NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines: |
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
Jesen 2012. Naša autorica Ines Peruško Rihtar

pozivnica_ines_perusko_rihtar_zagreb_15.11.2012.pdf | |
File Size: | 114 kb |
File Type: |

plakat_ines_perusko_rihtar_15.11.2012.pdf | |
File Size: | 554 kb |
File Type: |
Recenzija
Ako postoje kritizirajući normativi i forme i prečice pri čitanju poezije, onda je svaka moja riječ suvišna, a to je u rastućoj konstanci kucalo u meni pri svakoj pjesmi, noti, stihu, slici, poruci, u nepregledu asocijativnosti u koju me Ines Peruško Rihtar vraća i šalje u „Uvid sadašnjosti“. Ne bih se kladila u namjernu i svjesnu lucidnost o naslovu ove zbirke, jednostavno, čitajući je, prvi je dojam o dobronamjernosti pružanja užitka čitaocu, bez ikakve primjese navalencije. Prvo se vraćam na prvo, da je preda mnom jedno žensko pismo. Stojim dugo kraj jednog „Biser“-a, i „vjerujem da iz školjki izlazi ono što se zove san, san, svake druge žene“ i vidim jasno svijet (svijest) pjesnikinje ponuđen kao odgovor ako se zapitamo koja je ona prva žena koje nema u stihovima. Ponuđen kao počašćen, nikada se ne bi smjelo izustiti o ovako bogato pjesnički čitalačkom učešću u njenoj realnosti. Kako god se tumači, ta prva žena je ona sama (sadašnjost). Ja ne znam ništa o vremenu, o tom rasponu nastajanja ove poezije i to je ono najitrigantnije u svakom pjesnikinom otkriću, u svakom mom otkriću stiha, pjesme, metafore, istine, divno privlačne poetike, kao da je u jednom času, poput probuđena i budnija kako možda nikada neće biti, svjesno odjednom nanizala jednu zrelu zbirku, bez ikakve sumnje je li vrijeme ubiranja plodova. Kao da poručuje za buduće u vremenu da ne garantuje da će se ponoviti, ni knjiga, ni pjesma, ni ona sama. Fascinirajući doživljaj i jedinstven bilo kojim redom da se zbirka čita. Pjesma „Apokaliptični strah“ o tome sjajno svjedoči. Potpuni Karpe diem. Ines ne koristi rimu u smislu formiranja sklada, u smislu lakšeg čitanja (pamćenja) poput opće iste neprisutnosti u suvremenoj poeziji. I njen sklad je ritmika duhovnog. Daje nam svježe nađeno osvježeno traženjem. Nigdje nema upitnosti već jasno pjevanje o onome što je želja i ono što je stvarno. A to je u njenom kodu pjevanja, u njenim pjesmama isto. U pjesmi „Ruke“, ja naprosto uživam u toj jednostavnosti, u prekrasnoj naraciji koja odzvanja i ostavlja note, znakove svoje ode. I tako lako uviđam njen osjećaj nepotrebnosti poezije, kao iste neophodnosti da iskaže sve što je jako važno. Tako snažno obraćanje poeziji su pjesme: „Misao“, „Mislim“, „Ne sanjaj me“, bitne kao život kamoli osjećaji, potrebne slike duše, kroz izvesne trenutke. „Svijet je hladan i na suncu, dok malo oblaka može dosaditi”…Ines je dosegla prilično visoke razine osobne mudrosti. Njene pjesme možemo čitati citirajući, uzeti iz konteksta, a ostaju cjelina dok ih proživljavamo svojim osjetilima. S posebne strane gledajući, pjesnikinja niti ne traži išta, ona svugdje sve oko sebe pronalazi, pjeva o životu bez cinizma, podvojnosti, bez srdžbe, bez zlovolje, ali nikako naivnim ushitom u kom bi i sama mogla nestati. Toliko je krasnih stihova u ovim pjesmama kroz čije čitanje čitalac ima divanu uputnost, oslikanost i uvid kao da ih drži na dlanovima svojih ruku i kao da tek usputno objašnjava kroz prekrasno značenje i metaforiku, njihovo i njeno jedino moguće obličje. Ako ima potrebu mijenjati svijet, ona to nagovještava kao svrhu, kao vodič, kuda se može, a kuda ne treba. Sva simbolika je ona sama u svemu. Ines Peruško Rihtar nesumnjivo vjeruje u božansko i vjeruje u ljudsko. Kroz njenu liriku, poeziju, svakog čitaoca će duboko dotaći da je svaka njena pjesma molitva. Na koncu, ona i sama o tome pjeva. Posebna u tom kontekstu je pjesma “San”. Do te mjere ponizno lijepa da čovjek ushitom sugerira sebi: da, tako se moli, da, tako cijelim sobom, baš kao u ovoj pjesmi… “Na ovoj Zemlji polja razbacana. U vrtovima srca, ponekad golubovi krilima pletu zidove horizonta. Moje tijelo otvorilo se milovanju kiše, da se odmori od umornih želja.” Ništa manje u istom smislu nije vjerodostojna upravo pjesma “Uvid sadašnjosti”. Daleko od religioznosti, mudrošću dobrohotnosti i nesebičnom ljubavlju bližnjeg svega, jasna je nagrada u volumenu dara da voli sebe sama. Takva je njena poezija. Puna je ljubavi i razumijevanja života, bližnjih, životne blagodeti su uslovno rečeno čudo, jer ona vjeruje u čudotvornost ljepote i čudotvornost poslušnosti od svega oko nje što je nečemu može poučiti, oplemeniti i obogatiti kako duhovno tako i umno. Voli istovremeno kao žena i kao ljubavnica, beskrajno zavodljivo ženstveno. Njena je erotika, kao i mašta sveta stvar. Ne moram izreći da je mahom prisutnosti pjesama u ovoj zbirci ovo jedna nenamjerno vrlo diskretna ljubavna poezija. Ines Peruško Rihtar ima u svojim pjesmama taktove kojim pjeva i koje na divan način prenosi čitaocu da ga slijedi spram užitaka koji ova zbirka donosi, nudi i daje. Ako je ne pratite, teško ćete razumijeti gdje i zašto krije svoje bisere, u kojoj pjesmi više, a u kojoj manje. Dakle, Ines voli da se poigra poetikom i kroz nju s nama čitaocima, na prekrasan način, osobnim stilom pisane riječi: Poezijom. Pjesnikinja je dinamičnog duha koji upravo na ovaj način kroti i usaglašava biti, i ostati žena, dama, majka, supruga i prijatelj, i iznad svega za pravog čovjeka požrtvovana. Vrhunska je njena poetika. Vrhunska je pjesnikinja. Njoj nisu potrebni buntovi, ona se ničemu ne čudi, jer odveć dobro raspoznaje i razumije. Vesna Konc Marjanović pjesnikinja ![]()
![]()
|
Književni osvrt knjige poezije „UVID SADAŠNJOSTI“ Ines Peruško Rihtar
Osjetilne spoznaje odlučivanja Quid est essentia? Festina lente, charissime lector[1] „ Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći. Gle ovoga dvojstva i trojstva moga: ima u meni tmine no ima u meni vedrine, i moja divna sloga.“ (pjesma ZAPIS NA PRAGU, Tin Ujević – knjiga POEZIJA, Tin Ujević, SVJETLOST, Sarajevo, 1989., str.89.) Poetika kontradiktornosti suvislosti usmjerena. Knjiga poezije UVID SADAŠNJOSTI, pjesnikinje Ines Peruško-Rihtar pred nama razastire čudne nakane osobnosti naturale autorice izgrađenog osjećaja za prostor, vrijeme ali i egzistencijalnost unutar neodlučnosti radikalne odlučivosti same. I u poeziji. Unutar mogućnosti traženja, isprepletene mudrošću, ljubavlju i predanosti sebi, drugome, prirodi unutar oboje, ali i prema snažnim varijacima sveobuhvatnosti čudesnog okvira postojanja, ona diše. Vatreno, jasno i itekako glasno. Kada govori o ljubavi, ona je Afrodita uznesenja: „Mislit ću na tebe/i onog dana/kada kiše prestanu ljevati,/kada sve oluje postanu tiše/i onda kada vjetrovi prestanu puhati/u noći hladne,/dok će bijeli snijeg padati.“...no, ona je i nihilizmom optočena „Mislima prolazim očima tvojim,/jer sve prolazi i sve će proći.“...dok ciničnim htijenjem saopštava „Na dlanovima zapisano stoji,/život i smrt u jednom,/bliske izdajice ljudskoga roda.“ Kao na dotrajaloj drvenoj barci u susretu sa nemirnim valovima[2] svakidašnjice, dok je vjetrovi usmjeravaju hridima konačnih odluka, ona se bori riječima sreće i tuge, kreirajući sopstvene odluke, raznoseći žestinom nastupa sve ono što joj smeta unutar kreacije sopstvenog bića. Koje voli, pati, ali i bori se protiv gladi...života, ali i smrti. Istovremeno znajući, da na ovaj ili onaj način, svakako...gubi. I kada pobijedi. Ines Peruško-Rihtar je autor smisla. Koji obuhvaća ne samo vlastita, poželjna očekivanja, već i čitateljska. Ona je nas pročitala, upravo u trenutku njenog čitanja, sa naše strane. Apsurdnost prethodne rečenice se očituje u očekivanim nadama smisla. Autorskog. Dok kreira stihove čudnih nakana...“... Što je čovjek od čovjeka/dok uživa u zraku što diše,/u mističnoj dubini kroz portal smisla/hladno prekoračenje svijesti...“Vratolomije svijesti koje oduzimaju dah i nisu ništa drugo do otvaranje grobnice izgubljenog Krona, boga žetve, koji u ovome slučaju, kastrirajući postojeće vizije, kreira snažnu, novu Afroditu. Žestina njenog otiska je vrlina njenih nagona dok veli „...šuti i ne plači,/zatvori oči i zaboravi,/jer stigao je anđeo smrti,/da nas spasi....“ tražeći smisao u besmislu svakodnevnice čekajući nošenje „kaleža iste duše“. Ovdje je podsmijeh je u smijehu vlastitome. Nimalo ciničan, isuviše suvisao, u potrebi da razazna sopstvene boli smijući se. Smijući se svemu, ali ponajviše sebi, ona shvata da samo na taj način pravi otklon od bijednih, jednostavnih, životnih repeticia. Koje nisu mater studiorum. Kao ni povijest sama. Usudući se kazati da pjesničkom uobličenošću Ines stvara nove kanone unutar shvatanja ideologije svijesti ljudske predanosti. Smislu. Kojeg nema. Ali i ima. Zavisno od kuta gledanja...“ Darujem ti sebe ljubavi,/u svađama, psovkama,/prijateljima,/u instrumentalu,/u pjesmi, stihovima,/kroz pogled bez riječi,/u znoju što kaplje sa čela“...Njena ljubav nije svakodnevna predanost, iako snažna, već suština samog poimanja te riječi...ljubavi...koja ne mora biti samo fizička (a jeste), isprepletena (a jeste), psihološki iscrpljujuća (a jeste), svjetla (a jeste) i mutna (a jeste). Već isključivo jeste sve navedeno unutar nesavršenog oblika svijesti u biću koje koristi samo 6 % vlastite mogućnosti spoznaje mozgom što se naziva. A kako bi i bilo drugačije od osobnosti koja je proizvod laboratorije Svevišnjeg (kako god ga mi nazivali) dok je pokušavao pripremiti mit o čovjeku, kreirajući mit o nesavršenosti upravo tog...čovjeka. Njene minijature (oprostite, iluminacije) su priča specifica, jer se pred nama otvara novi svijet razotkrivenih, upravo, mitova o poeziji. Snažne reference jednostavnih naboja eksplozivno razaraju mogućnost shvatanja suštine. Što i jeste bio cilj. Kako? Odgovor je u „vođenju“ pjesama koje, u ovom slučaju dalijevski, namjerno, nedorečeno, nama ostavljaju mogućnost da izađemo iz lavirinta tunela na svjetlo dana ni ne sluteći da je svjetlost na kraju upravo tog tunela bio samo bljesak odlazeće zvijezde. I šta tada? Nastavljamo čitati Ines. Život poetica ove pjesnikinje i jeste neprekidni neprekinuti pokret. Jednom je neko lijepo rekao: Cilj nije ništa. Kretanje je sve. I upravo zbog toga njeno hodanje, iako je, samo naizgled, usmjereno drugome, usudiću se dodati: Da, drugome, ali alter egu vlastitome. Pjesnici upravo skrivenim metaforama nerijetko razotkrivaju sopstvena traumatična iskustva preslikavajući ih na papir naših osjetila. Dok hodamo ka...smislu. U tišini bučne svekolike stvarnosti, ova pjesnikinja pronalazi riječi utjehe vapeći ka poimanju suštine egzistencijalnosti per se, kako i sama veli...“ Rekli su mi/ nemoj nikad sumnjat/a ja se ipak pitam.“ Don Ivan Grubešić[3] je nedavno rekao da ateisti, ali i teisti sumnjaju. I da je to dobro ka konačnom shvatanju sveobuhvatne svijesti koja nas vodi iz jednog u drugi svijet. A ona se pita! Dok i dalje traži mir u srcu, vlastitome. Bez prestanka pokušavajući ispraviti upravo „grešku u sistemu“ javstva. Čak i kada plaće riječima usmjerena nekom drugom prostoru unutar vremena istovjetnosti usmjerenog...“...u Zagrebu u rano ljeto,/plovim po moru misli/kao za inat grču realnosti.“ Shvatajući prolaznost života, ali ne i svijesti o njemu, i u njemu, pjesnikinja u Oblaku[4], ali i u Sjeti[5] zazire od kraja. Znajući da sve i jeste upravo stvoreno unutar zadovoljstva i boli, zaboravu stremeći. Contradictio in adiecto? Ne, već suština stvari. Sve je u dvije navedene riječi. Zadovoljstvo stvaranjem, ljubavlju, trajanjem i srećom i bol u razaranju, zaboravu, mržnji i nesreći. Ljudsko je. Ne samo griješiti. Oksimoron u upotrebi nije samo „krštenje kišom“ već i „razigrane noći“ dok postaje „nagrižena od starosti“. I sve u jednoj pjesmi „Odgovori, Odjeci, Umirući“ koja, po meni, i jeste kutni kamen njene poezije. U ovoj knjizi. Zbog čega? Odgovor je jednostavan. Najsloženije stvari su najjednostavnije a u navedenoj pjesmi je sve rečeno. Suštinsko. Njeno. Objedinjujući htijenja usmjerena razumjevanju života i smrti...ljubavi i mržnje...jin i janga. Da ne nabrajam. Kazaće vam se samo, kada je iščitate, ne samo pročitate. Čak i kada koketira sa virtualnim, digitalnim svijetom XXI vijeka, pred nama je starica samospoznaje. Učena i vidljiva nit apstraktnog otjelovljena u realnom svijetu nadanja. Unutar zadovoljstva i boli, da ne zaboravim. Dok koristi duhovnošću opijene riječi ona jasno zna čemu je usmjerena...“ Gospa u mojoj podsvjesti nadzire moć/kako zapaliti ili obuzdati/mudrost ili duh svemira.“...znajući da „Prirodna“ nije samo u naslovu pjesme već i u glazuri činjenja samog. Kada vjeruje. I sebi. No, kao krešendo sopstvenog bića, pred nama je i mozaik kretanja naslova knjige unutar UVIDA SADAŠNJOSTI. O ovoj pjesmi su suvišne riječi. Dovoljno je čitati. No, ja predlažem da je gledate. Vidjećete štošta neviđenog. Unutar osjetilne spoznaje odlučivanja. U tijelu žene u ženi, idući ka drugoj pjesmi, nekoj drugoj JA[6]. Ines je nadahnuta pjesnikinja. Vođena nevidljivim strunama alternative, ne prepuštajući ništa slučaju, trezveno se suočava sa realnošću i „vodi igru“. Igru rođenja, ljubavi/života, ali i smrti sui generis, za koju navedoh i u DIOGEN pro kultura magazinu: „Neopterećena svakodnevnim jadikovkama izgubljenih nada, pred nama se otvara valovita sjena...sreće. Radosti postojanja, htijenja i želje. Da voli. Da bude dio bitka vlastitoga. Ne otuđeni, već uljuđeni oblik svjesnosti koji i traži...da voli...i traži...da bude dio... Istovremeno, Ines Peruško Rihtar vlastitu snagu crpi upravo iz te predanosti ljubavi. I uz sopstveni Perpetum-ljubavi- mobile, opstaje. U inat lažnim predanjima. Da ne pominjemo fake love, at all.“ Poezije Ines Peruško Rihtar nije samo poezija toka svijesti rastresenog bića. To je i putokaz na raskršću razorene sudbine. Ali kamo? Odgovor prepuštam vama, poštovani čitaoci, jer i vaša sudbina poimanja je određena upravo načinom viđenja ove poetike sublimaris. Zavisno od čitanja. Upravo ove poezije. Unutar osjetilne spoznaje odlučivanja. I vaše. Sabahudin Hadžialić Sarajevo, Bosna i Hercegovina 23.10.2012. [1] Šta je suština? Požuri polako, dragi čitatelju....“U raspravi s Ernestom Laclauom na Internetu, Judith Butler iznijela je krasnu hegelovsku misao u vezi s odlučivanjem: ne samo da se nijedna odluka ne donosi u apsolutnoj praznini, daje svaka odluka kontekstualizirana, da je ona odluka-u-kontekstu, nego su i sami konteksti: na neki način proizvedeni odlukama, lo jest, postoji stanovito udvostručivanje donošenja odluka .... Prvo je tu odluka da se označi ili omeđi kontekst u kojemu će odluka (o tome kakve se razlike ne smiju uključiti u dani poredak) biti donesena, a zatim označavanje odredenih vrsta razlika kao neprihvatljivih. Neodlučivost je ovdje radikalna: nikada se ne može dosegnuti "čisti" kontekst koji prethodi odluci; svaki kontekst je "uvijek-već" retroaktivno konstituiran odlukom (kao u slučaju razloga da se nešto učini, koji su uvijek barem minimalno retroaktivno postulirani činom odluke koju utemeljuju - tek kad već odlučimo vjerovati, razlozi za \jerovanje postaju nam u\je,oljivi, a ne obraćamo). Drugi vid iste postavke jest taj da ne samo da nema odluke bez isključivanja (tj. svaka odluka isključuje niz mogućnosti) nego je i sam čin odluke moguć tek putem svojevrsnog isključivanja: nešto mora biti isključeno da bismo postali bića koja donose odluke.“ Slavoj Žižek „Škakljivi subjekt-Odsutno središte političke ontologije“ (Str.15., TDK „Šahinpašić, Sarajevo, 2006.) [2] Doktor znanosti-sociolog religije, svećenik i političar, (Dicmo, Hrvatska, 1936) [3] OBLAK...Okrenula sam pogled ka nebu/draguljasti oblak plovi/ zagušljivim zrakom lagano/kao brod ka svojoj luci/kao da se oprašta od života/harmonično u krugu/mješavinom zadovoljstva i boli. [4] SJETA...U sjenci trajanja,/izreknut zaborav/utopljen u noći,/težak kao tuća/kao nebo iznad mene. [5] Jedna zora, /bez pardona u hodniku/Insomnična, /u zvuku koji nestaje, odzvanja./Uštipni me za ruku kasnije/Kosti, krevet i ja. |

pr_media_diogen_pro_kultura__maxminus_magazine_diogen_pro_art_magazine_16.11.2012..doc | |
File Size: | 369 kb |
File Type: | doc |

pr_media_diogen_pro_kultura__maxminus_magazine_diogen_pro_art_magazine_16.11.2012.pdf | |
File Size: | 137 kb |
File Type: |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
.

Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina