NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: |
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
AUTORI SA OTISKOM...AUTHORS OF PRINT
Postoje autori koji nerijetko svojom samozatajnošću unutar vlastitog artističkog umijeća prezentacije poetskih, proznih, jednom riječju umjetničkih vizija, ostaju po strani worldwide predstavljanja.
Sigurno ne svojom greškom već, usudiću se napisati, greškom modernih varvara duha. Otiću ću još i dalje i nazvati ih kontrolorima duha koji smatraju da upravo ti autori ne zaslužuju više do usmjerenja unutar vlastitog dvorišta (čitaj: države i uskog okruženja) zadovoljavajući na taj način samo osnovne kriterije opstojnosti. Ni ne shvataju, jadni, da kvalitet otiska tih autora njihovim postankom pokazuje opstojnost umijeća činjenja i stvaranja worldwide. Upravo o njima ova rubrika našeg magazina govori. O autorima sa otiskom. Njihova djela snagom umjetničkog otiska govore umjesto riječi kritičara, pardon, kritizera. Bivajući usmjerenjem generacijama koje dolaze. Sabahudin Hadžialić gl. i odg. urednik DIOGEN pro kultua magazin 22.8.2012. |
There are authors who sometimes within their modesty within their own artistic skills of presentation of poetry, prose, in one word, artistic visions, remain aloof of the worldwide representation.
Certainly not by their mistake but, I will dare to write, by mistake of modern barbarians spirit. I'll go even further and call them mind controllers who believe that it these authors do not deserve more than orientations within their own backyard (read: state and narrow environments) satisfying in that way only the basic criteria of viability. They do not even realize, miserable ones, that the quality of the authors of prints through their origin indicates the existence of quality acts and creating worldwide. It's about them this column of our magazine speaks. Authors of print. Their works with strength of artistic print speaks instead the words of critics, sorry, maul ones. Being a orientation for generations who are arriving. Sabahudin Hadzialic Editor in chief DIOGEN pro culture magazine 22.8.2012. |
|
|
AUTORI SA OTISKOM...Ivo Mijo Andrić (1948...), Zagreb, Hrvatska
Intervju Nenad Grbac: IVO MIJO ANDRIĆ
2009.
JUGONOSTALGIČAR
Ako tražite jugonostalgičara, boljega od Jugoslava Bosnića rodom iz sela Mačkovca onkraj Semberije, posve je sigurno, nećete pronaći. Taj vam je gospodin eklatantni primjerak čovjeka staroga kova, kakav se pronađe jedan na stotinu. Jugoslav Bosnić visok je metarsedamdesetpet, kestenjaste je kose i travkastih očiju. Namršten koliko treba da ga ozbiljno shvate namjerni ili slučajni sugovornici i ljutit na sve osim na punicu i mater. Oca i punca pokopao je u ljepša vremena, a širu rodbinu redovno obilazi kad su sprovodi i svadbe. Dotični gospodin Jugoslav ljepše se osjeća kada ga zovu drugom i nimalo mu nije stalo do toga da ga drže za svoga. Teoriju o tome kako su svoji najbliži odbacio je kad ga je ženin bratanac Martin Fereža rodom s varaždinskog područja navukao kao jamca za kredit od stotinu tisuća kuna. Taj kredit i danas vraća s kupa sa izostalim kamatama, nakon što je prevarant Martin zbrisao s ljubavnicom na zapad, ostavivši u selu ženu sa četvero nejake djece. Sve što je Bosnić kazao službenici koja mu je objasnila kako mora preuzeti ulogu nečastivog dužnika, stalo je u dvije proste rečenice. U prvu: „ko vam jebe mater.“ I drugu: „jebem i tebe i njega.“ Teško je iz ovako oskudne komunikacije ogorčenog jamca i iznenađeno šutljive službenice zaključiti, odnosi li se prva prosta rečenica samo na nju i rečenog Ferežu ili je, pak, u tu množinu uračunata banka i jedina nam i mila država. A možda i cijela kugla zemaljska, jer jezik i psovka ne poznaju granice. Tek, jugać je kazao svoje, i tu se nije imalo šta dodati niti oduzeti. Druga je rečenica bila jasna kao dan i za njezino razumijevanje nisu bile potrebne nikakve dodatne analize niti jezičke akrobacije. Dovoljno je bilo primiti je k znanju i izbjeći dalje komplikacije, glede jamčeve huje. Istini za volju, ne treba izostaviti ni notornu činjenicu da je oštećeni i ozlojeđeni Jugoslav pokušao izbjeći vraćanje spomenutog kredita. Na neko vrijeme povukao se materi u Bosnu, napustivši prije toga stalni posao u šumskom poduzeću. No, kad mu je žena dojavila kako je stigla bankarska opomena na kojoj su bile zaračunate i zatezne kamate, vratio se u lijepu našu i na jedvite jade uspostavio na silu prekinuti radni odnos. Primili su ga jer je vladala kriza sjekača, pošto se nitko od lokalnih lezikruhovića nije želio prihvatiti stare ruske motorke pa po kiši, snijegu i vjetru lutati po bilogorskim i podravskim šumama i proplancima. Od kad je primio tuđi dug na svoja pohabana pleća i slabašnu plaću, Bosnić je podebljao svoju jugonostalgičnu crtu, naglašavajući u svakoj prilici kako je ona država bila bolja od svakog 'isprdka' koji je iz nje nastao. Riječ isprdak iz njegovih je usta ispala i s njom pisac ovih bilješki nema nikakve veze. Sve i kad bi htio! Lako je zaključiti kako je drug Jugoslav brzo stekao potajne simpatije od jednih, mahom starijih radnika, a ljute protivnike od drugih, uglavnom mlađih zaposlenika koji su s puškom na ramenu i bombom za pojasom branili domovinu od razgoropađenih agresora četnika i ništa bolje jugoarmade. Dok su se prvi slatko smijali njegovim komentarima i opaskama kako je novu demokratsku vlast bog dao 'samo za krast' i kako će i ova država skapati prije od one, drugi su bijesno škrgutali zubima, nazivajući ga 'prodanom dušom', 'srpskim balegarom' ili 'bijednim titoistom'. Izgovarali su te riječi obično dok su bili u grupi ili kad bi Bosnić na kraju radnog vremena razdužio motorku i mrtav umoran krenuo kući ženi i djeci. Dok mu je motorka bila u rukama, svi su se sklanjali, pazeći da mu se ne vrati huja i ne proradi žuč. Znali su da bi tada mogao izbiti belaj jer ljudskom i pasjem bijesu ne treba puno do krvi. Zbog svojih radnih vrlina Bosnić je nailazio na puno razumijevanje kod nadređenih šefova, pa i samog direktora firme. Znali su oni za njegovu nevolju i za životne jade i pomagali su mu kad god bi zatrebalo i koliko su mogli. Nekad povišicom plaće, a nekad lijepom riječju. Hvalili su ga otvoreno pred drugim radnicima, što neki nisu primali sa odobravanjem. Nisu se otvoreno bunili, ali se jasno moglo vidjeti kako ne podnose bolje od sebe i one koji 'ginu' na poslu. A upravo takav bio je drug sjekač, Jugoslav Bosnić. Kad god bi trebalo usjeći drvo na nepristupačnom mjestu, poslovođa bi se prvo obratio njemu. Mlađi sjekači bi se skrivali iza stabala, čuvajući guzicu od opasnosti i većih napora. Nije im se dalo stradati na radnom mjestu kad su već sve od sebe dali na bojnom polju, žrtvujući se za slobodu svoga naroda i za ljepšu budućnost svoje i tuđe djece. Ginući i stradajući na bojnom polju koje se, u vojnoj terminologiji, naziva položajem. I baš tu njihovu neprocjenjivu žrtvu Jugoslav je primao kao nešto što se moglo i moralo izbjeći. „Rat se mogao spriječiti“ – ponavljao je po stoti put – „da je bilo pameti ko što je nije bilo. Da ratohuškači i plemenske vođe nisu imali putra na tjemenu a slamu u glavi. Samo budale guraju mir u stranu da bi prekonoć ratom, na štetu malih ljudi, ostvarili svoje velike ideale i mračne snov.“ Nije Bosnić do u detalje objašnjavao svoju priču o tome kako se rat mogao izbjeći, ali se dalo naslutiti kako se priklanja općepoznatoj demagoškoj teoriji koja nas, sa zadrškom uči, kako je jedan ljudski život važniji od bilo kakve države. Za tu samoljepljivu floskulu hvatali su se, a i danas se hvataju, razni politički homodupleksi kad pokušavaju naglasiti važnost ljudskog života i njemu darovane slobode. Ne ispuštajući iz vida ni svoje politdomoljbne zasluge za tu i takvu slobodu koja je plaćena životima osamtisućasedamstoipedeset osoba čija je žrtva ugrađena u temelje drage nam i mile, a za neke i jedine domovine. Kao da drugu nikada nismo imali niti ćemo je ikada više imati. Kad bi Jugoslav kazao kako smo i prije u toj, za mnoge neupućene, omrženoj državi imali slobodu, sigurnost i bolje plaće, uvijek bi se pronašao netko od mlađih tko bi mu začepio usta, nazivajući ga nostalgičarem za propalim sistemom. Uzaludni bi bili njegovi pokušaji dokazivanja kako je radničko samoupravljanje bilo bolje od ovoga što danas imamo. I kako je u socijalizmu školovanje i zdravstvo bilo besplatno. Kao i mnogo čega drugoga što danas plaćamo državi i poslodavcima. Mladi domoljupci bi se na te opaske smijali, sprdajući se sa onim o čemu nisu imali pojma. Sve, samo s jednim ciljem: da omalovaže jugonostalgičara, samoupravljača i socijalistu i pokažu kako je ovo što danas imamo bolje od onoga što su naši i njihovi roditelji stvorili u bivšem socijalističkom društvu. Pritom im nije bilo važno što su zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme, što su plaće male i neredovite, što ih se nizašto ne pita u firmi, što su u kreditima do guše i što mnogi od njih ne smiju u brak niti u stvaranje vlastite obitelji zbog, više nego, izvjesne materijalne nesigurnosti. Tko će još mariti za te egzistencijalne sitnice i sranja, kada je od toga bitnije dotući jednog rabljenog jugonostalgičara koji u demokratičnoj nam zemlji širi smrad raspale države i vonj samoupravnog socijalizma. „Jebem i tebe i tvoje radničko samoupravljanje“- rekao je jednom Bosniću zapjenjeni mladi sjekač, mašući upaljenom motorkom, kao da će ga sasjeći u komade, kako je netom sasječena bivša mu država. „Ako mi još jednom pohvališ taj upišani sustav u kojem su radnici imali vlast, nabit ću na onu stvar i tebe i tvoga Kardelja. Ja ovdje rintam kao nilski konj, a nemam dovoljno za kruh i auto koga sam kupio na kredit. Još mi i ti pristaješ na muku, hvaleći taj tvoj usrani socijalizam. Uzmi si brate lijepo povratnu kartu, pa idi tamo u tu svoju državu i gradi sustav kakav ti odgovara. Nas ostavi na miru da siječemo stabla za crkavicu i da živimo svojim bijednim životom. Imamo slobodu i demokraciju i što nam više treba. Kad ne budemo imali kruha jest ćemo tu našu jebenu slobodu. I od nje se čovjek može zasititi, kaj ne?“ Nostalgičnu Jugoslav na ove je drčne i ponosite riječi mladog sjekača zašutio kao zaliven. Ostao je bez teksta. Bez jezika. Na kraju i bez usta. Kao da ih je prečuo. Ili mu je ovaj put bilo svega dosta. Očito se nije snašao u šarenoj tiradi krnjih misli sugovornikovih, pa je odgovor odložio za neko drugo, možebit, povoljnije vrijeme. A možda se pravi odgovor nalazio i u izgovorenim riječima mlađahnog sjekača, bivšeg bojovnika sa prve crte obrane susjednog grada. Pogrešno bi bilo vjerovati kako je ovaj jednosmjerni dijalog žestokog domoljuba i u pojam ubijenog jugonostalgičara Bosnića bio posljednja kap u krnjoj čaši vremena. Takvih je verbalnih drekova bilo i kasnije i uvijek su završavali na sličan način i po istom kalupu. Kad bi Jugoslav imao motorku u rukama, prednost bi uvijek bila na njegovoj strani. A kad bi mlade društvene snage miris sagorjele nafte ili alkohola osjetili na vlastitoj strani, jugonostalgičar se povlačio bez riječi, uvažavajući rezultate njihove višegodišnje borbe za oslobođenje od mrske im bivše armije i njezinih razularenih četničkih pomagača. Parola 'svi Srbi u jednoj državi' tada bi padala u vodu, topeći se u njoj kao mjehurići raspršene sapunice. Koja je strana i u kolikoj mjeri bila u prvu, nije na piscu da sudi i presuđuje. Za to postoji povijest, ali i njezini mudri kazivači i glasnogovornici. Oni će na kraju, kada se slegne prašina prošlosti i dim neke nove sadašnjosti, otkriti tajne koje mi današnji patnici samo naslućujemo. A te tajne u podjednakoj su mjeri sklone Bosniću koliko i njegovim vjernim sjekačkim oponentima. Opet, sve u ovisnosti od toga, u čijim je rukama i čijim jezikom govori upaljena motorka.
http://www.digitalne-knjige.com/andric3.php
|
2010. DOM POD
SLJEMENOM
Medo s Medvednice živi u špilji iz koje se nekada davno vadilo srebro i zlato. Te plemenite metale vadili su potomci bliskog nam susjeda – Krapinskog čovjeka. Koristili su ih za izradu nakita kojeg su poklanjali svojim curama i ženama za rođendane i važne godišnjice. Bile su to razne naušnice, alke za nosnice, prstenje, lančići te različiti ukrasi za druge dijelove tijela, uključivo i one na koje se obično misli ali se ne spominju u širem društvu i na javnom mjestu. Višak nakita prodavali su susjedima iz Varaždinske, Zagrebačke i drugih županija ili su ih razmjenjivali za prijeko potrebne robe kao što su: hrana, odjeća, obuća, sanke, skije i sl. Ti su proizvodi bili obljubljeni na Sljemnu i u podsljemenskoj zoni od najstarijih vremena. Koristili su se za razne namjene a osobito za prehranu, odijevanje, sankanje i spuštanje niz padine prema Stubacima, Bistri, Gornjem gradu i drugim okolnim mjestima. Opisana špilja ne nalazi se na mjestu gdje je kasnije iskopan rudnik iz kojeg su se vadile druge manje vrijedne sirovine i minerali. Čak ni blizu tom mjestu, već mnogo dalje i skrovitije. Znam da vas živo zanima gdje je lokacija te špilje, ali vam to mjesto ne mogu otkriti. Kada bih to učinio, vjerujem da bi svi radoznalci i radoznalke jurnuli prema špilji da vlastitim očima vide Medu s Medvednice. Među njima bi se našli i mnogi lovci i krivolovci koji cijeli život sanjaju prepariranog medvjeda u velikim dnevnim boravcima ili planinskim vikendicama. Tako bi saga o Medi postala zbiljom kakvu viđamo u skoro svim lovačkim domovima i reprezentativnim salonima za prijem domaćih i stranih lovaca i gostiju. Zato ću preskočiti bliži opis dijela Medvednice gdje se nalazi nikad otkriveno Medino sklonište. Neću ga saopćiti niti u testamentu opisati ni svojim najbližim, jer bi netko od njih mogao došapnuti kakvom pripadniku sedme sile i onda bi cijela priča o Medi bila provaljena i postala bi udarnom temom senzacionalističkih napisa u žutom tisku i drugim trač novinama. Istina o Medinom skrovištu ostat će tajnom do kraja moga života, ali i koje stoljeće kasnije. Kada će biti otkrivena, e to vam iz ove perspektive, ne mogu reći. Mogu vam samo opisati unutarnji izgled Medinog doma, pa vi onda mozgajte i razglabajte gdje bi to moglo biti. No, posve sam siguran da tu špilju, do duboke starosti, nećete pronaći. A kada ostarite, onda vas ona neće više ni zanimati, pošto se tada nećete moći pentrati po medvedničkim šumama. Unutrašnjost Medine špilje nije slična ničemu što ste do sada vidjeli. Ako ste mislili da je ona mračna i vlažna i da nema dva ulaza i izlaza onda ste se grdno prevarili. Ona sve to ima pa čak i mnogo više od onoga što možete vidjeti u gradskim stanovima i prigradskim kućama. Zidovi u Medinoj špilji blistaju od sjaja plemenitih metala i minerala baš onako kako susjedni grad blista noću. Ili, kad se organizira vatromet za novogodišnje i druge praznike. Ima tu na milijune zlatnih i srebrenih iskrica, kristala u raznim bojama i slika koje su u dokolici izrađivali naivni potomci naših predaka. Svatko u svoje vrijeme i na mjestima koja su znalački birali. U srednjem dijelu špilje nalazi se malo jezerce u koga se slivaju tanki mlazevi vode boje smaragda koja dolazi iz udubljenog špiljskog svoda. Voda lagano klizi niz izglačani kameni žlijeb puneći jezerce do nivoa na koga se nastavlja uski odvodni kanal. Tim kanalom, na čijem se kraju nalazi zaobljeni vodopad, voda se slobodnim padom spušta u utrobu zemlje, gubeći se u nepoznatim dubinama. Ako bi se sudilo po oštrini pada, moglo bi se reći kako voda iz jezerca putuje do središta zemlje. Ali, bolje upućeni znaju da ona završava u nekom od podsljemenskih potoka i potočića, a odatle dalje u rijeci Savi, Dunavu pa sve do Crnoga mora. Takav je put vode od pamtivijeka i nije ga moguće mijenjati, unatoč skrivanju potoka ispod urbanih gradskih naselja. Na lijevoj stranu špilje podzemne su vode nekada davno izdubile prostor veličine osrednje spavaće sobe. Tu je Medo priredio ležaj od suhog jesenjeg lišća na kome boravi danju i za zimskog odmora. Ležaj je sličan krevetu i ima uzvišenje koje podsjeća na oveći jastuk. Na njemu mudri domaćin sjedi kada smišlja planove o nabavci hrane i zadovoljavanju drugih osobnih potreba. Na drugom kraju špilje nalazi se hodnik koji skreće ulijevo i završava u ovalnom prostoru sličnom salonima za prijem gostiju. Tu boravi njegove majka Medvedica po čijoj je pramajci planina dobila ime. Medvedica se u određeno doba godine bavi odgajanjem podmlatka koje će nastaviti medvjeđu lozu sve do sudnjega dana. Medvedica rijetko napušta svoj podzemni stan. Čini to kada ogladni i kada izvodi potomka u šetnju i na praktičnu obuku iz lekcija o medvjeđem životu. Tada oprezno onjuši prostor pred drugim ulazom u špilju, pa kad utvrdi da u blizini nema ljudskoga stvora, krene u svoj pohod na branje šumskoga voća i povrća. Za razliku od dolačkih kumica, Medvedica ne nosi košare radi branja plodova, već se hrani na licu mjesta. Ubire šapama ono što priroda nudi ne pitajući za cijenu i ne hajući pripada li to bogu, prirodi ili ljudima. Medvjeđi rod nikad se nije osvrtao na povijest civilizacija niti su ga zanimale promjene u katastarskim i gruntovnim knjigama. Prepuštao je te gluposti i vlasničke trakavice susjednom ljudskom rodu koji je, od silaska s grana, počeo dijeliti sve što mu prsti taknu i pete nagaze. U medveđem svijetu egoizmi su stran i nepoznat pojam i ne pridaje mu se važnost koliko ni za nokat. Medvjedi s Medvednice stoljećima i milenijumima živjeli su svoj skromni medvjeđi život u podzemnim špiljama, ne zamjerajući se drugim živim bićima, uključivo i ljudska. Rađali su i odgajali potomke, vodeći računa o natalitetu i populacijskoj politici u suvremenim povijesnim tokovima i okolnostima. U tome nisu slijedili Kineze niti su se priklanjali stavovima don Ante Bakovića koji je marno podupirao množenje svoje vrste. Njima je bilo važno roditi novu mečku, a zatim je, kad prođe vrtićko doba osposobiti se za samostalan život i odaslati na druga područja lijepe nam naše. Preko brda i planina mile nam i jedine domovine, kako se otpremaju u svijet svi oni kojima je određena emigracijska i izbjeglička sudbina. Kod Medveda i Medvedice s Medvednice znao se red i običaj. Red je bio izroditi potomstvo, a običaj - otpremiti ga na druga područja gdje će nastaviti samostalan život daleko od rodnog doma i dragog mu zavičaja. Tako je to bilo zapisano u genskom medvjeđem kodu i to se vjerno prenosilo s pokoljenja na pokoljenje. Osim izuzetaka, dakako. Kad bi stari Medved i Medvedica zašli u duboku starost i oni bi se, u smiraj jeseni, zaputili na dalek put bez povratka, ostavljajući zainteresiranim potomcima špilju za dom i produljenje vrste. Jedan je krug tako zatvaran a drugi otvaran, na radost medvjeđeg roda i na sreću susjeda s dvije noge. Dobro odgojeni mladi Medved ili Medvedica nastavljali su tamo gdje su im roditelji stali, strogo vodeći računa o pasivnoj i miroljubivoj koegzistencijji sa svim susjedima, bez obzira na etničko i druga porijekla. Život u špilji na Medvednici i noćne šetnje njezinih stanara podsljemenskom zonom prenosili su se s jedne na drugu medvjeđu generaciju. Odvijalo se to na takav način da susjedi ljudi nisu imali pojma da tu, na koji kilometar ili nešto više stanuju bića koja se, bez opravdanog razloga, ubrajaju među opasne divlje zvijeri. Zapravo, riječ je o dobroćudnim stanarima šume koji žive svoj skromni medvjeđi život, ne miješajući se u tuđe stvari niti sudbine. Najmanje u važne stvari svojih prvih susjeda - ljudi. Kako su se ti dobrosudsjedski odnosi odvijali dijelom će nam otkriti naredne priče. Ako ih budete čitali s pažnjom dobroga susjeda, uvjerit će te se koliko su medvjedi bliska i draga stvorenja koja zaslužuju znatno veću pažnju od one koju im pružamo u tijesnim i željeznim ogradama opasanim zoološkim vrtovima.
http://www.digitalne-knjige.com/andric.php
|
2010. &
Od kada smo sišli s drveta, na nižim granama nismo bili. & Dokazali smo se kao narod. Sad je vrijeme da se dokažemo kao ljudi. & Od trenutka kad sam nju upoznao, više ne znam za sebe. & Sirotinju je svaki put – križni put. & Isus je prošao križni put. Mi danas prolazimo krizni put. & Razlika između križnog i kriznog puta, samo je u jednoj kvačici. & Navikli smo na dobar život. Sada opet moramo ići na odvikavanje. & Naši političari postali su brižniji. Briga ih za nas. & Nije mi jasno otkud mi visok šećer, kad mi je život gorak kao pelin. & Savjest mi je čista. Briga me za one koji misle drukčije. & Da me nisu prešli, daleko bih dogurao. & Dok nismo ušli u NATO, ratovali smo protiv susjeda. Sad ćemo ratovati sa ostatkom svijeta. & Na visini zadatka su samo oni, koji nikada ne izvise. & Tko spadne na prosjek, kod nas je običan prosjak. & Tek kad sam zašao u godine, uvjerio sam se da ni starost nije za svakoga. & Toliko sam lijep, da me ni rođena mati ne bi prepoznala. & Najlošije završe oni, koji se ubiju od posla. & & Politički analfabeti uvijek su izjednačavali nacionalizam i domoljublje. & Najviše zaostaju oni koji žive na lovorikama vlastitih pobjeda. & Što više heroja rata, to manje heroja rada. & Lupeži moraju kad-tad prolupati. & Jadni su narodi koji se bore za manju državu, od one koju su ranije imali. & Iz naših domova sve se rjeđe čuje dječji plač, a sve češće pseći lavež. & Od kolijevke pa do groba, najteže je krizno doba. & Od kad su s vlasti otišli komunisti, radnici su posljednji na svakoj top listi. & Moderan političar razlikuje se od ostalih, jedino po tome što se oblači po posljednjoj modi. & Kod nas daleko doguraju samo oni, koji dođu iz daleka. & Konačno je došlo vrijeme da se i Bijela kuća navikne na drugu boju. & U Americi predsjednik preuzima vlast inauguracijom, a kod nas – inaugurancijom. & Buš je otišao tek kad je do dna izbušio svjetsku ekonomiju. & Tko Buša voli, neka ga kući vodi. & Dok jedni ostare, drugi – zastare.
|
2009. DUŠKOV MAGAZIN
Dobar je čovjek bio Duško Trifunović. Po duši pjesničkoj i snazi radničkoj. Kada je, dalekih poratnih godina došao u Sarajevo, iz svoga bosanskobrodskog posavlja donio je bogate poetske vizije i snažnu vjeru u ustrajan rad. Za plodan početak bilo je dovoljno. U velikom gradu mladost se brzo snađe. Polet je nosi na krilima mašte. U zbilju koja se rađala iz pepela. Tako je u novoj sredini stasao budući pjesnik. Jedan od onih koji su zaorali nove rodne brazde na široko i plodno književno polje. Nadareni poet bavio se u drugom dijelu dvadesetog stoljeća raznim poslovima, Od zanatskih i novinarskih, pa do književnih, muzičkih i uredničkih. Bio je narator napisanog i kreator pjevanog. Vrijedni vrtlar u rasadniku književne riječi i glazbenih nota. Duška sam upoznao krajem šezdesetih. Kada je u listu Oslobođenje uređivao rubriku „Pjesnici u magazinu“. Poslao sam nekoliko svojih pjesama sa slikom i kraćom biografijom. Za dužu biografiju nisam imao dovoljno vrijedne građe. Za novine sam pisao i neke druge stvari. Lokalne sportske vijesti i članke o uočenim društvenim problemima i nepravilnostima. Priloge za „tribine čitalaca“ koje su imali skoro svi tadašnji jugoslavenski listovi. Pročuo sam se već bio po kritičkim napisima zbog kojih su mi neki proricali česte susrete s istražnim organima i redovnim sudovima. Njih, na sreću, nije bilo. Ni danas ne znam zbog čega. Valjda zato što sam kritizirao negativne pojave i ljude bez imena i prezimena. Uopćenost se u svakome sistemu isplati. Bez obzira na njegov klasni i demokratski predznak. Jednako danas kao i jučer. Sutra, također. Pragma nas tome uči. Navodim ovaj detalj kao svoje iskustvo iz vremena o kojem postoje i drugačija mišljenja. I sjećanja. Uvjeren da svatko ima pravo na vlastiti sud. A znajući, pritom, da i ti sudovi mogu voditi u grijeh. Pogotovo onda kad se upletu naknadne, krive pameti. I njima bliski, osobni interesi. U spomenutoj rubrici „Pjesnici u magazinu“ 24.1.1971. godine objavljena je moja pjesma pod naslovom Bezočna traženja. Uz pjesmu i Duškov tekst koji je poučan i za današnje vrijeme. Vjerujem i mnogo dalje. U tom je tekstu Duško prepričao anegdotu o tome kako su u jednoj redakciji grupi mladih pjesnika za objavljenu poeziju odredili isti iznos honorara. Sljedećeg dana, kada je urednik ustanovio da su i Ivi Andriću odrezali jednak iznos honorara, udvostručio je sumu. Međutim, nakon nekog vremena urednik je saznao kako nije riječ o nobelovcu već nekom tamo mladom Andriću iz Blažuja kod Sarajeva. Vođen novim saznanjem, vratio je iznos na raniju cifru, poštujući pravilo po kojem se ne vrednuje kvalitet priloga, već adresa njegovog autora. Meni ta urednička intervencija nije zasmetala, jer je honorar koji mi je isplaćen bio više nego pristojan za to turbulentno vrijeme socijalističkog samoupravljanja. Nekoliko dana kasnije, posjetio sam redakciju i zahvalio Dušku Trifunoviću za pričinjenu mi radost objavom moje pjesme i anegdotalne usporedbe s našim nobelovcem. Bio je iznenađen mojim postupkom jer mladi pjesnici, u tome vremenu, nisu imali običaj zahvaljivati urednicima za ustupljeni prostor njihovim poetskim uratcima. Kao ni danas, uostalom. „Ne nosiš ti bez razloga ime i prezime književnog nobelovca“, rekao mi je tom prilikom Duško. I nadometnuo riječi kojih se i danas sjećam. „Biće od tebe nešto“. Kazao je to uz srdačan smiješak i stisak ruke, do novog viđenja. Naš sljedeći susret odigrao se u Tuzli gdje su „Pjesnici iz magazina“ nastupili na zajedničkoj književnoj večeri. Radi prezentacije svoga stvaralaštva i međusobnog upoznavanja i druženja. Tako je svoju uredničku misiju vidio i ostvarivao dobri čovjek i pjesnik Duško Trifunović. Nedugo iza novinskog urednikovanja Duško je pokrenuo emisiju „Na ti“ koja se dugo vrtila u muzičkom programu Televizije Sarajevo. U toj je emisiji promovirao nove stilove poetsko-muzičkog stvaralaštva. Približio je muziku poeziji i obrnuto. Otvorio je vrata malog ekrana mladim umjetnicima. Zadavao je teme na koje su pjesnici pisali stihove. Zatim su na odabrane tekstove mladi muzičari dopisivali muziku. Sa svima njima urednik i voditelj Duško Trifunović bio je „na ti“. Blizak i poticajan. Otvoren za novo. Ne umanjujući nimalo vrijednost starog i tradicionalnog. Njegova emisija vremenom je prerasla u muzički pokret. Iz toga pokreta izrasla su poznata sarajevska i bosanskohercegovačka muzička imena. Kakvi su, recimo: Zdravko Čolić, Seid Memić Vajta, Neda Ukraden, Ranko Boban, Nikola Borota, Slobodan Samardžić i mnogi drugi. Svima njima Duško je pisao stihove za „novi val“ poetsko-muzičkog stvaralaštva, koji je ubrzo preplavio i osvježio muzičku scenu bivše nam države. U pjesme sa toga vala ušli su stihovi poput onih: „Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas...“ ili, „Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali, divno bješe biti glavni, dok me nisu pročitali...“. Na otvoreni poziv poetama svih orjentacija i ja sam poslao nekoliko svojih pjesničkih tekstova. Jedan od njih pod naslovom Škole, škole, komponirao je Ranko Boban, a aranžman je napisao jedan do tada manje poznati profesor muzičkog iz sarajevske osnovne škole. Tekst je počinjao stihovima: „Škole, škole, škole, životu nas uče, danas više znamo nego što smo juče...“ Tekstove sam pisao i kasnije. Neki od njih su izvođeni na festivalima „Ilidža“, „Subotica“ te zagrebačkom festivalu „Djeca pjevaju“. Na ovaj posljednji poslao sam tekst pod naslovom Velike priče koga je uglazbio legendarni Đorđe Novković. Za ostale su muziku napisali: Mijat Božović, Šemsudin Atlić, Vlado Metodijev i drugi poznati i manje poznati muzički stvaraoci. Kasnijih godina susretao sam Duška Trifunovića u raznim prilikama. Na književnim nastupima i mjestima gdje su se pisci družili. U prostorima sarajevske Radiotelevizije u čijim sam programima bio prisutan kao pjesnik i pisac aforizama i epigrama. Na ulici, za šetnji gradom ili njegovom periferijom. U drugim b-h gradovima i mjestima gdje sam odlazio radi službenih poslova. Redovno sam kupovao i čitao njegove zbirke poezije kojih danas, nažalost nemam, jer su nestale za vrijeme opake sarajevske ratne opsade. Kad je u Bosnu i Hercegovinu, najprije preko hercegovačkog Ravnog a zatim i Bosanskog Broda uvožen krvavi agresorski rat, gledajući na televiziji potresne scene paljenja bosansko-brodske rafinerije, pitao sam se gdje je i šta radi dobri čovjek i pjesnik Duško Trifunović. Znao sam da su njegovi u Sijekovcu pokraj Bosanskoga Broda, na puškomet od gorućih pogona Rafinerije. I brinuo sam se za njihove ugrožene živote. Dijeleći Duškove nesanice i grozomorne strahove. Mnogo godina kasnije, kad se slegnuo dim ratnog požara, saznao sam da je Duško iz zvjerskih čeljusti rata izvukao svoje najbliže i preselio se u Vojvodinu. Tako su mi rekli oni koji su ga u to vrijeme susretali. Nije bilo razloga da im ne vjerujem. Duška sam početkom trećeg tisućljeća vidio prvi put na televiziji. U nekoj emisiji koja se bavila evociranjem starih uspomena. Govorio je brzo i tečno. Jezikom činjenica. O stvarima koje su prošle, a koje su se, uzgred budi rečeno, ticale svih nas. Rekao je da nam nije trebao rat za dokazivanje snage i muškosti. I da se sve moglo riješiti mirnim razgovorom. „Nema pitanja koje pametni ljudi ne mogu riješiti bez upotrebe oružja. Kao što ne postoji pitanje kojim će se idioti i ljudski šljam baviti bez puške i noža.“ Te sam misli dugo slagao i preslagao iz razložnog govora starog mi drugara Duška Trifunovića. Nekoliko godina kasnije, za jedne posjete majci u Lipnici opet sam slučajno, birajući daljinskim upravljačem televizijske programe, „naletio“ na emisiju u kojoj je Duško bio gost. I tada je govorio o minulim godinama i odnosima u prijeratnoj i poratnoj Bosni i Hercegovini. O ljudima kojima je činio dobro i o njihovom trulom zaboravu. Spomenuo je kako je inim anonimcima pomogao na putu izrastanja iz ništa u nešto i iz nikog u nekog. I kako su ga ti isti posve zaboravili. Iako i danas pjevaju njegove pjesme i za tu rabotu beru dobre novce. „Malo je onih koji me se sjete“ - ponavljao je više puta. Nekad s tugom u glasu, a nekad gnjevno, sa očitom ljutnjom. Nervirala su ga sjećanja na te zaboravne bezdušnike koji i danas ubiru plodove tuđega rada. A da stihotvorcu ne kažu ni hvala. Ni da mu se jave, da pitaju za zdravlje. Koje je, vidjelo se to na Duškovom licu, kopnilo kao lanjski snijeg. Pretprošle sam godine, za boravka u Sarajevu, pitao staroga prijatelja Nikolu Vujnovića zna li šta o Dušku? Gdje je i kako je? Spomenuo sam i emisiju koju sam gledao. „Da si ti zdrav i živ, moj Ivane, Duško je već nekoliko mjeseci pod zemljom. Umro je nakon što su mu počeli objavljivati sabrana djela. Ne znam je li ih dočekao, ili je u raj otišao prije“. Zakašnjelu vijest primio sam s puno više tuge nego mnoge slične. Osjećao sam tada isto što i danas osjećam dok zapisujem ovo sjećanje na Duška Trifunovića. Zadovoljstvo što sam ga poznavao i neizmjernu prazninu što ga više nema. Što nije dočekao da vidi posljednji tom svojih sabranih djela. Za koja je živio, ali od kojih u novom vremenu velike koristi nije imao. Nažalost. Možda će tu nepravdu ispraviti naša djeca prema njegovim potomcima. Ako mi već nismo. Jer smo odveć bili: Zaokupljeni sobom i svojom nesrećom. Ili karijerom. Svejedno.
|
Ljeto 2012.
2008. ŽIVO MORE
U posljednjih nekoliko mjeseci sve lošije spavam. Ne znam što mi je. Kasno zaspim, a budim se prije pijetlova. I ono malo sna što uhvatim mutno je i rastrzano. Da bih učvrstio kakav-takav san, neku večer sam popio dva leksaurina nakon televizijske emisije Otvoreno i opet sam jedva zaspao. Zbog sadržaja emisije, razumije se. Ni zbog čega drugog, valjda! U toj se emisiji razgovaralo o morskoj granici sa susjednom nam Slovenijom. Naživcirali su me gosti u studiju a, vjere mi, i voditeljica. Ni jedni ni drugi nisu imali pojma što je to obalni pojas, što pomorsko dobro, a što vodena granica. Trtljali su o nekakvim pravima ribara, a saborskoj rezoluciji i o drugim sranjima koja nemaju blage veze sa životom običnoga smrtnika. Čak su pokazali i neke ribare sa kočarice kako se kočopere iznoseći tvrdnje kako je more njihovo, to jest - naše. Kako je odvajkada u našim granicama i kako nitko nema pravo tražiti ono što nije njegovo i što mu nije od boga dato. Slušao sam ih, slušao i jedio se od muke. Pokušavao sam dobiti studio i reći im da prestanu pišat i srat po moru, jer more je ionako slano i zasrano, pošto ga sve manje čiste a sve više prljaju. Ali, oni su naručili svoje istomišljenike, a nama ostalima zablokirali su linije, pa ih se nije moglo dobit da si pita. Htio sam i onoj voditeljici u krpama reći da pozove u emisiju i drugu stranu, pa da čujemo i njezine argumente. Nije pošteno da o moru govore samo ljudi s naše obale. Treba saslušati i susjede, ako su nam još uvijek susjedi, nakon što su ušli u Europsku Uniju. No ne možeš ti doći do njih u studiju kad su se zabarikadirali na Prisavlju i ne jebu nikoga osim svojih istomišljenika. Ujutro kad sam se prije zore probudio i popio kavicu za razdrmavanje, otišao sam do televizije. Namjeravao sam potražiti urednicu i reći joj što mislim o njezinoj emisiji. Htio sam se izlajat i otkazat pretplatu, jer mi je dojadilo plaćati mišljenja koja nemaju veze s pameću i koja su, gotovo u svemu, suprotna mojima. Kad sam došao na portu s desne strane od ulaza, uniformirani sekurity me upitao jesam li naručen na razgovor? Kad sam rekao da nisam, odbio me pustiti u krug televizije, savjetujući mi, valjda dobronamjerno, da se najavim telefonom i da ugovorim sastanak sa urednikom, odnosno okrpljenom voditeljicom. O ulasku u javnu televiziju bez najave, nije moglo biti ni govora. Kao popišan, s dvije poništene tramvajske karte od po sedam kuna u jednom i drugom smjeru, vratio sam se doma i zauzeo busiju ispred telefona. Zvao sam, ni sam ne znam koliko puta, ali do urednika i voditeljice nisam mogao doći. Kao da su u zemlju propali. Telefon im je zvonio u sobama, ali su oni, cijelo to vrijeme bili na nekom važnom zadatku. U jednom trenutku dali su mi glomaznog urednika dnevnika, ali mi je on uljudno objasnio kako nije nadležan za takve stvari i kako moram biti uporan na putu do prave adrese. Cijelog dana sam djeci zabranio upotrebu interneta, jer je bilo važnije doći do te prave adrese, nego se zajebavat surfajući po hrpi bjelosvjetskih šupljih podataka i četama golišavih kurvi koje su sa zalijepile na internetske stranice. Djeca su vrištala, jer im se baš taj dan nije učilo i nisu imali, nikakvih drugih obaveza osim, naravno, internetskih. Dok ne dobijem telefonski račun, neću saznati koliko sam puta bezuspješno dobijao televizijsku centralu i uzalud čekao da mi se s kućnog broja jave osobe koje sam tražio. I, razumije se, nisam ih dočekao jer su oni imali važnijeg posla od slušanja jednog rastrojenog čuvara našeg mora i neriješenih državnih granica. Pizdio sam taj dan ko nikad u životu. Kad je žena došla s posla, uzalud je pokušala uvesti primirje između razljućenog mene i nabrijane djece. Iskrilo je na sve strane kao na dalekovodu za vrijeme najžešće oluje. Ja sam branio svoje pravo na telefon koji je fiktivno glasio na moje ima, a djeca svoje pravo na internet koji je bio, kao, njihovo vlasništvo. A, istina je bila posve na trećoj strani. Žena je od svoje plaće izmirivala obaveze i za telefon i za korištenje interneta, a usput je otplaćivala i dug za kompjuter koga je podigla na kredit. Sve je bilo udrobljeno da se nije znalo tko je u pravu. Niti tko je vlasnik čega, a još manje tko na kraju sve to plaća? Predvečer sam prestao zvati televiziju, jer se više ni telefonist na centrali nije htio javljati. Kad bi prepoznao moj glas, prekidao je vezu, ostavljajući mi u ušima zaglušujuće tu...tu...tu... Na kraju sam slušalicu tresnuo o zid i ona je pukla na nekoliko mjesta, povukavši za sobom i telefon koji se iščupao iz zida. Napravio sam štetu koju će, zna se, opet platiti žena. Ako, bar sam se privremeno osvetio djeci, jer se do popravke neće moći ukopčavati na internet. Tako sam uštedio nešto kuna na troškovima koje bi proizvele golišave internetske stranice. Narednu noć, razumije se, nisam oka sklopio. Popio sam nekoliko lexaurina, ni sam ne znam točno koliko, ali san mi nije dolazio na oči. Pokušao sam i sa lozom, ali ni to nije išlo. Čak mi ni hladna bevanda niti gemišt nisu pomogli, iako sam slistio skoro cijelu bocu vina. San je bio otišao na nepoznatu adresu, bolje reći u p.m. i odatle se nije vraćao. Televizor sam prije novog Otvorenog zagasio, da mi opet ne ide na živce. Iza ponoći sam ga ipak morao uključit, jer nisam znao što ću od sebe. Nije mi se čitalo, a od hodanja po sobi, noge su mi bridile kao da sam ih natrljao ljutim feferonima. Na televiziji je bio neki film o stočarima. U početku dosadan, a kako je radnja tekla, postajao je sve zanimljiviji. Glavni junaci su bili dvojica stočara. Prije bi se reklo njihova stoka, ali tko još stoku drži za glavne junake. Jedan je imao veliko stado, a drugi malo i zakržljalo. U tom velikom stadu bila jedna kržava i neugledna ovca koja je, bez volje svoga gazde, prešla u malo stado. Valjda je ovan iz toga malog stada dokazivao muškost na nekoj ovci iz velikog stada, pa je ta jadna ovčica došla na svijet kao plod slijepe ovčije ljubavi, a protivno klasnim i nacionalnim interesima jednog i drugog stada, odnosno malog i velikog gazde. Ovca ko ovca, a ovan ko ovan. Oboje su bez predrasuda ušli u taj odnos i rodilo se to što se rodilo. Rodio se razlog klasnih i međunacionalnih prijepora i mogućih sukoba. Ali, to što se rodilo poprimilo je gene od oca, pa je s toga odlučilo prebjeć u njegov tor. Među sebi slične i neprilične. Dozlogrdilo mu valjda blejanje i zadirkivanje ras(istič)nih rođaka, pa potražilo sebi slične i bliske. Tako je to neugledno, ni janje ni ovaca, završilo u manjem stadu sastavljenom od neuglednih rođaka i rođakinja. Ne zna se je li među njima bio i njegov otac, ili su ga već bili otpremili u drugu susjednu zemlju za kurban.- bajram. Pa je završio kao dar na nečijoj siromašnoj trpezi. No, bilo kako bilo, to je, ni janje ni ovca, promijenilo ekipu i izazvalo bijes velikog gazde prema malom gazdi. On je uporno tražio da mu se vrati odbjegla ovca, a ovaj drugi je tvrdio da je njegova, jer po svemu je sličila njegovim ovcama. Taj drugi, u svemu manji gazda, dokazivao je ovnovsko pravo koje je jače od svakog drugog prava. Njegovi geni ugrađeni su u tu novu ovcu i po stajalištu suvremene medicine, a i po rimskim i anglosaksonskim paragrafima, nitko mu ne može osporiti vlasništvo nad tom jadnom ovcom. Predlagao je velikom gazdi da pozove tu ovcu u svoje stado, pa ako ona dobrovoljno pređe, neka tamo i ostane. Ali ovca, ko ovca, nije ni pod koju cijenu htjela promijeniti svoju odluku o izboru stada s kojim će provesti ostatak života. Kako veliki i mali gazda nisu mogli pronaći zajednički jezik, neki im zalutali turist sa zapada, predloži da primijene stoljećima poznatu metodu dokazivanja koja ovca čijem stadu pripada. Predloži im, naime, da na međi između svoja dva nejednaka imanja zapišaju travu, svatko na svojoj strani. Na tu travu, pustit će spornu ovcu, pa čiju travu ta ovca više popase tome će i pripasti. Slože se s time i veliki i mali gazda i zapišaju travu na svojoj zemlji. Veliki gazda, naravno, zapiša puno više trave jer je, zbog debljine, imao veći mjehur i više je tekućine pio. Potom puste ovcu na među a ona, ko ovca, okrene pasti travu na zemlji manjega gazde. Pasla je i pasla, sve dok nije popasla svu zapišanu travu na manjem imanju. Veliki gazda je pokušavao namamiti da pase i njegovu zapišanu travu, ali ona tu travu nije htjela ni okusit. Tako je, na obostrano zadovoljstvo, riješen ovaj, do tada, nerješiv spor koji se mogao pretvoriti u sukob velikog i malog gazde, s nesagledivim posljedicama po cijelu zemlju. Veliki gazda se pomirio sa ishodom, a mali je bio više nego zadovoljan što je ovca ostala u njegovom stadu. Obadvojica su bili zahvalni stranom turistu, jer je ponudio najbolje i najprihvatljivije mirnodopsko rješenje za obije strane u sporu. Kad je strani turista otišao i kad su se stada razišla svako na svoju stranu, veliki gazda je, krišom, da to mali gazda ne vidi, otkinuo jednu travku sa svoga i jednu s njegova imanja i okrenuvši se u stranu, prvo zagrizao i prožvakao jednu, pa onda drugu. I, na vlastito zaprepaštenje, zaključio je, da je travka sa imanja maloga gazde, znatno slanija od travke s njegovoga imanja. Naravoučenije ovom filmu gotovo da i nije potrebno. Kao ni temi o kojoj se razgovaralo na Otvorenom. To naravoučenije krije se u pišači velikog i malog gazde. Jedna od tih pišača, sigurno je slanija od druge. Samo je treba probat. A tko će je drugi probat nego jedan od dvojice gazda. Ili, možda, čak i obadvojica. Da ne sumnjaju ni u sebe ni u drugoga. Već samo u pišaču. Razumijeva se! Čim se film završio zaspao sam kao mala beba. Ne znam da li od tableta, od loze ili bevande. A možda i zbog televizije, koja mi je ovoga puta pogodila temu. U žicu, što bi se reklo.
|
2005.VEGETARIJANAC
Bilje ima čudnu moć Kad ga jedeš ili piješ Mirno spavaš cijelu noć Snovima se toplim griješ. U bilju su vitamini Minerali i hidrati Sve sastojci blagi - fini Koje treba uzimati. Bilje jedeš dok je svježe A piješ ga kad je čaj Bolesti od njega bježe Jer bilje je pravi zmaj. Za ljude što bilje jedu Kažu da su biljojedi Vidi im se na izgledu Kao snijeg su uvijek blijedi. Tko se samo biljem hrani Zovu ga vegetarijanac Za običnog mesojeda On izgleda kao stranac. Biljojedne biljopije Zdravi su i dugo žive Trava nekad njih opije Pa se ko pijanci krive. Ali to se desi samo Kad popiju travaricu Ona nema veze s čajem - Ona stvara pijanicu. ŽUTI KANTARION Kad izrastu trave Sa njima je i on Razgranat i rascvjetao Žuti Kantarion. Za bolesnog koga muči Stomak ili loš apetit Pravi lijek je bez šećera Kantarion gorak popit. A onoga koga sunce Ispeče ko šampinjona Najbolje je namazati Uljem od Kantariona. Njemu ulje spasi kožu Od plikova i od rana Bakarnu mu vrati boju Koju nosi mjesec dana. Još ako se manje briše Boja traje do sto dana Dok ne padnu prve kiše Koža mu je ofarbana. MASLAČAK Ima jedna krasna trava Izgleda ko žuti mačak Nju i djeca rado beru Tepaju joj - moj Maslačak. Maslačak je sličan suncu Sladunjav je njegov polen Zato pčele radilice Med od njega pravit vole. Cvijet Maslačka kratko živi Okruni se u grozd baja Tad ga vjetar ili djeca Otpušu iz rodnog kraja. Maslačak je zdrava biljka Od njega se spravlja juha List mu dobar za salatu Od korijena čaj se kuha. U proljeće kada dijete S mamom ili s tatom šeta Oko njih Maslačci cvatu Kao polja Suncokreta. ZOVA IZ SNOVA Okrugla i bijela Miris joj iz snova Tako vam izgleda Ljepotica Zova. U proljeće cvjeta Pa se ko čaj bere Na njezino stablo Dijete se vere. Od cvjetova Zove Slatki sok se sprema I njime se grlo Liječi bez problema. Zovinim se čajem Izliječe i pluća Pa ga zato treba Imat svaka kuća. Za djecu što vole Džemove i maze Od zove je pekmez Vazda frišak - taze. MOJ NEVENEEE... Žut je kao sunce U zrake odjeven Muškoga je roda Pa ga zovu Neven. Raste oko kuće Ili na terasi Gdje god ga stavite Prostor vam ukrasi. Djedovi i bake U stara vremena Liječili su rane Cvijetom od Nevena. Danas kad se momci Djevojkama žene Zapjevaju pjesmu Moj Neveneee... KAMILICA Jel' ti meni reče Prije neko veče Da te guza svrbi Da te piša peče? Ako je to tako Zabrinut sam jako Da se što ne desi Pa da neznaš gdje si. E da bi se izbjegle Neprilike veće Poslušaj moj savjet Učini sljedeće: Navečer u loncu Skuhaj Kamilicu Pa sa toplim čajem Operi guzicu. Prije toga naravno Isperi i pišu Kada sve to završiš Neka te izbrišu. Uz redovno pranje Čaj treba i piti Pa će guza i piša Brzo ozdraviti MENTA - NANA Kad vas trbuh zaboli Od starije hrane Najbolje je popiti Topli čaj od Nane. U toj travi postoje Ljekovite tvari Koje ne dopuštaju Da se stomak kvari. Kad vas muče bubrezi Kad vas pecka piša Čaj od Mente pomaže Da se bol utiša. LJUBČAC - MILODUH Nije ljubav - jest Ljubačac Nije dragi - jeste draga To je trava prijatelji Od koje se vraća snaga. Sigurno ste mnogo puta Ostajali u krevetu Zbog bolesti koja prijeti Odraslima i djetetu. Zato vam je mama često Od Ljubčaca čaj spremala I kraj vašeg krevetića Sve do zore drijemala.
|
|
|
2007. KAD PJESMA PROCVJETA
Miro Petrović: ZEMLJA ZA CVIJEĆE, Ziral i DHK HB, Mostar, 1999. Suvremeni bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik Miro Petrović svoju je prvu zbirku poezije Pjesme objavio 1977. godine u sarajevskoj Svjetlosti. Šest godina kasnije ista kuća mu je objavila drugu zbirku pod naslovom Čestica. Premda je u osamdesetim godinama prošloga stoljeća bio profesionalnim književnikom u Sarajevu, Petrović punih 12 godina nije objavio niti jednu knjigu. Tek po završetku rata u BiH, 1996. godine u Mostaru je objelodanjena njegova treća knjiga poezije Ljetopis, koja je naišla na dobar prijem kod čitatelja. Četvrta, sigurno ne i posljednja knjiga ovog pjesnika pod naslovom Zemlja za cvijeće, objavljena je pod kraj 1999. godine. Ima u nas pjesnika koji objave gotovo sve što napišu, ili barem teže k tomu. Miro Petrović pripada onoj drugoj, brojnijoj skupini, koja ne piše da bi sve što stavi na papir podnijela na uvid čitateljskoj javnosti, već da bi zatomila potrebu da živi pjesnički i da gradi svijet poezije, unoseći u njega samo ljepše dijelove zbiljnog i duhovnoga. To potvrđuje svaka od njegovih do sada objavljenih knjiga i gotovo svaka od napisanih pjesama. Zbirka Zemlja za cvijeće sastavljena je od starih i novih pjesama pisanih u posljednjih dvadesetak godina. Pjesnik je novije pjesme stavio u prvi dio knjige, ostavljajući čitateljima mogućnost da prosuđuju dinamiku njegovog pjesničkog izričaja i kretanja. Radi tematske i vremenske preglednosti, pjesme je svrstao u pet ciklusa pod naslovima: Rime, Soneti, Stihovi, Priče i Lirika. Naslovi ciklusa otkrivaju sadržinu imaginacije, jednostavnost i bit pjesničkih poruka Mire Petrovića. Pomalo melankolik, rijetko impulzivan u javnom istupu i previše odmjeren i proračunat u svom poetskom kazivanju svijeta i ljudskog duha, Petrović nas stavlja pred brojne dileme na koje možda nećemo pronaći prave odgovore. Pjesnikova dužnost i nije da nam nudi odgovore, već da stihom otkriva neispitana područja duhovnosti i budi čitateljev interes za razmišljanje o smislu i nesmislu, o dobru i zlu, o pravdi i nepravdi, o čovjeku i nečovještvu. Osobnim određenjem da je njegova poetska zemlja, zapravo, Zemlja za cvijeće, Petrović potvrđuje Jammesovu konstatacija da „nema genijalnih pjesnika, jer – sve je pjesma“. Ako je sve pjesma, tada je i zemlja za cvijeće, uistinu, zemlja koja se (o)kreće. I mi s njom i u njoj kao bitak i materija koja traje u začaranom krugu rađanja i umiranja. Područje Petrovićeve pjesničke opservacije kreće se od vremena antike, preko rimskog razdoblja i Isusova uskrsnuća, potom stare bosanske države i Bosne srebrene, pa do najnovijeg doba u kojem se potvrdila ljudska sklonost ponavljanja povijesnih pogreški, nepotrebnih stradanja i poništenja ranijih postignuća. Sve to, stavljeno u okvir pjesme, dovoljno je za izvođenje zaključka: da zaključak, ustvari, ne postoji. Postojimo mi kao zbiljna slučajnost, postoji priroda kao logičan produkt neprirodnog sklada i, postoji pjesma kao perpetumobile ili zadana ljepota koju treba tražiti u naslagama udrobljene svakodnevnice. Za one koji prate Petrovićevo poetsko stvaralaštvo, njegove nove pjesme uvrštene u prva dva ciklusa zbirke, otkrivaju dosad nepoznatu autorovu dimenziju. Suočen sa izazovima i strahotama koje donosi i ostavlja ratna kataklizma, pjesnik osjeća ljudsku nemoć pred silama mraka. Zato se on pjesmom bori protiv rata. Na taj način, u vremenu privremene nemoći razuma pred nerazumom, pjesmom uspostavlja nužno potrebnu ravnotežu koja navješćuje mir i slobodu. U tim su mu ciklusima ponajbolje pjesme posvećene Sarajevu i njegovim građanima zarobljenim u okove ideologije podjele i zla. Noseći slike ratnih stradanja koje je i sam proživio, on u pjesmi posvećenoj Sarajevu ispovijeda svoj unutarnji bol i nemir. Ni čuda nije vrijedno što mi drhte i ruke i misao dok ovo pismo sričem. Golem je svemir, riječi mi prhte, ko vijavica. Ne znam tih li sam, ili vičem. Nasuprot ratnim strepnjama i nesanicama, pjesnik Miro Petrović svoj stabilni mirnodopski duh iskazuje osobito u pjesmama koje su tematski vezane uz njegov rodni Klobuk i blago ozračje mediterana ljubuškog podneblja. Tu je on gazda na svome posjedu i tu mu je poezija dom u kojem se najsigurnije i najljepše osjeća. U antologijskoj pjesmi posvećenoj stricu Miji, Petrović potvrđuje svoju čvrstu povezanost s težačkim načinom življenja i razmišljanja o životu. On jeste dosta prošao, svega se nagledao i svašta proživio, ali je načinom života i rada ostao blizak stricu Miji koji je“lični prijatelj njenog veličanstva – najljepše motike na njivi“. Premda je pjesnikova motika - olovka, a njiva – papir on, kao i stric mu Mijo „potiho otvara vrata na kojima piše – Skupština općine Ljubuški i nevješto rukama priča, da suviše malo kruha se nađe a porez je, znate, dosta velik“. Zato se i knjige objavljuju rijetko, a pjesme polako cijeđene iz kamena i suhe hercegovačke drenovine, godinama stoje zatvorene u hladnim i već dobro požutjelim bilježnicama. Vremena jesu teška za radnike i pjesnike kao i ona prošla, kojih se neki rado, a neki nerado sjećaju. S razlogom dijelim pjesnikov opravdani strah da ni buduća vremena, barem ova nam bliža, neće biti puno bolja za one koji žive od poštenog rada i pisanja. Vlasti i čitatelji uvijek su bježali od onih koji ih uzdržavaju i koji im duh izgrađuju. Često se, nažalost, okreću onima koji ih zagađuju. No, što je - tu je. Živjeti se mora i pisati, također. Pisati pjesme i o pjesmama kao i ljudima koji pjesme stvaraju. Baš onako kako to, iz zadovoljstva, piše Trpimir Miro Petrović i ja o njegovoj najnovijoj knjizi pjesama Zemlja za cvijeće. S nadom i željom da će u toj zemlji i dalje cvjetati poezija. A ako i ne procvjeta poezija, procvjetat će zemlja i cvijeće u toj zemlji. Jer, za pjesnike i ljude dobre volje – poezija je cvijeće. I to baš onoliko, koliko je cvijeće – poezija.
|
2009.ČITULJA DHK
Na pročitanoj stranici Jutarnjih novina Vidim svoje ime; Ivo Mijo Andrić. U nastavku tekst: Iznenada preminuo Bolujući teški Spisateljski život. Iznad teksta stara Crno-bijela slika U potpisu riječi: Društvo književnika. LIRSKA RIZNICA Selim se Na drugi svijet idem u miru Bez osjećaja konačnosti Onih što umiru. Selim se Polako slažem drvorede Od knjiga koje sam ljubavlju pisao Odlažem riječi na odar vremena U kojem počiva lirska misao. Selim se U prah bez gorčine U maglu što se bori s vedrinom Kao podstanar odlazim tiho Pomiren s bliskošću i daljinom. Selim se Kao ptica bez gnijezda Koja se ne miri s oblacima Umjesto poruke nosim tišinu Slijepo odanu odsjaju zvijezda. Selim se U mjesto bez poezije Gdje nema proljeća niti mirisa Djeci u naslijeđe ostavljam riznicu Tek ne objavljenih rukopisa. PJESMA OPROŠTAJNA Neizlječivo je ono što me boli Surova me stvarnost drobi u kristale Nisam obraćenik koji Boga moli Imam male želje, sne i ideale. Odbijam samoću kao stanje duha Premda mi tišina otvara vidike Od svega mi treba kap vode bez kruha Obiteljska ljubav i majčine slike. No ljubavi nema - zato me tjeskoba Razara i topi u bezličnu masu U mislima slika očevoga groba I bijeloga konja u samrtnom kasu. Ispisujem pjesme kao zadnje nade Iako ih nitko ozbiljno ne čita Snatrim kako one vječnu kuću grade Oko koje zvjerka moje smrti skita. Ne muči me bolest - muči me daljina Jer iza nje nema ničeg osim tuge Venem kao stručak slomljenoga krina Koji broji dane dosadne i duge. I na kraju svega želim reći ovo Zbogom osjećaji - zbogom emocije Kratko sam živio a dugo bolovo Od varljive nade i od poezije. ŽENA Od svih čuda na svijetu Žena je najveće Ona rađa planetu Ona sve pokreće. O Njoj pjesme pjevaju Munje zbog Nje sijevaju Muški se opijaju Zbog Nje zvijezde sijaju. Ona je najljepša Čar Božiji je čisti Dar Bez koga bi zemlja bila Siva zona imbecila. Zbog Nje vode ratove Osvajaju prostore Zbog Nje prave svatove E da joj se dodvore. Kad se s Njome sastaje Novi život nastaje Kad bi ljubav prestala Vrsta bi nam nestala. Volimo je do kraja Sve od pakla do raja Riđobradi Mesije Na nebo uznesi je. TRPANJSKA Ne promeći se zemljo U ono što nisi I nedaj ploda Onima što mrze Razljućeni oblak Nad glavom mi visi Dok niz lice teku Slane kišne suze. KIŠNO DOBA Otvori se Sezame Onima bez nade Lijepo je vrijeme Skamenilo misli. Prognanima kuću Od oblaka grade Da bi kao biljke I u miru kisli.
|
2008.Da bismo se izvukli s Balkana
ne trebamo mijenjati zemljopis. Dovoljno je promijeniti - povijest. A, u tome smo uvijek bili uspješni! & Hrvatska je desnom nogom u Europi, a lijevom - na Balkanu. & Ustani bane! Hrvati su već odavno budni! & NATO, čuvaj Hrvatsku. Sama se, izgleda, neće moći sačuvati! & Od kada smo postali građansko društvo, sve manje govorimo o seljačkoj buni. & Malograđanska društva su ona društva koja imaju vrlo malo lojalnih građana. & Prema nezvaničnim istraživanjima, Hrvati su u seksu drugi na svijetu. U natalitetu su među posljednjima. Pogodite zašto? & Tu BiH – tu ne BiH ! & Age i begovi su uzimali trećinu. Balkanske države danas uzimaju... tek - dvije trećine. & Živimo kao u turska vremena. Opet nam naplaćuju i putarine i mostarine. & Nepismeni i polupismeni narodi uvijek su više cijenili djelo a manje - riječ. & Vjera je opijum za narod, reče propali marksist na krštenju – vina! & Đavo se priviđa samo onima, koji žive u paklu. & Naši jugonostalgičari su kao laste, sve više lete na – jug. & Držali su nas na ledu, sve dok se nismo poskliznuli i pali na dno. & Govorio je uopćeno, sve dok ga nisu izopćili. & Imamo sve manje vremena, a vrijeme je, nažalost – novac! & Vi nama državu, mi vama – poreze, reče političar svom vjernom glasaču. & Zemlju smo oslobodili. Još samo da se oslobodimo... inozemnih dugova. & Dug domovini smo vratili. Vanjske dugove vraćat će naša djeca i unuci. & Pravi domoljub za domovinu daje sve, osim – života. & Tko puno ljubi domovinu, vazda je u preljubu. & Isusa su raspeli njegovi, a nas raspinju – naši. & Moderna Europa se ujedinjuje, a staromodna se raspada. & Tek kad smo srušili bivšu državu, uvidjeli smo da se ne možemo sami održati. & Svjetski gladeži najviše napadaju, banana države. & Narodi koji ne obrađuju svoju zemlju, obično obrađuju - druge narode. & Dok jedni dođu do cilja, drugi taj cilj – ostvare. & Sve dok nam je uvoz veći od izvoza, uvozit ćemo loše, a izvoziti – dobro. & Izvozimo skupu pamet, a uvozimo jeftine robe. Tako prebijamo izvoz -uvozom. & Slobodu savjesti najviše zloupotrebljavaju - svjesno ne slobodni. & Najviše odskaču oni, kojima je odskočna daska – u glavi. & Oni za koje smo glasali, ostavili su nas - bez glasa. & Višestranačje nas je rasturilo - na sve strane svijeta. & Samo školu života, nitko još nije uspješno ponovio. & Pasivnih krajeva nema jedino tamo, gdje se vodi aktivna politika. & Gdje raste broj činovnika, učinci moraju padati. & U našoj bogatoj povijesti, najviše je poraženih bilo u borbi za golu istinu. & Visoke činove najlakše dobiju oni koji su u stanju svašta činiti. & U vakumu su samo oni, koji jedu vakumiranu hranu. & Glupo je vjerovati onima koji vjerovanje drže glupim. & Mirne savjesti su samo oni koji su bez savjesti.
|
2008. MIRNA BOSNA
Ljeto je devesetpete. U ranu zoru krenuo sam sa ženom i djecom na put prema moru. U Trpanj, na Pelješac. Preko Karlovca, Duge Rese, Žute Lokve, Senja, Maslenice, Zadra, Šibenika, Splita... Sjećam se toga puta. Urezao mi se u pamćenje do kraja života. Tim sam se putem, samo u drugom smjeru, kretao godinu dana ranije. Iz poharane i obeznanjene Bosne. U Zagreb u kojem je, od početka rata, živjela moja obitelj. Prognana od onih koji mrze mir. I ljude, s mirom, usput. ..................... Dok živim pamtit ću travanjski dan devedesetčetvrte kada sam autobusnim konvojem Reše Bundavice, zajedno sa stotinama drugih ljudi, krenuo iz Tuzle prema Zagrebu. Bio je to prvi izlazak iz blokirane Bosne nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma o prekidu rata između Bošnjaka muslimana i Hrvata. Rešo je iskoristio priliku za dobru zaradu i prvi je organizirao mirnodopski konvoj kojim su grad soli i uglja napustili mnogi nestrpljivi i napaćeni ljudi. Među njima i ja, željan da zagrlim djecu i ženu. Nakon dvogodišnje razdvojenosti i mali milijun stresova i patnji. U autobusu su bile većinom žene i djeca. Krenuli su svojima na zapad. U oazu mira i sigurnosti. Iz zone straha i nesigurnosti. I oko Tuzle se tih dana pucalo. Kod petlje na Šićkom brodu zaustavila nas je vojna policija i predstavnici vojne i civilne vlasti. Provjeravali; su imaju li svi putnici potrebne papire. Mnogi ih nisu imali. Nekolicina koji su sjedili ispred i iza mene. No, sreća im se osmijehnula posve iznenada. Među onima koji su pregledali papire bio je moj stari drugar Enes Bećić iz Gornje Lipnice. Dobričina što biti može. Kad me ugledao, zagrlio me ko brata rođenoga i pitao: - Kako si živ izašao iz Sarajeva? - Preko brda i planina. Pješice. Kao i drugi, - kazao sam. Dok smo se opraštali, zaboravio je ljude bez papira, mašući mi slobodnom lijevom rukom dok je napuštao autobus. Neki putnici iz drugih autobusa, koji nisu imali uredne papire, ostali su za sljedeći konvoj. Kad srede osobne dokumente. Rešo im je vratio petsto maraka, koliko je po osobi iznosila karta do granice s Hrvatskom i dalje do Austrije. Balkanski put prema zapadnoj Europi vodio je preko brda i dolina sjeveroistočne, srednje i jugozapadne Bosne. Kroz Živinice, Kladanj, Vareš, Brezu, Kakanj, Zenicu, Travnik... Dalje nismo mogli. Ispriječili su se UNPROFOR-ci i pripadnici HVO-a. Više ovi prvi jer, oni su bili prava vlast u Bosni. Vratili su nas prema Zenici. Drijemali smo u autobusima, kao kokoške u kokošinjcima. Smoreni dugim sjedenje. Zabrinuti zbog nepredviđene prepreke. Narednog dana krenuli smo zaobilaznim putem prema Travniku. Preko Guča Gore. Usput smo zagledali popaljena sela. Te uništene crkve i džamije. Nigdje žive duše. Ni insana, niti hajvana. Pusto kao u Sahari kad zavladaju žege. Opet su nas zaustavili u Docu kod Travnika. gdje je rođen nobelovac Ivo Andrić. I Tugomir Alaupović, negdanji ravnatelj sarajevske i tuzlanske gimnazije i jugoslavenski ministar vjera. Andrićev profesor i mecena u poslu. Pregovori su trajali dva dana i noć. UNPROFOR-ci nisu imali milosti. Očekivali su valjda veći devizni dar od onoga koji im se nudio ispod žita. Čekali su tobožnju depešu od onih iznad sebe. Valjda od svetoga Petra i drugih apostola. A možda i od samoga Svevišnjega, Milosnoga Boga. Prespavali smo u hotelu u Travniku. Zvao se još uvijek hotelom a ni ležaje nije imao. Poslali su nas na tavan da pronađemo deke. Stare, poderane, prašnjave i, za vjerovati je, ušljive. Kako i nebi bile kad ih je koristio svatko kome su zatrebale. Da se odmori od puta i nađe kutak za san. Ujutro smo se dizali kao prebijeni. Sa isprekidanim snovima i nešto boljom javom. Tokom noći promašile su nas tri granate kojima su Karadžićeva zločesta djeca gađala središte grada. Pale su u blizini mezara sa svježim grobovima. Nisu probudile mrtve. Ali nas, dakako, jesu. Usadivši nam još malo straha u kosti. Prije nego se dokopamo dugo sanjane slobode. U Travniku sam kupio novo odijelo. Za stotinu dojč maraka. Borčevo. Boje kave sa sjajnim prugama. I danas ga čuvam. Rijetko ga kad nosim. Drago mi je. Nije za prodaju niti za bacanje. Neka me prati do kraja. Do ispraćaja u svijet negdanjih bića. Kad su pregovori okončani i vrijednosni papiri razmijenjeni, nastavili smo put prema Gornjem Vakufu i Duvnu. Kako bi danas rekli: Uskoplju i Tomislavgradu. Cestom spasa, kako su je zvali. Koja je ostala nezavršena do današnjega dana. Nadam se, ne i do sudnjega. Autobusi su se truckali što starim makadamom, što novim tucanikom. Kao pretovarena magarad ili kljusad koja ne znaju put. Odmorili sm se negdje kod Vakufa. I nagledali užasa lokalnog ratovanja. Kuća torpedovanih buradima punim dinamita i željeznog otpada. Tako nam je pričao jedan mještanin, Bošnjak, nad čijom su kućom zjapile aveti razvaljenih zidova bez krova. I tu je kuću zgodila ubojita naprava bobanovih bojovnika, koji su ljudsku milost ostavili doma, na kamenu. Baš ovim je riječima opisao štoriju o sili koja boga ne moli, a u boga se kune i danju i noću. U Duvnu, koga su nazvali Tomislavgradom nadjenuvši mu ime negdanjega kralja, a neki, valjda u šali, kažu kraljeva diteta iz novijeg vrimena, opet smo zastali. Da se okrijepimo i pripremimo za prelazak granice. Tu sam pojeo ćevape. Domaće, s crvenim lukom. Bili su suhi i odveć mršavi. Kao da je pokojna krava danima gladovala na travnim duvanjskim poljima. Put do granice trajao je kratko. Jedva nešto više od pola sata. Kamensko je od Duvna udaljeno tridesetak kilometara. Brzina donosi iznenađenja. Tako nas je dočekala granična policija. Stroga kao kraljevska garda. Neumoljiva do plača. Svega je bilo taj dan na Kamenskom. Marni državni činovnici, pažljivim su pregledom otkrili desetak putnika bez ispravnih papira. Nekom je nedostajalo ovo. Nekome ono. Uglavnom, takvima nije odobren ulazak u Hrvatsku. Ni dalje, u Europu. Kamo su, ranije od drugih, bili krenuli. Vođa puta Rešo Bundavica pokušavao je umoliti graničare. Imao je jake argumente u džepu. Ali, prolaza nije bilo za one bez papira. Ostali su mogli, po vlastitoj želji, nastaviti put. Izvan konvoja. Jer, on je bio u šturcu. Zakočen, do razjašnjenja novonastale situacije. Započeli su pregovori sa svima koji su mogli pomoći. S bosanskohercegovačkom ambasadom u Zagrebu. Izvršiteljima vlasti na višem nivou. Znanima i neznanima čije su riječi teže od običnih. Većina putnika s papirima, solidarilizirala se s onima bez papira. U prvih nekoliko sati. Kako je vrijeme odmicalo, broj solidarnih je rapidno padao. Ostao sam među posljednjima. Solidarcima. Pred sumrak mi je prišao Rešo i predložio da dalje ne čekam. Konvoj ostaje do sutra. Morat će nazad u Duvno. Dok se sve ne rasčisti. Nije mi bilo druge. I solidarnost ima granice. Kao što ih imaju države. Samo što te granice nisu tako jake i neprelazne. Kao državne. U sumrak sam uhvatio autobus za Split. Među posljednjima. Na prolazno odredište stigao sam kasno. Zadnji je bus već poodavno otišao za Zagreb. Morao sam tražiti konak. Novčanik je bio tanak. Hotel papreno skup. Nekako sam pronašao babu koja je nudila prenoćište. Trideset maraka, čini mi se. Zadnju sam dojčersku stoticu, koju mi je u Tuzli dala sestra Ljuba, razmijenio na kolodvoru. Platio babi i otišao spat. U neku izbu na minut od gradske rive. Bez večere, s pet deci vode u torbi. Usput sam nazvao ženu i djecu. Nagovijestio sam im još ranije mogućnost dolaska, ali nisam bio siguran sve do prelaska granice. Sada sam bio tu. Na korak do novog doma. Do svojih najdražih. Sreća je bila bez kraja. Već sam skidao zvijezde. Ni mjesec nije bio daleko. Ujutro sam, kao raketa odjurio do kolodvora. Platio kartu za prvi autobus do Zagreba. Kupio sendvič i sok te sjeo na klupu da riješim pitanje gladi i žeđi. Golemi trajekt primao je putnike za Ankonu. Nije ih bilo puno. U isto vrijeme gledao sam more i nebo. Plavetnilo mi je ispunilo zjenice. Tonuo sam i dizao se do nepregleda. Kao svemirski brod u kosmičkom prostranstvu. Misli su lutale rivom. I dalje, do nevida. Zamišljao sam Zagreb. Kolodvor nešto veći. Na njemu žena i djeca. Kao buket u vazni. Sastavljen od raznih boja. Autobus sa tablom za Zagreb ulazio je na peron ni pet koraka do klupe. Raskošan. Opremljen po zadnjoj modi. Sve mi je bilo lijepo to jutro u Splitu. Čak mi se i gužva činila dražom od onih u kojima sam ranije sudjelovao. Putnici su žurili kući ili na posao. Svatko se zabavio vlastitom obavezom. Da stigne na vrijeme ili da krene što prije. Desetak minuta kasnije napustili smo kolodvor. Luka je ostala za nama. Čekao nas je dug i neizvjesan put. U mome slučaju, ispunjen radošću. Zavaljen u sjedište iza drugih vrata, naslonio sam desnu stranu lica i čela na hladno staklo. Pogled je klizio ravnim predjelom, dotičući povremeno obrise stijenja koje se bjelasalo u daljini. Mosor je ostao za nama. Kašteli i Trogir pred nama. Potom Šibenik pa Zadar, Maslenica, Karlobag, Senj, Žuta Lokva, Brinje, Josipdol, Generalski stol. Karlovac. I tako sve do Zagreba. Putem koji je ostao za nama... ................ Opet se vraćam vožnji. Žena i djeca utonuli su u san. Bližimo se Splitu. Rado bih pričao o dolasku na rivu. Osvježio sjećanje od napornog puta. Umor je jači od svega. Ne budim ih. Sinoć smo kasno legli, a jutros rano ustali. Dugo su bile budne. Do Šibenika. Čak nešto i dalje. Neka ih čuva san. Ima vremena za priču. I za sjećanje na Split. Proljeća devedestčetvrte. Kada sam iz ratne Bosne stigao na mirno more. S nadom da će i Bosna ponovo biti mirna. Makar za vakta kojeg je Svevišnji darovao meni. I mojoj djeci, pa nadalje. Dok traje ovaj svijet. Lijepo je buditi nadu.
|
2007.Dok radnici lopataju,
političari, uglavnom - lupetaju. & Siromašnima se život oduži, zato što se stalno - nateže. & Radnicima su radni dani sve duži, a život im je sve kraći. & Razlika između mlinara i političara je u tome, što mlinar melje u mlinu, a političar za - govornicom. & Radnicima je ipak najteže. Bez obzira što su ih poslodavci i država - olakšali. & Po Zakonu o radu, radnici imaju pravo na rad i - otpremninu. & Dok jedni primaju plaću, drugi ne primaju ni vijesti o - plaći. & Radnici nemaju plaće samo tamo, gdje poslodavci nemaju - pameti. & Svaki početak je težak - naročito za težake. & Onaj tko živi za svoj račun, uvijek živi - na tuđi račun. & Što je država manja, to je radnička novčarka - tanja. & Imamo sve više zidara, ali su oni sve manje - slobodni. Prodaju nam visoku politiku, a mi smo, kao majmuni - na niskim granama. & Moderni hercegovački političar desnom nogom je u HDZ-u, a lijevom u SDP-u. |
1992-2001Prosvjedni sindikalni skup je prošao.
Radnički problemi su i dalje ostali. X Sindikat je ostao vjeran radnicima. Političari sve više vjeruju u Boga. X Dok nije uveden višestranački ćivot mnogi su bili živi. X S novim većim cijenama goriva do Europe ćemo izgleda ići pješice. X Sindikat u akciji. Očekuje se reakcija poslodavaca. X Radnike brine stečaj, a poslodavce stečaj. X Uticaj radnika se širi. U socijalizmu su imali tvornice, a sad će mnogi dobiti ulice. X Budimo pošteni: Poštenje se ne isplati. X Teško bogatima. Uvijek su bili u manjini. X S kapitalizmom su konačno i socijalisti došli na vlast. X Neki su tajkuni kao vino: Najbolji su kad odleže. X Sve u svemu, radnici nemaju ništa. |
biografija.doc | |
File Size: | 35 kb |
File Type: | doc |
Septembar/Rujan/September 2009. - Septembar/Rujan/September2010.
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina