoj nego na ma kojem prostoru, kao što je recimo pitanje društvenih mreža, konkretno Facebook-a: „Meni onaj FB bio kao izlazak u moju čaršiju. I radost i žalost dijelila sam tu. A FB je kao neko čarobno klupko koje kada počneš odmotavati nema kraja. Stižu poruke, stavila ja nešto mojih slika, padaju komplimenti ko zrele kruške; te ništa se nisi promjenila, bome se ti držiš, te vidi je, jes' dobra. Smijuljim se ja i mislim se da su to samo slike, prošlo je godina ko se to od nas nije promjenio, da mi ga je vidjeti. Počnem i ja, ženama, uzvraćati istom mjerom. Te vidi naše ljepotice, prava mačka, bome si bomba ni mlađe ti nisu ravne. Ode to, nikad kraja. Vidim ja da se to posebno slika za FB, niko nema promašenih slika. Niko nit kuha nit sprema, a da pere o tome i da ne govorim. Sve samo hodaju od frizera do kozmetičara, od fešte do fešte i po kojekakvim koncertima. Žive kao da su filmske zvijezde. Pričam ja na poslu o Facebooku i ženama tamo kada jedna cura, što je bila kod nas na praksi, reče kako nema gorih od tih malo starijih žena što glume da su mlade, izazivaju jedna drugu a ne vide kada se drugi sa njima ismijavaju. Stavljaju uglavnom svoje slike bez muža i porodice. Gore su od svih pubertetlija. Ja nisam takva, mislim u sebi.“ Izbjeći jadikovke s jedne, i uljepšavanje, hvalisanje s druge strane, nije nimalo lako. Napraviti otklon i pisati o nečemu posve realistički, šaljivo na mjestima gdje bi se očekiva bolni krik, nije nimalo jednostavno, mada se takvim čini, ali upravo zahvaljujući tome ova knjiga, satkana od znalački ukomponovanih mozaika, ima svoju poruku i svoju pouku, svoju etiku i svoju estetiku. Od sveg srca preporučujem istu za objavljivanje uvjerena da će je ljudi čitati sa jednakim zadovoljstvom kao ja. U Travniku, 22.01. 2012. Nura Bazdulj-Hubijar
|
Književni osvrt (recenzija) na djelo
„Mi, dijaspora“, autorice Senade Bešić Dnevnik dijaspore „Nedavno sam bio na doručku kod jednog intelektualca. Niko ne bi pomislio, čujući te definicije poduprte tolikim citatima, da je to potupno slep poluglavac, koji se iživljava u višoj sferi. Ta dosada nije svojstvena samo meni. I ona sve više oneraspolužuje za svaku razmenu misli. Ja se već gotovo ne udubljujem u sadržaj reči, već samo slušam kako ih govore; i zahtevam od čoveka jedino to, da ne dopusti da se zaglupi svojim vlastitiom mudrostima, da mu njegov pogled na svet ne oduzima prirodni razum, da ga njegova doktrina ne liši čovečnosti, da ga njegov sistem ne učini krutim i ne mehanizuje ga, da ga njegova filozofija ne učini tupim. Živim u svetu koji se još hrani sistemima, idejama, doktrinama, ali oznake neprobabljivosti su sve izrazitije, pacijent je već počeo da štuca...“ Vitold Gombrovič „Dnevnik I“ (1953-1956)...str.75. Izdavač „PROSVETA“, Beograd, 1985.g. U Ustavu Bosne i Hercegovine, ovom nepostojećem, odnosno Deytonskom ustavu koji je sve drugo samo ne Ustav usmjeren poštovanju prava drugih i drugačijih[1], ne postoje Bosanci i Hercegovci kao narod, ali postoje Bošnjaci, Srbi, Hrvati kao konstitutivni narodi i ostali[2]. Zbog čega na ovako neobičan način otvorih ovaj književni osvrt na knjigu priča „Mi, dijaspora“ autorice Senade Bešić iz Švedske? Iz jednostavnog razloga, koji je toliko vidljiv, kako u nerazumijevanju nas, ovdašnjih, prema njima, tamošnjim, ali i vice versa. Rastakanje jedne države dovelo je do rasula ne samo etniteta jedinstvenosti unutar pretpostavljenih, ali, ipak lažnih, slogana „bratstva i jedinstva“ već i demografskih, geografskih, ali i geopolitičkih očekivanja generacije koja je rođena na južnoslavenskim prostorima poslije II svjetskog rata. Jugoslavije više nema, i poslije, tri pokušaja njene kreacije, ne vrijedi trošiti ni živce, ali ni ljude kao žrtve, na ponavljanje nečega što nije uspjelo opstati. Stvorena je, pak, dijaspora. Iz te i takve, bivše, Jugoslavije, odnosno jedan njen dio iz Bosne (ali i Hercegovine). Dijaspora[3] je riječ prenesena iz jezika Hibru[4] koja je, kao i mnoge druge riječi, udomljenje vlastito pronašla i u našem jeziku, postajući dijelom ovdašnjeg habitusa. Ne samo etički verbalnog, već i estetski misaonog. Iluzorno je pretpostavljati da smo u suretu sa kvalitetom jednog Vitolda Gombroviča i njegovih „Dnevnika“ i/ili Aleksandra Hemona i „Hemonwooda“, ali iskrenost nepatvorenog oblika suosjećanja sa vlastitim bolom, ne možemo ignorisati. Unutar susreta sa otiscima misli otipkanih u kompjuterske virtualizacije[5]. O čemu se radi da želimo navoditi čak i imena „dijasporaca“ koji su poznati ne samo u zemlji iz koje dolaze, već i na worldwide prostorima? Zbog čega? Prije svega, da pomognemo u otrežnjenju kako je moguće kreirati sopstvenu budućnost na prostoru koje sada pripada „ovosvjesnom“ meni, ali „onosvjesni ja“ se tome protivi i želi biti dijelom onoga drugog (prostora, op.a.), mada je svjestan da „ja“ više nije tamo već je ovdje. U novom prostoru, kulturi i životu koji je itekako drugačiji od onoga iz koje sam bio/bila primoran(a) otići, bez obzira na prezime koje nosim. No, ovdje smo suočeni sa kontradiktornošću autorice koja na jednom mjestu govori o Bosancima kao narodu da bi već na sljedećem pominjala vjerske razlike koje su, kakve god da su, egzistirajuće i u zemlji takve demokracije, kao što je Švedska. Mislim da bi bilo dobro da se i sama, kao autor odluči, da li će biti „Bosanka“ iz XX vijeka/stoljeća ili Bošnjakinja iz XXI vijeka/stoljeća. Razlika između navedenih je što Bošnjakinja egzistira u Ustavu Bosne i Hercegovine dok Bosanke, osim u sjeti i sjećanju dobrih ljudi ovih prostora nigdje više nema. I sa time se, izgleda ni Senada ne može pomiriti. Ostavljajući po strani sociološke, politikološke, ali i psihološke varijacije na temu identiteta koji je uvijek bio protiv, ali ne i na strani, upravo Bošnjaka (pardon Muslimana[6]) ovih prostora, želja mi je predstaviti, na željeni način, spisateljske mogućnosti autorice. Naime, nostalgija u njoj, dok čitam retke ove priče u nastavcima, a uvjeren sam da će toga još biti, u godinama pred nama, vodi neprestanu borbu sa raciom kao jedinom mogućom vodiljom opstanka duha življenja samog. I dok, kao sudac stoji po strani i analizira sebe, druge, život sami, autorica u ovom, svojevrsnom autobiografskom mozaiku nadanja pokušava pomoći drugima, ali i sebi, da shvati ko je ona sada u onoj složenici iz naslova „Mi, dijaspora“. Koliko ima uspjeha u tome, na čitaocu je da prosudi, dok kod mene, kao sudionika[7], odnosno putnika na ovom brodu riječi usmjerenja, postoji samo želja da sigurno i mirno uplovimo u luku spisateljske opstojnosti. Ovom prilikom, uz razumijevanje višeslojne poruke unutar potraživanja ekstremnih krajeva svijesti koju nam autorica šalje. Kako čitaocu, tako i javstvu vlastitome. O kakvoj se poruci radi? Da li je to poruka o opstojnosti „dijaspore“ kao conditio sine qua non nas ovdašnjih[8] ili je to poruka „ o odlazećim njima“ koji nam, dok odlaze žele ukazati na propuste u nerazumijevanju upravo poruke sa početka rečenice[9]? Da li je to poruka nostalgičnih htijenja unutar izgubljenih nadanja? Da li je to poruka očajnih razočarenja? Da li je to poruka sretnih završetaka? Ili samo upozorenje? Možda i sve to zajedno unutar procentualne različitosti ovoga, upravo „bosanskim loncem“[10] predočenog teksta, a možda i ne? Subjektivnost je varljiva, ali i kvarljiva roba, jer ne mora značiti da sam u pravu. Zbog čega? Nije se još rodio onaj ko je svima udovoljio[11]. Navešću dva toliko različita, ali itekako istovjetna primjera iz knjige priča: I „ Ne zna se za čim smo više patili i čeznuli kada smo izbjegli. Samo smo pričali o starim, dobrim vremenima od prije rata govoreći: „ Eh, da smo sada dole sad bi bilo ovo, pa bilo bi on. I tada bi došla sezona kupanja, pa vrijeme mimoza, iza toga pečenih kuruza, pa kestenja i masirača, i onda upis djece u škole, pa Bajram kod nas..Falio nam i zrak i voda i zemlja, a da ne govorim o ljudima. Falilo nam je ono svakodnevno susretanje sa komšijama, prijateljima i poznanicima. Falio nam je izlazak u čaršiju, na pijacu, u kafić, u kino. Falilo nam ono što je bilo domaće, naše, ono što smo poznavali i gdje smo se osjećali kao riba u vodi. U tuđini smo bili izbačni na suhu zemlju kao riba koja se praćaka i zijeva i baca se u zrak i udara ponovo o zemlju tražeći put da se vrati nazad u vodu, a puta nema. U toj čežnji za starim i prošlim proletiše mnoge godine bez da smo osjetili da živimo. Jeli, pili, radili, podizali djecu, išli na godišnje, ponovo se kućili i trudili se da izgledamo normalno i sretno a u duši ostali prazni i ništa tu prazninu više ne ispuni.“ II „Sjeti se, dijasporo, da su naša djeca u svojim mladim godinama krenula u neke škole gdje nisu znali ni jezika ni običaja a onda su postali i ljekari, zubari, arhitekte, pravnici, novinari i glumci i pisci i muzičari...ma šta god su htjeli. Da su u svojoj mladosti, kada su trebali biti najbezbrižniji, doživjeli sve okrutnosti rata. Da su tako mladi u nekim situacijama postajali roditelji svojim roditeljima i brinuli se o nima. Da su se oni, dok su se njihovi vršnjaci zabavljali i uživali u mladosti, brinuli o svojim didama i nanama i rođacima u domovini i gledali u roditeljska lica tražeći na njima tragove tuge, zabrinutosti ili bar malo sreće. Taj izraz lica je određivao kako će njihov dan izgledati...“ Priče Senade Bešić jesu opomena, prije svega. Jednostavna opomena ne samo nama, ovdašnjim, da je vrijeme prošlosti neumitno ostalo iza nas. Bar one prošlosti za koju mislimo da bijaše makar malo bolja od ove naše sadašnjosti[12] koja je na površinu bivstvovanja izbacila, kako u dijaspori Senadinoj tako i u tuzemnoj, bosanskohercegovačkoj stvarnosti, onaj zaista najgori šljam i ološ[13]. Ali, da ipak možemo graditi, makar pokušati, zrelije i bolje društvo. Isprepleteno sa „anamom onim“, ali i „ovim“ društvom. Ipak, ono što izdvaja ove priče od svakodnevnih naricateljskih poruka mnogobrojnih autora koji se javljaju sa prostora van Bosne i Hercegovine, a koji odzvanjaju patetikom, pretjerivanjima i metaforama usmjerenim glorifikaciji vlastitog učešća u „odbrani i posljednjim danima“ jeste upravo smješteno u jednoj riječi: ISKRENOSTI. Blaga naivnost izričaja u susretu sa žestinom želje za opstankom na prostoru koji sada i jeste njen, u zajednici sa ljudima druge vjere, kulture i prostora, pred nama je otvorila nova vrata nade. Nade da i u toj, takozvanoj „dijaspori“ postoje ljudi osvješteni željom da dobro, dobro daje. Da i tamo jesmo isti kao i ovdje. Loši, prije svega. Ali, da tamo možemo biti i dobri, kao ovdje, prije svega. Valja nam samo spojiti one dobre i „tamo i ovdje“. Možda nešto još i bolje nastane. I posljednje, ali ne i zadnje: Senada Bešić je istkala samo prvi dio ćilima tamošnjeg. Ali i ovdašnjeg. Valja ga još izbrusiti nastavkom priče. Njene. Ali naše. Sabahudin Hadžialić Sarajevo, Bosna i Hercegovina februara/veljače 2012.g. [1] Pogledajte slučaj „Sejdić & Finci protiv Bosne i Hercegovine“ pred Evropskim sudom za ljudska prava i nerealizaciju odluke ovoga suda upravo u BiH. [2] Šta god to značilo: „ostali“ [3] „Riječ dijaspora potiče od grčke riječi koja znači: rasipanje, rasprostranjenost ili sijanje sjemena. Njeno prvobitno značenje odnosilo se na Jevreje koji su 586 god p.n.e protjerani iz Judeje. S vremenom se značenje dijaspora odnosilo i na narode koji su obično silom napuštali svoje domovine i živjeli u nekoj drugoj zemlji.“ Izvor: http://www.dijaspora.nu/latinica/omladinsko_cose/index.php?strana=dijaspora [4] „Ali ne da đavo mira pa otvorih riječnike, tražih i po internetu i nađoh da diaspora ( a ne dijaspora kako mi izgovaramo) znači židovska naselja van Izraela.“....prve stranice knjige priča autorice Senade Bešić [5] koje nazivamo „MS WORD programi“. [6] Nisam jednom prikom javno naveo kako je najveću štetu Bosancima i Hercegovcima, bez obzira na vjeru i naciju, upravo učinila politika muslimanskog vođstva u ratu (1992-1995) kada je odustala od etničkog imena Musliman, preuzevši izvedenicu Bošnjak. Naime, etimološko značenje riječi Bošnjak nam dolazi iz naziva države Bosne (a gdje su tu Hercegovci – Muslimani?) i svi ljudi koji naseljavaju taj prostor i jesu upravo Bošnjaci. I, naravno, da su ekstremni dijelovi Srba i Hrvata odmah ohrabreno dočekali tu odluku Alije Izetbegovića & svite hladno rekavši „eto vam Bošnjaci to ime...mi već svoja imamo“ i na taj način još više produbili jaz unutar naroda Bosne, ali i Hercegovine. [7] Uvijek sam smatrao da je onaj ko radi književni osvrt (ne volim koristiti grubu riječ „recenzija“) i jeste lagani povjetarac u jedra autora sa ciljem da ga usmjeri putu kojem i sam autor želi hoditi. Ne samo pohvalno da „vazi“ već i kritičkim opservacijama pomogne u uboličavanju djela samog. [8] Nekoliko milijardi konvertibilnih maraka, da ne kažem Eura se svake godine sliva upravo na prostore BiH od strane te „dijaspore“ sa ciljem da izgradi, podrži, nadgradi ove prostore [9] Uobličavanje dijaspore sui generis je moguće, po mom mišljenju, jedino kao političke stranke, bez pretpostavke da budu izmanipulisani od strane bilo koje političke opcije u Bosni i Hercegovini. I to stranke koja bi svoj program zasnivala na ekonomskim i samo ekonomskim, a nikako na etničkim i/ili političkim osnovama. Mada je ekonomija dio politike. Ali samo onda kada je to zdrava politika, usmjerena boljitku društva kao cjeline a ne samo izoliranih grupa, odnosno pojedinaca unutar njih. [10] U bukvalnom smislu...naše tradicionalno, bosansko jelo [11] Od Isusa Hrista do našijeh dana... [12] „Prošlost je moja budućnost. Sadašnjosti mi.“ (S.H.) [13] Najveći idoli mladih u BiH su upravo lica iz Crnih hronika dnevne štampe
|
Predstavljanje knjige u Švedskoj...do kraja 2012.g. izlazi iz štampe i prevod na švedskom jeziku
zena-kvinna_51.pdf | |
File Size: | 13623 kb |
File Type: |
.
Copyright © 2012 DIOGEN pro cultura magazine & Einhorn Verlag S. Begman, Küsnacht, Schweiz
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO magazine - Stevo Basara.
All Rights Reserved. Publisher: Einhorn Verlag S. Begman, 8700 Küsnacht, Schweiz
WWW: http://einhornswisse.weebly.com/
Contact Editorial board E-mail: [email protected]; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO magazine - Stevo Basara.
All Rights Reserved. Publisher: Einhorn Verlag S. Begman, 8700 Küsnacht, Schweiz
WWW: http://einhornswisse.weebly.com/
Contact Editorial board E-mail: [email protected]; WWW: http://sabihadzi.weebly.com/
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina