|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
|
Miroslav Pilj - Photo Copyright: Express magazin
|
Pesnik, pisac dramskih tekstova, novinar i tekstopisac? Šta ste od ovih oblasti prvo počeli da pišete i sa kojom knjigom ste imali najviše uspeha?
Počelo je s poezijom,nastavilo se glazbom, eatrom, a, bilo je tu i nekoliko, kažu, veoma uspješnih likovnih pokušaja. Međutim, u svemu tome primarna je I bila I još uvijek je ipak poezija. Za mene osobno, živjeti na ovim prostorima, posebice od 1992. godine do danas i ne odustati od bavljenja umjetnošću sve ovo vrijeme je uspjeh samo po sebi i ponosan sam sam na to što još uvijek i pišem i komponiram, a i slikam, a ako bismo uspješenost mjerili recimo brojem prodatih primjeraka onda su to ,nekako u “mrtvoj trci” knjige “Odgovor” i “U inat godinama”, a “za petama im je “Lijepa riječ”.
Kroz biografiju prati Vas pesma „U inat godinama” grupe „Indexi”, kome ste još bili tekstopisac?
“U inat godinama”, “Poslije tebe” I “Crno bijela pjesma” su tri pjesme uvrštene na ,na žalost, zadnji CD grupe INDEXI. Međutim, sve je počelo krajem osamdesetih godina suradnjom s Ljubišom Racićem, gitaristom I leaderom grupe “Formula 4” koji je bio I prvi s kojim sam surađivao kao pisac stihova. Nakon toga došlo je do suradnje s brojnim autorima i izvođačima popularne glazbe s takozvanih ex-jugoslovenskih prostora među kojima su i Boris Novković, Seid Memić Vajta, Sinan Alimanović, Slobodan Kovačevič, Fadil Redžić, Željka Katavić, Amila Glamočak, Nenad Vetma, Igor Žerajić, Gordan Radić, grupe “Crvena jabuka”, “Seven up” , “Beat house project”, “Drugo stanje”, “IF” i mnogi drugi, a ono što me najviše raduje u svemu tome je činjenica da suradnja s većinom njih I danas traje.
Pored dramskog teksta „Zašto” i „Krug”, ima li još dela koje bi radili predstave ili možda napišete novi komad?
Ja sam u teatar ušao početkom osamdesetih godina kao glumac i to član tada, bez malo kultne, pozorišne grupe “Šarlatani” koja je djelovala u okviru Doma mladih-Sarajevo. Godine 1984-te. godine upuštam se u, ispostavit će se, iznimno uspješan, pokušaj pisanja dramskog teksta. Tada je, naime nastala “Zašto…?” (bezizlazna jenočinka bez zadnjih namjera) koja je svoje uprizorenje “doživjela” na sceni Gledališča “Tone Čufar” u Jesenicama (Slovenija), a za isti tekst dobio sam i nagradu TMAČ-ART Centra za dramski odgoj Mostar čime je proglašen najboljom novom BH dramom. Nastajele su na dalje drame “Braća” , “Krug”, “Sin”, “Slika”, “Čarobni prah”, “Srebrena lopta”,”Ne žalim”, “Sve ću ti kazat’ , itd. od kojih sam, za većinu, također dobio nagrade kao što je, primjerice, Druga nagrada na natječaju BH Radija 1 za radio dramu za tekst “Sin”. Teatar me i danas jako privlači. Puno još koncepta i sinopsisa već imam i nemam namjeru prestati se na ovaj način baviti teatrom. Naprotiv.
Autor ste multimedijalnog performansa “Snaga vode” sa kojim ste se predstavilli u više gradova BiH?
“Snaga vode” je,za mene osobno,iznimno važan projekat i to upravo zbog te mulltimedijalnosti. Naime radi se o 30 likovnih kompozicija koje prati 30 poetskih vinjeta I isto toliko glazbenih, instrumentalnih komada posvećenih vodi kao jednom od četiri osnovna elementa, ali i kao svojevrsnoj inspiraciji za umjetničko stvaralaštvo. Projekat je prezentiran u nekoliko bh gradova i iznimno sam ponosan i na kritike I na reakcije publike.
Da li mislite da ste nadmudrili očekivanja?
Kada je riječ o očekivanjima drugih odnosno publike, nadam se I vjerujem da sam, ne samo ispunio nego neka čak i prevazišao. O tome ponajbolje govore reakcije I publike I kritike na moje stvaralaštvo. A, ako bih govorio o vlastitim “očekivanjima”, njih sam ispunio samim tim što sam radio i radim sve to što radim i što je već odavno to sastavni dio moje svakodnevice.
Možete li nam reći nešto o svojim putovanjima, da li imate neke omiljene uspomene?
Ja se ne mogu pohvaliti da sam proputovao planetu, ali eto, imao sam priliku posjetiti neka značajna mjesta i gradove među kojima su i Washungton D.C., Moskva, Oslo, Budimpešta, Beč...a, ono što je za mene najznačajnije je činjenica da me upravo u sve njih u najvećem broju slučajeva vodilo upravo bavljenje umjetnošću. Osim Sarajeva u kojem živim i u kojem sam rođen, posebno mjesto u meni pripada Beogradu, jer sam, zahvaljujući poslovnom angažmanu mog pokojnog oca, relativno puno vremena u djetinjstvu i mladosti proveo u tom gradu. Sjećanje na to vrijeme je jedna velika, sjajna topla slika kojoj se često vraćam sastavljena od mnoštva malih slika…kao u kaleidoskopu… i zaista mi je teško izdvojiti neke njene posebne dijelove. Polovinom 1992.godine, kada je u Sarajevu, na žalost, već bjesnio rat, napisao sam stih “Grad nisu zgrade…grad čine ljudi”. To se odnosilo tada na Sarajevo, ali u to sam se uvjerio u svakom gradu u kojem sam imao priliku boraviti neko vrijeme. U svakom od njih sam, naime, upoznao sjajne ljude zbog kojih sve te gradove čuvam u iznimno lijepoj uspomeni.
Među mnogobrojnim kolegama, sa kim Vam je saradnja bila najjednostavnija?
Ja sam odavno svoj život organizirao tako da nisam ekonomski ovisan o tome da li ću recimo, napisati pjesmu ili neću. Taj odnos mi je otvorio mogućnost da biram suradnike što i danas činim tako da zaista za svakog o njih mogu reći da je lijepo I lako surađivati s njim. Ali, eto, ipak ako moram izdvojiti onda bi to svakako bili Boris Novković, Fadil Redžić i, na žalost pokojni Slobodan Bodo Kovačević s kojima sam se ,kako se to obično kaže, naprosto našao na istoj valnoj dužini.
Kako provodite slobodno vreme i šta Vas najviše ispunjava?
Slobodnog vremena nemam baš previše. Volim prisustvovati promocijama novih knjiga, koncertima, posjećivati izložbe, teatarske predstave,ali ono što me, i definitivno najviše, ispunjava su spontana druženja s bliskim a i upoznavanje novih ljudi.
Stvaralaštvo ima za cilj da ostavi pečat, pečat vere u ljude i ljudsko, a ta vera Vas ne napušta?
Ja vjerujem u ljude, ali ne bih baš mogao reći da vjerujem ljudima. Ipak, mene vjera u ljude i ljudsko u svakom čovjeku zaista ne napušta i na neki čudesan način i motivira da se bavim umjetnošću i svojim djelima ljude podsjetim na sve ono lijepo što imaju u sebi.
Šta možemo očekivati od Vas u bliskoj budućnosti na stvaralačkom planu?
U toku su pripreme za objavljivanje knjige drama, a uskoro bi trebala biti objavljena i moja nova zbirka pjesama. Planiram, u tom kontekstu i seriju autorskih večeri u BiH ali i van njenih granica.
Karijera Miroslava Pilja za nekoliko godina ?
Teško mi je odovoriti na to pitanje. Jedno što mogu reći je da se ne planiram prestat baviti umjetnošću.
Jeste ostvarili sve sve što želeli i kada bi krenuli ispočetka da li bi isto se bavili umetničkim stvaralaštvom?
Moja najveća želja, još od djetinjstva je da se cijeloga života bavim umjetnošću i da na tom planu napravim nešto što će ostaviti traga i u čemu će ljudi prepoznati vrijednost. U tom kontekstu uistinu mogu iskreno reći da sam tu želju ostvario i zbog toga sam I sretan I ponosan. A, kada bih ovog trena krenuo od početka možda bi put bio nešto drukčiji, ali cilj bi svakako ostao isti.
Imate li da kažete nešto što bi bilo značajno, a da Vas nisam pitala?
O životu smo razgovarali i dotakli, rekao bih, sve one najznačajnije male stvari koje ga čine velikim. Hvala vam na tome i na vremenu koje ste mi posvetili.
Počelo je s poezijom,nastavilo se glazbom, eatrom, a, bilo je tu i nekoliko, kažu, veoma uspješnih likovnih pokušaja. Međutim, u svemu tome primarna je I bila I još uvijek je ipak poezija. Za mene osobno, živjeti na ovim prostorima, posebice od 1992. godine do danas i ne odustati od bavljenja umjetnošću sve ovo vrijeme je uspjeh samo po sebi i ponosan sam sam na to što još uvijek i pišem i komponiram, a i slikam, a ako bismo uspješenost mjerili recimo brojem prodatih primjeraka onda su to ,nekako u “mrtvoj trci” knjige “Odgovor” i “U inat godinama”, a “za petama im je “Lijepa riječ”.
Kroz biografiju prati Vas pesma „U inat godinama” grupe „Indexi”, kome ste još bili tekstopisac?
“U inat godinama”, “Poslije tebe” I “Crno bijela pjesma” su tri pjesme uvrštene na ,na žalost, zadnji CD grupe INDEXI. Međutim, sve je počelo krajem osamdesetih godina suradnjom s Ljubišom Racićem, gitaristom I leaderom grupe “Formula 4” koji je bio I prvi s kojim sam surađivao kao pisac stihova. Nakon toga došlo je do suradnje s brojnim autorima i izvođačima popularne glazbe s takozvanih ex-jugoslovenskih prostora među kojima su i Boris Novković, Seid Memić Vajta, Sinan Alimanović, Slobodan Kovačevič, Fadil Redžić, Željka Katavić, Amila Glamočak, Nenad Vetma, Igor Žerajić, Gordan Radić, grupe “Crvena jabuka”, “Seven up” , “Beat house project”, “Drugo stanje”, “IF” i mnogi drugi, a ono što me najviše raduje u svemu tome je činjenica da suradnja s većinom njih I danas traje.
Pored dramskog teksta „Zašto” i „Krug”, ima li još dela koje bi radili predstave ili možda napišete novi komad?
Ja sam u teatar ušao početkom osamdesetih godina kao glumac i to član tada, bez malo kultne, pozorišne grupe “Šarlatani” koja je djelovala u okviru Doma mladih-Sarajevo. Godine 1984-te. godine upuštam se u, ispostavit će se, iznimno uspješan, pokušaj pisanja dramskog teksta. Tada je, naime nastala “Zašto…?” (bezizlazna jenočinka bez zadnjih namjera) koja je svoje uprizorenje “doživjela” na sceni Gledališča “Tone Čufar” u Jesenicama (Slovenija), a za isti tekst dobio sam i nagradu TMAČ-ART Centra za dramski odgoj Mostar čime je proglašen najboljom novom BH dramom. Nastajele su na dalje drame “Braća” , “Krug”, “Sin”, “Slika”, “Čarobni prah”, “Srebrena lopta”,”Ne žalim”, “Sve ću ti kazat’ , itd. od kojih sam, za većinu, također dobio nagrade kao što je, primjerice, Druga nagrada na natječaju BH Radija 1 za radio dramu za tekst “Sin”. Teatar me i danas jako privlači. Puno još koncepta i sinopsisa već imam i nemam namjeru prestati se na ovaj način baviti teatrom. Naprotiv.
Autor ste multimedijalnog performansa “Snaga vode” sa kojim ste se predstavilli u više gradova BiH?
“Snaga vode” je,za mene osobno,iznimno važan projekat i to upravo zbog te mulltimedijalnosti. Naime radi se o 30 likovnih kompozicija koje prati 30 poetskih vinjeta I isto toliko glazbenih, instrumentalnih komada posvećenih vodi kao jednom od četiri osnovna elementa, ali i kao svojevrsnoj inspiraciji za umjetničko stvaralaštvo. Projekat je prezentiran u nekoliko bh gradova i iznimno sam ponosan i na kritike I na reakcije publike.
Da li mislite da ste nadmudrili očekivanja?
Kada je riječ o očekivanjima drugih odnosno publike, nadam se I vjerujem da sam, ne samo ispunio nego neka čak i prevazišao. O tome ponajbolje govore reakcije I publike I kritike na moje stvaralaštvo. A, ako bih govorio o vlastitim “očekivanjima”, njih sam ispunio samim tim što sam radio i radim sve to što radim i što je već odavno to sastavni dio moje svakodnevice.
Možete li nam reći nešto o svojim putovanjima, da li imate neke omiljene uspomene?
Ja se ne mogu pohvaliti da sam proputovao planetu, ali eto, imao sam priliku posjetiti neka značajna mjesta i gradove među kojima su i Washungton D.C., Moskva, Oslo, Budimpešta, Beč...a, ono što je za mene najznačajnije je činjenica da me upravo u sve njih u najvećem broju slučajeva vodilo upravo bavljenje umjetnošću. Osim Sarajeva u kojem živim i u kojem sam rođen, posebno mjesto u meni pripada Beogradu, jer sam, zahvaljujući poslovnom angažmanu mog pokojnog oca, relativno puno vremena u djetinjstvu i mladosti proveo u tom gradu. Sjećanje na to vrijeme je jedna velika, sjajna topla slika kojoj se često vraćam sastavljena od mnoštva malih slika…kao u kaleidoskopu… i zaista mi je teško izdvojiti neke njene posebne dijelove. Polovinom 1992.godine, kada je u Sarajevu, na žalost, već bjesnio rat, napisao sam stih “Grad nisu zgrade…grad čine ljudi”. To se odnosilo tada na Sarajevo, ali u to sam se uvjerio u svakom gradu u kojem sam imao priliku boraviti neko vrijeme. U svakom od njih sam, naime, upoznao sjajne ljude zbog kojih sve te gradove čuvam u iznimno lijepoj uspomeni.
Među mnogobrojnim kolegama, sa kim Vam je saradnja bila najjednostavnija?
Ja sam odavno svoj život organizirao tako da nisam ekonomski ovisan o tome da li ću recimo, napisati pjesmu ili neću. Taj odnos mi je otvorio mogućnost da biram suradnike što i danas činim tako da zaista za svakog o njih mogu reći da je lijepo I lako surađivati s njim. Ali, eto, ipak ako moram izdvojiti onda bi to svakako bili Boris Novković, Fadil Redžić i, na žalost pokojni Slobodan Bodo Kovačević s kojima sam se ,kako se to obično kaže, naprosto našao na istoj valnoj dužini.
Kako provodite slobodno vreme i šta Vas najviše ispunjava?
Slobodnog vremena nemam baš previše. Volim prisustvovati promocijama novih knjiga, koncertima, posjećivati izložbe, teatarske predstave,ali ono što me, i definitivno najviše, ispunjava su spontana druženja s bliskim a i upoznavanje novih ljudi.
Stvaralaštvo ima za cilj da ostavi pečat, pečat vere u ljude i ljudsko, a ta vera Vas ne napušta?
Ja vjerujem u ljude, ali ne bih baš mogao reći da vjerujem ljudima. Ipak, mene vjera u ljude i ljudsko u svakom čovjeku zaista ne napušta i na neki čudesan način i motivira da se bavim umjetnošću i svojim djelima ljude podsjetim na sve ono lijepo što imaju u sebi.
Šta možemo očekivati od Vas u bliskoj budućnosti na stvaralačkom planu?
U toku su pripreme za objavljivanje knjige drama, a uskoro bi trebala biti objavljena i moja nova zbirka pjesama. Planiram, u tom kontekstu i seriju autorskih večeri u BiH ali i van njenih granica.
Karijera Miroslava Pilja za nekoliko godina ?
Teško mi je odovoriti na to pitanje. Jedno što mogu reći je da se ne planiram prestat baviti umjetnošću.
Jeste ostvarili sve sve što želeli i kada bi krenuli ispočetka da li bi isto se bavili umetničkim stvaralaštvom?
Moja najveća želja, još od djetinjstva je da se cijeloga života bavim umjetnošću i da na tom planu napravim nešto što će ostaviti traga i u čemu će ljudi prepoznati vrijednost. U tom kontekstu uistinu mogu iskreno reći da sam tu želju ostvario i zbog toga sam I sretan I ponosan. A, kada bih ovog trena krenuo od početka možda bi put bio nešto drukčiji, ali cilj bi svakako ostao isti.
Imate li da kažete nešto što bi bilo značajno, a da Vas nisam pitala?
O životu smo razgovarali i dotakli, rekao bih, sve one najznačajnije male stvari koje ga čine velikim. Hvala vam na tome i na vremenu koje ste mi posvetili.
Poezija
POEZIJA
|
| ||||
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina