|
All Rights Reserved
Publishers and owners: Assoc. Prof. Dr and Dr. Honoris Causa Sabahudin Hadžialić and Peter Tase, MBA Whitefish Bay, WI, United States of America MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
JA I NJIHOV RAT
|
Naš urednik u društvu sa Ladislavom Babićem, početkom marta/ožujka 2019.g. u Zagrebu, Hrvatska
| ||
02.04.2020.g.
Borderbreakersi
Slobodni duhovi su rijetki, u stvari njih niti nema- - postoji samo duh slobodniji od drugoga, a oni su podvrgnuti komparaciji. Postoje oni slobodni, slobodniji i najslobodniji, s tim što oni slobodni nisu sposobni prevazići ni najviši stupanj ograničenja, a najslobodniji prelaze sasvim labave granice, ali ipak granice određene povijesnim i civilizacijskim vremenom. Većinu ograničava obrazovanje, koje u danom kontekstu duha vremena biva sasvim dovoljno za njihovu egzistenciju, dapače – i za penjanje po nekoj za to doba usvojenoj ljestvici vrijednosti, ali ništa više. Obrazovanje ih steže poput čelične mreže koju nisu sposobni prevazići, neke radi nedostatne inteligencije, a možda naprosto zbog nefleksibilnosti, okoštalosti, inercije duha.
„To je u nama - naše ustrojstvo
steže nas poput čeličnog kruga.“,
rekao bi pjesnik, ili netko tko se moguće prilično samoživo takvim smatra. Aristarh, Kopernik, Bruno, Lavoisier, Darwin, Mendeljejev, Marx, Planck, Einstein, Bohr, Heisenberg, Joyce,…, da spomenem samo neke osobe - iz područja uglavnom astronomije i fizike koje mi je najbliže - uspjeli su preskočiti ograničenja dana svojim obrazovanjem, koje nije ni svijesno (sad će netko prigovoriti, kako obrazovanje može biti svijesno?) da njegov napredak (obrazovnog procesa) ovisi upravo o onima koji umiju, znaju i prirođena im je sposobnost preskakanja okoštalih znanja koja su tek najosnovnija baza. Da zidar završi kuću na temelju, tko bi u njoj stanovao? Jasno je da svaka struka vrvi od niza stručnjaka kojima se umijeće ne može dovoditi u pitanje, osim sposobnosti prevazilaženja granica nametnutih im aktualnim znanjima. Za postojeću generaciju oni su autoriteti, ali sav autoritet gubi se već nakon nekoliko naraštaja, kad bivaju od strane genijalnih, duhovno neomeđenih – koliko je to samo moguće – pojedinaca bačeni na smetlište struke, i nitko ih se više ne prisjeća. Mnogo je primjera fosiliziranosti znalaca, eksperata, da ih izdvojim od još okoštalijih laika, pa ću navesti tek jedan primjer – lingvistiku, recimo. Postoje lingvisti, književni, pravopisni ili gramatički autoriteti koji odbacuju upotrebu fraze „od strane“ i „sa strane“ koje kao ne stoje u našim jezicima, već su uvoz iz engleskog jezika. Priručnici lekture prepuni su obrazloženja zašto to nije ispravno, dok život – iščitan s interneta, a svatko se može uvjeriti i mimo virtualnog svijeta – kaže ovo. Za frazu "od strane" dano je 21 200 000 rezultata, a za primjer "sa strane" - 5 530 000 njih. Daklem (arhaizam, koji mnogi lektori ispravljaju kao nedopušteni, jer su mentalno ograničeni – nisam rekao, glupi – ogradama koje ih sputavaju), milijuni laika, mediji, stručni časopisi, čak i književnici, sasvim nesputano upotrebljavaju tu frazu, nasuprot stotine lingvista koji ih „podučavaju“ kako to ne ide s gentivom ili kojekakvim blablativom! Da se zadržim samo na lingvistici, s obzirom da mi je silom prilika njen sud sad bliži od znanosti za koju sam obrazovan, a čije granice – pogađate, jeli? – nisam uspio prevazići, pa čak niti unutar njih svladati znanja koja bi me definirala kao stručnjaka.
Lingvistika nije egzaktna, a još manje fundamentalna nauka. Što znači da joj pravila propisuje čovjek. Pogledate li povijest pisane riječi - preko književnih djela istaknutih pisaca - uvidjet ćete da se način upotrebe određenih riječi ili fraza mijenjao tijekom vremena. Dapače, često su izgubile značenje u starom kontekstu i stekle novo značanje. U osnovi slažem sa S.Kordić i krugom oko nje, koja kaže da bi lingvistika trebala biti postskriptivna a ne preskriptivna znanost. Drugim riječima, da prati živi govor govornika, a ne da mu propisuje kako govoriti. Primjer toga su kroatizmi koje puristički lingvisti u Hrvatskoj svako malo smišljaju, imaju čak i natječaj koji nagrađuje najbolje novotvorevine koje se u narodu nimalo ne prihvaćaju. Lingvisti šumom, a narod drumom! Naravno, slažem se da minimum pravila mora postojati u standardnom jeziku, ali ona nipošto ne smiju biti apriorno isključujuća. U tom smislu valja razmisliti, jesu li milijuni govornika u krivu ili par stotina lingvista. Jer potonji nikad - zapamtite, nikad - neće narod naučiti kako je "od strane" ili "sa strane" krivo (uz niz drugih primjera), s obzirom da je takav način izražavanja ušao u živi jezik. Ne samo među laike, da ponovim, već i u medije, stručne časopise, pa i - usudio bih se reći (ne misleći uopće na sebe kao nekog književnika), u mnoga književna djela. Jezik se razvija, i ono što mnogi nekad ne bi prihvatili, i odbili bi objavljivati u predočenoj formi (poput upotrebe slenga, recimo) danas je relevantni dio književnosti. Ili, poezija bez interpunkcija, recimo. Ili roman toka svijesti, na primjer. Za razliku od apsolutnog zakona inercije, jezik je podložan promjenama, a promjene ne unose lingvisti, ma kako možda neki od njih to umišljali, već ukupnost živih govornika i literarnih stvaratelja. U autobusu, na krivinama svi mi se pridržavamo da ne izletimo, jer nas na to sili prirodni zakon koji ne možemo promijeniti. Kao što rekoh, promjene u jeziku se u osnovi dešavaju svakodnevno.
Nemam ja ništa protiv lingvistike kao nauke o jeziku, posebno ako je usmjerena u prihvatljivom, životvornom smjeru, te se vraćam na primjer ograničavanja u okviru fundamentalne nauke. Fizike. Nikad Einstein ne bi bio ono što jeste, točnije – prošlo bi sijaset vremena dok netko drugi ne bi došao na njegove ideje, da su mu se radovi držali formalnog ograničenja formatiranja, što zahtijevaju časopisi kojima se oni danas nude. A posebno da su priloženi rukopisom, ili ih je sekretarica pretipkala pisaćom mašinom! Forma sve više ovladava suštinom, i tu ništa ne pomaže pozivanje na duh vremena i promijenjeni način korespondencije između autora i izdavača. Forma je forma, a suština je suština nezavisno od vremena, i ona ostaje takova ma nitko je nikada ne objavio, već tavori olovkom pisana u zagubljenoj bilježnici nekog genijalca. Krivo je također pomisliti da ja imam nešto protiv stručnjaka, ograničenih stečenim spoznajama, kao osoba. Sasvim krivo. Inercija kao takva ne mora biti negativno svojstvo, kao ni trenje koje sprečava prebrzo klizanje ka glupostima, da se ograničim na mentalni dio stvari. Kad bi automobil reagirao na iole sitni naš dodir mjenjača, gasa ili kočnice, nesagledive bi bile katastrofalne posljedice ljudskih vozikanja. Stoga se ostavlja neki „prazni hod“, prije nego pritisak na neku od spomenutih poluga uzrokuje željenu reakciju. Tako je i sa sudovima stručnjaka, koji – ako su pravilno formulirani – doprinose u danom vremenu prihvatljivom vladanju laika iz određenog područja, pa i onih koji nisu do grla uronjeni u nj (netko će reći da se veli „u njega“, zar ne?). Ali granice probijaju i pamte se samo slobodni duhovi, rođeni borderbreakeri. Probijači ograničenja. Oni koji proširuju – nikad dosegnutu apsolutnu - slobodu čovjekovu! Ne umišljam kako spadam među takve neopterećene, slobodne duhove, samo zamjećujem stvari.
„To je u nama - naše ustrojstvo
steže nas poput čeličnog kruga.“,
rekao bi pjesnik, ili netko tko se moguće prilično samoživo takvim smatra. Aristarh, Kopernik, Bruno, Lavoisier, Darwin, Mendeljejev, Marx, Planck, Einstein, Bohr, Heisenberg, Joyce,…, da spomenem samo neke osobe - iz područja uglavnom astronomije i fizike koje mi je najbliže - uspjeli su preskočiti ograničenja dana svojim obrazovanjem, koje nije ni svijesno (sad će netko prigovoriti, kako obrazovanje može biti svijesno?) da njegov napredak (obrazovnog procesa) ovisi upravo o onima koji umiju, znaju i prirođena im je sposobnost preskakanja okoštalih znanja koja su tek najosnovnija baza. Da zidar završi kuću na temelju, tko bi u njoj stanovao? Jasno je da svaka struka vrvi od niza stručnjaka kojima se umijeće ne može dovoditi u pitanje, osim sposobnosti prevazilaženja granica nametnutih im aktualnim znanjima. Za postojeću generaciju oni su autoriteti, ali sav autoritet gubi se već nakon nekoliko naraštaja, kad bivaju od strane genijalnih, duhovno neomeđenih – koliko je to samo moguće – pojedinaca bačeni na smetlište struke, i nitko ih se više ne prisjeća. Mnogo je primjera fosiliziranosti znalaca, eksperata, da ih izdvojim od još okoštalijih laika, pa ću navesti tek jedan primjer – lingvistiku, recimo. Postoje lingvisti, književni, pravopisni ili gramatički autoriteti koji odbacuju upotrebu fraze „od strane“ i „sa strane“ koje kao ne stoje u našim jezicima, već su uvoz iz engleskog jezika. Priručnici lekture prepuni su obrazloženja zašto to nije ispravno, dok život – iščitan s interneta, a svatko se može uvjeriti i mimo virtualnog svijeta – kaže ovo. Za frazu "od strane" dano je 21 200 000 rezultata, a za primjer "sa strane" - 5 530 000 njih. Daklem (arhaizam, koji mnogi lektori ispravljaju kao nedopušteni, jer su mentalno ograničeni – nisam rekao, glupi – ogradama koje ih sputavaju), milijuni laika, mediji, stručni časopisi, čak i književnici, sasvim nesputano upotrebljavaju tu frazu, nasuprot stotine lingvista koji ih „podučavaju“ kako to ne ide s gentivom ili kojekakvim blablativom! Da se zadržim samo na lingvistici, s obzirom da mi je silom prilika njen sud sad bliži od znanosti za koju sam obrazovan, a čije granice – pogađate, jeli? – nisam uspio prevazići, pa čak niti unutar njih svladati znanja koja bi me definirala kao stručnjaka.
Lingvistika nije egzaktna, a još manje fundamentalna nauka. Što znači da joj pravila propisuje čovjek. Pogledate li povijest pisane riječi - preko književnih djela istaknutih pisaca - uvidjet ćete da se način upotrebe određenih riječi ili fraza mijenjao tijekom vremena. Dapače, često su izgubile značenje u starom kontekstu i stekle novo značanje. U osnovi slažem sa S.Kordić i krugom oko nje, koja kaže da bi lingvistika trebala biti postskriptivna a ne preskriptivna znanost. Drugim riječima, da prati živi govor govornika, a ne da mu propisuje kako govoriti. Primjer toga su kroatizmi koje puristički lingvisti u Hrvatskoj svako malo smišljaju, imaju čak i natječaj koji nagrađuje najbolje novotvorevine koje se u narodu nimalo ne prihvaćaju. Lingvisti šumom, a narod drumom! Naravno, slažem se da minimum pravila mora postojati u standardnom jeziku, ali ona nipošto ne smiju biti apriorno isključujuća. U tom smislu valja razmisliti, jesu li milijuni govornika u krivu ili par stotina lingvista. Jer potonji nikad - zapamtite, nikad - neće narod naučiti kako je "od strane" ili "sa strane" krivo (uz niz drugih primjera), s obzirom da je takav način izražavanja ušao u živi jezik. Ne samo među laike, da ponovim, već i u medije, stručne časopise, pa i - usudio bih se reći (ne misleći uopće na sebe kao nekog književnika), u mnoga književna djela. Jezik se razvija, i ono što mnogi nekad ne bi prihvatili, i odbili bi objavljivati u predočenoj formi (poput upotrebe slenga, recimo) danas je relevantni dio književnosti. Ili, poezija bez interpunkcija, recimo. Ili roman toka svijesti, na primjer. Za razliku od apsolutnog zakona inercije, jezik je podložan promjenama, a promjene ne unose lingvisti, ma kako možda neki od njih to umišljali, već ukupnost živih govornika i literarnih stvaratelja. U autobusu, na krivinama svi mi se pridržavamo da ne izletimo, jer nas na to sili prirodni zakon koji ne možemo promijeniti. Kao što rekoh, promjene u jeziku se u osnovi dešavaju svakodnevno.
Nemam ja ništa protiv lingvistike kao nauke o jeziku, posebno ako je usmjerena u prihvatljivom, životvornom smjeru, te se vraćam na primjer ograničavanja u okviru fundamentalne nauke. Fizike. Nikad Einstein ne bi bio ono što jeste, točnije – prošlo bi sijaset vremena dok netko drugi ne bi došao na njegove ideje, da su mu se radovi držali formalnog ograničenja formatiranja, što zahtijevaju časopisi kojima se oni danas nude. A posebno da su priloženi rukopisom, ili ih je sekretarica pretipkala pisaćom mašinom! Forma sve više ovladava suštinom, i tu ništa ne pomaže pozivanje na duh vremena i promijenjeni način korespondencije između autora i izdavača. Forma je forma, a suština je suština nezavisno od vremena, i ona ostaje takova ma nitko je nikada ne objavio, već tavori olovkom pisana u zagubljenoj bilježnici nekog genijalca. Krivo je također pomisliti da ja imam nešto protiv stručnjaka, ograničenih stečenim spoznajama, kao osoba. Sasvim krivo. Inercija kao takva ne mora biti negativno svojstvo, kao ni trenje koje sprečava prebrzo klizanje ka glupostima, da se ograničim na mentalni dio stvari. Kad bi automobil reagirao na iole sitni naš dodir mjenjača, gasa ili kočnice, nesagledive bi bile katastrofalne posljedice ljudskih vozikanja. Stoga se ostavlja neki „prazni hod“, prije nego pritisak na neku od spomenutih poluga uzrokuje željenu reakciju. Tako je i sa sudovima stručnjaka, koji – ako su pravilno formulirani – doprinose u danom vremenu prihvatljivom vladanju laika iz određenog područja, pa i onih koji nisu do grla uronjeni u nj (netko će reći da se veli „u njega“, zar ne?). Ali granice probijaju i pamte se samo slobodni duhovi, rođeni borderbreakeri. Probijači ograničenja. Oni koji proširuju – nikad dosegnutu apsolutnu - slobodu čovjekovu! Ne umišljam kako spadam među takve neopterećene, slobodne duhove, samo zamjećujem stvari.
|
| ||||
16.03.2020.g.
RASKRINKAVANJE VIRUSOM
Pred koja dva tjedna, pročitavši članak u kojem se kaže da je „Proizvođač lijekova Moderna iz Cambridgea u Massachusettsu poslao… potencijalnu vakcinu protiv korona virusa vladinim istraživačima na testiranje“ (kasnije sam doznao, s direktnom provjerom na ljudima, bez prethodnog testiranja na životinjama), proradio je moj satirički gen s obzirom na tzv. „teorije zavjere“ (čiji nisam pobornik, mada ih na svijetu ima mnogo, otkad je svijeta i vijeka; da spomenem samo atentate na Cezara i Kenedyja), te napisah na društvenoj mreži, uz ostalo:
„Zašto se pojavio u Kini? S obzirom na trgovinski rat koji su SAD pokrenule protiv Kine, virus je namjerno ubačen u Kinu, ali je izbjegao nadzoru. Dokaz: Postoje patentna prava na taj virus, prema tome on je umjetno uzgojen. Pitanje: Ima li firma koja navodno testira vakcinu, prste u svemu? Kapitalizmu to ne bi uopće bilo strano. To je modificirana verzija one "zavadi pa vladaj" - "proširi, pa uberi profit!". Da dotični ne počnu zarađivati svoj profit na meni, prije no na vakcini, javno objavljujem da je to naprosto jedan SF scenario. Ne dao "dragi bogo" da odgovara stvarnosti.“
Neki dan dva teksta (1, 2) mnogo ozbiljnije tretiraju moju ciničku pretpostavku. Prijateljica mi piše: „…neke situacije su nevjerojatne a da bi se slučajno podudarale. Mi vjerojatno nećemo nikad saznati što se zapravo dogodilo, ali će možda znati oni što nas nasljeđuju u populaciji…“. Ne namjeravam o korona virusu, posebno o panici koja je nastala širom svijeta, teško razumljivoj s obzirom na smrtnost među građanima koju svake godine izazivaju virusi gripe,
„Zašto se pojavio u Kini? S obzirom na trgovinski rat koji su SAD pokrenule protiv Kine, virus je namjerno ubačen u Kinu, ali je izbjegao nadzoru. Dokaz: Postoje patentna prava na taj virus, prema tome on je umjetno uzgojen. Pitanje: Ima li firma koja navodno testira vakcinu, prste u svemu? Kapitalizmu to ne bi uopće bilo strano. To je modificirana verzija one "zavadi pa vladaj" - "proširi, pa uberi profit!". Da dotični ne počnu zarađivati svoj profit na meni, prije no na vakcini, javno objavljujem da je to naprosto jedan SF scenario. Ne dao "dragi bogo" da odgovara stvarnosti.“
Neki dan dva teksta (1, 2) mnogo ozbiljnije tretiraju moju ciničku pretpostavku. Prijateljica mi piše: „…neke situacije su nevjerojatne a da bi se slučajno podudarale. Mi vjerojatno nećemo nikad saznati što se zapravo dogodilo, ali će možda znati oni što nas nasljeđuju u populaciji…“. Ne namjeravam o korona virusu, posebno o panici koja je nastala širom svijeta, teško razumljivoj s obzirom na smrtnost među građanima koju svake godine izazivaju virusi gripe,
te se ne proglašavaju neviđene mjere zaštite i proglašavaju globalne pandemije, pa prije no prekinem, samo par zapažanja, pomislit će netko – sasvim marginalna.
Zamislite tek kad se korona virus počne širiti među migrantima, onima u izbjegličkim kampovima i onima koji neorganizirani čekaju prijelaz preko granica. Znam da će prvo "civilizirani čovjekoljupci" pomisliti na opasnost koju zaraženi migranti mogu izazvati po njih, ilegalnim prijelazom državnih granica, ali - nisam mislio na to. Mislio sam na pomor migranata koji se u uslovima u kojima se nalaze zdravstveno ne kontroliraju, još manje ih se liječi ili stavlja u karantenu, a vjerojatno ponajmanje otkrivaju slučajevi zaraze. Hoćemo li naprosto pobrojati leševe, razkmeziti se nad "našima" i - idemo dalje? Drugo zapažanje je prognostičkog tipa. Što ako je korona virus sezonski, poput gripe koja se iz sezone u sezonu ponavlja u mutiranom obliku? Hoće li cjepivo smišljeno (uglavnom prekasno) za ovaj, aktuelni tip (COVID-19), djelovati i na novi soj? Treće se tiče samoizolacije, koja je bez kontrole i kažnjavanja ako se prekrši, vrlo upitna metoda. Dovoljno je da ju izolirani i - ako se pokaže - zaraženi čovjek, samo jednom prekrši i time doprinese daljnjem širenju virusa. Naravno, treba voditi računa o opskrbi samoizoliranih ljudi (nadasve nemoćnih i samaca) životnim potrepštinama za trajanja kontrolirane samoizolacije.
Sad pređimo na vezu virusa i društveno-ekonomskog sustava mnogo opasnijeg od njega – kapitalizma. Evo dva citata zagrebačkog ekonomiste Ljube Jurčića, iz teksta „Korona virus: Pohlepa je 'ranila' svjetsku ekonomiju“, s podnaslovom: „Na djelu je visoka globalizacija s ciljem profita, no nisu izgrađene institucije za regulaciju kada dođe do negativnih posljedica.“
„Probitak ili korist od te globalizacijske umreženosti proizvodnje ne pripada većini, nego pripada manjem broju građana svijeta na teret ostatka građana svijeta, na ostatak od 99 posto građana svijeta. To je jedno. Drugo, ovo se pokazalo puno bitnije sada, a to je da, iako je visoka globaliziranost, svaka zemlja mora imati stratešku proizvodnju proizvoda na svojem teritoriju. I to je sad korona virus pokazao, ali ne samo zbog korona virusa, nego zbog, ne daj Bože, drugih elementarnih nepogoda, kao što su veliki potresi, vulkani i, u ovom slučaju, pandemija…“
"…Primjerice, kad gledate probitak ili profit koji ostvaruju multinacionalne kompanije diljem svijeta, de facto one nigdje ne plaćaju porez od koristi koje od globalizacije imaju. Da imamo porez od te globalizacije, koji bi se slijevao u neku globalnu vladu, globalno ministarstvo sigurnosti, zdravstva, poljoprivrede... koje bi sprječavalo ovakve stvari I reagirao u ovim situacijama. Sad se vidi da smo se mi s ciljem profita vrlo brzo globalizirali bez ikakvog pardona, a kad dođe do negativnih posljedica takve globalizacije, nismo izgradili institucije zbog sebičnosti onih koji najviše zarađuju od toga…"
Drugi jedan članak iznosi:
„Panika zvana koronavirus pokazala je danas koliko je svjetska dužnička ekonomija ranjiva. Ona takođe ukazuje da je sadašnji globalni svjetski poredak fizički i moralno neodrživ jer je podređen kapitalu i još većem bogaćenju bogatih. Za njih nije važno to što se devastira okoliš i uništavaju uvjeti života za većinu svjetske populacije. Njima je važno da je čovjek u službi kapitala i tržišta a nikako suprotno... Globalni ekonomski lanac danas jasno pokazuje svoje pravo lice. Kako se koronavirus širi tako kriza pogađa prije svega business transportnih i turističkih preduzeća. Prema izvještaju Financial Times-a od 5. marta ove godine zaduženost država u svijetu prošle godine nikad nije bila veća, čitavih 322 procenta od GDP (bruto nacionalnog prihoda).“
Veliki ste naivac pomislite li da je hrvatski ministar turizma, u jeku koronavirusne krize, iz čistog čovjekoljublja na presici najavio:
"…pojačanu promociju turizma za hrvatske državljane te najavio kako će ona biti predstavljena idući tjedan. Riječ je o akciji 'Tjedan odmora vrijedan' u kojoj bi, kako je kazao, građani Hrvatske imali 50 posto popusta na usluge više od 100 sudionika akcije, poput Croatia Airlinesa, Jadrolinije, Plitvica ili nekih hotela."
Evo kako jedan virus potiče "humanizam" u ljudi. Zaista je ljudska vrsta šmarn svakojakog smeća, koje smrdi do neba. Kakva briga za "hrvatske državljane"; kapitalističku gamad vodi isključivo briga za profit, jer se uplašili gubitaka zarad virusne panike.
Ekspresno širenje korona virusa svakako je posljedica globalizacije, napose prve komponente parole o „slobodnom kretanju ljudi, roba i ideja“, napose njene prve komponente. Ustvari, u toj vješto podvaljenoj ideji, ovom sustavu je najvažnije kretanje roba, a kako je ono nemoguće bez kretanja ljudi koji je proizvode i razvoze po svjetskim tržištima, jasno je da se ni ono ne može ograničiti. Nešto je drukčije s „kretanjem ideja“, natoričito onih subverzivnih po kapitalizam. Nije globalizacija kriva sama po sebi (na nju je svijet ionako osuđen, htio on to ili ne), već što se odvija pod uvjetima kapitala, a ne prema humanističkim načelima. Što će reći, na korist najširih slojeva društva u čiji prid treba biti ostvarivan i profit. Bezdušni kapital brine samo o vlastitoj koristi, ni ne razmišljajući o negativnim posljedicama, odnosno tek kad se one akumuliraju u skoro nepovratnom stanju, te ugroze sve, uključujući i njega. A i tada, kritika koja počinje iz samog središta kapitalizma, uvijek počinje i završava s „velikim kompanijama“, ne dotičući sistem kojega su one dio, i unutar kojega rade što im se prohtije. To je otprilike kao da optužujete spolovilo silovatelja, namjesto njega samoga. U nedavnom tekstu spomenuo sam nekoliko predrasuda koje predstavljalju kapitalizam kao nemoralni sistem koji treba rušiti. To su mantre o:
1) neprikosnovenosti privatnog vlasništva
2) slobodnom tržištu
3) paradigma profitabilnosti ponad ideje solidarnosti
4) paradigma razvoja putem zaduživanja
5) paradigma prebijanja duga novim dugom
Ovom prilikom bitne su ona druga (2) i treća (3). Bez obzira što slobodno tržište kao takvo ne postoji, nikada nije niti će ikada postojati, često se njegovi dijelovi vladaju posve bez ikakve kontrole. Kapital, bio krupni ili i onaj sitni, nezajažljiv je i dosjetljiv do krajnjih granica mašte, kako bi se dočepao profita bez obzira na realnu situaciju, kupovnu moć ljudi i socijalnu osjetljivost njinu, da ne spominjem negativne utjecaje na karakteristike cijele biosfere. Sjetimo se samo koliko puta smo u dućanu kupovali nama omiljeni proizvod po istoj cijeni, a onda odjednom slučajno shvatili kako je ustvari njegovo pakiranje preko noći, bez ikakve obavijesti smanjeno za 100g ili 20ml, čime se efikasno i podlo lukavo ustvari podigla njegova cijena. Bezbroj je primjera, pa neću nabrajati, ali još jedan ću svakako spomenuti. Prije epidemije (sad već pandemije) korona virusa, maske za jednokratnu zaštitu mogli ste dobiti u apoteci za 0.70Kn, a sad kad je nastala jagma za njima, cijena im je skočila deset puta: dobijete ih (ako uspijete) za 7Kn po komadu! Kapital to jednostavno objašnjava: „zakon ponude i potražnje“, i apsolutno ga se ne tiče što to dolazi u moralnu koliziju s idejom solidarnosti među ljudima kojima je zdravlje ugroženo, i u panici se nastoje na svaki način zaštiti. On ne da se ne zadovoljava distribuirati maske po ranijoj cijeni, već mu je nedostatno i dvostruko, već ide na deseterostruko povećanje cijene proizvoda. A država? Ma, nemojte me zajebavati! Kapitalistička država, ionako uspostavljena ne da štiti prava svih građana, već prvenstveno kapitala – šuti! Nego što će, kad je ionako vode eksponenti kapitala, organski međusobno srasli s njim, a to je naročito vidljivo u državama nastalima raspadom bivše. Jesu li ljudi toliko glupi, jeli im nivo inteligencije toliko nizak da ne vide, ili im je naprosto svejedno, odnosno nastoje se prilagoditi životu u blatu, nesvijesni da se ustvari valjaju u njemu kao prasci? No dobro, kad počnu nuklearne bombe padati - i to prvenstveno po svijetu razvijenom na račun nerazvijenih (eto, Nizozemci se ispričali Indoneziji zbog kolonijalističkog nasilja - mrtvi su organizirali orgije, slaveći taj "humanitarni" potez!), pamet će moguće i najvećim idiotima doći konačno u karbonizirane glavurde. Kapitalizam će im se konačno u svoj svojoj raskošnoj humanističkoj svjetlosti prikazati, trenutak prije njihove karbonizacije. A čudom preživjeli idioti potom će početi "prodavati" pamet širom svijeta.
Nažalost, lakše se riješiti korona virusa negoli virusa nacionalšovinizma i fašizma. Zašto? Jer korona virus naprosto napada biološki organizam, dok spomenuti virusi atakiraju na ljudski duh. A liječenje duha (pameti) izuzetno je težak posao. Znate onu: "da se sve pameti rastrče svijetom, svatko bi potrčao za svojom!". Jedna dobra vakcina te izliječi ili spriječi zarazu. Tisuće dobrih, moralnih ljudi, teško će izliječiti zaraženi duh. A rješavanje nehumanog društveno-ekonomskog sustava još je teže. Za to su potrebne revolucije! Navedeni citati pokazuju koliko jedan sitni, sićušni, submikroskopski virus može unijeti više pameti u mozgove ljudi - čim ih uhvati panika! - no tisuće i tisuće ismijavanih pametnijih (tzv. "pametnjakovića") koji ih desetljećima i više zalud upozoravaju. Kao i sve na svijetu i virusi su prolazni. Nakon što se ljudski rod izleleče nad leševima, nastavlja se sve po po starom. Korona virus pokazuje i nešto drugo. Ne da je potrebno malo dobre volje (što je odavno poznato i bačeno u vjetar), već da je potrebna - nažalost - izvjesna količina sile (prinude!) kako bi ljudi promijenili svoje vladanje (prisjetite se samo straha moćnika kad su izbili i proširili se tuzlanski nemiri). Korona virus je upravo ta sila na djelu. Kad je se pobijedi, autokrati će se vratiti na stari put. Do neke nove ugroze, ali ne od strane ljudi (jer za to u kasarnama/vojarnama i u policijskim stanicama unaprijed postoje spremljena oružja), već one koja će izazvati zort u guzicama moćnika.
Zamislite tek kad se korona virus počne širiti među migrantima, onima u izbjegličkim kampovima i onima koji neorganizirani čekaju prijelaz preko granica. Znam da će prvo "civilizirani čovjekoljupci" pomisliti na opasnost koju zaraženi migranti mogu izazvati po njih, ilegalnim prijelazom državnih granica, ali - nisam mislio na to. Mislio sam na pomor migranata koji se u uslovima u kojima se nalaze zdravstveno ne kontroliraju, još manje ih se liječi ili stavlja u karantenu, a vjerojatno ponajmanje otkrivaju slučajevi zaraze. Hoćemo li naprosto pobrojati leševe, razkmeziti se nad "našima" i - idemo dalje? Drugo zapažanje je prognostičkog tipa. Što ako je korona virus sezonski, poput gripe koja se iz sezone u sezonu ponavlja u mutiranom obliku? Hoće li cjepivo smišljeno (uglavnom prekasno) za ovaj, aktuelni tip (COVID-19), djelovati i na novi soj? Treće se tiče samoizolacije, koja je bez kontrole i kažnjavanja ako se prekrši, vrlo upitna metoda. Dovoljno je da ju izolirani i - ako se pokaže - zaraženi čovjek, samo jednom prekrši i time doprinese daljnjem širenju virusa. Naravno, treba voditi računa o opskrbi samoizoliranih ljudi (nadasve nemoćnih i samaca) životnim potrepštinama za trajanja kontrolirane samoizolacije.
Sad pređimo na vezu virusa i društveno-ekonomskog sustava mnogo opasnijeg od njega – kapitalizma. Evo dva citata zagrebačkog ekonomiste Ljube Jurčića, iz teksta „Korona virus: Pohlepa je 'ranila' svjetsku ekonomiju“, s podnaslovom: „Na djelu je visoka globalizacija s ciljem profita, no nisu izgrađene institucije za regulaciju kada dođe do negativnih posljedica.“
„Probitak ili korist od te globalizacijske umreženosti proizvodnje ne pripada većini, nego pripada manjem broju građana svijeta na teret ostatka građana svijeta, na ostatak od 99 posto građana svijeta. To je jedno. Drugo, ovo se pokazalo puno bitnije sada, a to je da, iako je visoka globaliziranost, svaka zemlja mora imati stratešku proizvodnju proizvoda na svojem teritoriju. I to je sad korona virus pokazao, ali ne samo zbog korona virusa, nego zbog, ne daj Bože, drugih elementarnih nepogoda, kao što su veliki potresi, vulkani i, u ovom slučaju, pandemija…“
"…Primjerice, kad gledate probitak ili profit koji ostvaruju multinacionalne kompanije diljem svijeta, de facto one nigdje ne plaćaju porez od koristi koje od globalizacije imaju. Da imamo porez od te globalizacije, koji bi se slijevao u neku globalnu vladu, globalno ministarstvo sigurnosti, zdravstva, poljoprivrede... koje bi sprječavalo ovakve stvari I reagirao u ovim situacijama. Sad se vidi da smo se mi s ciljem profita vrlo brzo globalizirali bez ikakvog pardona, a kad dođe do negativnih posljedica takve globalizacije, nismo izgradili institucije zbog sebičnosti onih koji najviše zarađuju od toga…"
Drugi jedan članak iznosi:
„Panika zvana koronavirus pokazala je danas koliko je svjetska dužnička ekonomija ranjiva. Ona takođe ukazuje da je sadašnji globalni svjetski poredak fizički i moralno neodrživ jer je podređen kapitalu i još većem bogaćenju bogatih. Za njih nije važno to što se devastira okoliš i uništavaju uvjeti života za većinu svjetske populacije. Njima je važno da je čovjek u službi kapitala i tržišta a nikako suprotno... Globalni ekonomski lanac danas jasno pokazuje svoje pravo lice. Kako se koronavirus širi tako kriza pogađa prije svega business transportnih i turističkih preduzeća. Prema izvještaju Financial Times-a od 5. marta ove godine zaduženost država u svijetu prošle godine nikad nije bila veća, čitavih 322 procenta od GDP (bruto nacionalnog prihoda).“
Veliki ste naivac pomislite li da je hrvatski ministar turizma, u jeku koronavirusne krize, iz čistog čovjekoljublja na presici najavio:
"…pojačanu promociju turizma za hrvatske državljane te najavio kako će ona biti predstavljena idući tjedan. Riječ je o akciji 'Tjedan odmora vrijedan' u kojoj bi, kako je kazao, građani Hrvatske imali 50 posto popusta na usluge više od 100 sudionika akcije, poput Croatia Airlinesa, Jadrolinije, Plitvica ili nekih hotela."
Evo kako jedan virus potiče "humanizam" u ljudi. Zaista je ljudska vrsta šmarn svakojakog smeća, koje smrdi do neba. Kakva briga za "hrvatske državljane"; kapitalističku gamad vodi isključivo briga za profit, jer se uplašili gubitaka zarad virusne panike.
Ekspresno širenje korona virusa svakako je posljedica globalizacije, napose prve komponente parole o „slobodnom kretanju ljudi, roba i ideja“, napose njene prve komponente. Ustvari, u toj vješto podvaljenoj ideji, ovom sustavu je najvažnije kretanje roba, a kako je ono nemoguće bez kretanja ljudi koji je proizvode i razvoze po svjetskim tržištima, jasno je da se ni ono ne može ograničiti. Nešto je drukčije s „kretanjem ideja“, natoričito onih subverzivnih po kapitalizam. Nije globalizacija kriva sama po sebi (na nju je svijet ionako osuđen, htio on to ili ne), već što se odvija pod uvjetima kapitala, a ne prema humanističkim načelima. Što će reći, na korist najširih slojeva društva u čiji prid treba biti ostvarivan i profit. Bezdušni kapital brine samo o vlastitoj koristi, ni ne razmišljajući o negativnim posljedicama, odnosno tek kad se one akumuliraju u skoro nepovratnom stanju, te ugroze sve, uključujući i njega. A i tada, kritika koja počinje iz samog središta kapitalizma, uvijek počinje i završava s „velikim kompanijama“, ne dotičući sistem kojega su one dio, i unutar kojega rade što im se prohtije. To je otprilike kao da optužujete spolovilo silovatelja, namjesto njega samoga. U nedavnom tekstu spomenuo sam nekoliko predrasuda koje predstavljalju kapitalizam kao nemoralni sistem koji treba rušiti. To su mantre o:
1) neprikosnovenosti privatnog vlasništva
2) slobodnom tržištu
3) paradigma profitabilnosti ponad ideje solidarnosti
4) paradigma razvoja putem zaduživanja
5) paradigma prebijanja duga novim dugom
Ovom prilikom bitne su ona druga (2) i treća (3). Bez obzira što slobodno tržište kao takvo ne postoji, nikada nije niti će ikada postojati, često se njegovi dijelovi vladaju posve bez ikakve kontrole. Kapital, bio krupni ili i onaj sitni, nezajažljiv je i dosjetljiv do krajnjih granica mašte, kako bi se dočepao profita bez obzira na realnu situaciju, kupovnu moć ljudi i socijalnu osjetljivost njinu, da ne spominjem negativne utjecaje na karakteristike cijele biosfere. Sjetimo se samo koliko puta smo u dućanu kupovali nama omiljeni proizvod po istoj cijeni, a onda odjednom slučajno shvatili kako je ustvari njegovo pakiranje preko noći, bez ikakve obavijesti smanjeno za 100g ili 20ml, čime se efikasno i podlo lukavo ustvari podigla njegova cijena. Bezbroj je primjera, pa neću nabrajati, ali još jedan ću svakako spomenuti. Prije epidemije (sad već pandemije) korona virusa, maske za jednokratnu zaštitu mogli ste dobiti u apoteci za 0.70Kn, a sad kad je nastala jagma za njima, cijena im je skočila deset puta: dobijete ih (ako uspijete) za 7Kn po komadu! Kapital to jednostavno objašnjava: „zakon ponude i potražnje“, i apsolutno ga se ne tiče što to dolazi u moralnu koliziju s idejom solidarnosti među ljudima kojima je zdravlje ugroženo, i u panici se nastoje na svaki način zaštiti. On ne da se ne zadovoljava distribuirati maske po ranijoj cijeni, već mu je nedostatno i dvostruko, već ide na deseterostruko povećanje cijene proizvoda. A država? Ma, nemojte me zajebavati! Kapitalistička država, ionako uspostavljena ne da štiti prava svih građana, već prvenstveno kapitala – šuti! Nego što će, kad je ionako vode eksponenti kapitala, organski međusobno srasli s njim, a to je naročito vidljivo u državama nastalima raspadom bivše. Jesu li ljudi toliko glupi, jeli im nivo inteligencije toliko nizak da ne vide, ili im je naprosto svejedno, odnosno nastoje se prilagoditi životu u blatu, nesvijesni da se ustvari valjaju u njemu kao prasci? No dobro, kad počnu nuklearne bombe padati - i to prvenstveno po svijetu razvijenom na račun nerazvijenih (eto, Nizozemci se ispričali Indoneziji zbog kolonijalističkog nasilja - mrtvi su organizirali orgije, slaveći taj "humanitarni" potez!), pamet će moguće i najvećim idiotima doći konačno u karbonizirane glavurde. Kapitalizam će im se konačno u svoj svojoj raskošnoj humanističkoj svjetlosti prikazati, trenutak prije njihove karbonizacije. A čudom preživjeli idioti potom će početi "prodavati" pamet širom svijeta.
Nažalost, lakše se riješiti korona virusa negoli virusa nacionalšovinizma i fašizma. Zašto? Jer korona virus naprosto napada biološki organizam, dok spomenuti virusi atakiraju na ljudski duh. A liječenje duha (pameti) izuzetno je težak posao. Znate onu: "da se sve pameti rastrče svijetom, svatko bi potrčao za svojom!". Jedna dobra vakcina te izliječi ili spriječi zarazu. Tisuće dobrih, moralnih ljudi, teško će izliječiti zaraženi duh. A rješavanje nehumanog društveno-ekonomskog sustava još je teže. Za to su potrebne revolucije! Navedeni citati pokazuju koliko jedan sitni, sićušni, submikroskopski virus može unijeti više pameti u mozgove ljudi - čim ih uhvati panika! - no tisuće i tisuće ismijavanih pametnijih (tzv. "pametnjakovića") koji ih desetljećima i više zalud upozoravaju. Kao i sve na svijetu i virusi su prolazni. Nakon što se ljudski rod izleleče nad leševima, nastavlja se sve po po starom. Korona virus pokazuje i nešto drugo. Ne da je potrebno malo dobre volje (što je odavno poznato i bačeno u vjetar), već da je potrebna - nažalost - izvjesna količina sile (prinude!) kako bi ljudi promijenili svoje vladanje (prisjetite se samo straha moćnika kad su izbili i proširili se tuzlanski nemiri). Korona virus je upravo ta sila na djelu. Kad je se pobijedi, autokrati će se vratiti na stari put. Do neke nove ugroze, ali ne od strane ljudi (jer za to u kasarnama/vojarnama i u policijskim stanicama unaprijed postoje spremljena oružja), već one koja će izazvati zort u guzicama moćnika.
|
| ||||
18.2.2020.g.
Les comédiens
(posvećeno glumcima svijeta)
Noć je ljetna, sve spava dok mjesečina obasjava krajolik, samo u daljini lavež pasa narušava titšinu, i škripa kola kojima upravlja dremljivi kočijaš, tu i tamo otvarajući oči da provjeri jeli konj krenuo vlastitim putem zanesen snenom omaglicom, jer i njemu se u to vrijeme spava kao i putnicima u drndavoj kočiji koju vuče prašnjavom cestom ususret cilju.
Ujutro, osvježeni, vedrinom koja moguće skriva neprospavanu noć, moraju povorkom, predvođenu bubnjem bubnjanje kojega povećava duljinu parade nagrnulim znatiželjnicima, ući u razbuđeno selo ka kojemu se valja noćna karavana. I, eti, stigli su na cilj darivatelji snova: glumci, plesači, pjevači, magičari,…!
Bolje no ja to će vam predočiti Charles Aznavour, francuski šansonjer i glumac, i sam s iskustvom putovanja na suvremeniji način, darivatelj snova širom svijeta, u šansoni „Les comédiens“ („Glumci“; kliknite link da poslušate prekrasnu pjesmu):
Dođite vidjeti glumce,
Pogledati glazbenike,
Vidjeti mađioničare,
Koji stižu. (X2)
Glumci su raspremili daske.
Podigli su pozornicu
I rastegnuli transparente.
Putovali su po predgrađima.
Organizirali paradu
S glasnim odzvanjanjem bubnja.
Ispred crkve karavana obojena u zeleno
Sa stolicama kazališta na otvorenom
A iza njih poput lude povorke,
privlače cijelu zemlju, glumci.
Dođite vidjeti glumce,
Pogledati glazbenike,
Vidjeti mađioničare,
Koji stižu. (X2)
Želite li vidjeti lupeške laži
U pomalo tužnoj priči
Koja sretno završava,
Želite li vidjeti drhtaje ljubavnika
Kajanje Baptiste,
Ili se smijati sretnima,
Gurnite platno, uđite i smjestite se
Pod zvijezdama će se zavjesa podići.
Kad u noći odjeknu tri udarca
Oni će se preporoditi, glumci.
Dođite vidjeti glumce,
Pogledati glazbenike,
Pogledati mađioničare,
Koji stižu. (X2)
Putujuća kazališna družina donijela je, moguće prvi put među ove ljude, pregršt snova koje će razmijeniti za sitniš, možda pokoju kokošku, tucet jaja, sušeno meso, krumpir ili neko drugo povrće, jer i dileri snova tu i tamo ogladne, a snovi su hrana duši, dok želuci ište prozaičniju hranu. Jer, treba postaviti pozornicu, sjedala, razviti transparente i vjerne konje hraniti, a i magični svijet koji će priuštiti očaranim gledateljima traži energetski poticaj.
Putujuće kazališne družine vuku porijeklo iz antičke Grčke (govorim o evropskom kazalištu), u obliku „posebne vrste pučkoga kazališta 'mim', u izvedbi profesionalnih putujućih družina. Mjesto predstave bio je trg ili gostionica, pozornica je bio uzdignuti podij, a glumili su i muškarci i žene.“. U srednjem vijeku nastale su (od početnog zaziranja kršćanstva prema glumi kao nedostojnom i bogohulnom činu) „manje putujuće družine žonglera (ioculatores), putujućih glumaca (histriones), sajamskih zabavljača pa i krotitelja, 'mim' je, vazda temeljen na profesionalnim načelima, improvizaciji i naturalističkim prikazivačkim obilježjima, uspio sve do početka XII. st. na svakovrsnim priredbama (sajam, proštenje ali i dvorske svečanosti) nametnuti svoj osebujni stil, iz kojega je niknulo profano europsko srednjovjekovno kazalište“, te su potom širom Evrope, duž Engleske, Francuske, Španjolske, Italije, Rusije,…, nastajale družine putujućih zabavljača (akrobata, žonglera i pripovjedača) koji su zabavljali publiku po sajmovima, tržnicama i za vrijeme karnevala, da bi se tek od nastanka talijanske Commedie dell'arte (što u prijevodu na ondašnji jezik znači - komedija koju izvode znalci) počele osnivati glumačke družine, koje su počele živjeti od tog posla. I dan danas postoje putujuće glumačke družine (ne računajući ansamble stacioniranih kazališta koji putuju u gostujuće nastupe), a hrvatsko kazalište „Histrioni“ dobilo je ime upravo po spomenutim srednjevjekovnim putujućim glumcima, jer je izvodilo predstave po cijeloj državi ne imajući matičnog kazališta. Mogli bismo u putujuće kazalište svrstati i partizansku glumačku družinu predvođenu Vjekoslavom Afrićem, koja je po dolasku u partizane osnovala partizansko kazalište, neko vrijeme stacionirano u Glini, a potom kretalo na turneje „po oslobođenoj teritoriji Like, Korduna i Gorskog kotara. Nakon pet mjeseci rada na teritoriji Hrvatske, prelazi u Bosnu, a odlukom AVNOJ-a u Bihaću dobiva i službeni naziv - Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije“.
Vratimo se putujućoj družini koja je praćena mnoštvom pučana stigla na trg, pred crkvu ili gdje je već dobila dozvolu podignuti pozornicu, te je, moguće okrepljena darovima prisutnih i prije početka predstave („Dragi gospodine, gledajte, da glumci budu dobro podvoreni. Čujte, nastojte, da se s njima lijepo postupa, jer oni su izvadak i kratka kronika vremena. Bolje bi vam bilo, da poslije smrti dobijete loš grobni natpis, nego da oni o vama loše govore, dok živite.“, kaže danski kraljević Hamlet) začela svoje snove prenositi okupljenima, otvorenih ustiju i razrogačenih očiju, praćeno dobacivanjima na skaredne šale glumaca ili pljeskom popraćenih mađionarskih izvedbi, uz nevješto sekundiranje pjevačima šaljivih pjesama.
Kao što Shakespeareov lik kaže o glumi: „Njezin je cilj bio uvijek, a jest i sada, da u neku ruku drži prirodi ogledalo, tako da pokaže vrlini njene prave crte, ludosti njenu vlastitu sliku, a samom vijeku i ljudskom društvu njegov lik i otisak.“, dok Ivan Supek u knjizi „Filozofija, znanost i humanizma“, dopunjuje: „Ako za umjetnost kažemo da je ogledalo, to nije nipošto obično zrcalo koje održava što se ispred njega stavi. Mnogo se od stvarnoga pri tom gubi, a mnogo novoga pridolazi; time i samo određenje umjetnosti kao ogledala pada na jednu metaforu, koja katkad više skriva nego otkriva“. Uostalom, ne izlazimo li i mi iz kazališnih i kino dvorana u muku, potreseni prizorima i glumačkim izvedbama, ne nalazeći riječi dugo prije nego se s pratiteljem upustimo u komentiranje viđenoga (utoliko su ta dva medija u golemoj humanističkoj prednosti pred televizijom, na kojoj i najdramatičniji film, često tek nakon nekoliko sekundi pauze, smjenjuju reklame, reality show ili sportski prijenos, ne dajući ljudskoj duši i srcu apsorbirati viđeno, podilazeći programskoj shemi, i zahtjevima kapitala zatirući čovječnost u ljudskom biću, gušeći emocije i učvršćujući ga kao jednodimenzionalnog nositelja potrošačkog mentaliteta. The show must go on, ne brine kapital za dušu, bavljenje njome ionako prepušta teolozima). Znam čovjeka koji kaže da film ili pročitana knjiga u njega prije izmame jecaje negoli neka zbiljska tragedija, čak unutar njegove familije. „Hm - slušao sam o zločincima, / Da, gledajući glumu, bjehu tako / Potreseni u duši glumačkom / Vještinom, te su smjesta priznali / Zločinstva svoja teška. Jer umorstvo, / I ako u njem nema jezika, / To ipak zbori glasom čudesnim.“, reći će Hamlet.
„Sugestivna snaga velikih predstava biva tako jaka da publika često zaboravlja da sjedi pred pomno napravljenom umjetninom i stapa se s protagonistima drame u intenzivan, zgusnuti doživljaj. Tada nam se čini da i nema rampe između nas i glumaca; umjetnost nas nosi kao najizvorniji val života… Što je ta magija teatra koja nas tako silovito opčinjuje da se jače zanosimo ili patimo nego na svadbama ili pogrebima oko nas?“, potvrđuje Supek.
Svu tu magiju prenose nam glumci, stapajući se s likovima koji preuzimaju za vrijeme predstave upravljanje njima – glumci postaju njihov avatar koji nas uvlači u iluziju načas stvarniju od stvarnosti. Iz tradicije (i) putujućih teatara, izrastalo je suvremeno kazalište, razvijajući i ukus sve zahtjevnije publike koji je trebalo zadovoljavati, nezadovoljnu tek šalama, skarednostima, songovima i mađioničarskim vještinama. Ne, to ne znači nipodoštavanje tih prvih, putujućih družina zaljubljenika u svoj životni izbor, onih koji su oplemenjujući gledateljstvo oplemenjivali i sebe sama, u vječitoj uzajamnoj interakciji. I danas postoje takve vandrokaške družine, suvremenije opremljene za svoja putešestvija (mladi bi ih, ne znajući, vjerojatno pomiješali s cirkusantima), ali s jednakom ljubavlju baveći se - manje ili više profesionalno - vještinom zazivanja naših najskrivenijih emocija za koje možda nismo ni slutili da ih posjedujemo. Dakako, pored suvremenih stacionarnih kazališta, kino dvorana, televizije ili videa, sve je manje mjesta prepušteno njihovoj djelatnosti, a i publika je uostalom teatarski odgojenija no u vremena povijesnih prethodnika, ali, kao što govori naslov čuvene monodrame Zijaha Sokolovića „Glumac… je glumac… je glumac“ – samo glumac, bio amaterski ili profesionalni, imao stalni angažman ili bio dio putujuće družine, trećerazredni epizodist ili dobitnik najprestižnijih nagrada. S jednakom ljubavlju kao nekad, na daskama koje je sam postavljao poslije cjelonoćnog tandrkanja iz sela u selo, bilo tek za ručak ili milijun dolara on postaje oblik metamorfa koji nastoji publiku uvući u svjetove o kojima često ni slutila nije, propitati njeno poimanje međuljudskih odnosa, primoravati je da zaviri u vlastitu dušu preispitujući odnos prema sebi i drugima, raskrinkavati pokvarenost vlasti, progovarati o ljubavima, ljubomorama, prevarama, osvetama, bolima, pokvarenostima, ubojstvima, savjesti i porodičnim tragedijama, sijući sumnju spram neupitnih svjetonazora,…, na sat-dva nas uvlačeći u univerzume koje nam budzašto poklanjaju. Prostore sanja kojima nas obuhvaćaju, ma samo za par časaka igre koju izvode za nas, svjetove koji će nas podsjetiti kako i mi sanjamo vlastite snove svakim svojim udisajem i izdisajem. Kao što reče Prospero u „Oluji“ engleskog barda:
„…Mi smo / Tek tvar, od koje građeni su snovi, / I snovima je samo obavit / Naš kratki život.“
što možemo i obrnuti: čovjek je satkan od snova, rođen s njima, a kad ode, s njim svijet napuštaju i oni, ostvareni i neostvareni. Prve putujuće glumačke družine, bivajući daleke prethodnice veličanstvenih svjetskih teatara i glumačkih veličina, nastojale su animirati neuko gledateljstvo, kombinirajući poučne, vjerske i šaljive sadržaje, mađioničarske iluzije, popraćeno plesnim i pjevnim točkama, ostavljajući u srcima publike dublje ili pliće tragove, ovisno o rezonantnosti njihovih duša s ćarolijom doživljaja. A potom, kad je predstava završila, publika se razišla svojim poslovima živeći stvarni život, sobom odnoseći u njega i dio života s dasaka gledališta,
Glumci su demontirali daske.
Rastavili su svoju pozornicu
I sklopili transparente.
Ostavit će duboko u svačijem srcu
Malo serenade
I Harlekinove sreće.
Ujutro kad sunce izađe
Bit će daleko, a mi ćemo vjerovati da smo sanjali.
Ali sada, oni odlaze u noć,
Preko drugih uspavanih sela, glumci.
Dođite vidjeti glumce,
Pogledati glazbenike,
Vidjeti čarobnjake,
Koji stižu. (X2)
(Tekst - Jacques Plante; muzika - Charles Aznavour)
Skinuli su svoje kostime, poskidali maske, postali naizgled obični ljudi slični nama u svojim životima, ljubavima, srećama, nesrećama, bolima, tugama i smrtima, ali noseći duboko u sebi magiju koju neštedimice dijele drugima. Zato,
Dođite vidjeti glumce,
Pogledati glazbenike,
Vidjeti čarobnjake,
Koji stižu.
Ali, sad odlaze glumci, muzičari i opsjenari, bez bubnja, bez transparenata, samo ih kerovi prate dio puta, bez nas koji sjutra nećemo znati jesmo li sve tek sanjali, ostavljajući u srcima Malo serenade / I Harlekinove sreće, uz obećanje – doći ćemo opet. Odlaze kroz vjekove, mračnim vremenima pretrpanim leševima, bogaljima, bolesnima, gladnima i nesretnima, prevarenima i iskorištenima usprkos, poput „božjih glasnika“ pronositi dašak sreće i ljubavi, nade i očekivanja, ti čuvari tanane i neprekinute „zlatne niti“, niti iskonske ljudskosti protežuće kroz eone, od nepisanih vremena u budućnost izmaknutu pogledima, širom bespuća povijesti dočaravajući civilizaciju civiliziraniju od postojeće, oplemenjujući ma tek dijelić naših života, pretvarajući nas u Ljude. Dođite što prije, glumci, s novim predivom za snove iz kojih smo satkani!
| les_comediens_ladislav_babić_18.02.2020_.doc |
| les_comediens_ladislav_babić_18.02.2020_.pdf |
12.02.2020.g.
PREMA SVECU I TROPAR
| prema_svecu_i_tropar_ladislav_babić_12.02.2020_.doc |
| prema_svecu_i_tropar_ladislav_babić_12.02.2020_.pdf |
06.02.2020.g.
DOKAŽITE, ILI GA OTKAŽITE!
|
| ||||
19.01.2020
Zašto političari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku?
| zašto_političari_nisu_potpisali_deklaraciju_o_zajedničkom_jeziku_ladislav_babić_19.01.2020_.doc |
| zašto_političari_nisu_potpisali_deklaraciju_o_zajedničkom_jeziku_ladislav_babić_19.01.2020_.pdf |
15.01.2020
Tajna nastanka, ili tajna nestanka?
| tajna_nastanka_ili_tajna_nestanka_ladislav_babic_15.01.2020_.doc |
| tajna_nastanka_ili_tajna_nestanka_ladislav_babic_15.01.2020_.pdf |
7.1.2020
Blesonci izabrali
|
| ||||
01.01.2020
CROMONIJA - MI I REVOLUCIJA
| cromonija_-_mit_i_revolucija_ladislav_babic_01.01.2020_.doc |
| cromonija_-_mit_i_revolucija_ladislav_babic_01.01.2020_.pdf |
20.12.2019
DOMOLJUBNO PRIPETAVANJE
| domoljubno_pripetavanje_ladislav_babic_20.12.2019_.doc |
| domoljubno_pripetavanje_ladislav_babic_20.12.2019.pdf |
10.12.2019
Izdaja! Izdaja!
| izdaja_izdaja_ladislav_babic_10.12.2019.doc |
| izdaja_izdaja_ladislav_babic_10.12.2019.pdf |
20.11.2019
Evropska unija - izvjestan pogled
|
| ||||
4.11.2019
Da se ubije jezik treba ubiti govornike
| da_se_ubije_jezik_treba_ubiti_govornike_ladislav_babic_4.11.2019.doc |
| da_se_ubije_jezik_treba_ubiti_govornike_ladislav_babic_4.11.2019.pdf |
20.10.2019
Dilanje „opijuma za narod“
|
| ||||
01.10.2019
ZAKON KOLTA
|
| ||||
01.09.2019
ZLOČIN, KAZNA, OSVETA
| zločin_kazna_osveta_ladislav_babic_01.09.2019.doc |
| zločin_kazna_osveta_ladislav_babic_01.09.2019.pdf |
15.8.2019.g.
Generativna gramatika i degenerativna politika
| generativna_gramatika_i_degenerativna_politika_ladislav_babic_10.08.2019.doc |
| generativna_gramatika_i_degenerativna_politika_ladislav_babic_10.08.2019.pdf |
10.08.2019.g.
SLOBODA
| sloboda_ladislav_babic_10.08.2019.doc |
| sloboda_ladislav_babic_10.08.2019.pdf |
01.07.2019.g.
SVI SMO MI CIGANI
|
| ||||
16.6.2019.g.
HODAČI I ŠETAČI
| hodači_i_šetači_ladislav_babic_16.06.2019.doc |
| hodači_i_šetači_ladislav_babic_16.06.2019.pdf |
03.6.2019.g.
PRAZNINA CARUJE
|
| ||||
08.5.2019.g.
LAŽI ME NJEŽNO
|
| ||||
2.5.2019.g.
PETERSON, ŽIŽEK I JA
|
| ||||
17.4.2019.
SVIJET SE RUŠI
|
| ||||
5.4.2019.
SIGNALI NAD STADOM
|
| ||||
13.3.2019.
HIBRIDI IZ POLITIČKOG VRTA
|
| ||||
06.3.2019
DIO APSOLUTA
(mojoj majci)
|
| ||||
20.02.2019.
Ja i njihov rat (odlomak)
|
| ||||
08.02.2019.
PIJANO MORE
|
| ||||
2.01.2019.
KAJ TE MUČI, NJOFRA?
| kaj_te_muci_njofra_ladislav_babic_2.01.2019.doc |
| kaj_te_muci_njofra_ladislav_babic_2.01.2019.pdf |
1.01.2019.
SRETNA VAM RENOVIRANA PRASTARA NOVA GODINA!
| sretna_vam_renovirana_prastara_godina_ladislav_babic_1.01.2019.doc |
| sretna_vam_renovirana_prastara_godina_ladislav_babic_1.01.2019.pdf |
STARI TEKSTOVI OBJAVLJENI U DIOGEN pro kultura magazinu (2012-2018)
KLIK OVDJE NA LINK
.
Copyright © 2019 Sabahudin Hadžialić & Peter Tase
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić
Design LOGO - getrhythm as of 1.7.2018O
Design LOGO (2009 - 1.7.2018) - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009:
Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Sabahudin Hadžialić and Peter Tase; Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Pošta/Mail USA: DIOGEN pro culture, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić
Design LOGO - getrhythm as of 1.7.2018O
Design LOGO (2009 - 1.7.2018) - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009:
Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Sabahudin Hadžialić and Peter Tase; Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Pošta/Mail USA: DIOGEN pro culture, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA