All Rights Reserved
Publisher and owner: Prof. Dr and Dr. Honoris Causa Sabahudin Hadžialić and Peter M. Tase, MBA Whitefish Bay, WI, United States of America MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
DIOGEN pro kultura magazin vam predstavlja![]()
![]()
|
OSVJEŠTENJE I/ILI POTRAGA ZA ČOVJEKOM![]() Ivan Rajović Kraljevo Srbija |
19.02.2022.g.
Ivan Rajović
Ivan Rajović

IZDAVAČКI PODUHVAT КRALJEVAČКOG POETIКUMA
NOVI OКTOBAR OSVANUO U FEBRUARU
Poetikum je postao ona prva lastavica koja najavljuje da sve i ne mora biti baš tako kako jeste i da, nadajmo se, dolaze nova vremena u kojima će i ovi drugi imati priliku da se izbore za svoj status i pokažu koliko i ta alternativna književnost ima izvrsnih kreativaca i daljih, razgranatih tokova srpske književnosti.
Кada usred Кraljeva, krajem februara 2022. god, osvane oktobar, onda to može biti nonsens tekstopisca, klimatski poremećaj ili tektonska aktivnost širokih prirodnih i neprirodnih pojava. No, srećom, ništa od toga, iako živimo u vremenu nonsensa i svega drugog pomenutog i to u količinama koje se racionalno ne daju shvatiti i objasniti.
Ovoga puta osvanuo je oktobar, i to novi, u obličju časopisa za književnost i ostala društvena pitanja koja se tiču prevashodno umetnosti i svega onoga što je prati, mislim na umetnost, a što, kako je ovde već odavno ustanovljeno i prihvaćeno, ne ide bez politike koja je postala naš fatum - so, biber i sve ono bez čega se jednostavno ne može ili se neće. Izdavač ove publikacije, pod imenom Novi Oktobar, koja već u najavi predstavlja pravi kuriozitet za literarne nutricioniste i sladokusce je mladi, agilni i nadasve produktivni Poetikum koji je za samo dve godine objavio 54 knjige prevashodno poezije ali i ostalih rodova i žanrova.
Dvojac, Ivan Novčić i Aleksandar Marić, pokretači su ove neobične i skoro fantazmagorične mašinerije koja prosto „štancuje“ knjige dajući jedan sasvim drugačiji smisao i karakter činu objavljivanja što je, ne tako davno, bilo poduhvat koji se graničio sa nemogućim ili bar vrlo komplikovanim i bolnim pratećim pojavama. Dakle u pitanju je aktivnost nastala individualnom idejom, privatnim sredstvima i sopstvenim trudom, što je sve skupa čini osobenom, autohtonom ali veoma uspešnom, čak fascinantnom, što je skoro neshvatljivo čak i za kapitalizam u kojem jesmo, a koji teoretičari nazivaju divljim.
Jer i u tom i takvom imitiranom društvenom modelu naših prijatelja Zapadnjaka ovde i dalje postoje institucije kulture, relikti i delikti samoupravnog socijalizma, koje funkcionišu po nešto prepravljenom, dopunjenom ali osvedočenom i dokazanom modelu larpurlartizma (umetnost radi umetnosti) preobraćenom u novu varijantu koja se zasniva na samoafirmaciji o narodnom trošku.
To je samo jedna od karakteristika „zlatnog doba“ koja je na sceni već desetak godina, a koja podrazumeva da aktuelni režim ima svoje pisce, čak bi se moglo reći mrežu skribomana, odanih partijskim ideolozima, koji zarad privilegija služe svojim gazdama namećući čitalaštvu, valjda, programski osmišljene vidove književnog iskaza i kompletnog pogleda na ovu oblast.
Za uzvrat, režimski pisci uživaju sve blagodeti literarnih magnata i laureata i uz sve počasti, poput živih spomenika sopstvene veličine i uspeha, hodaju stazama slave visoko iznad naših glava, finansirani našim parama i nametnuti nam od strane režimskih cenzora kao uzori i vaspitači generacija koje dolaze i ovih koji su još uvek tu, u igri.
Tako je zarad populističke koncepcije tranzicionisanja naroda i njegovog mišljenja napravljen nepremostiv jaz između pomenutih mastiljara sa sinekurom i ostalim privilegijama i onih bez potpisane pristupnice opciji koja otvara sva vrata i omogućava bezbržan život, a i kreaciju. Jednostavno rečeno, pisci su podeljeni na režimske i one druge, na priznate i one kojima je, faktički ili fiktivno, onemogućeno da kao stvaraoci svoja dela javno dobace do širih narodnih masa, pa uglavnom vegetiraju u anonimnosti, skrajnuti na marginu kulturnih i drugih aktivnosti.
Poetikum je tako postao ona prva lastavica koja najavljuje da sve i ne mora biti baš tako kako jeste i da, nadajmo se, dolaze nova vremena u kojima će i ovi drugi imati priliku da se izbore za svoj status, svoje mesto pod suncem slobode i pokažu koliko i ta alternativna književnost ima izvrsnih kreativaca i oplemene dalje tokove srpske književnosti.
Zašto baš Novi Oktobar? pitaće se oni neznatno upućeni ili potpuno neupućeni u kraljevačke pesničke krugove, kako je Bogdan Mrvoš nazvao etape u razvoju književnog stvaralaštva u Кraljevu - od samih početaka pa sve do danas. Oni koji iole poznaju te prilike, a kojih je sve manje, shvatiće da se radi o logičnom nastavku tradicije ili o zasluženom omažu listu Kraljevački Oktobar koji je svojevremeno izlazio ovde dostigavši reputaciju kakva je danas nezamisliva, a radi se o periodu kada je i Srbija bila sastavni deo one stare i velike Jugoslavije u kojoj je bilo potencijalnih dvadesetak miliona konzumenata književnih tvorevina.
Taj Oktobar, kako kaže legenda, bio je mesečnik u novinskom formatu i prodavao se čak i u Beogradu na kioscima pred kojima su ga nestrpljivo, kao potom ulje i brašno, čekali redovi znatiželjnika i poštovalaca. Sve je to nebrigom odgovornih ili zlonamerno potisnuto u zaborav pod nanosom egzistencijalnih nedaća i još uvek traje samo mit, kao tračak lepog sećanja u svesti onih koji traju kao kornjače i pamte kao slonovi.
Jer, kao i mnogo toga drugog, književnost većinu populacije u ovoj srpskoj tragikomediji ne zanima pa je i sve ono što se u toj oblasti dešava potpuno eliminisano iz njihovog vidokruga, a dešava se svašta. Od svega toga, tamo gde treba, ostao je samo kratak zapis, štura službena zabeleška, trag koji bi nekog pasioniranog hroničara mogao da potakne da ovaj period uzleta kraljevačke književnosti istraži i obelodani. A tamo piše:
„Sve do osnivanja Oktobra 1966, ako izuzmemo časopis Osvit koji je bio školski časopis, na području Кraljeva nije bilo književne periodike. Pokrenula ga je grupa mladih stvaralaca na čelu sa Bogdanom Mrvošem. Časopis je bio jasno profilisan: zastupljena je umetnost u širem smislu (sa naglaskom na književnosti), sa bogatim likovnim prilozima, svi književni rodovi i vrste, kao i oblici teorijskog izražavanja. Кasnije dolazi do čestih promena redakcije i krize lista 1973. kada više ne izlazi na mesečnom nivou.
Posebno je značajan podatak da je u periodu od 1975. do 1990. Oktobar godišnjak koji je pre svega posvećen kraljevačkom oktobru. Uređivanje Oktobra osamdesetih godina XX veka preuzima redakcija Povelje, da bi se 1990. list sasvim ugasio.“
Prema tome Novi Oktobar je zapravo vraćanje duga tim slavnim vremenima, vaskrsenje ili reinkarnacija onoga što ima istorijski značaj i što kao jedan od stubova na kojima počiva identitet ovoga grada i njegovih žitelja mora na adekvatan način da bude poštovano i sačuvano od zaborava. Za razliku od svog štampanog pretka, uzora ili rodonačelnika Novi Oktobar je vizuelno u formi časopisa i, kako kažu urednici, izlaziće četiri puta godišnje.
Uz sve rečeno trebalo bi naglasiti i to da u Кraljevu već postoji nekoliko sličnih publikacija, (da im ne navodim imena), pa se logično postavlja pitanje, čemu još jedan? Odgovor bi bio - zbog svega napred navedenog, zbog činjenice da su oko tih časopisa, po pravilu, okupljeni stranački aparatčici koji su od njih napravili privatna sredstva za manipulaciju, samoreklamu i samoaformaciju, što sve skupa podrazumeva selekciju autora koja rigorozno eliminiše i sprečava pojavljivanje onih koji su nepodobni i po drugim kriterijumima neprihvatljivi uređivačkom kolegijumu i njihovim nalogodavcima.
A stari Oktobar, važno je naglasiti, i te kako je posvećivao pažnju i davao prostor Кraljevčanima koji pišu, afirmišući domicilne pisce, što bi trebalo da bude na prvom mestu, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog čiljenice da se i štampa od para Кraljevčana i da mu afirmacija Кraljeva i Кraljevčana bude osnovna svrha. Nažalost u tom i takvom zvaničnom lokalnom časopisu uglavnom se objavljuju prilozi pisaca sa strane koji posle adekvatno uzvraćaju svojim kolegama na isti način stvarajući tako privilegovani krug literata u jednoj od mnoštva do maksimuma privatizovanih i zloupotrebljenih kulturnih mahinacija koje su, ponavljam, potpuno van interesovanja prosečnog građanina.
Novi Oktobar se tako pojavljuje kao logična posledica nametnute intelektualne blokade, kao urbani odgovor bezumlju, glas razuma iz podzemlja koji ima ulogu da baci novo svetlo i obelodani sadržaje koji su nam do sad bili nedostupni, da nam stavi na uvid i one autore sa etiketom ne baš omiljenih i priznatih od strane naprednih cenzora i kreatora književnog ukusa i potreba, zaštitnika oficijelne književnosti od upliva onih koji baš i ne misle onako kako bi trebalo ili kako se od njih očekuje.
U tome je misija Poetikumovog Novog Oktobra od izuzetnog značaja i preostaje nam da se nadamo da će je on ispuniti na zadovoljstvo svojih saradnika i čitalaca u šta, sudeći po dosadašnjim dometima osnivača ove mlade izdavačke kuće ne bi trebalo sumnjati jer, kao u nekoj antičkoj drami, i pored svih nedaća sa kojima se suočavaju, izgleda da su neke prirodne ili neprirodne sile ipak na njihovoj strani.
U prvom broju Novog Oktobra objavljeni su sledeći autori:
U rubrici Ine svetlosti: Dragana Кragulj - Кratki kurs levitacije, Gordana Boranijašević - NERV-in, Dragan Marković - Po kratkom postupku, Vera Ilić – Otisak. U rubrici Pripovedanje: Vladimir Кolarić - Svi vole mornare, Milan Đokić - Prazan hod, u rubrici Eho lirike: Ratko Dragićević – Isposnica, Nikola Živanović - Pesme i poeme. U rubrici Traženja: Ivan Ristić- Minut do ponoći, Stefan Višekruna - Vjetrometina, Mladen Vuković - Ikonosnost jednog mangupa, Nenad Obradović - Šarada, Marko Stanojević - Marko Stanojević. U rubrici Razgovori : Zoran Gužvić - Pesnik traži pomilovanje. U rubrici Prevodi - Čarls Olson (Zoran Jungić) Ribari vodomari, Roman Кisjov - (Aleksandar Marić) - Hodočasnik svetla nad ugrebima, Vladimir Jagličić - Nebeski znaci, Milica Milenković - O junaštvu našeg doba i u rubrici Кadrovi – Ivan Novčić - Podzemlje.
Glavni i odgovorni urednik časopisa je Ivan Novčić. Uredništvo čine : dr Vladimir Кaplarić, Ivan Novčić i Aleksandar Marić. Izdavač je Centar za afirmaciju stvaralaštva Poetikum. Prvi broj je izašao u tiražu od 100 primeraka, a na koricama je : Igra, Milana Đokića.
NOVI OКTOBAR OSVANUO U FEBRUARU
Poetikum je postao ona prva lastavica koja najavljuje da sve i ne mora biti baš tako kako jeste i da, nadajmo se, dolaze nova vremena u kojima će i ovi drugi imati priliku da se izbore za svoj status i pokažu koliko i ta alternativna književnost ima izvrsnih kreativaca i daljih, razgranatih tokova srpske književnosti.
Кada usred Кraljeva, krajem februara 2022. god, osvane oktobar, onda to može biti nonsens tekstopisca, klimatski poremećaj ili tektonska aktivnost širokih prirodnih i neprirodnih pojava. No, srećom, ništa od toga, iako živimo u vremenu nonsensa i svega drugog pomenutog i to u količinama koje se racionalno ne daju shvatiti i objasniti.
Ovoga puta osvanuo je oktobar, i to novi, u obličju časopisa za književnost i ostala društvena pitanja koja se tiču prevashodno umetnosti i svega onoga što je prati, mislim na umetnost, a što, kako je ovde već odavno ustanovljeno i prihvaćeno, ne ide bez politike koja je postala naš fatum - so, biber i sve ono bez čega se jednostavno ne može ili se neće. Izdavač ove publikacije, pod imenom Novi Oktobar, koja već u najavi predstavlja pravi kuriozitet za literarne nutricioniste i sladokusce je mladi, agilni i nadasve produktivni Poetikum koji je za samo dve godine objavio 54 knjige prevashodno poezije ali i ostalih rodova i žanrova.
Dvojac, Ivan Novčić i Aleksandar Marić, pokretači su ove neobične i skoro fantazmagorične mašinerije koja prosto „štancuje“ knjige dajući jedan sasvim drugačiji smisao i karakter činu objavljivanja što je, ne tako davno, bilo poduhvat koji se graničio sa nemogućim ili bar vrlo komplikovanim i bolnim pratećim pojavama. Dakle u pitanju je aktivnost nastala individualnom idejom, privatnim sredstvima i sopstvenim trudom, što je sve skupa čini osobenom, autohtonom ali veoma uspešnom, čak fascinantnom, što je skoro neshvatljivo čak i za kapitalizam u kojem jesmo, a koji teoretičari nazivaju divljim.
Jer i u tom i takvom imitiranom društvenom modelu naših prijatelja Zapadnjaka ovde i dalje postoje institucije kulture, relikti i delikti samoupravnog socijalizma, koje funkcionišu po nešto prepravljenom, dopunjenom ali osvedočenom i dokazanom modelu larpurlartizma (umetnost radi umetnosti) preobraćenom u novu varijantu koja se zasniva na samoafirmaciji o narodnom trošku.
To je samo jedna od karakteristika „zlatnog doba“ koja je na sceni već desetak godina, a koja podrazumeva da aktuelni režim ima svoje pisce, čak bi se moglo reći mrežu skribomana, odanih partijskim ideolozima, koji zarad privilegija služe svojim gazdama namećući čitalaštvu, valjda, programski osmišljene vidove književnog iskaza i kompletnog pogleda na ovu oblast.
Za uzvrat, režimski pisci uživaju sve blagodeti literarnih magnata i laureata i uz sve počasti, poput živih spomenika sopstvene veličine i uspeha, hodaju stazama slave visoko iznad naših glava, finansirani našim parama i nametnuti nam od strane režimskih cenzora kao uzori i vaspitači generacija koje dolaze i ovih koji su još uvek tu, u igri.
Tako je zarad populističke koncepcije tranzicionisanja naroda i njegovog mišljenja napravljen nepremostiv jaz između pomenutih mastiljara sa sinekurom i ostalim privilegijama i onih bez potpisane pristupnice opciji koja otvara sva vrata i omogućava bezbržan život, a i kreaciju. Jednostavno rečeno, pisci su podeljeni na režimske i one druge, na priznate i one kojima je, faktički ili fiktivno, onemogućeno da kao stvaraoci svoja dela javno dobace do širih narodnih masa, pa uglavnom vegetiraju u anonimnosti, skrajnuti na marginu kulturnih i drugih aktivnosti.
Poetikum je tako postao ona prva lastavica koja najavljuje da sve i ne mora biti baš tako kako jeste i da, nadajmo se, dolaze nova vremena u kojima će i ovi drugi imati priliku da se izbore za svoj status, svoje mesto pod suncem slobode i pokažu koliko i ta alternativna književnost ima izvrsnih kreativaca i oplemene dalje tokove srpske književnosti.
Zašto baš Novi Oktobar? pitaće se oni neznatno upućeni ili potpuno neupućeni u kraljevačke pesničke krugove, kako je Bogdan Mrvoš nazvao etape u razvoju književnog stvaralaštva u Кraljevu - od samih početaka pa sve do danas. Oni koji iole poznaju te prilike, a kojih je sve manje, shvatiće da se radi o logičnom nastavku tradicije ili o zasluženom omažu listu Kraljevački Oktobar koji je svojevremeno izlazio ovde dostigavši reputaciju kakva je danas nezamisliva, a radi se o periodu kada je i Srbija bila sastavni deo one stare i velike Jugoslavije u kojoj je bilo potencijalnih dvadesetak miliona konzumenata književnih tvorevina.
Taj Oktobar, kako kaže legenda, bio je mesečnik u novinskom formatu i prodavao se čak i u Beogradu na kioscima pred kojima su ga nestrpljivo, kao potom ulje i brašno, čekali redovi znatiželjnika i poštovalaca. Sve je to nebrigom odgovornih ili zlonamerno potisnuto u zaborav pod nanosom egzistencijalnih nedaća i još uvek traje samo mit, kao tračak lepog sećanja u svesti onih koji traju kao kornjače i pamte kao slonovi.
Jer, kao i mnogo toga drugog, književnost većinu populacije u ovoj srpskoj tragikomediji ne zanima pa je i sve ono što se u toj oblasti dešava potpuno eliminisano iz njihovog vidokruga, a dešava se svašta. Od svega toga, tamo gde treba, ostao je samo kratak zapis, štura službena zabeleška, trag koji bi nekog pasioniranog hroničara mogao da potakne da ovaj period uzleta kraljevačke književnosti istraži i obelodani. A tamo piše:
„Sve do osnivanja Oktobra 1966, ako izuzmemo časopis Osvit koji je bio školski časopis, na području Кraljeva nije bilo književne periodike. Pokrenula ga je grupa mladih stvaralaca na čelu sa Bogdanom Mrvošem. Časopis je bio jasno profilisan: zastupljena je umetnost u širem smislu (sa naglaskom na književnosti), sa bogatim likovnim prilozima, svi književni rodovi i vrste, kao i oblici teorijskog izražavanja. Кasnije dolazi do čestih promena redakcije i krize lista 1973. kada više ne izlazi na mesečnom nivou.
Posebno je značajan podatak da je u periodu od 1975. do 1990. Oktobar godišnjak koji je pre svega posvećen kraljevačkom oktobru. Uređivanje Oktobra osamdesetih godina XX veka preuzima redakcija Povelje, da bi se 1990. list sasvim ugasio.“
Prema tome Novi Oktobar je zapravo vraćanje duga tim slavnim vremenima, vaskrsenje ili reinkarnacija onoga što ima istorijski značaj i što kao jedan od stubova na kojima počiva identitet ovoga grada i njegovih žitelja mora na adekvatan način da bude poštovano i sačuvano od zaborava. Za razliku od svog štampanog pretka, uzora ili rodonačelnika Novi Oktobar je vizuelno u formi časopisa i, kako kažu urednici, izlaziće četiri puta godišnje.
Uz sve rečeno trebalo bi naglasiti i to da u Кraljevu već postoji nekoliko sličnih publikacija, (da im ne navodim imena), pa se logično postavlja pitanje, čemu još jedan? Odgovor bi bio - zbog svega napred navedenog, zbog činjenice da su oko tih časopisa, po pravilu, okupljeni stranački aparatčici koji su od njih napravili privatna sredstva za manipulaciju, samoreklamu i samoaformaciju, što sve skupa podrazumeva selekciju autora koja rigorozno eliminiše i sprečava pojavljivanje onih koji su nepodobni i po drugim kriterijumima neprihvatljivi uređivačkom kolegijumu i njihovim nalogodavcima.
A stari Oktobar, važno je naglasiti, i te kako je posvećivao pažnju i davao prostor Кraljevčanima koji pišu, afirmišući domicilne pisce, što bi trebalo da bude na prvom mestu, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog čiljenice da se i štampa od para Кraljevčana i da mu afirmacija Кraljeva i Кraljevčana bude osnovna svrha. Nažalost u tom i takvom zvaničnom lokalnom časopisu uglavnom se objavljuju prilozi pisaca sa strane koji posle adekvatno uzvraćaju svojim kolegama na isti način stvarajući tako privilegovani krug literata u jednoj od mnoštva do maksimuma privatizovanih i zloupotrebljenih kulturnih mahinacija koje su, ponavljam, potpuno van interesovanja prosečnog građanina.
Novi Oktobar se tako pojavljuje kao logična posledica nametnute intelektualne blokade, kao urbani odgovor bezumlju, glas razuma iz podzemlja koji ima ulogu da baci novo svetlo i obelodani sadržaje koji su nam do sad bili nedostupni, da nam stavi na uvid i one autore sa etiketom ne baš omiljenih i priznatih od strane naprednih cenzora i kreatora književnog ukusa i potreba, zaštitnika oficijelne književnosti od upliva onih koji baš i ne misle onako kako bi trebalo ili kako se od njih očekuje.
U tome je misija Poetikumovog Novog Oktobra od izuzetnog značaja i preostaje nam da se nadamo da će je on ispuniti na zadovoljstvo svojih saradnika i čitalaca u šta, sudeći po dosadašnjim dometima osnivača ove mlade izdavačke kuće ne bi trebalo sumnjati jer, kao u nekoj antičkoj drami, i pored svih nedaća sa kojima se suočavaju, izgleda da su neke prirodne ili neprirodne sile ipak na njihovoj strani.
U prvom broju Novog Oktobra objavljeni su sledeći autori:
U rubrici Ine svetlosti: Dragana Кragulj - Кratki kurs levitacije, Gordana Boranijašević - NERV-in, Dragan Marković - Po kratkom postupku, Vera Ilić – Otisak. U rubrici Pripovedanje: Vladimir Кolarić - Svi vole mornare, Milan Đokić - Prazan hod, u rubrici Eho lirike: Ratko Dragićević – Isposnica, Nikola Živanović - Pesme i poeme. U rubrici Traženja: Ivan Ristić- Minut do ponoći, Stefan Višekruna - Vjetrometina, Mladen Vuković - Ikonosnost jednog mangupa, Nenad Obradović - Šarada, Marko Stanojević - Marko Stanojević. U rubrici Razgovori : Zoran Gužvić - Pesnik traži pomilovanje. U rubrici Prevodi - Čarls Olson (Zoran Jungić) Ribari vodomari, Roman Кisjov - (Aleksandar Marić) - Hodočasnik svetla nad ugrebima, Vladimir Jagličić - Nebeski znaci, Milica Milenković - O junaštvu našeg doba i u rubrici Кadrovi – Ivan Novčić - Podzemlje.
Glavni i odgovorni urednik časopisa je Ivan Novčić. Uredništvo čine : dr Vladimir Кaplarić, Ivan Novčić i Aleksandar Marić. Izdavač je Centar za afirmaciju stvaralaštva Poetikum. Prvi broj je izašao u tiražu od 100 primeraka, a na koricama je : Igra, Milana Đokića.

Ivan Novčić i Aleksandar Marić

izdavacki_poduhvat_kraljevackog_poetikuma_ivan_rajović_19.02.2022_.doc | |
File Size: | 549 kb |
File Type: | doc |

izdavacki_poduhvat_kraljevackog_poetikuma_ivan_rajović_19.02.2022_.pdf | |
File Size: | 789 kb |
File Type: |
BILJANA ERIĆ/ Reč je nož, a ljubav je osećaj/
PUPČANA METAFIZIКA ČULNOG I BEZGLASNOG
Кnjiga Biljane Erić „Reč je nož, a ljubav osećaj“, zapravo je zbornik metafizičkih pesničkih zapisa o svetu i ženi u njemu. U najlepše i najostvarenije od tih slika ubrojio bih:
„Jer oko suzom srce pere“,
i „Nekrstova bolest nevidljiva, čini ti se da sija sjajem dobrote“,
a ima ih još mnogo.
I koliko god te slike bile uspešno izbrušene i ostvarene, čini se da je ovo poezija koja daje osnov, motiviše na promišljanje, možda i provocira, za dalje tumačenje i dešifrovanje po merilima onoga kome pesnička reč služi samo kao povod za sopstveni let u sferu sopstvene imaginacije za, moglo bi se reći, još jedan krak iz istog korena, za još jednu nijansu koja poseduje zajednički sadržalac.
Očigledno je da autorka vešto i znalački vlada zavidnim nanosom svekolike mudrosti, po sopstvenom izboru sakupljene i prisvojene, koju tumači u skladu sa svojim osobenim statusom u sopstvenom životu i sopstvenim očima. Ona sve ono što je saznala, i doživela, tumači na svoj način, što je svojevrsna avantura i hrabar čin bekstva od uniformnog i pristajućeg stava nemisleće većine. Ali i tegoban eksperiment sa neizvesnim ishodom.
Biljana hrabro ulazi u tu pesničko-metafizičku igru dajući sebi pravo i zadatak da ima sopstveni pogled i svoj sud, što uvek izaziva otpor samozvanih tumača pesničke misli koja po njima prevashodno podrazumeva igru u jeziku, a manje eksplicitno saopštavanje individualnih misaonih doživljaja i emanacija vidioca i učesnika u sopstvenom životu, na pozornici pod svetlima urođene čulnosti.
Ali ona zna i da kroz sopstveni odnos prema metafizičkom ništavilu progovori u ime svih nas, kao u pesmi „Uplašena duša“, da sublimira, taksativno navede i pred čitaoca „baci“ ono što je, verovatno, karakteristika svakog iole umnog ljudskog stvrora, a to je taj strah od ništavila, smrti, nestanka i definitivnog iščeznuća.
Zanimljiv je i dijalog sa sopstvenom dušom koja bi, po svim učenjima verskih zanesenjaka i poštovalaca crkvenih kanona, trebalo da bude agens čiji je čovek, kao pojava, samo puki izvršilac ili nadomestak. Međutim, pesnikinja sebe stavlja u ulogu korektora, savetodavca i vaspitača sopstvene duše koja se, očigledno, ne snalazi ponajbolje u modernom svetu u kojem ponajmanje ima mesta za dušu, za duševno i duhovno.
Čitava ova nevelika knjiga se doživljava kao „svetilište reči“ u kojem ona, sledbenica božanskih postulata i nebeske harmonije Carstva Božjeg, vernica i glasnogovornica sopstvenog nadahnuća, samo nastavlja svoju rođenjem ostvarenu pupčanu vezu sa proviđenjem.
„Uzmi ove oči i probaj
kroz njih svet da vidiš“.
U izlivima ljubavi prema voljenom kod nje je maksimalno stišan erotski naboj ili je, bolje rečeno, usaglašen sa duhovnim ne prelazeći granicu svesnosti u okvirima zadatog, a čitava emocija je uzdignuta na nivo manje telesnog i lascivnog, a više intuitivnog i bezgrešnog, bar onako kako se u religioznim naznakama za sveopštu upotrebu preporučuje.
Ipak, pesnikinja ne propušta priliku da se kao žena oglasi i bez odore svetice, nešto lascivnijim opisima ljubavnih doživljaja, mada se i tu uglavnom javlja kao post-festum tumač onoga što se dogodilo i u njenoj svesti uzdiglo na nivo metafizičkog promišljanja, a ne samo faktičkog i ogoljenog čina spoja dva raznopolna subjekta.
Pupak je to mesto, centralo reklo bi se, odakle i dokle idu njene svetovne i erotske misli, ali i one druge. Ili, tačnije, pupak je počelo svega, ona tačka koja vaginalnom kao centralnoj odrednici ženstvenosti, plodnosti i majčinstva, ali i ljubavne igre, daje smisao i napaja je životnim energetskim nabojem i suštinom. Vaginalno se u njenoj poeziji samo naslućuje, a možda čak ni to, jer se, verovatno, podrazumeva.
I tako traje ovaj pesnički monolog „iskušenice“ Biljane u neprekidnoj vezi sa Bogom i božanskim ustrojstvom sveta po sopstvenom shvatanju tih normativa, u toj gotovo monaškoj čednosti, praštanju i milosrđu, koja baš na taj način skoro do savršenstva uzdiže svoj ženski princip i neospornu činjenicu da je ono što jeste – žena pre svega, sa svim onim atributima koje taj aksiom nosi.
Takođe se ne može osporiti da je ovo poezija koja izranja iz sveobuhvatnog i godinama taloženog metafizičkog odnosa prema svemu, ali u biti samosvojna, originalna i samo njoj svojstvena, što danas predstavlja naročitu vrednost i kvalitet. Brevijar nadasve iskrenog i promišljajućeg odnosa prema okruženju, i sebe u njemu.
Nažalost, ovakva knjiga ne sme da ima grešku, a njih je ovde mnogo, „zahvaljujući“ nemaru onih koji su tehnički doprineli njenom nastanku.
Biljana је rođena 1959. god. živi i piše u Trsteniku i ovo je njena prva knjiga.
U Кraljevu, 23. 10. 2021. god.
Biljana Erić
![]()
|
![]()
|
18.7.2021.g.
Ivan Rajović
O TEBI BIH DA PEVAM
Za Najku
O tebi bih da pevam,
bludnice vilolika.
O plaveti pučine ispod tvojih kapaka
i konjskom repiću na potiljku,
koji nehajno poskakuje
i spušta se do tvojih breskvastih guzova.
O tebi bih da pevam,
nedonošče medonosno,
razdragana pivopijo,
nadvijena zaneseno
nad nagorelim pergamentima zapečaćenih
partitura
u kojima tihuje
buduća nedosvirana sonata.
O tebi bih da pevam,
čarobnice mojih čulnih naslada,
darivateljko božanske iluzije
koja se gradi sama od sebe
začeta susretom davno štikliranim
u proročanstvima potonjih svetaca,
vrlih apstinenata i onanista.
O tebi bih da pevam,
markizo miomirisna,
putiru moje neutoljive pohote,
ikonostasu osveštani nad mojim
grešničkim uzglavljem
uz svetleće opelo kometa
kavala i raštimovanih udaraljki.
O tebi bih da pevam,
opseno neprolazna,
u moj opsenarijum zalutala,
u moj krvotok usisana
ćutljivim usnama vernika u delirijumu,
dok ti češkam leđa,
kao egzaltirani lemur,
usnuloj pored mene,
umornoj od ushićenja
i prizemljenih učestalih vrhunaca.
O tebi bih da pevam,
zlatousta aristokratkinjo
nadnesena kao časna sestra
nad mojim prosvetljenim međunožjem,
blagovesnice bezgrešna
sazrela u sazvežđu poljubaca,
ogrnuta maglinama pivskih isparenja,
crna rupo moje žudnje
i mojih zadocnelih sanjarija.
O tebi bih da pevam,
Salomo pod skerletnim velom
svoje čedne raskalašnosti
sa osvetljenom glavom
zanemelog mudrijaša
na svilenkastim dlanovima
ispresecanim linijama života
i orgazmičkih grčeva.
O tebi bih da pevam,
tamničarko mojih snohvatica,
pletiljo zaumnih vizija o zajedničkoj sutrašnjici
koje nema,
milooka krstiteljko
mog potrošenog života.
O tebi bih da pevam,
selice utihnula u krošnji
degenerisane stvarnosti
koja te je obgrlila sluzavim izdancima
svojih beživotnih krilaca,
Muzo moja zabranjena,
ponornice utekla u biljurnu špilju
tragične komedije
koja se životom zove.
O tebi bih da pevam,
kopčice moja raskopčana
u dinama pustinjskog nanosa melanholije,
dvomislena zagonetko
samoj sebi nerešiva,
ukleštena u crvotočinu
ustajalih vekova.
O tebi bih da pevam,
Epikurova sledbenice
u smaragdnoj haljinici,
dok sveci marširaju na ibarskom keju
u osvit praska sudbine,
poljupčiću moj žeženi,
opijume mojih zagolicanih čula
u nebeskom kovitlacu,
ukoru moje metafizike
i zgasla iskro moje ludosti.
Ali neću da pevam.
Ćutim zahvalan tvorcu
što mi je dao da te imam
onda kada si mi bila najpotrebnija,
gutljaj daha putniku posustalom,
kristalna kapljica tečnosti
grumenu budućeg praha,
pratilja majčinskog daha
na zajedničkoj slici
u mimohodu ka večnosti.
I nek se glasaju zvona
sa svetlećih kupola
hipsterskih bogomolja.
Nek anđeoski hor umilnim glasićima
razbije ljusku kraljevske tišine,
nek Gospod očisti grehe
urbanih Juda i drolja,
tvoj lik iz moje svesti
tek će u smrti da mine.
I skoreli isečak blagodarnog života,
kao na flamanskom platnu,
ostaće da visi poput biserne note
nebeske harmonije
na caklećoj klavirskoj dirci,
u začetku svevremene
nedovršene sonate.

ivan_rajović_poema_18.7.2021.doc | |
File Size: | 536 kb |
File Type: | doc |

ivan_rajović_poema_18.7.2021.pdf | |
File Size: | 435 kb |
File Type: |
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku DIOGEN pro kultura magazina.
31.12.2020.
ФЕНОМЕН ПОЕТИК-УМА
ПЕСНИЧКА РЕЧ У ДВАДЕСЕТ НА-СЛОВА
Нападнуто вирусом, супериорним и претећим обликом живота способним да потчини и сатре све друге, човечанство више нема времена за баналне активности, такозване банал-аналије. Додуше, тако је било одувек, само је разлика у томе чиме се светина бави у доколици, кад није принуђена да брине о пукој егзистенцији. Укупно гледано одувек је било мало оних који су делић свог тричавог и краткотрајног битисања у овој димензији посвећивали етаблираним вредностима подведеним под етикету „уметност“, шта год она значила. Већина је тај драгоцени божји дар, који се не понавља, расипнички разбацивала на већ поменуте банал-аналије, као што су спорт, пецање, курвање, коцкање, оговарање, сакупљање значака и салвета и гледање ријалитија.
Ретки залуђеници који су своје битисање посветили културном уздизању и оплемењивању истог углавном су маргинализовани, сматрани чудацима, замлатама и будалетинама којих би се требало клонити. Култура је увек била за неке друге, док је такозвани нормалан свет уживао у кичу, петпарачким штивима и манифестацијама за масовно залуђивање медиокритета вољних да дозу свог аудио-визуелног опијата плате доприносећи тако да се од тровача духа и нижеразредних блентаваца створи класа, или каста, модерних феудалаца, обогаћених простака који су преко ноћи постајали ведете, очеви нације, кеве српства, стрине и шурњаје патриотизма, све и свја, скупина олоша која је добила право гласа у дијапазону од решавања косовског проблема, па до борбе са Ковидом-19. Нема области у којој се неће наћи неки од ових новоустоличених популистичких демагога да паламуди самоуверено из свог пилећег мозгића о нано честицама и вештачкој интелигенцији, о златним кутлачама Немањића и Новом светском поретку са нагласком на сатанистичку компонентну истог. И њихова реч се слушала, тумачила, препричавала. Њихове мотивационе поруке постајале су мантре на којима се васпитава младеж и преваспитава стареж давно одведена на странпутицу интернационалне комунистичке шашавости. Земља је посељачена, мисао примитизована, захтеви упрошћени, жеље стесане и сведене на мини, тек да се преживи дан и, дакако, да рата не буде. Све остало постало је подношљиво и, што је најгоре, прихваћено као нормално, као образац егзистенције у доба закаснеле транзиције којој је претходила највећа инфлација, највећи братоубилачки покољ и највећи рат под надзором и свевидећим оком рошавог милосрдног анђела, познатијег као НАТО.
Онај ко је све то доживео и имао срећу да преживи и нема нарочите захтеве осим да живи мрмљајући у себи оно: „Било, не поновило се“ или, преведено на српски: „Да сви ови оду, а да се они више не врате“. У таквим околностима уметност је постала луксуз, чак би се могло рећи и баласт, провокација или спрдња, као чир на гузици раскалашне маркизе. Заправо, уметност, као и све друго, подведена је под ону ставку активности које постоје у оквирима и на начин како то владаоцима паше, односно одговара. Узлет маште, креативности, стваралачког набоја и усхићење опредмећеном духовношћу, као неке од компоненти уметничког дела, укинуте су и подведене под параграф партијског статута. Простије речено, уметност је ополитичена или стављена у службу тираније, као облика владавине умно опустошеног народа. Свесно или полаганим самоумирањем и гашењем у несхваћености и аскетизму нестало је са јавне сцене све што вреди, а кормило народних „трибуна“ и „просветитеља“ преузели су они који су пристали да зарад сопствених интереса и привилегија служе „духу“ новог времена и његовим креаторима. Свет који смо знали и правила у њему готово преко ноћи је изврнут као рукавица или конкубинина сокна, запахнувши нас гљивичним воњем распадања и неуротичних испарења. Оно што је колико до јуче било подложно презиру и гађењу мислећих, наједном је постало узор, оличење приципа по којем се ствара нова, модерна уметност у складу са визијом златног доба у којем јесмо и све се више инволвирамо, илити заплићемо.
Ништа ново. И Моцарт, познатији као космички геније или Божје Јагње хармоније и музикалности, бачен је у окречену јаму у присуству гробара и шачице статиста. Данас и овде такозвани естрадни уметници, експоненти шабанизованог музичког правца, укопавају се у алеји великана, улицама и тровима се дају њихова имена, а ускоро ће и школе, дечји вртићи и свратишта за пензосе, домови за пчелице и народне кухиње носити имена Беце, Цеце, Јеце, Аце, Шваце и других појаца, појица и вокалних виртуоза.
У таквим околностима, додатно компликованим пандемијом непознатог К-убице, појавио се у Краљеву „Поетикум“. Да човек не поверује. Тим више што поменути субјект није установа за ментално здравља, ковид-смештај, институт за вирусе или апотека, већ, да човек поново не поверује, издавачка кућа која превасходно објављује књиге српских песника. За кратко време, само годину дана, објавио је овај издавач „гомилу“ нових књига, а званично ову годину завршава са двадесет наслова. Па, да ли је то мугуће? Питаће се, свакако, они коју иоле познају ситуацију у српском издаваштву. Да, могуће је.
Ако се књиге мере, а нарочито песничке, односно вреднују, онда је то квалитет, а не количина, односно квантитет. Међутим у ситуацији када култура не постоји, нити ико зна да дефинише шта је то у ововременим условима, оваква продукција се мора сматрати правим издавачким подвигом. Тим више и тим пре што до појаве „Поетикума“ локални песници нису имали где да објаве своје рукописе будући да, како рекох, држава из буџета финансира само своје пулене, страначке активисте и симптизере владајуће партије. Они, по већ опробаном шаблону, народним парама штампају књиге истим таквим „цвећкама“ из других градова, а ови им, дакако, узвараћају истом мером у тој већ уходаној трансакцији мудрости, хуманости и песничког талента, по систему „ја теби, а ти мени“.
„Поетикум“, саздан као кованица поетике и ума, изникао је на моралном ђубришту, у ситуацији када је, буквално, свима који нису у шеми, нису у „винклу“ и нису се дали закитити страначком приступницом била одузета моћ говора, односно објављивања својих дела. Као да постоји нека врховна правда која однекуд долази и решава ствари, као потврда чињенице да је реч немогуће спречити да се огласи, да се појави, да се одштампа. О квалитету песничких књига рећи ће своју реч они од којих се то очекује – читаоци, а не зауларени цензори и зломислећи тумачи. У сваком случају са овим што је до сада учињено и објављено „Поетикум“ је феномен, сензација о којој ће се тек причати и писати. Својеврсни модел саморганизоване издавачке делатности лишене политичких наслага и узда којима се само подобнима отварају врата за „печатање“ својих, не ретко, траљавих наклапања и цмиздравих булажњења у складу са интелектуалним „набојем“ и идеолошким ставовима својих налогодаваца и финансијера.
За разлику од оних који морају сами да се хвале, о „Поетикуму“ говоре његова дела, а она су за дивљење и понос, чак и ако занемаримо уметничку вредност, која није ништа мања од продукције других издавача, а оно зато што је доказ неуништивости духа, неспутаности воље и моћи, односно магије песничке речи која увек, чак и у најтежим временима, нађе начин да се огласи, да се уздигне над временом и простором, над људима и онима који то нису, и прхне слободно, дрско и високо, као птица, жар- птичица поетике и ума, над сивилом пандемије и легализованог безумља.
![]()
|
![]()
|
15.8.2020.g.
KAD ŠKOLJKA PROGOVORI
Nove knjige pisaca sa teritorije nekadašnje Jugoslavije
KAD ŠKOLJKA PROGOVORI
(Lidija Štampar, “Smeh na pogrebu”, Kulturni centar Maribor, 2020, god.)
Ovih dana je izašla iz štampe prva samostalna knjiga pesama slovenačke pesnikinje Lidije Štampar, koja živi i stvara u Mariboru. Lidija se u ovu spisateljsku avanturu upustila relativno kasno, u zrelom životnom dobu, ali pre korone, posle koje, kako neki tvrde, ništa neće biti isto, čak ni poezija. Tako da se ova knjiga, u neku ruku, može smatrati i oproštajem od nekog znanog nam vremena, ili doba za koje smo bili dresirani i početak putovanja u neizvesnost, nakraj noći koja će, svakako jednoga dana zadesiti svet kakav smo poznavali. U skladu sa tim moglo bi se postaviti i pitanje da li je “Smeh na pogrebu” metafora ili nešto drugo na šta pesnikinja želi da nas navede i sa čim da nas suoči?
Lidija je kao autorka zastupljena u mnogim zbornicima poezije, objavljenim u proteklih desetak godina, učesnica je nebrojenih književnih večeri u Mariboru i širom Slovenije, ali i pesničkih festival koji se organizuju u zemljama nekadašnje nam domovine.
Čitajući pesme iz prve samostalne knjige pesama savremene slovenačke pesnikinje Lidije Štampar, čovek ne može da ostane ravnodušan. Više je razloga za to, od samog naslova “Smeh na pogrebu”, koji već po sebi deluje intrigantno, šokantno i provokativno, preko pesničkog postupka koji je nesumnjivo originalan, do čitave zamisli knjige koja ima svoju poruku, što i ne mora da bude svojstveno ovakvom vidu umetničkog iskaza. Naime, poezija kao takva, može, a možda bi i trebalo, da bude samo ni na šta izvan sebe upućena igra reči, a što se poruke tiče, kako je govorio Josif Brodski, za to su nekada postojale razglednice, danas androidi i kompjuteri, a ne poezija. Ali draž ove knjige i jeste baš u tome što ona može biti prihvaćena i kao neka od pesničkih normi, ali i onako kako sam čitalac želi, a da ništa ne izgubi od misije koju, verovatno, u svesti autorke ima.
Ređajući tako te svoje ponekad naivne, često sirove, krajnje eksplicitne ili govornim jezikom obojene reminiscencije pesnikinja sklapa sliku onečovečenog vremena u kojem traje, kao da se sprema za završni udarac, za poentu kojom će nam otvoriti oči, naterati nas da čujemo, da ustanemo i kažemo „dosta“, ali ne dosta njenom stihovanju, već dosta svemu onome na šta pristajemo i što trpimo sa sve manje volje da mu se odupremo. Tako ona ispisuje svoj bogat, uzbudljiv ali i traumatičan život u nekom eklektičkom zanosu, svim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju.
Zanimljiv je postupak da se autorka često stavlja u ulogu svojih najbližih ili najbližeg, kao da nekim detektivskim pesničkim postupkom kroz stihove pokušava da dokuči smisao događaja koji joj je promenio život. Ili u vidu dnevničkih beleški taksativno navodi sve što joj se dešavalo i o čemu je razmišljala u nekom trenutku. Tako dobijamo neponovljiv zapis o ne preterano bitnom ali svakako neprolaznom događaju zauvek uhvaćenom u zamku stihova. Kao u pesmi “Oluja”, koja počinje sa :”Ja, Lidija Štampar, pravim salatu sa maslinovim uljem”.
Ostvariti se, kao školjka koja je godinama sakupljala materijal za jednu blistavu kuglicu smisla ili besmisla koju će neko uzeti ili neće, njoj je svejedno. I čini se bez zazora, autocenzure, odabira i ulepšavanja tih purpurnih dubina svoje hiperaktivne svesti, ona ređa sličice svoga života, nadanja, slutnji i promišljanja o svetu koji joj nadražuje čula.
Ponekad je u Lidijinim pesmama prisutan gotovo psihoanalitički ispovedni ton kojim autorka bukvalno razgovara sa drugom ja u sebi, sa samom sobom na onaj krajnje jednostavan, povremeno detinjast i otvoren način, koji potpuno zanemaruje prisustvo trećeg lica. Ili je i to zamka?
Svet Lidije Štampar je autentičan, originalan i samo njoj svojstven, što je, naravno, izdvaja iz mase drugih spisatelja i čini prepoznatljivom već u prvom stihu. Bez preteranih ukrasa, samo sebi znanih i dovoljnih pesničkih slika i drugih pesnicima dostupnih i primerenih postupaka i trikova Lidija niže te blistave čestice svog nadahnuća i ugrađuje ih u jednu čvrstu i zadivljujuću literarnu strukturu, ili građevinu, koja je baš zbog svoje jednostavnosti zapanjujuće izazovna i očaravajuća. Čak i ta jednostavnost, mada samo na prvi pogled, samo je privid i pod pretpostavkom da je svesna i znalački sprovedeno pesničko koketiranje sa čitaocem, jer iza svakog njenog iskaza širi se dijapazon pitanja i slika, kao u nekoj magičnoj seansi.
A slika je bezbroj i smenjuju se kao u kaleidoskopu, dopunjavajući se, mešajući se i tvoreći nove kombinacije, ali opet ostajući čvrste i prizemljene i u funkciji poruke koju knjiga nosi. I majka, i baka, i ljubavnica nekog imaginarnog izabranika, i borac za ljudska prava, i još mnogo toga, sve je to naša pesnikinja u svom nezaustavljivom hodu do duša čitalaca i do svoje duše istovremeno. Jer svi ti segmenti života, srećni, tužni, dramatični ili depresivno bolni i nerazumljivi istovremeno su i segmenti sveukupnog trajanja i čoveka kao socijalnog bića, kao dela kolektiva. Skoro u svakom njenom zaokruženom iskazu, u svakoj sintagmi i strofi, vidljiva je tuga autorke što taj svet nije po njenim merilima i nije onakav kakav bi ona volela da jeste. Još gore, vidi ona da „đavo dolazi po svoje“ što bi trebalo da bude problem nekih drugih, a ne pesničkih eksperata i rekreativaca. I to je taj smeh koji odzvanja na sve strane, kao molba i kao opomena, kao preklinjanje nekog ko je progledao i vidi ono što je drugima nedostupno. Otud taj „smeh na pogrebu“, ali na pogrebu civilizacije koja se gasi, a smeh, ili bi se pre moglo reći facijalni grč osmehu nalik, samo je još jedan manifestant gorčine, tuge, možda čak i likovanja bez nadmenosti ili još jednostavnije, onaj bezglasni ali vrlo upečatljiv gest u smislu „ja vam rekoh i spasih svoju dušu, a vi sad kako hoćete, ako uopšte bilo šta hoćete“.
KAD ŠKOLJKA PROGOVORI
(Lidija Štampar, “Smeh na pogrebu”, Kulturni centar Maribor, 2020, god.)
Ovih dana je izašla iz štampe prva samostalna knjiga pesama slovenačke pesnikinje Lidije Štampar, koja živi i stvara u Mariboru. Lidija se u ovu spisateljsku avanturu upustila relativno kasno, u zrelom životnom dobu, ali pre korone, posle koje, kako neki tvrde, ništa neće biti isto, čak ni poezija. Tako da se ova knjiga, u neku ruku, može smatrati i oproštajem od nekog znanog nam vremena, ili doba za koje smo bili dresirani i početak putovanja u neizvesnost, nakraj noći koja će, svakako jednoga dana zadesiti svet kakav smo poznavali. U skladu sa tim moglo bi se postaviti i pitanje da li je “Smeh na pogrebu” metafora ili nešto drugo na šta pesnikinja želi da nas navede i sa čim da nas suoči?
Lidija je kao autorka zastupljena u mnogim zbornicima poezije, objavljenim u proteklih desetak godina, učesnica je nebrojenih književnih večeri u Mariboru i širom Slovenije, ali i pesničkih festival koji se organizuju u zemljama nekadašnje nam domovine.
Čitajući pesme iz prve samostalne knjige pesama savremene slovenačke pesnikinje Lidije Štampar, čovek ne može da ostane ravnodušan. Više je razloga za to, od samog naslova “Smeh na pogrebu”, koji već po sebi deluje intrigantno, šokantno i provokativno, preko pesničkog postupka koji je nesumnjivo originalan, do čitave zamisli knjige koja ima svoju poruku, što i ne mora da bude svojstveno ovakvom vidu umetničkog iskaza. Naime, poezija kao takva, može, a možda bi i trebalo, da bude samo ni na šta izvan sebe upućena igra reči, a što se poruke tiče, kako je govorio Josif Brodski, za to su nekada postojale razglednice, danas androidi i kompjuteri, a ne poezija. Ali draž ove knjige i jeste baš u tome što ona može biti prihvaćena i kao neka od pesničkih normi, ali i onako kako sam čitalac želi, a da ništa ne izgubi od misije koju, verovatno, u svesti autorke ima.
Ređajući tako te svoje ponekad naivne, često sirove, krajnje eksplicitne ili govornim jezikom obojene reminiscencije pesnikinja sklapa sliku onečovečenog vremena u kojem traje, kao da se sprema za završni udarac, za poentu kojom će nam otvoriti oči, naterati nas da čujemo, da ustanemo i kažemo „dosta“, ali ne dosta njenom stihovanju, već dosta svemu onome na šta pristajemo i što trpimo sa sve manje volje da mu se odupremo. Tako ona ispisuje svoj bogat, uzbudljiv ali i traumatičan život u nekom eklektičkom zanosu, svim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju.
Zanimljiv je postupak da se autorka često stavlja u ulogu svojih najbližih ili najbližeg, kao da nekim detektivskim pesničkim postupkom kroz stihove pokušava da dokuči smisao događaja koji joj je promenio život. Ili u vidu dnevničkih beleški taksativno navodi sve što joj se dešavalo i o čemu je razmišljala u nekom trenutku. Tako dobijamo neponovljiv zapis o ne preterano bitnom ali svakako neprolaznom događaju zauvek uhvaćenom u zamku stihova. Kao u pesmi “Oluja”, koja počinje sa :”Ja, Lidija Štampar, pravim salatu sa maslinovim uljem”.
Ostvariti se, kao školjka koja je godinama sakupljala materijal za jednu blistavu kuglicu smisla ili besmisla koju će neko uzeti ili neće, njoj je svejedno. I čini se bez zazora, autocenzure, odabira i ulepšavanja tih purpurnih dubina svoje hiperaktivne svesti, ona ređa sličice svoga života, nadanja, slutnji i promišljanja o svetu koji joj nadražuje čula.
Ponekad je u Lidijinim pesmama prisutan gotovo psihoanalitički ispovedni ton kojim autorka bukvalno razgovara sa drugom ja u sebi, sa samom sobom na onaj krajnje jednostavan, povremeno detinjast i otvoren način, koji potpuno zanemaruje prisustvo trećeg lica. Ili je i to zamka?
Svet Lidije Štampar je autentičan, originalan i samo njoj svojstven, što je, naravno, izdvaja iz mase drugih spisatelja i čini prepoznatljivom već u prvom stihu. Bez preteranih ukrasa, samo sebi znanih i dovoljnih pesničkih slika i drugih pesnicima dostupnih i primerenih postupaka i trikova Lidija niže te blistave čestice svog nadahnuća i ugrađuje ih u jednu čvrstu i zadivljujuću literarnu strukturu, ili građevinu, koja je baš zbog svoje jednostavnosti zapanjujuće izazovna i očaravajuća. Čak i ta jednostavnost, mada samo na prvi pogled, samo je privid i pod pretpostavkom da je svesna i znalački sprovedeno pesničko koketiranje sa čitaocem, jer iza svakog njenog iskaza širi se dijapazon pitanja i slika, kao u nekoj magičnoj seansi.
A slika je bezbroj i smenjuju se kao u kaleidoskopu, dopunjavajući se, mešajući se i tvoreći nove kombinacije, ali opet ostajući čvrste i prizemljene i u funkciji poruke koju knjiga nosi. I majka, i baka, i ljubavnica nekog imaginarnog izabranika, i borac za ljudska prava, i još mnogo toga, sve je to naša pesnikinja u svom nezaustavljivom hodu do duša čitalaca i do svoje duše istovremeno. Jer svi ti segmenti života, srećni, tužni, dramatični ili depresivno bolni i nerazumljivi istovremeno su i segmenti sveukupnog trajanja i čoveka kao socijalnog bića, kao dela kolektiva. Skoro u svakom njenom zaokruženom iskazu, u svakoj sintagmi i strofi, vidljiva je tuga autorke što taj svet nije po njenim merilima i nije onakav kakav bi ona volela da jeste. Još gore, vidi ona da „đavo dolazi po svoje“ što bi trebalo da bude problem nekih drugih, a ne pesničkih eksperata i rekreativaca. I to je taj smeh koji odzvanja na sve strane, kao molba i kao opomena, kao preklinjanje nekog ko je progledao i vidi ono što je drugima nedostupno. Otud taj „smeh na pogrebu“, ali na pogrebu civilizacije koja se gasi, a smeh, ili bi se pre moglo reći facijalni grč osmehu nalik, samo je još jedan manifestant gorčine, tuge, možda čak i likovanja bez nadmenosti ili još jednostavnije, onaj bezglasni ali vrlo upečatljiv gest u smislu „ja vam rekoh i spasih svoju dušu, a vi sad kako hoćete, ako uopšte bilo šta hoćete“.
![]()
|
![]()
|
1.06.2020.g.
PESNIČKO PUTOVANJE NA LASTINIM KRILIMA
Nove knjige autora iz regiona
Milena Ilić, Komad slagalice naše priče, „AM graphic“ Laćarak
Milena Bojanić (ili Ilić) boji svoj svet difuznim valerima svoje volšebne darovitosti, stavljajući nam na uvid tu bojanku svoje erudicije, tu glasovnu slikovnicu sveta i sebe u njemu, sagledanog iz samo sebi svojstvene vizure. I to je ono što ovu poeziju čini originalnom, a što bi, zapravo, trebalo da bude esencija svakog umetničkog iskaza.
Ovih dana je izašla iz štampe knjiga pesama Komad slagalice naše priče, mlade pesnikinje Milene Ilić iz Sremske Mitrovice. Moglo bi se reći u nevreme ili u pravo vreme, zavisi kako se gleda, ali u vreme koje je sve samo ne pesničko i misaonim uzletima sklono. Ali recimo da nema tog vremena u kojem dobra knjiga ne bi trebalo da bude dočekana sa dužnom pažnjom i odobravanjem. Tome u prilog ide i činjenica da se Milena svojom drugom knjigom oglašava posle decenijskog „tihovanja“, bez obzira da li joj je ono nametnuto ili je svesno izabrano. Čak bih rekao da je naša pesnikinja sa dosta strepnje pristupila ovoj avanturi iz, valjda, samo sebi znanih razloga i sa, neopravdano, manjkom vere u svoje umeće. Međutim, ova knjiga se doživljava kao logični sled prve Aorist strepnje, koja kao da je nagovestila taj i takav emotivni naboj i predstavlja pravu poslasticu za literarne sladokusce.
Ono što prvo pada u oči jeste da je pesnikinja ostala dosledna svom viđenju i dostizanju pesničke kreacije, s tim što je vidno uznapredovala, sazrela i ostvarila se u više vidova svoje ženske inkarnacije. Jer, ne bi trebalo zaboraviti da je Aorist strepnje, koji bi se sada mogao nazvati pluskvamperfektom, objavila sa nepunih devetnaest godina.
U međuvremenu, Milena Ilić je stasala u vlasnica neiscrpnog vokabulara emocija i pojmova koji samo traže povod da poput lahora ili uragana zaogrnu živahnu klicu pojava, iz koje se začinje pesma i otelotvore se u njoj. A ta poezija je nepresušna reka smislova i doživljaja koja se kotrlja ka nekoj nepreglednoj pučini saznanja i katarze, povremeno se zaustavljajući, da zaledi, da smrzne trenutak, da ga ovekoveči i zauvek sačuva od utapanja u talasima trajanja.
Iz jednog ovlašnog pogleda, treptaja ushićene ili melanholične duše ili trunke sećanja na maglovitu prošlost ona gradi pesmu, vešto je uobličavajući u otisak o prošlom, sadašnjem i budućem, u svevremenu emanaciju razigranih čula i nepobitni dokaz o svom postojanju sa neugaslom upitanošću o konačnom smislu svega - života i mnogo toga u njemu.
Milena ne daje odgovore, ne nameće svoje sudove i gledišta, sugestije, želje i zablude, već samo ispreda prozračnu svilenkastu pređu svoje imaginacije i trenja nadraženih osetila.
Nema toga o čemu ona ne može da peva, kao da sve sa čim se suoči ili što dođe u žižu njene detektorske pažnje jednostavno transformiše na svoj jezik, na sopstveni doživljaj i odgovor na njega.
U toj magiji transponovanja realnog u refleksivno Milena retko poseže za „alatkama“ koje bi pesmu dodatno ulepšale, očudnile i uzdigle do zanatskog savršenstva ili bar blizu njega. Njoj to očigledno nije cilj, tim više ako znamo da savršenstvo ne postoji, osim ako ono nije u autentičnom shvatanju ataka na sopstvena čula i njihovom prenošenju dalje odabranim sredstvom komunikacije sa drugima.
Ovo su pesme trenutka, a ne suštine, ili suštine sagledane u neponovljivom trenutku, kao odgovori duše na trenutni nadražaj u kojem je, opet, sublimirana sva ona faktografija, voljno ili nevoljno prikupljena i akumulirana tokom života i uskladištena u svakom damaru njenog stvaralačkog bića.
Milena Bojanić (ili Ilić) boji svoj svet difuznim valerima svoje volšebne darovitosti, stavljajući nam na uvid tu bojanku svoje erudicije, tu glasovnu slikovnicu sveta i sebe u njemu, sagledanog iz samo sebi svojstvene vizure. I to je ono što ovu poeziju čini originalnom, a što bi, zapravo, trebalo da bude esencija svakog umetničkog iskaza.
Ne igrajući se previše rečima i smislovima, kao da strepi da viškom ukrasa, očudnjavajućih naslaga i šminke, ne zatrpa autentičnost svoje pesničke građevine i lažnom sjaju pesme podredi jedinstvenost sopstvenog tumačenja.
Njen jezik je pitak, prijemčiv, pripovedački vešto ugrađen u pesmu kao sredstvo da se dođe do drugog – do čitaoca, do saučesnika u ovom veličanstvenom putovanju kroz stvarnost i snohvatice. Zbog toga su njene pesme samo njene u smislu da mogu da egzistiraju i nezavisno od svog tvorca, ali kao nepotpune, kao non finito rečenične konstrukcije. To je ta dimenzija više, ta čudesna moć da pesma bude ne samo sama sebi svrha, umetnost zarad umetnost i ni na šta izvan sebe upućena igra reči, već svečani čin davanja sebe, preslikavanja svog mislećeg bića, otisak demijurškog prsta na sivilu svakodnevice ili još bolje – otisak pročišćene duše (šta god ona bila), jedinstven i neponovljiv.
Daleko od postojećih ili potrošenih trendova, pesničkih pravaca i škola, prkoseći čak i stidljivim „zahtevima“ svoje poprilično dezorijentisane generacije, na prvi pogled smernim, umerenim i pročišćenim jezikom, gotovo svetačkim pristupom, moramo priznati obezljuđenom i surovom svetu, ta poezija deluje lekovito i smirujuće. Njene pesme su odblesci duhovne čednosti stvorene da nas vrate u ono obličje koje nam, sudeći po svemu, i pripada. One su težnja za savršenstvom, lišene svih onih natruha i možda opravdanih izliva gneva zbog zlehudog udesa u kojem jesmo. Milena piše iz stanja prividnog spokojstva, iz blage omamljenosti lepotom i skladom sa vidljivom tugom za potpunim užitkom i katarzom svoje ljudske misije, svog neponovljivog nastupa na pozornici života. I šta bi život drugo mogao biti nego samo komad slagalice zajedničke priče, bez obzira da li je to priča dvoje koji se vole, žele i traže ili epopeja svih nas?
U tom svom hodu ka pročišćenju i senzaciji savršenstva naša pesnikinja se često obraća tamo nekom, stvarnom ili imaginarnom saputniku, voljenoj osobi ili muškom principu u sebi samoj. Čak i kada je to obraćanje, kao pesnički postupak, gotovo izvesno odaslano nekome ko postoji ili je postojao u jednoj od etapa života, ono postaje univerzalno, a subjekat je samo statista, sredstvo da se kaže nešto mnogo dublje i značajnije, da se zaviri sa druge strane očiglednog, da se magija upotpuni detaljima koji uglavnom izmiču iz sfere opažaja.
U ovim pesmama kao da glasno progovara ono natčulno a stvarno, kao da sama oduhovljenost bića oslobođena svih maski i sredstava mimikrije, samoljublja i skepse izdiže svoju osveštanu glavicu i peva, ne da se dopadne, da zaseni i ukaže se kao apsolut spoznaje, već jednostavno zato što mora da peva i što je sve tako kako jeste, ako je verovati čulima.
Jer iskrenost je samo jedna od odlika ove poezije. Detinja, naivna i očaravajuća, izvedena kao produkt sagorevanja duše na putu samoostvarenja i spoznaje same sebe i svoje misije. Milena je samo veliko dete, ženolika devojčica koja ne želi da odraste, ako se pod tim odrastanjem podrazumeva bekstvo od svojih iskonskih karakteristika i azil u igrokazu od života u kojem je sve lažno, opskurno i sazdano na obmani i falsifikatu.
Ona se ne deklariše kao misionar, borac za bilo kakva prava, religiozno biće ili čak savremenica svojih ispisnica i znanih i neznanih učesnika u suživotu, ona hoda među njima i peva svoju pesmu, svoj život, sa fascinantnim osećajem za nijanse, za animiranje i uzdizanje onog što je po merilima mnogih manje bitno. Ali sve je bitno i nema prioriteta, kao što u Torontu pirne vetrić kada leptir u Sremskoj Mitrovici mahne krilima. Sve je povezano i sve je važno u svetu kakav jeste. E, o tome nam govori Milenina poezija.
A što se jezika tiče, Milena se ne upušta u eksperimente koji bi ga skrenuli u njegovoj prevashodnoj svrsi – da bude razumljiv. Ali ga ona znalački koristi i oplemenjuje ukrasima koji ga čine životnijim, slikovitijim i zahtevima njenog iskaza primerenijim. Ta gotovo uobičajena i svakodnevna jezička komunikacija pretočena u umetnički narativ na momente se izdiže iz te svoje strukture u vidu sintagmi ili stihova koji bi se slobodno mogli smatrati antologijskim, kao, recimo u pesmi „Oktobar“:
„jutarnji mraz
oslikava pukotine duše
na prozoru izgubljenih godina“
Slagalica Milenine životne priče, moglo bi se reći, sada je već u poodmakloj fazi sa ovim „komadom“ koji dopunjava započetu priču, a našu pesnikinju uzdiže na pijedestal samosvojne, autentične i čitanja vredne autorke. Jedne od onih koje će obeležiti ovo vreme nepretencioznim i nenametljivim pevom koji je glasan, osvešćujuć i uzbudljiv, iako dolazi tiho, ženstveno i nevino, kao na lastinim krilima.
Milena Ilić, Komad slagalice naše priče, „AM graphic“ Laćarak
Milena Bojanić (ili Ilić) boji svoj svet difuznim valerima svoje volšebne darovitosti, stavljajući nam na uvid tu bojanku svoje erudicije, tu glasovnu slikovnicu sveta i sebe u njemu, sagledanog iz samo sebi svojstvene vizure. I to je ono što ovu poeziju čini originalnom, a što bi, zapravo, trebalo da bude esencija svakog umetničkog iskaza.
Ovih dana je izašla iz štampe knjiga pesama Komad slagalice naše priče, mlade pesnikinje Milene Ilić iz Sremske Mitrovice. Moglo bi se reći u nevreme ili u pravo vreme, zavisi kako se gleda, ali u vreme koje je sve samo ne pesničko i misaonim uzletima sklono. Ali recimo da nema tog vremena u kojem dobra knjiga ne bi trebalo da bude dočekana sa dužnom pažnjom i odobravanjem. Tome u prilog ide i činjenica da se Milena svojom drugom knjigom oglašava posle decenijskog „tihovanja“, bez obzira da li joj je ono nametnuto ili je svesno izabrano. Čak bih rekao da je naša pesnikinja sa dosta strepnje pristupila ovoj avanturi iz, valjda, samo sebi znanih razloga i sa, neopravdano, manjkom vere u svoje umeće. Međutim, ova knjiga se doživljava kao logični sled prve Aorist strepnje, koja kao da je nagovestila taj i takav emotivni naboj i predstavlja pravu poslasticu za literarne sladokusce.
Ono što prvo pada u oči jeste da je pesnikinja ostala dosledna svom viđenju i dostizanju pesničke kreacije, s tim što je vidno uznapredovala, sazrela i ostvarila se u više vidova svoje ženske inkarnacije. Jer, ne bi trebalo zaboraviti da je Aorist strepnje, koji bi se sada mogao nazvati pluskvamperfektom, objavila sa nepunih devetnaest godina.
U međuvremenu, Milena Ilić je stasala u vlasnica neiscrpnog vokabulara emocija i pojmova koji samo traže povod da poput lahora ili uragana zaogrnu živahnu klicu pojava, iz koje se začinje pesma i otelotvore se u njoj. A ta poezija je nepresušna reka smislova i doživljaja koja se kotrlja ka nekoj nepreglednoj pučini saznanja i katarze, povremeno se zaustavljajući, da zaledi, da smrzne trenutak, da ga ovekoveči i zauvek sačuva od utapanja u talasima trajanja.
Iz jednog ovlašnog pogleda, treptaja ushićene ili melanholične duše ili trunke sećanja na maglovitu prošlost ona gradi pesmu, vešto je uobličavajući u otisak o prošlom, sadašnjem i budućem, u svevremenu emanaciju razigranih čula i nepobitni dokaz o svom postojanju sa neugaslom upitanošću o konačnom smislu svega - života i mnogo toga u njemu.
Milena ne daje odgovore, ne nameće svoje sudove i gledišta, sugestije, želje i zablude, već samo ispreda prozračnu svilenkastu pređu svoje imaginacije i trenja nadraženih osetila.
Nema toga o čemu ona ne može da peva, kao da sve sa čim se suoči ili što dođe u žižu njene detektorske pažnje jednostavno transformiše na svoj jezik, na sopstveni doživljaj i odgovor na njega.
U toj magiji transponovanja realnog u refleksivno Milena retko poseže za „alatkama“ koje bi pesmu dodatno ulepšale, očudnile i uzdigle do zanatskog savršenstva ili bar blizu njega. Njoj to očigledno nije cilj, tim više ako znamo da savršenstvo ne postoji, osim ako ono nije u autentičnom shvatanju ataka na sopstvena čula i njihovom prenošenju dalje odabranim sredstvom komunikacije sa drugima.
Ovo su pesme trenutka, a ne suštine, ili suštine sagledane u neponovljivom trenutku, kao odgovori duše na trenutni nadražaj u kojem je, opet, sublimirana sva ona faktografija, voljno ili nevoljno prikupljena i akumulirana tokom života i uskladištena u svakom damaru njenog stvaralačkog bića.
Milena Bojanić (ili Ilić) boji svoj svet difuznim valerima svoje volšebne darovitosti, stavljajući nam na uvid tu bojanku svoje erudicije, tu glasovnu slikovnicu sveta i sebe u njemu, sagledanog iz samo sebi svojstvene vizure. I to je ono što ovu poeziju čini originalnom, a što bi, zapravo, trebalo da bude esencija svakog umetničkog iskaza.
Ne igrajući se previše rečima i smislovima, kao da strepi da viškom ukrasa, očudnjavajućih naslaga i šminke, ne zatrpa autentičnost svoje pesničke građevine i lažnom sjaju pesme podredi jedinstvenost sopstvenog tumačenja.
Njen jezik je pitak, prijemčiv, pripovedački vešto ugrađen u pesmu kao sredstvo da se dođe do drugog – do čitaoca, do saučesnika u ovom veličanstvenom putovanju kroz stvarnost i snohvatice. Zbog toga su njene pesme samo njene u smislu da mogu da egzistiraju i nezavisno od svog tvorca, ali kao nepotpune, kao non finito rečenične konstrukcije. To je ta dimenzija više, ta čudesna moć da pesma bude ne samo sama sebi svrha, umetnost zarad umetnost i ni na šta izvan sebe upućena igra reči, već svečani čin davanja sebe, preslikavanja svog mislećeg bića, otisak demijurškog prsta na sivilu svakodnevice ili još bolje – otisak pročišćene duše (šta god ona bila), jedinstven i neponovljiv.
Daleko od postojećih ili potrošenih trendova, pesničkih pravaca i škola, prkoseći čak i stidljivim „zahtevima“ svoje poprilično dezorijentisane generacije, na prvi pogled smernim, umerenim i pročišćenim jezikom, gotovo svetačkim pristupom, moramo priznati obezljuđenom i surovom svetu, ta poezija deluje lekovito i smirujuće. Njene pesme su odblesci duhovne čednosti stvorene da nas vrate u ono obličje koje nam, sudeći po svemu, i pripada. One su težnja za savršenstvom, lišene svih onih natruha i možda opravdanih izliva gneva zbog zlehudog udesa u kojem jesmo. Milena piše iz stanja prividnog spokojstva, iz blage omamljenosti lepotom i skladom sa vidljivom tugom za potpunim užitkom i katarzom svoje ljudske misije, svog neponovljivog nastupa na pozornici života. I šta bi život drugo mogao biti nego samo komad slagalice zajedničke priče, bez obzira da li je to priča dvoje koji se vole, žele i traže ili epopeja svih nas?
U tom svom hodu ka pročišćenju i senzaciji savršenstva naša pesnikinja se često obraća tamo nekom, stvarnom ili imaginarnom saputniku, voljenoj osobi ili muškom principu u sebi samoj. Čak i kada je to obraćanje, kao pesnički postupak, gotovo izvesno odaslano nekome ko postoji ili je postojao u jednoj od etapa života, ono postaje univerzalno, a subjekat je samo statista, sredstvo da se kaže nešto mnogo dublje i značajnije, da se zaviri sa druge strane očiglednog, da se magija upotpuni detaljima koji uglavnom izmiču iz sfere opažaja.
U ovim pesmama kao da glasno progovara ono natčulno a stvarno, kao da sama oduhovljenost bića oslobođena svih maski i sredstava mimikrije, samoljublja i skepse izdiže svoju osveštanu glavicu i peva, ne da se dopadne, da zaseni i ukaže se kao apsolut spoznaje, već jednostavno zato što mora da peva i što je sve tako kako jeste, ako je verovati čulima.
Jer iskrenost je samo jedna od odlika ove poezije. Detinja, naivna i očaravajuća, izvedena kao produkt sagorevanja duše na putu samoostvarenja i spoznaje same sebe i svoje misije. Milena je samo veliko dete, ženolika devojčica koja ne želi da odraste, ako se pod tim odrastanjem podrazumeva bekstvo od svojih iskonskih karakteristika i azil u igrokazu od života u kojem je sve lažno, opskurno i sazdano na obmani i falsifikatu.
Ona se ne deklariše kao misionar, borac za bilo kakva prava, religiozno biće ili čak savremenica svojih ispisnica i znanih i neznanih učesnika u suživotu, ona hoda među njima i peva svoju pesmu, svoj život, sa fascinantnim osećajem za nijanse, za animiranje i uzdizanje onog što je po merilima mnogih manje bitno. Ali sve je bitno i nema prioriteta, kao što u Torontu pirne vetrić kada leptir u Sremskoj Mitrovici mahne krilima. Sve je povezano i sve je važno u svetu kakav jeste. E, o tome nam govori Milenina poezija.
A što se jezika tiče, Milena se ne upušta u eksperimente koji bi ga skrenuli u njegovoj prevashodnoj svrsi – da bude razumljiv. Ali ga ona znalački koristi i oplemenjuje ukrasima koji ga čine životnijim, slikovitijim i zahtevima njenog iskaza primerenijim. Ta gotovo uobičajena i svakodnevna jezička komunikacija pretočena u umetnički narativ na momente se izdiže iz te svoje strukture u vidu sintagmi ili stihova koji bi se slobodno mogli smatrati antologijskim, kao, recimo u pesmi „Oktobar“:
„jutarnji mraz
oslikava pukotine duše
na prozoru izgubljenih godina“
Slagalica Milenine životne priče, moglo bi se reći, sada je već u poodmakloj fazi sa ovim „komadom“ koji dopunjava započetu priču, a našu pesnikinju uzdiže na pijedestal samosvojne, autentične i čitanja vredne autorke. Jedne od onih koje će obeležiti ovo vreme nepretencioznim i nenametljivim pevom koji je glasan, osvešćujuć i uzbudljiv, iako dolazi tiho, ženstveno i nevino, kao na lastinim krilima.
1.06.2020.g.
KNJIGA TUGE I TEŠKOG RAZOČARANJA
KNJIGA TUGE I TEŠKOG RAZOČARANJA
“Važan je kraj”, “Riža” 2020. god. Izdanje autora
Knjiga “Važan je kraj”, koja je ovih dana izašla u luksuznoj i majstorski urađenoj opremi kraljevačke “Riže”, i pored tematike koja je daleko od razbibrige i zabave u vreme epidemije, predstavlja jedno ozbiljno i vredno delo, iako je u pitanju prva knjiga čoveka koji, verovatno, nikada nije ni pomišljao da se lati pera u spisateljske svrhe. Najkraće rečeno to je knjiga dokumentarističke proze koja se širi u mnogim pravcima, obuhvatajući celokupnost života u današnje vreme, sa svim onim primesama i nijansama koje ga čine. Tako se ova knjiga može čitati i kao psihološka drama, sociološka kritika, pa i kao lakši triler jednostavnog zapleta ali teških scena i neizvesnog kraja. Ono što je takođe zanimljivo jeste da je sam pisac u uvodu najplastičnije, najsažetije i vrlo jasno odredio sebe kao pisca i objasnio šta ga je navelo da napiše knjigu. Obraćajući se čitaocu lično, on, između ostalog, kaže:
“Dragi moj čitaoče, pred Tobom je jedna tužna knjiga, ili knjiga tuge i teškog razočaranja. Možda bi čak bilo najbolje reći - potresna, pošto su nas učili da knjige ne mogu da budu tužne, a ljudi mogu, bar poneki i bar još neko vreme. Ono što je njen sadržaj, smešten među ove ljupke korice, možda i neće svakog da rastuži, to mi nije ni bio cilj, ali sam siguran da nikoga neće ostaviti ravnodušnim, budući da je pisana iskreno i na osnovu činjenica koje su očigledne i dostupne svakome ko u njih posumnja.
Ovo je priča o jednoj porodici koja je postala nesrećna onda kada je trebalo da uživa u sreći i blagodetima svog zajedništva i zajedničkog truda. Priča je to koja, možda, danas nije ni neobična, ni usamljena, ali se retko ko, ili niko, ne usuđuje da o tome govori. A ja sam se, eto, usudio, svestan da nekima to neće biti baš po volji. Ali kad nesreća neočekivano zadesi čoveka, ona traži da bude bar obelodanjena, ako ne može biti pobeđena, jer život je takav, pa dobro, kao što nam je poznato, pobeđuje samo u stripovima i lošim romanima, u životu je to sasvim drugačije. Zato život i jeste nepredvidljiva pojava u kojoj uglavnom dobri stradavaju, a oni drugi, manje dobri, okite se tuđim lovorikama i prigrabe tuđe zasluge i sve ono što uz to ide.
Ova knjiga je sažetak čitavog mog burnog i ispunjenog života i ona je nastajala nezavisno od moje volje, čak bi se moglo reći sasvim suprotno od nje, u potaji moje povišene svesti zaokupljene mnogo prozaičnijim zadovoljstvima. Da je pisana pre samo tri godine, bila bi to prava oda ili panegirik porodičnoj slozi i zajedničkom uspehu, vatromet roditeljskog ushićenja, dečjeg oduševljenja i svojevrstan priručnik o uzlaznoj putanji sportskog uspeha jednog dečkića iz unutrašnjosti i kolektivnom porodičnom zalaganju oko istog cilja. Ali ova knjiga je nešto sasvim drugo, ona je hronika jednog fijaska, neočekivanog i tim više bolnog i začuđujućeg.
U jednom trenu, kao na mig nekog zlog demona, srušila se kula od karata koje donose sreću, utihnula je i zgasnula iluzija o plesu na krovu sveta, pogasila su se svetla pozornice na kojoj je moja porodica odigrala svoju tragikomediju u konačnoj i podmukloj režiji zlobnika i zavidljivaca. Za vreme dovoljno da pljesneš dlanom o dlan, da kažeš „faul“ ili popiješ espreso, potonuo je „Titanik“ Pešića i sve što je lepo, uspešno i za ponos, pretvorilo se u svoju suprotnost, u olupinu neostvarenog života. Postalo je bol, očaj, nerazumevanje, postalo je neverica praćena najcrnjim slutnjama i nadolazećim namerama, željom za samouništenjem kao jedinim ishodištem i za druge željenom završnicom.
Znam, ima onih koji će me razumeti, možda čak i neku pouku iz svega ovoga izvući, jer ovo nije samo tužna priča o Pešićima. Ovo je hronika novog doba poremećenih ljudskih vrednosti. Dokument je to o onome šta mogu pare da učine ljubavi i slozi i do koje mere zavist, gramzivost, oholost i najobičnija ljudska podlost mogu da potkopaju i sruše harmoniju porodičnog života sazdanu na zajedničkom trudu i krunisanu ostvarenjem zajedničkog sna.
Ne sumnjam da ima i onih koji će likovati govoreći „Tako mu i treba“, kao što u svakom sportskom događaju, a i životu bez sporta, ima navijača i onih koji osporavaju tuđe rezultate, čak i kad su oni očigledni, i naročito tad. To su oni kojima je duševna hrana da se slade tuđom nesrećom. A ima li za to boljeg primera nego kad se uspešni sin odrekne oca, onog koji ga je fizički stvorio i do uspeha doveo, a onda biva optužen da je bacio oko na sinovljeve pare, na njegovo bogatstvo stečeno sopstvenim kvalitetima i časnim i poštenim poslom? Nema, naravno. I možda su u pravu ti dušebrižnici i zagovornici srpske svekolike osobenosti sazdane na prizivanju svega samo „da komšiji crkne krava“. Možda mi tako i treba jer sam zanet onim što je pozitivno zanemario iskonsko pravilo da velika sreća ne dolazi bez velike nesreće, a o tome je trebalo blagovremeno razmišljati, još dok su mi drugi pleli omču za vešanje, od čvrstih niti sopstvene zlobe i pakosti.
Biće i onih koji će pitati: „Zašto ti je ovo trebalo, Saša, i kakva je svrha iznositi porodične spletke i drame pred sud javnosti, zabavljene samom sobom i svojim trivijalnim životima?“.
Možda znam odgovor, a možda i ne znam. Poriv je to koji se javi u čoveku i kojem se ne može odoleti. Jedini način da nađem svoj mir, kao neka motivaciona radionica iz koje ću izaći čist pred samim sobom i spreman da se suočim sa sopstvenom završnicom, lišen svake sumnje da sam negde pogrešio i suočen sa činjenicom da mi je moje dobro vraćeno na najgori mogući način i, što je teže, na banalan, neviteški i nečastan način primeren najgorim seoskim zazjavalima i spadalima.
Ova knjiga je skraćena varijanta sabranih dela moje tuge, ogorčenja i drhtavi pokušaj iskupljenja. Mnogo toga sam još mogao da kažem, mada je suština tu. Mnogo je žešće sve ovo moglo da bude, jer tema to zahteva. Ali, trebalo je smiriti strasti, obuzdati emocije, usmeriti i pripitomiti misli, a to nije nimalo lako.
A ja bih da svoju krivicu, čak i ako je ima, ponesem u grob, ali muški, dostojanstveno i uveren da sam činio dobro, čak i ako sam pogrešio - da je to bilo sa najboljim namerama ili bar u zabludi i neznanju da činim zlo.”
Saša Pešić je rođen 1. januara 1964. god. u Nišu. Tu je započeo školovanje koje je nastavio u Nemačkoj, gde odlazi za svojim roditeljima sa nepunih deset godina. Bavio se raznim stvarima i opasnim poslovima, kao mnogi „žestoki momci“ koji su u to vreme odlazili na Zapad da se oprobaju u sticanju kapitala, veza i društvenog statusa. O svemu tome Saša tek namerava da piše i objavljuje svoja sećanja, bez ulepšavanja i izbegavanja tema koje su bile nedostupne javnosti.
U Srbiju se, kao zreo i uspešan čovek, muž i otac dvoje dece, vraća 1993. god. gde i danas živi, uglavnom od uspomena, delimično izopšten iz javnog života. Od dolaska pa do pre tri godine intenzivno je radio kao menadžer, trener i savetnik svoga sina koji je u međuvremenu postao profesionalni sportista, reprezentativac i trenutno jedno od najčuvenijih imena srpskog sporta. O svom usponu i onome što je potom usledilo Saša piše u ovoj knjizi i onima koje će tek uslediti.
![]()
|
![]()
|
12.2.2019.g.
NAJNOVIJA KNJIGA NAŠEG DUGOGODIŠNJEG SARADNIKA
IVANA RAJOVIĆA
"SLUDNJI DAN KRALJEVA"
Narudžba knjige direktno kod autora na https://www.facebook.com/ivan.rajovic.5
i/ili na email: [email protected]
O KNJIZI
KNJIGA U EPICENTRU LUDILA
(O knjizi Ivana Rajovića, Sludnji dan Kraljeva, Presing 2019)
Ponekad je izazovnije skapati časno
(Sludnji dan Kraljeva)
Posmatrajući novi projekat tzv. pisaca biblioteke, koji ovih dana predstavljaju kraljevačke književnike (zapravo samo one koji kao upošljenici-pesnici biblioteke sa svojim umnim glavama iskaču sa sajta), nisam mogao, a da se ne zapitam zašto na spisku nema značajnih kraljevačkih autora, poput Ivana Rajovića, plodnog kraljevačkog pisca, novinara, koji je još poznat kao buntovnik i protivnik totalitarnih režima. Tako se Centralni komitet Saveza pisaca biblioteke ogrešio o čoveka koji je na kraljevačkoj, a i na srpskoj književnoj sceni, ostavio značajan trag.
No, i pored toga, Ivan Rajović ne prestaje da piše i stvara. Nakon osam pesničkih zbirki, on još uvek traga za glasovima epohe koju preživljavamo, i u ovoj zbirci pesama, koja je možda i njegova stvaralačka suma, sabira nove pesme koje piše u lokalnoj sredini u kojoj obitava, slikajući ruinirane prostore u svom gradu, duhovnu razgradnju i teskobe jedne teške političke i socijalne drame.
Iako su oprečna mišljenja, a u vezi sa stvaralaštvom Ivana Rajovića (da je on najbolji u poeziji, drugi pak misle da je njegova ironija ujedno i njegov najjači izraz, treći se slažu da je veoma značajan pisac za decu i romanopisac), uvek sam smatrao da je Ivan Rajović jedan od najboljih kolumnista u nas. Samo tekst Kad se babe dokopaju moći zaslužuje pažnju javnosti van lokalne sredine. Briljantna i jetka satira našeg društva, koju je prikazao i u romanu Uzgajalište klonova, u ovom tekstu otkriva trnovit put svakog ko se samo usudio da progovori o licemerju kulturno-političkih poslenika (Gde ćeš na pisce biblioteke?) i onih koji se predstavljaju kao temelj kulturnog delovanja, a u stvarnosti stvari su sasvim drugačije. On je jedan od onih koji je na svom primeru video da je progon onih ljudi koji se drznu da prozovu kanonizovane kulturne samopromotere veći nego da je kritikovao Fond za humanitarno ili Helsinški odbor za ljudska prava. Veće su posledice, a one su izgnanstvo iz bilo kakvog javnog kulturnog života, kao i mogućnosti štampanja knjiga, a koje je dozvoljeno samo Centralnim komitetima naše male socijalističke zajednice u kojima životare naši mali zaštićeni beli medvedi, slikajući se čas sa jasnovicma i putovođama sadašnjeg režima, čas sa ubačenim opozicionim liderima, ali su u istom stroju i na prvoj liniji fronta kada treba sačuvati svoje uhlebljenje.
Nova knjiga Ivana Rajovića Sludnji dan Kraljeva, sadrži prepoznatljivu Ivanovu leksiku, obilnu ironizaciju stvarnosti, gorke stihove i metaforu „sludnjeg dana“ kao apokaliptičnog trenutka koji je nekima spas od pošasti koja neprestano preti, ali koja je tu odavno, ovoga puta u svoj svojoj punoći, kontaminira prostore sumanutim idejama i, kako pesnik u pesmi Namiguše kaže: u oprostačenoj viziji vidilaca, gde se pesnik pita: Zar je to tekovina ararata?
Zbirka je podeljena na tri dela: Jutro, Podne i Veče. Možda kao tri agregatna stanja čoveka ili kao slika onog apokaliptičnog dana koji hronološki teče kao i svaki drugi.
Ivan Rajović nije pesnik koji nagomilava trope, koji na kraju svojom zbrkom prave pesničke magle sklupčane u nebulosus versum, nije pesnik koji se drži poze dobronamernog liričara koji piše ni o čemu ili izbegava nezgodne teme, pesnik koji se ne suočava sa gorkim maglama koje su se spustile i na naš grad. Da bih to što bolje ilustrovao, navešću stihove jednog (našeg-svetskog) kraljevačkog pesnika koji je dobio sve moguće nacionalne nagrade: Ako bi krokodilu oblepio čeljust / i krotkog ga proveo plažom do žubora / napaćene moravske vode / došli bi organi reda / volonteri iz društva za zaštitu zveri / poslenici sedme sile bi okončali štrajk / sva pažnja bi bila namenjena samo tebi. Otkud ovoliko bulažnjenja i trabunjanja u srpskoj poeziji koja se, zamislite, smatra vrhunskom? Zato što tzv. kritičarska elita voli ovakva besmislena poziranja i navodno univerzalne trikove koji su zapravo neprevaziđena lupetanja. Zato što ovaj pesnik Ž.Ž. nema tragove proživljenog, bolnog pesničkog iskustva, tragove nemira i ne vidi svet oko sebe, nego u pesmi ukršta aligatore i žirafe kako bi jezičkom maglom zbunio i ono malo čitalaca poezije. Plaćeni teoretičari koji hvale ove besmislice, u svojim plaćenim doktorskim disertacijama, rekli bi da pesnik ne oseća emociju nego je misli (Genijalne nebuloze budućih doktora filoloških nauka). Kod Ivana Rajovića je sasvim obrnuto. Svaka misao prožeta je proživljenim iskustvom.
U pesmi Već viđeno Ivan Rajović se vraća na početke naše epske borbe protiv svake vrste tiranije: oživljeni tragovi predaka / misli mi gomilaju / u sličice epskog savršenstva / i ljupkosti elegične, koju sada menja poltronstvo i odsustvo bilo kakve vrste empatije: nosači tabane ližu / da ne jurišaju na barikade. U pesmi Osveta još je vidljivije prisustvo slikanja letargičnosti i uspavanosti koja dovodi do postavljanja na tron onih koji su daleko od razuma: jer je smisao nit otpora / koja ne klija u izrodu.
Zbirka je prožeta alegorijama i eufemizmima, ali i pitanjima na koja pesnik često nema odgovor, a i zašto bi ga imao, kada on samo slika devastaciju prostora na kojem pamti svoje dečačke igrarije, pesničko i duhovno sazrevanje, već viđenu borbu za koju smo mislili da je završena, i istim očima sada gleda krtolu od grada koja truli bez ikakvog ozbiljnog otpora i bunta. U epicentru ludila, koga ova zbirka pesama slikovito prikazuje sa najavom apokaliptičkog udara, isijavaju ljubavne pesme poput Danajka: dojku daješ ješnima / dok gluvare rtovima / parazita, kao i u pesmi Zenit: juče sam ti / u praznu punđicu udenuo / jato totema malih lilihipa. Zbirka je prožeta prelestom muza i igrom reči (piano-pion), humorom: na tavanu ovas prosejavam / tvoriću koji je džoker renesanse (Džoker renesanse) i nesvakidašnjim personifikacijama kojih je u ovoj zbirci puno: zlatne latice raži / leleču u naramenicama / ratnih profitera (Kad nje nema).
Stilski veoma vešto napisana, sa snažnom imaginacijom, leksički briljantno potkovana, uz emocionalni naboj pesnika koji se ne miri sa tišinom (koja se ludilu nameće kao jedina alternativa i na koju još uvek kao društvo nemamo odgovor) nova knjiga Ivana Rajovića zaslužuje pažnju javnosti i čitalačke publike. U njoj se epilog, ili možda trenutni lek protiv epicentra ludila, naslućuje poslednjom pesmom (To sam hteo da kažem) u kojoj je pesnik samim naslovom stavio jezivo istinitu tačku na putovanje po Sludnjem danu Kraljeva: Dovoljno je samo zapušiti nos / stegnuti srce / ignorisati želudačne kontrakcije / i zakoračiti preko praga u novu dimenziju stvarnosti.
Ivan Novčić
KNJIGA U EPICENTRU LUDILA
(O knjizi Ivana Rajovića, Sludnji dan Kraljeva, Presing 2019)
Ponekad je izazovnije skapati časno
(Sludnji dan Kraljeva)
Posmatrajući novi projekat tzv. pisaca biblioteke, koji ovih dana predstavljaju kraljevačke književnike (zapravo samo one koji kao upošljenici-pesnici biblioteke sa svojim umnim glavama iskaču sa sajta), nisam mogao, a da se ne zapitam zašto na spisku nema značajnih kraljevačkih autora, poput Ivana Rajovića, plodnog kraljevačkog pisca, novinara, koji je još poznat kao buntovnik i protivnik totalitarnih režima. Tako se Centralni komitet Saveza pisaca biblioteke ogrešio o čoveka koji je na kraljevačkoj, a i na srpskoj književnoj sceni, ostavio značajan trag.
No, i pored toga, Ivan Rajović ne prestaje da piše i stvara. Nakon osam pesničkih zbirki, on još uvek traga za glasovima epohe koju preživljavamo, i u ovoj zbirci pesama, koja je možda i njegova stvaralačka suma, sabira nove pesme koje piše u lokalnoj sredini u kojoj obitava, slikajući ruinirane prostore u svom gradu, duhovnu razgradnju i teskobe jedne teške političke i socijalne drame.
Iako su oprečna mišljenja, a u vezi sa stvaralaštvom Ivana Rajovića (da je on najbolji u poeziji, drugi pak misle da je njegova ironija ujedno i njegov najjači izraz, treći se slažu da je veoma značajan pisac za decu i romanopisac), uvek sam smatrao da je Ivan Rajović jedan od najboljih kolumnista u nas. Samo tekst Kad se babe dokopaju moći zaslužuje pažnju javnosti van lokalne sredine. Briljantna i jetka satira našeg društva, koju je prikazao i u romanu Uzgajalište klonova, u ovom tekstu otkriva trnovit put svakog ko se samo usudio da progovori o licemerju kulturno-političkih poslenika (Gde ćeš na pisce biblioteke?) i onih koji se predstavljaju kao temelj kulturnog delovanja, a u stvarnosti stvari su sasvim drugačije. On je jedan od onih koji je na svom primeru video da je progon onih ljudi koji se drznu da prozovu kanonizovane kulturne samopromotere veći nego da je kritikovao Fond za humanitarno ili Helsinški odbor za ljudska prava. Veće su posledice, a one su izgnanstvo iz bilo kakvog javnog kulturnog života, kao i mogućnosti štampanja knjiga, a koje je dozvoljeno samo Centralnim komitetima naše male socijalističke zajednice u kojima životare naši mali zaštićeni beli medvedi, slikajući se čas sa jasnovicma i putovođama sadašnjeg režima, čas sa ubačenim opozicionim liderima, ali su u istom stroju i na prvoj liniji fronta kada treba sačuvati svoje uhlebljenje.
Nova knjiga Ivana Rajovića Sludnji dan Kraljeva, sadrži prepoznatljivu Ivanovu leksiku, obilnu ironizaciju stvarnosti, gorke stihove i metaforu „sludnjeg dana“ kao apokaliptičnog trenutka koji je nekima spas od pošasti koja neprestano preti, ali koja je tu odavno, ovoga puta u svoj svojoj punoći, kontaminira prostore sumanutim idejama i, kako pesnik u pesmi Namiguše kaže: u oprostačenoj viziji vidilaca, gde se pesnik pita: Zar je to tekovina ararata?
Zbirka je podeljena na tri dela: Jutro, Podne i Veče. Možda kao tri agregatna stanja čoveka ili kao slika onog apokaliptičnog dana koji hronološki teče kao i svaki drugi.
Ivan Rajović nije pesnik koji nagomilava trope, koji na kraju svojom zbrkom prave pesničke magle sklupčane u nebulosus versum, nije pesnik koji se drži poze dobronamernog liričara koji piše ni o čemu ili izbegava nezgodne teme, pesnik koji se ne suočava sa gorkim maglama koje su se spustile i na naš grad. Da bih to što bolje ilustrovao, navešću stihove jednog (našeg-svetskog) kraljevačkog pesnika koji je dobio sve moguće nacionalne nagrade: Ako bi krokodilu oblepio čeljust / i krotkog ga proveo plažom do žubora / napaćene moravske vode / došli bi organi reda / volonteri iz društva za zaštitu zveri / poslenici sedme sile bi okončali štrajk / sva pažnja bi bila namenjena samo tebi. Otkud ovoliko bulažnjenja i trabunjanja u srpskoj poeziji koja se, zamislite, smatra vrhunskom? Zato što tzv. kritičarska elita voli ovakva besmislena poziranja i navodno univerzalne trikove koji su zapravo neprevaziđena lupetanja. Zato što ovaj pesnik Ž.Ž. nema tragove proživljenog, bolnog pesničkog iskustva, tragove nemira i ne vidi svet oko sebe, nego u pesmi ukršta aligatore i žirafe kako bi jezičkom maglom zbunio i ono malo čitalaca poezije. Plaćeni teoretičari koji hvale ove besmislice, u svojim plaćenim doktorskim disertacijama, rekli bi da pesnik ne oseća emociju nego je misli (Genijalne nebuloze budućih doktora filoloških nauka). Kod Ivana Rajovića je sasvim obrnuto. Svaka misao prožeta je proživljenim iskustvom.
U pesmi Već viđeno Ivan Rajović se vraća na početke naše epske borbe protiv svake vrste tiranije: oživljeni tragovi predaka / misli mi gomilaju / u sličice epskog savršenstva / i ljupkosti elegične, koju sada menja poltronstvo i odsustvo bilo kakve vrste empatije: nosači tabane ližu / da ne jurišaju na barikade. U pesmi Osveta još je vidljivije prisustvo slikanja letargičnosti i uspavanosti koja dovodi do postavljanja na tron onih koji su daleko od razuma: jer je smisao nit otpora / koja ne klija u izrodu.
Zbirka je prožeta alegorijama i eufemizmima, ali i pitanjima na koja pesnik često nema odgovor, a i zašto bi ga imao, kada on samo slika devastaciju prostora na kojem pamti svoje dečačke igrarije, pesničko i duhovno sazrevanje, već viđenu borbu za koju smo mislili da je završena, i istim očima sada gleda krtolu od grada koja truli bez ikakvog ozbiljnog otpora i bunta. U epicentru ludila, koga ova zbirka pesama slikovito prikazuje sa najavom apokaliptičkog udara, isijavaju ljubavne pesme poput Danajka: dojku daješ ješnima / dok gluvare rtovima / parazita, kao i u pesmi Zenit: juče sam ti / u praznu punđicu udenuo / jato totema malih lilihipa. Zbirka je prožeta prelestom muza i igrom reči (piano-pion), humorom: na tavanu ovas prosejavam / tvoriću koji je džoker renesanse (Džoker renesanse) i nesvakidašnjim personifikacijama kojih je u ovoj zbirci puno: zlatne latice raži / leleču u naramenicama / ratnih profitera (Kad nje nema).
Stilski veoma vešto napisana, sa snažnom imaginacijom, leksički briljantno potkovana, uz emocionalni naboj pesnika koji se ne miri sa tišinom (koja se ludilu nameće kao jedina alternativa i na koju još uvek kao društvo nemamo odgovor) nova knjiga Ivana Rajovića zaslužuje pažnju javnosti i čitalačke publike. U njoj se epilog, ili možda trenutni lek protiv epicentra ludila, naslućuje poslednjom pesmom (To sam hteo da kažem) u kojoj je pesnik samim naslovom stavio jezivo istinitu tačku na putovanje po Sludnjem danu Kraljeva: Dovoljno je samo zapušiti nos / stegnuti srce / ignorisati želudačne kontrakcije / i zakoračiti preko praga u novu dimenziju stvarnosti.
Ivan Novčić
15.12.2018.g.
ПОЕТСКИ ДОКУМЕНТАРИЗАМ ИЛИ ОПЕСНИЧЕЊЕ РЕАЛНОГ

Иван_Рајовиц_О_књизи_После_потопа_Ивана_Новцица...15.12.2018.pdf | |
File Size: | 254 kb |
File Type: |

_Рајовиц_О_књизи_После_потопа_Ивана_Новцица...15.12.2018.doc | |
File Size: | 162 kb |
File Type: | doc |
23.11.2018.g.
APSURD SLOBODE I SLOBODA APSURDA

ivan_rajovic....apsurd_slobode_i_sloboda_apsurda...23.11.2018.doc | |
File Size: | 156 kb |
File Type: | doc |

ivan_rajovic....apsurd_slobode_i_sloboda_apsurda...23.11.2018.pdf | |
File Size: | 245 kb |
File Type: |
18.4.2016.g.
Kraljevski fenomen zvani “Sizif”
![]()
|
![]()
|
2.11.2015. - DIOGEN pro kultura magazin predstavlja roman našeg kolumniste
IVANA RAJOVIĆA
- UZGAJALIŠTE KLONOVA -
![]()
|
![]()
|
4.10.2015.
21.12.2014.g.
U PRILOG POBUNI KRALJEVAČKIH PISACA
PESNIČKI URLIK SVESNO SKRAJNUTIH

ivan_rajovic_4.10.2015_pesnicki_urlik_svesno_skrajnutih.doc | |
File Size: | 336 kb |
File Type: | doc |

ivan_rajovic_4.10.2015_pesnicki_urlik_svesno_skrajnutih.pdf | |
File Size: | 292 kb |
File Type: |
Foto: Radmila Vesković, Ivan Rajović
TIHO PULSIRANJE TE NEUMORNE PUMPICE KOJU SMO NEKADA ZVALI SRCE

ivan_rajovic_tiho_pulsiranje_te_neumorne_pumpice_koju_smo_nekada_zvali_srce_21.12.2014.doc | |
File Size: | 347 kb |
File Type: | doc |

ivan_rajovic_tiho_pulsiranje_te_neumorne_pumpice_koju_smo_nekada_zvali_srce_21.12.2014.pdf | |
File Size: | 244 kb |
File Type: |
20.11.2014.g.
CITATI, CITATI, CITATI…
![]()
|
![]()
|
30.5.2014.

INTERVJU:
SLIKAR RADE ROSIN ROČKOV, KRALJEVČANIN U SIDNEJU
piše Ivan Rajović
Sve pratim, svega sam gladan i sve znam
Rada Rosina Ročkova, Kraljevčnina koji već dugo živi u Australiji, sreo sam, posle dugo godina, na otvaranju njegove izložbe slika u kraljevačkoj Galeriji ,,Maržik”. Bio je to i dobar povod za razgovor sa starim prijateljem koji mi je bio i jedan od prvih pesničkih uzora, ali i za ovaj intervju koji sledi.
Rosin Ročkov, rođen kao Rade Vučetić, poznat je poštovaocima poezije kao Rade Ribnički, koji je pre više od tri decenije objavio knjigu ,,Druže, ruže me ruže”. U skromnom katalogu za ovu izložbu piše da je slikar rođen u Kraljevu 1950. godine, da je studirao slikarstvo u Sidneju i Parizu od 1990. do 1999. godine. Predavao je slikanje i estetiku u Sidneju, Londonu i Vankuveru. Samostalno i grupno je izlagao širom sveta, a zastupljen je u kolekcijama regionalnih muzeja u Australiji i privatnim kolekcijama širom sveta. Za ovu priliku, slikar je odabrao dvadeset dva rada u kombinovanoj tehnici na natron papiru.
• Rade, zanima me, pre svega, šta znači ovo Rosin Ročkov, budući da te znamo kao Rada Ribničkog, pre tvog odlaska iz Kraljeva?
To znači da čovek, zapravo, beži od nekog svog identiteta, od nekih grešaka koje je napravio u prethodnom radu, a znači i neku tradiciju sa ovim našim monasima koji posle svake sedme godine menjaju ime. Zapravo, mislim, ovo mi je sentimentalno do sada najjači pseudonim, jer sam izabrao ime oca i ime majke, dakle ja sam Rošin, a očev nadimak je Ročko i otud to Rade Rosin Ročkov.
• Šta je to što te je nateralo da odeš u Australiju - bunt, egzistencijalna potreba, avanuturistički duh ili nešto drugo?
Pa, verovatno da sam bio pogođen nekim situacijama koje su se desile, prevashodno sa nekim svojim slabostima, nisam bio dovoljno ,,dobar” da u Beogradu upišem Likovnu akademiju, na kojoj sam konkurisao nekoliko puta, i odlučio sam da oprobam sreću negde drugde. I u procesu istraživanja gde bih mogao da se nastanim, možda sam i upornije radio, tako da je to bilo sasvim dovoljno da upišem Akademiju u Sidneju.
• I šta je to što si poneo odavde u Australiju, budući da si već tada, koliko je meni poznato, a jeste, imao iza sebe značajan umetnički opus, pesnički i slikarski?
Hvala ti na tome. Poneo sam, pre svega zavičaj, poneo sam jedan veliki angažman na poetskom radu i poneo sam jedno lutanje u sferi konceptualnog stvaralaštva. Znaš i sam da sam zastupljen u antologijama konceptualne poezije i da nije bilo toga, ne bih došao u situaciju da razmišljam o nekom ortodoksnom stvaralaštvu. Znači sa tim sam fundamentalno raščistio, smatram da sam povukao neke interesantne zaključke iz jednog neplodonosnog perioda po mene ali, kao što vidiš, i po vaskoliku umetnost.
• Ovde smo mogli da upotrebimo i neki mnogo drastičniji pojam...
Pa, jednostavano, nisam hteo da budem u mediokritetu. Znaš i sam da je sa pojavom Dišana, sa unošenjem reda i meda, omogućen mediokritet u umetnosti. Hteo sam na svaki način da ispravim tu mladalačku grešku.
• Da, i za razliku od ovih kojima se ostavruju američki snovi, tebi se ostvario australijski.
Apsolutno. Mislim, postoje velike sličnosti sa zavičajem, sa zemljom koju nikada nisam napustio. Kako je to lepo rekao Česlav Miloš: ,,Priroda zna da se ponovi da bi podsetila na kamen iz tvog detinjstva”.
• Ti si, bar ja tako mislim, otišao tamo ne da se ostvariš, jer si već i tada i ovde bio ostvaren kao umetnik, već verovatno da se dokažeš i da drugima dokažeš koliko vredi tvoje delo. Recimo da si u tome uspeo, da si dokazao ono što si hteo, da si u umetničkom smislu daleko iznad provincijskih kriterijuma, a moglo bi se reći i republičkih. Zanima me da li sada imaš osećaj da si u ovoj sredini i dalje, pored svega, onaj isti Rade Vučetić, koji se sprema na put preko okeana da dokaže i potvrdi (overi) svoj umetnički identitet?
Što se tiče te moje teoretske, ontološke i antropološke osnove, ništa se nije promenilo. I ranije sam izlazio u inostranstvo da bih švercovao i dokazao sam se kao dobar švercer. Mene ništa nije zaprepastilo kada sam video Sikstinsku kapelu, jer ja sam zapravo video nešto bolje i, ako ne ekvivalentne vrednosti, ono čak i bolje partije u Sopoćanima, Mileševi. Smatram da su estetski parametri koje tu možemo naći sasvim konvergentni estetskim parametrima koje možemo zateći u Mona Lizi. Radi se o tome da je ,,belo” naslikano čitava dva veka pre Mona Lize.
• I kako ti izgleda situacija u zavičaju, posle svega onoga što se ovde dešavalo tokom tvog izbivanja po svetu?
Trenutno sa Radošem Stevanovićem organizujem jednu privatnu školu u Sidneju, radimo jedan semestar u Vankuveru. Ali, roditelji su mi oboleli i u situaciji sam da se neprekidno preispitujem jesam li učinio sve za njih i verovatno će uslediti jedna velika žrtva u korist njih.
• Tvoj umetnički iskaz gotovo od početka ide u dva pravca, pesničkom i slikarskom? Dok si bio tamo, kako je išlo sa tim tvojim bavljenjem umetnošću, mislim šta si ostvario u jednom, a šta u drugom pravcu?
Taj poetski pogled, kao i ovde, bio je nešto ubrzaniji, pa sam, ne znajući ni dovoljno engleski, ušao u Antologiju australijanske poezije. Čudne su to stvari, u svakom slučaju, da bi kasnije, normalno, tu bih malo govorio i ovom likovnom idiomu kojim se bavim, jer uhvatio sam priključak i tu i smatram izuzetnim dostignućem da praktično kao nepoznat čovek uđem u australijansku kulturu. Postoji jedna anegdota. Naime, vodeći kritičar u Australiji Džoana Mendelson napravila je analizu antologije i kaže kako u toj antologiji postoji jedan pesnik, Arni Ročkov, tako sam se potpisivao, kome je to prvi put da se objavi neka pesma i nigde nećete čuti za njega. Posle nekoliko godina ona mi je bila predavač modernizma na akademiji i jednom prilikom sam je pozvao u pab, tu smo pričali i ja sam joj saopštio da je taj Arni Ročkov zapravo moja malenkost. Onda sam joj pokazao pregršt novih pesama, naravno na engleskom.
U poeziji sam, konkretno, nastavio da se bavim istraživanjem u okviru anagrama i ova situacija ovde mi više odgovara. Eto, mi nemamo rečnik anagrama, a englezi ga imaju. Znači, sve je olakšano, ti uzmeš rečnik i za datu reč izabereš anagram ili nekoliko anagrama. Ali ja hoću ta iznenađenja, hoću sam da ih tražim mimo rečnika.
• Kakav je sa ove distance odnos prema tvojoj prvoj knjizi “Druže, ruže me ruže”, koja je izašla u Kraljevu pre više od trideset godina?
Ja sam tu knjigu rano ocenio kao mladalačku knjigu koja je nastala u jednoj situaciji kada je u Kraljevu bilo malo mogućnosti da se razgovara o poeziji, kada je bilo malo mogućnosti da dobijem pravi savet. Da je tada bila situaciji kao onda kada smo ti i ja razgovarali o poeziji, verovatno ne bih tu knjigu ni objavio. Ali, pošto i sam želim da jednom postanem štampana stvar, odlučio sam da od te knjige napravim konceptualnu knjigu, i to sam napravio. Knjiga je ovde na Zavičajnom odeljenju Biblioteke, ali je niko nije video. To je takozvana ,,režime" zbirka, u smislu jednog malog uvrtanja reči.
• Imam osećaj da je tvoj nekadašnji bunt nekako splasnuo, da si postao tolerantniji i blagonakloniji za ove lokalne stvaraoce, čak i za one o kojima nisi imao preterano pozitivno mišljenje. Šta je uzrok tome, razumevanje, sažaljenje ili neki pedagoški stav koji ti je sada primeren?
Borba je preneta na neka nova igrališta, jer sam na neki način iscrpljen. Ona situacija kada sam ovde bio kao neki urlator, buntovnik, mladi čovek, bilo je to sa razlogom i bez razloga, znanje se sticalo naglo i ono je gotovo smetalo. Mladom čoveku smeta kad naglo stekne neke spoznaje i nepomirljiv je prema neznalicama, a mislim da ništa nema tužnije od čoveka koji ne zna, to je kao najružnija žena. Tako da sam bio u raznim situacijama, ali se nadam da su mi ljudi oprostili, a meni ovo lokalno igralište više ne odgovara za takve stvari.
• Kako vidiš Kraljevo posle svega što je doživelo i preživelo i kako ti izgleda kulturni trenutak u ovom gradu sada?
Više je ljudi, više je intelektualaca, ali je i više neznalica. Više je dobrih pesnika i više je loših pesnika, sve je to u nekoj zavisnosti i proporciji. Meni je drago da sam u Kraljevu, da sam među svojim prijateljima doajenima, između ostalih i sa tobom, i vidima da se Kraljevo situira kao jedan centar, možda se malo i preteruje da će to biti neki srpski Klemonteran, ali otmeno je verovati, jer, šta ako postane?
• Koliko pratiš i koliko te uopšte zanima šta se ovde dešava kad nisi tu?
Sve pratim, svega sam gladan i sve znam.
• Ovde si se, pored ostalog, jedno vreme aktivno bavio i trčanjem, maratonom čini mi se. Trčiš li i po Australiji?
Pre dve godine sam imao katastrofalan prelom leve noge tako da sam je jedva spasao da mogu da hodam. Tako, zahvalan sam Bogu što mogu da hodam, malo sprave, filmovi, vino i jagnjetina, živim kao Kraljević Marko.
• Čija je ideja bila za izložbu koja je otvorena u Galeriji “Maržik”?
Toga uopšte ne mogu da se setim.
• A šta je ovo, zapravo, što smo videli ovde? Ili, bolje rečeno, kako sam umetnik objašnjava svoja dela potencijalnim posmatračima i kupcima?
Smatram da je samo prodata slika uspešna slika. No, ne može se sada očekivati da se napravi neka velika prodaja jer su ljudi osiromašili, ali vidim da su ljudi došli tu sa nekim određenim manirima koje ja, da ti otvoreno kažem, nisam zapazio ni u Australiji, ni u Americi. Izložba je zapravo sastavljena od nekih mojih pripremnih radova na papiru, a sam naslov izložbe je ,,Rečnik pantomime" i smatram da literarno jezik, kao jedna autonomna stvar, može samo biti preveden na jezik. Ne može biti preveden u likovni idiom. Ali smatram da na meni nije da odsustanem, već da vidim kako je to moguće. I te moje figure, ti likovi, rade neke signalizacije, zapazio si šipak i nešto teže od tih stvari, držanje za određene delove tela. Ja gledam da oni nekako počnu da nam nešto pričaju. Sadržaj slike u svakom slučaju bi trebalo da bude sveden na prvi pogled, ali pitanje koje slike. To je modernistička slika, Pikasova recimo. Imam veliko poštovanje prema modernističkoj umetnosti, ali sam ipak izabrao, ne postmodernizam, već neomanirizam, jedan derivat iz manirizma, jer hoću da sliku napravim klaustrofobičnom, hoću da moj junak bude u nekom kontrapostu u nekoj neizvodljivoj figuri. Zapravo, kad čovek malo pogleda, mi smo često u tim situacijama u kojima su ovi moji modeli.
• Ili možda mi uopšte i ne izlazimo iz takvih situacija?
Neki put primetiš da si sasvim utrnuo, znači da si i ti u nekom kontrapostu za koji i ne znaš. Možda bi trebalo napraviti seriju slika jedne situacije i da se vidi koliko smo mi često u situaciji nekog nepovoljnog garda.
SLIKAR RADE ROSIN ROČKOV, KRALJEVČANIN U SIDNEJU
piše Ivan Rajović
Sve pratim, svega sam gladan i sve znam
Rada Rosina Ročkova, Kraljevčnina koji već dugo živi u Australiji, sreo sam, posle dugo godina, na otvaranju njegove izložbe slika u kraljevačkoj Galeriji ,,Maržik”. Bio je to i dobar povod za razgovor sa starim prijateljem koji mi je bio i jedan od prvih pesničkih uzora, ali i za ovaj intervju koji sledi.
Rosin Ročkov, rođen kao Rade Vučetić, poznat je poštovaocima poezije kao Rade Ribnički, koji je pre više od tri decenije objavio knjigu ,,Druže, ruže me ruže”. U skromnom katalogu za ovu izložbu piše da je slikar rođen u Kraljevu 1950. godine, da je studirao slikarstvo u Sidneju i Parizu od 1990. do 1999. godine. Predavao je slikanje i estetiku u Sidneju, Londonu i Vankuveru. Samostalno i grupno je izlagao širom sveta, a zastupljen je u kolekcijama regionalnih muzeja u Australiji i privatnim kolekcijama širom sveta. Za ovu priliku, slikar je odabrao dvadeset dva rada u kombinovanoj tehnici na natron papiru.
• Rade, zanima me, pre svega, šta znači ovo Rosin Ročkov, budući da te znamo kao Rada Ribničkog, pre tvog odlaska iz Kraljeva?
To znači da čovek, zapravo, beži od nekog svog identiteta, od nekih grešaka koje je napravio u prethodnom radu, a znači i neku tradiciju sa ovim našim monasima koji posle svake sedme godine menjaju ime. Zapravo, mislim, ovo mi je sentimentalno do sada najjači pseudonim, jer sam izabrao ime oca i ime majke, dakle ja sam Rošin, a očev nadimak je Ročko i otud to Rade Rosin Ročkov.
• Šta je to što te je nateralo da odeš u Australiju - bunt, egzistencijalna potreba, avanuturistički duh ili nešto drugo?
Pa, verovatno da sam bio pogođen nekim situacijama koje su se desile, prevashodno sa nekim svojim slabostima, nisam bio dovoljno ,,dobar” da u Beogradu upišem Likovnu akademiju, na kojoj sam konkurisao nekoliko puta, i odlučio sam da oprobam sreću negde drugde. I u procesu istraživanja gde bih mogao da se nastanim, možda sam i upornije radio, tako da je to bilo sasvim dovoljno da upišem Akademiju u Sidneju.
• I šta je to što si poneo odavde u Australiju, budući da si već tada, koliko je meni poznato, a jeste, imao iza sebe značajan umetnički opus, pesnički i slikarski?
Hvala ti na tome. Poneo sam, pre svega zavičaj, poneo sam jedan veliki angažman na poetskom radu i poneo sam jedno lutanje u sferi konceptualnog stvaralaštva. Znaš i sam da sam zastupljen u antologijama konceptualne poezije i da nije bilo toga, ne bih došao u situaciju da razmišljam o nekom ortodoksnom stvaralaštvu. Znači sa tim sam fundamentalno raščistio, smatram da sam povukao neke interesantne zaključke iz jednog neplodonosnog perioda po mene ali, kao što vidiš, i po vaskoliku umetnost.
• Ovde smo mogli da upotrebimo i neki mnogo drastičniji pojam...
Pa, jednostavano, nisam hteo da budem u mediokritetu. Znaš i sam da je sa pojavom Dišana, sa unošenjem reda i meda, omogućen mediokritet u umetnosti. Hteo sam na svaki način da ispravim tu mladalačku grešku.
• Da, i za razliku od ovih kojima se ostavruju američki snovi, tebi se ostvario australijski.
Apsolutno. Mislim, postoje velike sličnosti sa zavičajem, sa zemljom koju nikada nisam napustio. Kako je to lepo rekao Česlav Miloš: ,,Priroda zna da se ponovi da bi podsetila na kamen iz tvog detinjstva”.
• Ti si, bar ja tako mislim, otišao tamo ne da se ostvariš, jer si već i tada i ovde bio ostvaren kao umetnik, već verovatno da se dokažeš i da drugima dokažeš koliko vredi tvoje delo. Recimo da si u tome uspeo, da si dokazao ono što si hteo, da si u umetničkom smislu daleko iznad provincijskih kriterijuma, a moglo bi se reći i republičkih. Zanima me da li sada imaš osećaj da si u ovoj sredini i dalje, pored svega, onaj isti Rade Vučetić, koji se sprema na put preko okeana da dokaže i potvrdi (overi) svoj umetnički identitet?
Što se tiče te moje teoretske, ontološke i antropološke osnove, ništa se nije promenilo. I ranije sam izlazio u inostranstvo da bih švercovao i dokazao sam se kao dobar švercer. Mene ništa nije zaprepastilo kada sam video Sikstinsku kapelu, jer ja sam zapravo video nešto bolje i, ako ne ekvivalentne vrednosti, ono čak i bolje partije u Sopoćanima, Mileševi. Smatram da su estetski parametri koje tu možemo naći sasvim konvergentni estetskim parametrima koje možemo zateći u Mona Lizi. Radi se o tome da je ,,belo” naslikano čitava dva veka pre Mona Lize.
• I kako ti izgleda situacija u zavičaju, posle svega onoga što se ovde dešavalo tokom tvog izbivanja po svetu?
Trenutno sa Radošem Stevanovićem organizujem jednu privatnu školu u Sidneju, radimo jedan semestar u Vankuveru. Ali, roditelji su mi oboleli i u situaciji sam da se neprekidno preispitujem jesam li učinio sve za njih i verovatno će uslediti jedna velika žrtva u korist njih.
• Tvoj umetnički iskaz gotovo od početka ide u dva pravca, pesničkom i slikarskom? Dok si bio tamo, kako je išlo sa tim tvojim bavljenjem umetnošću, mislim šta si ostvario u jednom, a šta u drugom pravcu?
Taj poetski pogled, kao i ovde, bio je nešto ubrzaniji, pa sam, ne znajući ni dovoljno engleski, ušao u Antologiju australijanske poezije. Čudne su to stvari, u svakom slučaju, da bi kasnije, normalno, tu bih malo govorio i ovom likovnom idiomu kojim se bavim, jer uhvatio sam priključak i tu i smatram izuzetnim dostignućem da praktično kao nepoznat čovek uđem u australijansku kulturu. Postoji jedna anegdota. Naime, vodeći kritičar u Australiji Džoana Mendelson napravila je analizu antologije i kaže kako u toj antologiji postoji jedan pesnik, Arni Ročkov, tako sam se potpisivao, kome je to prvi put da se objavi neka pesma i nigde nećete čuti za njega. Posle nekoliko godina ona mi je bila predavač modernizma na akademiji i jednom prilikom sam je pozvao u pab, tu smo pričali i ja sam joj saopštio da je taj Arni Ročkov zapravo moja malenkost. Onda sam joj pokazao pregršt novih pesama, naravno na engleskom.
U poeziji sam, konkretno, nastavio da se bavim istraživanjem u okviru anagrama i ova situacija ovde mi više odgovara. Eto, mi nemamo rečnik anagrama, a englezi ga imaju. Znači, sve je olakšano, ti uzmeš rečnik i za datu reč izabereš anagram ili nekoliko anagrama. Ali ja hoću ta iznenađenja, hoću sam da ih tražim mimo rečnika.
• Kakav je sa ove distance odnos prema tvojoj prvoj knjizi “Druže, ruže me ruže”, koja je izašla u Kraljevu pre više od trideset godina?
Ja sam tu knjigu rano ocenio kao mladalačku knjigu koja je nastala u jednoj situaciji kada je u Kraljevu bilo malo mogućnosti da se razgovara o poeziji, kada je bilo malo mogućnosti da dobijem pravi savet. Da je tada bila situaciji kao onda kada smo ti i ja razgovarali o poeziji, verovatno ne bih tu knjigu ni objavio. Ali, pošto i sam želim da jednom postanem štampana stvar, odlučio sam da od te knjige napravim konceptualnu knjigu, i to sam napravio. Knjiga je ovde na Zavičajnom odeljenju Biblioteke, ali je niko nije video. To je takozvana ,,režime" zbirka, u smislu jednog malog uvrtanja reči.
• Imam osećaj da je tvoj nekadašnji bunt nekako splasnuo, da si postao tolerantniji i blagonakloniji za ove lokalne stvaraoce, čak i za one o kojima nisi imao preterano pozitivno mišljenje. Šta je uzrok tome, razumevanje, sažaljenje ili neki pedagoški stav koji ti je sada primeren?
Borba je preneta na neka nova igrališta, jer sam na neki način iscrpljen. Ona situacija kada sam ovde bio kao neki urlator, buntovnik, mladi čovek, bilo je to sa razlogom i bez razloga, znanje se sticalo naglo i ono je gotovo smetalo. Mladom čoveku smeta kad naglo stekne neke spoznaje i nepomirljiv je prema neznalicama, a mislim da ništa nema tužnije od čoveka koji ne zna, to je kao najružnija žena. Tako da sam bio u raznim situacijama, ali se nadam da su mi ljudi oprostili, a meni ovo lokalno igralište više ne odgovara za takve stvari.
• Kako vidiš Kraljevo posle svega što je doživelo i preživelo i kako ti izgleda kulturni trenutak u ovom gradu sada?
Više je ljudi, više je intelektualaca, ali je i više neznalica. Više je dobrih pesnika i više je loših pesnika, sve je to u nekoj zavisnosti i proporciji. Meni je drago da sam u Kraljevu, da sam među svojim prijateljima doajenima, između ostalih i sa tobom, i vidima da se Kraljevo situira kao jedan centar, možda se malo i preteruje da će to biti neki srpski Klemonteran, ali otmeno je verovati, jer, šta ako postane?
• Koliko pratiš i koliko te uopšte zanima šta se ovde dešava kad nisi tu?
Sve pratim, svega sam gladan i sve znam.
• Ovde si se, pored ostalog, jedno vreme aktivno bavio i trčanjem, maratonom čini mi se. Trčiš li i po Australiji?
Pre dve godine sam imao katastrofalan prelom leve noge tako da sam je jedva spasao da mogu da hodam. Tako, zahvalan sam Bogu što mogu da hodam, malo sprave, filmovi, vino i jagnjetina, živim kao Kraljević Marko.
• Čija je ideja bila za izložbu koja je otvorena u Galeriji “Maržik”?
Toga uopšte ne mogu da se setim.
• A šta je ovo, zapravo, što smo videli ovde? Ili, bolje rečeno, kako sam umetnik objašnjava svoja dela potencijalnim posmatračima i kupcima?
Smatram da je samo prodata slika uspešna slika. No, ne može se sada očekivati da se napravi neka velika prodaja jer su ljudi osiromašili, ali vidim da su ljudi došli tu sa nekim određenim manirima koje ja, da ti otvoreno kažem, nisam zapazio ni u Australiji, ni u Americi. Izložba je zapravo sastavljena od nekih mojih pripremnih radova na papiru, a sam naslov izložbe je ,,Rečnik pantomime" i smatram da literarno jezik, kao jedna autonomna stvar, može samo biti preveden na jezik. Ne može biti preveden u likovni idiom. Ali smatram da na meni nije da odsustanem, već da vidim kako je to moguće. I te moje figure, ti likovi, rade neke signalizacije, zapazio si šipak i nešto teže od tih stvari, držanje za određene delove tela. Ja gledam da oni nekako počnu da nam nešto pričaju. Sadržaj slike u svakom slučaju bi trebalo da bude sveden na prvi pogled, ali pitanje koje slike. To je modernistička slika, Pikasova recimo. Imam veliko poštovanje prema modernističkoj umetnosti, ali sam ipak izabrao, ne postmodernizam, već neomanirizam, jedan derivat iz manirizma, jer hoću da sliku napravim klaustrofobičnom, hoću da moj junak bude u nekom kontrapostu u nekoj neizvodljivoj figuri. Zapravo, kad čovek malo pogleda, mi smo često u tim situacijama u kojima su ovi moji modeli.
• Ili možda mi uopšte i ne izlazimo iz takvih situacija?
Neki put primetiš da si sasvim utrnuo, znači da si i ti u nekom kontrapostu za koji i ne znaš. Možda bi trebalo napraviti seriju slika jedne situacije i da se vidi koliko smo mi često u situaciji nekog nepovoljnog garda.
![]()
|
![]()
|
23.5.2014.
BALKANSKI POTOP, KAZNA ILI PROSVETLJENJE
Za razliku od nedaća koje su oduvek tutnjale ovim balkanskim podnebljem oblikujući predele, događaje i ljude u taj po mnogo čemu jedinstven karakterni model, a za koje su se znali i povodi i inspiratori, ovih dana nam se dogodilo nešto sasvim novo - potop. Niko još nije načisto da li iza toga stoji Božja ruka, prirodne zakonitosti ili teorija zavere, ali je jasno jedno, da je najvećih katastrofa do sad došla i prolazi ostavljajući nas, uboge, da se preispitujemo u svojoj ljudskoj bespomoćnosti i ništavnosti i da se okrenemo tom neobičnom i nadasve vrednom fenomenu – životu, u svom suštinskom, najobičnijem i najprostijem značenju.
Nekada bratski, a potom do potpunog uništenja ostrašćeni narodi koji su doživeli raspad zajedničke im domovine, građanski rat i bombardovanje, večno i nepomirljivo sukobljeni jedni sa drugima, našli su se u voidi preko glave, u nezapamćenoj tragediji koja sve nosi sa sobom i ne ostavlja ništa, osim večnih dilema o smislu i besmislu ljudskog postojanja i čoveka kao društvenog bića. Ali, da ne zaboravimo, iza svega što se dogodilo, odnosno događalo, stajali su najgori: ideolozi, verski poglavari, vojskovođe, biznismeni, solo lovci u haosu i ostali pasionirani mrzitelji svega i svačega. Narodi su u svemu tome samo statirali na pozornici ničim objašnjivog bezumlja i pokolja.
“Kakvi smo, tako nam i jeste, kako zaslužiš, tako i dobiješ”, kažu ljudi koje srećem, uglavnom pomirljivo sležući ramenima. Dakle, nismo bolje ni zaslužili? A, šta smo imali? Potpuno rasulo u nečemu što su neki idelisti nazivali državom. A kako se to manifestovalo do potopa? Potpunom međusobnom netrpeljivošću svega što egzistira na dve noge. Halapljivi političari, nervozni činovnici, bahati lekari, nepodnošljivo arogantni i do prezira izobličeni svi oni koji su u bilo kakvom kontaktu sa drugim ljudima, osioni uterivači dugova, monstruozno naelektrisani sekači struje, alavi sveštenici, histerične vaspitačice, pomahnitali seljaci, paranoični besposličari i hronično depresivna vojska gubitnika tranzicionih procesa. Sve samoživo organizovano samo u jednom pravcu, da se iščupa iz ovog uskipelog balkanskog lonca i preživi.
Narod koji je dozvolio da ga zakrve međusobno i da kontrolu nad njim preuzmu najgori, narod koji je posle svega što je preživeo dozvolio sebi da pristane da bude roblje u sopstvenoj domovini, da bude stado vlasti koju čine poslušnici i oni kojima su osnovne ljudske karakteristike uglavnom nepoznata psihičlka stanja, možda nije ni zaslužio ništa bolje i ovo mu dođe kao opomena, kao nauk za ubuduće.
A onda se dogodio potop i preko noći ljudi kao da su progledali, kao da su shvatili da su zapravo oni ti koji čine i usmeravaju život, da su braća i sestre i da ih tek u nevolji povezuje ta krvna veza, ta bliskost prema bližnjima sa kojom se čovek valjda rađa. Shvatili su da su izmanipulisani od strane šačice hohštaplera i političkih zamlata koji su ih iskoristili za svoje ciljeve, posvađali, sučelili jedne prema drugima i naterali da se mrze kako bi njima, parazitima, omogućili bezbrižan život u okolnostima gde su svi ljudski kvaliteti izgubili svaki smisao i prećutno ukinuti kao takvi.
Videli su ljudi najednom šta je kolektivna nesreća, videli su ko je taj ko je uvek spreman da pomogne, bez pompe i halabuke, a to je onaj ubogi nesrećnik do njih, komšija, poznanik ili neko iz belog sveta koga nikada nisu ni čuli ni videli. A država? Pokazalo se da je u ovakvim situacijama država, sa svima onima koji je predstavljaju kao takvu, potpuno nemoćna da bilo šta uradi kako bi pomogla pojedincima i celokupnom narodu.
Eto, to je to prosvetljenje i to je ono na čemu bi trebalo insistirati trudeći se da ovo stanje, i kada potop prođe, bude shvaćeno i uvreženo među ljudima. Da ova katastrofa ujedini narode i pojedince u onome što bi trebalo da bude suština egzistencije, a to je dobrobit većine iz koje svaki pojedinac uzima ono što mu pripada, a ne sumanuta borba za svoje lične i u suštini minorne ciljeve.
U ovakvim katastrofama nema povlašćenih, svi su ugroženi, bez obzira na nacionalnost, veroispovest, partijsku pripadnost i društveni status, ne računajući one tranzicione „humaniste“ koji su svojim unovčenim „patriotizmom“ omogućili sebi faraonski status i atomska skloništa. I ljudi, i životinje, i biljke biju istu bitku da ostanu iznad vode, da prežive i spasu šta se sačuvati da. Sve drugo je nebitno. Ali, voda je na površinu izbacila svo ono đubre koje se godinama odlagalo gde ko stigne, da nas još jednom, možda poslednji put, opomene da će nam se svako neadekvatno uklonjeno đubre kad tad vratiti, u bilo kom obliku, i dodatno nam, u najgorem trenutku, zagorčati život svojim smradom i količinom.
Pokazalo se, voda je ta životna materija koja spira svaku štroku, koja odnosi svako đubre. Voda je ta materija u kojoj se pročišćavaju ljudi, a potop je samo manfestacija velike opomene, potop je samo kataklizma iz koje se rađa novi život ali i novo shvatanje njega kao takvog, nova svest i novi nauk . Hoće li ovo biti taj novi nauk za ovaj ubogi narod koji je valjda zbog svoje naivnosti i dobrote spao na to da dođe na domak uništenja ili samouništenja zato što je verovao najgorima koji su ga i doveli ovde gde jeste? Možda je baš ovo taj trenutak, taj sudnji čas u kojem se dogodilo to da narod konačno progleda i da shvati suštinu.
Jer svest jednog naroda i čine milioni tih sićušnih pojedinačnih svesti raspršenih kao hologram gde svaka funkcioniše samostalno i sebično iako su samo delovi jedne kolektivne svesti. I baš zato je potrebno da se dogodi nešto da u jednom trenutku sve te svesti dovede do iste ideje, iste spoznaje , a to je ovo što se dogodilo nama. A pred takvom trenutnom kolektivnom spoznajom sve pada, sve drugo postaje besmisleno i nevažno, kao što smo imali prilike da vidimo. I tek sada svi najednom shvataju svoju zabludu, čak i oni koji su bili svesni šta se dešava i imali najbolje namere, ali kao pojedinci u manjini nisu mogli da utiču na tok događaja i svest većine. Sad to više nije ni potrebno. Ta svest, takva kakva jeste, otelotvorena i opipljiva, pojavila se sama od sebe u većini i ona funkcioniše u svakom biću, čak i da ono to neće, jer jednostavno nema mehanizam koji bi moglo da je negira. Pred ovakvom katastrofom dileme nema, a ono što se uzdiže kao Feniks jeste život i samo život i, naravno, ljubav i respekt kao neodvojive njegove komponente, odnosno saučešće prema ljudskoj patnji i ta urođena ljudska humanost da se čoveku u nesreći pomogne, a ne da se zgazi i gurne još dublje u glib. A to je do juče ovde bio princip osmišljen i sproveden od strane onih kojima je to bio samo jedan od načina manipulacije narodom za svoje ciljeve. I zato smo imali narod koji je podeljen po statusu, mestu rođenja, navijačkim klubovima, partijskim organizacijama...narod koji je jednostavno bio rascepkan na bezbroj frakcija tako da se došlo dotle da su svi po više osnova bili u sukobu sa svima ostalima, a i sa samima sobom, a poznato je već da se takvima, zarad sitnih benefita i privilegija, najlakše manipuliše. E, to je taj kal, to je taj glib iz kojeg narod nema načina da se uzdigne. I onda plivaju svi zajedno s tim što takozvana elita pliva na površini, a svi ostali dole, na dnu u dubokom mulju.
Može biti da smo svi pomalo krivi, pristajući na tu igru i deleći se po tim različitim ideološkim varijantama. Verovatno da jesmo, možda čak ubeđeni da mislimo i radimo najbolje za dobrobit svih, što je u ljudskoj prirodi, ali je pitanje koliko je ovo podneblje i ovaj narod podoban za tu ljudsku prirodu jer ovde demokratije kao političkog modela nikada nije bilo. Dakle, priznajmo krivicu, ali vreme je da se podvuče crta i da se vidi ko je u tome učestvovao sa najboljim namerama, pa makar i u zabludi, a ko je svesno ili nesvesno iz toga izvukao korist. U tome je strahovita razlika. Jer, nije sporno baviti se politikom u želji da se sprovede sopstvena ideja, pa makar ona bila i pogrešna, ako je iskrena, ali je problem u tome kad ti je jedini cilj da se manipulacijom najgorim intrigama i svim ostalim sredstvima eliminacije konkurenata dokopaš vlasti da bi onda napravio sve ovo što je napravljeno uz veliku materijalnu korist za sebe.
I, najednom se pojavila ljubav. A ta ljubav se širi jer ona traži da prigušena sve to vreme i potiskivana ta prirodna sila u čoveku eksplodira pa imamo sada umesto te zadrške potrebu i neopisivu želju da se pomogne. I onda imamo to iskazivanje ljubavi svuda i na svakom mestu, prema ljudima, znanim i neznanim, prema životinjama, prema prirodi, prema svemu, ljubav u tom svom čistom stanju.
Da čovek ne poveruje! Šta se to dogodi? Jel moguće da smo ovo isti oni mi od juče, isti oni koji su dozvolili da najgori već decenijama odlučuju o njihovoj sudbini? Trebalo je da se dogodi potop, da voda, spolja i iznutra, spere sa nas svu onu višedecenijsku štroku straha i stida pa da zasijamo u pravom svetlu, kao ljudi sposobni da brinu o samima sebi i drugima oko sebe, da poštuju ljudske vrednosti i da vole. Toliko muke, patnje i poniženja, toliko smrti, tuge i odricanja, a ovaj narod je, ipak, sačuvao dušu. I sada, kada je uspeo da je konačno povrati, nadam se da neće dozvoliti više nikome da mu je uzme i da ga tretira kao roblje u sopstvenoj domovini.
Zanimljiv je taj fenomen katastrofe u kojem se ljudi menjaju. I onda narod, za koji se koliko du juče mislilo da ga uopšte ne zanima sopstvena sudbina i perspektiva svog potomstva, pokaže neko sasvim drugo lice. Ili će i ono, kad sve ovo prođe, ponovo biti pokriveno maskom snishodljivog podaništva.
Ako nam se već dogodilo prosvetljenje, a očigledno da jeste, trebalo bi da ga iskoristimo i postanemo svesni samih sebe, sopstvene snage, pameti, lepote i vrednosti života koji nam je dat ne dozvoljavajući nikome da se tako olako igra sa njim. I onda ćemo zaista postati nebeski, što sigurno zaslužujemo, a ne bedni gmizavci u prašini, pod korbačem izroda, kao što je do sad bio slučaj.
A šta je politika ovde to se tek sad jasno da sagledati iz pozicije kada bi ovi koji su pristali i prihvatili da se bave ovom aktivnošću trebalo da nešto urade i za svoj narod. Koliko do juče pod politikom se podrazumevalo iskuljučivo delovanje za svoju dobrobit. Trebalo je prvo zavesti narod, obračunati se sa svojim oponentima, a onda uživati u svim zadovoljstvima i perverzjama nekontrolisane vlasti i urođene ljudske zloće. Ni traga tu nije bilo od zajedničkog interesa, prosperiteta, blagostanja i oduhovljenja nacije. A i kako bi kad je sve počinjalo od mediokriteta i završavalo se na njima? Kako bi kad su mehanizmi za takav način dolaska na vlast bili primereni samo najgorima, samo onima koji ni po kojim kriterijumima ne bi mogli da zasluže status dobrog komšije, prijatelja ili poznanika kojem se bar malo obradujete kad ga vidite. Mnogi od ovih aktuelnih “humanista” vidno tronuti nad nesrećom svog naroda, iste su one pijandure koje su se koliko do juče bahatile pred kamerama poput goniča robova, novokomponovani srbijanski džet set sklon najodvratnijim gadostima tabloidiziranog društva. A voditi države i narode nije isto što i orgijati sa debeloguzim ocvalim narikačama, pljačkati, otimati i šutirati sve oko sebe što bar pokuša da ukaže na psihopatologiju tvog političkog bića i nebića. A kada skotine zagospodare sudbinama ljudi, u pravom smislu te reči, onda to više i nije društvo, već mehanizam za eutanaziju nacije pošteđene drastičnog krvavog pira neljdskog soja samozvane elite.
Zar nije do juče jedino bilo bitno ko će iz te zajedničke bede da se uzdigne kao profiter, moćnik koji egzistira na obmani, bahatosti i primitivizmu uzimajući sve za sebe i zbrinjavajući svoje sledbenike u ovoj neljudskoj misiji? Ima li nekog ko je iza sebe ostavio trag čoveka, humaniste i nacionalnog heroja, ili su svi jednistavno prodefilovali kroz naše živote i otišli, umišljeni i ušuškani u svoju parazitsku hohštaplersku veličinu, obogaćeni krvavo stečenim parama ubogog puka, oneljuđeni i deformisani od danonoćne borbe sa sebi sličnima u dostizanju svega onoga što se nudi kao dobitak moći nad onemoćalim i depresivnim narodom kojem više nije ni do čega osim do sopstvene muke kojoj se ne nazire kraj?
I sada će vas, kao u bajci o Ivici i Marici, isti ti vešci i veštice, prokuvati, omekšati, obući i nahraniti kako bi mogli i dalje da vam piju krv za sopstveno psihofizičko zdravlje, da vas glođu, čerupaju i dave do poslednje pare, do poslednjeg atoma izdržljivosti, a sve zarad toga da njima i njihovima bude dobro
Okrenite se oko sebe i pogledajte, ima li gde čoveka na funkciji? I videćete samo splet, zmijsko leglo istovetnih samoživih kreatura lažnog morala i empatije, udrugu bitangi, razbojnika, prevaranata, kurvi, pijandura i primitivaca. I to je ono što bi ovaj narod sad trebalo da uzdigne na noge, da mu udahne novi život i vrati dostojanstvo koje su mu isti ti oduzeli? Ili da ga natera da progleda i shvati da je život nešto sasvim drugo i negde sasvim drugde, a ne pod skutovima ološa.
Tužno je i ogavno u ovakvim katastrofama kad vidite iste one koji su vas sve vreme čerupali kao kokoši kako sada „brinu“ da vas održe iznad vode, a sve pridajući sebi neopisiv značaj i natčovečansku brigu za sopstveni narod koristeći svaki trenutak da se uslikaju, pod šlemovima, u kombinezonima, skafanderima, na gumenim čamcima, u helikopterima, ribarskim čizmama, na splavovima, balvanima i klozetskim daskama. A nigde, ili vrlo retko, takozvanih običnih ljudi sa humanim ljudskim licem koji pritiču u pomoć bez pompe i kamera, bez želje za slavom i poenima, iz samo jednog jedinog razloga - što je pomoći drugima u nesreći prva ljudska obaveza koja se ne naplaćuje i ne koristi za sopstvenu promociju.
Ti i takvi su preuzeli kontrolu nad sudbinom svojih ojađenih podanika dovedenih u poziciju da jedino što im je bitno bude samo održavanje minimuma života. I sada se ti isti javljaju da velikodušno od svojih nepošteno stečenih para pomognu unesrećenima perući svoje usrane biografije i izigravajući humaniste, a običnog čoveka je sramota što nije u stanju ni da na bilo koji način, osim saosećanjem, pomogne svojoj sabraći.
Ali, eto i prilike, kako to već biva, da se u kolektivnoj nevolji vidi ko je kakav čovek. Jer pred katastrofama padaju epolete, nestaju lažne diplome, ne vide se statusi ni funkcije. U katastrofama postoje samo ljudi i neljudi. A neljudi su već počeli da dižu cene neophodnim potrepštinama ne bi li se ovajdili na opštoj nesreći, neljudi su počeli da haraju po napuštenim kućama, kao čuma.
Dakle, ni u nesrećama nisu baš svi isti. I sad bi bilo normalno, zar ne, da svi oni utegnuti, uglađeni, uparađeni, sebe puni i sopstvenih zasluga, uhranjeni, zadovoljni, uspešni tranzicioni dobitnici i na državnim jaslama odnegovani miljenici zavrnu nogavice i rukave i prvi priskoče da spasavaju svoju majčicu domovinu koja im je sve dala dok su drugi crkavali kao logoraši. Ali, čini mi se da će, kao i uvek, najveći teret svega ovoga podneti tranzicioni škartovi, do potopa nikome potrebni, odbačeni, poniženi, obespravljeni i odumiranju prepuštena kopilad iste majčice domovine. Gologuzi, besposleni, gladni, depresivni i potpuno izgubljeni u obesmišljenom svetu života primerenog bahatoj samozvanoj eliti i perverznoj estradi konačno će naći smisao svog na gmizanje svedenog postojanja. Znam, oni i samo oni će svojim trudom i humanošću spasavati ljudske živote i oni će ponovo ovu zemlju uzdići iz gliba i mulja da neki drugi, kako to biva, slatkorečivi i alavi paraziti, po ko zna koji put, sve pripišu sebi, okite se odlikovanjima i povedu nas u još bolje sutra, bogatije za još jedno životno iskustvo. Tako to biva otkad je sveta i veka, a svet ide dalje i život takođe, i život takođe...
No, znamo već da nikad ništa nije baš onako kako izgleda na prvi pogled. Jedni se dave, drugi stiču slavu i političke poene. Ali se čini da su ljudi postali nekako prisniji, iskreniji i da se više međusobno poštuju i vole. Trebalo je da se dogodi katastrofa da bi shvatili kako postoji nešto mnogo vrednije od pristajanja da se bude izmanipulisani učesnik dešavanja na političkoj sceni zarad tuđih patoloških motiva. Postoji život koji tek u ovakvim situacijama pokaže svoje pravo lice i svoju sištinu, da je vredniji od svega. Ali postoji i ona druga strana. Ovakve životne neprilike sve ljude pokažu u pravom svetlu, kao da ponekad i postoje zato, da na toj suludoj pozornici na kojoj se svako bori samo za sebe, konačno svi zaigraju svoje prave uloge i budu ono što jesu. Jer, kako to biva, herojima je dovoljno već to što su heroji, a bitange i jesu bitange zato što bi svaku priliku, makar gazeći i preko leševa, da iskoriste za svoju korist. Srećom, pod ovakvim reflektorima sve se to da jasno sagledati. Zato gledajte i pamtite, a život će da traje i dalje ili bi mogao da traje jer to neće biti život ako nam ga i dalje budu krojili oni koji su nam sad pokazali ko su, šta su i kakvi su. Ne bi trebalo zaboraviti, nisu prirodne nepogode krive za sudbinu pojedinih naroda, uvek su sami krivi, ti narodi i pojedinci koji ga čine, a koji se, eto, bar u ovakvim prilikama ukažu svima baš onakvi kakvi jesu. Da, dođu tako vremena kad je bitno ko šta zna i ko koliko može da pomogne drugima, kao ovi ruski spasioci o čijim se nesebičnim podvizima već ispredaju bajkovite priče, a ne ko je kome šta i ko je gde kupio diplomu.
Dakako, u ovakvim slučajevima nije bitno ko pomaže, bitno je da daje, ali da li je to baš tako? Kakva je to tvorevina u kojoj se oni koji su zarađivali na svesnom duhovnom osiromašenju i uništenju naivnog naroda pojavljuju kao njegovi usrećitelji i spasioci? Isti oni koji su iz svog vidokruga uklonili sve ono što je moglo da ih spreči u naumu da svojim pilećim umovima zagospodare svim materijalnim i duhovnim dobrima jednog naroda koji bi trebalo da bude svoj, a ne njihov.
I kako to biva, javljaju se kojekakvi zaluditelji i opsenari u ostrašćenom pokušaju da na sebi svojstven način profitiraju nad kolektivnom nesrećom. Pa imamo Boga zabrinutog nad udesom kurčevitog naroda i božju kaznu zbog svih sagrešenja od postanka naovamo. Ali, sada već i najvećim verskim fanaticima postaje jasno da nema tog i takvog Boga u takvom agregatnom stanju u kojem su nam ga do sada predstavljali. Jer, kakav bi monstrum i zarad kakvog oduhovljenja i prosvetljenja rabova svojih trebalo da bude taj i takav vrhovni tvorac koji je svoj proizvod izvrgao takvom ruglu i bacio na takve muke da decenijama već preživljava sve ovo? I šta je to što bi još trebalo da nam se desi da okajemo te svoje biblijske i kosmičke grehe zbog kojih smo ovako brutalno kažnjeni? Ili će biti da ga ima, ali tek onda se postavlja pitanje logike našeg postojanja danas i ovde, ako bi kazna i po božjim shvatanjima trebalo da bude vaspitna mera, a ne trajna radnja uništenja sopstvenih kreacija uz pomoć onih koji bi se sasvim opravdano mogli smatrati izrodima i proizvodnim škartom. Veća kazna od ove bila bi samo da nas nema, ali očigledno da bi to moglo biti shvaćeno i kao spasenje, a ovde se govori o pročišćenju i uljuđenju grešnih, osuđenih, kao u Paklu, na ciklično, beskonačno i najgore ispaštanje. Ili je to, ipak, opomena? Da shvatimo da naš život i njegov kvalitet samo od nas zavisi i da je vreme da se oslobodimo straha, sebičnosti i ropske poslušnosti. Da kažemo: Dosta! svemu onome što nas sprečava da živimo kao ljudi. Samo to, da živimo kao ljudi, nam je jedina svrha i cilj. A to je tako, tako malo i da je sreće i da je Boga, i da je razuma bar u naznakama, bar to bismo imali i ne bi bilo potrebe za borbom. Na žalost, imamo sreću, ili nesreću, pokazaće vreme, da krvarimo za ono što bi trebalo da nam je dato već samim rođenjem. A za to su potrebni heroji, elita sa ljudskim licem i dušom, a iskreno se nadam da ih ima još. U protivnom, više ništa nema nikakvog smisla, pa ni potopi.
A onda se proglase dani žalosti. I nepotopljeni izmrcvareni živalj navučen na kukumavčenje silikonskih kurvi i žvalavih šibicara i jajara obdarenih tananim glasnim žičicama najednom biva suočen sa kosmičkim notama Baha, Mocarta, Betovena, Mokranjca… U potpunom rasulu u kojem sve materijalno najednom prestaje da postoji inteligentni svet se vraća pravim vrednostima pošto ni najmoćniji hihštapleri nemaju više petlju da mu nametnu bilo šta od onoga što je namenjeno masovnom zaglupljivanju i sticanju para. I isti oni koji su vas do juče trovali svojim idiotskim medijskim sadržajima praveći od vas i vaše dece otupele spodobe bez uma i duha stavljaju se u danonoćnu službu humanosti i objektivnog informisanja.
I, sve ide ispočetka, do sledećeg potopa. Ili ovog puta neće biti tako?
BALKANSKI POTOP, KAZNA ILI PROSVETLJENJE
Za razliku od nedaća koje su oduvek tutnjale ovim balkanskim podnebljem oblikujući predele, događaje i ljude u taj po mnogo čemu jedinstven karakterni model, a za koje su se znali i povodi i inspiratori, ovih dana nam se dogodilo nešto sasvim novo - potop. Niko još nije načisto da li iza toga stoji Božja ruka, prirodne zakonitosti ili teorija zavere, ali je jasno jedno, da je najvećih katastrofa do sad došla i prolazi ostavljajući nas, uboge, da se preispitujemo u svojoj ljudskoj bespomoćnosti i ništavnosti i da se okrenemo tom neobičnom i nadasve vrednom fenomenu – životu, u svom suštinskom, najobičnijem i najprostijem značenju.
Nekada bratski, a potom do potpunog uništenja ostrašćeni narodi koji su doživeli raspad zajedničke im domovine, građanski rat i bombardovanje, večno i nepomirljivo sukobljeni jedni sa drugima, našli su se u voidi preko glave, u nezapamćenoj tragediji koja sve nosi sa sobom i ne ostavlja ništa, osim večnih dilema o smislu i besmislu ljudskog postojanja i čoveka kao društvenog bića. Ali, da ne zaboravimo, iza svega što se dogodilo, odnosno događalo, stajali su najgori: ideolozi, verski poglavari, vojskovođe, biznismeni, solo lovci u haosu i ostali pasionirani mrzitelji svega i svačega. Narodi su u svemu tome samo statirali na pozornici ničim objašnjivog bezumlja i pokolja.
“Kakvi smo, tako nam i jeste, kako zaslužiš, tako i dobiješ”, kažu ljudi koje srećem, uglavnom pomirljivo sležući ramenima. Dakle, nismo bolje ni zaslužili? A, šta smo imali? Potpuno rasulo u nečemu što su neki idelisti nazivali državom. A kako se to manifestovalo do potopa? Potpunom međusobnom netrpeljivošću svega što egzistira na dve noge. Halapljivi političari, nervozni činovnici, bahati lekari, nepodnošljivo arogantni i do prezira izobličeni svi oni koji su u bilo kakvom kontaktu sa drugim ljudima, osioni uterivači dugova, monstruozno naelektrisani sekači struje, alavi sveštenici, histerične vaspitačice, pomahnitali seljaci, paranoični besposličari i hronično depresivna vojska gubitnika tranzicionih procesa. Sve samoživo organizovano samo u jednom pravcu, da se iščupa iz ovog uskipelog balkanskog lonca i preživi.
Narod koji je dozvolio da ga zakrve međusobno i da kontrolu nad njim preuzmu najgori, narod koji je posle svega što je preživeo dozvolio sebi da pristane da bude roblje u sopstvenoj domovini, da bude stado vlasti koju čine poslušnici i oni kojima su osnovne ljudske karakteristike uglavnom nepoznata psihičlka stanja, možda nije ni zaslužio ništa bolje i ovo mu dođe kao opomena, kao nauk za ubuduće.
A onda se dogodio potop i preko noći ljudi kao da su progledali, kao da su shvatili da su zapravo oni ti koji čine i usmeravaju život, da su braća i sestre i da ih tek u nevolji povezuje ta krvna veza, ta bliskost prema bližnjima sa kojom se čovek valjda rađa. Shvatili su da su izmanipulisani od strane šačice hohštaplera i političkih zamlata koji su ih iskoristili za svoje ciljeve, posvađali, sučelili jedne prema drugima i naterali da se mrze kako bi njima, parazitima, omogućili bezbrižan život u okolnostima gde su svi ljudski kvaliteti izgubili svaki smisao i prećutno ukinuti kao takvi.
Videli su ljudi najednom šta je kolektivna nesreća, videli su ko je taj ko je uvek spreman da pomogne, bez pompe i halabuke, a to je onaj ubogi nesrećnik do njih, komšija, poznanik ili neko iz belog sveta koga nikada nisu ni čuli ni videli. A država? Pokazalo se da je u ovakvim situacijama država, sa svima onima koji je predstavljaju kao takvu, potpuno nemoćna da bilo šta uradi kako bi pomogla pojedincima i celokupnom narodu.
Eto, to je to prosvetljenje i to je ono na čemu bi trebalo insistirati trudeći se da ovo stanje, i kada potop prođe, bude shvaćeno i uvreženo među ljudima. Da ova katastrofa ujedini narode i pojedince u onome što bi trebalo da bude suština egzistencije, a to je dobrobit većine iz koje svaki pojedinac uzima ono što mu pripada, a ne sumanuta borba za svoje lične i u suštini minorne ciljeve.
U ovakvim katastrofama nema povlašćenih, svi su ugroženi, bez obzira na nacionalnost, veroispovest, partijsku pripadnost i društveni status, ne računajući one tranzicione „humaniste“ koji su svojim unovčenim „patriotizmom“ omogućili sebi faraonski status i atomska skloništa. I ljudi, i životinje, i biljke biju istu bitku da ostanu iznad vode, da prežive i spasu šta se sačuvati da. Sve drugo je nebitno. Ali, voda je na površinu izbacila svo ono đubre koje se godinama odlagalo gde ko stigne, da nas još jednom, možda poslednji put, opomene da će nam se svako neadekvatno uklonjeno đubre kad tad vratiti, u bilo kom obliku, i dodatno nam, u najgorem trenutku, zagorčati život svojim smradom i količinom.
Pokazalo se, voda je ta životna materija koja spira svaku štroku, koja odnosi svako đubre. Voda je ta materija u kojoj se pročišćavaju ljudi, a potop je samo manfestacija velike opomene, potop je samo kataklizma iz koje se rađa novi život ali i novo shvatanje njega kao takvog, nova svest i novi nauk . Hoće li ovo biti taj novi nauk za ovaj ubogi narod koji je valjda zbog svoje naivnosti i dobrote spao na to da dođe na domak uništenja ili samouništenja zato što je verovao najgorima koji su ga i doveli ovde gde jeste? Možda je baš ovo taj trenutak, taj sudnji čas u kojem se dogodilo to da narod konačno progleda i da shvati suštinu.
Jer svest jednog naroda i čine milioni tih sićušnih pojedinačnih svesti raspršenih kao hologram gde svaka funkcioniše samostalno i sebično iako su samo delovi jedne kolektivne svesti. I baš zato je potrebno da se dogodi nešto da u jednom trenutku sve te svesti dovede do iste ideje, iste spoznaje , a to je ovo što se dogodilo nama. A pred takvom trenutnom kolektivnom spoznajom sve pada, sve drugo postaje besmisleno i nevažno, kao što smo imali prilike da vidimo. I tek sada svi najednom shvataju svoju zabludu, čak i oni koji su bili svesni šta se dešava i imali najbolje namere, ali kao pojedinci u manjini nisu mogli da utiču na tok događaja i svest većine. Sad to više nije ni potrebno. Ta svest, takva kakva jeste, otelotvorena i opipljiva, pojavila se sama od sebe u većini i ona funkcioniše u svakom biću, čak i da ono to neće, jer jednostavno nema mehanizam koji bi moglo da je negira. Pred ovakvom katastrofom dileme nema, a ono što se uzdiže kao Feniks jeste život i samo život i, naravno, ljubav i respekt kao neodvojive njegove komponente, odnosno saučešće prema ljudskoj patnji i ta urođena ljudska humanost da se čoveku u nesreći pomogne, a ne da se zgazi i gurne još dublje u glib. A to je do juče ovde bio princip osmišljen i sproveden od strane onih kojima je to bio samo jedan od načina manipulacije narodom za svoje ciljeve. I zato smo imali narod koji je podeljen po statusu, mestu rođenja, navijačkim klubovima, partijskim organizacijama...narod koji je jednostavno bio rascepkan na bezbroj frakcija tako da se došlo dotle da su svi po više osnova bili u sukobu sa svima ostalima, a i sa samima sobom, a poznato je već da se takvima, zarad sitnih benefita i privilegija, najlakše manipuliše. E, to je taj kal, to je taj glib iz kojeg narod nema načina da se uzdigne. I onda plivaju svi zajedno s tim što takozvana elita pliva na površini, a svi ostali dole, na dnu u dubokom mulju.
Može biti da smo svi pomalo krivi, pristajući na tu igru i deleći se po tim različitim ideološkim varijantama. Verovatno da jesmo, možda čak ubeđeni da mislimo i radimo najbolje za dobrobit svih, što je u ljudskoj prirodi, ali je pitanje koliko je ovo podneblje i ovaj narod podoban za tu ljudsku prirodu jer ovde demokratije kao političkog modela nikada nije bilo. Dakle, priznajmo krivicu, ali vreme je da se podvuče crta i da se vidi ko je u tome učestvovao sa najboljim namerama, pa makar i u zabludi, a ko je svesno ili nesvesno iz toga izvukao korist. U tome je strahovita razlika. Jer, nije sporno baviti se politikom u želji da se sprovede sopstvena ideja, pa makar ona bila i pogrešna, ako je iskrena, ali je problem u tome kad ti je jedini cilj da se manipulacijom najgorim intrigama i svim ostalim sredstvima eliminacije konkurenata dokopaš vlasti da bi onda napravio sve ovo što je napravljeno uz veliku materijalnu korist za sebe.
I, najednom se pojavila ljubav. A ta ljubav se širi jer ona traži da prigušena sve to vreme i potiskivana ta prirodna sila u čoveku eksplodira pa imamo sada umesto te zadrške potrebu i neopisivu želju da se pomogne. I onda imamo to iskazivanje ljubavi svuda i na svakom mestu, prema ljudima, znanim i neznanim, prema životinjama, prema prirodi, prema svemu, ljubav u tom svom čistom stanju.
Da čovek ne poveruje! Šta se to dogodi? Jel moguće da smo ovo isti oni mi od juče, isti oni koji su dozvolili da najgori već decenijama odlučuju o njihovoj sudbini? Trebalo je da se dogodi potop, da voda, spolja i iznutra, spere sa nas svu onu višedecenijsku štroku straha i stida pa da zasijamo u pravom svetlu, kao ljudi sposobni da brinu o samima sebi i drugima oko sebe, da poštuju ljudske vrednosti i da vole. Toliko muke, patnje i poniženja, toliko smrti, tuge i odricanja, a ovaj narod je, ipak, sačuvao dušu. I sada, kada je uspeo da je konačno povrati, nadam se da neće dozvoliti više nikome da mu je uzme i da ga tretira kao roblje u sopstvenoj domovini.
Zanimljiv je taj fenomen katastrofe u kojem se ljudi menjaju. I onda narod, za koji se koliko du juče mislilo da ga uopšte ne zanima sopstvena sudbina i perspektiva svog potomstva, pokaže neko sasvim drugo lice. Ili će i ono, kad sve ovo prođe, ponovo biti pokriveno maskom snishodljivog podaništva.
Ako nam se već dogodilo prosvetljenje, a očigledno da jeste, trebalo bi da ga iskoristimo i postanemo svesni samih sebe, sopstvene snage, pameti, lepote i vrednosti života koji nam je dat ne dozvoljavajući nikome da se tako olako igra sa njim. I onda ćemo zaista postati nebeski, što sigurno zaslužujemo, a ne bedni gmizavci u prašini, pod korbačem izroda, kao što je do sad bio slučaj.
A šta je politika ovde to se tek sad jasno da sagledati iz pozicije kada bi ovi koji su pristali i prihvatili da se bave ovom aktivnošću trebalo da nešto urade i za svoj narod. Koliko do juče pod politikom se podrazumevalo iskuljučivo delovanje za svoju dobrobit. Trebalo je prvo zavesti narod, obračunati se sa svojim oponentima, a onda uživati u svim zadovoljstvima i perverzjama nekontrolisane vlasti i urođene ljudske zloće. Ni traga tu nije bilo od zajedničkog interesa, prosperiteta, blagostanja i oduhovljenja nacije. A i kako bi kad je sve počinjalo od mediokriteta i završavalo se na njima? Kako bi kad su mehanizmi za takav način dolaska na vlast bili primereni samo najgorima, samo onima koji ni po kojim kriterijumima ne bi mogli da zasluže status dobrog komšije, prijatelja ili poznanika kojem se bar malo obradujete kad ga vidite. Mnogi od ovih aktuelnih “humanista” vidno tronuti nad nesrećom svog naroda, iste su one pijandure koje su se koliko do juče bahatile pred kamerama poput goniča robova, novokomponovani srbijanski džet set sklon najodvratnijim gadostima tabloidiziranog društva. A voditi države i narode nije isto što i orgijati sa debeloguzim ocvalim narikačama, pljačkati, otimati i šutirati sve oko sebe što bar pokuša da ukaže na psihopatologiju tvog političkog bića i nebića. A kada skotine zagospodare sudbinama ljudi, u pravom smislu te reči, onda to više i nije društvo, već mehanizam za eutanaziju nacije pošteđene drastičnog krvavog pira neljdskog soja samozvane elite.
Zar nije do juče jedino bilo bitno ko će iz te zajedničke bede da se uzdigne kao profiter, moćnik koji egzistira na obmani, bahatosti i primitivizmu uzimajući sve za sebe i zbrinjavajući svoje sledbenike u ovoj neljudskoj misiji? Ima li nekog ko je iza sebe ostavio trag čoveka, humaniste i nacionalnog heroja, ili su svi jednistavno prodefilovali kroz naše živote i otišli, umišljeni i ušuškani u svoju parazitsku hohštaplersku veličinu, obogaćeni krvavo stečenim parama ubogog puka, oneljuđeni i deformisani od danonoćne borbe sa sebi sličnima u dostizanju svega onoga što se nudi kao dobitak moći nad onemoćalim i depresivnim narodom kojem više nije ni do čega osim do sopstvene muke kojoj se ne nazire kraj?
I sada će vas, kao u bajci o Ivici i Marici, isti ti vešci i veštice, prokuvati, omekšati, obući i nahraniti kako bi mogli i dalje da vam piju krv za sopstveno psihofizičko zdravlje, da vas glođu, čerupaju i dave do poslednje pare, do poslednjeg atoma izdržljivosti, a sve zarad toga da njima i njihovima bude dobro
Okrenite se oko sebe i pogledajte, ima li gde čoveka na funkciji? I videćete samo splet, zmijsko leglo istovetnih samoživih kreatura lažnog morala i empatije, udrugu bitangi, razbojnika, prevaranata, kurvi, pijandura i primitivaca. I to je ono što bi ovaj narod sad trebalo da uzdigne na noge, da mu udahne novi život i vrati dostojanstvo koje su mu isti ti oduzeli? Ili da ga natera da progleda i shvati da je život nešto sasvim drugo i negde sasvim drugde, a ne pod skutovima ološa.
Tužno je i ogavno u ovakvim katastrofama kad vidite iste one koji su vas sve vreme čerupali kao kokoši kako sada „brinu“ da vas održe iznad vode, a sve pridajući sebi neopisiv značaj i natčovečansku brigu za sopstveni narod koristeći svaki trenutak da se uslikaju, pod šlemovima, u kombinezonima, skafanderima, na gumenim čamcima, u helikopterima, ribarskim čizmama, na splavovima, balvanima i klozetskim daskama. A nigde, ili vrlo retko, takozvanih običnih ljudi sa humanim ljudskim licem koji pritiču u pomoć bez pompe i kamera, bez želje za slavom i poenima, iz samo jednog jedinog razloga - što je pomoći drugima u nesreći prva ljudska obaveza koja se ne naplaćuje i ne koristi za sopstvenu promociju.
Ti i takvi su preuzeli kontrolu nad sudbinom svojih ojađenih podanika dovedenih u poziciju da jedino što im je bitno bude samo održavanje minimuma života. I sada se ti isti javljaju da velikodušno od svojih nepošteno stečenih para pomognu unesrećenima perući svoje usrane biografije i izigravajući humaniste, a običnog čoveka je sramota što nije u stanju ni da na bilo koji način, osim saosećanjem, pomogne svojoj sabraći.
Ali, eto i prilike, kako to već biva, da se u kolektivnoj nevolji vidi ko je kakav čovek. Jer pred katastrofama padaju epolete, nestaju lažne diplome, ne vide se statusi ni funkcije. U katastrofama postoje samo ljudi i neljudi. A neljudi su već počeli da dižu cene neophodnim potrepštinama ne bi li se ovajdili na opštoj nesreći, neljudi su počeli da haraju po napuštenim kućama, kao čuma.
Dakle, ni u nesrećama nisu baš svi isti. I sad bi bilo normalno, zar ne, da svi oni utegnuti, uglađeni, uparađeni, sebe puni i sopstvenih zasluga, uhranjeni, zadovoljni, uspešni tranzicioni dobitnici i na državnim jaslama odnegovani miljenici zavrnu nogavice i rukave i prvi priskoče da spasavaju svoju majčicu domovinu koja im je sve dala dok su drugi crkavali kao logoraši. Ali, čini mi se da će, kao i uvek, najveći teret svega ovoga podneti tranzicioni škartovi, do potopa nikome potrebni, odbačeni, poniženi, obespravljeni i odumiranju prepuštena kopilad iste majčice domovine. Gologuzi, besposleni, gladni, depresivni i potpuno izgubljeni u obesmišljenom svetu života primerenog bahatoj samozvanoj eliti i perverznoj estradi konačno će naći smisao svog na gmizanje svedenog postojanja. Znam, oni i samo oni će svojim trudom i humanošću spasavati ljudske živote i oni će ponovo ovu zemlju uzdići iz gliba i mulja da neki drugi, kako to biva, slatkorečivi i alavi paraziti, po ko zna koji put, sve pripišu sebi, okite se odlikovanjima i povedu nas u još bolje sutra, bogatije za još jedno životno iskustvo. Tako to biva otkad je sveta i veka, a svet ide dalje i život takođe, i život takođe...
No, znamo već da nikad ništa nije baš onako kako izgleda na prvi pogled. Jedni se dave, drugi stiču slavu i političke poene. Ali se čini da su ljudi postali nekako prisniji, iskreniji i da se više međusobno poštuju i vole. Trebalo je da se dogodi katastrofa da bi shvatili kako postoji nešto mnogo vrednije od pristajanja da se bude izmanipulisani učesnik dešavanja na političkoj sceni zarad tuđih patoloških motiva. Postoji život koji tek u ovakvim situacijama pokaže svoje pravo lice i svoju sištinu, da je vredniji od svega. Ali postoji i ona druga strana. Ovakve životne neprilike sve ljude pokažu u pravom svetlu, kao da ponekad i postoje zato, da na toj suludoj pozornici na kojoj se svako bori samo za sebe, konačno svi zaigraju svoje prave uloge i budu ono što jesu. Jer, kako to biva, herojima je dovoljno već to što su heroji, a bitange i jesu bitange zato što bi svaku priliku, makar gazeći i preko leševa, da iskoriste za svoju korist. Srećom, pod ovakvim reflektorima sve se to da jasno sagledati. Zato gledajte i pamtite, a život će da traje i dalje ili bi mogao da traje jer to neće biti život ako nam ga i dalje budu krojili oni koji su nam sad pokazali ko su, šta su i kakvi su. Ne bi trebalo zaboraviti, nisu prirodne nepogode krive za sudbinu pojedinih naroda, uvek su sami krivi, ti narodi i pojedinci koji ga čine, a koji se, eto, bar u ovakvim prilikama ukažu svima baš onakvi kakvi jesu. Da, dođu tako vremena kad je bitno ko šta zna i ko koliko može da pomogne drugima, kao ovi ruski spasioci o čijim se nesebičnim podvizima već ispredaju bajkovite priče, a ne ko je kome šta i ko je gde kupio diplomu.
Dakako, u ovakvim slučajevima nije bitno ko pomaže, bitno je da daje, ali da li je to baš tako? Kakva je to tvorevina u kojoj se oni koji su zarađivali na svesnom duhovnom osiromašenju i uništenju naivnog naroda pojavljuju kao njegovi usrećitelji i spasioci? Isti oni koji su iz svog vidokruga uklonili sve ono što je moglo da ih spreči u naumu da svojim pilećim umovima zagospodare svim materijalnim i duhovnim dobrima jednog naroda koji bi trebalo da bude svoj, a ne njihov.
I kako to biva, javljaju se kojekakvi zaluditelji i opsenari u ostrašćenom pokušaju da na sebi svojstven način profitiraju nad kolektivnom nesrećom. Pa imamo Boga zabrinutog nad udesom kurčevitog naroda i božju kaznu zbog svih sagrešenja od postanka naovamo. Ali, sada već i najvećim verskim fanaticima postaje jasno da nema tog i takvog Boga u takvom agregatnom stanju u kojem su nam ga do sada predstavljali. Jer, kakav bi monstrum i zarad kakvog oduhovljenja i prosvetljenja rabova svojih trebalo da bude taj i takav vrhovni tvorac koji je svoj proizvod izvrgao takvom ruglu i bacio na takve muke da decenijama već preživljava sve ovo? I šta je to što bi još trebalo da nam se desi da okajemo te svoje biblijske i kosmičke grehe zbog kojih smo ovako brutalno kažnjeni? Ili će biti da ga ima, ali tek onda se postavlja pitanje logike našeg postojanja danas i ovde, ako bi kazna i po božjim shvatanjima trebalo da bude vaspitna mera, a ne trajna radnja uništenja sopstvenih kreacija uz pomoć onih koji bi se sasvim opravdano mogli smatrati izrodima i proizvodnim škartom. Veća kazna od ove bila bi samo da nas nema, ali očigledno da bi to moglo biti shvaćeno i kao spasenje, a ovde se govori o pročišćenju i uljuđenju grešnih, osuđenih, kao u Paklu, na ciklično, beskonačno i najgore ispaštanje. Ili je to, ipak, opomena? Da shvatimo da naš život i njegov kvalitet samo od nas zavisi i da je vreme da se oslobodimo straha, sebičnosti i ropske poslušnosti. Da kažemo: Dosta! svemu onome što nas sprečava da živimo kao ljudi. Samo to, da živimo kao ljudi, nam je jedina svrha i cilj. A to je tako, tako malo i da je sreće i da je Boga, i da je razuma bar u naznakama, bar to bismo imali i ne bi bilo potrebe za borbom. Na žalost, imamo sreću, ili nesreću, pokazaće vreme, da krvarimo za ono što bi trebalo da nam je dato već samim rođenjem. A za to su potrebni heroji, elita sa ljudskim licem i dušom, a iskreno se nadam da ih ima još. U protivnom, više ništa nema nikakvog smisla, pa ni potopi.
A onda se proglase dani žalosti. I nepotopljeni izmrcvareni živalj navučen na kukumavčenje silikonskih kurvi i žvalavih šibicara i jajara obdarenih tananim glasnim žičicama najednom biva suočen sa kosmičkim notama Baha, Mocarta, Betovena, Mokranjca… U potpunom rasulu u kojem sve materijalno najednom prestaje da postoji inteligentni svet se vraća pravim vrednostima pošto ni najmoćniji hihštapleri nemaju više petlju da mu nametnu bilo šta od onoga što je namenjeno masovnom zaglupljivanju i sticanju para. I isti oni koji su vas do juče trovali svojim idiotskim medijskim sadržajima praveći od vas i vaše dece otupele spodobe bez uma i duha stavljaju se u danonoćnu službu humanosti i objektivnog informisanja.
I, sve ide ispočetka, do sledećeg potopa. Ili ovog puta neće biti tako?
![]()
|
![]()
|
3.4.2014.
TABLOIDIZACIJA ILI TABOLIDIZACIJA POTROŠENIH UMOVA
Hteli mi to da priznamo ili ne, tek, svedoci smo da se sve češće i glasnije javno govori o tabloidizaciji naroda i države, šta god se pod jednim i drugim pojmom podrazumevalo, mada nam ni mnogi drugi pojmovi iz opšte kulture nisu jasni. Ali ono što se na prvi pogled može naslutiti i prihvatiti kao apsolut jeste da živimo u vremenu tabloida koji su uspeli da psihologiju čitavih naroda sa prostora bivše nam i zajedničke domovine podvedu pod ovaj rogobatni i provokativno transparentni anglicizam. Dakle, živimo, ako je to život, u tabloidiziranoj stvarnosti. Kratko, jasno, šareno, provokativno, podmuklo, skandalozno, obojeno, ogoljeno i sasvim prilagođeno mentalnom sklopu prosečnog ili natprosečnog bolida. Kao varalica za krkuše, karaše ili druge glupave ribe.
U skladu sa tim mislim da bi adekvatnija i mnogo srBskija bila odrednica “tabolidizacija”, a pokušaću da objasnim i zbog čega.
Bolidu sve mora da se servira sažvakano, kratko, jasno, transparentno i do surovosti pojednostavljeno. Jer, bolidi nemaju vreman niti volje za gubljenje na opisima detalja i stilskim figurama i bravurama. Bolidi ne čitaju između redova. Bolidi su kao šumoglavi goluždravi ptići, kao tek ispiljeni svračci kojima ova vrsta duševne i telesne hrane poput crva ili gliste mora da se ugura direktno u kljun.
Dakle, u vreme elektronske tehnologije u kojem svaki bolid drugim bolidima može sa lica mesta da pošalje informaciju sa fotkom, novinarstvo kakvo smo do sada znali i priznavali kao “sedmu silu” jednostavno je ukinuto kao kategorija. U “novinare” se regrutuju isluženi, olinjali i izlapeli starci, samozvane novinarske vučine i vučići i svadbarski snimatelji, koji za sitnu lovu monopolističkih medijskih giganata otimaju od usta kintu poštenim novinarima. I, umesto da, futuristčki, svi pišu poeziju, kao što se očekivalo u nekim prošlim vremenima, svi su preko noći postali novinari, ili bar potencijalni dopisnici, frilenseri i slobodni dostavljači informacija, što na ovim prostorima nije ništa novo, niti neobično.
Ipak, kada su prave informacije u pitanju, one od, reklo bi se, životnog značaja, mada je i to ovde diskutabilna tema, one su u vlasništvu takozvanih centara moći koji ih u skladu sa okolnostima i potrebama nalogodavaca distribuiraju isključivo preko tabloida. Prosto rečeno, tabloidi su sredstvo da se određena informacija upotrebi za javno eliminisanje političkih protivnika i svakojakih rivala u bespoštednoj i neprekidnoj borbi za osvajanje vlasti. Tako su tabloidi umesto kakvog-takvog informativnog glasila za šire narodne mase, postali najubojitije oružje u vlasti onih koji imaju pare i moć, a samim tim i najdelotvornije učilo da se bolidima u glave utuvi ono što se tamo negde smatra da im je potrebno utuviti. A ni pare, ni moć, poznato je to, ne stiču se ovde i u ovakvim vremenima čestitošću i humanizmom.
Sve je to već dobro poznato, ili bi trebalo da bude svakome kome je bar jedno od poznatih čula i videla još uvek u funkciji. I mada se uvek može postaviti, doduše, uzaludno pitanje: do koje se mere pomračenog uma može verovati tabloidnoj štampi odenutoj u žuto, poražavajuće je to da je čak i sa 10 odsto objektivnih i istinitih sadržaja situacija do te mere alrmantna da bi se trebalo duboko zamisliti nad sudbinom tabloidiziranih ili tabolidiziranih naroda i solo bolida. Ili će biti da je kolektivni šok, kao posledica svakojakih fizičkih i hemijskih trauma i tretmana davno nadmašio nivo tolerancije na fekalne izlučevine i izazvao potpunu misaonu i telesnu paralizu ubogih konzumenata pretvorivši ih i bukvalno u bolide okovane panikom za minimum vegetiranja u svojim davno izgubljenim i zarobljenim životima.
Jer sve što se iz tabloida može videti, opipati i omirisati, osim vaginalnog sekreta uspaljenih starleta, znoja sportskih asova i perverznog vonja estradnih poslenika jeste težak smrad jednog uslovno rečeno društva u fazi ubrzanog truljenja i raspadanja. U šta god da se takne, kao da se otvara živa rana iz koje pokulja smrdljivi gnoj koji bazdi na samoživost, pohlepu, bahatost i podlost, na razvrat i uništenje svega što još iole vredi po nekim empirijskim merilima. U svim strukturama društva, odnosno vlasti, koja ima moć nad svim i svačim pa samim tim i nad tabloidima, godinama su instalirani “stručnjaci” čiji je jedini zadatak bio, i ostao, da se u toku takozvane tranzicije sve ono što je državno i zajedničko pretvori u privatno i moje, odnosno njihovo, da se prebaci u svoje džepove i na svoje račune. Prosto rečeno, pod dimnom zavesom takozvane demokratske transformacije banana države obavljena je pljačka epskih razmera, poput potopa (ne)ljudske pohlepe nad kojom bi se i sam Noje nemoćno i rezignirano povukao u duboku izolaciju i doživotno tihovanje.
I sve ono što nam se, na momente, činilo našom zlehudom svakodnevicom za koju su najveći krivci negde izvan našeg vidokruga i u isparenjima satanističkih sumpornih magli i dimova, bilo je podređeno jednom jedinom cilju za koji su, po pravilu i uvek, angažovane domicilne ništarije, da se pljačkom ostataka zaostavštine upokojenog vampira socijalizma steknu pozicije i materijalna podloga za teoretski ulazak u kapitalizam kao najviši oblik legalizovane mizantropske ostrašćenosti čoveka nad čovekom. U toj patološkoj, paranoičnoj i krvavoj trci za parama, padale su glave, padale vlade i ideologije i uništavano je sve što se moglo uništiti, obezvrediti i oteti. Dakle, ne radi se ovde o šibicarima, jajarama i kokošarima, sitnim dilerima i džeparošima, već o zverkama, o grandioznim organizovanim lopinama od kojih svaka na crnom tržištu ljudske sumanutosti teži od nekoliko stotina hiljada do nekoliko milijardi evra. A sve to u vremenu kada je običnom bolidu izvesnije da će pre da ugleda NLO nego pišljivih 10 evra u kešu.
A bolidi, koje je i dalje boleo polni organ za sve, i dalje su mirno, blentavo i gotovo optimistički stajali po strani i posmatrali kako im pred rođenim očima, koje sve gledaše, samo to još ne videše, metastazira rođena domovina. Tek tu i tamo trgnuti pokličem nekog nacionalističkog fanatika sa perjanicom, podigli bi svoje šuljevite guzice da se malo na nacionalističkoj osnovi pokolju sa istim takvim bolidima na drugoj strani granične crte, dojučerašnjom braćom po krvi i titoizmu.
Ali, i to je već dobro poznato. Ono što bi trebalo da nas brine, budući da se sve materijalne vrednosti daju nadomestiti, jeste toliki broj kreatura bez onih najosnovnijih karakteristika neophodnih da se uz nečiju fizičku pojavnost nalepi etiketa “čovek”. Čak ni ti bolidi, te uboge izmrcvarene ljušture bez posla i igde ičega u svetu, ipak, stvorenom za uživanje, koje nemo blenu u kataklizmičke prizore sopstvene sadašnjosti, nemaju onaj esencijalni odbrambeni mehanizam svakog živućeg stvora, a to je nagon za samoodržanjem, za opstankom. U takvom rasulu, između Sodome i Gomore zlo iz Pandorine pudrijere odavno je preplavilo ove prostore i dostiglo takve razmere pred kojima bi i najuticajniji mitološki likovi i likinje delovali kao Diznijeve patkice.
Ali, ovo je stvarnost, grozna stvarnost u kojoj sve što neko uspe da stekne stiče na tuđem znoju, krvi, muci i semenoj tečnosti. I šta god sad, ili ubuduće, da se dogodi postavlja se pitanje: kako ćemo i kuda ovakvi? A mi sami najbolje znamo kakvi smo i u kakvom okruženju se nalazimo. I sve to u zemlji kojom i dalje naveliko tumaraju duhovi i fizički produžeci zlikovaca čiji dosijei i dalje stoje zapečaćeni i zaštićeni od uvida svekolike javnosti. I kako biti optimista svestan svega toga? A boljitka nema dok se zli duhovi ne vrate u svoje boce i balone, a prave ljudske vrednosti ponovo uspostave, ali po merilima nekih drugih intelektualaca i sa mnogo većim mošnicama od ovovremenih. U stvari, jedino što je potrebno da se sve to obavi jeste izvršilac radova. Dakle, isti oni bolidi sa početka teksta ali i sa početka takozvane petooktobarske revolucije. I tu se, sudeći po svemu, krug završava, a budućnost nam je zapečaćena. Baš onako kako smo i zaslužili, mi bolidi, ne?
TABLOIDIZACIJA ILI TABOLIDIZACIJA POTROŠENIH UMOVA
Hteli mi to da priznamo ili ne, tek, svedoci smo da se sve češće i glasnije javno govori o tabloidizaciji naroda i države, šta god se pod jednim i drugim pojmom podrazumevalo, mada nam ni mnogi drugi pojmovi iz opšte kulture nisu jasni. Ali ono što se na prvi pogled može naslutiti i prihvatiti kao apsolut jeste da živimo u vremenu tabloida koji su uspeli da psihologiju čitavih naroda sa prostora bivše nam i zajedničke domovine podvedu pod ovaj rogobatni i provokativno transparentni anglicizam. Dakle, živimo, ako je to život, u tabloidiziranoj stvarnosti. Kratko, jasno, šareno, provokativno, podmuklo, skandalozno, obojeno, ogoljeno i sasvim prilagođeno mentalnom sklopu prosečnog ili natprosečnog bolida. Kao varalica za krkuše, karaše ili druge glupave ribe.
U skladu sa tim mislim da bi adekvatnija i mnogo srBskija bila odrednica “tabolidizacija”, a pokušaću da objasnim i zbog čega.
Bolidu sve mora da se servira sažvakano, kratko, jasno, transparentno i do surovosti pojednostavljeno. Jer, bolidi nemaju vreman niti volje za gubljenje na opisima detalja i stilskim figurama i bravurama. Bolidi ne čitaju između redova. Bolidi su kao šumoglavi goluždravi ptići, kao tek ispiljeni svračci kojima ova vrsta duševne i telesne hrane poput crva ili gliste mora da se ugura direktno u kljun.
Dakle, u vreme elektronske tehnologije u kojem svaki bolid drugim bolidima može sa lica mesta da pošalje informaciju sa fotkom, novinarstvo kakvo smo do sada znali i priznavali kao “sedmu silu” jednostavno je ukinuto kao kategorija. U “novinare” se regrutuju isluženi, olinjali i izlapeli starci, samozvane novinarske vučine i vučići i svadbarski snimatelji, koji za sitnu lovu monopolističkih medijskih giganata otimaju od usta kintu poštenim novinarima. I, umesto da, futuristčki, svi pišu poeziju, kao što se očekivalo u nekim prošlim vremenima, svi su preko noći postali novinari, ili bar potencijalni dopisnici, frilenseri i slobodni dostavljači informacija, što na ovim prostorima nije ništa novo, niti neobično.
Ipak, kada su prave informacije u pitanju, one od, reklo bi se, životnog značaja, mada je i to ovde diskutabilna tema, one su u vlasništvu takozvanih centara moći koji ih u skladu sa okolnostima i potrebama nalogodavaca distribuiraju isključivo preko tabloida. Prosto rečeno, tabloidi su sredstvo da se određena informacija upotrebi za javno eliminisanje političkih protivnika i svakojakih rivala u bespoštednoj i neprekidnoj borbi za osvajanje vlasti. Tako su tabloidi umesto kakvog-takvog informativnog glasila za šire narodne mase, postali najubojitije oružje u vlasti onih koji imaju pare i moć, a samim tim i najdelotvornije učilo da se bolidima u glave utuvi ono što se tamo negde smatra da im je potrebno utuviti. A ni pare, ni moć, poznato je to, ne stiču se ovde i u ovakvim vremenima čestitošću i humanizmom.
Sve je to već dobro poznato, ili bi trebalo da bude svakome kome je bar jedno od poznatih čula i videla još uvek u funkciji. I mada se uvek može postaviti, doduše, uzaludno pitanje: do koje se mere pomračenog uma može verovati tabloidnoj štampi odenutoj u žuto, poražavajuće je to da je čak i sa 10 odsto objektivnih i istinitih sadržaja situacija do te mere alrmantna da bi se trebalo duboko zamisliti nad sudbinom tabloidiziranih ili tabolidiziranih naroda i solo bolida. Ili će biti da je kolektivni šok, kao posledica svakojakih fizičkih i hemijskih trauma i tretmana davno nadmašio nivo tolerancije na fekalne izlučevine i izazvao potpunu misaonu i telesnu paralizu ubogih konzumenata pretvorivši ih i bukvalno u bolide okovane panikom za minimum vegetiranja u svojim davno izgubljenim i zarobljenim životima.
Jer sve što se iz tabloida može videti, opipati i omirisati, osim vaginalnog sekreta uspaljenih starleta, znoja sportskih asova i perverznog vonja estradnih poslenika jeste težak smrad jednog uslovno rečeno društva u fazi ubrzanog truljenja i raspadanja. U šta god da se takne, kao da se otvara živa rana iz koje pokulja smrdljivi gnoj koji bazdi na samoživost, pohlepu, bahatost i podlost, na razvrat i uništenje svega što još iole vredi po nekim empirijskim merilima. U svim strukturama društva, odnosno vlasti, koja ima moć nad svim i svačim pa samim tim i nad tabloidima, godinama su instalirani “stručnjaci” čiji je jedini zadatak bio, i ostao, da se u toku takozvane tranzicije sve ono što je državno i zajedničko pretvori u privatno i moje, odnosno njihovo, da se prebaci u svoje džepove i na svoje račune. Prosto rečeno, pod dimnom zavesom takozvane demokratske transformacije banana države obavljena je pljačka epskih razmera, poput potopa (ne)ljudske pohlepe nad kojom bi se i sam Noje nemoćno i rezignirano povukao u duboku izolaciju i doživotno tihovanje.
I sve ono što nam se, na momente, činilo našom zlehudom svakodnevicom za koju su najveći krivci negde izvan našeg vidokruga i u isparenjima satanističkih sumpornih magli i dimova, bilo je podređeno jednom jedinom cilju za koji su, po pravilu i uvek, angažovane domicilne ništarije, da se pljačkom ostataka zaostavštine upokojenog vampira socijalizma steknu pozicije i materijalna podloga za teoretski ulazak u kapitalizam kao najviši oblik legalizovane mizantropske ostrašćenosti čoveka nad čovekom. U toj patološkoj, paranoičnoj i krvavoj trci za parama, padale su glave, padale vlade i ideologije i uništavano je sve što se moglo uništiti, obezvrediti i oteti. Dakle, ne radi se ovde o šibicarima, jajarama i kokošarima, sitnim dilerima i džeparošima, već o zverkama, o grandioznim organizovanim lopinama od kojih svaka na crnom tržištu ljudske sumanutosti teži od nekoliko stotina hiljada do nekoliko milijardi evra. A sve to u vremenu kada je običnom bolidu izvesnije da će pre da ugleda NLO nego pišljivih 10 evra u kešu.
A bolidi, koje je i dalje boleo polni organ za sve, i dalje su mirno, blentavo i gotovo optimistički stajali po strani i posmatrali kako im pred rođenim očima, koje sve gledaše, samo to još ne videše, metastazira rođena domovina. Tek tu i tamo trgnuti pokličem nekog nacionalističkog fanatika sa perjanicom, podigli bi svoje šuljevite guzice da se malo na nacionalističkoj osnovi pokolju sa istim takvim bolidima na drugoj strani granične crte, dojučerašnjom braćom po krvi i titoizmu.
Ali, i to je već dobro poznato. Ono što bi trebalo da nas brine, budući da se sve materijalne vrednosti daju nadomestiti, jeste toliki broj kreatura bez onih najosnovnijih karakteristika neophodnih da se uz nečiju fizičku pojavnost nalepi etiketa “čovek”. Čak ni ti bolidi, te uboge izmrcvarene ljušture bez posla i igde ičega u svetu, ipak, stvorenom za uživanje, koje nemo blenu u kataklizmičke prizore sopstvene sadašnjosti, nemaju onaj esencijalni odbrambeni mehanizam svakog živućeg stvora, a to je nagon za samoodržanjem, za opstankom. U takvom rasulu, između Sodome i Gomore zlo iz Pandorine pudrijere odavno je preplavilo ove prostore i dostiglo takve razmere pred kojima bi i najuticajniji mitološki likovi i likinje delovali kao Diznijeve patkice.
Ali, ovo je stvarnost, grozna stvarnost u kojoj sve što neko uspe da stekne stiče na tuđem znoju, krvi, muci i semenoj tečnosti. I šta god sad, ili ubuduće, da se dogodi postavlja se pitanje: kako ćemo i kuda ovakvi? A mi sami najbolje znamo kakvi smo i u kakvom okruženju se nalazimo. I sve to u zemlji kojom i dalje naveliko tumaraju duhovi i fizički produžeci zlikovaca čiji dosijei i dalje stoje zapečaćeni i zaštićeni od uvida svekolike javnosti. I kako biti optimista svestan svega toga? A boljitka nema dok se zli duhovi ne vrate u svoje boce i balone, a prave ljudske vrednosti ponovo uspostave, ali po merilima nekih drugih intelektualaca i sa mnogo većim mošnicama od ovovremenih. U stvari, jedino što je potrebno da se sve to obavi jeste izvršilac radova. Dakle, isti oni bolidi sa početka teksta ali i sa početka takozvane petooktobarske revolucije. I tu se, sudeći po svemu, krug završava, a budućnost nam je zapečaćena. Baš onako kako smo i zaslužili, mi bolidi, ne?

ivan_rajovic_tabloidizacija_ili_tabolidizacija__potrosenih__umova.doc | |
File Size: | 397 kb |
File Type: | doc |

ivan_rajovic_tabloidizacija_ili_tabolidizacija__potrosenih__umova.pdf | |
File Size: | 216 kb |
File Type: |
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from Bosnia and Herzegovinahttp://lpvinyl.weebly.com/
|
24.3.2014.
O KOPČAMA I KOPČICAMA
U vremenu u kojem živimo, poznato je to, čovek je sve više sam. I kako tehnika napreduje i preuzima primat u svim onim oblastima koje su se ticale ljudskog uma, kojim se on dičio nad ostalim živućim oblicima postojanja, tako se i ljudske aktivnosti svode uglavnom na manuelne pokrete i radnje ostalim udovima. Čovek se sve žešče i paničnije zavlači u svoju ljušturu gubeći sve one atribute koji su ga činili tim što jeste ili je bar mislio da jeste. U takvim okolnostima, i ljubav kao dominantna psihička manifestacija za opstanak vrste i kakvu-takvu harmoniju među ljudima, uglavnom se svodi na ljubav prema samome sebi. I koliko god se činilo da je u pitanju veliki problem, još je očiglednije da niko ništa ne radi na tome, kao da tamo negde postoji zavera da nas bude što manje i da ljubav kao najveličanstveniji spoj dva bića bude postisnuta i vremenom potpuno istisnuta iz svesti nečega što će, najverovatnije, u manjoj meri biti čovek, a u mnogo većoj klon. Ipak, možda nade još uvek ima, možda stvari stoje sasvim drugačije.
Iskren da budem, ne znam da li sam to negde pročitao, video, čuo od nekog jogina, gurua, putujućeg filozofa, pesnika , klošara...ili sam, možda, sanjao, ili čak i budan sam doša na tu ideju. Kako god da je, suština je ista: kopče postoje. U stvari, svi su ljudi te kopče, ali na mnogo nižem, moglo bi se reći primitivnijem stupnju, budući da u nuždi ipak nekako uspevaju da „pasuju“ jedni drugima, da se nađu i ostanu u zajedničkoj vezi. Bolje rečeno, ljudi su samo delovi kopči, polovine, kao muške i ženske nitne rasute po svetu koje se sparuju po različitim principima, potrebama, okolnostima i mnogim drugim okolnostima koje utiču na dalji opstanak kopči. Ali, u pravom smislu te reči, i u samoj esenciji ove i ovakve teorije, stoji pretpostavka da je kopča, zapravo, spoj muške i ženske jedinke jedini moguć kao takav.
Dakle, svi ostali spojevi su samo proizvod nužde, zamene za kopču i večno treženje baš nje – kopče. Ono što je najzanimljivije u tome jeste da sve što se rodi ima svoju kopču, kao što svako ima svog dvojnika ili nekog veoma sličnog sebi. Ali, kopče je nemoguće prepoznati na prvi pogled, kao da je sama priroda, tvorac, ili onaj koji nas je i doveo na ovaj svet, namerno napravio tako da je susret kopči veličanstvena i veoma retka pojava. E, zbog toga je i postojanje kopči do dan danas ostala velika tajna, čak dotle da se mnogi sa nevericom pitaju da li kopče uopšte postoje ili je i to samo još jedna od pukih izmišljotina kojih je prepun svet. U prilog tome ide i to što kopče, one retke koje uspeju da se pronađu i da se zakopčaju jedna za drugu, nikada nikome ne govore o tome i to se samo pažljivom i znalačkom oku sa strane otkriva, ali ni onda ne baš sasvim. Jer, a i to je dobro poznato, ljud koliko god se kleli davole bar da vide takav spoj zdušno, čak i protiv svoje jasno izražene volje, rade na tome da ga unište, raskopčaju, da ga nema. I mada mislim da nije potrebno da previše objašnjavam o čemu se ovde radi, hoću samo za neupućene, da naglasim kako je u pitanju spoj dva po mnogo čemu oprečna, suprotna i antagonistički nastrojena tela ( u ovom slučaju muškog i ženskog), dva bića, dve koncepcije, dve sasvim originalne i individualne pojave, ako baš hoćete koje se tako savršeno uklapaju i naležu jedna na drugu da daju sasvim novi varijetet života, kao ruka i rukavica, kao sladoled i kugla, kao pištolj i metak. E, to je kopča.
Kada se kopče nađu, ako se uopšte nađu, što je vrlo retko i gotovo nezamislivo, onda se one spoje i ta takva kopča od tog trenutka počinje da funkcioniše kao novo, sasvim drugačije od svega poznatog jedinstveno biće. Prikopčaju se čvrsto jedna za drugu, isprepletu im se misli, osećanja, želje, ruke i noge, pramičci kose i stidne dlake, pomešaju im se znoj i suze, krv i telesni sokovi, podele se strahovi i patnje i tako prepleteni ostaju do kraja života, i posle toga, u tom idelnom spoju koji se samo retkim srećnicima ostvari.
Oni kojima se posreći da se ostvare kao kopče mogu zaista biti srećni kao da su otkrili tajnu zagrobnog života, misteriju postojanja ili nepostojanja apsolutnog tvorca, suštinu Univerzuma. Svima ostalima ne preostaje ništa drugo nego da vegetiraju u svojim bednim, osiromašenim svetovima tragajući za sopstvenom kopčom. Ponekad se nekome učini da je stigao na cilj, da je našao svoju kopču i onda on bude srećan, uobražen, osion, čak ohol, ali se ubrzo pokaže da to nije bilo to, da je samo privid, puka nadgradnja stvorena u sopstvenoj svesti iz preterane potrebe da se ima kopča. Najgore je to što niko nikome ne može biti kopča, ako to već nije. To se ne da odglumiti ili imitirati, Ili si kopča, ili nisi, sve ostalo su samo iglice, špenadle, ukosnice, pribadače, rajshnadle...prosto rečeno – neadekvatne zamene, pomagala koja u najboljem slučaju samo podstiču potrebu za kopčom.
Ali, kada se zbog nekih, viših ili nižih, sasvim svejedno, razloga dogodi da neko ostane bez svoje kopče ili kopčice, onda je to tuga kakva se ni zamisliti ne može, pogotovu onima koji o kopčama nemaju još nikakvih saznanja, a ni slutnji. Jer, gubitak kopče, ili kopčice, je nešto najgore što se jednoj kopči može dogoditi pošto je to, zapravo, istovremeno i gubitak sebe, jer kopča koja je izgubila kopču, ili kopčicu, istog časa prestaje da postoji kao kopča svesna da nikada više i nigde neće naći svoj drugi deo.
Ipak, sve ono što u jednom trenutku bude raskopčano sasvim je dobar znak da to nije ni bila kopča, već nekako više privid, možda čak i idealna varka, proizvod uobrazilje, sve samo ne kopča.
I onda bi se trebalo baciti, ako još ima vremena, na traženje nove kopče koja zasigurno negde postoji ili jednostavno sesti i čekati da se sama pojavi, ako se pojavi, što je malo verovatno i treba biti veliki srećnik. U protivnom, ne preostaje ništa drugo nego tužan, razočaran, raskopčan i razbarušen nastaviti život kao i svi drugi koji o kopčama ništa ne znaju i nije ih briga.
O KOPČAMA I KOPČICAMA
U vremenu u kojem živimo, poznato je to, čovek je sve više sam. I kako tehnika napreduje i preuzima primat u svim onim oblastima koje su se ticale ljudskog uma, kojim se on dičio nad ostalim živućim oblicima postojanja, tako se i ljudske aktivnosti svode uglavnom na manuelne pokrete i radnje ostalim udovima. Čovek se sve žešče i paničnije zavlači u svoju ljušturu gubeći sve one atribute koji su ga činili tim što jeste ili je bar mislio da jeste. U takvim okolnostima, i ljubav kao dominantna psihička manifestacija za opstanak vrste i kakvu-takvu harmoniju među ljudima, uglavnom se svodi na ljubav prema samome sebi. I koliko god se činilo da je u pitanju veliki problem, još je očiglednije da niko ništa ne radi na tome, kao da tamo negde postoji zavera da nas bude što manje i da ljubav kao najveličanstveniji spoj dva bića bude postisnuta i vremenom potpuno istisnuta iz svesti nečega što će, najverovatnije, u manjoj meri biti čovek, a u mnogo većoj klon. Ipak, možda nade još uvek ima, možda stvari stoje sasvim drugačije.
Iskren da budem, ne znam da li sam to negde pročitao, video, čuo od nekog jogina, gurua, putujućeg filozofa, pesnika , klošara...ili sam, možda, sanjao, ili čak i budan sam doša na tu ideju. Kako god da je, suština je ista: kopče postoje. U stvari, svi su ljudi te kopče, ali na mnogo nižem, moglo bi se reći primitivnijem stupnju, budući da u nuždi ipak nekako uspevaju da „pasuju“ jedni drugima, da se nađu i ostanu u zajedničkoj vezi. Bolje rečeno, ljudi su samo delovi kopči, polovine, kao muške i ženske nitne rasute po svetu koje se sparuju po različitim principima, potrebama, okolnostima i mnogim drugim okolnostima koje utiču na dalji opstanak kopči. Ali, u pravom smislu te reči, i u samoj esenciji ove i ovakve teorije, stoji pretpostavka da je kopča, zapravo, spoj muške i ženske jedinke jedini moguć kao takav.
Dakle, svi ostali spojevi su samo proizvod nužde, zamene za kopču i večno treženje baš nje – kopče. Ono što je najzanimljivije u tome jeste da sve što se rodi ima svoju kopču, kao što svako ima svog dvojnika ili nekog veoma sličnog sebi. Ali, kopče je nemoguće prepoznati na prvi pogled, kao da je sama priroda, tvorac, ili onaj koji nas je i doveo na ovaj svet, namerno napravio tako da je susret kopči veličanstvena i veoma retka pojava. E, zbog toga je i postojanje kopči do dan danas ostala velika tajna, čak dotle da se mnogi sa nevericom pitaju da li kopče uopšte postoje ili je i to samo još jedna od pukih izmišljotina kojih je prepun svet. U prilog tome ide i to što kopče, one retke koje uspeju da se pronađu i da se zakopčaju jedna za drugu, nikada nikome ne govore o tome i to se samo pažljivom i znalačkom oku sa strane otkriva, ali ni onda ne baš sasvim. Jer, a i to je dobro poznato, ljud koliko god se kleli davole bar da vide takav spoj zdušno, čak i protiv svoje jasno izražene volje, rade na tome da ga unište, raskopčaju, da ga nema. I mada mislim da nije potrebno da previše objašnjavam o čemu se ovde radi, hoću samo za neupućene, da naglasim kako je u pitanju spoj dva po mnogo čemu oprečna, suprotna i antagonistički nastrojena tela ( u ovom slučaju muškog i ženskog), dva bića, dve koncepcije, dve sasvim originalne i individualne pojave, ako baš hoćete koje se tako savršeno uklapaju i naležu jedna na drugu da daju sasvim novi varijetet života, kao ruka i rukavica, kao sladoled i kugla, kao pištolj i metak. E, to je kopča.
Kada se kopče nađu, ako se uopšte nađu, što je vrlo retko i gotovo nezamislivo, onda se one spoje i ta takva kopča od tog trenutka počinje da funkcioniše kao novo, sasvim drugačije od svega poznatog jedinstveno biće. Prikopčaju se čvrsto jedna za drugu, isprepletu im se misli, osećanja, želje, ruke i noge, pramičci kose i stidne dlake, pomešaju im se znoj i suze, krv i telesni sokovi, podele se strahovi i patnje i tako prepleteni ostaju do kraja života, i posle toga, u tom idelnom spoju koji se samo retkim srećnicima ostvari.
Oni kojima se posreći da se ostvare kao kopče mogu zaista biti srećni kao da su otkrili tajnu zagrobnog života, misteriju postojanja ili nepostojanja apsolutnog tvorca, suštinu Univerzuma. Svima ostalima ne preostaje ništa drugo nego da vegetiraju u svojim bednim, osiromašenim svetovima tragajući za sopstvenom kopčom. Ponekad se nekome učini da je stigao na cilj, da je našao svoju kopču i onda on bude srećan, uobražen, osion, čak ohol, ali se ubrzo pokaže da to nije bilo to, da je samo privid, puka nadgradnja stvorena u sopstvenoj svesti iz preterane potrebe da se ima kopča. Najgore je to što niko nikome ne može biti kopča, ako to već nije. To se ne da odglumiti ili imitirati, Ili si kopča, ili nisi, sve ostalo su samo iglice, špenadle, ukosnice, pribadače, rajshnadle...prosto rečeno – neadekvatne zamene, pomagala koja u najboljem slučaju samo podstiču potrebu za kopčom.
Ali, kada se zbog nekih, viših ili nižih, sasvim svejedno, razloga dogodi da neko ostane bez svoje kopče ili kopčice, onda je to tuga kakva se ni zamisliti ne može, pogotovu onima koji o kopčama nemaju još nikakvih saznanja, a ni slutnji. Jer, gubitak kopče, ili kopčice, je nešto najgore što se jednoj kopči može dogoditi pošto je to, zapravo, istovremeno i gubitak sebe, jer kopča koja je izgubila kopču, ili kopčicu, istog časa prestaje da postoji kao kopča svesna da nikada više i nigde neće naći svoj drugi deo.
Ipak, sve ono što u jednom trenutku bude raskopčano sasvim je dobar znak da to nije ni bila kopča, već nekako više privid, možda čak i idealna varka, proizvod uobrazilje, sve samo ne kopča.
I onda bi se trebalo baciti, ako još ima vremena, na traženje nove kopče koja zasigurno negde postoji ili jednostavno sesti i čekati da se sama pojavi, ako se pojavi, što je malo verovatno i treba biti veliki srećnik. U protivnom, ne preostaje ništa drugo nego tužan, razočaran, raskopčan i razbarušen nastaviti život kao i svi drugi koji o kopčama ništa ne znaju i nije ih briga.
![]()
|
![]()
|
19.3.2014.
ŽIVOT U ZEMLJI (B)UBICA, ILI
PROKLETSTVO PODANIČKOG MENTALITETA
Šta se to dogodilo da obrazovani ljudi spadaju u kategoriju neprilagođenih, usamljenih čudaka, a da najgori preuzimaju kontrolu nad njihovim fizičkim životom i caruju svetom. Novac? Da, ali i više od toga, vlast, moć, slava i, dakako, ona specifična vrsta ludila koju svi pomenuti atributi zaogrnu velom političke bahatosti, ali nikako ne mogu da sakriju njenu ogoljenu suštinu.
Trebalo je da prođe punih 14 godina da bi zvaničnici nesrećne države Srbije zvanično priznali da se neka bivša vlast, zajedno sa njima u njoj, na najzverskiji način obračunavala sa svojim neistomišljenicima. Mnogi su se sa ovim saznanjem tek suočili i jednostavno odbijaju da poveruju u njegovu verodostojnost. Ali, ima i onih kojima je sve to bilo i te kako poznato i vidljivo još odavno. Naravno, nije bilo potrebno imati treće, šesto ili bilo koje ezoterično oko ili uho, osim onog aparata kojim nas je već sama priroda obdarila da bi se to bar naslutilo. Ali, ovaj narod je poznat po tome da radije sluša nego što koristi sopstvena čula za opipavanje uslova života u kojem se kreće ili, bolje rečeno, tumara.
Tome u prilog ide i činjenica da u pojedinim političkim sistemima mnogo toga može da se zna, ali je svako takvo saznanje i znanje uzaludno ako se to ne saopšti tamo gde treba, ili još bolje, ako ne stigne sa mesta koje jednom takvom saznanju daje i upotrebnu vrednost. A ono što potom sledi jeste šok.
Ko je imao prilike da doživi kako je to kada imaš sopstvenu državu protiv sebe, odnosno one koji misle da to jesu ili da je i faktički čine u datom trenutku, taj zna o čemu govorim. A protiv države, kakva god da je, u potpunosti ste nemoćni. A što je najgore, nema rezervne, niti bilo koje druge koja vam može zameneniti ili nadomestiti otadžbinu.
Ipak, ne mogu baš uvek i svi biti u saglasnosti i tolerantni prema budalčinama koje se, samo one znaju kako, mislim budalčine, dokopaju vlasti.
I ranije, ali nikada kao danas, nije bilo do te mere odvratno, degutantno i bedno videti vaspitanog uspešnog čoveka, namerno neću reći intelektualca, koji se bavi politikom. Ko god drži do sebe daleko će zaobilaziti mesta na kojima pije i terevenči ta bratija.
Ali, strašno je ponižavajuće da nekome ko je čitav život posvetio pročiščenju, očovečenju i uzletu sopstvenog uma o životu odličluje ono što se samo ljudskim talogom može zvati, čak i pod uslovom da politiku shvatimo kao disciplunu psihofizičkog pobeđivanja drugih u kojoj su sva sredstva dozvoljena.
A ti i takvi nazvali su se, i još uvek se nazivaju, elitom?!
Vreme o kojem govorim, odnosno njegova najbitnija karkteristika, jeste period kada je čitava Srbija, odnosno onaj njen lepši i pametniji deo, bila na ulicama.
Bila je to pobuna protiv svega onoga što je oličavao Slobodan Milošević sa svojom kamarilom, pored toga već iskazano na izborima, čak i takvim koji podrazumevju demokratiju diktature takozvanog balkanskog kasapina.
A kasapin, kao i svaki drugi dželat koji misli da nekažnjeno može da se igra ljudskim glavama i njihovim sudbinama, kosio je kao jedan od jahača apokalipse sve ono i sve one koji bi mu stali na put u dostizanju sumanutog cilja koji je sam sebi postavio.
No, to je već istorija i dobro je poznato svima onima koji su želeli da se malo ozbiljnije bave ovom problematikom.
Ono što nije poznato, ili neki ne žele da im bude, jeste da su oni isti, ili njihovi spavači, epigoni i partijski pajtosi u nekoj od kombinacija i dalje na vlasti. Još bolje i tačnije, mada je tako želelo da se predstavi, nikada nigde nisu ni odlazili. Sve vreme su bili tu, lično ili preko svojih manje-više nevidljivih eksponenata koji su sve konce polutkarene Srbije i njenih ginjola držali u svojim krvavim rukama.
Koliko je sudbina čestitih ljudi tako uništeno, nikada nećemo znati. Pod paravanom sankcija, krize i tranzicije, evroaltlantskih integracija i pitanja Kosova, prosto su zbrisani svi oni koji ne samo da su bili protiv, već su se uopšte na ovaj ili onaj način usudili da misle.
U ovoj opsežnoj akciji čišćenja neuma od uma nestalo je sve ono što bi po svakoj logici jedan narod i jednu državu trebalo da vodi u budućnost, a odnekud imamo podsvesnu pretpostavku da je budućnost uvek bolja od ovoga što imamo u datom trenutku. Svuda osim ovde gde svaki naredni dan predstavlja samo još jedan podeljak na mernom instrumentu našeg sveukupnog potonuća.
Biti optimista u takvoj situaciji ili je zezanje ili krajnji stadijum totalne umne poremećenosti. Jer, za optimizam nema ama baš ni jedne pretpostavke, čak je i verovanje u Božju pravdu i sud onoga ko odozgo sve vidi i zna postalo samo popovsko zamlaćivanje u koje više ni sami obmanjivači u mantijama ne veruju, ako su ikada verovali.
Sve ovo što imamo danas samo je logična posledica prokletstva sa kojim smo živeli proteklih sedam decenija u tvorevini koja je samoj sebi i njenim ideolozima i tvorcima bila jedini cilj. Prosto rečeno, ko nije imao tu nesreću da glavom plati svoju ponesenost nekom individualnom misaonom strategijom, imao je zadovoljstvo da se nađe u jednom specifičnom asocijalnom mehanizmu čija je jedina i osnovna svrha bila da traje što duže i obezbedi što lagodniji i raskošniji život suverenu i njegovim najbližim i najodanijim slugama. Čak i da nije tako, da je sve samo proizvod uobrazilje, trebalo bi razmišljati na način, kako bi bilo ko drugi ko je dospeo u takvu situaciju sačuvao svoj politički i ratni plen u okruženju "'ljutih i zakletih neprijatelja"' i imperijalističkih tvorevina kojima je do komunizma bilo stalo koliko i do trna u oku. Naravno, sve stečeno trebalo je odbraniti i učvrstiti svim mogućim sredstvima, tim pre i više što je ovdašnji diktator imao na raspolaganju ljude za koje ga apsolutno ništa ne vezuje i prema
kojima nema nikakvih moralnih i drugih obzira.
Međutim, ono što je za ovu priču zanimljivo jeste to da je stvorena specifična tvorevina, ni jednoj drugoj nalik, u kojoj su vladala sasvim drugačija pravila, ako su to bila pravila. Prema tome, samo ono što je u velikoj ili bar nekoj meri egzaktno, bilo je i realno, sve ostalo je bilo podređeno bespogovornom mehanizmu stvaranja poslušnika bez sopstvene volje i identiteta što je tek danas jasno isplivalo na površinu. Vizuelni i svaki drugi identitet zemlje u kojoj smo živeli stvaran je na podlozi sa koje je bilo uklonjeno sve ono što je, ili je moglo, da misli drugačije. I nije bilo granice, nije bilo limita, nije bilo obzira ako se nešto radi za dobrobit jedne takve države u kojoj su, bez preterivanja, svi prema kojima
nisu bile preduzete egzekucione mere postali državna bezbednost. U takvom okruženju i sa poznatim manifestacijama odanosti vođi i njegovim idejama čik da je neko mogao, smeo i da mu je uopšte palo napamet da misli svojom glavom, nema ni govora, a o realizaciji takvih misaonih tokova, još manje. Dakle, bila je to tvorevina u kojoj su najbolje prolazili oni koji ništa nisu pitali, ništa nisu mislili i
samo su bespogovorno izvršavali ono što im se kaže.
I dok su sa jedne strane svi navodno učeni nekom lažnom humanizmu, toleranciji, zajedništvu i ostalim vrednostima socijalnog ostvarenja individue u idealnom komunističkom sistemu, život je zapravo bio nešto savim drugo, mada toga možda nisu bili svesni ni učesnici u njemu koji su imali tu sreću da uživaju u najvećim privilegijama. Treba li naglašavati da se na osnovu svega već rečenog može pretpostaviti da se radi o najboljima po važećim merilima, a o najgorima po ljudskim.
Zemlja koja opstajava na poslušnicima i strahu od cinkarenja ne može da bude ništa drugo do kazamat u kojem važe posebna pravila. Prema tome sve one mudrosti pokupljene iz najbolje svetske literature, filosofije, sociologije.. ovde nisu imale nikakvu primenu, osim što su soptvenog vlasnika gurale u ponor nepomirljivog uklapanja u aktuelne tokove. Onaj ko na vreme nije shvatio da je jedini razuman pristup u takvim okolnostima biti poslušan nije imao nikakve šanse da se ostvari kao relativno normalno i priznato ljudsko biće. Vremenom se naučilo da se živi bez pameti pa je svaki um koji je u raznim neobičim procesima nastajao bio dočekivan kao čista ludost vredna jedino podsmeha i čuđenja. Šta će ti pamet, ako je već sve i te kako poznato i ka čemu bi tek trebalo stići i ako postoje mehanizmi koji su tu da sve to obezbede? Šta ti kao misaono biće kojem je život, ipak, poklonjen od strane onih koji su "ladno" mogli i da ti ga uzmu, imaš da se baviš sopstevnim mislima i menjaš nešto što je već ustanovljeno kao apsolut, kao idealna društvena tvorevina? Čak i danas, osim za vrsne mislioce i produhovljene veličine, kakvih je ovde vrlo malo, ovo je vrlo prihvatljiva logika. Zapravo, moglo bi se reći da bi većina danas čak insistirala na nečemu takvom, pod uslovom da im se omogući minimum egzistencije.
Naravno, pogrešili bismo kada bismo rekli da je narod kriv, šta god pod tim narodom podrazumevali, ili čak mi sami. Jer, prosto rečeno, ovo i nije narod, ovo je samo produkt višedecenijskog tretmana ispiranja mozgova i pravljenja vojske poslušnika za potrebe idealizovanog kazamata, koji se, doduše, raspao, ali su svi njegovi mehanizmi ostali da traju i pitanje je dokle će pošto je, kako se čini, jedini efikasan način za njegov nastanak samouništenje što se, kako stvari stoje, još dugo neće dogoditi.
ŽIVOT U ZEMLJI (B)UBICA, ILI
PROKLETSTVO PODANIČKOG MENTALITETA
Šta se to dogodilo da obrazovani ljudi spadaju u kategoriju neprilagođenih, usamljenih čudaka, a da najgori preuzimaju kontrolu nad njihovim fizičkim životom i caruju svetom. Novac? Da, ali i više od toga, vlast, moć, slava i, dakako, ona specifična vrsta ludila koju svi pomenuti atributi zaogrnu velom političke bahatosti, ali nikako ne mogu da sakriju njenu ogoljenu suštinu.
Trebalo je da prođe punih 14 godina da bi zvaničnici nesrećne države Srbije zvanično priznali da se neka bivša vlast, zajedno sa njima u njoj, na najzverskiji način obračunavala sa svojim neistomišljenicima. Mnogi su se sa ovim saznanjem tek suočili i jednostavno odbijaju da poveruju u njegovu verodostojnost. Ali, ima i onih kojima je sve to bilo i te kako poznato i vidljivo još odavno. Naravno, nije bilo potrebno imati treće, šesto ili bilo koje ezoterično oko ili uho, osim onog aparata kojim nas je već sama priroda obdarila da bi se to bar naslutilo. Ali, ovaj narod je poznat po tome da radije sluša nego što koristi sopstvena čula za opipavanje uslova života u kojem se kreće ili, bolje rečeno, tumara.
Tome u prilog ide i činjenica da u pojedinim političkim sistemima mnogo toga može da se zna, ali je svako takvo saznanje i znanje uzaludno ako se to ne saopšti tamo gde treba, ili još bolje, ako ne stigne sa mesta koje jednom takvom saznanju daje i upotrebnu vrednost. A ono što potom sledi jeste šok.
Ko je imao prilike da doživi kako je to kada imaš sopstvenu državu protiv sebe, odnosno one koji misle da to jesu ili da je i faktički čine u datom trenutku, taj zna o čemu govorim. A protiv države, kakva god da je, u potpunosti ste nemoćni. A što je najgore, nema rezervne, niti bilo koje druge koja vam može zameneniti ili nadomestiti otadžbinu.
Ipak, ne mogu baš uvek i svi biti u saglasnosti i tolerantni prema budalčinama koje se, samo one znaju kako, mislim budalčine, dokopaju vlasti.
I ranije, ali nikada kao danas, nije bilo do te mere odvratno, degutantno i bedno videti vaspitanog uspešnog čoveka, namerno neću reći intelektualca, koji se bavi politikom. Ko god drži do sebe daleko će zaobilaziti mesta na kojima pije i terevenči ta bratija.
Ali, strašno je ponižavajuće da nekome ko je čitav život posvetio pročiščenju, očovečenju i uzletu sopstvenog uma o životu odličluje ono što se samo ljudskim talogom može zvati, čak i pod uslovom da politiku shvatimo kao disciplunu psihofizičkog pobeđivanja drugih u kojoj su sva sredstva dozvoljena.
A ti i takvi nazvali su se, i još uvek se nazivaju, elitom?!
Vreme o kojem govorim, odnosno njegova najbitnija karkteristika, jeste period kada je čitava Srbija, odnosno onaj njen lepši i pametniji deo, bila na ulicama.
Bila je to pobuna protiv svega onoga što je oličavao Slobodan Milošević sa svojom kamarilom, pored toga već iskazano na izborima, čak i takvim koji podrazumevju demokratiju diktature takozvanog balkanskog kasapina.
A kasapin, kao i svaki drugi dželat koji misli da nekažnjeno može da se igra ljudskim glavama i njihovim sudbinama, kosio je kao jedan od jahača apokalipse sve ono i sve one koji bi mu stali na put u dostizanju sumanutog cilja koji je sam sebi postavio.
No, to je već istorija i dobro je poznato svima onima koji su želeli da se malo ozbiljnije bave ovom problematikom.
Ono što nije poznato, ili neki ne žele da im bude, jeste da su oni isti, ili njihovi spavači, epigoni i partijski pajtosi u nekoj od kombinacija i dalje na vlasti. Još bolje i tačnije, mada je tako želelo da se predstavi, nikada nigde nisu ni odlazili. Sve vreme su bili tu, lično ili preko svojih manje-više nevidljivih eksponenata koji su sve konce polutkarene Srbije i njenih ginjola držali u svojim krvavim rukama.
Koliko je sudbina čestitih ljudi tako uništeno, nikada nećemo znati. Pod paravanom sankcija, krize i tranzicije, evroaltlantskih integracija i pitanja Kosova, prosto su zbrisani svi oni koji ne samo da su bili protiv, već su se uopšte na ovaj ili onaj način usudili da misle.
U ovoj opsežnoj akciji čišćenja neuma od uma nestalo je sve ono što bi po svakoj logici jedan narod i jednu državu trebalo da vodi u budućnost, a odnekud imamo podsvesnu pretpostavku da je budućnost uvek bolja od ovoga što imamo u datom trenutku. Svuda osim ovde gde svaki naredni dan predstavlja samo još jedan podeljak na mernom instrumentu našeg sveukupnog potonuća.
Biti optimista u takvoj situaciji ili je zezanje ili krajnji stadijum totalne umne poremećenosti. Jer, za optimizam nema ama baš ni jedne pretpostavke, čak je i verovanje u Božju pravdu i sud onoga ko odozgo sve vidi i zna postalo samo popovsko zamlaćivanje u koje više ni sami obmanjivači u mantijama ne veruju, ako su ikada verovali.
Sve ovo što imamo danas samo je logična posledica prokletstva sa kojim smo živeli proteklih sedam decenija u tvorevini koja je samoj sebi i njenim ideolozima i tvorcima bila jedini cilj. Prosto rečeno, ko nije imao tu nesreću da glavom plati svoju ponesenost nekom individualnom misaonom strategijom, imao je zadovoljstvo da se nađe u jednom specifičnom asocijalnom mehanizmu čija je jedina i osnovna svrha bila da traje što duže i obezbedi što lagodniji i raskošniji život suverenu i njegovim najbližim i najodanijim slugama. Čak i da nije tako, da je sve samo proizvod uobrazilje, trebalo bi razmišljati na način, kako bi bilo ko drugi ko je dospeo u takvu situaciju sačuvao svoj politički i ratni plen u okruženju "'ljutih i zakletih neprijatelja"' i imperijalističkih tvorevina kojima je do komunizma bilo stalo koliko i do trna u oku. Naravno, sve stečeno trebalo je odbraniti i učvrstiti svim mogućim sredstvima, tim pre i više što je ovdašnji diktator imao na raspolaganju ljude za koje ga apsolutno ništa ne vezuje i prema
kojima nema nikakvih moralnih i drugih obzira.
Međutim, ono što je za ovu priču zanimljivo jeste to da je stvorena specifična tvorevina, ni jednoj drugoj nalik, u kojoj su vladala sasvim drugačija pravila, ako su to bila pravila. Prema tome, samo ono što je u velikoj ili bar nekoj meri egzaktno, bilo je i realno, sve ostalo je bilo podređeno bespogovornom mehanizmu stvaranja poslušnika bez sopstvene volje i identiteta što je tek danas jasno isplivalo na površinu. Vizuelni i svaki drugi identitet zemlje u kojoj smo živeli stvaran je na podlozi sa koje je bilo uklonjeno sve ono što je, ili je moglo, da misli drugačije. I nije bilo granice, nije bilo limita, nije bilo obzira ako se nešto radi za dobrobit jedne takve države u kojoj su, bez preterivanja, svi prema kojima
nisu bile preduzete egzekucione mere postali državna bezbednost. U takvom okruženju i sa poznatim manifestacijama odanosti vođi i njegovim idejama čik da je neko mogao, smeo i da mu je uopšte palo napamet da misli svojom glavom, nema ni govora, a o realizaciji takvih misaonih tokova, još manje. Dakle, bila je to tvorevina u kojoj su najbolje prolazili oni koji ništa nisu pitali, ništa nisu mislili i
samo su bespogovorno izvršavali ono što im se kaže.
I dok su sa jedne strane svi navodno učeni nekom lažnom humanizmu, toleranciji, zajedništvu i ostalim vrednostima socijalnog ostvarenja individue u idealnom komunističkom sistemu, život je zapravo bio nešto savim drugo, mada toga možda nisu bili svesni ni učesnici u njemu koji su imali tu sreću da uživaju u najvećim privilegijama. Treba li naglašavati da se na osnovu svega već rečenog može pretpostaviti da se radi o najboljima po važećim merilima, a o najgorima po ljudskim.
Zemlja koja opstajava na poslušnicima i strahu od cinkarenja ne može da bude ništa drugo do kazamat u kojem važe posebna pravila. Prema tome sve one mudrosti pokupljene iz najbolje svetske literature, filosofije, sociologije.. ovde nisu imale nikakvu primenu, osim što su soptvenog vlasnika gurale u ponor nepomirljivog uklapanja u aktuelne tokove. Onaj ko na vreme nije shvatio da je jedini razuman pristup u takvim okolnostima biti poslušan nije imao nikakve šanse da se ostvari kao relativno normalno i priznato ljudsko biće. Vremenom se naučilo da se živi bez pameti pa je svaki um koji je u raznim neobičim procesima nastajao bio dočekivan kao čista ludost vredna jedino podsmeha i čuđenja. Šta će ti pamet, ako je već sve i te kako poznato i ka čemu bi tek trebalo stići i ako postoje mehanizmi koji su tu da sve to obezbede? Šta ti kao misaono biće kojem je život, ipak, poklonjen od strane onih koji su "ladno" mogli i da ti ga uzmu, imaš da se baviš sopstevnim mislima i menjaš nešto što je već ustanovljeno kao apsolut, kao idealna društvena tvorevina? Čak i danas, osim za vrsne mislioce i produhovljene veličine, kakvih je ovde vrlo malo, ovo je vrlo prihvatljiva logika. Zapravo, moglo bi se reći da bi većina danas čak insistirala na nečemu takvom, pod uslovom da im se omogući minimum egzistencije.
Naravno, pogrešili bismo kada bismo rekli da je narod kriv, šta god pod tim narodom podrazumevali, ili čak mi sami. Jer, prosto rečeno, ovo i nije narod, ovo je samo produkt višedecenijskog tretmana ispiranja mozgova i pravljenja vojske poslušnika za potrebe idealizovanog kazamata, koji se, doduše, raspao, ali su svi njegovi mehanizmi ostali da traju i pitanje je dokle će pošto je, kako se čini, jedini efikasan način za njegov nastanak samouništenje što se, kako stvari stoje, još dugo neće dogoditi.
![]()
|
![]()
|
18.12.2013.
GDE JE TU LJUBAV?
(Poglavlje iz romana „Uzgajalište klonova“)
Ljudi nikada ništa nisu radili razumno. Razum ne postoji kao kategorija mase, već samo kao stanje duha onih koji su uspeli da se izdignu iznad sveopšte sebične svesti koja podrazumeva sve kako bi se ugodilo zahtevima sopstvenog primitivizma. Ljudi kao takvi, osim pojedinaca na koje smo, sticajem okolnosti, uspeli da utičemo sopstvenim vrednostima u kojima su oni prepoznali svoj interes, nisu vredni ničega. U najboljoj varijanti bi ih trebalo izbegavati, pogotovu ako ih ima više udruženih oko iste ideje, a to nije redak slučaj, naprotiv.
Običnima su dali pivo, u neograničenim količinama, u plastičnim flašama, balonima, buradima, cisternama, po bagatelnoj ceni tako da svako može da se ukoka, urolja, obeznani, da mu bude svejedno, da ga boli kurac za sve ono što ta gomila samozvanih predvodnika čopora misli i radi. Masa vegetira u svojoj pivskoj izmaglici, u svojoj zabludi koju su joj nametnuli isti takvi koji su imali tu sreću da svoje zlo otelotvore u nekoj značajnoj funkciji. Jer ljudi su po prirodi svog postanka zli, oni se rađaju zli i umiru zli. Zlo je suštinska i najbitnija karakteristika ljudskog bića. Ono (zlo) je, zapravo, čovek. Ili, jednostavnije rečeno, ljudska vrsta i postoji zbog toga da bi zlo kao latentnu kosmičku energiju manifestovala kroz živog stvora.
Sve priče o dobru, o humanosti, o milosrđu smešne su i nemaju nikakvo utemeljenje ni u čemu, osim u marketingu ovozemaljskih tvoraca pravila i utemeljivača zla. Šta je jedna Majka Tereza, sa sve svojom Nobelovom nagradom u poređenju sa svom onom masom zlikovaca koja je protutnjala i tutnji planetom svih ovih nekoliko hiljada osvetljenih godina?
Nije slučajno u Bibliji, ma ko je i ma kada pisao, zapisno da bi nesrećni ljudski stvor trebalo da se sve vreme tokom svog jebenog boravka na ovoj planeti kaje, kaje i samo kaje, da se moli Bogu za oprost grehova koje, ako nije, sigurno je da će ih počiniti u svom jebenom životu, samo ako mu se za to ukaže prilika.
Za razliku od drugih živih bića koja imaju svoju predvidljivu psihologiju koja se ni milionima godina ne menja, ljudski stvor nema ništa, osim zla u sebi. I koliko ljudi, toliko različitih, pritajenih manifestacija zla koje traži da se ostvari, da zagospodari, da se nametne. Jer, kao što je poznato, nikada nigde u istoriji ljudskog roda, od kada posedujemo bilo kakva saznanja, nije gospodarilo dobro.
Zapravo, u prirodi kakva jeste, dobro ne postoji kao kategorija. Biti dobar znači biti nemoćan da budeš zao, a to te već u startu eliminiše kao autentičnog sudionika zverskog opstanka, ili te, u boljoj varijanti, baca na marginu sveopštih dešavanja, kao zamorče, kao protivtežu na osnovu koje će drugi meriti svoj uspeh, svoju količinu ostvarenog zla, a samim tim i svoje ljudskosti. Kakvog li paradoksa!
Svaka jedinka je sublimirana kolektivna svest vrste. I svako teži ka tome da bude najelitniji primerak koji će u sebi nositi sve najbitnije karakteristike svoje vrste: snagu, lepotu, inteligenciju, moć i, naravno, seksualnu nadmoć u bezgraničnim količinama. Gledano uprošćeno, kome god to pođe za rukom, on je samo ostvario ono što je, valjda, i cilj zbog kojeg jesmo ovde. Sve ostalo su samo pojedinačne sudbine koje se nikoga ne tiču, osim onih koji postaju žrtve, kolateralna šteta, kako bi se to reklo novogovorom.
Zlo inspiriše na nove poduhvate, na osvajanje sveta, na moć, na zadovoljenje svojih iskonskih potreba. Dobro produkuje degenerike, autsajdere, biološki i ljudski škart, otpad od kojeg niko nema koristi. Zamislimo milosrdnu ajkulu, lava, pauka, mrava, pčelu ili bilo koje planetarano biće. Zamislimo milosrdno Sunce, plimu, rotaciju, godišnja doba. Može li se Sunce smilovati da u pustinji ne prži tako nemilisrdno kao što to čini, ne bi li nomadi i kamile bili zadovoljni njegovim osećanjem za njihove potrebe? Glupost. Sve mora da se dešava po zakonitostima koje su date davno ustanovljenim vrhovnim načelom. Sve mora da bude onako kako jeste. I samo je čovek taj koji se, opterećen “razumom” drznuo da promeni pravila, da bude i ovo i ono, da bude ono što nije, da u svojoj nemoći, potiskujući svoju pravu zlu prirodu, postaje još veće zlo nego što u suštini jeste. Problem ljudske vrste zapravo i nije u onima koji su zli, već u onima koji potiskuju svoju pravu prirodu zbog fizičke ili umne nemoći.
Dajte mi jednog koji ne bi želeo da bude kralj, makar to bio i kralj prosjaka, drumskih razbojnika ili makroa. Dajte mi jednog koji ne bi želeo da bude kralj: popova, časnih sestara, aktivista crvenog krsta, sakupljača maraka, humanitarne pomoći, invalida, negovateljica ili spremačica hrane za najsiromašnije. Nema takvih.
Ljudskom rodu je odnekud sugerisano da potisne svoju pravu prirodu, da se podredi, ne fizičkoj snazi suparnika, već uspostavljenoj ideologiji, a to je nelogično. Snaga, čak i vizuelno, ili u prvom odmeravanju, postaje respektabilna kategorija koja slabijeg dovodi u poziciju vazala, poslušnika i dupelisca.. Dovodi ga u logičnu poziciju bednika koji je izgubio svoj identitet i koji u takvoj situaciji može da se zadovolji bilo kakvim odvratnim statusom, pod uslovom da sačuva “živu glavu”. Dakako, sve verujući da će dan osvete, kad-tad, doći.
Međutim, bez ovakvog iskustva, pristati na preoblikovanje, i samo na osnovu etičkih pridika pristati da budeš ono što nisi, mora da nosi izuzetno veliku traumu u takvom biću. Jednostavno rečeno, zamislimo lava bez ogledala, kojem su sve vreme roditelji govorili da ne jede živo meso, da je on lepotan sa pionirskom maramom oko vrata, da peva u crkvenom horu, da ne voli pičku i da svoje lepotice u čoporu prepušta drugim jebačima, a on ih pri svakom susretu na pojilištu, ili bilo gde drugde, oslovljava sa drugarice ili madam. Takav lav bi mogao da dogura do paroha lavlje crkve, lavljeg veroučitelja, jebenog lavljeg propovednika dobrote, zagovornika nutricionističke hrane, ili lavljeg psihijatrijskog slučaja, ali je sasvim sigurno da lavlja vrsta to ne bi dozvolila, i nije. Lav je lav, i tačka.
Poznato je da ljudi u Gladiji ne voli sladostrašće. Naši ljudi to čine nerado, s mukom, gađenjem i uglavnom samo u prilikama kada je iz nužnih prirodnih zakonitosti potrebno stvoriti potomstvo kako se ne bi zatro svoj elitni gen i kako bi statusni simbol, u vidu nagomilanog kapitala, imao ko da sačuva sa sve uspomenom na svog uspešnog pretka. Koliko znam, u opisu svakog ljudskog bića, bilo kojeg pola, je da jebe ili da bude jebano. I to nije stvar prohteva, vaspitanja ili bilo kakvih drugih etičkih ili ideoloških normi. To je, jednostavno, potreba da se nastavi vrsta, da se produži i oplemeni sopstveni gen, da se sopstveno biće nadgradi i podigne na viši nivo kako bi, u skladu sa zahtevima datog civilizacijskog trenutka, uspelo da preživi i nastavi put u beskonačno prostranstvo Univerzuma. Zato potreba za ovom vrstom aktivnosti jeste jača od bilo čega poznatog na planeti, čak i od vulkana koji se takođe može smatrati svojevrsnom životnom aktivnošću jednog loptastog organizma zvanog Zemlja. No, neću sada o tome.
A, potreba živog sveta za jebanjem, ili za razmenom seksualnih životnih energija, oplođenjem ili, jednostavno, bliskim kontaktom različitih jedinki, je najživotnija potreba na planeti. To je suština našeg bitka, to je ono zbog čega smo tu. Naravno, ova potreba nije kod svih u istoj meri izražena, a što je posledica fizičkih sposobnosti, pre svega, ali i mnogih drugih faktora koji su nametnuti razlozima koji ne podrazumevaju genetski sklop. Jednostavno rečeno, sve što je živo postoji da bi seksualno komuniciralo, da bi se ostvarilo kroz drugi pol sopstvenog ja, da bi pronašlo svoju celokupnost u drugoj polovini svoje za savršenstvo uskraćene jedinke. Sve što je živo tako je ustrojeno da bude potpuno nemoćno bez svog drugog ja, bez svoje druge polovine koja ga čini relativno potpunim i celim, ma koliko i takva celina u poređenju sa nekim drugim celinama bila minorna i nesavršena. Potreba za drugom polovinom sopstvenog identiteta najjača je od svih potreba, ona je suština postojanja. Potreba za drugim polom nije potreba za traženjem drugog, neidentifikovanog, stranog, već za traženjem drugog dela sopstvenog identiteta. Zbog toga bi se moglo reći da se naše nastojanje da nađemo par svodi na to da budemo kompletni. Iz toga logično proističe zaključak da polni organi suprotnog pola zapravo i pripadaju nama, zbog čega ih i volimo više nego svoje sopstvene. Šta će cvetu miris i boja ako nema insekata da u njima uživaju, a da to ima i neku konkretnu svrhu, a to je nastavak vrste.
Međutim, ideolozi ljudske civilizacije, kojima se ne može osporiti značaj za sve što su uradili, a imajući u vidu zlo koje je osnova ljudskog bića, sve su uradili ne bi li u ljudima sputali ovu najživotniju pokretačku energiju. Gušenjem najživotnije potrebe stiče se i najveća, neograničena vlast, nad svojim podanicima. Istovremeno, svi oni koji su u datom trenutku imali tu sreću da budu gospodari ljudskih sudbina, muškarci ili žene, svejedno, do besvesti su koristili svoje “pravo” da besomučno opšte sa što većim brojem podanika ili podanica. I nikome to nije smetalo. Ako je ideološka potka takva da bi najbolji trebalo da se najebe i razmnoži u beskonačno mnogo primeraka, kao hologram, šta je tu onda logika običnog podanika ili podanice mogla da promeni? A i kakva je logika devojke koja je naučena da je njen životni cilj da bude jebana od strane vođe čopora, pa bio on sultan, vožd, ataman, firer ili maršal? Gde je tu ljubav?
Ako malo bolje pogledamo kroz istoriju, videćemo da ljubav, zapravo, kao kategorija ne postoji. Naravno, postoji određeni fluid koji spaja dva bića, a u koji spadaju miris, boja glasa, pokreti, pogled, a iza svega, naravno, postoji zlo i samo zlo kao vrhovno načelo opstanka ljudske vrste. I možda su mnogi brakovi, po šumama i gorama, među čobanima i sakupljačima pečurki, začeti na osnovu fluida, a u nedostatku drugih fluida, ili ljudskih bića. Svi brakovi među elitnim primercima, nosiocima plave krvi, nemaju nikakve veze ni sa fluidima, ni sa bilo kakvim emocijama, osim materijalnih.
GDE JE TU LJUBAV?
(Poglavlje iz romana „Uzgajalište klonova“)
Ljudi nikada ništa nisu radili razumno. Razum ne postoji kao kategorija mase, već samo kao stanje duha onih koji su uspeli da se izdignu iznad sveopšte sebične svesti koja podrazumeva sve kako bi se ugodilo zahtevima sopstvenog primitivizma. Ljudi kao takvi, osim pojedinaca na koje smo, sticajem okolnosti, uspeli da utičemo sopstvenim vrednostima u kojima su oni prepoznali svoj interes, nisu vredni ničega. U najboljoj varijanti bi ih trebalo izbegavati, pogotovu ako ih ima više udruženih oko iste ideje, a to nije redak slučaj, naprotiv.
Običnima su dali pivo, u neograničenim količinama, u plastičnim flašama, balonima, buradima, cisternama, po bagatelnoj ceni tako da svako može da se ukoka, urolja, obeznani, da mu bude svejedno, da ga boli kurac za sve ono što ta gomila samozvanih predvodnika čopora misli i radi. Masa vegetira u svojoj pivskoj izmaglici, u svojoj zabludi koju su joj nametnuli isti takvi koji su imali tu sreću da svoje zlo otelotvore u nekoj značajnoj funkciji. Jer ljudi su po prirodi svog postanka zli, oni se rađaju zli i umiru zli. Zlo je suštinska i najbitnija karakteristika ljudskog bića. Ono (zlo) je, zapravo, čovek. Ili, jednostavnije rečeno, ljudska vrsta i postoji zbog toga da bi zlo kao latentnu kosmičku energiju manifestovala kroz živog stvora.
Sve priče o dobru, o humanosti, o milosrđu smešne su i nemaju nikakvo utemeljenje ni u čemu, osim u marketingu ovozemaljskih tvoraca pravila i utemeljivača zla. Šta je jedna Majka Tereza, sa sve svojom Nobelovom nagradom u poređenju sa svom onom masom zlikovaca koja je protutnjala i tutnji planetom svih ovih nekoliko hiljada osvetljenih godina?
Nije slučajno u Bibliji, ma ko je i ma kada pisao, zapisno da bi nesrećni ljudski stvor trebalo da se sve vreme tokom svog jebenog boravka na ovoj planeti kaje, kaje i samo kaje, da se moli Bogu za oprost grehova koje, ako nije, sigurno je da će ih počiniti u svom jebenom životu, samo ako mu se za to ukaže prilika.
Za razliku od drugih živih bića koja imaju svoju predvidljivu psihologiju koja se ni milionima godina ne menja, ljudski stvor nema ništa, osim zla u sebi. I koliko ljudi, toliko različitih, pritajenih manifestacija zla koje traži da se ostvari, da zagospodari, da se nametne. Jer, kao što je poznato, nikada nigde u istoriji ljudskog roda, od kada posedujemo bilo kakva saznanja, nije gospodarilo dobro.
Zapravo, u prirodi kakva jeste, dobro ne postoji kao kategorija. Biti dobar znači biti nemoćan da budeš zao, a to te već u startu eliminiše kao autentičnog sudionika zverskog opstanka, ili te, u boljoj varijanti, baca na marginu sveopštih dešavanja, kao zamorče, kao protivtežu na osnovu koje će drugi meriti svoj uspeh, svoju količinu ostvarenog zla, a samim tim i svoje ljudskosti. Kakvog li paradoksa!
Svaka jedinka je sublimirana kolektivna svest vrste. I svako teži ka tome da bude najelitniji primerak koji će u sebi nositi sve najbitnije karakteristike svoje vrste: snagu, lepotu, inteligenciju, moć i, naravno, seksualnu nadmoć u bezgraničnim količinama. Gledano uprošćeno, kome god to pođe za rukom, on je samo ostvario ono što je, valjda, i cilj zbog kojeg jesmo ovde. Sve ostalo su samo pojedinačne sudbine koje se nikoga ne tiču, osim onih koji postaju žrtve, kolateralna šteta, kako bi se to reklo novogovorom.
Zlo inspiriše na nove poduhvate, na osvajanje sveta, na moć, na zadovoljenje svojih iskonskih potreba. Dobro produkuje degenerike, autsajdere, biološki i ljudski škart, otpad od kojeg niko nema koristi. Zamislimo milosrdnu ajkulu, lava, pauka, mrava, pčelu ili bilo koje planetarano biće. Zamislimo milosrdno Sunce, plimu, rotaciju, godišnja doba. Može li se Sunce smilovati da u pustinji ne prži tako nemilisrdno kao što to čini, ne bi li nomadi i kamile bili zadovoljni njegovim osećanjem za njihove potrebe? Glupost. Sve mora da se dešava po zakonitostima koje su date davno ustanovljenim vrhovnim načelom. Sve mora da bude onako kako jeste. I samo je čovek taj koji se, opterećen “razumom” drznuo da promeni pravila, da bude i ovo i ono, da bude ono što nije, da u svojoj nemoći, potiskujući svoju pravu zlu prirodu, postaje još veće zlo nego što u suštini jeste. Problem ljudske vrste zapravo i nije u onima koji su zli, već u onima koji potiskuju svoju pravu prirodu zbog fizičke ili umne nemoći.
Dajte mi jednog koji ne bi želeo da bude kralj, makar to bio i kralj prosjaka, drumskih razbojnika ili makroa. Dajte mi jednog koji ne bi želeo da bude kralj: popova, časnih sestara, aktivista crvenog krsta, sakupljača maraka, humanitarne pomoći, invalida, negovateljica ili spremačica hrane za najsiromašnije. Nema takvih.
Ljudskom rodu je odnekud sugerisano da potisne svoju pravu prirodu, da se podredi, ne fizičkoj snazi suparnika, već uspostavljenoj ideologiji, a to je nelogično. Snaga, čak i vizuelno, ili u prvom odmeravanju, postaje respektabilna kategorija koja slabijeg dovodi u poziciju vazala, poslušnika i dupelisca.. Dovodi ga u logičnu poziciju bednika koji je izgubio svoj identitet i koji u takvoj situaciji može da se zadovolji bilo kakvim odvratnim statusom, pod uslovom da sačuva “živu glavu”. Dakako, sve verujući da će dan osvete, kad-tad, doći.
Međutim, bez ovakvog iskustva, pristati na preoblikovanje, i samo na osnovu etičkih pridika pristati da budeš ono što nisi, mora da nosi izuzetno veliku traumu u takvom biću. Jednostavno rečeno, zamislimo lava bez ogledala, kojem su sve vreme roditelji govorili da ne jede živo meso, da je on lepotan sa pionirskom maramom oko vrata, da peva u crkvenom horu, da ne voli pičku i da svoje lepotice u čoporu prepušta drugim jebačima, a on ih pri svakom susretu na pojilištu, ili bilo gde drugde, oslovljava sa drugarice ili madam. Takav lav bi mogao da dogura do paroha lavlje crkve, lavljeg veroučitelja, jebenog lavljeg propovednika dobrote, zagovornika nutricionističke hrane, ili lavljeg psihijatrijskog slučaja, ali je sasvim sigurno da lavlja vrsta to ne bi dozvolila, i nije. Lav je lav, i tačka.
Poznato je da ljudi u Gladiji ne voli sladostrašće. Naši ljudi to čine nerado, s mukom, gađenjem i uglavnom samo u prilikama kada je iz nužnih prirodnih zakonitosti potrebno stvoriti potomstvo kako se ne bi zatro svoj elitni gen i kako bi statusni simbol, u vidu nagomilanog kapitala, imao ko da sačuva sa sve uspomenom na svog uspešnog pretka. Koliko znam, u opisu svakog ljudskog bića, bilo kojeg pola, je da jebe ili da bude jebano. I to nije stvar prohteva, vaspitanja ili bilo kakvih drugih etičkih ili ideoloških normi. To je, jednostavno, potreba da se nastavi vrsta, da se produži i oplemeni sopstveni gen, da se sopstveno biće nadgradi i podigne na viši nivo kako bi, u skladu sa zahtevima datog civilizacijskog trenutka, uspelo da preživi i nastavi put u beskonačno prostranstvo Univerzuma. Zato potreba za ovom vrstom aktivnosti jeste jača od bilo čega poznatog na planeti, čak i od vulkana koji se takođe može smatrati svojevrsnom životnom aktivnošću jednog loptastog organizma zvanog Zemlja. No, neću sada o tome.
A, potreba živog sveta za jebanjem, ili za razmenom seksualnih životnih energija, oplođenjem ili, jednostavno, bliskim kontaktom različitih jedinki, je najživotnija potreba na planeti. To je suština našeg bitka, to je ono zbog čega smo tu. Naravno, ova potreba nije kod svih u istoj meri izražena, a što je posledica fizičkih sposobnosti, pre svega, ali i mnogih drugih faktora koji su nametnuti razlozima koji ne podrazumevaju genetski sklop. Jednostavno rečeno, sve što je živo postoji da bi seksualno komuniciralo, da bi se ostvarilo kroz drugi pol sopstvenog ja, da bi pronašlo svoju celokupnost u drugoj polovini svoje za savršenstvo uskraćene jedinke. Sve što je živo tako je ustrojeno da bude potpuno nemoćno bez svog drugog ja, bez svoje druge polovine koja ga čini relativno potpunim i celim, ma koliko i takva celina u poređenju sa nekim drugim celinama bila minorna i nesavršena. Potreba za drugom polovinom sopstvenog identiteta najjača je od svih potreba, ona je suština postojanja. Potreba za drugim polom nije potreba za traženjem drugog, neidentifikovanog, stranog, već za traženjem drugog dela sopstvenog identiteta. Zbog toga bi se moglo reći da se naše nastojanje da nađemo par svodi na to da budemo kompletni. Iz toga logično proističe zaključak da polni organi suprotnog pola zapravo i pripadaju nama, zbog čega ih i volimo više nego svoje sopstvene. Šta će cvetu miris i boja ako nema insekata da u njima uživaju, a da to ima i neku konkretnu svrhu, a to je nastavak vrste.
Međutim, ideolozi ljudske civilizacije, kojima se ne može osporiti značaj za sve što su uradili, a imajući u vidu zlo koje je osnova ljudskog bića, sve su uradili ne bi li u ljudima sputali ovu najživotniju pokretačku energiju. Gušenjem najživotnije potrebe stiče se i najveća, neograničena vlast, nad svojim podanicima. Istovremeno, svi oni koji su u datom trenutku imali tu sreću da budu gospodari ljudskih sudbina, muškarci ili žene, svejedno, do besvesti su koristili svoje “pravo” da besomučno opšte sa što većim brojem podanika ili podanica. I nikome to nije smetalo. Ako je ideološka potka takva da bi najbolji trebalo da se najebe i razmnoži u beskonačno mnogo primeraka, kao hologram, šta je tu onda logika običnog podanika ili podanice mogla da promeni? A i kakva je logika devojke koja je naučena da je njen životni cilj da bude jebana od strane vođe čopora, pa bio on sultan, vožd, ataman, firer ili maršal? Gde je tu ljubav?
Ako malo bolje pogledamo kroz istoriju, videćemo da ljubav, zapravo, kao kategorija ne postoji. Naravno, postoji određeni fluid koji spaja dva bića, a u koji spadaju miris, boja glasa, pokreti, pogled, a iza svega, naravno, postoji zlo i samo zlo kao vrhovno načelo opstanka ljudske vrste. I možda su mnogi brakovi, po šumama i gorama, među čobanima i sakupljačima pečurki, začeti na osnovu fluida, a u nedostatku drugih fluida, ili ljudskih bića. Svi brakovi među elitnim primercima, nosiocima plave krvi, nemaju nikakve veze ni sa fluidima, ni sa bilo kakvim emocijama, osim materijalnih.
![]()
|
![]()
|
16.10.2013.
" ZLATNO PERO" KRALJEVAČKOM PESNIKU I NOVINARU IVANU RAJOVIĆU I KOLUMNISTI "DIOGEN-a”-
AUTORU SA OTISKOM 2012.g. DIOGEN pro kultura magazina
U ponedjeljak, 7. oktobra, na Kraljevdan, zvanično je uručeno novoustanovljeno priznanje Štajerske zajednice "Zlatno pero", koje se dodjeljuje po prvi put za afirmaciju srpskog jezika i srpske kulture u rasejanju na globalnom nivou. Jednoglasnom odlukom članova Štajerskog kulturnog društva "Štajerska skupnost" iz Slovenije priznanje je pripalo srpskim novinarima, dopisnicima "Štajerskih novic" čije elektronsko izdanje je ovih dana "uknjižilo" devet miliona čitalaca širom Planete, što je i bio jedan od povoda da se ovo značajno prizanje ustanovi i dodijeli. Za svoj doprinos ovom neočekivanom i izuzetnom uspjehu novina koje je osmislio i realizovao Rade Bakracevic, koji je i urednik, priznanje su, osim Rajovića, dobili: Dragana Živojinović, Marko Lopušina i Radomir Čubranović.
U obrazloženju odluke Štajerske skupnosti Rade Bakracevic koji je, između ostalog, i počasni konzul Kraljeva u Mariboru, naglasio je da je Rajović jedan od novinara kome je, praktično, danas zabranjeno da svoje tekstove objavljuje u svom gradu i Srbiji. Rajović, koji je autor petnaestak knjiga poezije i dokumentarističke proze bio je urednik i saradnik u mnogim medijima, ali je zbog svog britkog jezika i lucidnog uma jednostavno uklonjen sa medijske scene. U svojim najboljim godinama ovaj novinar je bio urednik Kraljevačkih novina, Ibarskih novosti, TV Kraljevo, i dopisnik Srpske reči, Naše Borbe, Danasa, Kontakta, Mostova, Štajerskih novic, kolumnista DIOGEN pro kultura magazina i mnogih drugih štampanih i elektronskih medija u zemlji i inostranstvu. Rajović, poznat po svojoj novinarskoj hrabrosti i borbi za najviše vrijednosti života u ljudskoj zajednici nikada se nije ustručavao da o svemu piše na sebi svojstven način ukazujući na probleme i onda kada to niko nije htio ili smio činiti. Zbog teksta o kraljevačkim tajkunima osuđen je za klevetu novčanom kaznom od blizu milion dinara, a "Ibarske novosti" u kojima je bio urednik i predsednik Sindikata, koje su bile trn u oku vlasti, zbog čega je pokušavano na sve moguće načine da budu ugašene, krađom predajnika, pa onda i požarom, na kraju su jednostavno prodate u najkriminalnijoj privatizaciji medija, a svi novinari koji su bili uz njega bukvalno su izbačeni na ulicu i isključeni iz medijskog života. Zbog svega toga Rajović danas živi u izuzetno teškim uslovima, ali to, izgleda, nikoga ne zanima budući da su na vlasti isti oni o kojima je Rajović pisao, a zbog čega je i dopao nemilosti tadašnje, a kako se pokazalo i aktuelne vlasti.
Osim toga, Bakračević je istakao i nezavidan položaj Srba u Sloveniji koji, kako je rekao, pored svih pogodnosti života u EU, za razliku od svojih sunarodnika u matici, još uvek nemaju status nacionalne manjine što je i jedno od ključnih opredjeljenja u uređivačkoj politici "Štajerkih novic".
Zahvaljujući se na priznanju Rajović je, između ostalog, istakao profesionalnost urednika i objektivnost "Štajerskih novic" u kojima je urednik za Srbiju, bez honorara, koje su, kako je rekao, jedan od najobjektivnijih medija danas zbog čega i mogu da se pohvale tolikim brojem čitalaca, što ih svrstava u jedno od najčitanijih glasila u Regionu.
Priznanje je novinarima dodjeljeno u prisustvu predstavnika Kancelarije za dijasporu Vukmana Krivokuće i Miodraga Jakšića, na splavu "Vodenica" na Dunavu.
Amer Brčić
PR DIOGEN pro kultura magazin
24.9.2013.
DA NAM ŽIVI ROKENROL, NAJBOLJI PUTOKAZ KA ČOVEKU
Dugo se ovde mislilo, negativno na žalost, o rokenrolu kao alternativnoj kulturi, odnosno jednom njenom segmentu koji je i najočigledniji u smislu umetničke i ljudske pobune protiv postojećeg stanja. Čak ni danas mnogi neće, ili ne žele, da shvate o čemu se tu zapravo radi, mada je odavno postalo jasno da je ovaj tip zabave prestao da bude nešto što sablažnjava porodične ljude i postao opšteprihvaćeni deo sveukupnog korpusa umetničke muzike do koje, opet, kakvog li paradoksa, nikome osim onih posvećenih nije stalo. Možda je i sam rokenrol, ili njegovi proizvođači, kriv za to, iako je na ovim prostorima oduvek važio za nešto što ima svoje uporište, pre svega, u prosvećenijim masama mladih ljudi i svih onih koji sebe smatraju, ili jesu, avangarda, na Balkanu doduše, ali avangarda koja je i pored svih otežavajućih okolnosti bar pokušavala da bude u trendu i da prati savremene svetske tokove u meri u kojoj je to bilo moguće. Međutim, gledano iz ugla onih drugih, ideološki potkovanih u duhu sada već propalog marksističkog tumačenja sveta, stvari stoje sasvim drugačije pa su svi sledbenici ovog muzičkog pravca doživljavani kao bitange, čupavci, vašljivci, narkomani i, u najkraćem, društveni talog najgore vrste. A, da sve bude još komplikovanije, kako je ovde oduvek sve bilo poremećeno i teško shvatLjivo domicilnim, a naročito belosvetskim putopiscima i analitičarima, tako je bilo i sa muzikom. Deluje malo čudno, ali prvi jugoslovenski rokeri su bili deca, uglavnom sinovi, udbaša koji su posle onog Drugog rata preuzeli sve u svoje ruke u zemlji koja je praktično pripala njima kao pobedenicima, sa svim onim balastom "nenarodnih" subjekata koje nova vlast nije uspela da eliminiše na legalan i transparentan način, a od kojih su mnogi, opet, svoje ishodište iz komunističke torture potražili na nekim drugim prostorima.
Zapravo, valja naglasiti to da su tu tada aktuelnu zapadnjačku kulturu, pa samim tim i muziku u lokalnoj varijanti preuzimali, gradili i nadgrađivali uglavnom potomci ratnih pobednika. Deca partizana, nosilaca spomenica, narodnih heroja i svih onih koji su uspeli da izbegnu etiketiranje u formi izdajnika, kvislinga, saradnika okupatora i narodnih neprijateLja i zlotvora. Dakle, prosto rečeno, deca državne bezbednosti, odnosno Udbe. I tako su, kao što je i logično, sva ključna mesta na javnoj sceni preuzimali oni koji su imali toliko novca, veza i uticaja da im je bilo potrebno samo malo talenta, ili tek dobre volje, ako ne svesnog podstreka, da uz jedan telefonski poziv tamo gde treba postanu ono što su želeli da budu: glumci, reditelji, muzičari, pisci, novinari, balerine, operski pevači..., ali i sportisti. U takvom poretku stvari tek tu i tamo, kao evidentni dokaz samoupravljačke blagodeti i socijalne pravde, uspevao je da se probije i neko iz nižih slojeva radnika, seLjaka i poštene inteligencije. Čak i danas, mnogi uspešni ljudi ne kriju, niti je to više moguće sakriti, ko su im bili roditelji. Mnogi od njih, poneseni neslućenim čarima raskošnog života, otišli su, kako to već biva, u potpunu krajnost i završili na najgori mogući način. Oni koji su pretekli, utrli su put ovome što imamo danas, kako god nam to nelogično zvučalo. U to vreme bila je to uglavnom ljubavna muzika u stilu "Bejbi, ja te volim, lalalalala" i tako do besvesti, ali i pesme koje su u rok maniru pronosile slavu najvećeg sina naših naroda i narodnosti širom tadašnje domovine. A onda smo imali jedan period sjajnog uspona u kojem su se pojavile izvanredne grupe sa novim pogledima na svet, ali je, ipak, vodeća bila ona koja je civilizacijsko dobro u vidu žestokog zvuka električne gitare izvodila na domaći, narodnoj muzici veoma blizak način uz neizbežne ovce, medenice...ali i šljokice, šminku i duge kosice. Svi ostali, a bilo je izvanrednih muzičara, tavorili su u senci neprikosnovenih gospodara jugoslovenske rok scene i autentičnih utemeLjivača pastirskog roka.
I možda tek sad, kad se sve to sagleda sa određene distance, postaje mnogo jasnije kakve su to grupe bile i kakav muzički kvalitet su pružile u okolnostima koje su se u aktuelnoj situaciji gotovo mogle smatrati čistim amaterizmom.
A onda je usledio građanski bratoubilački rat, onakav kakav je bio, pa su mnogi potražili svoje mesto u uniformama, misleći valjda da je to njihova patriotska dužnost, ta odbrana ideoloških pretpostavki balkanskih poglavica koje su trijumfalno stale pred svoje duhovno i fizički obogaljene narode. Ne može se zanemariti da su baš mnogi muzičari bili perjanice i otelotvoreni ili, bolje rečeno, otelozvučeni manifesti pomenutih ideologa. Sporadična nezadovoljstva širih razmera bila su ugušena nacionalističkim nabojem i strahom od dojučerašnje sabraće koji su ideolozi tranzicione, rasturene Juge znalački implantirali u svest ratnih veterana i nacionalističkih fanatika svih boja i istog jezika.
I, kada se samo činilo da je sve prošlo, da smo definitivno preobraćeni i istrgnuti iz zajedničkog nam tkiva, mada još uvek traje prebrojavanje mrtvih i pljušte optužbe za genocid i druga zverska sranja grupa i pojedinaca - pasa rata, počelo je da se događa nešto što niko nije mogao ni da pretpostavi.
Ponovo vaskrsava rokenrol. Ovoga puta u svojoj izvornoj varijanti, kao ideološki pokret otpora postojećem stanju kakav, kakve li ironije, niko od vodećih intelektualaca i mislilaca nije uspeo da sublimora i sprovede u delo. Sa svih prostora bivše nam domovine, a sad samo regiona, prosto niču grupe koje na isti način i istom žestinom daju otpor i pevaju protiv ludila koje nas je zadesilo.
Za kratko vreme mnogi su shvatili da nas je sve zadesila ista sudbina po tuđem diktatu, ali sudbina koju smo, hteli ili ne da priznamo, sami sebi skrojili. Opet smo postali jedno, doduše u nekim, uslovno rečeno, svojim granicama, u sveopštoj bedi koja je postala sastavni deo života svih onih koji nisu bili uključeni u masovni pokret uništenja sopstvenog naroda, u držvama sa gotovo identičnim primercima "demokratske" vlasti i istom strategijom i tehnologijom razaranja istih tih država i ličnog bogaćenja pojedinaca i političkih grupacija, što bi moglo da upućuje na to da je, ipak, čitava akcija osmišljena i vođena iz istog centra, gde god da se on nalazio.
I sve te pesme na svim prostorima doživljavaju se na isti način i više nikome nije bitno ko je odakle, svi smo opet jedno, jedan jezik, kultura, tradicija, a pogotovu jedan isti odnos prema rokenrolu ili bar onoj njegovoj varijanti koja je prihvaćena i modelirana ovde, ali i ista gorčina koja sve one koji ispravno misle podjednako tišti i provocira. Mizičari tako postaju jedina i najjača ideološka grupa koja jasno i nedvosmisleno ukazuje na ono što nam se dešava, postaju svojevrsni ratnici smisla i humanizma, nepristajanja i produhovljenja.
Prosto je fascinantno da svi ti tekstovi kao da dolaze iz iste radionice, iz iste revolucionarne partijske ćelije, gnezda, sa istim revolucionarnim nabojem uperenim protiv istog ideološkog neprijatelja. Sve je to gotovo identično i sad je pred nama da razmišljamo o tome: kako je moguće da se jedna potpuno razbijena i od same sebe odrođena zemlja, opet okupi oko iste ideje dokazujući na taj način da su potpuno isti problemi koji tište sve te razjedinjene republike bivše zajedničke države i njihove podanike?
Radi se o mladim ljudima koji su samo isprovocirani faktičkim stanjem i koji na određeni dril reaguju sasvim ispravno i onako kako se od njih u tim godinama i očekuje. Pošto je reakcija ista, valjda bi bilo ispravno i da se ovo događa bilo gde drugde, ali je zanimljivo da pored svih struktura ozbiLjnih, autentičnih mislilaca, filozofa, sociologa, pisaca i svih onih od kojih se očekuje, ili se bar očekivalo da dignu glas nismo čuli ništa, ili smo čuli ali bez ikakvog efekta. I onda imamo pobunu kakva i mora da se desi, imamo muziku iz neudobne životne pozicije, koja je zapravo angažovana vrsta bunta. I zato imamo muzičku, kulturnu, odnosno rokenrol pobunu kao jedan od najboljih vidova protesta protiv nepodnošljivog stanja koji bi mogao da stvari preokrene u pravom smeru, ka nekoj podnošljivijoj varijanti demokratije na najboLji mogući način, naravno bez kapi krvi i drugih rušilačkih manifestacija.
Da, za sve njih čitav taj prostor je ista ciljna grupa, ali i konzumenti ne prave razliku i sve ih doživljavaju kao svoje, bez obzira odakle dolaze i na kojoj varijanti srpskohrvatsko-bosansko-crnogorskog jezika saopštavaju svoje ideje. Ostaje nam, izgleda, još da verujemo u to kako je u rokenrolu jedini spas, mada nikako nije jasno da i dalje postoji izuzetno mnogo onih do čijih Eustahijevih truba i mozgova ništa od ovoga ne stiže. Nema te buke, nema tog lucidnog i provokativnog teksta koji može da podstakne na aktivnost pojedine hibernirane mozgiće i njihove nosioce. Nema tog ritmičnog naboja koji može da spere krv sa ruku i da istera ludilo iz glava monstruoznih umova. Ili bar ne u onoj meri u kojoj to polazi za rukom muzikantima koji i dalje manipulišu nacionalističkim emocijama neukih masa i relativno nesvesne mladeži na svim stranama.
Naravno nisu svi u tome, ili bar misle da nisu, ali oni koji izbegavaju da na direktan način pevaju, govore i saopštavaju svoj doživljaj postojeće situacije, da progovore o socijalnoj nepravdi i bilo čemu drugom što je posledica ovakvog stanja ostavljajući svoj pečat u ovom vremenu, ne mogu da izbegnu suočavanje sa posledicama sveopšte moralne i materijalne kataklizme u kojoj se ovaj region nalazi. Tako da se možemo baviti i time da dovodimo u istu ravan sve te eksplicitno revolucionarne pesme i one druge koje se i dalje bave sasvim nebitnim stvarima kao da svesno žele da nam skrenu pažnju sa slike života nedostojnog čoveka u kojem smo se svi našli, i u kojem nas samo nijanse svrstavaju u kategorije tranzicionih gubitnika. I, zato, neka živi rokenrol koji je, bar za sada, jedina veza nas sa nama bliskima i sa samima sobom jer je to, čini se, prvi uslov da se bude čovek, a tek onda se može očekivati da će sve biti mnogo, mnogo bolje, ako nas uopšte bude, a to je već na svakom pojedincu da odluči.
Dugo se ovde mislilo, negativno na žalost, o rokenrolu kao alternativnoj kulturi, odnosno jednom njenom segmentu koji je i najočigledniji u smislu umetničke i ljudske pobune protiv postojećeg stanja. Čak ni danas mnogi neće, ili ne žele, da shvate o čemu se tu zapravo radi, mada je odavno postalo jasno da je ovaj tip zabave prestao da bude nešto što sablažnjava porodične ljude i postao opšteprihvaćeni deo sveukupnog korpusa umetničke muzike do koje, opet, kakvog li paradoksa, nikome osim onih posvećenih nije stalo. Možda je i sam rokenrol, ili njegovi proizvođači, kriv za to, iako je na ovim prostorima oduvek važio za nešto što ima svoje uporište, pre svega, u prosvećenijim masama mladih ljudi i svih onih koji sebe smatraju, ili jesu, avangarda, na Balkanu doduše, ali avangarda koja je i pored svih otežavajućih okolnosti bar pokušavala da bude u trendu i da prati savremene svetske tokove u meri u kojoj je to bilo moguće. Međutim, gledano iz ugla onih drugih, ideološki potkovanih u duhu sada već propalog marksističkog tumačenja sveta, stvari stoje sasvim drugačije pa su svi sledbenici ovog muzičkog pravca doživljavani kao bitange, čupavci, vašljivci, narkomani i, u najkraćem, društveni talog najgore vrste. A, da sve bude još komplikovanije, kako je ovde oduvek sve bilo poremećeno i teško shvatLjivo domicilnim, a naročito belosvetskim putopiscima i analitičarima, tako je bilo i sa muzikom. Deluje malo čudno, ali prvi jugoslovenski rokeri su bili deca, uglavnom sinovi, udbaša koji su posle onog Drugog rata preuzeli sve u svoje ruke u zemlji koja je praktično pripala njima kao pobedenicima, sa svim onim balastom "nenarodnih" subjekata koje nova vlast nije uspela da eliminiše na legalan i transparentan način, a od kojih su mnogi, opet, svoje ishodište iz komunističke torture potražili na nekim drugim prostorima.
Zapravo, valja naglasiti to da su tu tada aktuelnu zapadnjačku kulturu, pa samim tim i muziku u lokalnoj varijanti preuzimali, gradili i nadgrađivali uglavnom potomci ratnih pobednika. Deca partizana, nosilaca spomenica, narodnih heroja i svih onih koji su uspeli da izbegnu etiketiranje u formi izdajnika, kvislinga, saradnika okupatora i narodnih neprijateLja i zlotvora. Dakle, prosto rečeno, deca državne bezbednosti, odnosno Udbe. I tako su, kao što je i logično, sva ključna mesta na javnoj sceni preuzimali oni koji su imali toliko novca, veza i uticaja da im je bilo potrebno samo malo talenta, ili tek dobre volje, ako ne svesnog podstreka, da uz jedan telefonski poziv tamo gde treba postanu ono što su želeli da budu: glumci, reditelji, muzičari, pisci, novinari, balerine, operski pevači..., ali i sportisti. U takvom poretku stvari tek tu i tamo, kao evidentni dokaz samoupravljačke blagodeti i socijalne pravde, uspevao je da se probije i neko iz nižih slojeva radnika, seLjaka i poštene inteligencije. Čak i danas, mnogi uspešni ljudi ne kriju, niti je to više moguće sakriti, ko su im bili roditelji. Mnogi od njih, poneseni neslućenim čarima raskošnog života, otišli su, kako to već biva, u potpunu krajnost i završili na najgori mogući način. Oni koji su pretekli, utrli su put ovome što imamo danas, kako god nam to nelogično zvučalo. U to vreme bila je to uglavnom ljubavna muzika u stilu "Bejbi, ja te volim, lalalalala" i tako do besvesti, ali i pesme koje su u rok maniru pronosile slavu najvećeg sina naših naroda i narodnosti širom tadašnje domovine. A onda smo imali jedan period sjajnog uspona u kojem su se pojavile izvanredne grupe sa novim pogledima na svet, ali je, ipak, vodeća bila ona koja je civilizacijsko dobro u vidu žestokog zvuka električne gitare izvodila na domaći, narodnoj muzici veoma blizak način uz neizbežne ovce, medenice...ali i šljokice, šminku i duge kosice. Svi ostali, a bilo je izvanrednih muzičara, tavorili su u senci neprikosnovenih gospodara jugoslovenske rok scene i autentičnih utemeLjivača pastirskog roka.
I možda tek sad, kad se sve to sagleda sa određene distance, postaje mnogo jasnije kakve su to grupe bile i kakav muzički kvalitet su pružile u okolnostima koje su se u aktuelnoj situaciji gotovo mogle smatrati čistim amaterizmom.
A onda je usledio građanski bratoubilački rat, onakav kakav je bio, pa su mnogi potražili svoje mesto u uniformama, misleći valjda da je to njihova patriotska dužnost, ta odbrana ideoloških pretpostavki balkanskih poglavica koje su trijumfalno stale pred svoje duhovno i fizički obogaljene narode. Ne može se zanemariti da su baš mnogi muzičari bili perjanice i otelotvoreni ili, bolje rečeno, otelozvučeni manifesti pomenutih ideologa. Sporadična nezadovoljstva širih razmera bila su ugušena nacionalističkim nabojem i strahom od dojučerašnje sabraće koji su ideolozi tranzicione, rasturene Juge znalački implantirali u svest ratnih veterana i nacionalističkih fanatika svih boja i istog jezika.
I, kada se samo činilo da je sve prošlo, da smo definitivno preobraćeni i istrgnuti iz zajedničkog nam tkiva, mada još uvek traje prebrojavanje mrtvih i pljušte optužbe za genocid i druga zverska sranja grupa i pojedinaca - pasa rata, počelo je da se događa nešto što niko nije mogao ni da pretpostavi.
Ponovo vaskrsava rokenrol. Ovoga puta u svojoj izvornoj varijanti, kao ideološki pokret otpora postojećem stanju kakav, kakve li ironije, niko od vodećih intelektualaca i mislilaca nije uspeo da sublimora i sprovede u delo. Sa svih prostora bivše nam domovine, a sad samo regiona, prosto niču grupe koje na isti način i istom žestinom daju otpor i pevaju protiv ludila koje nas je zadesilo.
Za kratko vreme mnogi su shvatili da nas je sve zadesila ista sudbina po tuđem diktatu, ali sudbina koju smo, hteli ili ne da priznamo, sami sebi skrojili. Opet smo postali jedno, doduše u nekim, uslovno rečeno, svojim granicama, u sveopštoj bedi koja je postala sastavni deo života svih onih koji nisu bili uključeni u masovni pokret uništenja sopstvenog naroda, u držvama sa gotovo identičnim primercima "demokratske" vlasti i istom strategijom i tehnologijom razaranja istih tih država i ličnog bogaćenja pojedinaca i političkih grupacija, što bi moglo da upućuje na to da je, ipak, čitava akcija osmišljena i vođena iz istog centra, gde god da se on nalazio.
I sve te pesme na svim prostorima doživljavaju se na isti način i više nikome nije bitno ko je odakle, svi smo opet jedno, jedan jezik, kultura, tradicija, a pogotovu jedan isti odnos prema rokenrolu ili bar onoj njegovoj varijanti koja je prihvaćena i modelirana ovde, ali i ista gorčina koja sve one koji ispravno misle podjednako tišti i provocira. Mizičari tako postaju jedina i najjača ideološka grupa koja jasno i nedvosmisleno ukazuje na ono što nam se dešava, postaju svojevrsni ratnici smisla i humanizma, nepristajanja i produhovljenja.
Prosto je fascinantno da svi ti tekstovi kao da dolaze iz iste radionice, iz iste revolucionarne partijske ćelije, gnezda, sa istim revolucionarnim nabojem uperenim protiv istog ideološkog neprijatelja. Sve je to gotovo identično i sad je pred nama da razmišljamo o tome: kako je moguće da se jedna potpuno razbijena i od same sebe odrođena zemlja, opet okupi oko iste ideje dokazujući na taj način da su potpuno isti problemi koji tište sve te razjedinjene republike bivše zajedničke države i njihove podanike?
Radi se o mladim ljudima koji su samo isprovocirani faktičkim stanjem i koji na određeni dril reaguju sasvim ispravno i onako kako se od njih u tim godinama i očekuje. Pošto je reakcija ista, valjda bi bilo ispravno i da se ovo događa bilo gde drugde, ali je zanimljivo da pored svih struktura ozbiLjnih, autentičnih mislilaca, filozofa, sociologa, pisaca i svih onih od kojih se očekuje, ili se bar očekivalo da dignu glas nismo čuli ništa, ili smo čuli ali bez ikakvog efekta. I onda imamo pobunu kakva i mora da se desi, imamo muziku iz neudobne životne pozicije, koja je zapravo angažovana vrsta bunta. I zato imamo muzičku, kulturnu, odnosno rokenrol pobunu kao jedan od najboljih vidova protesta protiv nepodnošljivog stanja koji bi mogao da stvari preokrene u pravom smeru, ka nekoj podnošljivijoj varijanti demokratije na najboLji mogući način, naravno bez kapi krvi i drugih rušilačkih manifestacija.
Da, za sve njih čitav taj prostor je ista ciljna grupa, ali i konzumenti ne prave razliku i sve ih doživljavaju kao svoje, bez obzira odakle dolaze i na kojoj varijanti srpskohrvatsko-bosansko-crnogorskog jezika saopštavaju svoje ideje. Ostaje nam, izgleda, još da verujemo u to kako je u rokenrolu jedini spas, mada nikako nije jasno da i dalje postoji izuzetno mnogo onih do čijih Eustahijevih truba i mozgova ništa od ovoga ne stiže. Nema te buke, nema tog lucidnog i provokativnog teksta koji može da podstakne na aktivnost pojedine hibernirane mozgiće i njihove nosioce. Nema tog ritmičnog naboja koji može da spere krv sa ruku i da istera ludilo iz glava monstruoznih umova. Ili bar ne u onoj meri u kojoj to polazi za rukom muzikantima koji i dalje manipulišu nacionalističkim emocijama neukih masa i relativno nesvesne mladeži na svim stranama.
Naravno nisu svi u tome, ili bar misle da nisu, ali oni koji izbegavaju da na direktan način pevaju, govore i saopštavaju svoj doživljaj postojeće situacije, da progovore o socijalnoj nepravdi i bilo čemu drugom što je posledica ovakvog stanja ostavljajući svoj pečat u ovom vremenu, ne mogu da izbegnu suočavanje sa posledicama sveopšte moralne i materijalne kataklizme u kojoj se ovaj region nalazi. Tako da se možemo baviti i time da dovodimo u istu ravan sve te eksplicitno revolucionarne pesme i one druge koje se i dalje bave sasvim nebitnim stvarima kao da svesno žele da nam skrenu pažnju sa slike života nedostojnog čoveka u kojem smo se svi našli, i u kojem nas samo nijanse svrstavaju u kategorije tranzicionih gubitnika. I, zato, neka živi rokenrol koji je, bar za sada, jedina veza nas sa nama bliskima i sa samima sobom jer je to, čini se, prvi uslov da se bude čovek, a tek onda se može očekivati da će sve biti mnogo, mnogo bolje, ako nas uopšte bude, a to je već na svakom pojedincu da odluči.
![]()
|
![]()
|
15.4.2013.

EVO LJUDI, KONAČNO!
Dođe tako čoveku, ili onome što misli da čovek jeste, da se zapita : „Ima li svrhe to traženje čoveka među onima koji se ljudima zovu ili smatraju?“ Dođe mu da digne ruke od svega, da odustane i zajedno sa ostalima potone u toj teško objašnjivoj stvarnosti u kojoj smo se zadesili, mimo svoje volje.
I sve što je razočaranje veće, a čuđenje izraženije, uzbudljivije je i zadovoljstvo kada sretnete nekog i kad vam neki glas, odnekud iz duboke podsvesti, ozaren bljeskom nevoljno potisnute nade jedva čujno šapne ono odavno nečuveno i već zaboravljeno : „Evo, čoveka!“
Zar prva i osnovna ljudska potreba i obaveza u svim okolnostima nije da bude čovek, pitam se suočen sa jednim od najvećih paradoksa postojanja dvonogih samozvanih gospodara planete koja se Zemljom zove. Očigledno da nije, odgovara mi ta klica nečoveka koja, verovatnom i negde u meni kljuca i traži način da se zametne, da proklija i pusti svoje pipke u već strašno zagađeni spoljašnji svet.
I kako civilizacija napreduje u tehničkom smislu sve je manji broj onih koji su svesni sopstvenog značaja i veličine, koji mogu da pojme suštinu sopstvenog postojanja, te strele odapete ka nadčoveku, tog konopca razvučenog nad provalijom...a sve je više onih koji bez roptanja i negacije prihvataju da statiraju u toj paradi srama, poniženja i ništavila osmišljenog za retke i samoproglašene uživaoce blagodeti koje donosi spoj maksimuma materijalnih i minimuma ljudskih vrednosti. Pa se zapitam, ne ide li svet, zapravo, nekim sasvim drugim putem od onog za koji nam je sve vreme sugerisano da ide? Nisu li najgori među nama ti koji će nastaviti vrstu dok su ljudi, u pravom smilu značenja tog pojma, samo anomalije, greške prirode ili one zelene kontrolne pivske boce na neprekidnoj traci života u serijskoj proizvodnji nečega što se još uvek naziva ljudskim bićem koliko god da ta odrednica „ljudsko“ sve više čili, topi se i postaje jedno veliko nedefinisano ništa, ili nešto čije osnovne karakteristike nije moguće lako objasniti jer je zajedničkih karakteristika sve manje, a sve više ljuštura ispunjenih paučinom zabluda koje tek tako opstajavaju ili „slobodnih strelaca“ koji se po samo sebi znanim principima bore za opstanak u svetu kakvim ga sopstvenim čulima naslućuju i doživljavaju.
„Zašto se narod ovde na Balkanu doživljava kao neartikulisana masa bednika podobnih za manipulisanje, a onda im se daje pravo, čak obaveza, da odlučuju o svojoj sudbini na izborima? Razmišljam o tome u prohladno aprilsko popodne šetajući Baščaršijom i prateći pogledom jato golubova koji se dižu i spuštaju, neprekidno, kao neki živi mehanizam koji ničemu smislenom ne služi, a ipak postoji, sam, zbog sebe i nekog samo sebi znanog i dokučivog smisla.
Oko mene promiču šetači, gosti iz svih krajeva sveta, na čijim licima neprekidno titra onaj karakteristični izraz oduševljenja koji bi da s nekim podele i domaći poslovično i profesionalno predati svojim obavezama, već naviknuti na baščarčijske čarolije, ali uvek srdačni i spremni da vam se nađu i upute vas tamo gde ste naumili ili bar mislite da jeste.
Svetski je Dan poezije u Sarajevu - a okolo „Sarajevska zima“, kulturna manifestacija koja okuplja na stotine umetnika iz celog sveta, a u okviru nje Pesnički maraton, praznik pesnika pristiglih sa svih strana sveta da tu, u kući Maka Dizdara, u tom okamenjenom zdanju, simbolu pesničkog nadahnuća i otelotvorene pesničke čarolije održe pesnički maraton. I dok se napolju događa život, ili nešto što na život samo liči, u svoj svojoj surovoj lepoti teške i surove svakodnevice posleratne obnove, nižu se pesme kao biseri iz dubine uzburkanog okeana, smenjuju se pesnici i pesnikinje u svetu daleko od realnog sveta, u tom svojevrsnom slavlju univerzalne pesničke magije
Ljudi i žene, različitih životnih doba, drugačije sazdani i vaspitani, sa drugačijim nasleđem i pogledima na svet, a opet svi kao jedan, kao magični spoj blagih varijacija jedinstvenog pesničkog doživljaja sebe u svetu i sveta u sebi.
Doživljaj je neopisiv, na momente potresan, moglo bi se reći, što je gotovo fascinantno dejstvo poezije koje se možda samo ovde može osetiti. Čak i oni za koje bi se na osnovu aktuelnih političkih odnosa njihovih državnika i vlada moglo pretpostaviti da su ljuti protivnici i neprijatelji ovde su samo najelitniji predstavnici jedne od najbožanskijih ljudskih vrlina – braća i sestre po peru, po tastaturi, po univerzalnom sveprožimajućem pristupu prednostima i manama savremenog sveta.
Tu je neumorni Sabahudin Hadžialić, spiritus movens čitavog događaja, intelektualna i ljudska gromada koja hoda, priča i ne spava, bar ne dok traje maraton. Veliki mag i tvorac ovog spektakla, čovek koji sve drži pod kontrolom i upravlja ovom krhkom lađicom sa pesničkom posadom, koja se otisnula nekud u neke bajkovite predele nedosežne i neizrecive katarze.
Tu je i nepresušni, rečiti i sveznajući Ibrahim Spahić, mnogo toga sabranog u jednom čoveku, pesniku, političaru, zaljubljeniku u Sarajevo i one koji ga posećuju, sav ustreptao i nadahnut u nastojanju da duh svog Sarajeva utisne duboko u svest i srce svakog pojedinca na bilo koji način povezanog sa „Sarajevskom zimom“ koja otapa i najtrajnije ledenice u ljudskim srcima. Ili se bar tako čini u tom svečanom času.
Giuseppe Napolitano i Mexhid Mehmeti, kao sedobradi decoliki Homeri pristigli ovde iz različitih svetova, sa svojih imaginarnih i stvarnih pesničkih lutanja, a opet tako srodni, tako bliski i upečatljivi.
Crnokosa Marokanka Dalila Hiaoui sa svojom egzotičnom tajnovitom i tananom srdačnošću, sa osmehom kao trajnim ukrasom majčinski blagog i produhovljenog lica.
Mladoliki Marius Chelaru, živahan i neumoran u svojoj gotovo detinjastoj ponesenosti i želji da se nađe uvek i na svakom mestu, da da svoj doprinos čitvom dešavanju, da poveže ljude sa ljudima i sebe sa njima u tom tananom i trajnom bratstvu i sestrinstvu posvećenika pisane reči.
Svetlokosa Irena Gjoni, nalik na nešto odrasliju Alisu u zemlji čuda koja ne uspeva da stiša svoje uzbuđenje što je tu da svojim pesničkim cvrkutom oplemeni ovaj već u velikoj meri ozareni i duhom ukrašeni prostor.
Uvek nasmejana Hannelore Greinecker-Morocutti, bistrooka i pronicljiva hvatačica detalja i nijansi pesničkih lica i figura koje će ugraditi u svoje neobične digitalne prikaze kao kockice u mozaiku tužnog sveta kojem je ona sušta suprotnost baš tim svojim sveprisutnim osmehom, tim pogledom kojim razoružava, ruši sve jezičke barijere i poziva na prisni duhovni i ljudski odnos.
Krystyna Lenkowska, sveznajuća i u svojim tumačenjima poezije neiscrpna, maksimalno i profesionalno posvećena svom poslu kao svetinji, do savršenstva studiozna i jasna ali i emotivna odgonetačica svog pesničkog sveta.
Ali F. Bilir, blagooki mag mudrog i tolerantnog lica u kojem kao da je sakupljena sva hiljadugodišnja mudrost njegovih predaka. Čovek kojeg kada vidite poželite da vam bude prijatelj ili brat po peru, po osmehu, po svemu onome ljudskom što nosi u svom uvek prisutnom, a opet nekako u sopstvenim mislima zapretenom pogledu.
Kätlin Kaldmaa, kao velika tajna eruptivne snage spremna da iz sebe izbaci vulkan kreativne energije sabijene u kristale smisla i besmisla koji kaplju pred našim očima kao suze tvoriteljke nekog novog, bajkovitog sveta.
Nihad Mešić River kao prerano odrasli junoša opsednut tom nadasve inspirativnom i omamljujućom igrom smislova koji bi da ipak nešto kaže, pomeri, da svet učini boljim nego što jeste, bar po svojim merilima i na osnovu sopstvenog ne baš očaravajućeg iskustva.
I Samira Begman, uvek razdragana i grljenju sklona, kao ptiče na trenutak samo izašlo iz svoje magične ljuske, iz te vilinske nesanice u kojoj se nadgornjavaju jednorozi i mnogorozi, mitska i realna bića stvorena u njenoj neprekidno raspaljenoj mašti koja je odnosi u imaginarne predele i opet vraća nazad, na dar onima koji je znaju i onima koji će je tek upoznati.
Gledam ih, slušam, upijam melodiju njihovih glasova, posmatram ta ushićena lica koja zrače prirodnom ljudskom lepotom nenarušenom prozaičnom stvarnošću i kličem, onako u sebi, a opet mi se čini glasno, preglasno i oduševljeno: Evo čoveka, evo žene, evo ljudi, konačno!
Dođe tako čoveku, ili onome što misli da čovek jeste, da se zapita : „Ima li svrhe to traženje čoveka među onima koji se ljudima zovu ili smatraju?“ Dođe mu da digne ruke od svega, da odustane i zajedno sa ostalima potone u toj teško objašnjivoj stvarnosti u kojoj smo se zadesili, mimo svoje volje.
I sve što je razočaranje veće, a čuđenje izraženije, uzbudljivije je i zadovoljstvo kada sretnete nekog i kad vam neki glas, odnekud iz duboke podsvesti, ozaren bljeskom nevoljno potisnute nade jedva čujno šapne ono odavno nečuveno i već zaboravljeno : „Evo, čoveka!“
Zar prva i osnovna ljudska potreba i obaveza u svim okolnostima nije da bude čovek, pitam se suočen sa jednim od najvećih paradoksa postojanja dvonogih samozvanih gospodara planete koja se Zemljom zove. Očigledno da nije, odgovara mi ta klica nečoveka koja, verovatnom i negde u meni kljuca i traži način da se zametne, da proklija i pusti svoje pipke u već strašno zagađeni spoljašnji svet.
I kako civilizacija napreduje u tehničkom smislu sve je manji broj onih koji su svesni sopstvenog značaja i veličine, koji mogu da pojme suštinu sopstvenog postojanja, te strele odapete ka nadčoveku, tog konopca razvučenog nad provalijom...a sve je više onih koji bez roptanja i negacije prihvataju da statiraju u toj paradi srama, poniženja i ništavila osmišljenog za retke i samoproglašene uživaoce blagodeti koje donosi spoj maksimuma materijalnih i minimuma ljudskih vrednosti. Pa se zapitam, ne ide li svet, zapravo, nekim sasvim drugim putem od onog za koji nam je sve vreme sugerisano da ide? Nisu li najgori među nama ti koji će nastaviti vrstu dok su ljudi, u pravom smilu značenja tog pojma, samo anomalije, greške prirode ili one zelene kontrolne pivske boce na neprekidnoj traci života u serijskoj proizvodnji nečega što se još uvek naziva ljudskim bićem koliko god da ta odrednica „ljudsko“ sve više čili, topi se i postaje jedno veliko nedefinisano ništa, ili nešto čije osnovne karakteristike nije moguće lako objasniti jer je zajedničkih karakteristika sve manje, a sve više ljuštura ispunjenih paučinom zabluda koje tek tako opstajavaju ili „slobodnih strelaca“ koji se po samo sebi znanim principima bore za opstanak u svetu kakvim ga sopstvenim čulima naslućuju i doživljavaju.
„Zašto se narod ovde na Balkanu doživljava kao neartikulisana masa bednika podobnih za manipulisanje, a onda im se daje pravo, čak obaveza, da odlučuju o svojoj sudbini na izborima? Razmišljam o tome u prohladno aprilsko popodne šetajući Baščaršijom i prateći pogledom jato golubova koji se dižu i spuštaju, neprekidno, kao neki živi mehanizam koji ničemu smislenom ne služi, a ipak postoji, sam, zbog sebe i nekog samo sebi znanog i dokučivog smisla.
Oko mene promiču šetači, gosti iz svih krajeva sveta, na čijim licima neprekidno titra onaj karakteristični izraz oduševljenja koji bi da s nekim podele i domaći poslovično i profesionalno predati svojim obavezama, već naviknuti na baščarčijske čarolije, ali uvek srdačni i spremni da vam se nađu i upute vas tamo gde ste naumili ili bar mislite da jeste.
Svetski je Dan poezije u Sarajevu - a okolo „Sarajevska zima“, kulturna manifestacija koja okuplja na stotine umetnika iz celog sveta, a u okviru nje Pesnički maraton, praznik pesnika pristiglih sa svih strana sveta da tu, u kući Maka Dizdara, u tom okamenjenom zdanju, simbolu pesničkog nadahnuća i otelotvorene pesničke čarolije održe pesnički maraton. I dok se napolju događa život, ili nešto što na život samo liči, u svoj svojoj surovoj lepoti teške i surove svakodnevice posleratne obnove, nižu se pesme kao biseri iz dubine uzburkanog okeana, smenjuju se pesnici i pesnikinje u svetu daleko od realnog sveta, u tom svojevrsnom slavlju univerzalne pesničke magije
Ljudi i žene, različitih životnih doba, drugačije sazdani i vaspitani, sa drugačijim nasleđem i pogledima na svet, a opet svi kao jedan, kao magični spoj blagih varijacija jedinstvenog pesničkog doživljaja sebe u svetu i sveta u sebi.
Doživljaj je neopisiv, na momente potresan, moglo bi se reći, što je gotovo fascinantno dejstvo poezije koje se možda samo ovde može osetiti. Čak i oni za koje bi se na osnovu aktuelnih političkih odnosa njihovih državnika i vlada moglo pretpostaviti da su ljuti protivnici i neprijatelji ovde su samo najelitniji predstavnici jedne od najbožanskijih ljudskih vrlina – braća i sestre po peru, po tastaturi, po univerzalnom sveprožimajućem pristupu prednostima i manama savremenog sveta.
Tu je neumorni Sabahudin Hadžialić, spiritus movens čitavog događaja, intelektualna i ljudska gromada koja hoda, priča i ne spava, bar ne dok traje maraton. Veliki mag i tvorac ovog spektakla, čovek koji sve drži pod kontrolom i upravlja ovom krhkom lađicom sa pesničkom posadom, koja se otisnula nekud u neke bajkovite predele nedosežne i neizrecive katarze.
Tu je i nepresušni, rečiti i sveznajući Ibrahim Spahić, mnogo toga sabranog u jednom čoveku, pesniku, političaru, zaljubljeniku u Sarajevo i one koji ga posećuju, sav ustreptao i nadahnut u nastojanju da duh svog Sarajeva utisne duboko u svest i srce svakog pojedinca na bilo koji način povezanog sa „Sarajevskom zimom“ koja otapa i najtrajnije ledenice u ljudskim srcima. Ili se bar tako čini u tom svečanom času.
Giuseppe Napolitano i Mexhid Mehmeti, kao sedobradi decoliki Homeri pristigli ovde iz različitih svetova, sa svojih imaginarnih i stvarnih pesničkih lutanja, a opet tako srodni, tako bliski i upečatljivi.
Crnokosa Marokanka Dalila Hiaoui sa svojom egzotičnom tajnovitom i tananom srdačnošću, sa osmehom kao trajnim ukrasom majčinski blagog i produhovljenog lica.
Mladoliki Marius Chelaru, živahan i neumoran u svojoj gotovo detinjastoj ponesenosti i želji da se nađe uvek i na svakom mestu, da da svoj doprinos čitvom dešavanju, da poveže ljude sa ljudima i sebe sa njima u tom tananom i trajnom bratstvu i sestrinstvu posvećenika pisane reči.
Svetlokosa Irena Gjoni, nalik na nešto odrasliju Alisu u zemlji čuda koja ne uspeva da stiša svoje uzbuđenje što je tu da svojim pesničkim cvrkutom oplemeni ovaj već u velikoj meri ozareni i duhom ukrašeni prostor.
Uvek nasmejana Hannelore Greinecker-Morocutti, bistrooka i pronicljiva hvatačica detalja i nijansi pesničkih lica i figura koje će ugraditi u svoje neobične digitalne prikaze kao kockice u mozaiku tužnog sveta kojem je ona sušta suprotnost baš tim svojim sveprisutnim osmehom, tim pogledom kojim razoružava, ruši sve jezičke barijere i poziva na prisni duhovni i ljudski odnos.
Krystyna Lenkowska, sveznajuća i u svojim tumačenjima poezije neiscrpna, maksimalno i profesionalno posvećena svom poslu kao svetinji, do savršenstva studiozna i jasna ali i emotivna odgonetačica svog pesničkog sveta.
Ali F. Bilir, blagooki mag mudrog i tolerantnog lica u kojem kao da je sakupljena sva hiljadugodišnja mudrost njegovih predaka. Čovek kojeg kada vidite poželite da vam bude prijatelj ili brat po peru, po osmehu, po svemu onome ljudskom što nosi u svom uvek prisutnom, a opet nekako u sopstvenim mislima zapretenom pogledu.
Kätlin Kaldmaa, kao velika tajna eruptivne snage spremna da iz sebe izbaci vulkan kreativne energije sabijene u kristale smisla i besmisla koji kaplju pred našim očima kao suze tvoriteljke nekog novog, bajkovitog sveta.
Nihad Mešić River kao prerano odrasli junoša opsednut tom nadasve inspirativnom i omamljujućom igrom smislova koji bi da ipak nešto kaže, pomeri, da svet učini boljim nego što jeste, bar po svojim merilima i na osnovu sopstvenog ne baš očaravajućeg iskustva.
I Samira Begman, uvek razdragana i grljenju sklona, kao ptiče na trenutak samo izašlo iz svoje magične ljuske, iz te vilinske nesanice u kojoj se nadgornjavaju jednorozi i mnogorozi, mitska i realna bića stvorena u njenoj neprekidno raspaljenoj mašti koja je odnosi u imaginarne predele i opet vraća nazad, na dar onima koji je znaju i onima koji će je tek upoznati.
Gledam ih, slušam, upijam melodiju njihovih glasova, posmatram ta ushićena lica koja zrače prirodnom ljudskom lepotom nenarušenom prozaičnom stvarnošću i kličem, onako u sebi, a opet mi se čini glasno, preglasno i oduševljeno: Evo čoveka, evo žene, evo ljudi, konačno!
![]()
|
![]()
|
23.12.2012.
SMAK

Na dan zakazanog smaka sveta 12. 12. 2012. probudilo me je nesnosno, organizovano lajanje pasa, kućnih ljubimaca i onih drugih, uličnih skitača i beskućnika. Kao da su nešto predosetili, kao da njihovi pseći mozgovi naslućuju, ili znaju, da dolazi smak.
Ne znam koliko se može verovati životinjskom instinktu kada je u pitanju smak sveta, poredak planeta, plesanje galaksija i tumbanje Univerzuma, ali iz iskustva znam da može, bar u nekim manje komplikovanim dešavanjima. Pre zemljotresa u Kraljevu, recimo, došao mi je jež pred vrata. Slučaj ili dokaz tvrdnje da životinje mogu da predosete ono što ljudima ne polazi za rukom, a ni bilo kojim drugim udom ili organom?
Dakle, dan koji je po majanskom kalendaru predviđen za smak sveta ili završetak jednog krajnje neljudskog ciklusa ljudskog bivstvovanja, započeo je onako kako verovatno i započinje dan smaka sveta, lavežom izgladnelih pasa u okolnostima unisonog misaonog procesa čitavog čovečanstva okupljenog oko iste stvari. I svi su imali svoja ubeđenja na zadatu temu, bez obzira da li se radi o skepticima ili onima koji su se, po ko zna koji put, „primili“ na, kako se to kaže, spinovanu obmanu i posegli za bočicama mineralne vode, biskvitima, konzervama tunjevine, zalihama prezervativa i krenuli ka podrumima, planinama, atomskim skloništima i bunkerima Staljina i drugih osvedočenih kreatora ovakve nam sadašnjosti. I koliko god pesimisti osećali zebnju u svojim obezdušenim telesima, a optimisti negirali sve svodeći čitav spektakl na sujeverje i bapska trućanja, jedno je jasno, definitivni kraj u ljudskoj svesti uvek postoji samo za druge, tako da i smak sveta kao fakat koji svakog trenutka može da se desi, a i ne mora, nikako ne može biti shvaćen ozbiljno. A trebalo bi.
Ali, ono što je dobro u čitavoj ovoj priči jeste to što se došlo do mnogih novih saznanja, čak i pukim razglabanjem na zadatu temu. Zapravo, od posprdnog, podsmešljivog i laičkog izrugivanja kometama koje luduju i ljudskoj gluposti i naivnosti došlo se do kalendara Maja po kojem je ovo dan kada će se okončati jedna etapa u bitisanju ovakve civilizacije, posle kojeg će sve biti drugačije, a to znači mnogo, mnogo bolje. U skladu s tim trebalo bi očekivati da nastupa period u kojem će čovek biti pronađen i postati ono što bi i trebalo da bude i što mu je u opisu posla za koji je ovde i predodređen. Dakle, smak se i odigrao budući da su mnogi, definitivno, shvatili i priznali da ovaj dosadašnji svet nije bio po meri čoveka i da bi, opet konačno, trebalo raditi na tome da počne novo doba, doba otrežnjenja, osvešćenja, doba prestanka traganja za čovekom i suočavanja sa njegovim, mislim ljudskim, pravim licem i svim ostalim komponentama koje ga, ili bi bar trebalo, čine savršenim dometom Božje kreacije.
Prema tome moglo bi se reći da naša potraga za čovekom i trud na osvešćavanju istog, ovde i na ovom mestu, nisu bili uzaludni, bez obzira koliko je sve to doprinelo ovome što imamo danas, a što je, ako ništa drugo, unisona spoznaja da ovakvi kakvi jesmo nismo dobri, da ovaj svet, ovakav kakav je, nije po meri onoga što bi čovek trebalao da bude, spoznaja da je sve ovo vreme koje je iza nas, zapravo zlo, bilo to što nas je vodilo i dovelo tu gde jesmo, na samu ivicu fizičkog opstanka, budući da smo onaj drugi- duhovni deo odavno napustili.
Ako do sada niste verovali da postoje razne teorije zavere u civilizaciji koja postoji tek tričavih 2012. godina, onda je vreme da počnete da verujete. Jer čitav sistem upravljanja tom i takvom civilizacijom počiva ne teorijama zavera koje se odvijaju u užim krugovima i takozvanim klanovima, na svim nivoima i svim oblastima takozvanog života. Sve je zavera iskazana kroz potrebu raznih tipova da okupljeni u grupe sa sebi sličnima ostvare svoje ciljeve, da bukvalno vladaju svetom u čemu su, očigledno uspeli. Jer, prosto je nemoguće da se na jednom mestu, u jednom trenutku, doduše malo dužem, toliko gadosti dogodi po bilo kom prirodnom zakonu, makar to bio i Marfijev zakon. U to što se ovde događa moraju biti uključene nekakve sile, ja ne znam tačno kako se one zovu, definišu, prepoznaju, ali sam siguran da ih ima.
Da, sujeverje je najobičnija glupost, to je dobro poznato, ili, ako hoćemo da budemo blaži u donošenju suda, sujeverje je dodatak na veru, na ona pravila koja su priznata, dokazana, overena i puštena u promet. Sujeverje je izmišljanje dodatnih kreatura, sredstava, načina i misaonih egzibicija kojima se u kućnoj upotrebi jednostavno može ovladati mislima i postupcima jedne ili više osoba, a koje biste da stavite pod svoju kontrolu ili da im se, zbog nečeg samo vama znanog, najebete keve.
I mada nauka na sve moguće načine negira postojanje ovakvih sila, mislim da nema toga ko nije ubeđen da se dejstvo pojedinih preparata, mašina, specifičnog oružja za kontrolisanje ljudske volje i te kako lako da sagledati i dokazati, a to je jedna od glavnih odlika vremena u kojem jesmo.
Dakle, vreme samlevenih slepih miša sa sve krilima, prstića sa noktićima mrtvorođenih beba, vode sa okupanih leševa... je prošlo. Ali zato genetski modifikovane biljke koje se daju životinjama, a meso tih životinja ljudima koji vremenom, polako odumiru ostavljajući za sobom nepojmljivo degenerisane potomke iz kojih više ni sam Bog neće uspeti da izvuče ni senku od čoveka, ako je to nešto, mislim čovek, uopšte spektakularno, takođe je ono što će, bar se nadam, ostati iza nas.
Za ovakvog čoveka, kakav danas jeste, nije se znalo na šta je sve spreman sve dok ne bude prinuđen da odgovori na spoljašnje nadražaje. Jer, čovek je, zapravo, podešen tako, ne da uživa u postojećim okolnostima, već da neprekidno ide dalje, da ruši prepreke i odgovara na nove izazove. Čovek je jebena tvorevina koja, što je više kinjiš i maltretiraš- više traje, ojačana i obogaćena novim iskustvima.
Isto tako, nametnuta mu je zabluda da je dobro ono što može da ukloni zlo, a zlo je, zapravo, napast koja se može ukloniti samo većim zlom. Zato je za početak od velike važnosti da prestanete da budete dobri. Mada to nije tako lako jer je stvoren takav poredak, rogova u vreći, u kojem vam je onemogućeno čak i da budete zli. Tako da vam, hteli to ili ne, jedino preostaje da budete miroljubivi. U takvim okolnostima preostajao vam je samo jedan način, dokazano najefektniji, da, ukoliko vam je ostala neka bomba iz nekog od prethodnih ratova, koje su po difoltu izazivali takozvani milosrdni anđeli i njima slični čovekjoljupci, da se opašete tim bombama kao potpuno uvošteni crvenoarmejac i krenete na neki od lokalnih ili republičkih bastiona takozvane moći. Jeste da žrtvujete sopstvenu glavu u nedostaku neke druge, ali protiv takvog samoubilačkog akta još nema leka, to je dokazano. To bi vas bar na kratko smirilo i postali biste heroj u sopstvenim očima, pošto o vama ionako niko nema mišljenje koje nadilazi poštovanje kišne gliste.
Vaša ludost bi brzo bila zaboravljena, kao i sve drugo, pa ne biste imati tu čast da se kao neki od bivših heroja raširenih ruku i nogu bečite sa nekog od retkim šetačima prošaranih trgova, ali bi, svakako, imali određenu dozu satisfakcije koju biste poneti sa sobom odlazeći u pičku lepu materinu.
Za istu svrhu mogli biste upotrebiti kanticu kerozina, benzina ili plinsku bocu koju bi trebalo staviti na leđa , a onda u pogodnom momentu samo „puć“ i gotovo.
Sve je to viđeno, dakako, ali nikako ne treba smetnuti s uma da isto nije isto i da je i te kako bitan trenutak u kojem se nešto radi, a i onaj ko to radi. Što se tiče trenutka, sigurno da boljeg bar do sada nije bilo. A što se tiče teroriste, razmislite da li ste baš vi dostojni da uz sve postojeće ponesete i taj epietet. U svakom slučaju, razmišljajte!
Masoni, roratijanci, Jevreji, pa čak i kriminalci, oni najogoljeniji, najokoreliji i najozloglašeniji, ali i mnogi drugi, pokazali su tokom znane nam istorije izvanredne osobine solidarnosti sa svojim bližnjim. To je, kako se pokazalo, jedna od osnovnih poluga za uspeh u životu, moralna, a potom i materijalna podrška svog bratstva, onih koji računaju i ulažu u tebe s tim da im ti to jednoga dana, kad uzmogneš, vratiš i na taj način otplatiš dug, a samim tim stvoriš uslove da se sledeći uzdigne do mesta sa kojeg može da ostvari određeni doprinos i tako redom. E, to je ono čega kod većine nema ili, bolje rečeno, nije bilo. Taj princip slobodnih zidara, musketara i mnogih drugih koji su shvatili značaj većeg broja individua u odnosu na ulogu pojedinca u nekim narodima nikada nije zaživeo. Eto, možda je i to jedan od uzroka što se taj Novi svetski poredak u svom najgorem izdanju obrušio na najbolje predstavnike čovečanstva, a ne na one druge. Nikada on, mislim pošteni i čestiti deo svekolikog naroda, ni u kome nije imao nekog velikog zaštitnika, niti je imao svoje ljude koji su bili na takvim mestima sa kojih bi mogli nešto da urade za svoje istomišljenike. Narod, u planetarnom smilu, bar do ovog smaka, bio je grupa individualaca, po pravilu podeljenih između sebe, gde je svako bio svoju bitku za sopstvene interese, koji nikakve veze nisu imali sa interesima zajednice kojoj pripadaju. Tako je i danas. Prosto nema nekoga ko bi stao iza nekog zajedničkog interesa ili neke ideje, a što je najgore u svemu tome, kada se malo bolje pogleda, niti je bilo interesa, niti ideje da se nešto slično sprovede. Pa kako onda očekivati od nekoga da stane iza nečega što u suštini i ne postoji?
E, plivati u takvim okolnostima i takvim vodama nešto je što zaista podrazuvema veštinu ili neku drugu sličnu vrlinu. To su, valjda, te okolnosti koje od individue načine nešto što mora biti sebično, lukavio, podmuklo, i obdareno svim onim gadostima koje mu jedino mogu pomoći da ispliva u okruženju istih. Dobro, bilo je na ovim prostorima onih koji su pripadali različitim tajnim ili javnim udruženjima koja funkcionišu po gore pomenutim principima i to su oni koji su postigli maksimum svetske slave. I koliko god to bilo prihvatljivo malo je poražavajuće saznanje da čovek mora da bude negde da bi bio neko. Jer, ako ni zbog čega drugog, ko god da je negde mora jedan deo sebe, svoje slobode i samobitnosti da pruži kako bi mu se nešto vratilo. U dosadašnjem životu ništa nije dolazilo tek tako i bez nadoknade. Sve je moralo da se plati, a ljudi su bili ti koji te mogu uzdići ili te jednostavno dovesti do toga da živiš ispod apsolutne crte siromaštva, što je hit savremenog doba, bar na ovim našim balkanskim prostorima.
Zato pokušaj da se pojedna suštinska zbivanja sa katastrofalnim posledicama objasne ili shvate kroz delovanje pojedinaca nikada ne mogu da daju nikakve rezultate. U okolnostima modernog življenja, bez obzira što se čitav svet nalazi na stranputici i na ivici provalije, individualizam je potpuno prevaziđena varijanta uspeha u životu. Koliko god to bila otrcana fraza, ali posle vekova poštovanja i dominacije donkihotovske doktrine usamljenih boraca kojima, ako ništa drugo, bar bude priznat staž upornih zamlata i lelemuda, danas je bilo kakav individualizam potpuno besmislen i ne ide dalje izvan lobanje sopstvenog kreatora.Umire u njoj, bolje rečeno.
Međutim, neophodnost da sve što se radi mora da bude proizvod većeg broja učesnika neminovno vodi ka gubitku dela individualnosti svakog pojedinca. I nema više nikoga ko za nešto može reći “ovo je kompletno moje delo”. Čitav svet kao da je tako konstruisan da svako od nekoga u nečemu zavisi i svako od nečega očekuje svoj deo dobiti. To je naročito vidljivo u tranziciji gde se u opštoj bedi, posle svih bratoubilačkih performansa svako sa svakim udružuje kako bi, pre svega, mogao da ostvari sebe i ostane na površini bare u kojoj se igra dešava. Ljudi u takvim grupama nemaju vremena za druge, uglavnom su zaokupljeni sobom i svojim interesima, što je logično. A grupe se organizuju u svim oblastima, od kriminalaca, narko dilera, do političkih grupacija, umetničkih udruženja, do staračkih domova, da ne govorim o navijačkim grupama. Međutim, ono što je bitno, ne ulazeći u moralisanje oko suštine okuplanja za zadovoljenje zajedničkih interesa, jeste nešto što iz toga sledi, a vrlo je opasno. To je grupna odgovornost, koja, po pravilu, ne obvezuje nikoga. I zato je u svetu gde se takozvana ekonomska kriza sa strahovitim posledicama obrušava na sve i svašta, gde sve vrednosti prestaju, a gde caruju najgore ljudske osobine iluzorno tražiti krivca. Jer, kao za velika dela, tako i za velika nedela, krivac ne može biti jedan. Za toliko sranje koje je napravljeno potrebna je bar vojska dunstera, pacera, hohštaplera i individualnih teških zločinaca. To pojedinac ne može da izvede, čak i da je genije zla.
Ali, ako je za utehu, slobodno možemo reći da u ovom i ovakvom svetu nema uspešnih, a ni srećnih. Ljudski rod kao da je sazdan na principu da nema srećnih ako je većina oko njih nesrećna, a oni koji se u jednom trenutku čine dobitnicima postaju najveći gubitnici. I, što je takođe zanimljivo, svako je smešten na svoje mesto, na mesto koje mu pripada po njegovim genetskim predispozicijama, svako je u svom okruženju, sviđalo mu se ono ili ne, tako da se čitava ova predstava izvodi kao igranka posle maskenbala, gde su sve maske, konačno, pale i gde je svakome postalo sasvim jasno ko je ko i ko kakvu ulogu igra, kao i to da u skladu sa svim okolnostima tu ulogu i mora da igra, a ne neku drugu. I zato je smak, za one koji ga prežive, veliko čistilište, ali i pročišćenje. Jer jednoga dana, kada se upali svetlo, a upaliće se nadam se, i kada srećnici izađu iz svojih kostima, naći će se u jednom realnom svetu sa realnim junacima gde će svako biti nagrađen ili kažnjen za svoje ponašanje. I zato, ako ste u mogućnosti da koliko god bilo odlučujete o svojim postupcima, uvek bi trebalo imati u vidu da neka vrhovna pravda postoji i da je jedini spas u tome biti i ostati čovek, dokle god i koliko god je to moguće. I nije to samo puko moralisanje na granici zamlaćivanja i religioznih budalaština koje su čovečanstvo, bar najveći njegov deo, i dovele na rub propasti. Tek u ovakvim vremenima može se sa neizrecivom jasnoćom sagledati šta zapravo znači biti čovek i koliki je to dar koji smo dobili, a da nikome nismo rekli ni hvala. A pred svešću o suštini života čoveku sve postaje nebitno. I baš zato, potrebno je doći do te spoznaje, do tog prosvetljenja posle kojeg je sve mnogo, mnogo lakše.
Jer, niko vas ovde ne voli, to je poznata stvar koju retki uspevaju da priznaju sebi. Ali, budimo samokritični, pogledajmo se u ogledalu, zaronimo u one tajne bezdane sopstvenog bića pune najrazličitijih gadosti i samo od sebe će se pojaviti pitanje: a šta tu ima da se voli? Pa toga bi i majka trebalo da se gadi. Mnogi bi već sami na sebe digli ruku samo da ne postoji ono što se naziva nagonom za samoodržanjem, samima sebi bi sa posebnim zadovoljstvom prerezali grkljan. Ali ima i onih koji su toga svesni, i više od toga, koji i žive najvše zbog toga da bi i drugima život ogadili, da bi im se keve najebali. Takvih se treba čuvati, a oni su svuda oko nas, oni su vlast jer su većina, a to je najbitnija odlika ovakve demokratije.
Ovde nismo svojom voljom, niti ćemo svojevoljno otići odavde, ne računajući suicidne izuzetke. Zato i nije loše to shvatanje da život uopšte nije nešto u čemu bi samo trebalo uživati, već kazna koja se mora podnositi na najbolji mogući način. Nije li to, u nekoj meri, suština hrišćanskog učenja? Nije li čovek učen da je već samim svojim rođenjem grešni smrad, kao što i jeste, koji bi do kraja svog jebenog ovozemaljskog života trebalo da se kaje i moli zbog svoje grešne duše koja mu nameće grešne misli, a ove, pak, grešna nedela. A nigde, čak ni iz zajebancije, ne piše da ima izuzetaka. A i kako bi kada je sve ovo, zapravo, samo jedan jedini čovek umnožen u milijarde primeraka, sa istom psihologijom, rasporedom creva, toplotom krvi i bojom mokraće i sve se to samo u nijansama može razlikovati što ne utiče na istinitost malopre izrečene tvrdnje. Uostalom, ne kaže se slučajno da na zemlji postoje razne pojave, biljke i životinje, ali i čovek. A čovek je, po svojoj biološkoj funkciji, bar do sada, bio gad, ili su nas na pogrešan put naveli oni koji su pokušavali da našu pravu prirodu potisnu i nametnu nam vrline, ili je zapravo obrnuto?
Današnji čovek, ispunjen strepnjom do poslednjeg energetskog resursa svog deficitarnog bića, sedi pred televizorom prateći prevashodno informativne emisije u očekivanju da nešto bitno za sebe čuje. Ali, za razliku od vremena kada smo u vestima gledali i slušali samo ono što je, po mišljenju globalnih cenzora, komiteta i drugih zavereničkih grupacija, trebalo da znamo, danas, u eri novih i još novijih tehnologija kojima više nama kraja, prinuđeni smo da znamo i vidimo sve što se na svakoj tački planete događa, od vađenja rudara iz čileanskog zlatokopa, preko preuhranjenih Amerikančića, do cunamija u Japanu. Sve, sve, osim onoga što nas zaista zanima i što bismo tako voleli da čujemo i vidimo- kako će nam biti sutra? Možda u prvom trenutku to deluje sebično, ali već u drugom postaje jasno da čovek i nema drugog posla na ovom mestu i u ovakvom vremenu već da brine o sebi, o svojim bližnjima i o svima nama. I bilo bi dobro da su Maje bile u pravu, da je jedan ciklus koji je karakterisalo zlo, definitivno završen i da nam predstoji nova etapa u kojoj će čovek definitivno i konačno postati ono što zapravo i jeste, oličenje humanosti, mudrosti, vrline...U protivnom, očigledno je da ga uskoro neće ni biti, sa smakom ili bez njega, sasvim je svejedno.
Ne znam koliko se može verovati životinjskom instinktu kada je u pitanju smak sveta, poredak planeta, plesanje galaksija i tumbanje Univerzuma, ali iz iskustva znam da može, bar u nekim manje komplikovanim dešavanjima. Pre zemljotresa u Kraljevu, recimo, došao mi je jež pred vrata. Slučaj ili dokaz tvrdnje da životinje mogu da predosete ono što ljudima ne polazi za rukom, a ni bilo kojim drugim udom ili organom?
Dakle, dan koji je po majanskom kalendaru predviđen za smak sveta ili završetak jednog krajnje neljudskog ciklusa ljudskog bivstvovanja, započeo je onako kako verovatno i započinje dan smaka sveta, lavežom izgladnelih pasa u okolnostima unisonog misaonog procesa čitavog čovečanstva okupljenog oko iste stvari. I svi su imali svoja ubeđenja na zadatu temu, bez obzira da li se radi o skepticima ili onima koji su se, po ko zna koji put, „primili“ na, kako se to kaže, spinovanu obmanu i posegli za bočicama mineralne vode, biskvitima, konzervama tunjevine, zalihama prezervativa i krenuli ka podrumima, planinama, atomskim skloništima i bunkerima Staljina i drugih osvedočenih kreatora ovakve nam sadašnjosti. I koliko god pesimisti osećali zebnju u svojim obezdušenim telesima, a optimisti negirali sve svodeći čitav spektakl na sujeverje i bapska trućanja, jedno je jasno, definitivni kraj u ljudskoj svesti uvek postoji samo za druge, tako da i smak sveta kao fakat koji svakog trenutka može da se desi, a i ne mora, nikako ne može biti shvaćen ozbiljno. A trebalo bi.
Ali, ono što je dobro u čitavoj ovoj priči jeste to što se došlo do mnogih novih saznanja, čak i pukim razglabanjem na zadatu temu. Zapravo, od posprdnog, podsmešljivog i laičkog izrugivanja kometama koje luduju i ljudskoj gluposti i naivnosti došlo se do kalendara Maja po kojem je ovo dan kada će se okončati jedna etapa u bitisanju ovakve civilizacije, posle kojeg će sve biti drugačije, a to znači mnogo, mnogo bolje. U skladu s tim trebalo bi očekivati da nastupa period u kojem će čovek biti pronađen i postati ono što bi i trebalo da bude i što mu je u opisu posla za koji je ovde i predodređen. Dakle, smak se i odigrao budući da su mnogi, definitivno, shvatili i priznali da ovaj dosadašnji svet nije bio po meri čoveka i da bi, opet konačno, trebalo raditi na tome da počne novo doba, doba otrežnjenja, osvešćenja, doba prestanka traganja za čovekom i suočavanja sa njegovim, mislim ljudskim, pravim licem i svim ostalim komponentama koje ga, ili bi bar trebalo, čine savršenim dometom Božje kreacije.
Prema tome moglo bi se reći da naša potraga za čovekom i trud na osvešćavanju istog, ovde i na ovom mestu, nisu bili uzaludni, bez obzira koliko je sve to doprinelo ovome što imamo danas, a što je, ako ništa drugo, unisona spoznaja da ovakvi kakvi jesmo nismo dobri, da ovaj svet, ovakav kakav je, nije po meri onoga što bi čovek trebalao da bude, spoznaja da je sve ovo vreme koje je iza nas, zapravo zlo, bilo to što nas je vodilo i dovelo tu gde jesmo, na samu ivicu fizičkog opstanka, budući da smo onaj drugi- duhovni deo odavno napustili.
Ako do sada niste verovali da postoje razne teorije zavere u civilizaciji koja postoji tek tričavih 2012. godina, onda je vreme da počnete da verujete. Jer čitav sistem upravljanja tom i takvom civilizacijom počiva ne teorijama zavera koje se odvijaju u užim krugovima i takozvanim klanovima, na svim nivoima i svim oblastima takozvanog života. Sve je zavera iskazana kroz potrebu raznih tipova da okupljeni u grupe sa sebi sličnima ostvare svoje ciljeve, da bukvalno vladaju svetom u čemu su, očigledno uspeli. Jer, prosto je nemoguće da se na jednom mestu, u jednom trenutku, doduše malo dužem, toliko gadosti dogodi po bilo kom prirodnom zakonu, makar to bio i Marfijev zakon. U to što se ovde događa moraju biti uključene nekakve sile, ja ne znam tačno kako se one zovu, definišu, prepoznaju, ali sam siguran da ih ima.
Da, sujeverje je najobičnija glupost, to je dobro poznato, ili, ako hoćemo da budemo blaži u donošenju suda, sujeverje je dodatak na veru, na ona pravila koja su priznata, dokazana, overena i puštena u promet. Sujeverje je izmišljanje dodatnih kreatura, sredstava, načina i misaonih egzibicija kojima se u kućnoj upotrebi jednostavno može ovladati mislima i postupcima jedne ili više osoba, a koje biste da stavite pod svoju kontrolu ili da im se, zbog nečeg samo vama znanog, najebete keve.
I mada nauka na sve moguće načine negira postojanje ovakvih sila, mislim da nema toga ko nije ubeđen da se dejstvo pojedinih preparata, mašina, specifičnog oružja za kontrolisanje ljudske volje i te kako lako da sagledati i dokazati, a to je jedna od glavnih odlika vremena u kojem jesmo.
Dakle, vreme samlevenih slepih miša sa sve krilima, prstića sa noktićima mrtvorođenih beba, vode sa okupanih leševa... je prošlo. Ali zato genetski modifikovane biljke koje se daju životinjama, a meso tih životinja ljudima koji vremenom, polako odumiru ostavljajući za sobom nepojmljivo degenerisane potomke iz kojih više ni sam Bog neće uspeti da izvuče ni senku od čoveka, ako je to nešto, mislim čovek, uopšte spektakularno, takođe je ono što će, bar se nadam, ostati iza nas.
Za ovakvog čoveka, kakav danas jeste, nije se znalo na šta je sve spreman sve dok ne bude prinuđen da odgovori na spoljašnje nadražaje. Jer, čovek je, zapravo, podešen tako, ne da uživa u postojećim okolnostima, već da neprekidno ide dalje, da ruši prepreke i odgovara na nove izazove. Čovek je jebena tvorevina koja, što je više kinjiš i maltretiraš- više traje, ojačana i obogaćena novim iskustvima.
Isto tako, nametnuta mu je zabluda da je dobro ono što može da ukloni zlo, a zlo je, zapravo, napast koja se može ukloniti samo većim zlom. Zato je za početak od velike važnosti da prestanete da budete dobri. Mada to nije tako lako jer je stvoren takav poredak, rogova u vreći, u kojem vam je onemogućeno čak i da budete zli. Tako da vam, hteli to ili ne, jedino preostaje da budete miroljubivi. U takvim okolnostima preostajao vam je samo jedan način, dokazano najefektniji, da, ukoliko vam je ostala neka bomba iz nekog od prethodnih ratova, koje su po difoltu izazivali takozvani milosrdni anđeli i njima slični čovekjoljupci, da se opašete tim bombama kao potpuno uvošteni crvenoarmejac i krenete na neki od lokalnih ili republičkih bastiona takozvane moći. Jeste da žrtvujete sopstvenu glavu u nedostaku neke druge, ali protiv takvog samoubilačkog akta još nema leka, to je dokazano. To bi vas bar na kratko smirilo i postali biste heroj u sopstvenim očima, pošto o vama ionako niko nema mišljenje koje nadilazi poštovanje kišne gliste.
Vaša ludost bi brzo bila zaboravljena, kao i sve drugo, pa ne biste imati tu čast da se kao neki od bivših heroja raširenih ruku i nogu bečite sa nekog od retkim šetačima prošaranih trgova, ali bi, svakako, imali određenu dozu satisfakcije koju biste poneti sa sobom odlazeći u pičku lepu materinu.
Za istu svrhu mogli biste upotrebiti kanticu kerozina, benzina ili plinsku bocu koju bi trebalo staviti na leđa , a onda u pogodnom momentu samo „puć“ i gotovo.
Sve je to viđeno, dakako, ali nikako ne treba smetnuti s uma da isto nije isto i da je i te kako bitan trenutak u kojem se nešto radi, a i onaj ko to radi. Što se tiče trenutka, sigurno da boljeg bar do sada nije bilo. A što se tiče teroriste, razmislite da li ste baš vi dostojni da uz sve postojeće ponesete i taj epietet. U svakom slučaju, razmišljajte!
Masoni, roratijanci, Jevreji, pa čak i kriminalci, oni najogoljeniji, najokoreliji i najozloglašeniji, ali i mnogi drugi, pokazali su tokom znane nam istorije izvanredne osobine solidarnosti sa svojim bližnjim. To je, kako se pokazalo, jedna od osnovnih poluga za uspeh u životu, moralna, a potom i materijalna podrška svog bratstva, onih koji računaju i ulažu u tebe s tim da im ti to jednoga dana, kad uzmogneš, vratiš i na taj način otplatiš dug, a samim tim stvoriš uslove da se sledeći uzdigne do mesta sa kojeg može da ostvari određeni doprinos i tako redom. E, to je ono čega kod većine nema ili, bolje rečeno, nije bilo. Taj princip slobodnih zidara, musketara i mnogih drugih koji su shvatili značaj većeg broja individua u odnosu na ulogu pojedinca u nekim narodima nikada nije zaživeo. Eto, možda je i to jedan od uzroka što se taj Novi svetski poredak u svom najgorem izdanju obrušio na najbolje predstavnike čovečanstva, a ne na one druge. Nikada on, mislim pošteni i čestiti deo svekolikog naroda, ni u kome nije imao nekog velikog zaštitnika, niti je imao svoje ljude koji su bili na takvim mestima sa kojih bi mogli nešto da urade za svoje istomišljenike. Narod, u planetarnom smilu, bar do ovog smaka, bio je grupa individualaca, po pravilu podeljenih između sebe, gde je svako bio svoju bitku za sopstvene interese, koji nikakve veze nisu imali sa interesima zajednice kojoj pripadaju. Tako je i danas. Prosto nema nekoga ko bi stao iza nekog zajedničkog interesa ili neke ideje, a što je najgore u svemu tome, kada se malo bolje pogleda, niti je bilo interesa, niti ideje da se nešto slično sprovede. Pa kako onda očekivati od nekoga da stane iza nečega što u suštini i ne postoji?
E, plivati u takvim okolnostima i takvim vodama nešto je što zaista podrazuvema veštinu ili neku drugu sličnu vrlinu. To su, valjda, te okolnosti koje od individue načine nešto što mora biti sebično, lukavio, podmuklo, i obdareno svim onim gadostima koje mu jedino mogu pomoći da ispliva u okruženju istih. Dobro, bilo je na ovim prostorima onih koji su pripadali različitim tajnim ili javnim udruženjima koja funkcionišu po gore pomenutim principima i to su oni koji su postigli maksimum svetske slave. I koliko god to bilo prihvatljivo malo je poražavajuće saznanje da čovek mora da bude negde da bi bio neko. Jer, ako ni zbog čega drugog, ko god da je negde mora jedan deo sebe, svoje slobode i samobitnosti da pruži kako bi mu se nešto vratilo. U dosadašnjem životu ništa nije dolazilo tek tako i bez nadoknade. Sve je moralo da se plati, a ljudi su bili ti koji te mogu uzdići ili te jednostavno dovesti do toga da živiš ispod apsolutne crte siromaštva, što je hit savremenog doba, bar na ovim našim balkanskim prostorima.
Zato pokušaj da se pojedna suštinska zbivanja sa katastrofalnim posledicama objasne ili shvate kroz delovanje pojedinaca nikada ne mogu da daju nikakve rezultate. U okolnostima modernog življenja, bez obzira što se čitav svet nalazi na stranputici i na ivici provalije, individualizam je potpuno prevaziđena varijanta uspeha u životu. Koliko god to bila otrcana fraza, ali posle vekova poštovanja i dominacije donkihotovske doktrine usamljenih boraca kojima, ako ništa drugo, bar bude priznat staž upornih zamlata i lelemuda, danas je bilo kakav individualizam potpuno besmislen i ne ide dalje izvan lobanje sopstvenog kreatora.Umire u njoj, bolje rečeno.
Međutim, neophodnost da sve što se radi mora da bude proizvod većeg broja učesnika neminovno vodi ka gubitku dela individualnosti svakog pojedinca. I nema više nikoga ko za nešto može reći “ovo je kompletno moje delo”. Čitav svet kao da je tako konstruisan da svako od nekoga u nečemu zavisi i svako od nečega očekuje svoj deo dobiti. To je naročito vidljivo u tranziciji gde se u opštoj bedi, posle svih bratoubilačkih performansa svako sa svakim udružuje kako bi, pre svega, mogao da ostvari sebe i ostane na površini bare u kojoj se igra dešava. Ljudi u takvim grupama nemaju vremena za druge, uglavnom su zaokupljeni sobom i svojim interesima, što je logično. A grupe se organizuju u svim oblastima, od kriminalaca, narko dilera, do političkih grupacija, umetničkih udruženja, do staračkih domova, da ne govorim o navijačkim grupama. Međutim, ono što je bitno, ne ulazeći u moralisanje oko suštine okuplanja za zadovoljenje zajedničkih interesa, jeste nešto što iz toga sledi, a vrlo je opasno. To je grupna odgovornost, koja, po pravilu, ne obvezuje nikoga. I zato je u svetu gde se takozvana ekonomska kriza sa strahovitim posledicama obrušava na sve i svašta, gde sve vrednosti prestaju, a gde caruju najgore ljudske osobine iluzorno tražiti krivca. Jer, kao za velika dela, tako i za velika nedela, krivac ne može biti jedan. Za toliko sranje koje je napravljeno potrebna je bar vojska dunstera, pacera, hohštaplera i individualnih teških zločinaca. To pojedinac ne može da izvede, čak i da je genije zla.
Ali, ako je za utehu, slobodno možemo reći da u ovom i ovakvom svetu nema uspešnih, a ni srećnih. Ljudski rod kao da je sazdan na principu da nema srećnih ako je većina oko njih nesrećna, a oni koji se u jednom trenutku čine dobitnicima postaju najveći gubitnici. I, što je takođe zanimljivo, svako je smešten na svoje mesto, na mesto koje mu pripada po njegovim genetskim predispozicijama, svako je u svom okruženju, sviđalo mu se ono ili ne, tako da se čitava ova predstava izvodi kao igranka posle maskenbala, gde su sve maske, konačno, pale i gde je svakome postalo sasvim jasno ko je ko i ko kakvu ulogu igra, kao i to da u skladu sa svim okolnostima tu ulogu i mora da igra, a ne neku drugu. I zato je smak, za one koji ga prežive, veliko čistilište, ali i pročišćenje. Jer jednoga dana, kada se upali svetlo, a upaliće se nadam se, i kada srećnici izađu iz svojih kostima, naći će se u jednom realnom svetu sa realnim junacima gde će svako biti nagrađen ili kažnjen za svoje ponašanje. I zato, ako ste u mogućnosti da koliko god bilo odlučujete o svojim postupcima, uvek bi trebalo imati u vidu da neka vrhovna pravda postoji i da je jedini spas u tome biti i ostati čovek, dokle god i koliko god je to moguće. I nije to samo puko moralisanje na granici zamlaćivanja i religioznih budalaština koje su čovečanstvo, bar najveći njegov deo, i dovele na rub propasti. Tek u ovakvim vremenima može se sa neizrecivom jasnoćom sagledati šta zapravo znači biti čovek i koliki je to dar koji smo dobili, a da nikome nismo rekli ni hvala. A pred svešću o suštini života čoveku sve postaje nebitno. I baš zato, potrebno je doći do te spoznaje, do tog prosvetljenja posle kojeg je sve mnogo, mnogo lakše.
Jer, niko vas ovde ne voli, to je poznata stvar koju retki uspevaju da priznaju sebi. Ali, budimo samokritični, pogledajmo se u ogledalu, zaronimo u one tajne bezdane sopstvenog bića pune najrazličitijih gadosti i samo od sebe će se pojaviti pitanje: a šta tu ima da se voli? Pa toga bi i majka trebalo da se gadi. Mnogi bi već sami na sebe digli ruku samo da ne postoji ono što se naziva nagonom za samoodržanjem, samima sebi bi sa posebnim zadovoljstvom prerezali grkljan. Ali ima i onih koji su toga svesni, i više od toga, koji i žive najvše zbog toga da bi i drugima život ogadili, da bi im se keve najebali. Takvih se treba čuvati, a oni su svuda oko nas, oni su vlast jer su većina, a to je najbitnija odlika ovakve demokratije.
Ovde nismo svojom voljom, niti ćemo svojevoljno otići odavde, ne računajući suicidne izuzetke. Zato i nije loše to shvatanje da život uopšte nije nešto u čemu bi samo trebalo uživati, već kazna koja se mora podnositi na najbolji mogući način. Nije li to, u nekoj meri, suština hrišćanskog učenja? Nije li čovek učen da je već samim svojim rođenjem grešni smrad, kao što i jeste, koji bi do kraja svog jebenog ovozemaljskog života trebalo da se kaje i moli zbog svoje grešne duše koja mu nameće grešne misli, a ove, pak, grešna nedela. A nigde, čak ni iz zajebancije, ne piše da ima izuzetaka. A i kako bi kada je sve ovo, zapravo, samo jedan jedini čovek umnožen u milijarde primeraka, sa istom psihologijom, rasporedom creva, toplotom krvi i bojom mokraće i sve se to samo u nijansama može razlikovati što ne utiče na istinitost malopre izrečene tvrdnje. Uostalom, ne kaže se slučajno da na zemlji postoje razne pojave, biljke i životinje, ali i čovek. A čovek je, po svojoj biološkoj funkciji, bar do sada, bio gad, ili su nas na pogrešan put naveli oni koji su pokušavali da našu pravu prirodu potisnu i nametnu nam vrline, ili je zapravo obrnuto?
Današnji čovek, ispunjen strepnjom do poslednjeg energetskog resursa svog deficitarnog bića, sedi pred televizorom prateći prevashodno informativne emisije u očekivanju da nešto bitno za sebe čuje. Ali, za razliku od vremena kada smo u vestima gledali i slušali samo ono što je, po mišljenju globalnih cenzora, komiteta i drugih zavereničkih grupacija, trebalo da znamo, danas, u eri novih i još novijih tehnologija kojima više nama kraja, prinuđeni smo da znamo i vidimo sve što se na svakoj tački planete događa, od vađenja rudara iz čileanskog zlatokopa, preko preuhranjenih Amerikančića, do cunamija u Japanu. Sve, sve, osim onoga što nas zaista zanima i što bismo tako voleli da čujemo i vidimo- kako će nam biti sutra? Možda u prvom trenutku to deluje sebično, ali već u drugom postaje jasno da čovek i nema drugog posla na ovom mestu i u ovakvom vremenu već da brine o sebi, o svojim bližnjima i o svima nama. I bilo bi dobro da su Maje bile u pravu, da je jedan ciklus koji je karakterisalo zlo, definitivno završen i da nam predstoji nova etapa u kojoj će čovek definitivno i konačno postati ono što zapravo i jeste, oličenje humanosti, mudrosti, vrline...U protivnom, očigledno je da ga uskoro neće ni biti, sa smakom ili bez njega, sasvim je svejedno.
![]()
|
![]()
|
6.10.2012.
DESTRUKCIJA ZLOĆE
Kad kažem „tranzicija“ onda mislim na srpsku tranziciju, što je sasvim posebna stvar, nešto za šta još nije skovana adekvatna leksema, budući da nema tog lingviste koji bi mogao sve karakteristike srpske tranzicije da podvede pod samo jednu reč. I drugi su prolazili i definitivno prošli kroz tranziciju ali je malo reći da je to za njih bio pičkin dim u odnosu na ovo što je nas zadesilo. Ali, poznato je da sve što nosi predznak „srpsko“ mora biti drugačije od svega što nije tako brendirano, a kada se kaže drugačije onda se pod tim podrazumeva „do bola zajebanije i odvratnije“ od svega poznatog. Poznato je već iz učiteljice života koja je od naših očiju dugo bila skrivana, da ni naš socijalizam nije bio nalik na druge, već sasvim drugačiji od svega do tada, a i kasnije, znanog. Tako i ovo što zovu srpskom demokratijom niko normalan ne bi nazvao ni okupacijom, budući da i pobednici uvek imaju više samilosti prema pobeđenima nego Srbin nad svojom podređenom bratijom. I kada se kaže srpska demokratija onda je odmah jasno da to sa demokratijom ima veze koliko i palma sa Betovenom. Prosto rečeno, to nema nikakve veze i sasvim je bez veze, što je sasvim logično. Nelogično je da se demokratijom naziva nešto, mada niko ne zna šta zapravo, što još nije izašlo iz tranzicije, niti se zna da li će i kada, kao što, a to sam već rekao, niko ne zna ni šta je zapravo ta takozvana srpska tranzicija. Uglavnom svi znaju jedno i sa sigurnošću mogu da tvrde: „to je ovo“, i tu nema greške. A do koje mere je čitava stvar zajebana, pokušaću da objasnim na sledećem primeru. U ratovima kakvi su, uglavnom, do nedavno vođeni, znale su se dve bitne stvari, agresor i meta napada ili teritorija podložna aspiracijama osvajača, okupatora ili zavojevača. Tu je, naravno, narod koji može da bude kolateralna šteta, mada nije obavezno, tu su kurve, liferanti, zabušanti, ratni profiteri, rodolj-ubi ili domolj-ubi, u zavisnosti sa koje se strane gleda, ali i ostali ubi, otmi, zakolji i siluj. I to je to. Ah, da, tu su obavezno i dragoljubi ili kvislinzi, kako ih van Srbije zovu. To je čitav ansambl predstave i nema čovek potrebe sebi da nameće nepotrebne dileme. Zna se šta je kome u opisu posla i šta od koga može da se očekuje. Jedino što čoveka može da iznenadi jeste da mu se očekivanja ne ispune, što bi moglo da ga učini nešto srećnijim ali se to veoma retko događa, a moglo bi se reći – nikad. No, u ratu čovek i ne može imati bogzna kakva očekivanja, osim da sačuva živu glavu. Sve preko toga je luksuz, a sve ispod toga očekivani ishod.
U tranziciji, srpskoj dakako, ne samo da se ne zna šta je šta, već se ne zna ni ko je ko, ne zna se ni kad, ni zašto, a ni koliko. Ne zna se ništa. I to bi moglo da bude vrlo zabavno, nešto kao tutumiš, da ulog nije glava. U stvari, možda bi se u srpskoj tranziciji moglo sa dosta sigurnosti reći od čega je sve to počelo. I kraj. Sve ostalo je čista improvizacija svih učesnika u igri koja, ne retko, zna da bude i više nego surova. Poneki sado-mazo tip, u skladu sa svojim demokratskim pravom na različitost, mogao bi i da uživa u ovakvoj zabavi, ali su svi ostali u panici.Ta srpska tranzicija mu dođe nešto kao izvrnuta rukavica prethodnog stanja, kao naličje nečega što se činilo poznatim ili kao prekinuta partija šaha sa figurama na jednoj gomili gde su i kraljevi, i pioni, i topovi, i konji, samo figure koje tek ako stignu do svog mesta mogu da računaju na status koji im pripada, mada ne zadugo. Sve je u takvim okolnostima podložno promenama, poput dina u pustinji, sve osim zloće, pohlepe, cinizma, vlastoljublja i sebičnosti, sve osim gadosti koja prosto buja hraneći se tom negativnom tranzicionom energijom koja je, izgleda, jedan od najmoćnijih obnovljivih energetskih resursa na kojima će ljudi budućnosti, ako ih bude, mleti žito, brijati se, puniti mobilne telefone i voziti automobile i jahte ili zmajeve. Sve što nije gad, makar amater, početnik ili tek pacer, nema šansu da preživi, bez obzira na sve teorije o životu koje je uspeo da pokupi iz knjiga i na sva bodrenja i podršku optimista iz svog okruženja. Sve što nije gad, biva izolovano, saterano u sebe i prepušteno laganom odumiranju u tišini sa povremenim uzletima depresivno maničnih psihoza. Cveću da bi uspevalo ponekad nedostaje malo đubreta, kako bi inače moglo da ima svest o sebi kao nečemu posebnom, lepom i mirišljavom? Ali, kad se količnina đubreta prespe preko dozvoljenih granica, onda je i cveću jedini spas da što pre postane đubre.
Možda narod u zemlji nedefinisanih granica, pod pritiskom tranzicionih promena sa rukovodstvom koje uglavnom čine poslušnici stranih vlada i plaćenici domaćih tajkuna i nema izbora. Jer, koliko god čovek da se prilagođava okolnostrima, one su iz dana u dan sve surovije, tako da u cilju preživljavanja čoveku preostaje samo da pliva ili da tone, bez obzira na vremenske uslove i mrtvo-živi svet koji ga okružuje. Ko to na vreme može da shvati taj može da računa da će čak i u tranziciji, makar i na kratko, i bez najosnovnijih ljudskih svojstava, dakako, moći da oseti nešto od života. Ostali neće imati to zadovoljstvo.
A jednom, kada sve prođe, ako prođe, ništa neće biti kao što je bilo. Niko nikoga neće moći da pogleda u oči i da mu kaže ono što mu misli. A i čemu? Jer onaj ko nije na vreme shvatio da su dobar i lud braća rođena i da je zlo snaga koja donosi prosperitet i preokret, napredak i boljitak, šta god da su ga učili, ništa nije shvatio i, moglo bi se reći, uzalud je živeo. Sve što je destruktivno samo destrukcijom može biti zaustavljeno i to mnogo jačom i organizovanijom od postojeće. Samo destrukcija destrukcije može biti spas iz onoga što su nazvali „srpskom tranzicijom“ i što deluje dosta smešno i naivno sve dok mu se ne uđe u suštinu, kao i mnoge druge opake stvari. A srpska tranzicija je, nadam se da ćemo se složiti, nešto najopakije što je do sada viđeno.
Kad kažem „tranzicija“ onda mislim na srpsku tranziciju, što je sasvim posebna stvar, nešto za šta još nije skovana adekvatna leksema, budući da nema tog lingviste koji bi mogao sve karakteristike srpske tranzicije da podvede pod samo jednu reč. I drugi su prolazili i definitivno prošli kroz tranziciju ali je malo reći da je to za njih bio pičkin dim u odnosu na ovo što je nas zadesilo. Ali, poznato je da sve što nosi predznak „srpsko“ mora biti drugačije od svega što nije tako brendirano, a kada se kaže drugačije onda se pod tim podrazumeva „do bola zajebanije i odvratnije“ od svega poznatog. Poznato je već iz učiteljice života koja je od naših očiju dugo bila skrivana, da ni naš socijalizam nije bio nalik na druge, već sasvim drugačiji od svega do tada, a i kasnije, znanog. Tako i ovo što zovu srpskom demokratijom niko normalan ne bi nazvao ni okupacijom, budući da i pobednici uvek imaju više samilosti prema pobeđenima nego Srbin nad svojom podređenom bratijom. I kada se kaže srpska demokratija onda je odmah jasno da to sa demokratijom ima veze koliko i palma sa Betovenom. Prosto rečeno, to nema nikakve veze i sasvim je bez veze, što je sasvim logično. Nelogično je da se demokratijom naziva nešto, mada niko ne zna šta zapravo, što još nije izašlo iz tranzicije, niti se zna da li će i kada, kao što, a to sam već rekao, niko ne zna ni šta je zapravo ta takozvana srpska tranzicija. Uglavnom svi znaju jedno i sa sigurnošću mogu da tvrde: „to je ovo“, i tu nema greške. A do koje mere je čitava stvar zajebana, pokušaću da objasnim na sledećem primeru. U ratovima kakvi su, uglavnom, do nedavno vođeni, znale su se dve bitne stvari, agresor i meta napada ili teritorija podložna aspiracijama osvajača, okupatora ili zavojevača. Tu je, naravno, narod koji može da bude kolateralna šteta, mada nije obavezno, tu su kurve, liferanti, zabušanti, ratni profiteri, rodolj-ubi ili domolj-ubi, u zavisnosti sa koje se strane gleda, ali i ostali ubi, otmi, zakolji i siluj. I to je to. Ah, da, tu su obavezno i dragoljubi ili kvislinzi, kako ih van Srbije zovu. To je čitav ansambl predstave i nema čovek potrebe sebi da nameće nepotrebne dileme. Zna se šta je kome u opisu posla i šta od koga može da se očekuje. Jedino što čoveka može da iznenadi jeste da mu se očekivanja ne ispune, što bi moglo da ga učini nešto srećnijim ali se to veoma retko događa, a moglo bi se reći – nikad. No, u ratu čovek i ne može imati bogzna kakva očekivanja, osim da sačuva živu glavu. Sve preko toga je luksuz, a sve ispod toga očekivani ishod.
U tranziciji, srpskoj dakako, ne samo da se ne zna šta je šta, već se ne zna ni ko je ko, ne zna se ni kad, ni zašto, a ni koliko. Ne zna se ništa. I to bi moglo da bude vrlo zabavno, nešto kao tutumiš, da ulog nije glava. U stvari, možda bi se u srpskoj tranziciji moglo sa dosta sigurnosti reći od čega je sve to počelo. I kraj. Sve ostalo je čista improvizacija svih učesnika u igri koja, ne retko, zna da bude i više nego surova. Poneki sado-mazo tip, u skladu sa svojim demokratskim pravom na različitost, mogao bi i da uživa u ovakvoj zabavi, ali su svi ostali u panici.Ta srpska tranzicija mu dođe nešto kao izvrnuta rukavica prethodnog stanja, kao naličje nečega što se činilo poznatim ili kao prekinuta partija šaha sa figurama na jednoj gomili gde su i kraljevi, i pioni, i topovi, i konji, samo figure koje tek ako stignu do svog mesta mogu da računaju na status koji im pripada, mada ne zadugo. Sve je u takvim okolnostima podložno promenama, poput dina u pustinji, sve osim zloće, pohlepe, cinizma, vlastoljublja i sebičnosti, sve osim gadosti koja prosto buja hraneći se tom negativnom tranzicionom energijom koja je, izgleda, jedan od najmoćnijih obnovljivih energetskih resursa na kojima će ljudi budućnosti, ako ih bude, mleti žito, brijati se, puniti mobilne telefone i voziti automobile i jahte ili zmajeve. Sve što nije gad, makar amater, početnik ili tek pacer, nema šansu da preživi, bez obzira na sve teorije o životu koje je uspeo da pokupi iz knjiga i na sva bodrenja i podršku optimista iz svog okruženja. Sve što nije gad, biva izolovano, saterano u sebe i prepušteno laganom odumiranju u tišini sa povremenim uzletima depresivno maničnih psihoza. Cveću da bi uspevalo ponekad nedostaje malo đubreta, kako bi inače moglo da ima svest o sebi kao nečemu posebnom, lepom i mirišljavom? Ali, kad se količnina đubreta prespe preko dozvoljenih granica, onda je i cveću jedini spas da što pre postane đubre.
Možda narod u zemlji nedefinisanih granica, pod pritiskom tranzicionih promena sa rukovodstvom koje uglavnom čine poslušnici stranih vlada i plaćenici domaćih tajkuna i nema izbora. Jer, koliko god čovek da se prilagođava okolnostrima, one su iz dana u dan sve surovije, tako da u cilju preživljavanja čoveku preostaje samo da pliva ili da tone, bez obzira na vremenske uslove i mrtvo-živi svet koji ga okružuje. Ko to na vreme može da shvati taj može da računa da će čak i u tranziciji, makar i na kratko, i bez najosnovnijih ljudskih svojstava, dakako, moći da oseti nešto od života. Ostali neće imati to zadovoljstvo.
A jednom, kada sve prođe, ako prođe, ništa neće biti kao što je bilo. Niko nikoga neće moći da pogleda u oči i da mu kaže ono što mu misli. A i čemu? Jer onaj ko nije na vreme shvatio da su dobar i lud braća rođena i da je zlo snaga koja donosi prosperitet i preokret, napredak i boljitak, šta god da su ga učili, ništa nije shvatio i, moglo bi se reći, uzalud je živeo. Sve što je destruktivno samo destrukcijom može biti zaustavljeno i to mnogo jačom i organizovanijom od postojeće. Samo destrukcija destrukcije može biti spas iz onoga što su nazvali „srpskom tranzicijom“ i što deluje dosta smešno i naivno sve dok mu se ne uđe u suštinu, kao i mnoge druge opake stvari. A srpska tranzicija je, nadam se da ćemo se složiti, nešto najopakije što je do sada viđeno.
![]()
|
![]()
|
16.8.2012.
KRITIKA NEČISTOG NEUMA
- Osećam ludačku slast beskrajne
ironije kada pomislim da bi neko
oduvao moj pepeo na sve četiri
strane sveta i vetar ga frenetičnom
brzinom rasturio, rasipajući me
prostorom kao večni ukor ovome svetu.
Emil Sioran
Problem svesrpske propasti, ako to još uvek neko smatra problemom i propašću, a ne usponom uma i slavljem duhovnosti i morala, jedan je od retkih primera u novijoj svetskoj istoriji na kojem se da sagledati sav kretenizam ogoljene ljudske spodobe. Zapravo, takvo posrnuće i takav raspad svega ljudskog u onome što se čovekom zove i koliko do juče se smatralo da to jeste, vidljiv je na svakom koraku i na svemu čega se pogled dotakne, ali najbolje je sagledati ga u relativno malim sredinama, takozvanim palankama, u kojima međuljudski odnosi čine suštinu svih značajnijih dešavanja, pa samim tim i pokretač ili potpunu blokadu ljudske egzistencije. Zanimljivo je da ovakve situacije, mada je ova srpska ipak jedinstvena po svom patološkom ataku na bližnje, uglavnom dođu kao pokretač ili odskočna daska onima koje oni drugi, koji u sopstvenim očima važe za umniju kategoriju populacije, smatraju primitivcima i tupanima, dok je potpuna blokada, po pravilu, svojstvena i isključivo se odnosi na one, uslovno rečeno, obrazovanije koji se u datim okolnostima zateknu kao „neprilagođeni“.
Ovakva, epohalna posrnuća svih moralnih kategorija, najbolje je sagledavati kada se kome „posreći“ da sticajem okolnosti u nečistom gibanju neuma i najgorih emotivnih stanja mediokritetizovane okoline padne na dno svekolikog bitisanja i samim tim se uzdigne iznad sveopšte potrebe preživljavanja po svaku cenu, koja podrazumeva gubitak sopstvenog identiteta, a samim tim i svega ostalog što bi čoveka, po do nedavno važećim kriterijumima, trebalo da čini onim što jeste. To je ono stanje kad čovek u sveopštoj kataklizmi raspada svih vrednosti ima to zadovoljstvo da bude po strani, odbačen u sveopštoj pomami mediokriteta za bilo čim što život znači, ali život u bukvalnom smislu, bez svih onih moralnih primesa koje bi trebalo da ga očoveče i uzdignu iznad puke borbe za njega samog, mislim život. U takvim okolnostima gde je na jedinkama da same odaberu da li će biti ljudi ili zveri postaje očigledno da je daleko više onih koji odabiraju drugu varijantu, što bi se moglo tumačiti logičnom pobudom već degenerisanog i ispošćenog genetskog materijala da se sačuva i produži. Ali, u toj zverskoj trci za opstankom sve zavisi od intenziteta animalnog zverstva u trkaču, tako da sve što duže trka traje i ozvereni dvonošci postaju sve zverskiji pretendenti na osvajanje cilja u trci sa preponama i ostalim zaprekama.
Sjajno je iskustvo gledati kako ti pred rođenim očima dolazi do potpunog raspada svega što si koliko do juče smatrao kakvom- takvom kompaktom celinom i prihvatljivom i podnošljivom neminovnošću, a onda se iz tog šljama uzdižu nove forme opstanka po svaku cenu, modifikovani smradovi koji teže ka trajanju u, reklo bi se, nemogućim uslovima, što im daje određenu, poštovanja vrednu, karakteristiku, pod uslovom da stvari sagledavamo tako da je opstanak po svaku cenu jedino, pravo i svih aktivnosti vredno ishodište, potreba da se podigne poklopac na kibli u kojoj smo se, voljno ili nevoljno, svi zatekli. I onda, sa zaprepašćenjem, vidiš te bube mokrice, te stonoge i ostalu gamad i akrepe kaku gmižu, puze, bauljaju, kako vuku svoja ljigava telašca i telesa ka izvoru novog energetskog naboja i novog pokretača svojih empirijskih nagona milenijumima već potisnutih u etikom zakatančene pregrade neupotrebljenih mozgića.
Paradoksalno je, ali se možda baš na takvim primerima da sagledati sva vrednost života, sva suština opstanka s tim što se postavlja pitanje: kako to da toga postanu uvek svesni oni koje po važećim normama smatramo mediokritetima ili razumom manje obdarenim saplemenicima?
Ako je već postala aksiom stupidna izreka da „revolucije jedu svoju decu“, onda je više nego jasno da sve postrevolucionarne aktivnosti preuzima kopilad. Ne znači li to da se sama ideja promene na bolje gubi već u svojoj završnici, na onoj tački ili pod onom crtom kada bi trebalo da se pristupi njenoj realizaciji, njenom oživotvorenju pod budnim okom istih onih koji su je i započeli? Kako je moguće da se po ko zna koji put događa isto, kako je moguće da postaje pravilo da revolucionari bivaju pojedeni od bezubih taktizera, spekulanata i šićardžija? Možda bi se i to dalo shvatiti i prihvatiti ako je bar za milimetar napravljen pomak ka onome ka čemu se krenulo. Na žalost, kada je Srbija u pitanju - to nije slučaj. Srbija je nalik monstrumu koji samog sebe usisava sopstvenim čmarom pretvarajući se u debelo crevo kao princip opstanka sa sadržajem koji mu je primeren i u kojem ništa drugo osim govneta ne može da opstane, a i ako uspeva onda su to vrlo zakržljali i potpuno neprilagođeni i na odumiranje osuđeni primerci života. Srbija je davno postala mesto gde je čovek definitivno ubijen, umesto da se vine ka nadčoveku, sveden na stupanj govnovalja koji sizifovski kotrlja hologram nacionalnog govneta tek da preživi, a sutra....sutra je novi dan, nova godina, novo stoleće....
Sada je već sasvim jasno da su se u ovoj zemlji dogodile stvari koje izmiču bilo kakvom racionalnom sagledavanju i tumačenju, da je ova zemlja postala ogledno dobro na kojem se sprovodi svojevrsni eksperiment tihog uništenja čitavog jednog naroda od strane najgorih pripadnika istog tog naroda. Međutim, čak i ako su eksperimentatori „tamo negde“ u svojim laboratorijama, teško je objasniti to kolektivno pristajanje na zadata pravila, to do bola ponižavajuće srozavanje do nivoa najogavnijeg gmaza kako bi se sebi priuštio još jedan dan života, još jedan bedni, ali u egzistencijalnom smislu suštinski osećaj plutanja nad glibom u kojem svi ostali tonu, još jedna monstruozna pobuda da se preživi, pa makar i sisanjem krvi svojih saplemenika, ukoliko i u toj oblasti nije napravljena neka genocidna podvala davno, davno pre nego što je sve ovo započeto ili, bolje rečeno, ušlo u svoju završnicu.
Da, odjednom mi je naišlo to saznanje, kao prosvetljenje, i prosto sam se prepao da mi ne iščili: ovaj svet je zapravo pravljen po meri idiota. I to su, čini mi se , blagovremeno svi shvatili, osim mene.
„Zašto će pametnima tvoja pamet?“, samo od sebe mi se postavilo pitanje, posle toliko godina truda da obraćajući se onima koje sam smatrao sebi ravnima dostavim na uvid produkte mog genijalnog uma. I šta sam dobio? Isto ono što bi, a i jeste, dobio svako ko se drznuo da se uzdigne iznad nivoa svetine, iznad idiotizma koji vlada svetom, oduvek.
Jer, šta su religije, politika, obrazovanje, sport, šou biznis, pornografija, pa i muzika u velikoj meri...samo povlađivanje idiotskom, nekultivisanom i sebičnom ukusu većine i plivanje na talasima imbecilnosti drugih, što je slučaj koji je svoju katarzu dostigao baš ovde.
Dakle, vama se obraćam, o, sramoto ljudskog roda u obličju naših savremenika i sunarodnika, sugrađana i sabraće: I šta sad, šljune oduvane, ispuvane i prezrene, a šljuna je najgora moguća kombinacija hodača na dve noge i moždanih impulsa koju možete da zamislite, šta sad, posle svega? Jer, dok smo mi gladovali i borili se za goli život, vi ste se tovili, sticali kapital, vi ste se kurvali i putovali po svetu, vaša deca su zviždukala sita, a vaše kurve postajale dame. Jer, dok se sveopšta kriza svih ustanovljenih vrednosti decenijama obrušavala na naša izmrcvarena pleća, vi ste uzletali ka nedostižnim visinama hedonističke patologije samoživosti. Dok smo mi visili nad provalijom beznađa već zakoračivši ka drugoj strani postojanja, vi ste plutalu u faraonskoj raskoši ubeđeni u večno trajanje svojih pomračenih, gnjilih umova i utovljenih trbušina. Dok su nas proganjale „demokratske“ institucije mile nam domovine preko svojih bankara, inkasanata, uterivača dugova, sekača struje, vode, kablovske i svega što se odseći može, vi ste imali svoje lečitelje, apotekare, advokate, svoje sudije, svoju policiju, vojsku, svoju državu na kraju krajeva u kojoj smo mi bili samo rulja, bedna rulja poniženju i pljački predodređena.
I kako ćemo se, od sada pa nadalje, na ovom malom prostoru, do smrti gledati u oči, o, uštve ugojene! U toj i takvoj demokratiji, bedni podguznici, vi ste postajali moćnici, delioci pravde i krivde, presuditelji i gospodari tuđih sudbina, tuđih života i smrti, u ime demokratije. Dok se sve unaokolo raspadalo, trunulo, ludelo i obesmišljavalo, vi ste napredovali, likovali, uživali u blagodetima kreiranog ništavila. A, mi? Mi smo venuli, propadali, ludeli, odumirali i umirali bukvalno ne shvatrajući suštinu te bajkovite stvarnosti, tog košmara koji smo doživljavali kao san koji će prekratiti neko dolazeće jutro. Na žalost, takva jutra ne dolaze posle toliko izlivenog ljudskog smrada koji uveliko guši i zapušava svaku poru i sputava svaku racionalnu misao i emociju. Kako je moguće da se ni u jednom trenutku niste upitali: čime ste to, o, paraziti pohlepni, zaslužili takve počasti, šta je to što je vama, bednim izvršiteljima tuđih naloga, vama čmarnim vašima, dalo toliku moć, toliku sreću da samo vi živite, da samo vi uživate u sveopštem raspadu i uništenju svega vrednog?
Kako to da zaslepljeni sopstvenim značajem u vremenu beznačajnih, niste videli svekoliku patnju, niste čuli ropac najumnijih i najboljih koje ste uklonili iz svog vidokruga kako bi samo vi trajali, a vaše idiotsko seme izbacilo na svet nove forme čovekolikih puzavaca.
I kako sada, posle toliko počinjenih zala, vratiti sve na svoje mesto, kako započeti iznova ili, što je još gore, kako uspostaviti novu zajednicu sa vama, bezbroj puta dokazanom onečovečenom sabraćom? Nikako, naravno, jer postoje stvari u životu preko kojih se ne može preći, i pored najbolje volje. Trebalo bi vas javno prezreti, ignorisati, izopštiti i pustiti da se ugušite u sopstvenom smradu, jer je vaše zlo nemerljivo, a vaš greh neoprostiv. Vi ste ta kuga koja je uništila i poslednje zrnce razuma i humanosti i to je ta ljudska pravda, da stradate od samih sebe i sopstvenog zla kojim ste zagadili ovu zemlju u kojoj bi, s punim pravom, i naša deca trebalo da žive.
- Osećam ludačku slast beskrajne
ironije kada pomislim da bi neko
oduvao moj pepeo na sve četiri
strane sveta i vetar ga frenetičnom
brzinom rasturio, rasipajući me
prostorom kao večni ukor ovome svetu.
Emil Sioran
Problem svesrpske propasti, ako to još uvek neko smatra problemom i propašću, a ne usponom uma i slavljem duhovnosti i morala, jedan je od retkih primera u novijoj svetskoj istoriji na kojem se da sagledati sav kretenizam ogoljene ljudske spodobe. Zapravo, takvo posrnuće i takav raspad svega ljudskog u onome što se čovekom zove i koliko do juče se smatralo da to jeste, vidljiv je na svakom koraku i na svemu čega se pogled dotakne, ali najbolje je sagledati ga u relativno malim sredinama, takozvanim palankama, u kojima međuljudski odnosi čine suštinu svih značajnijih dešavanja, pa samim tim i pokretač ili potpunu blokadu ljudske egzistencije. Zanimljivo je da ovakve situacije, mada je ova srpska ipak jedinstvena po svom patološkom ataku na bližnje, uglavnom dođu kao pokretač ili odskočna daska onima koje oni drugi, koji u sopstvenim očima važe za umniju kategoriju populacije, smatraju primitivcima i tupanima, dok je potpuna blokada, po pravilu, svojstvena i isključivo se odnosi na one, uslovno rečeno, obrazovanije koji se u datim okolnostima zateknu kao „neprilagođeni“.
Ovakva, epohalna posrnuća svih moralnih kategorija, najbolje je sagledavati kada se kome „posreći“ da sticajem okolnosti u nečistom gibanju neuma i najgorih emotivnih stanja mediokritetizovane okoline padne na dno svekolikog bitisanja i samim tim se uzdigne iznad sveopšte potrebe preživljavanja po svaku cenu, koja podrazumeva gubitak sopstvenog identiteta, a samim tim i svega ostalog što bi čoveka, po do nedavno važećim kriterijumima, trebalo da čini onim što jeste. To je ono stanje kad čovek u sveopštoj kataklizmi raspada svih vrednosti ima to zadovoljstvo da bude po strani, odbačen u sveopštoj pomami mediokriteta za bilo čim što život znači, ali život u bukvalnom smislu, bez svih onih moralnih primesa koje bi trebalo da ga očoveče i uzdignu iznad puke borbe za njega samog, mislim život. U takvim okolnostima gde je na jedinkama da same odaberu da li će biti ljudi ili zveri postaje očigledno da je daleko više onih koji odabiraju drugu varijantu, što bi se moglo tumačiti logičnom pobudom već degenerisanog i ispošćenog genetskog materijala da se sačuva i produži. Ali, u toj zverskoj trci za opstankom sve zavisi od intenziteta animalnog zverstva u trkaču, tako da sve što duže trka traje i ozvereni dvonošci postaju sve zverskiji pretendenti na osvajanje cilja u trci sa preponama i ostalim zaprekama.
Sjajno je iskustvo gledati kako ti pred rođenim očima dolazi do potpunog raspada svega što si koliko do juče smatrao kakvom- takvom kompaktom celinom i prihvatljivom i podnošljivom neminovnošću, a onda se iz tog šljama uzdižu nove forme opstanka po svaku cenu, modifikovani smradovi koji teže ka trajanju u, reklo bi se, nemogućim uslovima, što im daje određenu, poštovanja vrednu, karakteristiku, pod uslovom da stvari sagledavamo tako da je opstanak po svaku cenu jedino, pravo i svih aktivnosti vredno ishodište, potreba da se podigne poklopac na kibli u kojoj smo se, voljno ili nevoljno, svi zatekli. I onda, sa zaprepašćenjem, vidiš te bube mokrice, te stonoge i ostalu gamad i akrepe kaku gmižu, puze, bauljaju, kako vuku svoja ljigava telašca i telesa ka izvoru novog energetskog naboja i novog pokretača svojih empirijskih nagona milenijumima već potisnutih u etikom zakatančene pregrade neupotrebljenih mozgića.
Paradoksalno je, ali se možda baš na takvim primerima da sagledati sva vrednost života, sva suština opstanka s tim što se postavlja pitanje: kako to da toga postanu uvek svesni oni koje po važećim normama smatramo mediokritetima ili razumom manje obdarenim saplemenicima?
Ako je već postala aksiom stupidna izreka da „revolucije jedu svoju decu“, onda je više nego jasno da sve postrevolucionarne aktivnosti preuzima kopilad. Ne znači li to da se sama ideja promene na bolje gubi već u svojoj završnici, na onoj tački ili pod onom crtom kada bi trebalo da se pristupi njenoj realizaciji, njenom oživotvorenju pod budnim okom istih onih koji su je i započeli? Kako je moguće da se po ko zna koji put događa isto, kako je moguće da postaje pravilo da revolucionari bivaju pojedeni od bezubih taktizera, spekulanata i šićardžija? Možda bi se i to dalo shvatiti i prihvatiti ako je bar za milimetar napravljen pomak ka onome ka čemu se krenulo. Na žalost, kada je Srbija u pitanju - to nije slučaj. Srbija je nalik monstrumu koji samog sebe usisava sopstvenim čmarom pretvarajući se u debelo crevo kao princip opstanka sa sadržajem koji mu je primeren i u kojem ništa drugo osim govneta ne može da opstane, a i ako uspeva onda su to vrlo zakržljali i potpuno neprilagođeni i na odumiranje osuđeni primerci života. Srbija je davno postala mesto gde je čovek definitivno ubijen, umesto da se vine ka nadčoveku, sveden na stupanj govnovalja koji sizifovski kotrlja hologram nacionalnog govneta tek da preživi, a sutra....sutra je novi dan, nova godina, novo stoleće....
Sada je već sasvim jasno da su se u ovoj zemlji dogodile stvari koje izmiču bilo kakvom racionalnom sagledavanju i tumačenju, da je ova zemlja postala ogledno dobro na kojem se sprovodi svojevrsni eksperiment tihog uništenja čitavog jednog naroda od strane najgorih pripadnika istog tog naroda. Međutim, čak i ako su eksperimentatori „tamo negde“ u svojim laboratorijama, teško je objasniti to kolektivno pristajanje na zadata pravila, to do bola ponižavajuće srozavanje do nivoa najogavnijeg gmaza kako bi se sebi priuštio još jedan dan života, još jedan bedni, ali u egzistencijalnom smislu suštinski osećaj plutanja nad glibom u kojem svi ostali tonu, još jedna monstruozna pobuda da se preživi, pa makar i sisanjem krvi svojih saplemenika, ukoliko i u toj oblasti nije napravljena neka genocidna podvala davno, davno pre nego što je sve ovo započeto ili, bolje rečeno, ušlo u svoju završnicu.
Da, odjednom mi je naišlo to saznanje, kao prosvetljenje, i prosto sam se prepao da mi ne iščili: ovaj svet je zapravo pravljen po meri idiota. I to su, čini mi se , blagovremeno svi shvatili, osim mene.
„Zašto će pametnima tvoja pamet?“, samo od sebe mi se postavilo pitanje, posle toliko godina truda da obraćajući se onima koje sam smatrao sebi ravnima dostavim na uvid produkte mog genijalnog uma. I šta sam dobio? Isto ono što bi, a i jeste, dobio svako ko se drznuo da se uzdigne iznad nivoa svetine, iznad idiotizma koji vlada svetom, oduvek.
Jer, šta su religije, politika, obrazovanje, sport, šou biznis, pornografija, pa i muzika u velikoj meri...samo povlađivanje idiotskom, nekultivisanom i sebičnom ukusu većine i plivanje na talasima imbecilnosti drugih, što je slučaj koji je svoju katarzu dostigao baš ovde.
Dakle, vama se obraćam, o, sramoto ljudskog roda u obličju naših savremenika i sunarodnika, sugrađana i sabraće: I šta sad, šljune oduvane, ispuvane i prezrene, a šljuna je najgora moguća kombinacija hodača na dve noge i moždanih impulsa koju možete da zamislite, šta sad, posle svega? Jer, dok smo mi gladovali i borili se za goli život, vi ste se tovili, sticali kapital, vi ste se kurvali i putovali po svetu, vaša deca su zviždukala sita, a vaše kurve postajale dame. Jer, dok se sveopšta kriza svih ustanovljenih vrednosti decenijama obrušavala na naša izmrcvarena pleća, vi ste uzletali ka nedostižnim visinama hedonističke patologije samoživosti. Dok smo mi visili nad provalijom beznađa već zakoračivši ka drugoj strani postojanja, vi ste plutalu u faraonskoj raskoši ubeđeni u večno trajanje svojih pomračenih, gnjilih umova i utovljenih trbušina. Dok su nas proganjale „demokratske“ institucije mile nam domovine preko svojih bankara, inkasanata, uterivača dugova, sekača struje, vode, kablovske i svega što se odseći može, vi ste imali svoje lečitelje, apotekare, advokate, svoje sudije, svoju policiju, vojsku, svoju državu na kraju krajeva u kojoj smo mi bili samo rulja, bedna rulja poniženju i pljački predodređena.
I kako ćemo se, od sada pa nadalje, na ovom malom prostoru, do smrti gledati u oči, o, uštve ugojene! U toj i takvoj demokratiji, bedni podguznici, vi ste postajali moćnici, delioci pravde i krivde, presuditelji i gospodari tuđih sudbina, tuđih života i smrti, u ime demokratije. Dok se sve unaokolo raspadalo, trunulo, ludelo i obesmišljavalo, vi ste napredovali, likovali, uživali u blagodetima kreiranog ništavila. A, mi? Mi smo venuli, propadali, ludeli, odumirali i umirali bukvalno ne shvatrajući suštinu te bajkovite stvarnosti, tog košmara koji smo doživljavali kao san koji će prekratiti neko dolazeće jutro. Na žalost, takva jutra ne dolaze posle toliko izlivenog ljudskog smrada koji uveliko guši i zapušava svaku poru i sputava svaku racionalnu misao i emociju. Kako je moguće da se ni u jednom trenutku niste upitali: čime ste to, o, paraziti pohlepni, zaslužili takve počasti, šta je to što je vama, bednim izvršiteljima tuđih naloga, vama čmarnim vašima, dalo toliku moć, toliku sreću da samo vi živite, da samo vi uživate u sveopštem raspadu i uništenju svega vrednog?
Kako to da zaslepljeni sopstvenim značajem u vremenu beznačajnih, niste videli svekoliku patnju, niste čuli ropac najumnijih i najboljih koje ste uklonili iz svog vidokruga kako bi samo vi trajali, a vaše idiotsko seme izbacilo na svet nove forme čovekolikih puzavaca.
I kako sada, posle toliko počinjenih zala, vratiti sve na svoje mesto, kako započeti iznova ili, što je još gore, kako uspostaviti novu zajednicu sa vama, bezbroj puta dokazanom onečovečenom sabraćom? Nikako, naravno, jer postoje stvari u životu preko kojih se ne može preći, i pored najbolje volje. Trebalo bi vas javno prezreti, ignorisati, izopštiti i pustiti da se ugušite u sopstvenom smradu, jer je vaše zlo nemerljivo, a vaš greh neoprostiv. Vi ste ta kuga koja je uništila i poslednje zrnce razuma i humanosti i to je ta ljudska pravda, da stradate od samih sebe i sopstvenog zla kojim ste zagadili ovu zemlju u kojoj bi, s punim pravom, i naša deca trebalo da žive.
![]()
|
![]()
|
15.7.2012.
KAKOFONIJA UBOGIH DUHOVNIH BOGALJA
Nije poznato ko je, kada i zašto izmislio govor. Bilo je to dosta davno, toliko davno da nikakvih pisanih tragova nema, a govorno predanje, putujući sa kolena na koleno u potpunosti je izbledelo i izgubilo prvobitnu poruku, ukoliko je ona, kao takva, postojala. Ali , pošto ljudi nikada ništa nisu radili bez veze, odnosno bez nekog ličnog interesa, sa sigurnošću se može zaključiti da je i izmišljanje govora u sebi krilo neku paklenu nameru. Međutim, koliko god se ova ljudska zabava nametala po prirodi nemuštoj životinjskoj pojavi u obličju dvonošca, u jednom trenutku se pokazala sasvim upotrebljivom pa su je, voljno ili ne, skoro svi prihvatili, pogotovu u onim periodima evolucije kada nije bilo nekih drugih sredstava za komunikaciju. Ali, kako je vreme odmicalo pokazalo se da ta komunikacija uglavnom služi za, kao što sam već rekao, paklene namere dovođenja bližnjih u podanički položaj. Govorom su ovladali svi, ili bar misle da jesu, ali je komunikacija među ljudima i dalje ostala na nivou intuitivnog, gestikulacije, boje glasa , govora očiju i drugih pratećih pojava. Ili, kao bi to rekli stručnjaci, do smisla onoga što nam neko govori uglavnom dolazimo, ako uopšte dolazimo, na taj način što brzo prelazimo preko onoga što čujemo. Ukoliko ozbiljnije počnemo da se bavimo suštinom zvučnog oglašavanja sagovornika shvatićemo, sa zaprepašćenjem, da u zdravom prdežu ima mnogo više smisla , a samim tim i logike.
Ako odemo malo dalje, shvatićemo da uglavnom ni nama samima nije jasno šta smo hteli da kažemo, a šta smo zapravo rekli, a o tome šta je naš sagovornik iz toga mogao da izvuče kao poruku ostaje nam samo da nagađamo. Po pravilu, ono što smo hteli da kažemo, nikad nije ono što je naš sagovornik prihvatio kao 2+2=4, a što se više trudimo da mu nešto objasnimo to on postaje sumnjičaviji i skloniji otporu da prihvati ono što čuje.
Kasnije, izučavanjem ovog civilizacijskog dostignuća, došlo se do spoznaje da žene, recimo, u toku dana moraju iz sebe da izbace određenu količninu nečega što bi se, uz mnogo tolerancije, moglo nazvati rečima.
Takođe je otkrivena i bolest, koje nije bilo pre pojave govora, a koja se zove logoreja. U najkraćem, radi se o potrebi bolesnika da neprekidno kenja kao foka, mada nikada nije naučno dokazano da foke to baš u toj meri upražnjavaju. E sad, nagore u svemu tome jeste baš to što, kako bi rekao nobelovac Josif Brodski, a što je valjda svima poznato, sve ono pametno što bi jedan govornik, ma kako intelektualno bio potkovan, mogao da kaže može da stane na poleđinu jedne poštanske marke. Ako ovome dodamo ono čuveno Sokratovo “Znam da ništa ne znam” logično se postavlja pitanje : Šta to, koji krasni, jedna prosečna, ili čak ispod toga, ljudska kreatura može da žvalavi po ceo dan?
Uglavnom, kako je vreme prolazilo ljudi su postajali svesni da za sve ono što je lepo, korisno, humano i na svaki drugi način pozitivno, reči uopšte nisu potrebne. U ljubavi , recimo, reči gotovo po pravilu mogu samo da zajebu stvar, a šta je korisnije od ljubavi, i šta je iskrenije od nje? Naravno, govorim o vremenu dok je još ljubavi bilo. Prema tome dolazimo do jasnog zaključka da reči, bolje rečeno govor, uglavnom postoji zbog toga da bi se manipulisalo masama u političke, religiozne i druge nečasne svrhe. Jezik se koristi za zavođenje lakovernih od strane onih koji su uspeli da shvate njegovu magični moć i negovo ubojito dejstvo. U oku sagovornika čovek može videti iskrenu i beskrajnu mržnju od koje mu se iskreno mrzne fekalni tovar u debelom crevu. Ali šta reći za sintagme, koje se nazivaju psovkama, u stilu: jebem ti familiju, jebem ti seme, jebem ti plemem, jebem ti sto majki, jebem ti mrtve zube, pa do…..ali ne bih dalje o tome…Čista patologija koja samo rečima može da se iskaže. Toliko o moći govora. Ali tranzicija ne bi bila to što jeste da i ova disciplina, za koju sam, nadam se, uspeo da dokažem da je u velikoj meri izlišna, nije dostigla najviši nivo svoje trovačke suštine, a kojom su, na opštu žalost, ovladali najgori.
Pošto ste već u sveopštem besmislu locirani kao tranzicioni gubitnik, sve ono što bi moglo da vas zanima jeste najava izlaska iz jebene tranzicije i uspostavljanje kakvog-takvog normalnog života, bar po merilima većine. Ali ono što čujete sve je drugo samo ne to.Tranzicionim gubitnicima se do besvesti serviraju takve baljezgarije koje ne samo da vređaju intelekt, koji je veoma sporna kategorija, već vređaju i onaj zametak ludila koji, verovatno, svako negde u sebi nosi. Takav spoj govornika i slušalaca sa tim kontingentima sranja koje se među njima valja kao sakupljena izlučevina ljudske vrste, slika je koja nikada pre, a ni posle, nije viđena. Tako govor u tranziciji dobija jednu potpuno novu dimenziju koja ne samo da je lišena svakog smisla, već sadistički napada umrtvljena čula tranzicionih gubitnika dobujući po njihovim lobanjama, odjekujući u njihovim grudnim koševima i nagrizajući im ušne školjke sa sve Eustrahijevim trubama poput termita. Govor u tranziciji, kakav god bio i bilo kojim povodom da se upražnjava, nalik je otrovnom živinom isparenju koje dodatno truje već dovoljno otrovane umove tranzicionih bezumnika vraćajući ih polako i sigurno na ono mesto sa kojeg su milionima godina unazad krenuli u avanturu dostizanja bogolikih kreacija. I umesto da svi ćute, pošto je govor u tranziciji nešto najbesmislenije i najnehumanije što se može zamisliti, svi osećaju potrebu da govore. I čik da nađete nekog ko će uspeti da u tome što kaže, makar minimalno dotakne suštinu stvari. Takvih nema, pa se onda stiče utisak da je to što se tranzicijom zove kazna koja se na pravom mestu i u pravo vreme događa onima koji ništa bolje nisu ni zaslužili. Kakofonija ubogih duhovnih bogalja muzika je koja se diže iz tranzicionog ludila, do neba, verovatno. I, kao što rekoh na početku, tek tu dolazimo do suštine govora, do njegove nemoći da iskaže do koje je mere čovek u stanju da zlo priušti bližnjem kao kaznu i kao opijum za svoje monstruozne nagone. I zato je najbolje ćutati, ćutati i gledati kako u sopstvenim očima ne biste izgubili poslednji atom samopoštovanja, poslednju kopču sa stvarnošću koja je jedina potencijalna mogućnost da se nekada možete vratiti među one koji se ljudima još i mogu zvati.
Nije poznato ko je, kada i zašto izmislio govor. Bilo je to dosta davno, toliko davno da nikakvih pisanih tragova nema, a govorno predanje, putujući sa kolena na koleno u potpunosti je izbledelo i izgubilo prvobitnu poruku, ukoliko je ona, kao takva, postojala. Ali , pošto ljudi nikada ništa nisu radili bez veze, odnosno bez nekog ličnog interesa, sa sigurnošću se može zaključiti da je i izmišljanje govora u sebi krilo neku paklenu nameru. Međutim, koliko god se ova ljudska zabava nametala po prirodi nemuštoj životinjskoj pojavi u obličju dvonošca, u jednom trenutku se pokazala sasvim upotrebljivom pa su je, voljno ili ne, skoro svi prihvatili, pogotovu u onim periodima evolucije kada nije bilo nekih drugih sredstava za komunikaciju. Ali, kako je vreme odmicalo pokazalo se da ta komunikacija uglavnom služi za, kao što sam već rekao, paklene namere dovođenja bližnjih u podanički položaj. Govorom su ovladali svi, ili bar misle da jesu, ali je komunikacija među ljudima i dalje ostala na nivou intuitivnog, gestikulacije, boje glasa , govora očiju i drugih pratećih pojava. Ili, kao bi to rekli stručnjaci, do smisla onoga što nam neko govori uglavnom dolazimo, ako uopšte dolazimo, na taj način što brzo prelazimo preko onoga što čujemo. Ukoliko ozbiljnije počnemo da se bavimo suštinom zvučnog oglašavanja sagovornika shvatićemo, sa zaprepašćenjem, da u zdravom prdežu ima mnogo više smisla , a samim tim i logike.
Ako odemo malo dalje, shvatićemo da uglavnom ni nama samima nije jasno šta smo hteli da kažemo, a šta smo zapravo rekli, a o tome šta je naš sagovornik iz toga mogao da izvuče kao poruku ostaje nam samo da nagađamo. Po pravilu, ono što smo hteli da kažemo, nikad nije ono što je naš sagovornik prihvatio kao 2+2=4, a što se više trudimo da mu nešto objasnimo to on postaje sumnjičaviji i skloniji otporu da prihvati ono što čuje.
Kasnije, izučavanjem ovog civilizacijskog dostignuća, došlo se do spoznaje da žene, recimo, u toku dana moraju iz sebe da izbace određenu količninu nečega što bi se, uz mnogo tolerancije, moglo nazvati rečima.
Takođe je otkrivena i bolest, koje nije bilo pre pojave govora, a koja se zove logoreja. U najkraćem, radi se o potrebi bolesnika da neprekidno kenja kao foka, mada nikada nije naučno dokazano da foke to baš u toj meri upražnjavaju. E sad, nagore u svemu tome jeste baš to što, kako bi rekao nobelovac Josif Brodski, a što je valjda svima poznato, sve ono pametno što bi jedan govornik, ma kako intelektualno bio potkovan, mogao da kaže može da stane na poleđinu jedne poštanske marke. Ako ovome dodamo ono čuveno Sokratovo “Znam da ništa ne znam” logično se postavlja pitanje : Šta to, koji krasni, jedna prosečna, ili čak ispod toga, ljudska kreatura može da žvalavi po ceo dan?
Uglavnom, kako je vreme prolazilo ljudi su postajali svesni da za sve ono što je lepo, korisno, humano i na svaki drugi način pozitivno, reči uopšte nisu potrebne. U ljubavi , recimo, reči gotovo po pravilu mogu samo da zajebu stvar, a šta je korisnije od ljubavi, i šta je iskrenije od nje? Naravno, govorim o vremenu dok je još ljubavi bilo. Prema tome dolazimo do jasnog zaključka da reči, bolje rečeno govor, uglavnom postoji zbog toga da bi se manipulisalo masama u političke, religiozne i druge nečasne svrhe. Jezik se koristi za zavođenje lakovernih od strane onih koji su uspeli da shvate njegovu magični moć i negovo ubojito dejstvo. U oku sagovornika čovek može videti iskrenu i beskrajnu mržnju od koje mu se iskreno mrzne fekalni tovar u debelom crevu. Ali šta reći za sintagme, koje se nazivaju psovkama, u stilu: jebem ti familiju, jebem ti seme, jebem ti plemem, jebem ti sto majki, jebem ti mrtve zube, pa do…..ali ne bih dalje o tome…Čista patologija koja samo rečima može da se iskaže. Toliko o moći govora. Ali tranzicija ne bi bila to što jeste da i ova disciplina, za koju sam, nadam se, uspeo da dokažem da je u velikoj meri izlišna, nije dostigla najviši nivo svoje trovačke suštine, a kojom su, na opštu žalost, ovladali najgori.
Pošto ste već u sveopštem besmislu locirani kao tranzicioni gubitnik, sve ono što bi moglo da vas zanima jeste najava izlaska iz jebene tranzicije i uspostavljanje kakvog-takvog normalnog života, bar po merilima većine. Ali ono što čujete sve je drugo samo ne to.Tranzicionim gubitnicima se do besvesti serviraju takve baljezgarije koje ne samo da vređaju intelekt, koji je veoma sporna kategorija, već vređaju i onaj zametak ludila koji, verovatno, svako negde u sebi nosi. Takav spoj govornika i slušalaca sa tim kontingentima sranja koje se među njima valja kao sakupljena izlučevina ljudske vrste, slika je koja nikada pre, a ni posle, nije viđena. Tako govor u tranziciji dobija jednu potpuno novu dimenziju koja ne samo da je lišena svakog smisla, već sadistički napada umrtvljena čula tranzicionih gubitnika dobujući po njihovim lobanjama, odjekujući u njihovim grudnim koševima i nagrizajući im ušne školjke sa sve Eustrahijevim trubama poput termita. Govor u tranziciji, kakav god bio i bilo kojim povodom da se upražnjava, nalik je otrovnom živinom isparenju koje dodatno truje već dovoljno otrovane umove tranzicionih bezumnika vraćajući ih polako i sigurno na ono mesto sa kojeg su milionima godina unazad krenuli u avanturu dostizanja bogolikih kreacija. I umesto da svi ćute, pošto je govor u tranziciji nešto najbesmislenije i najnehumanije što se može zamisliti, svi osećaju potrebu da govore. I čik da nađete nekog ko će uspeti da u tome što kaže, makar minimalno dotakne suštinu stvari. Takvih nema, pa se onda stiče utisak da je to što se tranzicijom zove kazna koja se na pravom mestu i u pravo vreme događa onima koji ništa bolje nisu ni zaslužili. Kakofonija ubogih duhovnih bogalja muzika je koja se diže iz tranzicionog ludila, do neba, verovatno. I, kao što rekoh na početku, tek tu dolazimo do suštine govora, do njegove nemoći da iskaže do koje je mere čovek u stanju da zlo priušti bližnjem kao kaznu i kao opijum za svoje monstruozne nagone. I zato je najbolje ćutati, ćutati i gledati kako u sopstvenim očima ne biste izgubili poslednji atom samopoštovanja, poslednju kopču sa stvarnošću koja je jedina potencijalna mogućnost da se nekada možete vratiti među one koji se ljudima još i mogu zvati.

kakofonija_ubogih_duhovnih_bogalja.doc | |
File Size: | 84 kb |
File Type: | doc |

kakofonija_ubogih_duhovnih_bogalja.pdf | |
File Size: | 131 kb |
File Type: |
18.6.2012.
KAD SLEPCI MARŠIRAJU
Ako postoji nešto gadno u životu, a postoji, dakako, dakle ako postoji nešto na šta ja nikada neću moći da se naviknem, onda je to buđenje. Ko zna po koji put pokušavam da zadržim stisnute kapke još minut, pola minuta, bar još nekoliko sekundi pre nego što konačno dozvolim svojim zenicama da se suoče sa dnevnim svetlom davno, davno već poodmaklog dana. A onda-užas. Stvarnost se poput neke moćne ptičurine obrušava na moju jetru, moj mozak, moje nadbubrežne žlezde i žlezde sa unutrašnjim lučenjem, na moje periferne živce, kosu i nokte, prosto rečeno na sve ono što bi u fizičkom i psihičkom smislu izvesno vreme na ovoj zemlji trebalo da budem ja. U redu, prihvatam igru, ja jesam ja i tu sam gde sam onoliko dugo koliko to bude potrebno, serijski proizvod zaveden u knjigama pod imenom i prezimenom, godinom i mestom rođenja. Uostalom, nemoguće je ubaciti se u igru dok te ne zavedu, evidentiraju, ispečatiraju i oblepe taksenim markama plazeći svoje modre mastiljave jezičine na tvoju malenkost koja još nema blage veze šta je sve čeka u tom pojedinačnom prvenstvu s preponama, potplaćenim sudijama i proždrljivim navijačima koji samo čekaju da poklekneš, zastaneš, zatražiš time out, pa da te smažu, da te sjebu, da te više nema. I što je najgore, sve to protiv tvoje volje. Ko je mene uopšte pitao hoću li ja da se igram, hoću li da učestvujem u tom slaganju domina, bacanju kockica, u toj besmislenoj borbi koja se uvek isto završava – porazom? Čovek je rođen da bi bio poražen, čovek je unapred izgubio svaku igru, svaku bitku, sve, čovek je unapred izgubio samog sebe. Da, i zašto smo onda ovde, šta sve to znači, to pomeranje sa crnog na belo iz noći u dan do konačnog poraza, do mata, beskrajnog crnila u koje neizostavno odlazi svaki pion, svaki konj, svaka okrunjena i okrnjena glavurda? Sranje. Šta je onda buđenje, još jedno suočavanje sa svim tim što mi je tako dobro poznato, još jedan dokaz besmislenosti svega, još jedan klinac ispod nokta ili još jedan stepenik dole, do samog pakla, ako to sranje uopšte postoji, u šta sumnjam. I ne samo to, sumnjam u sve, naročito ujutru kada se iz lutke noći izlegnem i zalepršam lenjo krilima velikog krmeljivog sumnjala flegmatično obešenog o krhku grančicu svakodnevice. Čemu sve to vodi?
U toj areni, ipak, treba izdržati, ne dozvoliti drugima da okreću palac nadole odlučujući o tvom jebenom životu, ako ni zbog čega drugog, a ono iz inata. Nisam tu svojom voljom, neću ni otići svojom voljom, u to sam siguran, ali dok jesam hoću da trajem, zašto sam inače dolazio ovamo na ovu obalu tuge, nade i očaja, na ovaj greben u okeanu besmisla, na ovu ljusku, ovaj nojev sanduk koji pluta nad tamom beznađa? Uostalom, nije li onaj koji me je ovamo poslao imao neke planove sa mnom, nisam li ja, nije li svako od nas u misiji neke više ideje koju još niko od nas nije spoznao? Ili možda jeste! Ili smo tu samo za to da se razmnožavamo, da se kotimo, pilimo, da se telimo i prasimo sa tom šačicom razuma koja, iskreno rečeno, i nije neka prednost u odnosu na životinje. Zapravo, ako čovek baš hoće da bude pesimista, baš on, mislim razum, ono je što će nas sjebati, što će nam konačno doći glave. A kad se malo bolje pogleda to baš i nije neki futur.
A zbog čega to, pitam ja? Naravno, zbog uma, zbog razuma, zbog svesti, zbog intuicije, zbog etike, sve sama psihologija, jebote, ko će to da shvati, a? I baš zbog toga mislim da bi trebalo jednostavno gledati svoja posla, ćušnuti tintaru pod usrano krilo kao usrani golub i razrađivati taktiku kako se što bezbolnije provući kroz život. Gluposti, sve same gluposti, kažem vam, svako buđenje mi unese takav košmar u život da više ne znam šta da mislim, na koji način to da činim i za koji kurac uopšte da se bavim tim duhovnim maltretiranjem sopstvenog tela kad mu je i ovako odviše svega? A opet, kad malo bolje razmislim, šta je to drugo čime bih mogao da se bavim u životu? Moram da priznam da ne nalazim ništa pametnije ni primerenije, bar ne mojoj ličnosti. I tako konačno dolazim, po ko zna koj put, do zaključka da sam ja zapravo osuđenik, čovek osuđen na život i to život kroz koji mora da se probija sopstvenom tintarom, odnosno onim što je u njoj, a to nije tako lako. Kao što rekoh, zapravo tako smatraju umne glave, um je savršenstvo, e, a ja sam taj koji je na sebe uzeo zadatak da se bavi tim savršenstvom. Pitam se samo: nema li čitav ljudski rod malo prakse u toj oblasti da bismo mi privilegovani postigli neke opipljive rezultate? Nije li se ljudski rod oduvek bavio više bezumljem nego prijatnijom varijantom istog ovog pojma? Dakle, ako je to ljudima u krvi, ako im je bezumlje u prirodi, onda sam ja neprirodan tip, izrod neki. Znam, svestan sam toga, ali šta se tu može, kod takvih, hoću reći ovakvih, ljudi uvek postoji uverenje da je baš to što oni rade ono pravo. Možda i jeste, ko će ga znati. I šta je to pravo? Ne misle li i najokoreliji zločinci da je ono što oni rade ono pravo? Naravno, kada se okolnosti primene na njihovu ličnost, na njihovu svest, prosto se dođe do zaključka da oni zapravo i nisu mogli biti ništa drugo do ono što jesu : trboseci, secikese, oceubice, skrnavitelji grobova, siledžije, nekrofili, sadisti i šta još sve ne. Sve same gadosti, a opet, šta bi svet bio bez ovih jadnih, deformisanih spodoba, mada je moguće sebi postaviti i provokativno pitanje: jesu li oni zaista ti koji su deformisani? Šta smo mi ispravni, moralni, elitni primerci Božje zajebancije patentirani pod nazivom čovek? Zapravo, ako se govori o deformacijama, onda su oni više pravi nego što su to ovi drugi, hoću reći mi. Mislim mnogo su bliži onim suštinskim odlikama ljudske, ili uopšteno, životinjske vrste koja je, ako hoćemo da budemo iskreni, svojstvena svima nama. I ne samo to, mislim da mnogi od nas s teškom mukom uspevaju da te monstrume u sebi spreče da te svoje krvožedne gubice ne promole ispod površine moralne, etičke i zakonske žabokrečine. Naravno, mnogi to uzdržavanje od svoje prave prirode plate; neki otputuju u ludilo, drugi pak proživljavaju svoje jebene živote kao sopstvene senke u večitom strahu da jednoga dana ne zapene, da im krv ne ofarba beonjače, očnjaci narastu, a koža ne odlakavi. Vuku se oni tako između ta dva pojma, ja- anđeo i ja – monstrum. Tu su, pored nas, marljivo vuku terete sopstvenih zabluda, dobrovoljno izgnanstvo u svet dobrih, časnih, poštenih građana, uzgajaju svoje naslednike, biološki se reprodukuju, jebote, bez kontrole, bez odobrenja, bez ičije overene odluke da je to u redu, da je O.K. Pa, gde to ima? A znam, ne da znam, siguran sam da su među nama ti potencijalni manijaci za koje čovek nikada ne može garantovati da se baš tog časa u njihovoj izvitoperenoj, ukroćenoj svesti neće otkinuti neka nitnica, neki federčić, zavrtanj ili koji kurac i da će baš tog momenta svoje sekutiće prošetati po vašoj šiji. Znam da su tu, na svakom koraku, da vam dišu u potiljak dok u majmunolikoj pozi, okačeni o držače, prevaljujete put od kuće do posla, da su vam kolege, posilni, pretpostavljeni, nadređeni, podređeni, određeni, neodređeni i kakvi sve ne. Uglavnom, tu su, svuda oko vas i samo je pitanje dana, ili čak sata, kada će početi da pucketaju, kao kokice, rasprskavajući se i pokazujući svoj prava, duboko skrivana i dugo čuvana lica. Jeste, ali šta bi mi pisci radili da nije takvih? Kakav bi bio ovaj svet kada bi se mamini sinovi, dobri očevi, vredni radnici, poštenjaci, časni ljudi, veliki ljubavnici, verne žene, poslušna deca i ostali naj, naj… štancovali kao žetoni i samo ih ubaciš kroz onaj prorez u automat za život i kažeš "furaj" i nema da te boli glava, znaš da sve šljaka bez greške. Ludo, a? Ma idi, bre, čisto sranje. Šta bi onda pisale novine, čemu bi služila televizija, ko bi onda pravio crtaće u kojima niko nikome ne jebe mater, niko nikoga ne davi, kolje, dere mu kožu, ukokava ga hiljadama volti, baca pod vozove, baca ga sa Empajer Stejt Bildinga, baca ga sa Ajfelove kule, šalje ga na Mesec ili u pizdu lepu materinu? A, koji bi to crtaći bili, recite vi meni. Nikakvi, naravno. E, pa to je ono što hoću da vam kažem.
U suštini, svi smo mi manje-više zli, perverzni, sebični, iskompleksirani, sujetni, prljavi, ružni, svima je nama stalo samo do sopstvene bulje, jebe nam se za druge. U svakom od nas kljuca po jedan Raskoljnikovčić da probije ljusku jajašceta lepih manira, ali uvek postoji nešto što ga sprečava, što nas prisiljava da ostanemo tamo gde jesmo i da se u toj jebenoj borbi za svoj jebeni status izborimo jebenim oprobanim sredstvima.
Naravno, poznato je da je u dilkarnicama gotovo nemoguće iskopati slobodan krevet, hoću reći da je u njima tesno kao u dupetu, pravi miting, jebote. Dilkani kao da su rešili da osvoje svet. I hoće, siguran sam, ali to su oni drugi slučajevi, čista patologija, mislim ljudi čiji su nervi ciknuli zbog sasvim drugih stvari, ako su uopšte ciknuli, mislim, to je sporno. Valjda taj Bog, ili šta već, čoveku na samom rođenju po sopstvenom nahođenju dodeli šačicu, ili šaketinu, tih damara, nerava, sive i bele mase i jebem li ga čega još pa ti burazeru, pa ti sestro, lepo izvoli, služi se. Naravno, uputstva za upotrebu nema nigde, kako dozirati, da li mućkati pre ili posle upotrebe, na kakvoj temperaturi i pri kakvoj svetlosti sve to čuvati? Ništa od toga. Imaš kičmu, imaš mozak, nervni sistem - pa izvoli, služi se sam, ako umeš, ako ne umeš - baš ga zabole, imao si mogućnost, dato ti je, a to što si ti glup, tvoj je problem.
E, to je ono zbog čega mnogi u određenom trenutku shvate da su zajebani, da su mazge koje na svojoj jadnoj grbači, pored svih ovozemaljskih pizdarija, nose još i taj nervni sistem koji ih samo gura u još veća govna, koji oseća ono što oni uopšte ne bi hteli da osećaju, koji zahteva ono što oni fizički nisu u stanju, koji se plaši i onda kada za to nikakav razlog ne postoji, a raduje se bez veze, iz čista mira, koji jednostavno funkcioniše sam za sebe jer mu se tako može, i apsolutno mu se ne jebe hoće li telo, ta hrpa mesa, kostiju i govana uspeti da ga prati, čak i ako u nekom prećutnom sporazumu i pristane da mu služi.
Eto, zbog toga se kod mnogih dogodi da u jednom trenutku jednostavno ciknu, a to nije tako retko kao što se čini, ti umovi se gase, jebote, kao ulične svetiljke u rano jutro, da baš tako, i šta nam, odnosno njima, preostaje - ljušture ispunjene vakuumom u kojem trepere pokidane žičice sećanja, obešene o visoke stubove zauvek izgubljene nade, a sve to pored puta u ništavilo. Jezivo, a? Samo, kažem, tih slučajeva je mnogo više nego što bi se to moglo zaključiti iz prijavnih i odjavnih lista najrazličitijih neuropsihijatrijskih klinika, odnosno dilkarnica. Zapravo, kad malo bolje pogledam, sklon sam da zaključim da su oni pravi ludaci na slobodi. Ili, što je još gore, oni su među nama, a da uopšte nisu svesni svoje izvitoperenosti, svoje iščašenosti, svoje otkačenosti, svog jebenog ludila.
Samo, da se razumemo, ovde pod ludacima podrazumevam one prave ludake, one koje lancima, ludačkim košuljama ili elektro- šokovima traba sprečavati da ne naprave opšti pokolj ili sami sebi ne oduzmu ono što više nije život, a neki adekvatan pojam mislim da još nije izmišljen. Gledao sam ta lica, shvatajući kako ne postoji nešto slično što čoveka može da obori na dupe, da mu sledi krv u venama i arterijama, da mu digne kosu na glavi ili ga dovede do same ivice očaja i negde u svesti mu ostavi pečat koji se do smrti više ne može ukloniti nikakvim sredstvima, prirodnim ili lažnim osećanjima, farbama, lakovima, maskama i ostalim sredstvima kojima podsvest zna da zamaskira ono što razorno deluje na naše nežne, osećajne, tanane, samarićanske dušice naučene da život prihvataju uglavnom sa one strane koja im odgovora, a na svaki izlazak iz te jebene ustaljene kolotečine reaguju bekstvom ili nastojanjem da se sve to zaboravi. Idiotski. Nikuda se ne može pobeći i ništa se ne može zaboraviti, samo se može gurnuti u nekakav budžak svesti s lažnim ubeđenjem da smo ga se rešili, ali to je samoobmana. Ničega se mi ne rešavamo jer smo mi zapravo najjebenije žrtve sopstvenih čula i ako na vreme ne shvatimo i protumačimo ono što ta govnarska čula registruju, već ga samo odgurnemo, sklonimo od očiju i ušiju, od mozga… ono će se vratiti, ali ne više kao odgurnuti pojam koji u jednom trenutku nije odgovarao našem razmaženom shvatanju, već kao tavansko strašilo koje iznenada bane u sred sobe, kada se tome najmanje nadamo, umazano rđom i paučinom, nagriženo vlagom i tamom, presvučeno ljigavom zelenkastom patinom koja ga čini neprepoznatljivim, originalnim i novim, još jednim pojmom s kojim naša svest, naš urođeni nagon za samoodržanjem, mora pokušati da izađe na kraj, a zapravo, što je najgore, u pitanju je uvek isti razbojnik, po ko zna koji put skriven iza jezive maske, koji se simpatično zabavlja u igri koju smo mi sami nametnuli.
Kažem, gledao sam ta lica, te prazne kućice iz kojih su zauvek izmileli slinavi pužići razuma, gledao sam tu monstruoznu ambalažu u koju je od sad pa do večnosti uvijeno jedno veliko i prazno ništa, najverovatnije jedino ništa koje nastaje iz haosa i koje više nikada neće biti ništa osim velikog, neograničenog, nedostupnog i neshvatljivog ništa. I ono što sam u tim trenucima osećao, ako je to uopšte osećanje, bilo je nešto za šta jebeni pojmovi još nisu pronađeni da bi ga pojasnili, da bi ga opisali, da bi ušli u njegovu suštinu, ako to uopšte ima suštinu. U svemu tome najteže je suočiti se sa očima. Ne znam otkud, ali mi se čini da u očima mrtvaca, bar do onog trenutka dok mu ne sklope kapke, ostane nešto od bivšeg života: krik, čuđenje, neverica, užas ili, jednostavno, plavetnilo neba čija se neograničena širina zbijena u jednu tačku zauvek utisnula, kao žiža, u okrugli ugarak zenice. U očima ludaka toga nema. Oči ludaka i nisu oči, oči ludaka su zapravo primer ili dokaz da isto nije isto, da jučerašnje oko nije današnje oko ukoliko je preko noći iz beduinske mešine u vreli pustinjski pesak zauvek otekla dugo prikupljana voda, otekao razum, ne ostavljajući trag, ali ostavljajući za sobom njih, najjeziviji i najočigledniji dokaz da čovek i nije ništa drugo do razum, ostavljajući ta dva ne mrtva, ne ugašena, ne deformisana svedoka, već ta dva mala ništavila, te dve tamne fleke u kojima ima još samo toliko života da se iza njih jasno naslućuje praznina široka kao Univerzum u kojoj ponekad svojim tamnim sjajem bljesne još jedan napad ludila, još jedan refleks potisnute volje za životom. Gledajući to čovek ne može da se otme utisku da je smrt milost, dar božji, smrt je spasenje i samo je tako treba gledati i prihvatiti, naravno, ako treba birati između nje i ludila. Jer, koliko je meni poznato, kada je u pitanju priroda postoji živa i mrtva priroda, živa bića i mrtva priroda, dakle, mrtva priroda i mrtva bića, a ludilo je nešto između, ludilo je živa smrt, ludilo je najveća od svih tragedija koja može da zadesi čoveka, kazna koju je samo priroda mogla da smisli.To sam zapravo hteo da kažem. Dale, kad govorim o ludilu ne pada mi na pamet da pominjem ono pravo, kliničko, patološko ludilo, ne pada mi na pamet da uzimam u obzir ljude koji to više nisu, ne želim da se svojim podsmešljivim, ironičnim okom dotičem onih od kojih je i sam Gospod bog digao ruke, onih koji sputani, okovani i šokirani polako dogorevaju neostvareni ni kao ljudi ni kao biljke, jadni primerci neuspele ljudske misije u loše ostvarenom spoju duha i tela.
Za razliku od ovih, mirno možemo reći predodređenih, unapred žrtvovanih, postoje oni drugi koji su još uvek u stanju da svoje ludilo prikriju ili ga jednostavno nisu svesni. Oni svoje ludilo nose ponosno, daleko od mogućnosti da shvate njegovu suštinu. Oni zapravo o svom jebenom ludilu i ne razmišljaju kao o jebenom ludilu, već kao o sreći kojom ih je sam bog obdario da se na krilcima te lepršave euforije izdignu iznad ozbiljnosti i bljutavosti postojećeg sveta u sfere sopstvenih interesa i pojmova što ih već u sopstvenim očima čini bogom danim primercima ljudi, nekom novom vrstom koja zapravo i ne haje ni za šta drugo osim za svoj status i svoje zadovoljstvo, što možda i nije tako loše ili, bolje rečeno, ne bi bilo tako loše kada bi bili u pitanju ljudi koji svoju porciju mozga znaju da upotrebe na pravi način, ovako sve to postaje smejurija od života. Žalosna smejurija. Pred našim očima plešu legije srećnih stvorenja, a osnovni uzrok te sreće zapravo je odsustvo jedine stvari koja čoveka i čini onim što on zapravo i jeste - pameti.
Iz ovog ovakvog naklapanja mogli bi se izvući neki pametni ili bar korisni zaključci. Ako je sve to tako, a jeste, pamet uopšte nije uslov za srećan život. O tome je, uostalom, i previše toga rečeno i to uglavnom od ljudi koji su bili ubeđeni da poseduju ovu samo čoveku datu privilegiju. Dakle, pamet ili razum, dovoljno je veliki dar prirode da bi se moglo zahtevati, ili bar priželjkivati, nešto više. A, ako se i priželjkuje, onda to nije samo uzaludno, već i neskromno, a što je najcrnje i neostvarljivo. Naravno, sada bih se mogao upustiti i u ona suluda tumačenja o tome šta je to sreća i da li je njeno poimanje od čoveka do čoveka sasvim drugačije, pa čak i u potpunoj suprotnosti. Međutim, to je nepotrebno. Sreća uopšte ne postoji, sreća čoveku nije data jer je on u suštini nezadovoljno, nezajažljivo, sebično i tužno biće kakvim ga zapravo čini um, a taj isti um sve to diktira najverovatnije iz razloga sopstvenog održanja za koje bi se moglo pretpostaviti da je u službi neke više ideje. Ali ja ne bih sada da ovde razglabam o višim idejama koje neosporno postoje no, za nas su još uvek, i dosta dugo će ostati, samo apstraktni pojmovi. Trebalo bi se malo spustiti među ljude, onakve kakvi oni jesu, a po meni neka osnovna podela bi se mogla napraviti tako što bi se čitav ljudski rod svrstao u dve grupe, naravno, uz određene podgrupe, na pametne i lude kod kojih se, što je paradoksalno, javljaju sasvim oprečna osećanja; pametni su nesrećni zato što su pametni, a ludima je sasvim svejedno što su ludi, oni su čak u određenoj meri srećni ili su bar ravnodušni. Ne proističe li iz toga da bi pametni, ako žele sreću, trebalo da je traže u ludilu, a to je ono na šta oni sigurno, dok su pri pameti, neće pristati. Zašto se onda ne zadovoljiti onim što imamo, onim što nam je dato? Uostalom, ako smo u službi neke više ideje, naš je put tačno trasiran, naše mogućnosti tačno određene, a svaki pokušaj da se domognemo nečeg višeg od onoga što je samim rođenjem ili pre toga ugrađeno u naš biološki mehanizam, iluzorni. Jedina sreća za svakog pametnog čoveka mogla bi biti nastojanje, i bar delimičan uspeh u nastojanju, da shvati samog sebe. I to je sasvim dovoljno. Jer, kako bi to lepo rekao Aristotel : FORMA SVIH FORMI JE RAZUM KOJI MISLI SAM SEBE.
Ako postoji nešto gadno u životu, a postoji, dakako, dakle ako postoji nešto na šta ja nikada neću moći da se naviknem, onda je to buđenje. Ko zna po koji put pokušavam da zadržim stisnute kapke još minut, pola minuta, bar još nekoliko sekundi pre nego što konačno dozvolim svojim zenicama da se suoče sa dnevnim svetlom davno, davno već poodmaklog dana. A onda-užas. Stvarnost se poput neke moćne ptičurine obrušava na moju jetru, moj mozak, moje nadbubrežne žlezde i žlezde sa unutrašnjim lučenjem, na moje periferne živce, kosu i nokte, prosto rečeno na sve ono što bi u fizičkom i psihičkom smislu izvesno vreme na ovoj zemlji trebalo da budem ja. U redu, prihvatam igru, ja jesam ja i tu sam gde sam onoliko dugo koliko to bude potrebno, serijski proizvod zaveden u knjigama pod imenom i prezimenom, godinom i mestom rođenja. Uostalom, nemoguće je ubaciti se u igru dok te ne zavedu, evidentiraju, ispečatiraju i oblepe taksenim markama plazeći svoje modre mastiljave jezičine na tvoju malenkost koja još nema blage veze šta je sve čeka u tom pojedinačnom prvenstvu s preponama, potplaćenim sudijama i proždrljivim navijačima koji samo čekaju da poklekneš, zastaneš, zatražiš time out, pa da te smažu, da te sjebu, da te više nema. I što je najgore, sve to protiv tvoje volje. Ko je mene uopšte pitao hoću li ja da se igram, hoću li da učestvujem u tom slaganju domina, bacanju kockica, u toj besmislenoj borbi koja se uvek isto završava – porazom? Čovek je rođen da bi bio poražen, čovek je unapred izgubio svaku igru, svaku bitku, sve, čovek je unapred izgubio samog sebe. Da, i zašto smo onda ovde, šta sve to znači, to pomeranje sa crnog na belo iz noći u dan do konačnog poraza, do mata, beskrajnog crnila u koje neizostavno odlazi svaki pion, svaki konj, svaka okrunjena i okrnjena glavurda? Sranje. Šta je onda buđenje, još jedno suočavanje sa svim tim što mi je tako dobro poznato, još jedan dokaz besmislenosti svega, još jedan klinac ispod nokta ili još jedan stepenik dole, do samog pakla, ako to sranje uopšte postoji, u šta sumnjam. I ne samo to, sumnjam u sve, naročito ujutru kada se iz lutke noći izlegnem i zalepršam lenjo krilima velikog krmeljivog sumnjala flegmatično obešenog o krhku grančicu svakodnevice. Čemu sve to vodi?
U toj areni, ipak, treba izdržati, ne dozvoliti drugima da okreću palac nadole odlučujući o tvom jebenom životu, ako ni zbog čega drugog, a ono iz inata. Nisam tu svojom voljom, neću ni otići svojom voljom, u to sam siguran, ali dok jesam hoću da trajem, zašto sam inače dolazio ovamo na ovu obalu tuge, nade i očaja, na ovaj greben u okeanu besmisla, na ovu ljusku, ovaj nojev sanduk koji pluta nad tamom beznađa? Uostalom, nije li onaj koji me je ovamo poslao imao neke planove sa mnom, nisam li ja, nije li svako od nas u misiji neke više ideje koju još niko od nas nije spoznao? Ili možda jeste! Ili smo tu samo za to da se razmnožavamo, da se kotimo, pilimo, da se telimo i prasimo sa tom šačicom razuma koja, iskreno rečeno, i nije neka prednost u odnosu na životinje. Zapravo, ako čovek baš hoće da bude pesimista, baš on, mislim razum, ono je što će nas sjebati, što će nam konačno doći glave. A kad se malo bolje pogleda to baš i nije neki futur.
A zbog čega to, pitam ja? Naravno, zbog uma, zbog razuma, zbog svesti, zbog intuicije, zbog etike, sve sama psihologija, jebote, ko će to da shvati, a? I baš zbog toga mislim da bi trebalo jednostavno gledati svoja posla, ćušnuti tintaru pod usrano krilo kao usrani golub i razrađivati taktiku kako se što bezbolnije provući kroz život. Gluposti, sve same gluposti, kažem vam, svako buđenje mi unese takav košmar u život da više ne znam šta da mislim, na koji način to da činim i za koji kurac uopšte da se bavim tim duhovnim maltretiranjem sopstvenog tela kad mu je i ovako odviše svega? A opet, kad malo bolje razmislim, šta je to drugo čime bih mogao da se bavim u životu? Moram da priznam da ne nalazim ništa pametnije ni primerenije, bar ne mojoj ličnosti. I tako konačno dolazim, po ko zna koj put, do zaključka da sam ja zapravo osuđenik, čovek osuđen na život i to život kroz koji mora da se probija sopstvenom tintarom, odnosno onim što je u njoj, a to nije tako lako. Kao što rekoh, zapravo tako smatraju umne glave, um je savršenstvo, e, a ja sam taj koji je na sebe uzeo zadatak da se bavi tim savršenstvom. Pitam se samo: nema li čitav ljudski rod malo prakse u toj oblasti da bismo mi privilegovani postigli neke opipljive rezultate? Nije li se ljudski rod oduvek bavio više bezumljem nego prijatnijom varijantom istog ovog pojma? Dakle, ako je to ljudima u krvi, ako im je bezumlje u prirodi, onda sam ja neprirodan tip, izrod neki. Znam, svestan sam toga, ali šta se tu može, kod takvih, hoću reći ovakvih, ljudi uvek postoji uverenje da je baš to što oni rade ono pravo. Možda i jeste, ko će ga znati. I šta je to pravo? Ne misle li i najokoreliji zločinci da je ono što oni rade ono pravo? Naravno, kada se okolnosti primene na njihovu ličnost, na njihovu svest, prosto se dođe do zaključka da oni zapravo i nisu mogli biti ništa drugo do ono što jesu : trboseci, secikese, oceubice, skrnavitelji grobova, siledžije, nekrofili, sadisti i šta još sve ne. Sve same gadosti, a opet, šta bi svet bio bez ovih jadnih, deformisanih spodoba, mada je moguće sebi postaviti i provokativno pitanje: jesu li oni zaista ti koji su deformisani? Šta smo mi ispravni, moralni, elitni primerci Božje zajebancije patentirani pod nazivom čovek? Zapravo, ako se govori o deformacijama, onda su oni više pravi nego što su to ovi drugi, hoću reći mi. Mislim mnogo su bliži onim suštinskim odlikama ljudske, ili uopšteno, životinjske vrste koja je, ako hoćemo da budemo iskreni, svojstvena svima nama. I ne samo to, mislim da mnogi od nas s teškom mukom uspevaju da te monstrume u sebi spreče da te svoje krvožedne gubice ne promole ispod površine moralne, etičke i zakonske žabokrečine. Naravno, mnogi to uzdržavanje od svoje prave prirode plate; neki otputuju u ludilo, drugi pak proživljavaju svoje jebene živote kao sopstvene senke u večitom strahu da jednoga dana ne zapene, da im krv ne ofarba beonjače, očnjaci narastu, a koža ne odlakavi. Vuku se oni tako između ta dva pojma, ja- anđeo i ja – monstrum. Tu su, pored nas, marljivo vuku terete sopstvenih zabluda, dobrovoljno izgnanstvo u svet dobrih, časnih, poštenih građana, uzgajaju svoje naslednike, biološki se reprodukuju, jebote, bez kontrole, bez odobrenja, bez ičije overene odluke da je to u redu, da je O.K. Pa, gde to ima? A znam, ne da znam, siguran sam da su među nama ti potencijalni manijaci za koje čovek nikada ne može garantovati da se baš tog časa u njihovoj izvitoperenoj, ukroćenoj svesti neće otkinuti neka nitnica, neki federčić, zavrtanj ili koji kurac i da će baš tog momenta svoje sekutiće prošetati po vašoj šiji. Znam da su tu, na svakom koraku, da vam dišu u potiljak dok u majmunolikoj pozi, okačeni o držače, prevaljujete put od kuće do posla, da su vam kolege, posilni, pretpostavljeni, nadređeni, podređeni, određeni, neodređeni i kakvi sve ne. Uglavnom, tu su, svuda oko vas i samo je pitanje dana, ili čak sata, kada će početi da pucketaju, kao kokice, rasprskavajući se i pokazujući svoj prava, duboko skrivana i dugo čuvana lica. Jeste, ali šta bi mi pisci radili da nije takvih? Kakav bi bio ovaj svet kada bi se mamini sinovi, dobri očevi, vredni radnici, poštenjaci, časni ljudi, veliki ljubavnici, verne žene, poslušna deca i ostali naj, naj… štancovali kao žetoni i samo ih ubaciš kroz onaj prorez u automat za život i kažeš "furaj" i nema da te boli glava, znaš da sve šljaka bez greške. Ludo, a? Ma idi, bre, čisto sranje. Šta bi onda pisale novine, čemu bi služila televizija, ko bi onda pravio crtaće u kojima niko nikome ne jebe mater, niko nikoga ne davi, kolje, dere mu kožu, ukokava ga hiljadama volti, baca pod vozove, baca ga sa Empajer Stejt Bildinga, baca ga sa Ajfelove kule, šalje ga na Mesec ili u pizdu lepu materinu? A, koji bi to crtaći bili, recite vi meni. Nikakvi, naravno. E, pa to je ono što hoću da vam kažem.
U suštini, svi smo mi manje-više zli, perverzni, sebični, iskompleksirani, sujetni, prljavi, ružni, svima je nama stalo samo do sopstvene bulje, jebe nam se za druge. U svakom od nas kljuca po jedan Raskoljnikovčić da probije ljusku jajašceta lepih manira, ali uvek postoji nešto što ga sprečava, što nas prisiljava da ostanemo tamo gde jesmo i da se u toj jebenoj borbi za svoj jebeni status izborimo jebenim oprobanim sredstvima.
Naravno, poznato je da je u dilkarnicama gotovo nemoguće iskopati slobodan krevet, hoću reći da je u njima tesno kao u dupetu, pravi miting, jebote. Dilkani kao da su rešili da osvoje svet. I hoće, siguran sam, ali to su oni drugi slučajevi, čista patologija, mislim ljudi čiji su nervi ciknuli zbog sasvim drugih stvari, ako su uopšte ciknuli, mislim, to je sporno. Valjda taj Bog, ili šta već, čoveku na samom rođenju po sopstvenom nahođenju dodeli šačicu, ili šaketinu, tih damara, nerava, sive i bele mase i jebem li ga čega još pa ti burazeru, pa ti sestro, lepo izvoli, služi se. Naravno, uputstva za upotrebu nema nigde, kako dozirati, da li mućkati pre ili posle upotrebe, na kakvoj temperaturi i pri kakvoj svetlosti sve to čuvati? Ništa od toga. Imaš kičmu, imaš mozak, nervni sistem - pa izvoli, služi se sam, ako umeš, ako ne umeš - baš ga zabole, imao si mogućnost, dato ti je, a to što si ti glup, tvoj je problem.
E, to je ono zbog čega mnogi u određenom trenutku shvate da su zajebani, da su mazge koje na svojoj jadnoj grbači, pored svih ovozemaljskih pizdarija, nose još i taj nervni sistem koji ih samo gura u još veća govna, koji oseća ono što oni uopšte ne bi hteli da osećaju, koji zahteva ono što oni fizički nisu u stanju, koji se plaši i onda kada za to nikakav razlog ne postoji, a raduje se bez veze, iz čista mira, koji jednostavno funkcioniše sam za sebe jer mu se tako može, i apsolutno mu se ne jebe hoće li telo, ta hrpa mesa, kostiju i govana uspeti da ga prati, čak i ako u nekom prećutnom sporazumu i pristane da mu služi.
Eto, zbog toga se kod mnogih dogodi da u jednom trenutku jednostavno ciknu, a to nije tako retko kao što se čini, ti umovi se gase, jebote, kao ulične svetiljke u rano jutro, da baš tako, i šta nam, odnosno njima, preostaje - ljušture ispunjene vakuumom u kojem trepere pokidane žičice sećanja, obešene o visoke stubove zauvek izgubljene nade, a sve to pored puta u ništavilo. Jezivo, a? Samo, kažem, tih slučajeva je mnogo više nego što bi se to moglo zaključiti iz prijavnih i odjavnih lista najrazličitijih neuropsihijatrijskih klinika, odnosno dilkarnica. Zapravo, kad malo bolje pogledam, sklon sam da zaključim da su oni pravi ludaci na slobodi. Ili, što je još gore, oni su među nama, a da uopšte nisu svesni svoje izvitoperenosti, svoje iščašenosti, svoje otkačenosti, svog jebenog ludila.
Samo, da se razumemo, ovde pod ludacima podrazumevam one prave ludake, one koje lancima, ludačkim košuljama ili elektro- šokovima traba sprečavati da ne naprave opšti pokolj ili sami sebi ne oduzmu ono što više nije život, a neki adekvatan pojam mislim da još nije izmišljen. Gledao sam ta lica, shvatajući kako ne postoji nešto slično što čoveka može da obori na dupe, da mu sledi krv u venama i arterijama, da mu digne kosu na glavi ili ga dovede do same ivice očaja i negde u svesti mu ostavi pečat koji se do smrti više ne može ukloniti nikakvim sredstvima, prirodnim ili lažnim osećanjima, farbama, lakovima, maskama i ostalim sredstvima kojima podsvest zna da zamaskira ono što razorno deluje na naše nežne, osećajne, tanane, samarićanske dušice naučene da život prihvataju uglavnom sa one strane koja im odgovora, a na svaki izlazak iz te jebene ustaljene kolotečine reaguju bekstvom ili nastojanjem da se sve to zaboravi. Idiotski. Nikuda se ne može pobeći i ništa se ne može zaboraviti, samo se može gurnuti u nekakav budžak svesti s lažnim ubeđenjem da smo ga se rešili, ali to je samoobmana. Ničega se mi ne rešavamo jer smo mi zapravo najjebenije žrtve sopstvenih čula i ako na vreme ne shvatimo i protumačimo ono što ta govnarska čula registruju, već ga samo odgurnemo, sklonimo od očiju i ušiju, od mozga… ono će se vratiti, ali ne više kao odgurnuti pojam koji u jednom trenutku nije odgovarao našem razmaženom shvatanju, već kao tavansko strašilo koje iznenada bane u sred sobe, kada se tome najmanje nadamo, umazano rđom i paučinom, nagriženo vlagom i tamom, presvučeno ljigavom zelenkastom patinom koja ga čini neprepoznatljivim, originalnim i novim, još jednim pojmom s kojim naša svest, naš urođeni nagon za samoodržanjem, mora pokušati da izađe na kraj, a zapravo, što je najgore, u pitanju je uvek isti razbojnik, po ko zna koji put skriven iza jezive maske, koji se simpatično zabavlja u igri koju smo mi sami nametnuli.
Kažem, gledao sam ta lica, te prazne kućice iz kojih su zauvek izmileli slinavi pužići razuma, gledao sam tu monstruoznu ambalažu u koju je od sad pa do večnosti uvijeno jedno veliko i prazno ništa, najverovatnije jedino ništa koje nastaje iz haosa i koje više nikada neće biti ništa osim velikog, neograničenog, nedostupnog i neshvatljivog ništa. I ono što sam u tim trenucima osećao, ako je to uopšte osećanje, bilo je nešto za šta jebeni pojmovi još nisu pronađeni da bi ga pojasnili, da bi ga opisali, da bi ušli u njegovu suštinu, ako to uopšte ima suštinu. U svemu tome najteže je suočiti se sa očima. Ne znam otkud, ali mi se čini da u očima mrtvaca, bar do onog trenutka dok mu ne sklope kapke, ostane nešto od bivšeg života: krik, čuđenje, neverica, užas ili, jednostavno, plavetnilo neba čija se neograničena širina zbijena u jednu tačku zauvek utisnula, kao žiža, u okrugli ugarak zenice. U očima ludaka toga nema. Oči ludaka i nisu oči, oči ludaka su zapravo primer ili dokaz da isto nije isto, da jučerašnje oko nije današnje oko ukoliko je preko noći iz beduinske mešine u vreli pustinjski pesak zauvek otekla dugo prikupljana voda, otekao razum, ne ostavljajući trag, ali ostavljajući za sobom njih, najjeziviji i najočigledniji dokaz da čovek i nije ništa drugo do razum, ostavljajući ta dva ne mrtva, ne ugašena, ne deformisana svedoka, već ta dva mala ništavila, te dve tamne fleke u kojima ima još samo toliko života da se iza njih jasno naslućuje praznina široka kao Univerzum u kojoj ponekad svojim tamnim sjajem bljesne još jedan napad ludila, još jedan refleks potisnute volje za životom. Gledajući to čovek ne može da se otme utisku da je smrt milost, dar božji, smrt je spasenje i samo je tako treba gledati i prihvatiti, naravno, ako treba birati između nje i ludila. Jer, koliko je meni poznato, kada je u pitanju priroda postoji živa i mrtva priroda, živa bića i mrtva priroda, dakle, mrtva priroda i mrtva bića, a ludilo je nešto između, ludilo je živa smrt, ludilo je najveća od svih tragedija koja može da zadesi čoveka, kazna koju je samo priroda mogla da smisli.To sam zapravo hteo da kažem. Dale, kad govorim o ludilu ne pada mi na pamet da pominjem ono pravo, kliničko, patološko ludilo, ne pada mi na pamet da uzimam u obzir ljude koji to više nisu, ne želim da se svojim podsmešljivim, ironičnim okom dotičem onih od kojih je i sam Gospod bog digao ruke, onih koji sputani, okovani i šokirani polako dogorevaju neostvareni ni kao ljudi ni kao biljke, jadni primerci neuspele ljudske misije u loše ostvarenom spoju duha i tela.
Za razliku od ovih, mirno možemo reći predodređenih, unapred žrtvovanih, postoje oni drugi koji su još uvek u stanju da svoje ludilo prikriju ili ga jednostavno nisu svesni. Oni svoje ludilo nose ponosno, daleko od mogućnosti da shvate njegovu suštinu. Oni zapravo o svom jebenom ludilu i ne razmišljaju kao o jebenom ludilu, već kao o sreći kojom ih je sam bog obdario da se na krilcima te lepršave euforije izdignu iznad ozbiljnosti i bljutavosti postojećeg sveta u sfere sopstvenih interesa i pojmova što ih već u sopstvenim očima čini bogom danim primercima ljudi, nekom novom vrstom koja zapravo i ne haje ni za šta drugo osim za svoj status i svoje zadovoljstvo, što možda i nije tako loše ili, bolje rečeno, ne bi bilo tako loše kada bi bili u pitanju ljudi koji svoju porciju mozga znaju da upotrebe na pravi način, ovako sve to postaje smejurija od života. Žalosna smejurija. Pred našim očima plešu legije srećnih stvorenja, a osnovni uzrok te sreće zapravo je odsustvo jedine stvari koja čoveka i čini onim što on zapravo i jeste - pameti.
Iz ovog ovakvog naklapanja mogli bi se izvući neki pametni ili bar korisni zaključci. Ako je sve to tako, a jeste, pamet uopšte nije uslov za srećan život. O tome je, uostalom, i previše toga rečeno i to uglavnom od ljudi koji su bili ubeđeni da poseduju ovu samo čoveku datu privilegiju. Dakle, pamet ili razum, dovoljno je veliki dar prirode da bi se moglo zahtevati, ili bar priželjkivati, nešto više. A, ako se i priželjkuje, onda to nije samo uzaludno, već i neskromno, a što je najcrnje i neostvarljivo. Naravno, sada bih se mogao upustiti i u ona suluda tumačenja o tome šta je to sreća i da li je njeno poimanje od čoveka do čoveka sasvim drugačije, pa čak i u potpunoj suprotnosti. Međutim, to je nepotrebno. Sreća uopšte ne postoji, sreća čoveku nije data jer je on u suštini nezadovoljno, nezajažljivo, sebično i tužno biće kakvim ga zapravo čini um, a taj isti um sve to diktira najverovatnije iz razloga sopstvenog održanja za koje bi se moglo pretpostaviti da je u službi neke više ideje. Ali ja ne bih sada da ovde razglabam o višim idejama koje neosporno postoje no, za nas su još uvek, i dosta dugo će ostati, samo apstraktni pojmovi. Trebalo bi se malo spustiti među ljude, onakve kakvi oni jesu, a po meni neka osnovna podela bi se mogla napraviti tako što bi se čitav ljudski rod svrstao u dve grupe, naravno, uz određene podgrupe, na pametne i lude kod kojih se, što je paradoksalno, javljaju sasvim oprečna osećanja; pametni su nesrećni zato što su pametni, a ludima je sasvim svejedno što su ludi, oni su čak u određenoj meri srećni ili su bar ravnodušni. Ne proističe li iz toga da bi pametni, ako žele sreću, trebalo da je traže u ludilu, a to je ono na šta oni sigurno, dok su pri pameti, neće pristati. Zašto se onda ne zadovoljiti onim što imamo, onim što nam je dato? Uostalom, ako smo u službi neke više ideje, naš je put tačno trasiran, naše mogućnosti tačno određene, a svaki pokušaj da se domognemo nečeg višeg od onoga što je samim rođenjem ili pre toga ugrađeno u naš biološki mehanizam, iluzorni. Jedina sreća za svakog pametnog čoveka mogla bi biti nastojanje, i bar delimičan uspeh u nastojanju, da shvati samog sebe. I to je sasvim dovoljno. Jer, kako bi to lepo rekao Aristotel : FORMA SVIH FORMI JE RAZUM KOJI MISLI SAM SEBE.

kad_slepci_marsiraju_ivan_rajovic.docx | |
File Size: | 241 kb |
File Type: | docx |

kad_slepci_marsiraju_ivan_rajovic.pdf | |
File Size: | 182 kb |
File Type: |
20.5.2012.
ŽIVOT NA FARMI FARMACEUTSKIH ISCELITELJA
Moram da priznam da sam nezavisno od svoje volje, koja čak ni u poznijim godinama nije imala adekvatan tretman vladajućeg establišmenta, bio prisiljen da živim u vremenu kada ni Tarabići, a ni drugi izvršioci predskazivačkih radova, nisu ni u ludilu mogli da predvide tranziciju. Ali, još u to vreme, kao i mnogi drugi, bio sam suočen sa atakom na ljudski duh i telo po pitanju tableta, medikamenata, sirupa, preparata i svega onoga što spada u domen aktivnosti aspirinske industrije koja je kasnije dobila i zvaničan naziv Farmaceutska mafija. Nekako u to vreme aktivno su, kao i kasnije doduše, pored kalodonata, preparata protiv ćelavosti, dezodoranasa, sapuna, lekića za pre i posle onoga i ovoga, podizača i spuštača krvnog tlaka, eliminatora gljivičnog smrada nogu i ostalih udova...bili reklamirani i deterdženti. I čini mi se da je jedino ta reklama imala odjeka, vidljivog efekta i da još od Crnog bika i Faks helizima budući ubogi tranzicioni škartovi redovno spiraju štroku sa svojih iznošenih prnja blješteći neopisivom belinom pod sjajem Sunca kroz ozonsku rupu. Moram da priznam da mi je kao malom, od tih farmaceutskih proizvoda i te kako pomoglo riblje ulje, slovenački mleč i kapsule Žen šena, biljke čiji koren neobično podseća na čoveka sjebanog pod teretom tranzicije. Sve ostalo, moglo bi se reći sa ove distance, deluje smešno, provokativno pa čak i bezobrazno. Još nisam video nekoga kome je redovno pranje kljova sačuvalo vilicu u drugom poluvremenu života, niti ćelavca kome je jedan od mnogobrojnih šampona protiv opadanja kose sprečio opadanje ili, još gore, vratio kosu. Čista podvala. Doduše, vaške se nekako i uklone iz vlasišta, ili vašilišta, ali protiv parazita, crevnih i svih ostalih, još nije patentiran adekvatan tretman. Prosto je neverovatno da se čak i posle toliko decenija ove uporne i podmukle prevare sujetni ćelavci i dalje lože na skupe šampone besomučno trljajući svoja ogolela temena iz kojih će niknuti kosa koliko i sa površine nojevih jaja.
Ali, uprkos svemu rečenom industrija šarenih kutijica, bočica i tuba u kojima je skoncentrisan spoj ljudskog uma i prirode u cilju produžetka života, izlečenja neizlečivih bolesti i poboljšanja opšteg stanja organizma toliko je ojačala da nema te oblasti za koju ne postoji hrpa najraznovrsnijih placebo alternativa, mada, koliko mi je poznato, čak i kijavica još uvek mora da traje sedam dana, lečili je ili ne. Ima tu neke simbolike, neke magije koja eto, traje koliko i ljudska slina.
Ipak, mora se priznati da je tehnologija lečenja ljudi i životinja daleko uznapredovala, da postoje neverovatno moćne sprave, rezonance, laseri, ali i lekovi, koji mnogim otpisanim dopisuju nove mesece i godine života. Tako dolazimo do toga da su gradovi postali puni već otpisanih rekonvalescenata, potencijalnih leševa, živih mrtvaca koji su samo zahvaljujući napretku tehnologije još uvek sa ove strane trajanja. I svi oni, kad za to dođe vreme, aktivno učestvuju u odlučivanju o sudbini svih. To je demokratija modernog doba na farmi farmaceutskih hohštaplera.
Ali, kao i u svim oblastima gde se vrte velike pare i gde je moguće zaraditi na ljudskoj bezgraničnoj želji za životom, tako je i ova oblast postala svojevrsna kovnica novca, naročito u zemljama kao što je naša. Te zemlje takozvanog trećeg sveta kao rođene su za svakojake eksperimente, a potom za prodaju ogromnih količina lekova za lečenje svega, od malarije, preko crevnih parazita do side i raka.
I kako se život tranzicionog gubitnika uglavnom svodi na puko održavanje vegetiranja, onda je jasno kakva je uloga farmaceutske mafije u takvim uslovima u kojima životom sjebane, ali još živuće kreature, i poslednju paru daju kako bi poslednji atom života u tranziciji maksimalno iskoristile za podnošenje iste. Prosto je neverovatan taj mazohistički pristup čitavoj stvari, koji se sastoji u tome da se i poslednja para penzije uloži u održanje života koji je, po svim relevantnim pokazateljima, davno prestao to da bude, osim ako se pod tim ne podrazumeva somnabulno kretanje spoja kostiju i mišića koji pri sunčanom vremenu na izlizanom pločniku prave ljudsku senku ili nešto sasvim slično njoj. Ali, baš ti i takvi veterani opstanka u nemogućim uslovima, jedini su materijalno obezbeđeni državljani bananizovanih tvorevina koji uz sebe održavaju u suživotu, ili kohabitaciji, i po dve, do tri generacije sopstvenih izroda koji su samim svojim dolaskom na svet pali u nemilost aktuelnih, a i svih drugih režima. A raspamećena populacija demokratijom ozarena traga za novim smislom postojanja u novim uslovima slobode misli, govora, delanja i lečenja, dakako. Toliko blagodeti, ljudskosti i raskošne palete ugaslih očekivanja, da skromna ljudska duša, iza gvozdene zavese koliko do juče sputana, jednostavo ne može da se snađe, a da se bar jedanput, dvaput ili više puta ne utripuje nekim dodatnim opijatom otupelih čula.
I zato se sredstva za smirenje i dovođenje u normalu razdraženog nervnog sistema proizvode u nenormalnim količinima koje se kompozicijama prevoze do naseljenih mesta i vukojebina kako bi svaki anksiozni paćenik bio opskrbljen blagovremeno i u meri u kojoj on samome sebi propisuje dozu.
Uz sve to, kao što se pokazalo, briga vlasti za zdravlje mentalno i fizički nepopravljivo oštećene tranzicione polulacije ide i dalje, pa se povremeno organizuju akcije nasilnog vakcinisanja od sam Bog zna čega, pri čemu se, opet, sve svodi na ogromne sume para koje se odlivaju u džepove farmaceutskih humanista i njihovih organizatora i saradnika. Uz sve ovo trebalo bi dodati i čipovanje kao završnu akciju svođenja dvonogih na rulju podložnu nekom vrhovnom umu, na kontrolisanu živuću materiju u pojedinostima, čija je sudbina zapečaćena i podređena interesima onih koji su ovladali tehnologijom masovne kontrole. Na žalost, u toj partiji pokera, sa takvim čipovima, nema blefiranja pa je ishod sasvim jasan i zastrašujući, ali odbrane nema jer je suviše kasno da se bilo šta preduzme, osim da se tužno, onim karakterističnim psećim pogledom, prati sumrak civilizacije koji je davno počeo i koji sve više postaje tama, tama nad bezdanom koji zjapi svuda oko nas, baš kao i na početku ove biblijske priče kada se, kakvog li paradoksa, i krenulo u potragu za čovekom.
Moram da priznam da sam nezavisno od svoje volje, koja čak ni u poznijim godinama nije imala adekvatan tretman vladajućeg establišmenta, bio prisiljen da živim u vremenu kada ni Tarabići, a ni drugi izvršioci predskazivačkih radova, nisu ni u ludilu mogli da predvide tranziciju. Ali, još u to vreme, kao i mnogi drugi, bio sam suočen sa atakom na ljudski duh i telo po pitanju tableta, medikamenata, sirupa, preparata i svega onoga što spada u domen aktivnosti aspirinske industrije koja je kasnije dobila i zvaničan naziv Farmaceutska mafija. Nekako u to vreme aktivno su, kao i kasnije doduše, pored kalodonata, preparata protiv ćelavosti, dezodoranasa, sapuna, lekića za pre i posle onoga i ovoga, podizača i spuštača krvnog tlaka, eliminatora gljivičnog smrada nogu i ostalih udova...bili reklamirani i deterdženti. I čini mi se da je jedino ta reklama imala odjeka, vidljivog efekta i da još od Crnog bika i Faks helizima budući ubogi tranzicioni škartovi redovno spiraju štroku sa svojih iznošenih prnja blješteći neopisivom belinom pod sjajem Sunca kroz ozonsku rupu. Moram da priznam da mi je kao malom, od tih farmaceutskih proizvoda i te kako pomoglo riblje ulje, slovenački mleč i kapsule Žen šena, biljke čiji koren neobično podseća na čoveka sjebanog pod teretom tranzicije. Sve ostalo, moglo bi se reći sa ove distance, deluje smešno, provokativno pa čak i bezobrazno. Još nisam video nekoga kome je redovno pranje kljova sačuvalo vilicu u drugom poluvremenu života, niti ćelavca kome je jedan od mnogobrojnih šampona protiv opadanja kose sprečio opadanje ili, još gore, vratio kosu. Čista podvala. Doduše, vaške se nekako i uklone iz vlasišta, ili vašilišta, ali protiv parazita, crevnih i svih ostalih, još nije patentiran adekvatan tretman. Prosto je neverovatno da se čak i posle toliko decenija ove uporne i podmukle prevare sujetni ćelavci i dalje lože na skupe šampone besomučno trljajući svoja ogolela temena iz kojih će niknuti kosa koliko i sa površine nojevih jaja.
Ali, uprkos svemu rečenom industrija šarenih kutijica, bočica i tuba u kojima je skoncentrisan spoj ljudskog uma i prirode u cilju produžetka života, izlečenja neizlečivih bolesti i poboljšanja opšteg stanja organizma toliko je ojačala da nema te oblasti za koju ne postoji hrpa najraznovrsnijih placebo alternativa, mada, koliko mi je poznato, čak i kijavica još uvek mora da traje sedam dana, lečili je ili ne. Ima tu neke simbolike, neke magije koja eto, traje koliko i ljudska slina.
Ipak, mora se priznati da je tehnologija lečenja ljudi i životinja daleko uznapredovala, da postoje neverovatno moćne sprave, rezonance, laseri, ali i lekovi, koji mnogim otpisanim dopisuju nove mesece i godine života. Tako dolazimo do toga da su gradovi postali puni već otpisanih rekonvalescenata, potencijalnih leševa, živih mrtvaca koji su samo zahvaljujući napretku tehnologije još uvek sa ove strane trajanja. I svi oni, kad za to dođe vreme, aktivno učestvuju u odlučivanju o sudbini svih. To je demokratija modernog doba na farmi farmaceutskih hohštaplera.
Ali, kao i u svim oblastima gde se vrte velike pare i gde je moguće zaraditi na ljudskoj bezgraničnoj želji za životom, tako je i ova oblast postala svojevrsna kovnica novca, naročito u zemljama kao što je naša. Te zemlje takozvanog trećeg sveta kao rođene su za svakojake eksperimente, a potom za prodaju ogromnih količina lekova za lečenje svega, od malarije, preko crevnih parazita do side i raka.
I kako se život tranzicionog gubitnika uglavnom svodi na puko održavanje vegetiranja, onda je jasno kakva je uloga farmaceutske mafije u takvim uslovima u kojima životom sjebane, ali još živuće kreature, i poslednju paru daju kako bi poslednji atom života u tranziciji maksimalno iskoristile za podnošenje iste. Prosto je neverovatan taj mazohistički pristup čitavoj stvari, koji se sastoji u tome da se i poslednja para penzije uloži u održanje života koji je, po svim relevantnim pokazateljima, davno prestao to da bude, osim ako se pod tim ne podrazumeva somnabulno kretanje spoja kostiju i mišića koji pri sunčanom vremenu na izlizanom pločniku prave ljudsku senku ili nešto sasvim slično njoj. Ali, baš ti i takvi veterani opstanka u nemogućim uslovima, jedini su materijalno obezbeđeni državljani bananizovanih tvorevina koji uz sebe održavaju u suživotu, ili kohabitaciji, i po dve, do tri generacije sopstvenih izroda koji su samim svojim dolaskom na svet pali u nemilost aktuelnih, a i svih drugih režima. A raspamećena populacija demokratijom ozarena traga za novim smislom postojanja u novim uslovima slobode misli, govora, delanja i lečenja, dakako. Toliko blagodeti, ljudskosti i raskošne palete ugaslih očekivanja, da skromna ljudska duša, iza gvozdene zavese koliko do juče sputana, jednostavo ne može da se snađe, a da se bar jedanput, dvaput ili više puta ne utripuje nekim dodatnim opijatom otupelih čula.
I zato se sredstva za smirenje i dovođenje u normalu razdraženog nervnog sistema proizvode u nenormalnim količinima koje se kompozicijama prevoze do naseljenih mesta i vukojebina kako bi svaki anksiozni paćenik bio opskrbljen blagovremeno i u meri u kojoj on samome sebi propisuje dozu.
Uz sve to, kao što se pokazalo, briga vlasti za zdravlje mentalno i fizički nepopravljivo oštećene tranzicione polulacije ide i dalje, pa se povremeno organizuju akcije nasilnog vakcinisanja od sam Bog zna čega, pri čemu se, opet, sve svodi na ogromne sume para koje se odlivaju u džepove farmaceutskih humanista i njihovih organizatora i saradnika. Uz sve ovo trebalo bi dodati i čipovanje kao završnu akciju svođenja dvonogih na rulju podložnu nekom vrhovnom umu, na kontrolisanu živuću materiju u pojedinostima, čija je sudbina zapečaćena i podređena interesima onih koji su ovladali tehnologijom masovne kontrole. Na žalost, u toj partiji pokera, sa takvim čipovima, nema blefiranja pa je ishod sasvim jasan i zastrašujući, ali odbrane nema jer je suviše kasno da se bilo šta preduzme, osim da se tužno, onim karakterističnim psećim pogledom, prati sumrak civilizacije koji je davno počeo i koji sve više postaje tama, tama nad bezdanom koji zjapi svuda oko nas, baš kao i na početku ove biblijske priče kada se, kakvog li paradoksa, i krenulo u potragu za čovekom.

farmaceuti.pdf | |
File Size: | 144 kb |
File Type: |

farmaceuti.doc | |
File Size: | 744 kb |
File Type: | doc |
1.5.2012.
KULTURNO SMETLIŠTE
Tranzicija je jedno veliko smetlište, gde se bez reda, bez logike i bez sistema odbacuje sve ono što bi moglo da vredi i gde svako baca šta hoće, a iz svega toga najveću korist izvlače oni koji su po bilo kom osnovu udruženi u interesne grupe koje potom dele dobit.
Iste te interesne grupe, u zavisnosti od svoje veličine, moći i bahatosti u veze sa takozvanim političkim strukturama nameću svoja pravila i svoja merila vrednosti koja jedino i mogu da se distribuiraju. A onda ide vojska dupelizaca koja je zadužena da ni od čega napravi nešto, bez obzira koliko kratkotrajno. Jer, što je kraće to je bolje u ovom slučaju kada je jedino važno da se nešto izreklamira, da se uzmu pare, a onda, kao i sve ostalo, da se jednostavno zaboravi. U takvim okolnostima na scenu stupaju najrazličitiji likovi kojima je taj interes jedini motiv za okupljanje, pa se na svadbama, godišnjicama, slavama, rođendanima i drugim skupovima mogu sresti najneverovatnije kombinacije takozvanih ljudi koji nikada ne bi mogli da se nađu na jednom mestu. Naravno, sve to ima svoju cenu i mada bi se reklo da zlikovce povezuje bar ista karakterna crta, to nije baš tako. I ta tikva, kao i sve ostale, kad tad mora da pukne, ali niko od toga neće imati nikakvu satisfakciju, nikakve koristi i pored toga što će se glavni dobitnik ove iskonstruisane afirmacije naći u dosta nezavidnom položaju.
Najsmešnije je to što pod pomenutim uslovima i u datim okolostima sve može da izgleda vrlo jednostavno i lako, pa veliki uspeh pojedine mediokritete zapadne preko noći. Takva uspeh da čak ni oni u svetu mediokriteta ne mogu da se oporave od šoka trudeći se sve vreme da igraju ulogu kojoj nisu dorasli. Jer, svakoj značajnoj promeni čovek, pa makar bio i polučovek iliti mediokritet, mora izvesno vreme da se priolagođava, da vežba sve dok kao podražavalac ili imitator ne nauči bar da ne odudara od onoga što imitira. Osim toga, koliko god mu se činilo da je to sasvim prihvatljivo u vremenu bezvrednosti, uvek ima onih koji budno motre na sve ono što se događa još neiskvarenim i nepotkupljenim okom, ali ima i onih iskrenih zavidljivaca koji nisu baš obdareni umom i kritičarskim sposobnostima. Naravno, uz sve to ide i masa onih koji uvek gledaju samo svoj interes i koje ne zanima ko je ko i kako je došao tu gde jeste, već jednostavno traže svoje mesto dodvoravajući se „veličinama“ i veličajući ih na sva zvona očekujući za uzvrat bilo kakvu uslugu koja uglavnom i dolazi.
U takvim okolnostima pojavljuju se dela kojih bi se svaki normalan autor stideo ili, bolje rečeno, nikada im ne bi ni dozvolio da se pojave. U svakoj epohi postojali su neki kriterijumi, bez obzira na to što su mecene uvek mogle da imaju određeni uticaj na umetnost. Ali, kako se pokazalo, u svim prethodnim istorijskim ciklusima oni koji su imali novac imali su i određeno, a ponekad i veoma veliko, obrazovanje i dobro su poznavali ono što finansiraju.
U tranziciji koja se vuče zajedno sa nekakvim forsiranjem demokratije imamo situaciju da se pod plaštom slobode govora i drugih demokratskih tekovina svakome dozvoljava da radi šta ga je volja, a sve to finansiraju oni koji su na vlasti a koji, po pravilu, ta svoja mesta duguju najnečasnijim radnjama koje se mogu zamisliti. I tako se stvara, ili se pokušava stvoriti, nova tranziciona kultura čiji su ideolozi i finansijeri potpuni autsajderi koji forsiraju druge autsajdere uzdižući sveopštu deponiju smrada i šljama do neslućenih visina.
S druge strane, niko nema preteranog interesovanja za umetnička dela pa oni pravi stvaraoci i umetnici ostaju uglavnom u krugu svojih istomišljenika neretko nagrizani uvek prisutnom sujetom i naravno, zavišću i ogorčenjem što mimo njih neko uspostavlja neke nove kriterijume vrednovanja i podobnosti, a uz to još i dodeljuje pozamašne svote para i drugih nagrada i priznanja.
U stvari, pošto je u tranziciji sve uslovno, imamo uslovno društvo sa takozvanom političkom elitom kojoj ništa nije bitno, osim toga da bude na vlasti, a sve se ostalo događa po logici da se samo forsira i finansira ono što donosi pare ili se pojedini „zaslužni“ umetnici uzdignu na određeni nivo, a onda se pokušava sa tim da se to unovči, a dobit podeli.
I zato bi trebalo biti oprezan i tokom tranzicije ne podlegati ničemu što nije već ustanovljena veličina. Zapravo, vrlo je teško da se u tranziciji dogodi veliko umetničko delo koje u svojoj osnovi nema kritiku sistema u kojem nastaje. Naravno, takvo delo niti ima svog finansijera, niti ima bilo kakvu medijsku podršku, pa samim tim ostaje potpuno nepristupačno širem krugu ljudi, odnosno potpuno ugušeno i skrajnuto.
Mada, iskreno rečeno, koliko god to nepopularno bilo, tranzicija nije vreme umetnosti, pogotovu ne za one koji je ranije nisu upražnjavali. A oni kojima je to životni poziv, naći će već načina da prežive, ili neće, što je već surov, ali najviši domet umetnosti u tranziciji.
Tranzicija je jedno veliko smetlište, gde se bez reda, bez logike i bez sistema odbacuje sve ono što bi moglo da vredi i gde svako baca šta hoće, a iz svega toga najveću korist izvlače oni koji su po bilo kom osnovu udruženi u interesne grupe koje potom dele dobit.
Iste te interesne grupe, u zavisnosti od svoje veličine, moći i bahatosti u veze sa takozvanim političkim strukturama nameću svoja pravila i svoja merila vrednosti koja jedino i mogu da se distribuiraju. A onda ide vojska dupelizaca koja je zadužena da ni od čega napravi nešto, bez obzira koliko kratkotrajno. Jer, što je kraće to je bolje u ovom slučaju kada je jedino važno da se nešto izreklamira, da se uzmu pare, a onda, kao i sve ostalo, da se jednostavno zaboravi. U takvim okolnostima na scenu stupaju najrazličitiji likovi kojima je taj interes jedini motiv za okupljanje, pa se na svadbama, godišnjicama, slavama, rođendanima i drugim skupovima mogu sresti najneverovatnije kombinacije takozvanih ljudi koji nikada ne bi mogli da se nađu na jednom mestu. Naravno, sve to ima svoju cenu i mada bi se reklo da zlikovce povezuje bar ista karakterna crta, to nije baš tako. I ta tikva, kao i sve ostale, kad tad mora da pukne, ali niko od toga neće imati nikakvu satisfakciju, nikakve koristi i pored toga što će se glavni dobitnik ove iskonstruisane afirmacije naći u dosta nezavidnom položaju.
Najsmešnije je to što pod pomenutim uslovima i u datim okolostima sve može da izgleda vrlo jednostavno i lako, pa veliki uspeh pojedine mediokritete zapadne preko noći. Takva uspeh da čak ni oni u svetu mediokriteta ne mogu da se oporave od šoka trudeći se sve vreme da igraju ulogu kojoj nisu dorasli. Jer, svakoj značajnoj promeni čovek, pa makar bio i polučovek iliti mediokritet, mora izvesno vreme da se priolagođava, da vežba sve dok kao podražavalac ili imitator ne nauči bar da ne odudara od onoga što imitira. Osim toga, koliko god mu se činilo da je to sasvim prihvatljivo u vremenu bezvrednosti, uvek ima onih koji budno motre na sve ono što se događa još neiskvarenim i nepotkupljenim okom, ali ima i onih iskrenih zavidljivaca koji nisu baš obdareni umom i kritičarskim sposobnostima. Naravno, uz sve to ide i masa onih koji uvek gledaju samo svoj interes i koje ne zanima ko je ko i kako je došao tu gde jeste, već jednostavno traže svoje mesto dodvoravajući se „veličinama“ i veličajući ih na sva zvona očekujući za uzvrat bilo kakvu uslugu koja uglavnom i dolazi.
U takvim okolnostima pojavljuju se dela kojih bi se svaki normalan autor stideo ili, bolje rečeno, nikada im ne bi ni dozvolio da se pojave. U svakoj epohi postojali su neki kriterijumi, bez obzira na to što su mecene uvek mogle da imaju određeni uticaj na umetnost. Ali, kako se pokazalo, u svim prethodnim istorijskim ciklusima oni koji su imali novac imali su i određeno, a ponekad i veoma veliko, obrazovanje i dobro su poznavali ono što finansiraju.
U tranziciji koja se vuče zajedno sa nekakvim forsiranjem demokratije imamo situaciju da se pod plaštom slobode govora i drugih demokratskih tekovina svakome dozvoljava da radi šta ga je volja, a sve to finansiraju oni koji su na vlasti a koji, po pravilu, ta svoja mesta duguju najnečasnijim radnjama koje se mogu zamisliti. I tako se stvara, ili se pokušava stvoriti, nova tranziciona kultura čiji su ideolozi i finansijeri potpuni autsajderi koji forsiraju druge autsajdere uzdižući sveopštu deponiju smrada i šljama do neslućenih visina.
S druge strane, niko nema preteranog interesovanja za umetnička dela pa oni pravi stvaraoci i umetnici ostaju uglavnom u krugu svojih istomišljenika neretko nagrizani uvek prisutnom sujetom i naravno, zavišću i ogorčenjem što mimo njih neko uspostavlja neke nove kriterijume vrednovanja i podobnosti, a uz to još i dodeljuje pozamašne svote para i drugih nagrada i priznanja.
U stvari, pošto je u tranziciji sve uslovno, imamo uslovno društvo sa takozvanom političkom elitom kojoj ništa nije bitno, osim toga da bude na vlasti, a sve se ostalo događa po logici da se samo forsira i finansira ono što donosi pare ili se pojedini „zaslužni“ umetnici uzdignu na određeni nivo, a onda se pokušava sa tim da se to unovči, a dobit podeli.
I zato bi trebalo biti oprezan i tokom tranzicije ne podlegati ničemu što nije već ustanovljena veličina. Zapravo, vrlo je teško da se u tranziciji dogodi veliko umetničko delo koje u svojoj osnovi nema kritiku sistema u kojem nastaje. Naravno, takvo delo niti ima svog finansijera, niti ima bilo kakvu medijsku podršku, pa samim tim ostaje potpuno nepristupačno širem krugu ljudi, odnosno potpuno ugušeno i skrajnuto.
Mada, iskreno rečeno, koliko god to nepopularno bilo, tranzicija nije vreme umetnosti, pogotovu ne za one koji je ranije nisu upražnjavali. A oni kojima je to životni poziv, naći će već načina da prežive, ili neće, što je već surov, ali najviši domet umetnosti u tranziciji.

kulturno_smetliste.pdf | |
File Size: | 121 kb |
File Type: |

kulturno_smetliste.doc | |
File Size: | 746 kb |
File Type: | doc |
IVAN RAJOVIĆ
UČESNIK POETSKOG MARATONA 2012, SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA
.

Copyright © 2021 Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers online and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno,
Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers online and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno,
Bosna i Hercegovina