|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
Kako naručiti bilo koji od naših magazina?...:
http://www.magcloud.com/browse/magazine/438879 odaberete magazin koji zelite i klik na plavo dugme "buy in print"- i naručite štampani primjerak (plaća se karticom online ili preko PayPall-a i direktno stiže iz SAD na vašu adresu u bilo koju zemlju svijeta) |
How to purchase our magazines?...:
http://www.magcloud.com/browse/magazine/438879 choose any of our magazines you like and click on blue button "buy in print" and purchase print copy (it is possible to pay with credit card and/or through PayPall and comes directly from USA on your address anywhere in the World) |
|
Mlada DIOGEN misao je nastavak naših napora da omogućimo mladim angažiranim umjetnicima odgovarajući oblik vlastite prezentacije u svijetu dobrih namjera. Edukativni oblik DIOGEN pro kultura magazina nije samo u eksploziji kvalitetno usmjeravajućih esejističkih promišljanja već i imploziji željenih usmjerenja ka objedinjavanju različitosti.
Da, pred vama je novi oblik pretakajućih snova generacije Jugoistočne Evrope čije je djetinjstvo nestalo u vihoru rata, a mladost pokušava, unutar intermezza mira, pronaći vlastitu smisao. U misli sopstvenoj. Mladoj. Diogenovoj. Naš magazin će uvijek biti usmjeren njima. I buđenju kvaliteta u prikazanim snovima. Realiteta. Sabahudin Hadžialić Gl. i odg. urednik DIOGEN pro kultura magazin |
Young DIOGEN thought is a continuation of our efforts to provide for young engaged artists appropriate form of self-presentation in a world of good intentions. Educational form of DIOGEN pro culture magazine is not only in the blast of the quality directions of the essay kind of thinking over but implosion of the preferred orientations towards the unification of diversities.
Yes, this is a new form of decanting dreams of the South-East Europe generation whose childhood have disappeared in the whirlwind of war, and a youth is trying, within the intermezzo of peace, to find their own thought. In their own thought. Young one. Of Diogen. Our magazine will always be directed to them. And waking of the quality within the shown dreams. Of the reality. Sabahudin Hadzialic Editor in chief DIOGEN pro culture magazine |
|
Koordinator - Goran Vrhunc
|
|
|
Esejistička promišljanja o Haiku poetici
Autor: Milan Stančić
Haiku – esencija Poezije,
idealan oblik meditacije u modernom društvu
Haiku je prije svega, kao i svaki drugi oblik poezije, okvir za pisanu riječ živog čovjeka, a zbog svoje minimalističke forme predstavlja vjerojatno najsloženiju pisanu cjelinu, odnosno inzistira izgrađenu svijest o jedinstvu s prirodom pri svom nastupu, cjelovitom koraku u čovjeka, koje može slobodno da se okarakteriše kao stanje izuzetnog postojanja. Jedna šetnja alejom okruženja s koncentracijom na haiku može uveliko da izmijeni čovjeka na bolje, jer svojom formom haiku čovjeka primorava na pomno slušanje sadržaja koji ga okružuju, da čuje glas koji se probio na površinu, oslobođen od suvišnog balasta, te cjelovit, izoštren i nag nastupa kao takvost, kao kičma poimanja stvarnosnog. Haiku pjesme pridonose kvalitetnijem dijalogu unutar subjekta, otvaraju čovjeka za dešavanja koja uporište imaju u zakonima univerzuma, zvjezdane povezanosti sa braćom i sestrama po stvorenosti; one su, ja bih rekao uzvišen oblik meditacije koja neminovno vodi ka spiritualnom napretku. Među književnim formama, koje bi trebale biti u službi duhovnog sazrijevanja čovjeka, haiku stoji na vrhu piramide, sjajan kao oštrica samurajske sablje drevnih kovača jedne civilizacije koja kao da se doselila sa druge planete na našu plavu Zemlju, upravo zbog bogatstva kojim ova planeta raspolaže, što se također može okarakterisati kao taština haiku pjesme, al’ od koje možemo isključivo profitirati na svakom polju bivstvovanja.
Haiku je nastao kao reakcija na različite minimalističke forme pjesmovanja u društvu, koje su spontano nastajale u ambijentu zen budizma, a jednu takvu stihovanu formu pjesnici su imenovali Waka, što u slobodnom prijevodu znači pjesma koja daje odgovor, i ista je imala snažan utjecaj na nastajanje haiku pjesme koja u 16. stoljeću poprima formu koju danas zovemo haiku. Bitno je istači da je na istu uticala i izoliranost Japana od ostatka svijeta, što se uveliko odrazilo na svijest populacije o jedinstvu i prirodnoj uvezanosti.
Ja vjerujem da su meridijani i paralele razlozi zašto se haiku rađa samo u navigacionoj cjelini, unutar čovjeka u izuzetnom postojanju u odnosu na Prirodu (!).
Za haiku pjesnike je haiku tvorevina sveg svijeta, i niko kao haiku pjesnik ne brani sa više „žara“ formu kojom se izražava. Kod dosljednih sa godinama sve poprima svemirske atribute, do te mjere se stope sa prirodom unutar i izvan sebe, da subjekt uživa u vremenu na ovome svijetu, izražavajuć putem haiku pjesme savršen otisak Prirode, poštujuć sve. Po mojoj slobodnoj procjeni, kontinuiran haiku dovodi do stanja „levitacije“:
Tad te nema međ ljudima,
tad postao si
šimšir.
Dakle, haiku jeste odzvanjanje Prirode u nesputanom trenu, čovjek u okruženju koncentrisanog postojanja.
Haiku se u pravilu sastoji od 17 slogova posloženih u tri stiha, gdje prvi ima 5 slogova, drugi 7, a treći 5. Međutim, insistiranje na metru 5 -7 -5 nije moguće kod određenih jezika kod kojih se po prirodi strukture riječi ne slažu u skupine od 5 odnosno 7 slogova, kao što je Njemački jezik na primjer, dok jezici regiona (srpski, hrvatski, bosanski) mogu svojom građom ispoštovati originalnu japansku haiku formu, mada su, pa i na japanskom jeziku također, manje oscilacije dopuštene, čak i poželjne kada prikazanje Životnosti o tome ovisi.
Haiku obično ukazuje na godišnje doba u kojem nastaje, što je ako je ovdje već napisano pomno pročitano i sasvim logično, a također nije lišen humora, koji jeste u esenciji svake pojave (vjerojatno u ovoj ideji svoju ukorijenjenost ima moderni metod ublažavanja straha, gdje ljude uokolo sebe zamišljamo gole, sastrugane); također susrećemo životinje, biljke, - naprosto sve iz flore i faune. I haiku pjesnika usred Zbivanja.
Primjeri:
Prastari ribnjak…
jedna žaba uskoči:
- zvuk vode.
“Dosadna djeca"-
onome tko to veli
cvijet ne cvjeta.
Matsuo Basho
Raniji vlasnik:
“Sve ja to znam -
do same hladnoće."
Lijepa li trešnjeva cvijeta -
kao da je
pao s neba!
Issa Kobayashi
Na zvono hrama
sletio pa zaspao
mali leptirić.
Luda djevojka
u čamcu o podnevu -
proljetne vode.
Buson
Ogledah se:
čovjek što je prošao
nestao je u magli.
Koliko truda:
objesiti svjetiljku
o cvjetnu granu!
Masaoka Shiki
Pupoljak
Raste u smrt.
Život ga pomno prati.
Nad bunarom list
što pada
u nebo.
Drago Štambuk
Deblo kestena
Uranja u rodno tlo:
Božje stopalo!
Mrtvo lišče
Životnošću me hrani.
Jesenska gozba.
Milan Stančić
idealan oblik meditacije u modernom društvu
Haiku je prije svega, kao i svaki drugi oblik poezije, okvir za pisanu riječ živog čovjeka, a zbog svoje minimalističke forme predstavlja vjerojatno najsloženiju pisanu cjelinu, odnosno inzistira izgrađenu svijest o jedinstvu s prirodom pri svom nastupu, cjelovitom koraku u čovjeka, koje može slobodno da se okarakteriše kao stanje izuzetnog postojanja. Jedna šetnja alejom okruženja s koncentracijom na haiku može uveliko da izmijeni čovjeka na bolje, jer svojom formom haiku čovjeka primorava na pomno slušanje sadržaja koji ga okružuju, da čuje glas koji se probio na površinu, oslobođen od suvišnog balasta, te cjelovit, izoštren i nag nastupa kao takvost, kao kičma poimanja stvarnosnog. Haiku pjesme pridonose kvalitetnijem dijalogu unutar subjekta, otvaraju čovjeka za dešavanja koja uporište imaju u zakonima univerzuma, zvjezdane povezanosti sa braćom i sestrama po stvorenosti; one su, ja bih rekao uzvišen oblik meditacije koja neminovno vodi ka spiritualnom napretku. Među književnim formama, koje bi trebale biti u službi duhovnog sazrijevanja čovjeka, haiku stoji na vrhu piramide, sjajan kao oštrica samurajske sablje drevnih kovača jedne civilizacije koja kao da se doselila sa druge planete na našu plavu Zemlju, upravo zbog bogatstva kojim ova planeta raspolaže, što se također može okarakterisati kao taština haiku pjesme, al’ od koje možemo isključivo profitirati na svakom polju bivstvovanja.
Haiku je nastao kao reakcija na različite minimalističke forme pjesmovanja u društvu, koje su spontano nastajale u ambijentu zen budizma, a jednu takvu stihovanu formu pjesnici su imenovali Waka, što u slobodnom prijevodu znači pjesma koja daje odgovor, i ista je imala snažan utjecaj na nastajanje haiku pjesme koja u 16. stoljeću poprima formu koju danas zovemo haiku. Bitno je istači da je na istu uticala i izoliranost Japana od ostatka svijeta, što se uveliko odrazilo na svijest populacije o jedinstvu i prirodnoj uvezanosti.
Ja vjerujem da su meridijani i paralele razlozi zašto se haiku rađa samo u navigacionoj cjelini, unutar čovjeka u izuzetnom postojanju u odnosu na Prirodu (!).
Za haiku pjesnike je haiku tvorevina sveg svijeta, i niko kao haiku pjesnik ne brani sa više „žara“ formu kojom se izražava. Kod dosljednih sa godinama sve poprima svemirske atribute, do te mjere se stope sa prirodom unutar i izvan sebe, da subjekt uživa u vremenu na ovome svijetu, izražavajuć putem haiku pjesme savršen otisak Prirode, poštujuć sve. Po mojoj slobodnoj procjeni, kontinuiran haiku dovodi do stanja „levitacije“:
Tad te nema međ ljudima,
tad postao si
šimšir.
Dakle, haiku jeste odzvanjanje Prirode u nesputanom trenu, čovjek u okruženju koncentrisanog postojanja.
Haiku se u pravilu sastoji od 17 slogova posloženih u tri stiha, gdje prvi ima 5 slogova, drugi 7, a treći 5. Međutim, insistiranje na metru 5 -7 -5 nije moguće kod određenih jezika kod kojih se po prirodi strukture riječi ne slažu u skupine od 5 odnosno 7 slogova, kao što je Njemački jezik na primjer, dok jezici regiona (srpski, hrvatski, bosanski) mogu svojom građom ispoštovati originalnu japansku haiku formu, mada su, pa i na japanskom jeziku također, manje oscilacije dopuštene, čak i poželjne kada prikazanje Životnosti o tome ovisi.
Haiku obično ukazuje na godišnje doba u kojem nastaje, što je ako je ovdje već napisano pomno pročitano i sasvim logično, a također nije lišen humora, koji jeste u esenciji svake pojave (vjerojatno u ovoj ideji svoju ukorijenjenost ima moderni metod ublažavanja straha, gdje ljude uokolo sebe zamišljamo gole, sastrugane); također susrećemo životinje, biljke, - naprosto sve iz flore i faune. I haiku pjesnika usred Zbivanja.
Primjeri:
Prastari ribnjak…
jedna žaba uskoči:
- zvuk vode.
“Dosadna djeca"-
onome tko to veli
cvijet ne cvjeta.
Matsuo Basho
Raniji vlasnik:
“Sve ja to znam -
do same hladnoće."
Lijepa li trešnjeva cvijeta -
kao da je
pao s neba!
Issa Kobayashi
Na zvono hrama
sletio pa zaspao
mali leptirić.
Luda djevojka
u čamcu o podnevu -
proljetne vode.
Buson
Ogledah se:
čovjek što je prošao
nestao je u magli.
Koliko truda:
objesiti svjetiljku
o cvjetnu granu!
Masaoka Shiki
Pupoljak
Raste u smrt.
Život ga pomno prati.
Nad bunarom list
što pada
u nebo.
Drago Štambuk
Deblo kestena
Uranja u rodno tlo:
Božje stopalo!
Mrtvo lišče
Životnošću me hrani.
Jesenska gozba.
Milan Stančić
| milan_stancic_haiku__esencija_poezije_idealan_oblik_meditacije_u_modernom_drustvu..doc |
| milan_stancic_haiku__esencija_poezije_idealan_oblik_meditacije_u_modernom_drustvu_.pdf |
|
| ||||
Decembar / Prosinac 2013.
II nagrada u kategoriji do 30 godina za kratke priče
Sedmog međunarodnog festivala poezije
i kratke priče "Duško Trifunović", Novi Sad, Srbija
Mirnes Modrić, Podgorje, Banovići (Bosna i Hercegovina)
"Liberatio"
Autor: Mirnes Modrić
Liberatio
„Pazi sine, samo da riječ ne poleti!“- moj dobri djed je uvijek imao običaj opomenuti.
Riječ je gora od mača. Siječe, a ne ubija. Poslije nemaš mira bilo da si dobrog čovjeka uvrijedio, bilo da si uvrijeđen. Ali pogano vrijeme, a još poganiji ljudi. Niko ne pazi, riječi lete oko nas, ljudi idu; gaze. A, ja slijepo stojim, dok me u sjenama razvlače i čereče razni Moralisti i Odabrani. Pitam se o postojanju; čekam.
„Što ostenješ na uvredu kad te njome pogode?“ - pita me selo u meni i podrugljivim glasom zavodi moje misli. Ja sjedim i razbacujem se svojom šutnjom. Bježim od sebe, onog divljeg u meni što gušim pod plaštom djedove opomene. Razmišljam, duh mi stenje, duša pišti. Hiljadu riječi spremno je da se vine ka nebesima, tamo gdje kažu da stanuje On. Šta je potrebno da me trgne iz mog ništavila ili da me baci u još gori ponor? Sjedim na maloj stolici, a nasuprot mene ona; majka čedomorka. Pitam se otkud ja ovdje. Ko je žena koja me gleda u tišini, čekajući da joj pomognem? Da li joj treba pomoći? Ko sam ja? Šta sam? Učili su me da nismo isti. Ona je klijent. Opravdavam li samo novac koji plaća, nju i zločin, sebe samog? Vrijedi li dječiji život novca koji plaća? Koliko ja vrijedim?
Gadna mala sobica, rešetke umjesto vrata i visoki prozor. Na njemu muha i očajno mlataranje malih krila. Zujanje prljavosti i ludila. Mali svijet i najgubavije blistavilo. Otkud ja tu? Proklinjući svoj poziv, dozivam u sjećanje svog djeda. Šta bi mi rekao? Kakvu bi opomenu sad imao?
Ona, majka nasuprot mene kezi svoje zube i tiho pita: „Jesi li dobro?“
Ona mene pita: „Jesi li dobro?“ Klimam glavom, tvrdim da jesam. Ali kako da joj skrenem pažnju da je počinila najgnusniji i najgori zločin? Kako da joj objasnim da je ubila sebe, svoju krv? Pitam se, dumam u sebi. Mozak mi umorno dobacuje poneku informaciju, tek toliko da mi svijest ostane budna. Damar mi bije. Bolesno. Bulji mi u lice, a ja se osjećam kao da ne treba da postojim. Koliko njih ću braniti zarad slave i novca? Koliko njih ću osloboditi? Da li sam ja čovjek? Postojim li u ludilu? Tek prekidajući zujanje muhe na visokom prozoru, koje dopire do mog mozga u trenucima bistre svijesti, tiho me pita i kao mačem ubada: „Ima li nade? Hoće li konačno biti oslobađajuća?“
Klimam glavom, a u sebi se pitam otkud joj hrabrost za takva pitanja. Koliko samo bolesne drskosti? A dole, niz dugi hodnik na teškim vratima, koja škripom najaviše promaljanje glave dežurnog policajca, polijeću grube riječi: „Vrijeme je za čitanje presude. Vratili su se!“
Polazimo. Ona gega pored mene, a moje noge su teške, olovno teške. Osjećam opet onaj damar kako bije u vratu. Sljepilo; krećem se po sjećanju. Riječi žele kriknuti, ali odolijavam iskušenju. Dvokrilna vrata guram ili se sama otvaraju. Magli mi vid. Sve čemu su me učili, danas, dovodim u pitanje. Prvi put srce gospodari mojim razumom. Nema mjesta za neku krilaticu koja bi me vratila razumu, dužnosti, novcu, klijentu. Znojim se. Kravata me guši. Pada mi na pamet, jedna davno zaboravljena opomena iz mog sela: „Eto, stavio si kravatu oko vrata, uskoro ćemo ti stavit i omču oko istog!“
Ulazimo! Tri crvena kaputa sjede na visokoj loži s čijih vrhova zaš'veno zure u mene lica japanskog izraza. Osuđuju me; ja to znam. Majka čedomorka je samo moj pratilac. Ja sam glavni krivac, a ne ona. Osjećam teret u grlu. Riječi sabijeno stoje čekajući krik. Još zure u mene. Njihovi pogledi bole. Pored mene diše majka, zločinac i moj klijent. Okidač ovog mog nemira u meni. A onda iz mene kreće bujica i trga okove i ruši sve pred sobom. Glas mi je poznat, ali od godina mraka nekako tuđi, stran.
„Poštovani sude“ – grmi jezik iz mog grla, ne mareći na opomenu, onog, iz djetinjstva najmilijeg, koji me rijetko kad pogleda i to samo kad otvorim novčanik.
„... prije čitanja presude, moram da vam se obratim s posljednjim riječima koje čuvam, a koje moram izreći zarad budućeg mirnog sna. Pravo je dinamična nauka i stalno podliježe promjenama. Zbog toga se nadam da ćete razumjeti moj ispad na kraju. Gospođa pored mene je nemajka. Zločinac najgore misterhajdovske vrste.“ – grmi glas ne obazirući se na stvarnost oko mene. Ovog novog mene iz koga izvire.
„... Rušeći etiku kojoj su me učili, pljujući na zakletvu koju sam položio, rušeći zakone i pravila ponašanja, tražim od vas najstrožiju kaznu. Njena pojava je uvreda za moje postojanje. Za vaše postojanje. Cijelo ovo vrijeme nemajka je tonula u bezdan tišine. Ne tražeći sveštenika, hodžu, oca koji ju s nestrpljenjem čeka, držala je okove na svojim usnama. Zavezala jezik u čvor tišine, ne pokazujući trunku kajanja za sve što je zgriješila. Svoje dijete, komad sebe je pupčanom vrpcom ugušila pod očevom jabukom. A prije nekoliko trenutaka me pitala: 'Ima li nade?' Ta rečenica moje visoko gospodstvo najteže pogađa i boli. Ona želi sloboduuu! Ja Vas molim, naoštrite olovke, uzmite knjižurine, upregnite paragrafe i okujte kučku!“
Mojih pet minuta slave i blistavila.
U ušima osjećam šum. Pritisak popušta. Opet osjećam onaj damar. Ali sad lupa, nekako, na zdravije. Lakše! Okovi na nogama ne postoje, osjećam ih kako trnu od neke čudne laganosti. Ramena tek primjećujem, dok nevidljivi teret pada s njih. U daljini, neki glas, grmi. Lupa drvo o drvo. Predsjedavajući nešto govori. Ali moj sluh tek iz daljine puzi ka mom uhu. O, kako je sad taj starac s bijelim, dlakavim poklopcem na glavi u mojim očima mali i nebitan!
Pulsiraju riječi duboko u potiljku: „Vi ste gospodine branioče zlo i kukolj naše profesije! Sve što ne valja u vama je. Postupak prekidam do daljnjeg. Oslobodite i pustite gospođu na slobodu. A vi, branioče, ćete u narednim danima dobiti detaljnije instrukcije od strane Komore.“
Pored mene prigušen jecaj. Nemajka ima suze. Presušila ipak nije. Prilaze joj sudske policajke i skidaju okove. Ona umorno drhti. Gleda me plačnim očima. Želi nešto da mi kaže. Prilazi mi, a ja razmišljam čime da je mlatnem.
Tiho izgovara svoju osudu na moje postupanje: „Hvala ti što me vraćaš mom ocu. Mome, ali i ocu mog izgubljenog djeteta.“
Škripa stolice i moja nagla obamrlost u nogama. Padam na trticu. Šakama zaklapam lice, oslanjajući se na laktove i slušajući bat njenih odlazećih koraka. Ponovo osjećam rad i zujanje nekih nevidljivih stega koje me drobe u svoj svojoj stvarnosti. Osjećam bliskost ništavila. Smrad oko mene i u meni. Sve truli i raspada se u svom visokom blistavilu. Propadam i nestajem. Ko je zaslužio slobodu i oslobađanje? Ko dobija igrajući igru koju mu nametnu?
E, moj djede! Da me sad vidiš. Šta bi mi rekao? Tvoje opomene i moje nepoštovanje. Da li bi gledao u meni oslobodioca-moralistu ili gubitnika-idiota?
Duša je davno presvisnula, a u tijelu koje trza postoji samo mrak. Ništa osim mraka. Ko je oslobođen? Svi sanjamo, a snova više nema. Zato postoje pjesme i legende. Drugačije ne može biti. Liberatio je nedostižan.
„Pazi sine, samo da riječ ne poleti!“- moj dobri djed je uvijek imao običaj opomenuti.
Riječ je gora od mača. Siječe, a ne ubija. Poslije nemaš mira bilo da si dobrog čovjeka uvrijedio, bilo da si uvrijeđen. Ali pogano vrijeme, a još poganiji ljudi. Niko ne pazi, riječi lete oko nas, ljudi idu; gaze. A, ja slijepo stojim, dok me u sjenama razvlače i čereče razni Moralisti i Odabrani. Pitam se o postojanju; čekam.
„Što ostenješ na uvredu kad te njome pogode?“ - pita me selo u meni i podrugljivim glasom zavodi moje misli. Ja sjedim i razbacujem se svojom šutnjom. Bježim od sebe, onog divljeg u meni što gušim pod plaštom djedove opomene. Razmišljam, duh mi stenje, duša pišti. Hiljadu riječi spremno je da se vine ka nebesima, tamo gdje kažu da stanuje On. Šta je potrebno da me trgne iz mog ništavila ili da me baci u još gori ponor? Sjedim na maloj stolici, a nasuprot mene ona; majka čedomorka. Pitam se otkud ja ovdje. Ko je žena koja me gleda u tišini, čekajući da joj pomognem? Da li joj treba pomoći? Ko sam ja? Šta sam? Učili su me da nismo isti. Ona je klijent. Opravdavam li samo novac koji plaća, nju i zločin, sebe samog? Vrijedi li dječiji život novca koji plaća? Koliko ja vrijedim?
Gadna mala sobica, rešetke umjesto vrata i visoki prozor. Na njemu muha i očajno mlataranje malih krila. Zujanje prljavosti i ludila. Mali svijet i najgubavije blistavilo. Otkud ja tu? Proklinjući svoj poziv, dozivam u sjećanje svog djeda. Šta bi mi rekao? Kakvu bi opomenu sad imao?
Ona, majka nasuprot mene kezi svoje zube i tiho pita: „Jesi li dobro?“
Ona mene pita: „Jesi li dobro?“ Klimam glavom, tvrdim da jesam. Ali kako da joj skrenem pažnju da je počinila najgnusniji i najgori zločin? Kako da joj objasnim da je ubila sebe, svoju krv? Pitam se, dumam u sebi. Mozak mi umorno dobacuje poneku informaciju, tek toliko da mi svijest ostane budna. Damar mi bije. Bolesno. Bulji mi u lice, a ja se osjećam kao da ne treba da postojim. Koliko njih ću braniti zarad slave i novca? Koliko njih ću osloboditi? Da li sam ja čovjek? Postojim li u ludilu? Tek prekidajući zujanje muhe na visokom prozoru, koje dopire do mog mozga u trenucima bistre svijesti, tiho me pita i kao mačem ubada: „Ima li nade? Hoće li konačno biti oslobađajuća?“
Klimam glavom, a u sebi se pitam otkud joj hrabrost za takva pitanja. Koliko samo bolesne drskosti? A dole, niz dugi hodnik na teškim vratima, koja škripom najaviše promaljanje glave dežurnog policajca, polijeću grube riječi: „Vrijeme je za čitanje presude. Vratili su se!“
Polazimo. Ona gega pored mene, a moje noge su teške, olovno teške. Osjećam opet onaj damar kako bije u vratu. Sljepilo; krećem se po sjećanju. Riječi žele kriknuti, ali odolijavam iskušenju. Dvokrilna vrata guram ili se sama otvaraju. Magli mi vid. Sve čemu su me učili, danas, dovodim u pitanje. Prvi put srce gospodari mojim razumom. Nema mjesta za neku krilaticu koja bi me vratila razumu, dužnosti, novcu, klijentu. Znojim se. Kravata me guši. Pada mi na pamet, jedna davno zaboravljena opomena iz mog sela: „Eto, stavio si kravatu oko vrata, uskoro ćemo ti stavit i omču oko istog!“
Ulazimo! Tri crvena kaputa sjede na visokoj loži s čijih vrhova zaš'veno zure u mene lica japanskog izraza. Osuđuju me; ja to znam. Majka čedomorka je samo moj pratilac. Ja sam glavni krivac, a ne ona. Osjećam teret u grlu. Riječi sabijeno stoje čekajući krik. Još zure u mene. Njihovi pogledi bole. Pored mene diše majka, zločinac i moj klijent. Okidač ovog mog nemira u meni. A onda iz mene kreće bujica i trga okove i ruši sve pred sobom. Glas mi je poznat, ali od godina mraka nekako tuđi, stran.
„Poštovani sude“ – grmi jezik iz mog grla, ne mareći na opomenu, onog, iz djetinjstva najmilijeg, koji me rijetko kad pogleda i to samo kad otvorim novčanik.
„... prije čitanja presude, moram da vam se obratim s posljednjim riječima koje čuvam, a koje moram izreći zarad budućeg mirnog sna. Pravo je dinamična nauka i stalno podliježe promjenama. Zbog toga se nadam da ćete razumjeti moj ispad na kraju. Gospođa pored mene je nemajka. Zločinac najgore misterhajdovske vrste.“ – grmi glas ne obazirući se na stvarnost oko mene. Ovog novog mene iz koga izvire.
„... Rušeći etiku kojoj su me učili, pljujući na zakletvu koju sam položio, rušeći zakone i pravila ponašanja, tražim od vas najstrožiju kaznu. Njena pojava je uvreda za moje postojanje. Za vaše postojanje. Cijelo ovo vrijeme nemajka je tonula u bezdan tišine. Ne tražeći sveštenika, hodžu, oca koji ju s nestrpljenjem čeka, držala je okove na svojim usnama. Zavezala jezik u čvor tišine, ne pokazujući trunku kajanja za sve što je zgriješila. Svoje dijete, komad sebe je pupčanom vrpcom ugušila pod očevom jabukom. A prije nekoliko trenutaka me pitala: 'Ima li nade?' Ta rečenica moje visoko gospodstvo najteže pogađa i boli. Ona želi sloboduuu! Ja Vas molim, naoštrite olovke, uzmite knjižurine, upregnite paragrafe i okujte kučku!“
Mojih pet minuta slave i blistavila.
U ušima osjećam šum. Pritisak popušta. Opet osjećam onaj damar. Ali sad lupa, nekako, na zdravije. Lakše! Okovi na nogama ne postoje, osjećam ih kako trnu od neke čudne laganosti. Ramena tek primjećujem, dok nevidljivi teret pada s njih. U daljini, neki glas, grmi. Lupa drvo o drvo. Predsjedavajući nešto govori. Ali moj sluh tek iz daljine puzi ka mom uhu. O, kako je sad taj starac s bijelim, dlakavim poklopcem na glavi u mojim očima mali i nebitan!
Pulsiraju riječi duboko u potiljku: „Vi ste gospodine branioče zlo i kukolj naše profesije! Sve što ne valja u vama je. Postupak prekidam do daljnjeg. Oslobodite i pustite gospođu na slobodu. A vi, branioče, ćete u narednim danima dobiti detaljnije instrukcije od strane Komore.“
Pored mene prigušen jecaj. Nemajka ima suze. Presušila ipak nije. Prilaze joj sudske policajke i skidaju okove. Ona umorno drhti. Gleda me plačnim očima. Želi nešto da mi kaže. Prilazi mi, a ja razmišljam čime da je mlatnem.
Tiho izgovara svoju osudu na moje postupanje: „Hvala ti što me vraćaš mom ocu. Mome, ali i ocu mog izgubljenog djeteta.“
Škripa stolice i moja nagla obamrlost u nogama. Padam na trticu. Šakama zaklapam lice, oslanjajući se na laktove i slušajući bat njenih odlazećih koraka. Ponovo osjećam rad i zujanje nekih nevidljivih stega koje me drobe u svoj svojoj stvarnosti. Osjećam bliskost ništavila. Smrad oko mene i u meni. Sve truli i raspada se u svom visokom blistavilu. Propadam i nestajem. Ko je zaslužio slobodu i oslobađanje? Ko dobija igrajući igru koju mu nametnu?
E, moj djede! Da me sad vidiš. Šta bi mi rekao? Tvoje opomene i moje nepoštovanje. Da li bi gledao u meni oslobodioca-moralistu ili gubitnika-idiota?
Duša je davno presvisnula, a u tijelu koje trza postoji samo mrak. Ništa osim mraka. Ko je oslobođen? Svi sanjamo, a snova više nema. Zato postoje pjesme i legende. Drugačije ne može biti. Liberatio je nedostižan.
|
| ||||||||
Juni / Lipanj 2013.
O knjizi "Istorija bolesti" bosanskohercegovačkog književnika Tvrtka Kulenovića...
Autor: Nermin Ahmić
Istorija bolesti
Stojeći pred zrcalom primjetio sam jednom sa čuđenjem da moj odraz u ogledalu ne odgovara mom sopstvu i nutrini, onome što ja jesam, i o tome sam napisao čitavo jedno poglavlje u svom srednjoškolskom maturskom radu o Hesseovom Stepskom vuku. Fizionomija lica i oči koje su me s tog lica posmatrale nisu mi na mene ličile, bile su mi strane. Tada naravno nisam bio upoznat sa „fazom ogledala“ u okviru Lacanove psihologije strukture ličnosti, kao stadiju u kome se u supstanciju identiteta inkorporira razlika između individue i slike u zrcalu, stadiju u kojem se individua otuđuje od sebe same i prepoznaje svoje jastvo u ogledalu kao drugo, stadiju razlike između početnog i potonjeg. Borhes u priči Tlen, Ukbar, Orbis Tertius iz Maštarija o ljudskom odrazu u ogledalu uvečer piše: „Otkrili smo (u sitne sate takvo je otkriće neizbežno) da u ogledalima ima nečeg monstruoznog.“. Ogledala Tvrtka Kulenovića u Istoriji bolesti imaju sličan ali bitno drugačiji karakter, nisu to pasivna ogledala koja zastrašujuće motre i izazivaju jezu, naprotiv, to su krhotine stakla koje komadaju ljudska tijela i njegovi likovi „... su smješteni u dva sferična ogledala okrenuta jedno prema drugom koja sažižu sve što se među njima nalazi...“.
Osim ogledala koje povezuje Kulenovića i Borhesa oni su povezani i pričom i naracijom u kojoj se jedan prostor i jedno vrijeme pretapaju u drugi prostor i drugo vrijeme, u kojem se prepliću stvarnost i fantazija, u kojima fantazija postaje imaginacija ili čak stvarnost, samo što Borhes nekad podmeće stvarnost kao fantaziju, a Kulenović fantaziju dopunjava realnošću. Autoreferencijalno se osvrćući na tu sličnost u priči i naraciji Kulenović to jako dobro saopćava kad kaže da: „u našoj priči nema mjesta ni za kakvu filozofiju, čak ni 'elementarnu', ni za kakva pitanja, čak ni 'prva', ona je samo jedna 'borhesovski' naslikana slika užasa na kojoj čitava zemaljska kugla izgleda kao đule koje je neki zli kosmički mađioničar zajedno sa mlazom plamena izbacio iz svog poganog ždrijela. Samo u načinu na koji se stvari u njoj događaju Borhes je kao uzor nezaobilazan...“. Kada Borhes u Tlenu, Ukbaru i Orbis Tertiusu priča o duodecimalnom brojčanom sistemu u kojem se dvanaest piše kao deset i o prebacivanju duodecimalnih u seksadecimalne tabele u kojima se šezdeset piše kao deset, to zvuči fantastično mada se radi o stvarnom drevnom načinu računanja u Mezopotamiji. Kod Kulenovića se Volandu, mesiru i Miši Bulgakovu dok igraju šaha pridružuje treći čovjek koji na kraju viče: „Nemoj Pofaliće, tuci Belušiće, tamo ima manje srpskog življa! Sve spržiti! Oštrije! Prekini osamdeset i sto dvadeset, uzmi nešto jače.“. Kulenović se obraća i uspostavlja odnos i sa svojim pokojnim prijateljem Danilom Kišom i u razgovoru s njim opet autoreferencijalno objašnjava pletenje svoje priče koje se pretapa kako iz jednog prostora i vremena u drugo, kao u slučaju Volanda i trećeg čovjeka, tako i iz jedne forme u drugu kad kaže: „Ako za trenutak zaboravimo na riječi dnevnik, memoari, roman, poema, drama, esej, na te norme koje su unaprijed zadate knjizi a koje knjiga sama uopšte ne podrazumijeva, došli bismo do jedne druge podjele, do one koju je, držeći se Borhesa, predložio Danilo Kiš, podjele na fiction, fikcija, izmišljanje koje je dosada bilo odrednica književnosti i za koju je potrebna vremenska distanca, i faction, bavljenje faktima, pravljenje književnosti od činjenica.“.
Upotrebom stranih riječi Kulenović dodatno oneobičava ionako neobičnu formu koja lebdi između realnosti i mašte i pretapa se iz proze u esej ili dramu. U romanu postoje bezbrojna mjesta gdje riječi prerastaju u zvukove, poetski jezik, ritam. Na pojedninim mjestima je to naglašeno i proznom rimom. I o tome Kulenović autoreferencijalno priča kad kaže: „A pogledajte kako su stvari jednostavne: Krajišnik je KRŠN, a Kašmirac KŠMR, zajedničko im je K, i R i Š, a srodni su M i N. To se u književnosti zove aliteracija. Pa zatim, Krajišnik je A i dva puta I, a Kašmirac je I i dva puta A. To se zove asonanca.“.. Ritam se ogleda u rečenici: „Ratno djetinjstvo počinje od lektire: u kući postoje samo jedna zagrijana soba, kao sad, svi spavaju u toj jednoj sobi, kao sad, knjige su jedina radost, jedino što može životu da da neki smisao, kao sad.“.
U Istoriji bolesti forme se prelijevaju iz jedne u drugu, iz proze u esej ili dramu, kao što prema riječima Derride „forma (naročito tako specifična kao književna) jeste fascinantna tek onda 'kad ponestane snage da bude shvaćena u sopstvenoj unutrašnjosti', drugim rečima, kad se struktura ne odražava u njenim unutrašnjim relacijama i konfiguracijama, međusobnoj zavisnosti elemenata i celovitih konstrukcija, već kad se prevazilazi i omogućava prodiranje do onog što je stvaralačko.“. U ovom lavirintu u kojem se gube sva apsolutna i definitvna značenja, u kojem se u odnosu sa drugim autorima gubi snažni subjekt autora, potreban je čitalac koji će kao ogledalo učestvovati u ponovnom stvaranju smisla.
Stojeći pred zrcalom primjetio sam jednom sa čuđenjem da moj odraz u ogledalu ne odgovara mom sopstvu i nutrini, onome što ja jesam, i o tome sam napisao čitavo jedno poglavlje u svom srednjoškolskom maturskom radu o Hesseovom Stepskom vuku. Fizionomija lica i oči koje su me s tog lica posmatrale nisu mi na mene ličile, bile su mi strane. Tada naravno nisam bio upoznat sa „fazom ogledala“ u okviru Lacanove psihologije strukture ličnosti, kao stadiju u kome se u supstanciju identiteta inkorporira razlika između individue i slike u zrcalu, stadiju u kojem se individua otuđuje od sebe same i prepoznaje svoje jastvo u ogledalu kao drugo, stadiju razlike između početnog i potonjeg. Borhes u priči Tlen, Ukbar, Orbis Tertius iz Maštarija o ljudskom odrazu u ogledalu uvečer piše: „Otkrili smo (u sitne sate takvo je otkriće neizbežno) da u ogledalima ima nečeg monstruoznog.“. Ogledala Tvrtka Kulenovića u Istoriji bolesti imaju sličan ali bitno drugačiji karakter, nisu to pasivna ogledala koja zastrašujuće motre i izazivaju jezu, naprotiv, to su krhotine stakla koje komadaju ljudska tijela i njegovi likovi „... su smješteni u dva sferična ogledala okrenuta jedno prema drugom koja sažižu sve što se među njima nalazi...“.
Osim ogledala koje povezuje Kulenovića i Borhesa oni su povezani i pričom i naracijom u kojoj se jedan prostor i jedno vrijeme pretapaju u drugi prostor i drugo vrijeme, u kojem se prepliću stvarnost i fantazija, u kojima fantazija postaje imaginacija ili čak stvarnost, samo što Borhes nekad podmeće stvarnost kao fantaziju, a Kulenović fantaziju dopunjava realnošću. Autoreferencijalno se osvrćući na tu sličnost u priči i naraciji Kulenović to jako dobro saopćava kad kaže da: „u našoj priči nema mjesta ni za kakvu filozofiju, čak ni 'elementarnu', ni za kakva pitanja, čak ni 'prva', ona je samo jedna 'borhesovski' naslikana slika užasa na kojoj čitava zemaljska kugla izgleda kao đule koje je neki zli kosmički mađioničar zajedno sa mlazom plamena izbacio iz svog poganog ždrijela. Samo u načinu na koji se stvari u njoj događaju Borhes je kao uzor nezaobilazan...“. Kada Borhes u Tlenu, Ukbaru i Orbis Tertiusu priča o duodecimalnom brojčanom sistemu u kojem se dvanaest piše kao deset i o prebacivanju duodecimalnih u seksadecimalne tabele u kojima se šezdeset piše kao deset, to zvuči fantastično mada se radi o stvarnom drevnom načinu računanja u Mezopotamiji. Kod Kulenovića se Volandu, mesiru i Miši Bulgakovu dok igraju šaha pridružuje treći čovjek koji na kraju viče: „Nemoj Pofaliće, tuci Belušiće, tamo ima manje srpskog življa! Sve spržiti! Oštrije! Prekini osamdeset i sto dvadeset, uzmi nešto jače.“. Kulenović se obraća i uspostavlja odnos i sa svojim pokojnim prijateljem Danilom Kišom i u razgovoru s njim opet autoreferencijalno objašnjava pletenje svoje priče koje se pretapa kako iz jednog prostora i vremena u drugo, kao u slučaju Volanda i trećeg čovjeka, tako i iz jedne forme u drugu kad kaže: „Ako za trenutak zaboravimo na riječi dnevnik, memoari, roman, poema, drama, esej, na te norme koje su unaprijed zadate knjizi a koje knjiga sama uopšte ne podrazumijeva, došli bismo do jedne druge podjele, do one koju je, držeći se Borhesa, predložio Danilo Kiš, podjele na fiction, fikcija, izmišljanje koje je dosada bilo odrednica književnosti i za koju je potrebna vremenska distanca, i faction, bavljenje faktima, pravljenje književnosti od činjenica.“.
Upotrebom stranih riječi Kulenović dodatno oneobičava ionako neobičnu formu koja lebdi između realnosti i mašte i pretapa se iz proze u esej ili dramu. U romanu postoje bezbrojna mjesta gdje riječi prerastaju u zvukove, poetski jezik, ritam. Na pojedninim mjestima je to naglašeno i proznom rimom. I o tome Kulenović autoreferencijalno priča kad kaže: „A pogledajte kako su stvari jednostavne: Krajišnik je KRŠN, a Kašmirac KŠMR, zajedničko im je K, i R i Š, a srodni su M i N. To se u književnosti zove aliteracija. Pa zatim, Krajišnik je A i dva puta I, a Kašmirac je I i dva puta A. To se zove asonanca.“.. Ritam se ogleda u rečenici: „Ratno djetinjstvo počinje od lektire: u kući postoje samo jedna zagrijana soba, kao sad, svi spavaju u toj jednoj sobi, kao sad, knjige su jedina radost, jedino što može životu da da neki smisao, kao sad.“.
U Istoriji bolesti forme se prelijevaju iz jedne u drugu, iz proze u esej ili dramu, kao što prema riječima Derride „forma (naročito tako specifična kao književna) jeste fascinantna tek onda 'kad ponestane snage da bude shvaćena u sopstvenoj unutrašnjosti', drugim rečima, kad se struktura ne odražava u njenim unutrašnjim relacijama i konfiguracijama, međusobnoj zavisnosti elemenata i celovitih konstrukcija, već kad se prevazilazi i omogućava prodiranje do onog što je stvaralačko.“. U ovom lavirintu u kojem se gube sva apsolutna i definitvna značenja, u kojem se u odnosu sa drugim autorima gubi snažni subjekt autora, potreban je čitalac koji će kao ogledalo učestvovati u ponovnom stvaranju smisla.
|
| ||||||||
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from Bosnia and Herzegovinahttp://lpvinyl.weebly.com/
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina