|
All Rights Reserved
Publishers and owners: Assoc. Prof. Dr and Dr. Honoris Causa Sabahudin Hadžialić and Peter Tase, MBA Whitefish Bay, WI, United States of America MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
JA I NJIHOV RAT
|
Naš urednik u društvu sa Ladislavom Babićem, početkom marta/ožujka 2019.g. u Zagrebu, Hrvatska
| ||
1.03.2022.g.
Rusija vs Ukrajina u namještenoj utakmici
“Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je izneo kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima”,
kaže Heraklit, misleći općenito na promjene izazvane vječitom borbom suprotnosti u prirodi i društvu. Čak i kad doslovno shvatimo navod iz cjelovite izjave – a što ćeš zaoštreniju borbu suprotnosti među ljudima od rata i društvenih promjena koje izaziva – bilo je isuviše vremena za sagledavanje koga je iznio bogovima, a koga ljudima i robovima. Eto, u stoljeću (tisućljeću) koje smo dočekali s toliko nade u ljudsku pamet i humanizam, bog Mars i nadalje krstari planetom. Svejedno mu o kojem stoljeću i o kojim ljudima se radi, on siječe i žanje, žanje i siječe, njegova žetva ne prestaje milenijima. Pa kao što žetelac to više ne čini primitivnim srpom, već digitaliziranim kombajnom, tako se i bog rata svako malo modernizira, u čemu mu ljudski rod nesebično pomaže. Prije no nastavim, pogledajte video isječak od par sekundi, želite li shvatiti o čemu pričam
Tko u uplakanoj gospođi vidi Ukrajinku, sasvim je u krivu. Iz slika i videa ne može se više zaključiti, no da se radi o shrvanom, uplašenom, i bespomoćnom ljudskom biću s bilo koje točke zemljine oble, biću jedino svijesnu da je stigao gospodar života i smrti po svoj danak, a ono jedino što ima dati je svetinja nad svetinjama, najvažnije čime raspolaže, od čega se boji rastati – svoj vlastiti život. A Onaj u kojega se bespomoćna, raspamećena žena uzda tražeći pomoć i zaštitu, nije tokom cijele ljudske povijesti pomogao baš ni jednom jedinom ljudskom stvorenju. No, da – zaista se radi o jednom iz mirijade slučajeva tijekom ljudske povijesti, ovaj put o ratu između Rusije i Ukrajine, o ruskoj agresiji na svoju susjedu, nekoć članicu bivše, zajedničke države. Kao što ne možete od emocijama shrvane gospođe očekivati objektivnu analizu zbivanja na koja ona ničim nije utjecala (sem, moguće, tihom izbornom podrškom svojim vođama, nesvjesna – kao i oni s druge strane fronte – kamo to vodi), tako se od analitičara zbivanja očekuje da priguše svoje osjećaje u pokušaju davanja objektivne slike stanja, i njegova uzroka. Težak zahtjev, s obzirom na predrasude utkane u gotovo svakoga od nas, a posebno one o „pripadnosti“ ovom ili onom ljudskom krdu, zaboravljajući da Gospodin nije stvarao krda, već ljudska stvorenja, poput gospođe iz videa. Svi smo mi ona, gdjegod u prostoru i kadgod u vremenu tijekom ljudske povijesti se nalazili, a njena sudbina je i naša, potencijalna ili aktualna. Bezbrojni analitičari - često podmetnuti medijima od vlasti – nastoje interpretaciju krajnjih evolucijskih mediokriteta zauzetih oko vlastitih interesa, podastri javnosti. Rijetko tko od njih, većinom neupoznatih sa činjenicama ili ih svijesno zamečući kako ne bismo upoznali cjelovitu sliku uzroka i posljedica, zaista nastoji prikazati pravu sliku stvari, već se poput babe Vange bave fantastičnim hipotezama u koje, moguće, ni sami ne vjeruju. Jer, rat nikada ne započinje prvim pucnjem. One koji ne rezoniraju s induciranim osjećajima krda, oni – a napose njihovi vođe – ekskomuniciraju raznoraznim verbalnim (a nerijetko i nasilnim) sredstvima, kao izdajnike, renegate, plaćenike, sluge „naših neprijatelja“, a najgora objeda koja se može srušiti na njih je da su „komunjare“ – kako već nazivaju komuniste, apsolutno neupoznati što u svojoj suštini komunizam, socijalizam (što oni izjednačavaju) i sljedbenici ovih humanih ideologija znače. Daklem, počnimo.
Činjenica jeste da je Rusija izvršila agresiju na svoju susjedu, čin koji ne bi smio biti legitiman u međuljudskim (međudržavnim) odnosima, no ipak je tako već vijekovima. To je jedino u čemu se svi slažu, mnogi držeći iza leđa ukrštene prste. Većina razmatranja, međutim, su najobičnija bulažnjena nekompetentnih osoba, ili pak itekako kompetentnih za zavođenje i zbijanje javnog mnijenja oko teza odgovarajućih vlastima. Počnimo s tvrdnjama bliskima našoj nedavnoj prošlosti. Da situacija u Ukrajini navodno nalikuje onoj u kojoj se nalazila Hrvatska devedesetih godina. No, evo što kaže analitičar portala geopolitika.news u članku „Usporedba Ukrajine s Hrvatskom 1991. potpuno je pogrešna“:
„Bit ću još radikalniji kada je riječ o navedenoj i netočnoj usporedbi. Zašto u tom smislu Ukrajinu ne bismo mogli usporediti s Jugoslavijom s obzirom na gore opisani multietnički i multikonfesionalni sastav njenog stanovništva? Dakle, postojala je 25 godina nezavisna Ukrajina, SFRJ, istina, duplo više ali je bit u nečem drugom: srpski predsjednik Slobodan Milošević je krajem 80.-ih pokrenuo procese i poteze koji su doveli do pokušaja centralizacije i preuzimanja nadzora nad središnjom vlasti u Beogradu i JNA. Pokrenuo je niz revolucija (tzv. jogurt revolucija) diljem zemlje (slomio i autonomije Kosova i Vojvodine) u pokušaju uspostave majorizacije većinskog naroda nad drugima. Hrvatska i Slovenija tj. njihove političke odnosno partijske elite bile su primorane reagirati jer se nisu željele složiti s nasilnom promjenom dotadašnjeg stanja u SFRJ, pripremanim promjenama ustava zemlje i uvođenjem načela građanske države koje bi rezultiralo majorizacijom većinskog srpskog naroda nad drugima. Nisu li u tom segmentu Hrvatska i Slovenija bile sličnije regijama Donjeck i Lugansk na istoku Ukrajine koje se nisu željele pomiriti s nasilnom smjenom, to treba jasno reći, dotadašnjeg demokratski izabranog predsjednika Janukoviča, kojeg je, kao takvog, priznavao i sam Zapad? Nakon njihovog odbijanja priznavanja nove vlade u Kijevu, uspostavljene klasičnim državnim prevratom (on se redovito pravda željom za uspostavu demokracije ali je u svojoj biti klasično revolucionarno tj. izvaninstitucionalno preuzimanje vlasti) uslijedila je ukrajinska protuteroristička operacija koja se zbog snažnog otpora pobunjenih proruskih regija ubrzo pretvorila u široku vojnu operaciju i klasični rat.“
Hrvatskim kvazidomoljubima, kojima je „domoljublje“ blokiralo više moždane funkcije, ovo se nikako ne uklapa u njihov interesni pogled na stvari.
Druga, često isticana teza je, da ruska agresija na Ukrajinu ničim nije izazvana. Sasvim površan i pogrešan pogled na zbivanja. Pisao sam na Facebooku još prije agresije:
Nema nikakve diskrepancije između ruskog priznanja dviju republika, i daljnjeg pozivanja na diplomatsko rješenje krize. Rusija naprosto pojačava pritisak na Zapad, koji - ili glup (što je malo vjerojatno), ili zbog vlastitih interesa - ne odustaje odbijati dva fundamentalna zahtjeva Rusije:
● da se NATO preko Ukrajine ne približava ruskim granicama, što je uostalom bilo i obećano Gorbačovu
● da Ukrajina povede pregovore sa dvije pokrajine s većinskim ruskim stanovništvom, što je jedna od stavki sporazuma iz Minska
Ukrajina je to odbijala, pod izgovorom da to ne želi učiniti kad su ruske trupe na njenoj granici (s ruske strane!) - odbijanje koje predstavlja nepridržavanje sporazuma. Zapad, sa svoje strane, krši usmeni dogovor s Gorbačovom. Putin pojačava pritisak, a Zapad - do grla umiješan u događaje na Majdanu (državni udar) - misli da će moći sankcijama ostvariti svoje interese, ne vodeći računa o ruskima. Istina, priznavanjem nezavisnosti dviju republika Putin se doveo u tešku situaciju, jer to teško može povući, bilo kakvom se diplomacijom koristeći. Da to učini, u ruskim bi očima izgledao kao izdajnik - što si ne može dozvoliti. Krim je ovdje posebni problem, no trenutne napetosti nisu nastale zbog njega. Već samo ponašanje Zapada koji prijeti i primjenjuje sankcije (što i njemu može škoditi, a Rusija će se okrenuti drugim partnerima; primjerice, plin mogu prodati kome žele, po daleko konkurentnijim cijenama nego će Zapad biti prisiljen plaćati Amerima), istovremeno govoreći da neće ulaziti u oružani sukob sa Rusijom (bar zrno pameti na djelu, jer bi u protivnom sve vodilo trećem svjetskom ratu!), pokazuje i dokazuje da su Ukrajinci tek sitniš u ostvarivanju zapadnih (i ruskih, ali prvenstveno zapadnih) interesa. Još će se oni tući po svojim blesavim glavama, kad uvide kuda ih je dovelo povjerenje prema Zapadu i NATO paktu!
Što upravo ovaj čas i čini zaluđeni ukrajinski predsjednik (inače komičar, bez ikakvog relevantnog iskustva i kvalifikacija u politici), tražeći pregovore s Rusijom, u času kad mu je iz guzice u glavu stigla misao da ljudi zalud ginu, a Ukrajina je pred slomom! Istovremeno jaučući, ne shvaćajući da je Zapad (Amerika prvenstveno) na najjednostavniji način postigao ono što nije desetljećima mogao oružjem. Diskreditaciju Rusije pred svjetskom javnošću i eliminaciju njenu iz niza međunarodnih organizacija, sankcijama koje će i Zapad pogoditi, ali ponajmanje SAD. Sad samo što klečeći – istovremeno moleći pregovore – ne kumi svoje zapadne kvazi saveznike:
"Poput Drugog svjetskog rata, rekli ste nikad više, ali evo ga opet i ne činite dovoljno da odgovorite… Siguran sam da ovo vidite - svi vi, cijela Europa. Ali ne vidimo baš što mislite učiniti u vezi s tim, kako ćete se braniti kada tako sporo priskačete u pomoć Ukrajini"
Njemu, i velikom dijelu svjetske politike, nije pri umu ono što su pokojni mirotvorac Ivan Supek sa svojim idejnim drugovima širom svijeta, svojim životom i djelima još davno - u „Dubrovačko-Philadelphijskoj izjavi“ javno pročitanoj 21. maja 1976. godine u Philadelphiji (SAD) na humanističkom „Kongresu svjetskog jedinstva“ - upozoravali:
„Potvrđujemo da nikada prije ljudi nisu bili tako neraskidivo spojeni zajedničkom sudbinom kao danas. Ali kakva je to zajednička sudbina? Čovječanstvu prijeti potpuno uništenje nuklearnim ratom i rastuća opasnost od ekonomskog kolapsa uzrokovanog utrkom u naoružanju. Za milijune, osnovne potrebe hrane, odjeće, skloništa, zdravlja, slobode, ljudskih prava i obrazovanja nisu zadovoljene. A ove potrebe su sve više pogoršane kontinuiranom populacijskom eksplozijom. Još jedna prijetnja dolazi od naše zloupotrebe okoliša. Štoviše, ove probleme je nemoguće riješiti u sadašnjim okvirima političkih struktura. S druge strane, postoji znanstveni i tehnološki napredak, s mogućnostima o kojima se do sada nije ni sanjalo, za oslobađanje ljudi od siromaštva, gladi, prava i obaveza, a za očuvanje našeg lijepog svijeta trenutno se razvija. U velikoj mjeri nego ikad prije, vrijednost za stvaranje smislenog života za sve ljude, zajedno sa sredstvima da se on ostvari, danas postoji.“
Izjavu su sastavili 1974. godine u Dubrovniku Ivan Supek, Philip Noel-Baker (prvi predsjednik Odbora UN za razoružanje, nobelovac za mir), Ava Helen Pauling (američka aktivistica za mir i ljudska prava), Linus Pauling (dvostruki nobelovac, za kemiju i mir), Aurelio Peccei (predsjednik Rimskog kluba) i Sophia Wadia (indijska spisateljica), a danas ta humana etička načela - koja uostalom već postoje i u mnogim deklaracijama o pravima čovjeka („Opća deklaracija o ljudskim pravima“, „Helsinški završni akt“,…) a „pojela ih maca“ – nastoji zalud obnoviti šačica suvremenih humanista. Uostalom, što su svjetski političari doli šačica ljudskog jada, interesno potkoženih, nemajućih ikakvu vezu s filozofijom humanizma i njenom primjenom. U času kad nuklearna velesila prijeti čak i upotrebom svojih nuklearnih potencijala (koje su SAD već i primijenile u praksi!), što li je zazivanje vojne intervencije nego poziv na kolektivno samoubojstvo? Neki mediji samo što ne zazivaju treći svjetski rat („Ne znam kojim će se oružjem voditi treći svjetski rat, ali znam da će se četvrti voditi kolcima i kamenjem“, Einstein) pišući: "Turska je članica NATO-a, a turski mediji tvrde da je raketom pogođen njihov brod". Prema NATO-vim standardima, napad na jednu članicu automatski generira vojni odgovor cijelog saveza. Naravno, da je vijest i točna, jedan incident ne znači i napad na članicu NATO, ali povijest govori da se oni (pravi ili namješteni) mogu iskoristiti kao povod ratovima. Sjetite se samo namještenog incidenta kojim je Hitler pravdao napad na Poljsku (početak najstrašnijeg rata u povijesti), ili izmišljenog izgreda u Tonkinškom zaljevu korištenog za eskaliranje vijetnamskog rata. Jesu li svjetski pitekantropusi uopće svjesni što bi značio globalni sukob Rusije i Zapada? Zveckanje oružja prigušuje glas razuma. Dobro kažu neki hrvatski analitičari i političari, da u ratu nema pobjednika, samo... Nisu li nas do sada uvjeravali da je Hrvatska pobjednik u ratu sa Srbijom? Mladen Delić, uzviknuo bi "ljudi, pa jeli to moguće?!", a ja samo kažem da u Hrvatskoj (i na cijeloj planeti) ne žive samo idioti. Nažalost, čini se da su ipak u većini! Da budem jasan, apsolutno ne pravdajući rusku intervenciju. Rusi će na teži način postići ono što su htjeli pregovorima, a nailazili na gluhe uši ukrajinskih vlasti, i ne tako gluhe uši Zapada koji je zazivao aktualno rješenje, kao (po sebe) jeftini način diskreditacije i dovođenja Rusije na rub privredne propasti:
● NATO se neće proširiti na Ukrajinu
● umjesto tražene neutralnosti Ukrajine, sada će ona biti lišena i svog naoružanja
● umjesto pregovora između središnjih ukrajinskih vlasti i dviju odmetnutih pokrajina s većinskim ruskim stanovništvom, o nekoj vrsti autonomije unutar države, sada one postaju sastavni dio Rusije
Osvrnimo se sada na tvrdnju da je Rusija bez ikakvog povoda, neizazvana izvršila agresiju na Ukrajinu. Pisao sam i ovo:
Slušam komentare tipa: "neke članice NATO-a (misli se prvenstveno na baltičke zemlje), koje se osjećaju ugroženima, imaju pravo sazvati savjetovanje NATO-a". Rusija je dugo upozoravala Zapad i NATO da se ne širi do njenih granica, ali je sve to ignorirano. Ne pravdajući rusku agresiju, samo da primijetim kako se drugi imaju pravo osjećati ugroženima, a Rusija - čini se - ne!
U kontekstu rečenoga često se Putina uspoređuje s Hitlerom, što je samo još jedna iz arsenala floskula kojima se utječe na javno mnijenje. Analitičar Branimir Vidmarović veli za Dnevnik Nove TV:
"Hitler je imao drugačije ciljeve i bio je motiviran drugim razlozima. Rusija ne pokušava uspostaviti ruski imperij, ona je sada motivirana konkretno sigurnosnim strahovima, principima, crvenim linijama, Rusija nema nikakvu doktrinu kojom mrzi ili proglašava neki narod manje vrijednim"
Tek toliko da se vidi postojanje trijeznih, doduše manjinskih glasova koje se ne može ušutkati. Na tragu istine o povodu Rusije za agresiju je i „Radnička fronta“ (RF) sa Katarinom Peović (već demoniziranom, kao svojevremeno i Vesna Pusić glede „Deklaracije o domovinskom ratu“), koja je jedina ostala suzdržana u izglasavanju saborske deklaracije (Sabor štanca neobavezujuće deklaracije po mjeri umrtvljenih zastupničkih mozgova, sve po spisku). Dajući i jasne amandmane (neprihvaćene, naravno) na nju, dok RF u svojoj izjavi jasno kaže da „nedvosmisleno osuđuje napad Rusije na Ukrajinu“, ali i:
„Dok za rusku agresiju i napad ne može biti opravdanja jer je riječ o odgovoru koji nije razmjeran onome što je do njega dovelo, do ovih nesretnih događaja ipak nije došlo "neizazvano" i "bez ikakvog razloga", kao što to tvrdi dio propagande zapadnih medija i političkih elita, kao i Deklaracija o Ukrajini koju je izglasao Hrvatski sabor. Činjenica je da je do ovog katastrofalnog razvoja situacije došlo nakon višemjesečnih provokacija i usijanih izjava i poteza koji nisu dolazili samo s ruske strane, nego itekako i od strane SAD-a, NATO-a i Zapada, što je sve samo kulminacija višedesetljetne i višegodišnje ekspanzionističke politike Amerike i NATO-a. Na kraju hladnog rata, Zapad i NATO su obećali Rusiji da se neće širiti dalje na istok. Taj je dogovor vrlo brzo prekršen, a SAD su u 1990-ima od Rusije napravili svoju banana-državu, gdje su po volji postavljali predsjednike, provodili doktrinu šoka i privatizacije i naštetili ruskoj ekonomiji i kvaliteti života u Rusiji. To je rezultiralo dolaskom Putina na vlast i s vremenom novim zahlađivanjem odnosa između Rusije i Zapada. SAD i Zapad su u Ukrajini 2014. aktivno podržavali i orkestrirali državni udar u kojem je nasilno i protuzakonito s vlasti zbačen korumpirani, ali na izborima regularno izabrani, predsjednik Janukovič, nakon što je između ekonomske ponude EU i Rusije izabrao onu daleko izdašniju ‒ rusku. To je isprovociralo rusku manjinu na istoku Ukrajine i Rusiju te je završilo pobunom u Donbasu uz rusku podršku te ruskim zauzimanjem Krima protivno međunarodnim zakonima.“
„Veliki“ analitičari – a prvenstveno Zapad kao cjelina i NATO kao njegova udarna pesnica - uglas laju protiv ruske agresije na Ukrajinu (koju svakako treba što prije zaustaviti, prvenstveno zbog „bakica“ iz videa s početka teksta), a desetljećima samo kabinetski mijauču o, kako kaže RF:
„Potpuno je jasno, kako je već navedeno, da se ruska invazija na Ukrajinu i prekrajanje granica može samo nedvosmisleno osuditi, no licemjerno je pritom ne zamijetiti, kako to „zaboravljaju“ zapadne političke elite i mediji, da ovakvoga zgražanja nije bilo oko Iraka 2003 ili Libije 2011, kada su Amerika i zapadne zemlje ilegalno napadale svoje suparnike ili za još uvijek trajuće invazije američke saveznice Saudijske Arabije na Jemen. Isto tako, indikativno je da nitko ne prosvjeduje protiv višedesetljetne, po međunarodnim zakonima ilegalne, okupacije od strane američke saveznice Izraela u Palestini, niti je pitanje prekrajanja granica bilo tako sporno kad je uz pomoć SAD-a stvoreno Kosovo (premda nakon dugogodišnjeg Miloševićeva terora nad Kosovarima). Također, pitanje prekrajanja granica nikome na Zapadu nije sporno kad se zaziva, više ili manje otvoreno, odcjepljenje Tajvana, Hong Konga, Tibeta i Xinjianga od Kine.!“
Dodajmo tome očita kršenja ljudskih prava u Guantanamu, gdje zatvorenici desetljećima čame bez podizanja optužnice, ili Assangeovog slučaja koji se godinama ne razrješava. Ima li kvazimoralna i kvazidemokratska „vertikala svjetske politike“ ikakvih kompetencija nametati svijetu svoje stavove, prije no počisti smeće u vlastitoj kući? Sasvim je jasno da je ruska agresija prije po mjeri Zapada i njegovih pudlica (uključujući države regije) koji se kunu u nepostojeću zapadnjačku demokraciju (od koje je ruska još i gora, svakako), negoli samih bàćuški, jer će prvospomenuti imati najviše koristi od nje, dok će Rusi samo dobiti ono što im nije dano pregovorima, a što se tiče više no kilavih sankcija – okrenut će se istoku, Kini, Iranu i inim državama. Francuski ministar financija Bruno Le Maire
„rekao je u petak da postoji opcija isključivanja Rusije iz globalnog sustava plaćanja SWIFT, ali da to smatra krajnjim sredstvom. Sjedinjene Američke Države i Europska unija odlučile su da neće izbaciti Rusiju iz SWIFT-a u sklopu novih sankcija protiv Rusije zbog invazije na Ukrajinu. Međutim, to bi se pitanje moglo kasnije razmotriti, kazao je u četvrtak američki predsjednik Joe Biden. - SWIFT je posljednje sredstvo, ali je jedna od opcija koja ostaje na stolu - rekao je Le Maire novinarima uoči sastanka u Parizu sa svojim kolegama iz zemalja eurozone. Uoči istog sastanka, njemački ministar financija Christian Lindner rekao je da su "sve opcije na stolu" uz one koje su već dogovorene. - Prve sankcije su nametnute Rusiji. One štete ruskom narodu i ozbiljno će blokirati rusku ekonomiju - rekao je.“
Dakle, ekonomske sankcije nisu usklađene s težinom ruske agresije, što Zapad neprekidno deklarativno ističe (mnogo toga ostaje na stolu, valjda do smaka svijeta), a pitanje zašto, odgovor niji, moralniji, i objektivniji ljudi ni ne postavljalju – jer je odgovor jasan. Kapitalističkom Zapadu naprosto ne odgovaraju!
Dok veliki dio svijeta urla, kao dobro izdresirana navijačka skupina, da zaključim. Zbivanjem koje je u tijeku svi su nešto dobili, sem Ukrajine koja je gubitnik. Rusija ono što nije mogla pregovorima, Zapad barem trenutačnu ekskomunikaciju Rusije iz svjetskih ekonomskih tokova, a Ukrajina će pristati na ono što pod vodstvom komičara - pretvorenog u tragičara - koji je očaravao nekoć živu (sad već dobrim dijelom mrtvu) publiku - nije htjela, bezglavo, udvornički i bespogovorno pristajući na zapadnjačku manipulaciju. Mene, kojeg nije briga za hrvatska, srpska, bošnjačka, ukrajinska, ruska, američka i ina krda, najviše tišti i boli najveći gubitnik politike evoluciono nezrelog čovječanstva. „Bakica“ sa samog početka teksta. Kao što kaže pokojni Balašević, u jednoj pjesmi, koju ni većina njegovih fanova ne shvaća:
"...Nisu krivci depresivci, lude i psihopate,
što su rušili pa sada nama nude lopate. Krivi smo mi.
Nisu krivi sedativi što ih nisu sputali.
Sorry matori, krivi smo mi koji smo ćutali..."
Ponovit ću na kraju jednu fantastičnu pretpostavku. Da se preventivno pobiju sve - baš sve - vlade i parlamenti (naime, njihovi članovi) svijeta, što bi izazvalo "svega" desetak tisuća žrtava, spasili bi se životi milijuna nevinih! Jasno, nema tko to učiniti, jer - narod je stoljećima dresiran da podnosi sve u ime kojekakvih pišljivih "svetinja", a da bi to učinili ljudi iz redova vladajućih, samo je za sanjati. Do revolucije koju će pokrenuti narod(i), osviješten(i) svojih pravih interesa, a ne ropskog služenja, trebat će još dugo čekati! Dotle će svijetom prevladavati pitekantropska politika toljage i diskurs „salonskog humanizma“, posve nedjelotvornog u praksi.
| rusija_vs_ukrajina_u_namještenoj_utakmici_ladislav_babić_01.03.2022_.doc |
| rusija_vs_ukrajina_u_namještenoj_utakmici_ladislav_babić_01.03.2022_.pdf |
30.01.2022.g.
Sve naše podjele
(od mitološkog do naučnog blata )
Prema mitovima, čovjek je u neko pradavno vrijeme stvoren božjim aktom, od gline, a prema obličju Stvoritelja. Ostavimo se pretpostavki kakvog je spola moralo biti božanstvo, i zadržimo se na tome da su od trenutka stvaranja – osobe, a ne naroda (to je vrlo važno!) – individue stekle sposobnost replikacije, čime umnažaju kopije originalnog božjeg djela. U trenutku upijanja božjeg daha u Umjetnikovu glinenu skulpturu, počinje socijalna evolucija ljudskih bića, što dovodi do niza podjela koje nisu ugrađene u božje djelo, već ih se u neku ruku može smatrati degradacijom originala. Kao što, primjerice, Rubensova slika vrijedi nesrazmjerno više od ma kako vješte njene kopije¸ a kamoli kopijine kopije. Iako je Tvorac prije stvaranja čovjeka vježbao (Golem, Lilith), nekako se čini da mu je u originalnom djelu – u kršćanstvu uobličenog Adamom – ipak promakla neka neprimjetna greška. Moguće je za „istočni grijeh“, koji kao i mi nosimo na (u) sebi, zaslužniji Stvoritelj od njegova djela. Nećemo razmatrati prirodnu podjelu čovjeka na dva spola, niti njegovog mozga na desni (racionalni) i lijevi (emotivni) dio, jer one ne ovise o čovjeku samom, mada u osnovi utječu na podjele kojima ćemo se baviti, koje se nužno nisu morale dešavati opisanim redoslijedom. Original se oteo kontroli (vjernici tvrde da mu je Bog dao tu slobodu) i počeo raditi podjele kakve božanstvo teško da je imalo na umu.
Mada su (po mitu, ali i prema znanosti) ljudi stvoreni od istog materijala, jedna od prvih podjela među njima bijaše rasna. Rase (usvojimo li taj, u nauci već zastarjeli pojam) su se okupljale prema formalnoj, vanjskoj sličnosti, veći dio povijesti gledajući se ne miješati, omalovažavajući jedna drugu kao manje vrijednu. Za pretpostaviti je da je Bog svojim stvorenjima ugradio jedinstveni jezik, kako bi se uzajamno mogla sporazumijevati, ali utjecajem čovjeka to nije dugo trajalo. Razvio se sijaset raznoraznih govora, a kad su (po mitu) ljudi shvatili da bi im jedinstveni jezik itekako mogao koristiti u dosizanju božanskih moći, Tvorac ih je pomiješao, te se do dan danas teško sporazumijevaju. Što je više nego čudno, jer je navodno stvorio ljude na „vlastitu sliku i priliku“, te im onda ne bi trebao braniti dosizanje svojih moći, sem ako se ustrašio skidanja s „nebesa“. Kako je početkom socijalne evolucije u većine (a i danas je tako) prevladavala emocionalna („iracionalna“) polovica mozga u tumačenju sebe i svijeta koji ih okružuje, javile su se religije, vjerovanja od svojih začetaka uzajamno netrpeljiva. Početno okupljanje ljudi temeljem rasnih različitosti postupno je preraslo – zarad razlika u ekonomskim interesima i jeziku - u stvaranje raznoraznih naroda, kojih i danas ima sijaset. Veći, brojčano nadmoćniji, osnivali su vlastite države, držeći manjine u podređenom položaju, uzajamno često ratujući zbog pljački i teritorija (što je također oblik pljačke), istrebljujući jedni druge i do potpunog zatiranja. Još ranije, u plemenskoj fazi, započela je podjela rada među ljudima, te su se iskristalizirali ne samo muški (lov, ratovanje,…) i ženski poslovi (skupljanje plodova, šivanje odjeće,…), dovodeći nadalje do podjele na intelektualni i fizički rad, što je sve skupa, ne samo dovelo do podcjenjivanja potonjeg, već i - uslijed nejednolike raspodjele privređenoga - stvorilo zametak daljnje podjele među ljudima – klasnu strukturu društva. Manje uslijed pogleda na svijet i društvo, a većma zbog učvršćivanja vlastitog položaja u njemu, dolazi do ideoloških podjela kojima se nastoji opravdati rezon klasnih društava, pa čak i unutar pojedine klase dolazi do daljnjih podjela, primjerice – tvrdnji da društvo uopće ne postoji, već samo pojedinci i njihove obitelji (mada je Aristotel odavno shvatio da je čovjek „zoon politikon“ – društvena životinja). U konačnici, to dovodi do opravdanja egoističnih nagona među ljudima, odnosno socijaldarvinističke koncepcije „sposobniji kvači i opstaje“, u jednakoj mjeri i do podjele na odgovorne i neodgovorne članove zajednice prema skupini u kojoj žive, pa i cijelom čovječanstvu. Bog je (prema mitu) stvorio individualno ljudsko biće, a svaka njegova replika udaljava se od ideala kojim se Tvorac vodio, samodopadno umišljena da je bolja od originala, te se okupljaše prema vlastitim standardima, unoseći sve veće i veće podjele među ljude, izbacujući nepoželjne iz svog kruga bitisanja. Pobrojane podjele, od kojih mnoge nemaju uporišta u znanosti ili „božjoj volji“, svakako su uzrok i niza drugih, poput onih na militariste i mirotvorce, nacionaliste i antinacionaliste primjerice, da o bogatašima i siromasima ni ne govorimo, a nemalo ljudi smatra ih opravdanima, logičnima i sasvim prirodnima.
Uza sve podjele koje i dandanas opterećuju ljudsko društvo, javljali su se mnogi pojedinci shvativši besmislenost istih na razvoj cjeline ljudskog roda i njegovih jedinki, jer „gens una sumus“ – jedan smo rod! U tom smislu javljaju se politički pokreti koji nastoje ukinuti neprirodne i/ili nemoralne podjele ljudskog roda, tijekom povijesti postižući mic po mic tek vrlo djelomične uspjehe, koji moguće asimptotski vode ka cilju u dalekoj budućnosti. Formiranju društva koje će priznavati uzajamne razlike svih svojih „atoma“, ne inzistirajući na ma kakvim neprirodnim i neetičkim podjelama. Tako će se krug dioba zatvoriti, a poput zmije koja grize vlastiti rep (Urobor) znanost pokazuje djelomičnu opravdanost mita – da smo iz istog, jedinstvenog materijala, što onda isključuje svakojake podjele nastale bauljanjem ljudskog roda kroz povijest i socijalnu evoluciju. Bogovi su nas stvorili iz gline, pa ne tvrdi li i jedna od naučnih pretpostavki da je život nastao u najpogodnijoj, glinenoj sredini? I dok se fizika trudi objediniti sve interakcije i pojave koje one uzrokuju, u veliku sintezu (shvaćajući jedinstvo svijeta), takozvanu jedinstvenu teoriju svega (GUT), ljudski rod još uvijek živi na svojim podjelama, nasuprot zalaganjima humanista, naučnika i političkih pokreta koji ustraju na jedinstvenom čovječanstvu i našoj jednakosti u različitosti. Inercijske sile (paradoksalno izgleda, često onih koji ustraju na kreacionizmu) to još uvijek efikasno sprečavaju. Bilo iz vlastitog koristoljublja, bilo iz neshvaćanja suštine mitova i znanosti. Naravno, ovaj tekst – ilustriran slikama – tek je kratki kroki koji ne ulazi u detalje, kome je moguće uputiti niz primjedbi, jer mu je osnovna namjera samo ukazati na podjele inicirane, ne po prirodi stvari - biološkog jedinstva ljudskog roda - već na zablude uzrokovane socijalnom evolucijom vrste vođene u velikoj mjeri neshvaćanjem humane biti, a još više zastupnicima vlastitih egoističnih interesa. Stoga je sasvim prirodno postaviti pitanje, zna li cjelina čovječanstva kamo vodi ovakav put, odnosno – QUO VADIS, HOMINE?
● Kreator svijeta
Bog(ovi) vježba(ju) stvaranje čovjeka
Podjela mozga
Matrijarhat
Partijarhat
Podjela po rasama - rasizam
● Podjela po jeziku – kula babilonska
Religijska podjela
Narodnosna podjela
● Podjela po državama
● Podjela rada
● Podjela na fizički i intelektualni rad
● Klasna podjela
● Klasna podjela
● Ideološka podjela
● Zoon politikon – čovjek nije otok
.
● Odgovorni i neodgovorni
● Odgovorni i neodgovorni
● Prevladavanje podjela
● Život iz gline
● Urobor – susret nauke i mita
● Unificirana teorija
● Quo Vadis, Homine?
| sve_naše_podjele_ladislav_babić_30.01.2022_.doc |
| sve_naše_podjele_ladislav_babić_30.01.2022.pdf |
08.01.2022.g.
FANTOM SLOBODE
Par kratkih opaski na film („Fantom slobode“, Bunuel) o kojem sam razmišljao dok nisam zaspao, pa nastavio ujutro. Neobjavljeni tekst star je više od pet godina.
„Le Fantôme de la liberté (sh. Fantom slobode) je francusko-italijanski igrani film snimljen 1974. godine u režiji Luisa Buñuela. Po žanru je mješavina drame i crne komedije. U njemu ne postoji čvrsti zaplet, nego se sastoji od niza epizoda koje povezuju likovi koji, često bez nekog objašnjenja, prelaze iz jedne epizode u drugu. Radnja tako počinje u Španiji za vrijeme napoleonskog rata da bi se prebacila u sadašnjost te prikazivala niz bizarnih likova u grotesknim situacijama. Buñuelu, koji je u vrijeme snimanja imao 74 godine, to je bio pretposljednji film, i u njemu je iznosio koristio svoj prepoznatljivi nadrealistički stil, ali i ironičan stav prema buržoaziji i tadašnjem poretku.“
Izvrsno su međusobno povezane paradoksalne situacije koje u osnovi pokazuju da robujemo konvencijama, da je sloboda relativna i da njeno shvaćanje ovisi o pojedincu (koji sebi uzima pravo da nešto čini, dok se zgražava nad djelima drugoga), no i o tome koliko ti drugi dopuštaju uzeti. Ali i da si više slobode može priuštiti (točnije, rušiti konvencije) onaj tko raspolaže silom, bolje rečeno – s moći! Bilo oružanom, poput napolenonovog oficira koji može u krevet poleći mrtvu sveticu (nakon što razračuna sa zarobljenicima koji viču "dajte nam okove" – dobar uvod u kasniji film koji pokazuje da smo ustvari uvijek u njima), ili institucionalne (bilo lične, bilo da imaš prijatelja na položaju), ili prefekta policije koji na kraju filma izbjegava kaznu za skrnavljenje sestrina groba. U tom rasponu, od oružane do institucionalne moći sve se drugo odvija. Licemjerje mladića koji spava s vlastitom tetkom ali se zgražava bičevanja mazohiste, preko prefekta koji nimalo uzbuđen mrtvo hladno gleda i sluša svirku gole sestre-nimfe, kvazi uljuđenog odnosa doktora i pacijenta koji puca na nepodnošenju istine, pa do policijske škole gdje čuvari reda ni ne slušaju profesora koji im tumači relativnost konvencija, već se sprdaju s njime da bi na cesti primijenili jedino što su usvojili u životu: prisilom službene odore natjerati vozača na poštivanje konvencije koju valjda jedino razumiju - ograničenja brzine. Tu su i svećenici koji se učas pretvaraju u kockare, pa neki tip koji si uzima slobodu pucati po ljudima i potom, oslobođen – jer si je porota uzela slobodu da tako presudi - dijeli autograme poput heroja (jako dobra korelacija sa svečanim dočecima naših ratnih zločinaca, nakon odsluženja 2/3 kazne).
Sve prepuno relativnosti slobode, ljudskog licemjerja i utjerivanja "ispravnog" vladanja temeljem moći koja se lako izbjegne ako si njen nositelj. Kao što reče Rousseao, "Čovjek je rođen slobodan a posvuda je u okovima" od kojih ogromni dio sam sebi nameće. Uostalom, ta potraga za slobodom naliči fantomu – neuhvatljivoj prikazi – koja kruži svijetom. Kažu da je naslov filma referenca na Marxa i "bauk komunizma koji kruži Evropom".
Nekako se najljudskijom čini poruka vezana uz incest tetke i nećaka. Nakon što propadnu njegova moljakanja, pokušaj zadovoljenja silom (gušenje jastukom), nakon što on razočaran odlazi i potom se vraća u sobu, čekaju ga njene riječi "uzmi, možeš dobiti sve što želiš!". Drugim riječima, put do slobode i očekivanja od nje je naprosto svojevoljno pristajanje osoba na uzajamni odnos, bez upotrebe prinude. Pa se vraćam profesoru u policijskoj školi i pokušaju da preko poligamije objasni ograničenim pajkanima, relativnost konvencija. Zaista, pristaje li harem dobrovoljno da živi sa mnom, što se to koga tiče.
Prisjećam se jedne TV emisije – interesantno, još iz Juge – gdje je neki tip imenom Komaja doveo u studio nekoliko svojih ljubavnica i djecu koju je imao s njima – i svi su oni otvoreno pričali o uzajamnom seksanju, kako nitko nikome ne ograničava i druge veze, itd... Doduše, djecu nitko ništa nije pitao, a posljedice (djeca) se moraju ukomponirati u društvo kakvo jeste, što vjerojatno za većinu vrlo loše završi. Ne znam jeli tip još živ, a ako jeste možda je u invalidskoj mirovini s iščašenom "onom stvari", s obzirom da su svi pričali kako treniraju višesatni neprekidni spolni odnos.
Sve u svemu, velik dio problema je u suprotstavljanju ljudske biologije i pokušaja da se ona konvencijama zauzda, da se svi ljudi psihološki uprosječe, uslijed čega su dotjerani do prinudnog ponašanja dok ih spoznaja istine nevjerojatno frustrira. A kako u nametanju konvencija leži i fizička sila, lijepo svjedoči Goyina slika na zidu prefekta policije, koja nas vraća na sam početak filma i time gradi lijepu paralelu sa suvremenošću.
Nekako sam slično iznesenom doživio film, koji je zaista krajnje subverzivan. Ali, kapitalizam sa svim svojm popratnim "etičkim" standardima odavno je oguglao na subverziju. Bunuel je zaista takav režiser. Negdje sam pročitao kako je prije dodjele Oscara za "Diskretni šarm buržoazije", u nekom intervjuu izjavio kako će ga – naravno – dobiti, jer ga je platio 25000 dolara! I zbilja ga je dobio. A sistem, poput onih buržuja iz spomenutog filma koji koračaju beskrajnom cestom bez vidljivog cilja, naprosto ide dalje! Jebe mu se za poruke i pouke, ako na tome može zaraditi. Drži narod dalje samo od participacije u ekonomskoj moći.
|
| ||||
28.12.2021.g.
Moja prijateljica Jagoda
(prikaz zbirke kratkih priča Jagode Kljaić naslova „Vrijeme zrelog kestenja“)
Svi mi imamo vlastite svjetove, duhovne kućice iz kojih vrebamo, tumačimo, a po danim nam mogućnostima (ne)prikladno učestvujemo u svjetskim zbivanjima. Bivaju one različite za razne ljude i razne vremenske periode, jer duh – ma kako bio (u teoriji, dakako) samostalan i neovisan – podvrgnut je pritiscima prilika u kojima obitava. Pa, dođu tako vremena kad se naši svjetovi rasprsnu, poput Jagodinih priča – kestenova, ostavljajući za sobom djela koja šire skučene obzore živima, dok iščezlima više zaista ništa ne predstavljaju. Jer, "dok smo mi, nema smrti – dok je smrt, više nema nas".
"Znam kakva je, ne moraš se truditi opisivati, i moja je slična: uska, tijesna, tijelo mi i najmanjim pokretom udara o zidove, potpuno mračna, uzaludni su pokušaji da je iznutra otvorim, nemam mjesta ni da pošteno zamahnem kako bih otvorila najmanji prozorčić."
Tako kaže Jagoda u uvodnoj priči zbirke kratkih pripovijedaka „Pogled ispod Pogledića“, prve u trilogiji Krugovi. Ipak, ovako zatočena svijetom i segmentom njegovim u koji ju je "providnost" smjestila, našla je snage, umijeća i talenta da onima koji u ne tako davnoj prošlosti zapažaju samo "gusti, crni mrak" progovori o njemu, neizmjerno svjetlijem bivšim mu žiteljima nego li bi nove, kondicionirane generacije mogle zamisliti. Ima spomenuta uvodna priča i mnogo mračnije alegorijsko tumačenje, vezano uz, u jednoj mnogo mračnijoj ljudskoj berbi iščezle komšije, no to ostavljam čitateljima da dokuče.
Kako ljudi stare, njima sve više ovladava nostalgija; za prohujalom mladošću i vremenima u kojima je našla svoje ispunjenje. Neki uzdišu nad "stoljećem sedmim", drugi se kao sa sjetom prisjećaju k. u. k. (Kaiserliche und Königliche) monarhije, o kojoj znaju jednako kao prethodno spomenuti, dok se treći zbiljski spominju onog "strašnog mraka" jer su u njemu zaista obitavali. I kao još uvijek živi sudionici onijeh i ovijeh vremena, mogu nam više, iskrenije i istinitije o njima progovoriti, od – prikladno vladajućim cajtima – (ne)upućenih ljubitelja prahom vremena zametenih vijekova. A opet, živim se svjedocima manje vjeruje negoli u sivu moždanu koru usađenim fantazmima, o lično nikad konzumiranom svijetu i vremenu. Nostalgija je prirodno ljudsko pravo, pa i ona za bivšom državom, mada je mnogi psiholozi nastoje minorizirati, istjerati iz javnog u privatni prostor (da se mladi ne zaraze istinom!) tvrdnjom kako ona nije do tek žal za prohujalom mladošću, njenim zauvijek usahlim životnim sokovima i ludostima u kojima smo uživali. Nisam čuo glupljih tvrdnji od tih zatiratelja sjećanja.
Nije Jagoda dementna, niti je "vesla sisala" da ne može razdvojiti stremljenja i iživljavanja svoje mladosti od prilika u kojima su se zbivala, iste pak da je nesposobna suvislo porediti s onima u kojima joj izlazi knjiga. Knjiga nostalgije, ne za bivšom državom, jer, uvjeren sam da joj je formalni atar bivstvovanja podjednako nevažan kao i meni, već u potrazi za tragovima prohujalog, u mnogo čemu ljudskijeg načina življenja. Upravo to pokušava u pedeset priča zbirke „Vrijeme zrelog kestenja“, u kojoj nema ljudi podijeljenih po etnonacionalnim kriterijima. Ali ima upropaštene sisačke Željezare, u kojoj je radila kao novinarka prateći razvoj rastućeg kolektiva i njegovih deset i više tisuća radnika, pišući o njihovom trudu, znoju i rezultatima, poput školjke lučeći u srž svoje osobnosti biserje odanosti radu, samoprijegoru, poštenju, zapažajući i naivnosti klase koja je po njemu dobila ime.
„Nisu onî, što su ih vrele i užarene talili i izlijevali, ni sanjali da će jednog dana i sami krenuti za proizvodima njihove Željezare. Bili su prezadovoljni odmaralištem u Malinskoj, uvijek se nekako uspijevalo provesti desetak dana u predivnoj uvali, ako ne u glavnoj sezoni, ona kasnija znala je biti još romantičnija. Sad su u poznatim i razvijenim državama, otišli tragom cijevi, razvučeni poput rastaljenog željeza od mjesta nastanka do mjesta nestanka. Sanjaju ponekad plamene jezike pećî od kojih je sve počinjalo, ali se ujutro ne mogu sjetiti procesa proizvodnje. Šatirani cvijet je uvenuo, a ono što je od njega ostalo ubraše neznalice. Oni koji nikad nisu čuli za noćnu smjenu, nikad osjetili snagu zadovoljnog radnika, nikad se približili moćnoj buktinji što hrli u nebo, nikad se ugrijali blizu rastaljenoga željeza.“
Pratila je njihove prvomajske proslave, danas svedene tek na formalnu tišinu poklonjenog im neradnog dana, jer, budimo iskreni – što danas radnici iz stotina popljačkanih, uništenih i devastiranih poduzeća, bačeni na biro rada, a potom na cestu s koje sve više odlaze k'o rakova djeca u svijet, tragajući za otetom koricom kruha, uopće imaju slaviti?
Jer, novim generacijama "Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema …" kao što kaže dečkić iz zbirke dječjih misli „Olovka piše srcem“, dok jednog dana i sam ne shvati da kraja ipak ima, onog trena kad netko drugi ustvrdi isto: "Početak je kad sam se ja rodio...". A Jagoda zna da početka i kraja – sem za život jedinke, ali ne i društva – nema, i ostavlja svjedočanstva o mnogima nezamislivoj ideji kontinuiteta povijesti, zaboravu njenih pouka i posljedičnom ponavljanju "grešaka", eufemističkom nazivu zločina onih koji početkom svega smatraju čas svoga rođenja.
Zbirka je u cjelini, uz nekoliko konkretnih priča o njoj, posvećena „onoj najsjajnijoj zvijezdi“ – autoričinoj majci. U "Žena stere veš" majci koja još sinoć (jer je struja jeftinija) oprani veš (čekajući završetak pranja, uz ukućane već davno utonule u san):
"ovog prelijepog kasnoljetnog jutra slaže na štrik u dvorištu, dok joj rosa vlaži noge u ljetnim natikačama, prije jutarnje kave, a kad svi njeni još spavaju u svoje tri sobe. Nada se da će završiti prije njihovog buđenja, kako bi im uspjela pripremiti đus i skuhati jaču tursku kavu za njih dvoje."
Prisjeća se Jagoda scena koje naviru u sjećanja kad voljeni protagonisti više nisu među nama, epizoda s posljedicama koje su izgledale tako prirodnima (oprani veš, čista kupaonica, jutarnja kavica, obilan ručak i večera, svježi kruh i mlijeko ...) da smo ih prihvaćali zdravo za gotovo, a ne ishodom žrtvovanja žene koja je nas voljela više od sebe same!
"Razastrti veš na četiri štrika ljubav je koja joj tjera suze na oči. Neispavana, nogu mokrih od rose, još ga jednom obuhvati pogledom i tiho ulazi u kuću u kojoj se ne čuje ni šum ni pokret. Sjeda pored prozora s koga vidi veš i rundelu cvijeća i čeka prvo kašljucanje, vrpoljenje prije ustajanja, zna da je to on, njih dvoje je na katu, oni se drugačije čuju kad se bude u subotnje jutro, kreće pristaviti džezvu, dok on ode na zahod i opere ruke, zube ne pere prije kave, kaže da mu onda kava ima lošiji okus, i to je u pravu. Samo je u jednom trenu, tamo u drugom, velikom dvorištu, pomislila: Kad bi me svako od njih poljubilo za svaki oprani im komad koji će odjenuti, više ne bih ni postojala, rastopila bih se od tolikih poljubaca."
A poljupci, puni zakašnjelog shvaćanja i ljubavi, s periodičnim talasanjima nostalgije nemoćne da povrati prošlost, stižu prekasno da ih isporučimo osobi bez koje ni nas ne bi bilo. Život je, kao što znamo (zaista?) – nepovratna pojava. Sem majke, još su dvije osobe važne u autoričinom životu, njeni sestra i otac, on poginuo u "ratu čistom kao suza", u poslijepodnevnom dremežu sred obiteljskog dvorišta, od granate kojom "nisu gađani civilni ciljevi". U pripovijetki "Samo tri dana", dragoj mi jer sam često i sam, iz iracionalnih svjetova mašte, nudio pola preostalog života pokojnoj majci, izriče Jagoda neostvarivu ponudu: "Nudim ostatak života u zamjenu za tri dana!". Tri dana, ne znajući da li joj uopće toliko još preostaje, svaki od njih posvećen jednom od najmilijih joj bića: majci, sestri – smrtno oboljeloj uslijed šovinističkih pritisaka na radnom mjestu, rezultirajućih otkazom (je li to različito od gelera koji su usmrtili oca?) i već spominjanom ocu.
"Zašto se baš meni dogodilo, a ne onome … Zajedljiva dosjetka koja ubada rastuži me, ne zbog mene, nego onoga koji nema hrabrosti šapnuti: Tako mi je teško, tako se mučim, moram tebe ubosti da bi meni bilo lakše … U tim, i svim drugim situacijama svakodnevice, fali samo iskrenost, ona nesvjesna, iskonska, koju podarujem jedino sama sebi, u satima osame, tišine, dok čekam misao, dozivam san, razdanjujem noć prije reda. Tada molim za jedan od ona tri dana. Bilo koji, u svakom imam što za reći, svoje, i pitati njih, njihovo."
Nije samo moje slično iskustvo razlog spominjanja ove pripovijesti, o navijeke neispunjenoj želji za svega tri prekratka sunčeva kruženja, kako bi voljenima ponaosob posvetila cijelu sebe, kao što su oni cijeli svoj iščezli život to činili njoj. Sve ono što možda nije uspjela za stotine i tisuće puta po tri dana. Iz svijeta, u kojem nestanak najdražih bijaše praćen i njegovim urušavanjem, prisjećam se izuzetno popularnog filma nad kojim je plakala cijela država, a nova ga generacija zna možda tek po pjesmi "Mama Huanita". Meksički je to film "Jedan dan života" koji me podsjeća na Jagodinu tihu molitvu za povratom svega tri dana bespovratno iščiljelih života. Govori o dva prijatelja od kojih je jedan osuđen na smrt strijeljanjem jer nije želio pucati u narod. On moli prijatelja, oficira zaduženog za egzekuciju, da mu omogući još jedan dan života, kako bi majci mogao čestitati rođendan. I dok je tragedija filmske majke doživotno čuvati u sebi zadnji dan svog sina, Jagodina se sastoji u zaludnom iščekivanju Nečijeg poklona od svega tri, tek beznačajna dijela bezbrojnih svemirskih dneva, za ponovni susret s najmilijima. Tko zna, ne bi li nakon toga njeni dani bili još oblačniji negoli ih čini neostvariva želja. Jer, uvjeren sam, svako njeno prisjećanje vrijedi kao bezbroj dana u paralelnom svemiru, gdje pokojnici zaista žive dok ona razgovara s njima.
Dugo sam razmišljao na koji način prikazati Jagodinu knjigu „Vrijeme zrelog kestenja“. Kako nisam vičan sličnim poslovima, javila se misao – koju sam odmah odbacio – da joj pristupim na način toliko uobičajen u profesionalaca, da nitko ni ne bi zapazio odakle sam sve prepisao. Te stil ovakav i onakav, prepoznatljivo nenadmašan, pa blještavi atributi, prenesena značenja, čudesne alegorije, besprijekoran jezik tečniji od vode tekućice, od sinonima sve frca poput vatrometa ... No, razmišlja li itko od nas o tovrsnoj anatomskoj analizi djela u koje je uronjen, cjelinom bića utonuo u nostalgične svjetove jednog života, koji se čudesno iz njegove osobitosti prelijevaju u uzajamno stapanje autorice i čitatelja? U subjektivne doživljaje koji će mu dočarati makar dio atmosfere nestalog svijeta, možda ne savršenog kakvim ga neki zamišljaju, ali još manje onakvog kakav im se svakodnevno prezentira. Da, to je Jagodina zbirka.
Uvjeren sam da ćete autoricu, dovršivši čitanje knjige, uvrstiti u krug svojih literarnih miljenika. Jagodu Kljaić, moju prijateljicu, čije će vam djelo samo po sebi više reći nego što sam to ja sposoban učiniti.
Napomena: recenzija je sastavni dio zbirke kratkih priča Jagode Kljaić naslova „Vrijeme zrelog kestenja“, druge knjige iz trilogije Krugovi (ShuraPublikacije, Opatija 2021.)
Jagoda Kljaić (1950., Glina) piše kratku prozu i poeziju.
Završila je Fakultet političkih nauka zagrebačkog Sveučilišta i ima višegodišnji staž u novinarstvu i to kao novinar u „Vjesniku Željezare“ (novinama Metalurškog kombinata Željezara Sisak) i glavni urednik lista „Novi Zagreb“ istoimene zagrebačke općine.
Zastupljena je u više regionalnih zbornika i književnih časopisa. Pjesme su joj prevedene na poljski, slovenski, bugarski i makedonski jezik.
Objavila: Pjesma za Korzo – Glinski spomenar, kratke priče; Pepeo na pragu, pjesme; Rascvjetana trpeza, kratke priče; Vodeni žig, poema o poplavi; Mimoze umoru, poema o životu i smrti; Otjerane ptice, pjesme; Tintom zapisano, kratke priče; Crveni karanfili – Izbor 100 kolumni; Pogled ispod Pogledića, kratke priče; Kuća sa zelenim barkodom– Priče iz epicentra. Zbirka pjesama na banijskom narodnom govoru koji nestaje, Sa druge strane štreke, štampana je u tri izdanja, na latinici i ćirilici.
Član je Udruženja književnika Srbije.
Živi u Glini (Hrvatska)
Završila je Fakultet političkih nauka zagrebačkog Sveučilišta i ima višegodišnji staž u novinarstvu i to kao novinar u „Vjesniku Željezare“ (novinama Metalurškog kombinata Željezara Sisak) i glavni urednik lista „Novi Zagreb“ istoimene zagrebačke općine.
Zastupljena je u više regionalnih zbornika i književnih časopisa. Pjesme su joj prevedene na poljski, slovenski, bugarski i makedonski jezik.
Objavila: Pjesma za Korzo – Glinski spomenar, kratke priče; Pepeo na pragu, pjesme; Rascvjetana trpeza, kratke priče; Vodeni žig, poema o poplavi; Mimoze umoru, poema o životu i smrti; Otjerane ptice, pjesme; Tintom zapisano, kratke priče; Crveni karanfili – Izbor 100 kolumni; Pogled ispod Pogledića, kratke priče; Kuća sa zelenim barkodom– Priče iz epicentra. Zbirka pjesama na banijskom narodnom govoru koji nestaje, Sa druge strane štreke, štampana je u tri izdanja, na latinici i ćirilici.
Član je Udruženja književnika Srbije.
Živi u Glini (Hrvatska)
|
| ||||
6.12.2021.g.
Naš saradnik iz Hrvatske, Ladislav Babić piše o vlasniku AUTOGRAFA.HR - svakako ćemo objaviti reakciju, ako je bude, od strane vlasnika AUTOGRAFA.HR
Ugledno ništa
Vlasnik i urednik portala autograf.hr, Drago Pilsel, teolog i novinar, sin je ustaškog zločinca koji je svojedobno pobjegao u Argentinu, nikad se ne odrekavši Pavelića, njegove države i postupaka. U svojim sam tekstovima (i fejsbuškim komentarima) često isticao Pilsela sina, kao rijedak primjer čovjeka koji se – živeći u emigraciji, k tome još u bliskoj ustaškoj okolini (Poglavnik je bio kućni prijatelj) – opametio, i shvatio tko i što je u vrijeme NOB radio u bivšoj nam, zajedničkoj državi. Čak i nakon prvog razočarenja njime pred nekoliko godina, kad se, poslije objavljenog mi teksta i prihvaćanja još jednog za podizanje, predomislio, nakon upita dozvoljava li da ga prenese portal tacno.net čiji tada bijah kolumnist. Imao je nekih svojih problema s urednicom spomenutog portala, o čemu nisam znao ništa sve dok mi nije nepristojno odbio već prihvaćeni tekst. Čak ga nije ni odbio, već ga naprosto nije objavio, pogazivši svoje obećanje.
Tada sam upoznao njegovu mračnu stranu; samozaljubljenu i egocentričnu ličnost, čemu svjedoči i moja razmjena mejlova sa spomenutom urednicom. Kao što rekoh, ni nakon toga ga nisam prestajao hvaliti u svojim tekstovima, što se može provjeriti pretraživanjem interneta.
Drugo razočaranje Pilselom je novo, i samo svjedoči da sem egocentrične sebeljubivosti, raspolaže i s puno osvetoljublja. Tek mi nije jasno zašto prema meni, koji nisam baš ničim kumovao njegovim kompleksima glede tacno.net portala. Radi se o slijedećem. Na autograf.hr naišao sam na članak Željka Porobije, „Teorija evolucije ruši svaku religiju. Ali baš svaku“ – prepun komentara čitatelja. Poslije uredne registracije na portal, priložio sam i svoj, koji od riječi do riječi prikazujem:
-----------
"O SPOZNAJNOJ VRIJEDNOSTI VJERE I ZNANOSTI: ZNANOST, VJERA I KOMPLEMENTARNI OPIS STVARNOSTI"
http://www.casopisapriori.com/index.php/apriori/article/view/21/18
"ZNANOST, VJERA I KOMPLEMENTARNI OPIS STVARNOSTI“
https://www.filozofija.org/wp-content/uploads/clanci/Nesvrstani%20clanci/L.Babic-Znanost-vjera-i-komplementarni-opis-stvarnosti.pdf
-----------
Ukratko, dao sam dva linka na jedan svoj tekst – objavljen prije oko deset godina na filozofskom portalu (fiozofija.org), i prenešen pred nekih mjesec dana u elektronskom časopisu (casopisapriori.com).
Nakon obavijesti da moj komentar (primijetite da se radi o običnom upućivanju na tekst koji se bavi nedoumicama izazvanima Porobijinim člankom!) mora proći pregled i odobrenje, jednostavno je sklonjen, izbačen, drugim riječima – cenzuriran, bez ikakve obavijesti! Poznavajući Pilselov karakter, zlopamćenje (prema kome i zašto?), osvetoljubivost (bez ikakvog razloga!), to svakako nije slučajnost.
Uostalom, s kojeg bi razloga poveznice na članak koji nikoga ne vrijeđa, objavljen u dva ugledna portala/časopisa, izazvale takvu reakciju? Spomenuti mediji prihvatili su moj tekst bez ikakvih primjedbi, dapače – zahvalni što sam im ga poslao – a autografu.hr predstavljaju problem linkovi na njega?!
Mogu reći da na neki način shvaćam Pilselov postupak, jer u društvu u kojem živimo nije osamljen. Nakon što su se razračunali sa cenzuriranjem iz socijalističkog razdoblja (naglasak je na poslijednje dvije riječi) mnogi dični pojedinci - vlasnici i urednici kojekakvih portala što niču kao gljive poslije kiše – ostvarili su svoj san. Nećemo da drugi cenzuriraju nas, sada ćemo mi cenzurirati druge, i naveliko trubiti da konačno živimo u slobodnom društvu! Jasno, uobičajeno pravdanje tih sitnih kapitalističkih poduzetnika s područja novinarstva je, da kao vlasnici mogu objavljivati što žele, i propuštati komentare kakvi im se sviđaju, samo – neka onda prestanu raspredati o društvenoj slobodi, jer ona je mnogo više negoli suma individualnih sloboda moralno prilično konfuznih osoba. Etički kodeks, koji poput drugih portala krasi i njegov, može si objesiti na prvo stablo.
Kao dopunu kratkom osvrtu na Pilselov karakter, da spomenem kako se prilikom osnivanja svog portala (2013-te godine) raspisao, privlačeći autore (niz uglednih imena pišu za manje uglednog vlasnika), o tome da će - za razliku od inih portala koji svašta obećavaju - on plaćati objavljene priloge. Dakako, od toga nije bilo ništa, već je jedno vrijeme dobivao novac od ministarstva, a sad moljaka dobrovoljne priloge preko PayPala kako bi se održao.
Eto, tek toliko o jednoj samoljubivoj i osvetoljubivoj ličnosti, koja svojim postupcima radi protiv vlastitog integriteta i ljudskog dostojanstva. Nisam ja povrijeđen što nije prenio linkove na moj objavljeni tekst, već pišem ovo zarad onih koji uživaju u „stečenoj slobodi“, ni sami ne shvaćajući kako su ih umjesto Kurte, uzjahale bezbrojne Murte!
|
| ||||
02.12.2021.g.
Tri sestre, bez Čehova
Zbivanje koje je još uvijek "in statu nascendi" - što će reći, u fazi odvijanja – i nitko ne zna kako će završiti, prenosim kao nezainteresirana osoba za krajnji ishod. Jedini motiv je priložiti detalj, mirijadama sličnih koji tijekom ljudske povijesti kvare međuljudske odnose.
Imala majka tri kćeri. Mlađu, Srednju i Stariju. Razmiljele se po državi kao rakova djeca, poudavale i razvele se – kako koja – imale djecu i vlastite živote. Majka ostade sama, ne htijući se u poznim godinama, kad čovjek strijepi kuca li na vrata znanac, prijatelj ili Smrt, preseliti ni Starijoj ni Srednjoj, a Mlađa je ionako nije zvala k sebi. Sestrice, ma i potekle iz istoga gnijezda, razlikovale se kao nebo i zemlja po duhovnim karakteristikama. Mlađa, udana za etnički nepoćudnu osobu u svojoj državi, na prvi pogled vrlo koristoljubna osoba još od djetinjstva. Srednja, nasuprot tome, pošla je za osobu izrazitog animoziteta spram „krvnih zrnaca“ supruga mlađe seje. Starija pak nije imala predrasuda prema proizvoljnim i nebitnim karakteristikama ljudi, poput njihove nacionalne pripadnosti. Sestrice k'o sestrice, povezane od malih nogu, dakako da su uviđale međusobne razlike, što ih nije priječilo da održavaju dobre odnose. Krv nije voda, kaže se.
Sve do trenutka kad su počele shvaćati da im majka i onu jednu nogu kojom još stoji na ovom svijetu, polako, iz dana u dan sve neumitnije povlači ka drugoj kojom je već prekoračila granicu svjetova. Čovjek koji želi dobro svojoj djeci, da se međusobno ne zakrve poslije njegova konačnog putovanja u nepoznato, nastoji jasno i nedvosmisleno, pismeno objaviti poslijednju želju glede materijalnih stvari koje ne može ponijeti sa sobom. Objaviti oporuku. Ne znam jeli starica neodgovorna, dementna, ili tek uvjerena kako njeno vrijeme još nije nastupilo (a tko od nas to želi priznati?), no nikako da se odluči na takav korak u korist materijalnu - ali prije svega duhovnu - svojih kćeri, kako ne bi nastao raskol među njima, kao što među vladarevom djecom biva kad se dijeli carstvo.
Nije da majka nije imala neku ideju, više puta obznanjujući sinu Starije da bi sve ostavila njemu, ukoliko je voljan doći živjeti k njoj i brinuti o njenim potrebama. Maloga, tako ćemo zvati njenog unuka već dobrano zašlog u četvrto desetljeće života, ne može se optužiti za gramzivost, a i ostale duhovne karakteristike bijahu mu primjerne. Želeći upravljati svojim životom mimo zapovjedne ruke bakine, nije prihvaćao njenu ponudu. A nije da nije mogao, pa nakon ovjerovljenja oporuke kod bilježnika živjeti kod starice, zanemarujući je pustiti da umre, i živjeti svoj život istovremeno pokazavši lakat trima sestrama (i svojoj majci), pretendenticama na ostavštinu. Ne tvrdite valjda da niste čuli za slične, ili još gore slučajeve? I njegov otac - jednaka, ako ne i dosta veća budala - znao je popričati s bivšom punicom, uvjeravajući je kako je krajnji čas regulirati jednu od posljednjih i najbitnijih stvari koje su joj preostale u životu, nudeći svoju pomoć u tome. Uvjeravajući je, kako bi - akoli ne već najpravednije - od jedne majke najhumanije bilo ravnomjerno raspodjeliti imovinu među kćerkama. Godinama ju je nagovarao, a sin i njegova majka ništa nisu imali protiv.
Jednog dana, pri posjeti Mlađe Starijoj, potonja joj je spomenula majčinu ponudu da sve ostavi unuku. Na prvi pogled prihvaćajući prijedlog, već idući dan nakon povratka u svoje prebivalište (na sasvim drugom kraju države), telefonski javlja kako ipak smatra da ima pravo na nužni dio, koji joj pripada po očevom dijelu, a koji je nakon njegove smrti naslijedila mama. Poduži put do mjesta u kojem je živjela pročistio je njen koristoljubivi um. Nisam svjedočio razgovoru dviju sestara, ali izgleda da je pogreška Starije bila što je uopće spominjala takvu opciju, mimo one o podjeli ostavštine na tri ravnopravna dijela. Sve bi tu možda i završilo, majka bi i nadalje odgađala – do "svetog nigdarjeva" – regulirati stvar, da je Mlađa nije nazvala i spomenula opisani razgovor, što je stara telefonski prenijela Srednjoj. Onoj, koja je za vrijeme bivše države imala siguran posao u kraju sa većinom nacionalne manjine, što zajedno s mužem nikako nije mogla otrpjeti, te su oboje – kad je na vidjelu već bio raspad države – dali otkaz i preselili među "sebi slična krvna zrnca".
Ta, Srednja, bila je najbolje stojeća među sestrama. Neću pretjerujući je nazvati bogatašicom, ali svakako dobro stojećeg imovnog stanja, koje je tijekom godina samo uvećavala. Izgleda da je to, makar negdje u podsvijesti, imponiralo i majci kojoj postade najdraža kćerka, te ju je neprestano neumjereno hvalila. Te oni su postigli ovo i ono, imaju toliko i toliko, djeci su ostavili to i to, i slično. Mada je – kao što spomenuh - koristoljublje bilo najvidljivije kod Mlađe, izgleda da je još i veće bilo, duboko prikriveno u ponorima duše Srednje. Možda ga je teže bilo očitati tumačeći njeno bogaćenje kao posljedicu marljivosti i ustrajnog rada, a ne impulsa tamnije strane ličnosti. Poslijednjih godina, majka je najradije odlazila na po nekoliko tjedana srednjoj kćerki, pa čak i prenijela na nju upravljanje ušteđevinom, a i zdravstvenu iskaznicu podigla u mjestu udaljenom desetine kilometara od svoje kuće. Nije jednom otac svom djetetu govorio kako je to vrlo "sumnjivo", i da će sve završiti borbom rukama, nogama i noktima njegove tetke za dijelom, ako već ne cijelom majčinom ostavštinom. I kao da se to zbilja počelo zbivati. Isti čas kad je majka telefonski spomenula kćerki razgovor Mlađe i Starije, te vlastitu ponudu prepuštanja imovine – kako je uvijek govorila – najdražem unuku, dobila je direktni odgovor: "Misliš li tako, onda više nećeš dolaziti k meni, niti ću sređivati tvoje stvari. Što je taj unuk uradio za tebe da mu prepuštaš sve, a mene ostavljaš na cjedilu?". I poklopila slušalicu. Čini se da racionalno postupanje s kašnjenjem dolazi u glave ljudi, kao što spomenuh i pri reakciji Mlađe, Srednja je već koliko sutra dojurila do majke i odvezla je k sebi na par dana. Ne treba sumnjati, na prepariranje starice da je privuče na svoju stranu.
Kako će storija završiti, dali daljnim otezanjem majke do trenutka dok je Stvoritelj ne pozove sebi, dali prepuštanjem imovine srednoj kćerki koja je – čini se – pokazala veće uvjeravalačko umijeće od sestrica, ili ipak podjelom imovine na tri ravnopravna dijela, a moguće i potpunim raskolom koji će se godinama sudski rješavati nakon smrti ostaviteljice, tko bi li ga znao. Odnosi među sestrama mogu se još više zakomplicirati, iz razloga što mati nije imala namjere, želje, volje i odlučnosti na vrijeme bespogovorno i pravno riješiti stvari, kako ne bi došlo do onoga do čega će eventualno doći. Sve nije nego tek možda svojevrsna analogija svađe među Atenom, Herom i Afroditom, kad je Paris zlatnu jabuku (boginji pružiti nešto mimo zlata je lična uvreda, na kakvu se smrtnici ne bi usudili) namijenjenu najljepšoj - ponudio Afroditi. Boginje se moguće svađaju zbog oholosti i samodopadne sujete, Zemljani to čine radi opipljivijih stvari. Ljudi koji pljuju po materijalističkoj filozofiji, apsolutno ne razumijevajući o čemu se radi, kolju se upravo zbog materije, tvari realizirane u obliku imanja i financija pokojnika. Daleko je sunce, a još dalje iskonska ljubav i humani odnosi među ljudima.
Greška koja će moguće skupo stajati sudionike, leži prvenstveno u njihovim psihološkim osobinama; čak i u karakteru Starije, koja nije izdržala – mada bi bila zadovoljna ravnomjernom raspodjelom nasljedstva – izlanuti majčin prijedlog, u korist svoga sina, pred najmlađom sestrom. Daljnji razvoj događaja naprosto je prirodno vođen karakterima sudionika, a kuda će ih odvesti tek će vrijeme pokazati. Ulogu dodijeljene zlatne jabuke u našoj skaski igra imanje, koje čak ni dodjeljeno nije, već je jedan hipotetski i odbijeni prijedlog ostao visjeti u zraku. Kao izazov ljudskosti sestrica, kakav možda još nisu doživjele. Ukoliko "zarate" tri seje, tri bića koja jedva mogu biološki biti bliskija, čovjek se pita, a kako onda neće narodi, istovremeno dovoljno glupavi i toliko "oštrovidni" da uočavaju navodno bitnu razliku u genima drugih. Samo ne brvno u vlastitim očima, kao što bi im rekao Onaj koji ih je - možda upravo stoga - zauvijek napustio.
|
| ||||
19.10.2021.g.
Julian
Otkada je Adam oplodio Evu a Kain ubio Abela, cjelokupna povijest zemaljske civilizacije svodi se na istrebljenje onih koji smetaju interesima jačih. Ne samo pojedinci, već cijeli narodi iščezavali su sa lica Zemlje, ukoliko su moćnici smatrali da štete ostvarenju njihovih probitačnih zamisli, za što je često i samo njihovo postojanje predstavljalo dobar izgovor. Surova i sirova snaga ili sila potkupljene gomile koja je za mrvice bačene pred njihova halapljiva usta spremna anihilirati cijele etnije, prava je povijest ljudskog roda. Indijanci, Inke, Maje, Armenci, Židovi,..., spisak je upečatljivo dugačak i neopozivo potvrđuje moje riječi iole inteligentnom stvoru. Istina, povremeno su pojedinci nastojali izjednačiti snage istrebitelja i njihovih budućih (istrijebljenih) žrtava – poput Samuela Colta koji je umislio da je svojim "mirotvorcem" surovu i sirovu snagu sveo na vještinu potezanja "brzopljuca" – ali sve to nije no samo ubrzalo repeticiju povijesnih gadosti, sve do pojave najetičkijeg potomka ljudske vrste. Dobro, u naučno fantastičnoj priči, odaklem su prethodni redovi, to sam ja, uobličen u lik nekog „mirotvornog“ fizičara, no u mitološkoj stvarnosti to bi trebao biti Spasitelj ljudskog roda, jedna od komponenti Svetog trojstva realizirana u obliku Božjeg sina koji je poprimio ljudsko obličje kako bi nas izbavio, vijekovima ogrezle u „iskonski grijeh“ naših praroditelja. Kaže „knjiga nad knjigama“, na više mjesta otprilike isto:
„Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima.“
ili, da se zadržimo na još jednom od mnoštva odlomaka:
„Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada… Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: 'Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!' I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.“
Lijepo od naroda, prepoznala gomila Božjeg sina, spasitelja svoga, i pridružila mu se dajući tako svojom masovnošću podršku Njegovoj misiji. Ali, jao! Kad Poncije Pilat, rimski prokurator koji je uzaptio Isusa – danas bismo rekli, zbog širenja lažnih vijesti, a ustvari zarad straha po svoju vlast – upita silan narod koji se okupio na suđenju Spasitelju:
„'Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga?' Znao je doista da ga glavari svećenički bijahu predali iz zavisti. Pilat ih opet upita: 'Što dakle da učinim s ovim kojega zovete kraljem židovskim?' A oni opet povikaše: 'Raspni ga!' Reče im Pilat: 'Ta što je zla učinio?' Povikaše još jače: 'Raspni ga!' Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne.“
Toliko o vjernosti puka idealima i njihovim promicateljima. No nas zanima nešto drugo. Nakon što je Bog na čudesan način izbavio svog mrtvog sina, činom uskrsnuća i danas nejasnog iole racionalnim stvorovima, započela je višemilenijska odiseja njegovog ponovnog iščekivanja, kao da je spomenuti mazohista pa jedva čeka ponovno iživljavanje nad sobom:
Godot
„Riječ moga Oca sad čujte!“ zavapi Spasitelj ozgo, s raspela.
Ispod, zamrznu talas nabujalih tijela načas. Kao slap u padu.
Utihnu. Postade uho. Nestrpljivo čeka gomila cijela
Riječ Božju. Kao lijek. Kao melem. Kao zadnju nadu:
„Sin moj se kući vraća. U srcima vašim nek' gori plamen
vječni, dok Duh moj – jednom – ne siđe u vaša tijela.
Živima blagoslov, mrtvima spokoj – na vijeke vjekova. Amen!“
O zbivanju potom, mnoga se priča med ljudima prela:
Uskrsnu – jedni; uteče – rekoše drugi, Spasitelj u Vječnost samu.
Poteče raskravljeni narod u beskrajnu povijest i mrak...
Gleda i sluša i moli i čeka na najmanji znak,
da zaboravila nije Svjetlost. Vratiti se. Odagnati tamu.
'Ajmo načas smetnuti s uma, što prevrtljiva gomila čini već vijekovima, da pravi Spasitelj leži u njima, a ne u mitološkom biću, pa se zapitajmo kako bi ga ljudi prepoznali da se ovaj - u mazohističkom zanosu - odluči vratiti na mjesto svog pogubljenja? Paradoks svih paradoksa je da, dok ga oni strpljivo tisućljećima traže i nadaju mu se, On je odavno među njima. Ma ljudi, jel’ to moguće? Zar su toliko slijepi? Zar ga ne bi prepoznali? Moguće je! Slijepi su! Ni prvi put ga nisu prepoznali! Mada im je nedvosmisleno dao do znanja gdje ga treba tražiti. Zato se i pojavio u obličju u kojem se i dan-danas nalazi među nama. Ljudskom. Da, to ste upravo vi – Spasitelj! Ne vjerujete? Ne prepoznajete se? Čudno, jer jedino vi – ljudska jedinka, svaka ponaosob – ste jedini sposobni preuzeti vlastite grijehe na sebe (a ne tovariti ih na tuđa pleća), pročistiti se, stubokom se promijeniti i zaista se spasiti. Od zabluda, nemorala, jada, licemjerja, zala svih vrsta,… Jedino u vašim rukama je spas vlastite vrste! Što ovaj govori? Glupan! Baljezga! Vrijeđa! U ludnicu s njime! Pa upravo vam odatle i progovaram, iz ludnice zvane Zemlja u kojoj ste vi najbrojniji pacijenti. Zato samo čekajte.
Pa smo tako, u svega stranicu-dvije teksta, prevalili put od početka ljudskog roda do suvremene „ludnice zvane Zemlja“, i jednog od bezbrojnih – u odnosu na gomile ipak malobrojnih – spasitelja, koje ljudi ne prepoznaju. Juliana.
Tko je Julian, manje-više je u ovo informatičko vrijeme poznato svima, pa samo ukratko:
„Prema dostupnim podacima, zbog svojih stavova bio je meta tajne istrage FBI-a. Julian Assange, američki zviždač koji je preko internetske stranice WikiLeaks obznanjivao materijale o 'izvansudskim ubojstvima u Keniji, odlaganju otrovnog otpada u Africi, priručnike Scijentološke crkve, procedure u Guantanamo Bay-u, kao i korespondenciju banaka Kaupthing i Julius Baer,…, tajne podatke o aktivnostima SAD u ratu u Afganistanu i Iraku', pokazujući kako sve što je moguće ne smije postati djelatno, napose ako je nemoralno, morao je pred bijesom američke administracije potražiti azil u ekvadorskoj londonskoj ambasadi. Bradley Manning, američki vojni zviždač kome je pravo na istinitu informaciju javnosti bilo važnije od lažnog domoljublja, osuđen je na 35 godina zatvora, dok je Edward Snowden bio prisiljen spas pred osvetom američke administracije zbog otkrivanja nezakonitih radnji koje su vršene širom svijeta, naći u Rusiji. To su samo neki od javnosti poznatijih ljudi koji su na vrijeme, ili tek poslije vlastitog nesretnog iskustva, shvatili da je mnogo toga moguće ali ni izdaleka poželjno ostvariti.“
Nakon što ga je suvremeni „Poncije Pilat“ - uobličen u ekvadorskoj vladi - predao britanskom pravosuđu, Assange čami u njihovom zatvoru, a sudski proces koji se oteže godinama zbog zahtjeva „Pilata“ s druge strane „velike bare“ - zarad špijunaže, odavanja državnih tajni, i sličnih iskonstruiranih optužbi - oteže se već godinama. Svjetska javnost upoznata je s činjenicama da je inicijalna, iskonstruirana optužba zbog silovanja, kako bi se Julian uhapsio - odbačena, te da je:
„Glavni svjedok u predmetu Ministarstva pravosuđa Sjedinjenih Država protiv Juliana Assangea priznao… da je izmišljao ključne optužbe u optužnici protiv osnivača Wikileaksa. Svjedok, koji ima dokumentiranu povijest sociopatije i već je osuđen za seksualno zlostavljanje maloljetnika i široke financijske prijevare, priznao je to u nedavno objavljenom intervjuu u Stundinu, gdje je također priznao da je nastavio kriminalnu radnju radeći s Ministarstvu pravosuđa i FBI -u i prima obećanje imuniteta od kaznenog progona. Dotičnog čovjeka, Sigurdura Ingija Thordarsona, američke su vlasti regrutirale kako bi podigle slučaj protiv Assangea nakon što su ih dovele u zabludu da vjeruju da mu je ranije bio bliski suradnik. Zapravo, volontirao je na ograničenoj osnovi kako bi prikupio novac za Wikileaks 2010. godine, ali je utvrđeno da je tu priliku iskoristio za pronevjeru više od 50000 dolara od organizacije.“
Potkraj augusta ove godine
„internetski portal Yahoo! News objavio je… istraživanje u kojemu je tridesetak bivših dužnosnika američke vlade i obavještajne zajednice posvjedočilo da je administracija bivšeg predsjednika Donalda Trumpa razmatrala mogućnost otmice i ubojstva australskog zviždača i osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea. Osmero njih potvrdilo je da su se u najužim političkim i obavještajnim krugovima do u detalje razmatrale takve mogućnosti, iako ti planovi nikada nisu službeno
odobreni zbog protivljenja pravnika zaposlenih u Bijeloj kući i Ministarstvu pravosuđa, koji su preferirali sudski progon. No svjedočenja pokazuju da je Trumpov državni tajnik, a prije toga direktor obavještajne agencije CIA Mike Pompeo bio opsjednut željom za osvetom do te mjere da je formirao svoj tim obavještajaca zaduženih isključivo za Assangea. Naredio im je da smisle rješenje 'bez da se cenzuriraju jer ništa nije nedopustivo', a on će se za to vrijeme 'nositi s odvjetnicima u Washingtonu'“, (1, 2)
Dakle, svima bi moralo biti jasno kako su optužbe protiv Juliana Assangea podastrte od američke vlade, iskonstruirane kako bi se zataškala istina o njenim zločinima, i poručilo svjetskoj javnosti što čeka svaku osobu koja se usudi obznaniti istinu nepoćudnu vladarima svijeta. Način na koji ga se nastoji zatvoriti, i postupci svjetskih vlada – od američke, preko švedske, ekvadorske do britanske i svih njihovih jatačkih vlada (uključivo i vašu!) – jasno govori tko su u cijeloj storiji pravi zločinci, da oni sjede u vrhovima vlada svih zemalja (ponavljam, i vaše!), i da se ne libe postupaka koji ih takvima – zločincima – karakteriziraju u očima moralnih ljudi.
Većina je uvijek podložna manipulaciji, a kad im istina okolišnim putem stigne tamo kuda je po prirodi stvari namijenjena, za mnoge je već prekasno. Imao je pravo Lincoln, ustvrdivši da “Sve ljude možete varati neko vrijeme. Neke ljude možete varati sve vrijeme. Ali ne možete sve ljude varati sve vrijeme”, što je sa povijesne točke gledišta više nego sjajno – uvijek dođe čas kad većina shvati istinu. Nezgoda sa stajališta prosječnog ljudskog života je međutim u tome, da gotovo sve ljude možete varati predugo vremena. Jer, bez pretjeranog razmišljanja, prihvaćaju skoro sve što je moguće kao ono što se i smije! Zar način raspada Jugoslavije, sa posljedicama koje je izazavao, nije izvanredna ilustracija primjene ovakvog razmišljanja? Već je skoro dvije godine kako su novinari svijeta pokrenuli peticiju za oslobađanje Juliana Assangea, koja završava pozivom svjetskim vladama, nacionalnim i međunarodnim organizacijama, i kolegama novinarima širom svijeta:
„Kao novinari i novinarske organizacije koje vjeruju u ljudska prava, slobodu informacija i pravo javnosti da zna, zahtijevamo hitno oslobađanje Juliana Assangea. Pozivamo naše vlade, sve nacionalne i međunarodne agencije i kolege novinare da zatraže prekid pravne kampanje koja se protiv njega vodi zbog zločina otkrivanja ratnih zločina. Pozivamo naše kolege novinare da točno obavijeste javnost o ovoj zlouporabi temeljnih prava. Pozivamo sve novinare da se izjasne u obranu Juliana Assangea u ovom kritičnom trenutku. Opasna vremena pozivaju na neustrašivo novinarstvo.“
Do sada je skupljeno 1741 potpisa iz 107 suverenih zemalja (iz zemalja bivše Jugoslavije ukupno 118: Hrvatska 18, BiH 5, Srbija 28, Slovenija 49, Crna Gora 16, S.Makedonija 2, Kosovo 0). Kako svijet broji skoro dvije stotine suverenih zemalja, i kako je broj novinara u njima mnogo, mnogo veći, da ne pričam o skoro već osam milijardi stanovnika planete, a Julian i dalje čami u zatvoru, Julian – jedan od plejade stvarnih spasitelja ljudskog roda od njegovih zlotvora, ali i vlastith moralnih zastranjenja – doživljava sudbinu mnogo goru od Kristove. Jer je potonji ipak bio siguran u spasenje, te mu ni nije bilo teško „žrtvovati“ se za ljudski rod, dok Assange već skoro desetljeće zalud čeka, ne samo da bude oslobođen optužbi, već da to ishodi cjelokupna svjetska javnost za koju je žrtvovao svoju slobodu. Najmanje što se čini je, da svjetsko novinarstvo i nije (s hvale vrijednim iznimkama) toliko neustrašivo. Što samo znači jedno, jednostavnim rječnikom iskazano: Jebe se svijetu za Juliana Assangea, baš kao nekada – najvjerojatnije i danas - za Isusa Krista!
Evoluciji je sve jasno. Kao što nižerangirani članovi čopora (krda, jata,…) gledaju, straha i podređenosti radi, pod svaku cijenu izbjeći sukobe i održavati dobre odnose sa alfa-mužjacima, tako je i u ljudskom društvu. Dobro, dobro – čujem vaše proteste – mi imamo alfa-jedinke. Praćene svitom ulizičkih prijatelja (vojska, policija, državne službe,…) koji, rad mrvica što im padaju sa stolova, održavaju red (hm, „štite društveni poredak“: prvo alfe, pa oni, pa rođaci im, a onda svi ostali). Pravi je put onaj humanistički, koji ljude tretira kao jednakovrijedne “božje stvorove” (za vjeru u to nisu potrebni ni bog ni religija), sa podjednakim pravom na očuvanje ljudskog dostojanstva, koje nije samo teorijska i metafizička konstrukcija već se realno mora očitovati u zadovoljavanju njihovih svakodnevnih potreba, više no dostatnim samo najobičnijeg biološkog preživljavanja. Kako izabrati između ova dva načina, na koji način birati između ova dva puta? Osnovni kriterij izbora leži duboko u ljudskoj duši, i jedino ako se odatle uspije iskobeljati na svjetlo dana može nam jamčiti ispravan izbor. Stremiti biti čovjek, u čitavoj svojoj još nerealiziranoj zalihi potencijala skrivenih u njegovoj dubini, ili naprosto samo postojati kao biološko biće, to je suštinsko pitane na koje tek humanistička etika može dati odgovor. Rekao je Andrić u prigodnom govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost:
“Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek”
Samo, plivati se može na razne načine i svi nas oni mogu održati na površini uzburkanog mora života. Osnovna je dilema, odabir stila (etike) koji će biti usklađen sa onim što duboko u sebi – dok nastojimo ne potonuti zauvijek na samo dno – nose ti plivači kroz život. Čini se kako je jedini izlaz u humanističkoj evoluciji vrste kao cjeline, i svakog od nas kao njenog dijela. Ona može biti ubrzana obrazovanjem, ali ga ono – tu sol ljudskosti – ne može nadomjestiti (valja napomenuti da je obrazovanje u kapitalističkim društvima ustrojeno upravo u korist opsluživanja i održanja samog sistema). Može samo ubrzati put do njenog poimanja i inkorporiranja u psihološki, socijalni i biološki temelj ljudske duše. Umjesto da u srcu nosi zmaja, čovjek se mora transformirati u zmaja sa srcem – sa ljudskim, humanim, toplim, empatičkim srcem koje će svakoj teoriji biti upravo onaj kvasac koji će sterilne aksiome s papira implementirati u svakodnevicu, u ljudski život. U prenesenom smislu, mi još čekamo Spasitelja, mada je on jednom bio među nama i sve nam objasnio. Kad dođe, ako dođe – hoćemo li ga ponovno razapeti, a onda opet tisućljećima očekivati njegovo pojavljivanje kako bismo perpetuirali naše ritualno ubijanje nade? Najparadoksalnije je, što nećemo ni biti svijesni kako razapinjemo sami sebe. Zalud je apostol Pavle pisao svom suradniku, u „Drugoj poslanici Timoteju“
„Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!“
Shvativši u bezbožničkom kontekstu ovu opomenu (što će reći, u skladu sa jedinom valjanom, ljudskom, a ne nekom božanskom etikom), zar nisu najjasniji svjedočitelji ove poruke današnji antivakseri, ljudi po obliku, ali nesolidarni, nesuosjećajni, neempatični sa svojom planetarnom braćom, ukratko – vrlo, vrlo nehumana čeljad spremna žrtvovati živote drugih osoba u ime svoje lične slobode, ne shvaćajući da svaka sloboda ima svoja ograničenja.
Eto, Juliane, jedan od aktuelnih - ali i prošlih te budućih - stvarnih spasilaca čovječanstva od zla koje se nadvilo nad njima i svakodnevno buja, jedan od mnogih (ali premalobrojnih) koji stvarno poduzimaju akcije u skladu sa svoji moćima, da obrane ljudsko dostojanstvo, dalek je još put da nezrelo „voće“ sazrije. Jeli čudno da sam nastojao alegorijski prikazati tvoju sudbinu, koristeći onu Isusovu kao predložak? Meni nije, a vama? Pa se tako vraćamo na već ranije postavljeno hipotetsko pitanje: kako bi to gomila – socijalno evolucijski nesazrela – uspjela prepoznati mitološkog Spasitelja koji je održao obećanje te se vratio, kad ne uspijeva, u skoro sveopćoj ravnodušnosti, ni među sobom prepoznati prave, realne spasitelje od „grijehova svojih praotaca“, koje ona svakodnevno ponavlja? Nikako!
| julian_ladislav_babić_19.10.2021_.doc |
| julian_ladislav_babić_19.10.2021_.pdf |
6.10.2021.g.
Ne pada plod daleko…
Ljubav između roditelja i djece, poznato je, nekako ne ovisi o njihovim stvarnim karakterima, pa je ona njenim sudionicima – djeci, odnosno roditeljima – sasvim neupitna, bez obzira o kakvim se ljudima radi. Ali, kad ta ljubav eskalira u javnu sferu, pa se koristi u političke svrhe kako bi se pridobili bodovi, bilo za uspostavljanje, bilo za održanje sistema ili pak vlastitu promociju i napredovanje u sustavu – zakrinkano navodnom brigom za istinu koju kao javnost mora znati - onda to nije tek bljutavština, već i etički nedopustivo. Tako, primjerice, u televizijskoj emisiji „Globalna Hrvatska“ od prije par dana, nekadašnja hrvatska ambasadorica u Argentini Neda Rosandić Šarić (imenovana od F. Tuđmana), raspreda bajke o svom ocu Milanu (Mime) Rosandiću, usput promovirajući svoju knjigu "Domovina iznad svega. Moj otac Mime Rosandić". Tko nije gledao emisiju ili čitao knjigu, s glavnim akcentima može se upoznati u njenom prikazu na proustaškom portalu, pod naslovom „Potresne priče iz knjige Nede Rosandić Šarić: Domovina iznad svega, moj otac Mime Rosandić“, a nešto objektivnije iz knjige Ante Delića – „Djelovanje Ante Pavelića od 1945. do 1953.“.
U odnosu na panegirike Rosandiću, razasute po proustaškim portalima, koji se uglavnom na njegovo djelovanje u NDH osvrću tek kratkom konstatacijom da je dotični službovao kao „državni tajnik u Ministarstvu šuma i ruda“ (i njegove slike iz tog razdoblja su nedostupne na internetu), objektivniji prikaz može se naći u knjizi „Tko je tko u NDH“:
„ROSANDIĆ, Mime (Milan), državni dužnosnik i ustaški pukovnik (Gospić, 9. XI. 1900. — Zagreb, ? 1948.). Gimnaziju završio u Gospiću, a Gospodarsko-šumarski fakultet u Zagrebu. Kao student pripadao Radićevoj HRSS, 1924. predsjednik sveučilišne organizacije HSS-a. God. 1933. u zatvoru je nekoliko mjeseci zbog HSS-ovske promidžbe. Kao šumarski inženjer službovao je u Sušaku, Vinkovcima i drugim mjestima, a travanjski rat dočekao u Slatini. Uoči rata održavao veze s ustaškom emigracijom. U travnju 1941. dolazi u Zagreb. Za vrijeme NDH imenovan je državnim tajnikom u Ministarstvu šuma i ruda. Na tom je mjestu ostao sve do povlačenja u svibnju 1945. Imao je čin ustaškog pukovnika. U emigraciji je živio u Italiji, surađujući sa skupinom oko K. Draganovića. Iz Austrije je ilegalno ušao u Hrvatsku 14. IV 1948. Uhvaćen je i u procesu skupini Kavran-Miloš osuđen na smrt 27. VIII. 1948. presudom Vrhovnog suda Hrvatske. (M. R.)“
Kad sam već kod te leksikografske knjige i K.Draganovića koji se spominje u gornjem citatu, zarad povezanosti s Rosandićem da citiram i jedan dio njegove biografije . Radi se o svećeniku, povjesničaru i političaru proustaške provenijencije:
„Krajem kolovoza 1943. pridijeljen je hrvatskom predstavništvu pri Svetoj Stolici kako bi pomagao Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskom crvenom križu pri oslobađanju, zbrinjavanju i upućivanju uhićenih i zarobljenih Hrvata iz Italije nakon njezine kapitulacije. Uspostavlja vezu i uručuje podneske (1944. i 1945.) britanskim i američkim diplomatima u Rimu, te savezničkom vrhovnom zapovjedništvu za Sredozemlje u kojima se traži očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaz za Hrvatske oružane snage i izbjeglice iz NDH. Kraj rata i slom NDH zatječe ga u Rimu. Uz znanje Vatikana obilazi zarobljeničke logore u Italiji i Austriji u kojima se nalaze hrvatske izbjeglice i pomaže im. Njegovim osobnim zalaganjem, tisućama Hrvata (a medu njima i mnogim dužnosnicima NDH pa i A. Paveliću, kojem pribavlja putovnicu) omogućena je najnužnija humanitarna pomoć, izbavljenje iz logora, spašavanje života, te odlazak u nova boravišta. Istodobno izvješćuje političke krugove Zapada o stanju i prilikama u Hrvatskoj i o stradanju hrvatskog naroda. Surađuje s mnogim istaknutim hrvatskim izbjeglicama, te sudjeluje u osnivanju Hrvatskog narodnog odbora u Münchenu, ali se i razilazi s njim, kao i s A. Pavelićem (1948.). Rim napušta 1964. i seli se u Austriju, gdje u mjestu Pressbaum (nedaleko od Beča) živi do ljeta 1967. Istražuje bečke arhive i priprema se za pisanje poratne sudbine hrvatskog naroda i vojske. U rujnu 1967. pod nerazjašnjenim okolnostima (po nekim izvorima — prijevarom i otmicom, po drugima, političkom amnestijom 1966. i sređivanjem odnosa između Svete Stolice i SFRJ) dolazi u Jugoslaviju. Sam je otklanjao tvrdnje da se vratio svojom voljom.“
Kontroverze oko njegovog dolaska u Jugoslaviju, gdje nije bio suđen i živio je slobodno, raspredaju se u niz tekstova, što nije cilj ovog prikaza.
Dok se u knjizi Rosandićeve kćerke (i u spomenutoj televizijskoj emisiji) liju kiše krokodilskih suza nad nepravednom sudbinom oca „domoljuba“, pokušajmo s par – od mnogih - citata iz Delićeve knjige (popraćene obiljem referenci na povijesne izvore) pokazati tko je zapravo bio on, i zavređuje li svu tu patetiku koja se podastire javnosti. Iz slijedećih rečenica vidimo povezanost Rosandićevu s Božidarom Kavranom, ustaškim zločincem osuđenim na smrt kad je godine 1948. upao u Jugoslaviju s povećom grupom ekstremista, u operaciji kodnog naziva „Plan 10. travanj ili Operacija Gvardijan“ (1, 2). Rosandić kao emigrant, već godinu dana nakon pobjede partizana, aktivno sudjeluje u stvaranju planova za nasilno rušenje komunističke vlasti, i osamostaljenje Hrvatske na NDH-aškim temeljima.
„Početkom studenog 1946., nakon što se vratio iz Italije gdje je otpratio Pavelića (o čemu ću govoriti kasnije), Kavran je upitao Sušića je li dobio „plan 10. travnja“ o čemu je njemu u Italiji govorio Mime Rosandić. Naime, prilikom susreta u Italiji (u ranu jesen 1946.), Rosandića je zanimalo prihvaća li se plan koji je on napravio sa suradnicima u logoru Fermo i svojedobno poslao Sušiću u Austriju. Očito, shvativši da Kavran nema pojma o tome, tj. o kakvom planu je riječ, Rosandić mu je pojasnio kako plan, između ostalog, sadrži „upravnu, političku i vojničku podjelu NDH“, te predlaže na koji način bi trebalo voditi protukomunistički otpor u domovini. Nazvan je „Plan 10.travnja“. Kako Kavran o tome nije imao pojma do ovog trenutka, obećao je Rosandiću iz Austrije odgovoriti prihvaća li se plan.“
„Kako sam već prethodno naveo, Rosandić je u ovom razgovoru pitao Kavrana prihvaća li se plan 10. travnja „kojeg je on izradio uz pomoć svog kruga ljudi u Fermu“ i poslao Sušiću u Austriju. Međutim, kako Kavran do ovog trenutka nije imao pojma o nikakvom planu koji je poslan Sušiću, obećao mu je iz Austrije odgovoriti prihvaća li se plan. Rosandić je također obavijestio Kavrana o tome koji Hrvati u Rimu rade za američku obavještajnu službu „u korist naše stvari“ i o vezama pukovnika Babića s Englezima za koje on izrađuje „plan o bivšoj i budućoj vojsci NDH (...) koliko bi ta vojska bila jaka i u slučaju sukoba sa Rusijom“.
„Pripreme su bile u punom jeku krajem 1946. i početkom 1947. Rosandić je ranije javio da u logoru Fermo „imaju na raspolaganju čitave garniture ljudi za popunjenje svih funkcija koje se predvidjaju planom“, pa je u skladu s tim trebalo poraditi na tome da ih se na proljeće prebaci u Austriju, a potom u šumu. Kavran je poslao pismo Rosandiću da bi „trebalo slati časnike“, a naknadno će mu javiti kada da počne slati ljude.“
„Prije formalnog uspostavljanja Hrvatskog državnog vodstva njegovi članovi bili su Sušić, Džal i Kavran. Prvi sastanak nakon početka ubacivanja grupa bio je tek u rujnu 1947., a njemu su uz Kavrana prisustvovali M. Frković, M. Rosandić i Sušić. Kavran je na dnevni red predložio pitanje sastava „Hrvatskog državnog odbora“. Sušić je bio suprotnog mišljenja „prije nego što znademo tko je u zemlji i što tamo radi“, no Kavran je inzistirao „da trebamo postupati kao da nikoga nema u zemlji i imenovati članove odbora“. U skladu s tim Kavran je predložio da uz njega članovi odbora budu Frković i Rosandić i da se odmah sva trojica pripreme za odlazak u zemlju. Rosandić i Frković usprotivili su se Kavranovu prijedlogu jer da još nije vrijeme za to i da ne znaju stanje u zemlji. Sušić se usprotivio tomu da Kavran ide u zemlju, jer je slabog zdravlja i ne bi ga imao tko zamijeniti kod prebacivanja grupa. Kavranov prijedlog da to preuzmu na sebe Frković ili Rosandić – obojica su odbili.“
Povezanost Rosandićeva s Draganovićem, kao i s Kavranom, Pavelićem i niz drugih ustaških zločinaca koji su, spasivši glave prepuštajući Hrvate svojoj (za mnoge zasluženoj!) sudbini, odmah počeli kovati zavjere za nasilno rušenje nove vlasti, vodeći se i fantaziranjima o savezništvu sa zapadnim Saveznicima – protiv kojih su se do nedavno borili! - koji bi kao trebali uskoro zaratiti sa SSSR-om, je nepobitna. Time i njegova zaslužena sudbina na kraju ove, po njega i niz drugih zločinaca, žalosne priče.
Ljubav Nede Rosandić Šarić prema svome ocu njena je lična stvar, o čemu – doduše – mogu raspravljati psiholozi u kontekstu krajnje subjektivnih odnosa između djece i njihovih zločinačkih roditelja (i obrnuto), ali javna manifestacija takve ljubavi popraćena hrpama laži i „dirljivim“ rečenicama iz pisama koje je otac pisao spomenutoj, govori koliko o njihovom odnosu, toliko i o nezrelosti društva koje promovira takve nezdrave odnose. Navode se u njenoj knjizi, zadnje Mimine riječi na suđenju (1948. godine) cijeloj ustaškoj, terorističkoj grupi:
„U životu nisam nikada nikog prijavio, nikada nikoga denuncirao i nikad nikome nažao učinio. Ja s ove strane nemam veze niti s kriminalom niti s tajnim agentstvom, čime bih osramotio svoj hrvatski narod. Priznajem, Vrhovni sude, da sam uvijek bio vjeran svome hrvatskom narodu, da sam uvijek bio za njegovu državu, da sam uvijek bio onaj koji je mislio samo na dobro hrvatskog naroda i želio mu samo dobro. S te strane mogu reći da su kraj mene prošle hrpe zlata i u Hrvatskoj i vani. Nikada ga nisam pogledao jer sam smatrao da je egoizam najveće zlo koje svakog čovjeka tereti, da je to najveća nevolja, koja dovodi do najneugodnijih situacija. S te strane ja s ovog mjesta izjavljujem, da mi je, eto, krivo, i da se nalazim u teškoj duševnoj situaciji. Ja razumijem mušku, fair borbu, ali ne razumijem borbu koja isključuje ljudsko dostojanstvo i koja čovjeka ponizuje do nerazumne stvari. U ovom teškom momentu završavam. Molim svoju dječicu Aneru, Maru i Ivku da mi oproste što ih ostavljam sirotama. Vaš ćakan nije uhvaćen u krađi volova, već na polju svog idealizma. Molim svakog tko me poznaje da mi oprosti ako sam ga bilo čime uvrijedio. Mojem dragom hrvatskom narodu kažem da sam ga nesebično ljubio, da mu sebe prinosim na žrtvenik. Hrvatski narode, budi mi blag sudac. Ostavi me u dobroj uspomeni. Živ i sretan ti, i moja država Hrvatska!“
Naprosto nevjerojatno! Čovjek koji je radio za fašističku državu, i to na jednoj vrlo visokoj funkciji, obožavatelj Pavelićev i inih ratnih zločinaca, čovjek koji je zasigurno znao za genocidne radnje te države boreći se istovremeno protiv cijele antifašističke koalicije, govori o idealizmu, ljudskom dostojanstvu i fer borbi! Nije ni čudo da je - nakon njegova patetičnog govora - tužitelj ironično rekao: „Sad ste čuli izljev patriotizma!“
Kaže se da djecu ne treba kriviti za djela svojih roditelja, što je svakako istina, ali jednako se tvrdi da o njima ni ne treba suditi po tim djelima. To je već za ozbiljnu diskusiju, o čemu ne govori samo slučaj Rosandićeve kćerke, već cijeli niz intelektualnih povezanosti djece sa svojim časnim ili nečasnim roditeljima. To govori kako su školski sistemi mnogo manje utjecajni na forimranje dječje psihe negoli roditeljski odgoj. U prilog toj tvrdnji je i odnos ljudi prema povijesti, koju ne sagledavaju kao objektivni niz zbivanja u kojima oni i njihovi roditelji igraju tek jednu – više ili manje epizodnu – ulogu, već je prosuđuju subjektivno, temeljem sudbine vlastite obitelji. To nije historija, to je samo lična povijest, što mnogi ne mogu apsorbirati umom, već lične sudbine projiciraju u svoj paradigmatski svjetonazor. Ali, što onda reći o onima koji to znaju (ili su toliki „tutleki“ da ni ne slute?), poput Franje Tuđmana, koji je u hrvatske institucije apsorbirao i/ili odlikovao niz zločinačkih tipova, u ime nekog „pomirenja svih Hrvata“, što nastavljaju i njegovi nasljednici na vlasti. Sjetite se samo I.Rojnice, ustaškog stožernika u Dubrovniku, imenovanog hrvatskim ambasadorom u Argentini, I.Korsky-ja, člana Ustaškog stožera i stožera Ustaške mladeži te suca Ratnog suda ustaške vojske – odlikovanog za širenje „istine“ o Hrvatskoj i slične budalaštine, V.Nikolića u Hrvatskoj percipiranog kao velikog književnika, a svojevremeno stožernog pobočnika za uljudbu u Ustaškom stožeru za Zagreb, pa pričuvnog poručnika i nadstojnika u Odgojno-promičbenom odjelu – a u „slobodnoj“ Hrvatskoj imenovanog zastupnikom Županijskog doma Sabora i na funkciju zamjenika predsjednika Matice hrvatske. Ili profašističkog Z.Hasanbegovića - svojedobnog ministra kulture, te niz drugih primjera. Među pobrojane i nepobrojane cvebe spada svakako i Neda Rosandić Šarić koja je – valjda – šireći kao hrvatska ambasadorica u Argentini (sic!) laži o svome ocu, širila istinu o Hrvatskoj! Moglo bi se reći; država zasnovana (i) na konfuznoj ideji o ideološkom pomirenju zločinaca sa žrtvama, kojoj je „otac domovine“ bivši partizan (surađujući na ideji čak i s ratnim zločincem Luburićem), s plagiranom doktorskom disertacijom, proslavljen izjavama kako je NDH bila i "izraz težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom", ili „sretan sam da mi žena nije ni Srpkinja ni Židovka“, kao i nebulozom „Umrijeti za hrvatsku državu – to je ono zbog čega vrijedi živjeti!“, te niza drugih, izgubljena je u humanističkom, etičkom prostoru i vremenu. Čak i njegova izjava „uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“, tek je proširena inačica ustaške krilatice „Sve za Hrvatsku!“, dokazujući tako vlastitu idejnu smušenost. Čini se da je jedino bio doslijedan u pljačkaškoj privatizaciji države, u kojoj i sam – zajedno sa svojom familijom - bijaše učesnik.
Svako društvo, pa i ova nepotpuna demokracija, mora imati neka ograničenja – prvenstveno etičke prirode - koja ne moraju biti u koliziji s pravima građana, pa tako i sa slobodom izražavanja. U konkretnom slučaju, to bi se trebalo svesti na slobodu objavljivanja, ali ne i populariziranja neprimjerenih ideja preko masovnih javnih medija, poput televizije – primjerice. Da o zapošljavanju ekstremista na javnim funkcijama ni ne govorimo. Dakako, odmah će se javiti oni koji će upitati, tko će odrediti koje su ideje i stavovi neprimjereni, tko je ekstremist. Bez pretjeranog detaljiziranja, jasno je da to moraju biti ljudi, a na pitanje koji su to, odgovor je: nitko konkretan, već zrelo javno mnijenje građana, etika javnosti ugrađena u zakone. Ne prihvate li se ta ograničenja, znači da ne razlikujemo demokratske od fašističkih tendencija, pa nam je onda valjda i svejedno koje će prevladati. Ili ćemo, moguće, dozvoliti njihovo „demokratsko“ suprotstavljanje, a kad vidimo da prevladavaju potonje staviti šapu zakona na njihove zastupatelje, moguće nesvijesni da smo se time usrali na vlastito shvaćanje demokracije. Treba ponoviti: historija nije naprosto matematički zbir ličnih povijesti, e da bi se populariziralo njihovo utrapljivanje u javnu svijest (većina građana je jako dresurabilne sorte) kao paradigmu istine. Kako od strane laika, ali i formalno kvalificiranih povjesničara čiji je vidokrug zastrt domoljubnim maglama, umjesto poštenog traganja za istinom (ne interpretacijama, posebno ne onima nacionalno obojenima, već upravo za istinom). Nitko ne odriče ljubav Nede Rosandić Šarić prema svome ocu (ipak, javne osobe i njihove iskaze smije se propitivati), ali njen emocionalni horizont je sužen, lišen kontekstualne komponente očeva djelovanja, e da bi shvatila potpunu istinu o njemu. Takvi ljudi su spremni dati sve za svoje najbliže, ali ih sudbina drugih malo brine, posebno ako ljudsku vrstu dijele na prihvatljive, i njima neprihvatljive narode. Jedna od takvih je i spomenuta Neda, svjetlosnim godinama udaljena od humanističke etike, o čemu bjelodano svjedoči njena interpretacija očeva djelovanja, lišena dubljeg shvaćanja njegova ličnog morala i povijesnih prilika u kojima je vršeno.
|
| ||||
16.09.2021.g.
Ukazao mi se Bernays
Sinoć mi se ukazao Freudov nećak Edward Bernays, rodonačelnik, ili kako se to više voli reći „otac“ propagande, njegovom zaslugom dovedene do stupnja znanosti koja proučava oblike i vrste najlakšeg implementiranja poželjnog ponašanja masa, uvjerenih da su im postupci diktirani isključivo vlastitom, slobodnom voljom. Područjem politike, čak i svjetonazora, u sinergiji sudjeluju u formiranju vašeg “slobodnog” mišljenja ekonomske i političke elite spregnute s mainstream medijima.
Ukazao mi se Bernays
Sinoć mi se ukazao Freudov nećak Edward Bernays, rodonačelnik, ili kako se to više voli reći „otac“ propagande, njegovom zaslugom dovedene do stupnja znanosti koja proučava oblike i vrste najlakšeg implementiranja poželjnog ponašanja masa, uvjerenih da su im postupci diktirani isključivo vlastitom, slobodnom voljom. Područjem politike, čak i svjetonazora, u sinergiji sudjeluju u formiranju vašeg “slobodnog” mišljenja ekonomske i političke elite spregnute s mainstream medijima.
Sad, jeli se on ukazao meni ili ja pokojniku u njegovom nebeskom bivstvovanju (cijela ta nebeska stvar lično mi izgleda prilično pakleno) i nije važno, koliko (bar za mene) razgovor koji smo vodili. Bez ikakvog pozdrava, što smatram izuzetno nepristojnim, obratio mi se:
- Čujem da si nešto piskarao o meni?
- Piskaram ja pomalo o mnogima ponešto. A tko ste vi, smijem li znati? I kojim povodom tako drsko upadate u moj san, bez pozdrava k tome?
Načas je izgledao smeten mojim riječima, ali se brzo pribrao, predstavio, i čak izvinio što se ušuljao poput lopova koji želi ukrasti ono što je mnogima vrijednije od svega u životu – snove.
- Moraš me razumjeti (i dalje je ostao na pertuiranju moje malenkosti, što mu i nisam zamjerao), izludilo me tvoje baljezganje o istini, slobodi, manipulaciji i sličnim univerzalijama o kojima pojma nemaš! A posebno si se ostrvio na propagandu kao na nešto najjadnije čime se ljudi bave.
- To su moji stavovi, imam valjda pravo na njih, k tome još u nazivno demokratskom društvu. Zašto to spočitavate - rekao bih, temeljem vašeg predbacivanja – čak mi branite?
- Ništa ja tebi ne branim, samo me smeta navada koja se uobičajila u demokraciji, da se svaka šuša razbacuje svojim, kako ti to kažeš – stavovima, namjesto da ih zadrži za sebe i život svoj usmjeri u skladu s njima. Evo, recimo, tvoje poimanje istine – bog da ti prosti!
- Što s time, po vašem mišljenju, nije u redu? Uostalom, to je samo vaše mišljenje suprotstavljeno mojemu. Takoreći, vaša interpretacija. A kakva bi ona, istina, bila?
- Da budem iskren, glede samog značenja istine se slažem s tobom. Sve ljudsko što se poziva na nju nije doli tek interpretacija apsolutne istine, koja – dakako - postoji. Ali, dalje od toga lupetaš bre, da to ni pas s maslom ne može progutati.
- Pa, vi ste cijelu ideju propagande ustvari bazirali na interpretacijama, na relativnim istinama, kako to vole reći oni koji ne priznaju da se radi o pukim tumačenjima.
- Gledaj, sinko – patronizirajućim, kako mi se učinilo, tonom odvrati - Ti cijeli razvoj ljudskog društva zamišljaš kao potragu za tamo nekom istinom, 'ajd' da kažemo - nekom najvjerojatnijom interpretacijom, i dalje ne mrdaš. Poput stupa soli u koji se pretvorila Lotova žena. Jesi li svijestan da takav pristup ne bi razvoj čovječanstva pomakao ni za milimetar?
- Kako to mislite?
- Jednostavno, sve bi ostalo u „tvojoj“ glavi, ukoliko – kao prvo – se ne bi širilo iz nje poput vala koji zahvaća pučinu, a i onda bi te ideje ostajale prebivati tek u glavama zahvaćenih. Bilo prihvaćene, ili u koliziji s nekom njihovom drukčijom interpretacijom stvarnosti. Daklem je potrebno propagirati (jeli ti jasno odakle potječe toliko ti mrska riječ propaganda?) ideje, kako ne bi prebivale isključivo u pojedinačnim mozgovima.
- Ali… - htjedoh mu upasti u riječ, što mi nije dozvolio.
- No tu je i jedna bitnija stvar. Ideje koje prebivaju samo u glavama su tek mrtvo slovo na papiru, pa čak ako ih zaista staviš na papir, bez onog najvažnijeg. Njihove praktične provjere! Zar i tvoj veliki uzor Marx ne tvrdi da je praksa kriterij istinitosti? Kako bi ljudski rod uopće napredovao u kaosu bezbrojnih interpretacija koje nisu filtrirane po smislenoj relevantnosti, nekim filterom – praksom? Tvrditi da te interesira samo istina per se je jadno, da jadnije ne može biti. Čovjek je praktično biće, on živi tako da sve nastoji upotrijebiti u svom proživljavanju, a svoja iskustva u tome prenijeti ne samo inima, već i drugim generacijama. Ne zanima ga neki znanstveni larpurlartizam.
- Nisam ja nikada potcjenjivao, dapače, spominjani kriterij istinitosti. Vi možda sudite po tome što je za mene istina sama po sebi najvažnija u životu, a ne manipulacije njome, čemu uveliko doprinosi i propagandistička praksa koju ste upravi vi digli do razine znanosti, i to do smisla upravljanja ljudskim dušama! Nisu li upravo vaše riječi da je:
“Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i razmišljanja masa važan… element demokratskih društava. Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmima društva predstavljaju nevidljivu vlast koja je istinska vlada u našoj zemlji”
Takoreći ste „ozakonili“ manipulativnu upotrebu, ne istine već njenih najgorih interpretacija zarad očuvanja vlasti i profita, u društvima koja se usuđujete nazivati demokratskima!
- Ja sam samo konstatirao činjenicu. Nećeš valjda mene kriviti za prirodu ljudskog karaktera?
- Dakako da neću, tu ste u pravu, ali da ste trasirali put ka iskorištavanju ljudskih mana i naivnosti tome je neprijeporno tako. Zar ne?
- Ljudska vrsta je, kakva je. Ne možeš je zamijeniti, samo odgajati – to je povijesni put, a kako ništa na svijetu nije besplatno, i to putovanje se plaća. Ja o čovjeku nemam iluzija, odnosno, kako netko reče – čovjek je samo propali majmun. Kriviš li možda Einsteina i njegovu teoriju za Hiroshimu i Nagasaki, ili pak ljude koji su je (jednu od djelomičnih interpretacija fizikalnog svijeta) upotrijebili u svrhe o kojima pacifistički fizičar nije ni razmišljao?
- Naravno da ga ne krivim.
- Pa zašto onda kriviš mene za manipulacije ljudima koje ni ne provodim ja, već vi – jedni nad drugima? Ja sam samo izmislio „toljagu“, a vi je upotrebljavate po svom nahođenju.
- Nekako mi se čini da muljate. Vaše spominjanje Einsteina mi izgleda sasvim neprimjereno u poredbi s vašom biografijom. Niste vi samo predavali na sveučilištima nevinu nauku, već ste itekako učestvovali u savjetovanju brojnih međunarodnih tvrtki (uloga savjetnika American Tobacco Company nikako vam ne služi na čast), institucija, političkih dužnosnika i javnih osoba, čak i američkog predsjednika.
- Nisko udaraš, bome! Zar sam morao umrijeti od gladi?
- U svijetu gdje je to sudbina mnogih, zahvaljujući vašem propagandističkom nauku manipulacije s ljudima, da vas dopunim. Uvijek vas se sjetim prigodom naizgled sasvim nevine stvari, kad mi na televiziji filmovi svakih četvrt sata bivaju prekidani propagandnim porukama. I od tvrtki za koje ste radili. Jeste li svijesni koliko to sjecka ljudsku pažnju, te se „dresiranci“ više ni ne umiju dulje usredotočiti na neku stvar? Sjećam se vremena kad sam mirno uživao u filmu, lišen merkantilnih poruka vaših vrlih učenika. Lijepo ste od naroda učinili krdo potrošača, koje mirno prihvaća duhovno nasilje nad sobom.
- Ah, vidim da si ti izgubljeni slučaj za realno poimanje stvari. Misliš li kako su me zalud uvrstili među sto najutjecajnijih Amerikanaca, da se sada iz mene sprda osoba tvoje kvalitete?
- Teško da vas je među spomenutih sto uvrstio narod. Prije bih rekao da su to učinili vaši učenici, elite zahvalne što ste im pružili osebujni alat za držanje masa pod kontrolom, i vozikanja u smjerovima koji su im probitačni. Nimalo nisam impresioniran. Nisu li Hitler i Mussolini, po izboru magazina Time, svrstani među najutjecajnije ljude prošlog vijeka, pa vidite kako su završili. Čak se i mafijaš Lucky Luciano našao među njima. Ljudi ne vole biti manipulirani.
- Ha, ha, ha! Ti si paradigma posvemašnjeg naivca. Oni samo ne vole da se to tako naziva, a u stvarnosti lete na obmane kao pčele na med. Ili, muhe na…, znaš već što.
Htjedoh se usprotiviti, ali me pretekao.
- Samo ti snivaj svoje impotentne snove, dok ja duboko penetriram u ljudsku svijest. Nije li ti ova pandemija koja je zahvatila tvoj svijet, otvorila oči u ljudsku prirodu? Ja samo koristim prolaze koje mi je evolucija otvorila, a da ljudi toga ni svijesni nisu. Koristoljublje, gomilanje materijalnih stvari uz prezir materijalističke filozofije, podložnost autoritetima, žeđ za vođom koji će ih uputiti kamo i sami podsvijesno žele, demokracija kao pista za lansiranje samoljublja; ako im moji učenicito to dozvole, naravno… Prava riznica karakteristika koje samo treba znati koristiti.
Znate kako to obično biva s ukazanjima; nepozvana dođu i bez najave odu, a njihov odlazak inicira vaše buđenje, kao da utvara poručuje da nema više što pričati s vama. Onda se počnete pitati koga vraga sam sanjao nekog Bernaysa a ne neku svoju bivšu, pa počnete analizirati što ga je privuklo u vaš san. Naravno, ako ne batalite cijelu stvar, no ja sam tip koji želi prodrijeti do srži svega što djeluje na mene. Pa se prisjetih kako sam nešto prije spavanja pročitao na društvenoj mreži komentar glede nagađanja – inspirirana propagandom upletenih strana - o mirnoj ili krvavoj disoluciji BiH. Da sirotinja ne ratujte za ludo-usijane glave, da njoj treba hljeba, a ne rata. Odgovorio sam, otprilike, kako je sirotinja ratovala ne da očuva državu u kojoj nije gladovala, već za države u kojima gladuje. Naravno da mirne disolucije (razlaza) može biti, ali - mirna ili oružana - nije pitanje teorije i zamisli u ljudskim glavama - već pitanje prakse. Propitajte slučajeve Jugoslavije, ili SSSR-a, ili Čehoslovačke. Naravno, pod riječju "propitajte" podrazumijeva se da mislite, a ne da ponavljate mantre koje vam se serviraju. Lično sam za očuvanje BiH, ali nije važno što ja mislim, već ono što će praksa pokazati. A da stvari ne stoje najbolje, ne stoje. Idu u pravcu da će sirotinja, moguće, opet ratovati zbog budalaština. Zato i ostaje sirotinja - kako materijalno, tako i u glavi.
Pa da, pomislih, mora da je u tome stvar. Propagande usmjerene na izabrani dio stanovništva ove nesretne države, podsjetile su me na Bernaysa i njegovo naslijeđe - manipulaciju ljudima, na svim mogućim „frontama“. Od ekonomske propagande, preko filmova, sve do politike ne prezajuće ni od krvoprolića u ostvarenju svojih ciljeva. Kad te pretjerano pogađaju stvari koje individualno ne možeš promijeniti, kad uviđaš beskrajnu sporost kolektivnih mijena i to ne u smjeru opamećenja, već ponavljanja povijesti kao farse, lako ti upadne spomenuta spodoba u san, uz kvarnu realnost kvareći tako i blaženstvo bijega u snove. Ostaje tek konstatacija da je praksa, sinteza svega što se nekim povodom radi (aktivni odnos čovjekov prema zbilji), jedini kriterij istinitosti, bolje rečeno – ponajbolje privremene interpretacije njene, ma od toga baš nitko ništa ne nauči.
- Čujem da si nešto piskarao o meni?
- Piskaram ja pomalo o mnogima ponešto. A tko ste vi, smijem li znati? I kojim povodom tako drsko upadate u moj san, bez pozdrava k tome?
Načas je izgledao smeten mojim riječima, ali se brzo pribrao, predstavio, i čak izvinio što se ušuljao poput lopova koji želi ukrasti ono što je mnogima vrijednije od svega u životu – snove.
- Moraš me razumjeti (i dalje je ostao na pertuiranju moje malenkosti, što mu i nisam zamjerao), izludilo me tvoje baljezganje o istini, slobodi, manipulaciji i sličnim univerzalijama o kojima pojma nemaš! A posebno si se ostrvio na propagandu kao na nešto najjadnije čime se ljudi bave.
- To su moji stavovi, imam valjda pravo na njih, k tome još u nazivno demokratskom društvu. Zašto to spočitavate - rekao bih, temeljem vašeg predbacivanja – čak mi branite?
- Ništa ja tebi ne branim, samo me smeta navada koja se uobičajila u demokraciji, da se svaka šuša razbacuje svojim, kako ti to kažeš – stavovima, namjesto da ih zadrži za sebe i život svoj usmjeri u skladu s njima. Evo, recimo, tvoje poimanje istine – bog da ti prosti!
- Što s time, po vašem mišljenju, nije u redu? Uostalom, to je samo vaše mišljenje suprotstavljeno mojemu. Takoreći, vaša interpretacija. A kakva bi ona, istina, bila?
- Da budem iskren, glede samog značenja istine se slažem s tobom. Sve ljudsko što se poziva na nju nije doli tek interpretacija apsolutne istine, koja – dakako - postoji. Ali, dalje od toga lupetaš bre, da to ni pas s maslom ne može progutati.
- Pa, vi ste cijelu ideju propagande ustvari bazirali na interpretacijama, na relativnim istinama, kako to vole reći oni koji ne priznaju da se radi o pukim tumačenjima.
- Gledaj, sinko – patronizirajućim, kako mi se učinilo, tonom odvrati - Ti cijeli razvoj ljudskog društva zamišljaš kao potragu za tamo nekom istinom, 'ajd' da kažemo - nekom najvjerojatnijom interpretacijom, i dalje ne mrdaš. Poput stupa soli u koji se pretvorila Lotova žena. Jesi li svijestan da takav pristup ne bi razvoj čovječanstva pomakao ni za milimetar?
- Kako to mislite?
- Jednostavno, sve bi ostalo u „tvojoj“ glavi, ukoliko – kao prvo – se ne bi širilo iz nje poput vala koji zahvaća pučinu, a i onda bi te ideje ostajale prebivati tek u glavama zahvaćenih. Bilo prihvaćene, ili u koliziji s nekom njihovom drukčijom interpretacijom stvarnosti. Daklem je potrebno propagirati (jeli ti jasno odakle potječe toliko ti mrska riječ propaganda?) ideje, kako ne bi prebivale isključivo u pojedinačnim mozgovima.
- Ali… - htjedoh mu upasti u riječ, što mi nije dozvolio.
- No tu je i jedna bitnija stvar. Ideje koje prebivaju samo u glavama su tek mrtvo slovo na papiru, pa čak ako ih zaista staviš na papir, bez onog najvažnijeg. Njihove praktične provjere! Zar i tvoj veliki uzor Marx ne tvrdi da je praksa kriterij istinitosti? Kako bi ljudski rod uopće napredovao u kaosu bezbrojnih interpretacija koje nisu filtrirane po smislenoj relevantnosti, nekim filterom – praksom? Tvrditi da te interesira samo istina per se je jadno, da jadnije ne može biti. Čovjek je praktično biće, on živi tako da sve nastoji upotrijebiti u svom proživljavanju, a svoja iskustva u tome prenijeti ne samo inima, već i drugim generacijama. Ne zanima ga neki znanstveni larpurlartizam.
- Nisam ja nikada potcjenjivao, dapače, spominjani kriterij istinitosti. Vi možda sudite po tome što je za mene istina sama po sebi najvažnija u životu, a ne manipulacije njome, čemu uveliko doprinosi i propagandistička praksa koju ste upravi vi digli do razine znanosti, i to do smisla upravljanja ljudskim dušama! Nisu li upravo vaše riječi da je:
“Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i razmišljanja masa važan… element demokratskih društava. Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmima društva predstavljaju nevidljivu vlast koja je istinska vlada u našoj zemlji”
Takoreći ste „ozakonili“ manipulativnu upotrebu, ne istine već njenih najgorih interpretacija zarad očuvanja vlasti i profita, u društvima koja se usuđujete nazivati demokratskima!
- Ja sam samo konstatirao činjenicu. Nećeš valjda mene kriviti za prirodu ljudskog karaktera?
- Dakako da neću, tu ste u pravu, ali da ste trasirali put ka iskorištavanju ljudskih mana i naivnosti tome je neprijeporno tako. Zar ne?
- Ljudska vrsta je, kakva je. Ne možeš je zamijeniti, samo odgajati – to je povijesni put, a kako ništa na svijetu nije besplatno, i to putovanje se plaća. Ja o čovjeku nemam iluzija, odnosno, kako netko reče – čovjek je samo propali majmun. Kriviš li možda Einsteina i njegovu teoriju za Hiroshimu i Nagasaki, ili pak ljude koji su je (jednu od djelomičnih interpretacija fizikalnog svijeta) upotrijebili u svrhe o kojima pacifistički fizičar nije ni razmišljao?
- Naravno da ga ne krivim.
- Pa zašto onda kriviš mene za manipulacije ljudima koje ni ne provodim ja, već vi – jedni nad drugima? Ja sam samo izmislio „toljagu“, a vi je upotrebljavate po svom nahođenju.
- Nekako mi se čini da muljate. Vaše spominjanje Einsteina mi izgleda sasvim neprimjereno u poredbi s vašom biografijom. Niste vi samo predavali na sveučilištima nevinu nauku, već ste itekako učestvovali u savjetovanju brojnih međunarodnih tvrtki (uloga savjetnika American Tobacco Company nikako vam ne služi na čast), institucija, političkih dužnosnika i javnih osoba, čak i američkog predsjednika.
- Nisko udaraš, bome! Zar sam morao umrijeti od gladi?
- U svijetu gdje je to sudbina mnogih, zahvaljujući vašem propagandističkom nauku manipulacije s ljudima, da vas dopunim. Uvijek vas se sjetim prigodom naizgled sasvim nevine stvari, kad mi na televiziji filmovi svakih četvrt sata bivaju prekidani propagandnim porukama. I od tvrtki za koje ste radili. Jeste li svijesni koliko to sjecka ljudsku pažnju, te se „dresiranci“ više ni ne umiju dulje usredotočiti na neku stvar? Sjećam se vremena kad sam mirno uživao u filmu, lišen merkantilnih poruka vaših vrlih učenika. Lijepo ste od naroda učinili krdo potrošača, koje mirno prihvaća duhovno nasilje nad sobom.
- Ah, vidim da si ti izgubljeni slučaj za realno poimanje stvari. Misliš li kako su me zalud uvrstili među sto najutjecajnijih Amerikanaca, da se sada iz mene sprda osoba tvoje kvalitete?
- Teško da vas je među spomenutih sto uvrstio narod. Prije bih rekao da su to učinili vaši učenici, elite zahvalne što ste im pružili osebujni alat za držanje masa pod kontrolom, i vozikanja u smjerovima koji su im probitačni. Nimalo nisam impresioniran. Nisu li Hitler i Mussolini, po izboru magazina Time, svrstani među najutjecajnije ljude prošlog vijeka, pa vidite kako su završili. Čak se i mafijaš Lucky Luciano našao među njima. Ljudi ne vole biti manipulirani.
- Ha, ha, ha! Ti si paradigma posvemašnjeg naivca. Oni samo ne vole da se to tako naziva, a u stvarnosti lete na obmane kao pčele na med. Ili, muhe na…, znaš već što.
Htjedoh se usprotiviti, ali me pretekao.
- Samo ti snivaj svoje impotentne snove, dok ja duboko penetriram u ljudsku svijest. Nije li ti ova pandemija koja je zahvatila tvoj svijet, otvorila oči u ljudsku prirodu? Ja samo koristim prolaze koje mi je evolucija otvorila, a da ljudi toga ni svijesni nisu. Koristoljublje, gomilanje materijalnih stvari uz prezir materijalističke filozofije, podložnost autoritetima, žeđ za vođom koji će ih uputiti kamo i sami podsvijesno žele, demokracija kao pista za lansiranje samoljublja; ako im moji učenicito to dozvole, naravno… Prava riznica karakteristika koje samo treba znati koristiti.
Znate kako to obično biva s ukazanjima; nepozvana dođu i bez najave odu, a njihov odlazak inicira vaše buđenje, kao da utvara poručuje da nema više što pričati s vama. Onda se počnete pitati koga vraga sam sanjao nekog Bernaysa a ne neku svoju bivšu, pa počnete analizirati što ga je privuklo u vaš san. Naravno, ako ne batalite cijelu stvar, no ja sam tip koji želi prodrijeti do srži svega što djeluje na mene. Pa se prisjetih kako sam nešto prije spavanja pročitao na društvenoj mreži komentar glede nagađanja – inspirirana propagandom upletenih strana - o mirnoj ili krvavoj disoluciji BiH. Da sirotinja ne ratujte za ludo-usijane glave, da njoj treba hljeba, a ne rata. Odgovorio sam, otprilike, kako je sirotinja ratovala ne da očuva državu u kojoj nije gladovala, već za države u kojima gladuje. Naravno da mirne disolucije (razlaza) može biti, ali - mirna ili oružana - nije pitanje teorije i zamisli u ljudskim glavama - već pitanje prakse. Propitajte slučajeve Jugoslavije, ili SSSR-a, ili Čehoslovačke. Naravno, pod riječju "propitajte" podrazumijeva se da mislite, a ne da ponavljate mantre koje vam se serviraju. Lično sam za očuvanje BiH, ali nije važno što ja mislim, već ono što će praksa pokazati. A da stvari ne stoje najbolje, ne stoje. Idu u pravcu da će sirotinja, moguće, opet ratovati zbog budalaština. Zato i ostaje sirotinja - kako materijalno, tako i u glavi.
Pa da, pomislih, mora da je u tome stvar. Propagande usmjerene na izabrani dio stanovništva ove nesretne države, podsjetile su me na Bernaysa i njegovo naslijeđe - manipulaciju ljudima, na svim mogućim „frontama“. Od ekonomske propagande, preko filmova, sve do politike ne prezajuće ni od krvoprolića u ostvarenju svojih ciljeva. Kad te pretjerano pogađaju stvari koje individualno ne možeš promijeniti, kad uviđaš beskrajnu sporost kolektivnih mijena i to ne u smjeru opamećenja, već ponavljanja povijesti kao farse, lako ti upadne spomenuta spodoba u san, uz kvarnu realnost kvareći tako i blaženstvo bijega u snove. Ostaje tek konstatacija da je praksa, sinteza svega što se nekim povodom radi (aktivni odnos čovjekov prema zbilji), jedini kriterij istinitosti, bolje rečeno – ponajbolje privremene interpretacije njene, ma od toga baš nitko ništa ne nauči.
|
| ||||
4.9.2021.
Je li radnička klasa urođeno glupa?
Nisam siguran jeli radnička klasa već rođena sa smanjenom inteligencijom, ili joj je višestoljetni ropski rad – svejedno kako je nazivali – degenerirao sposobnost razmišljanja, čineći je sposobnom samo za kulačenje, kao što govori Puškin:
“Pasi mirni narode! Zašto stadu darovi slobode? Njega treba klati i strići. Ono nasljeđuje s koljena na koljeno jaram s praporcima i bič.”
Moguće su vladajući svih vremena i podneblja superiorne inteligencije, te su dobro procijenili tu osobinu spomenute klase, pa je vijekovima eksploatiraju i podvrgavaju svojoj vlasti, ili prilično neutralno rečeno: kapitalizam je sistem sposoban za vječne transformacije sebi u prid, pa tako smišlja sve sofisticiranije načine stvaranja privida u radnika kako žive u bogom danom sistemu. No, prije no nastavim, već ste pogodili kojim smjerom, da ponovim u jednostavnom obliku neke stvari. Profit je:
„ekon. količina novca koja se dobije kada se od ukupnog prihoda poduzeća odbiju troškovi svih inputa ili proizvodnih faktora; višak, dobit“
Ekstraprofit predstavlja:
„ekon. višak iznad prosječnog profita, posebna zarada“
Viškom vrijednosti zovemo:
„iznos robne vrijednosti koji nastaje nakon odbitka troškova što ih je proizvođač imao tijekom proizvodnje. On je motiv i mjera uspjeha poslovanja proizvođača jer predstavlja ostvareni profit… Marksistička teorija tvrdi da je jedini izvor nove vrijednosti proizvodni rad, da je vrijednost stvorena radom u proizvodnji materijalnih dobara i dobije se kada se od robnih vrijednosti odbiju materijalni troškovi. Ta se vrijednost dijeli između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju na najamninu i višak vrijednosti, koji čini dohotke svih vlasničkih slojeva. Iz njega se financira vlasnička potrošnja i on je glavni izvor formiranja novoga kapitala i rasta kapitalističkoga bogatstva…“
Daklem, to je nešto kompliciraniji izraz za profit.
Višak rada je:
„prema teoriji K. Marxa, prekomjerni dio rada koji ne služi za održavanje života i obnavljanje radne sposobnosti radnika, već ga je radnik prisiljen ustupiti poslodavcu, koji je vlasnik sredstava za proizvodnju s kojima radnik radi. Posljedica je to činjenice da se društvo raspalo na društvene klase, od kojih su jedne (vlasnička klasa) uspostavile monopol nad sredstvima za proizvodnju, koja su nekada pripadala cijelomu društvu, a druge (radnička klasa) ostale su bez vlastitih sredstava za proizvodnju te posjeduju jedino rad. Radnička je klasa stoga prisiljena raditi za vlasničku klasu te se mora zadovoljiti minimumom sredstava za život kao naknadom za svoj rad, a sve preko toga zadržava vlasnik kao višak rada. Zato je višak rada trajno i inherentno obilježje svakoga klasnoga društva. Ta je teorija uporište radikalnih zahtjeva za tretiranje privatnoga vlasništva kao krađe i uzurpacije društvenih uvjeta života i napretka, a svakoga društvenog klasnoga poretka kao organiziranoga nasilja nad radnim slojevima društva. Prema toj teoriji, tehnički i znansteni napredak čovječanstva, sve dok postoji klasno društvo, povećanjem produktivnosti rada povećava višak rada i učvršćuje dominaciju vlasničkih klasa, uz pogoršavanje položaja radnih slojeva. U kapitalizmu višak rada poprima poseban oblik viška vrijednosti, jer se u tržišnim uvjetima sav rad pojavljuje kao tržišna vrijednost, koja se kupuje i prodaje za nadnicu, a višak radom stvorene vrijednosti iznad vrijednosti nadnice neplaćeni je višak rada, odnosno višak vrijednosti. Njega prisvaja vlasnička klasa na temelju uporabe sredstava u njezinu vlasništvu. Iz toga viška isplaćuju se svi oblici dohotka na angažirana sredstva (profit na kapital, zemljišna renta, kamate), tako da svi vlasnički dohodci svoj izvor imaju u neplaćenom višku rada.“
Eksploatacija, u smislu koji nas zanima, označava:
„iskorištavanje na neetički ili sebičan način [eksploatacija čovjeka po čovjeku]; izrabljivanje“
To je sasvim dovoljno da krenemo dalje, dokazivati glupost radničke klase ili prilagodljivost kapitala novonastalim uvjetima, kako se već kome svidi.
Sve se više širom kapitalističkog svijeta (a to je uglavnom cijeli svijet) govori o smanjenju radnog tjedna (1, 2), pa tako već izvjestan, mali broj firmi i u Hrvatskoj eksperimentira ovom idejom:
"Tvrtka Webpower Adria upravo je svojim zaposlenicima dala povećanje od 20%. Ne, ne u novcu, nego u slobodnom vremenu. Uvodimo četverodnevni radni tjedan - za istu plaću! Osim toga, odluka hoće li moji kolege raditi od kuće ili iz ureda u potpunosti je njihova. Svi smo mi pojedinci s različitim sklonostima", napisao je Jan De Jong na svom LinkedIn profilu…
…A Renata Šeperić Petak, direktorica tvrtke za pisanje i provedbu EU projekata Logička matrica, još je 2018. godine uvela skraćeni radni tjedan od četiri dana za svoje zaposlenike. Ona je za Index objasnila da su u međuvremenu plaće i povećali za 20-25%, a da su produktivniji, što se i vidi po poslovnim rezultatima“
Hvale vrijedna inicijativa rekli biste, da nije dvije stvari. Radnik smatra da mu se ne smije smanjivati plaća – na što kapital pristaje, očekujući jednaku ili povećanu produktivnost rada. Ostavimo sad po strani kako je u proizvodnim djelatnostima iznimno teško – čak i uz sve prisutniju robotizaciju – postići istu, ili čak povećati produktivnost u tijeku četverodnevnog umjesto petodnevnog radnog tjedna, osim da radnici za istu plaću prenapregnu svoje snage, pa ostanimo na javnim djelatnostima. Analiza islandskog eksperimenta s četverodnevnim radnim tjednom u javnim službama, navodno pokazuje:
„… da je najveći svjetski eksperiment sa skraćenim radnim tjednom u javnom sektoru po svim mjerama polučio izniman uspjeh… To pokazuje da je javni sektor zreo za to da bude pionir skraćenog radnog tjedna, a ovo može biti lekcija iz koje nešto mogu naučiti i druge vlade"
Dakle, a to vrijedi kako za javne a tako i za proizvodne djelatnosti, kapital očekuje da radnik tokom smanjenog radnog tjedna, za istu plaću zadrži ili čak poveća produktivnost rada! Pri čemu su kao svi na dobitku! Pa, jesu li? Radnik je dobio dodatni dan za odmor i obnavljanje snaga - što mu je itekako potrebno radi li kao konj tokom četverodnevnog radnog tjedna – što kapital ne košta niti centa, ako on na iznesenu ideju pristaje samo uz održanje ili čak povećanje produktivnosti! Njegov profit ostaje netaknut (ili se čak povećava), od kojega radniku ide kao i do sada – tek neznatni dio! Jesu li radnici toliki zvekani da to ne razumiju, ili su poput vrapčića zadovoljni mrvicama, misleći da su jednim danom odmora bogzna koliko dobili? No, ne lezi vraže:
„Škotski IPPR iznio je ideju da bi se ti sati, koji će sada radnicima ići u slobodno vrijeme, mogli koristiti za dodatno obučavanje. Doduše, onda više ne bi bili slobodno vrijeme. No mogli bi se i konvertirati u veće godišnje odmore, porodiljne dopuste ili više neradnih dana, odnosno državnih praznika.“
Radnik će u taj darovani „slobodni“ dan morati na obučavanje, što bi mu se onda nadoknadilo nekim dodatnim slobodnim vremenom koje poslodavca apsolutno ništa ne košta. Dapače, dodatno bi iskoristio radnika za obučavanje, kako bi si još više povećao profit!
„Inovativnost“ (prilagodljivost!) kapitala očituje se na niz područja. Jedan od slijedećih primjera je i prijedlog o uvođenju takozvanog „zajamčenog osobnog dohodka“ (ZOD), ideje koju su do sada listom odbijali, ali stiče sve veću popularnost među radničkim, ali i „poduzetničkim“ krugovima. To je zamisao o zajamčenom dohotku za svako punoljetno ljudsko biće ove planete, što je – ne tako davno – u Švicarskoj odbačeno na referendumu, ali s impresivnih 23.1% prihvaćenosti. Ideju su podržali i mnogi pripadnici razvijenih zemalja EU – vodeći se među inim i slijedećim, što iskrenim, što pak naturenim premisama:
– čovjek je prije svega član zajednice, koja ne smije dopustiti da joj članovi umiru od gladi;
– preživljavanje pojedinaca mora biti prioritet u redistribuciji zajedničkog bogatstva;
– to pravo proizlazi iz pripadnosti nekoj zajednici (državi) i iz zajedničkog vlasništva te zajednice.
Apeologeti kapitalizma i spomenute ideje,
„…nastoje popravljati nepopravivo (naivnosti ili pak svoje promišljenosti radi) istovremeno optužujući radnike za lijenost, za odbijanje prihvaćanja posla pod sve mizernijim uvjetima koje diktira poslodavac (naročito kad se kapital riješio latentne „realsocijalističke“ opasnosti, pa je podivljao u svojoj gramzivosti), istovremeno seleći proizvodnju što istočnije kako bi još beskrupuloznije cijedio radnike. Jedan od pokušaja spašavanja sustava je i sve popularnija opcija „zajamčenog osobnog dohotka“, čime bi se postiglo privremeno smirenje napetosti među sirotinjom, u rezervi držeći primjedbu o njihovoj lijenosti: gle, plaćeni za nerad a još se bune! Sasvim je jasno da suprotnosti između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa i dalje postoje i rastu, svakako na drukčiji način no je bilo u prošlosti. Zagovarajući sustav koji im omogućava musti ogromnu većinu svjetskog stanovništva (raznorazni su podaci relevantnih institucija, koji se svode na činjenicu da 1% najbogatijih raspolaže sa 99% svjetskog bogatstva), nudeći kozmetičke promjene sustava i preporučajući strpljenje sirotinji dok gospoda ne riješe njihov problem – na „sveto nigdarjevo“ – ogorčeno odbijaju promjenu sustava podržavanu od sve većeg broja ljudi, a koja se svodi na promjenu ekonomske paradigme u korist svakog pojedinca a ne samo nekih. Protivnici takvog stava predstavljaju „civilizacijskom“ maskom ogrnuti najgori izrod ljudskog roda. O njihovu humanizmu smijemo govoriti samo glede ljudskog obličja koje imaju: obje vrste evolucije – biološka, a naročito ona socijalna – opskrbile su ih nešto sofisticiranijim oblikom grabežlive zvijeri.“
Naivnost ljudi, posebno radničke klase, je u rangu Einsteinovih misli:
„Vladavina glupana se ne može prevladati, jer ih je toliko puno, a njihovi glasovi se broje kao i naši", smatrao je Einstein. I još jedna misao potječe od njega: „Dvije stvari su beskonačne. Univerzum i ljudska glupost, ali kod univerzuma nisam sasvim siguran“. Einstein je toj gluposti suprotstavio svoju genijalnost i - svoj isplažen jezik.“
Još je dodao kako je isplaženi jezik ustvari njegov „politički stav“! Je li slučajno što kapital slavi naučnikov istraživački genije i koristi njegova dostignuća (naročito u vojne svrhe), ali posve zabacuje njegovu etiku? Slično kao što hrvatski nacionalisti nastoje Krležu prisvojiti kao nacionalnog pisca (sasvim nevažno!), odbacujući njegove univerzalne socijalne (socijalističke) stavove, bez kojih su njegova djela sasvim nerazumljiva.
Da ne duljim previše, pametni su vjerojatno već shvatili. U kapitalizmu se ne radi o problemu skraćenog radnog vremena ili uvođenju „zajamčenog osobnog dohodka“, već o nepravednoj raspodjeli profita između kapitalista-poslodavaca, i radnika koji mu omogućuju ostvarenje njegovih zamisli!
| je_li_radnička_klasa_urođeno_glupa_ladislav_babić_4.9.2021.doc |
| je_li_radnička_klasa_urođeno_glupa_ladislav_babić_4.9.2021.pdf |
23.8.2021.g.
Otrovni memi
Iz takozvanog socijalizma (pridjev uvijek stavljam, jer većina misli da je negdašnje uređenje nekih društava, pa i jugoslavenskog, bio socijalizam) je poznato kako su se – naročito u zemljama tzv. „realnog socijalizma“, ali ni Jugoslavija u ranoj, staljinističkoj fazi razvoja nije bila pošteđena – vlasti rješavale sjećanja (kao da se ono može izbrisati!) na osobe koje su, iz raznoraznih razloga, postale „nepodobne“. Jedna od metoda bila je i retuširanje skupnih fotografija lidera, s kojih su izbrisani nepoćudni. Naravno, falsificiraju se i tekstovi, tonski snimci, a sve to nije karakteristika samo „anciene regimea“, već je sinergijom demokracije i napredne tehnologije postalo toliko rašireno, kako od strane amatera, tako i profesionalnih političkih propagandista - kojima je Edward Bernays uzor, dignuvši sferu propagande na nivo nauke – da se i kritički, ka objektivnosti orijentirani ljudi teško snalaze u razlikovanju originala od prerađevina, ili naprosto u tome radi li se o medijskom produktu koji nameće, ili samo opisuje interpretaciju stvarnosti. U vrijeme digitalne stvarnosti, manipulacija fotografijama zarad prezentiranja vlastitih političkih i inih stavova, postala je tako raširena, da više ne vrijedi izreka „jedna slika govori kao tisuću riječi“, odnosno – primjenljiva je samo upućenima u netaknutu originalnost fotografije. Oblici manipulacije su tako različiti, da se ovdje ne bavim njima. Kako je i vrlo obrazovanim i inteligentnim ljudima često teško izbjeći „vizualni diktat“ fotografije, što reći o golemoj većini ljudi koji uopće nemaju razrađene kriterije povjerenja u medije, jer tijekom obrazovanja nisu stekli filtere koji to omogućuju, pa poput suhe spužve upijaju svaku „informaciju“, naročito danu preko televizije i interneta. Popratite li svoj tekst hrpom linkova na izvore koji potvrđuju pisano, imati ćete manje uspjeha negoli ako prezentirate laž u svega par redaka; većina to lakše probavlja.
U opširnom djelu poduljeg naslova: „Fotografija kao dokaz – Primjena tehnologijske definicije fotografije na raspravu u estetici i teoriji fotografije“, Ana Peraica uz niz slikovnih primjera razmatra medij fotografije kao dokazni materijal, među ostalim i upotrebu fotografije kao političkog sredstva. Između ostaloga, kaže:
„…Istodobno, etabliranjem novih slojeva, raste i strah od onih nižih, a fotografija dobiva i svoju represivnu formu u vidu fotografija za kontrolne dokumente. Ona dovodi do jačanja sustava nadzora, najčešće od strane nacionalnih država. Najstarije sustavne kontrolne fotografije, one zatvorskih recidivista, snimio je Alphonse Bertillion 1893., no prema pučkim pjesmama policijske kontrole su, čini se, i ranije posjedovale fotoaparate, te snimale fotografije. Da je fotografija od samoga početka i radikalna kontrola dokaza, pa čak i opravdanja, spomenula je i Sontag, navodeći kako su 1871. policijske snage u Parizu snimale ubojstva komunara…“
„...Fotografije u suvremenom kapitalizmu imaju paradoksalno etičko opravdanje: za njih se pretpostavlja kako služe podizanju svijesti, no istodobno se konzumiraju bez stvaranja stava. Gledatelji nastavljaju živjeti u moralnoj apatiji, moguće i kompletnom moralnom deficitu, odmah nakon konzumiranja ratnih fotografija. Na takav se način rat depolitizira, a fotografija postaje ilustracijom općih ljudskih uvjeta na koje se pristaje i koje pothranjuju društvo krvoločnog spektakla, no redovno – negdje daleko. Taj efekt Trachtenberg opisuje kao obrat u kojem je “modernistički izraz fotografije kao privilegiranog izvora nove ‘istine po sebi’ kontaminiran i zatrovan nemoralom mekog voajerizma i agresivne samoiskupljvosti, te narcizmom kojega podržava konzumeristički kapitalizam”. Fotografije se, dakle, koriste pod izlikom dokaza, postajući istodobno tek tržišnom robom. Njima se često potiču amoralne potrebe društva koje istovremeno sankcionira druge vrste iskorištavanja fotografije, primjerice dječju pornografiju, paparazzi fotografije itd. Pravo na pristup informacijama o privatnom životu određenih pojedinaca postalo je bitnije od prava na privatnost, a u nekim, tragičnim slučajevima i prava na život…“
Uvjeren sam kako većina ljudi – posebno onih nedoučenih - smatra da su medijima, napose fotografijom, uglavnom manipulirali komunisti, no to je daleko od istine. Fotografija je toliko moćan medij, s izravnim utjecajem na prihvaćanje (ili neprihvaćanje) svoje poruke, da tome nijedan režim, ni jedan sistem u ljudskoj povijesti otkako je fotografija izumljena (primjerice, u USA još od građanskog rata) nije mogao odoljeti. Ona se izvodi na različite načine, a zajedničko joj je da nastoji (programirano, a pojavom interneta sve više i individualno) na indoktrinaciji masa u cilju bilo učvršćivanja, bilo rušenja – odnosno, osvajanja - vlasti (govorim o političkoj fotografiji), prividom motiva koji prikazuje, stvarajući u masa lažnu sliku realnosti. Bilo da se radi o fotografijama događaja, stranačkih skupova ili političkih ličnosti koje valja promovirati ili sasvim izbrisati iz svijesti građana. Tek ilustracije radi, dajem nekoliko fotografija – original i pripadajući retuš - a o njima čitatelj može više doznati temeljem priloženih linkova:
Iz knjige „Fotomanipulacija“, Ivan Oberan
Iz članka „Age-old altering Fascinating photos show how many of history’s
iconic images were edited for political reasons…„
iconic images were edited for political reasons…„
I u staljinističkoj fazi bivše države bilo je sličnih pokušaja, prvenstveno od licemjera, uvlakača, kojima su političke guzice radno mjesto djelovanja. Ima ih u svim sustavima – takvi promjenom režima masovno bacaju, ili nude na prodaju „nepodobne“ knjige gomilane u „onom“ sistemu - i ne sumnjam da će takvi prvi krivo tumačiti moju konstataciju.
"Godine 1964. Tito je posetio u Splitu jednu izložbu fotografija iz rata, gde je bila izložena i čuvena fotografija rukovodstva jugoslovenske revolucije, snimljena u pećini na Visu, doneta u falsifikovanom obliku. Bila je data samo polovina fotografije. Neko je smatrao da treba iseći sve one rukovodioce koji više nisu bili na vlasti. S ove fotografije prvo je skinut Sreten Žujović 1948., on se na fotografiji nalazio uz Bakarića s leve strane. Milovan Đilas je otpao 1954., a Aleksandar Ranković 1966. Pošto je između njih bio Svetozar Vukmanović Tempo, to je i on morao biti odsječen. Kad je Tito video tu fotografiju, on se demonstrativno okrenuo i napustio izložbu.“, Zoran Oštrić.
Svoju osudu damnatio memoriae , koherentnu s prethodnom pričom, Tito je iznio i u predgovoru svojih „Sabranih djela“:
„Ja sam smatrao da nemam pravo da u tim radovima, kao svjedočanstvima, išta mijenjam - da bi danas neke stvari, možda, drukčije izgledale. No smatram, da nam ne treba nikakvo poboljšavanje takve vrste. Neka historija i buduće generacije sude o nama kakvi smo bili i kako smo se razvijali i u kakvom smo se pravcu kretali.", („Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita“, Vladimir Dedijer, tom 1, str. VII)
Dodatne, interesentne manipulativne fotografije možete pogledati na kratkom videu.
Uočio sam da se na društvenim mrežama često pojavljuje fotografija, prikaz koje se interpretira kao strijeljanje velikog španjolskog pjesnika Federica Garcia Lorce, godine 1936-te, na početku španjolskog građanskog rata:
Fotografija ima neki naboj koji preuzme čovjeka, napose ljubitelje Lorcine poezije; pjesnik nepopustljiv pred frankistima prije svoje smrti herojski recitira svoje stihove, ili viče u slavu republike, ili nešto o čemu slika ne govori. Fašisti su imali mnogo razloga za likvidaciju pjesnika, em zbog njegove spolne orijentacije, em zbog republikanskih stavova, kako bi zaustavili zov slobode koji je širio. Nažalost, na što sam i ukazivao, fotografija je falsifikat! Evo što se kaže u članku koji pobija autentičnost fotografije:
„U svijetu memova, istinitost slika malo je bitna, ono što je zaista važno je poruka koja se nastavlja. Dakle, ako je slika dovoljno utjecajna da potakne željene emocionalne reakcije, utoliko bolje, ništa ne znači njezina neistina. Krilatice maskiraju malo čvrstoće ludog virtualnog svijeta. Je li tako izgrađena postistina? Možda. Ali tako se konsenzus učinkovito gradi na lažima.“
Da objasnim. „Richard Dawkins, u knjizi „Sebični gen“ skovao je pojam „mem“ (od grčke riječi mimos – oponašati) – neku vrstu biheviorističkog ekvivalenta gena ili „virusa uma“. Proučavanjem mema, nastanka i njihova širenja, bavi se memetička teorija (od koje se Dawkins distancirao).
„Mem je jedinica kulturnih informacija koja se širi od uma do uma analogno načinu na koji se i gen širi od jednog do drugog organizma, kao jedinica genetskih informacija te dio biološke evolucije. Mem je informatička jedinica koja nastanjuje ljudski mozak… U ljudskom društvu gotovo svaki kulturni entitet može biti shvaćen kao mem – religije, jezik, moda, pjesme, znanstvene teorije i koncepti, konvencije, tradicije itd. Karakteristike mema kao informatičke jedinice su te da isti mogu biti replicirani u neograničenoj količini putem komunikacije između pojedinaca neovisno od bilo koje replikacije na razini gena.“
Daklem bismo prvog konstruktora, pronalazača, stvaratelja nekog novog koncepta, religije, pjesme, teorije, konvencije,…, mogli u prenesenom smislu tretirati kao „nultog pacijenta“, čije se tvorbe potom – evoluirajući u međusobnoj borbi za opstanak sa drugim memima – nezadrživo šire ili nestaju s kulturalne pozornice. Većina naprosto usvaja tuđe koncepte, donekle ih modificirajući, i ugrađuje u vlastiti svjetonazor za koji „misle“ da je originalan, dajući „život“ za tako usvojene.“
Ukoliko je mem lažan, imamo problem – što nije teško za shvatiti. Interpretacija tvoraca lažnih memova uveliko se razlikuje od istine! Širenje mema, medijima i usmeno, teško je zaustaviti. Kao što se prenošenje lažnog mema koji šire antivakseri, može zauzdati samo cijepljenjem koje istovremeno zaustavlja i virus i mem, tako je lijek bujanju lažnih kulturoloških mema samo obrazovanje.
Kao što rekoh, mema ima raznovrsnih, širećih pisanim, audio, slikovnim medijima, ali i usmeno. Među često ponavljanima su oni o kojima sam već pisao; čuvene izreke ratnog zločinca Goebbelsa, nacističkog ministra propagande, kojemu se pogrešno pripisuju često citirane rečenice: “Ako veliku laž ponavljate dovoljno puta ljudi će je prihvatiti kao istinu” i “Što veća laž to će se u nju prije povjerovati”, jer se vjerojatno radi o parafraziranom dijelu njegovog teksta „Iz Churchillove fabrike laži“:
„Englezi idu po principu da ako lažete, onda dobro lažite, i iznad svega, držite se onoga što ste lagali! Tako ostaju sa svojim obmanama, čak i uz rizik da naprave budalu od sebe.“
Nažalost, u denunciranju lažova koriste se prečesto nove laži. Povijest i Istina su dvije najsilovanije „dame“. Silovanju potonje doprinosi i zabluda o postojanju više istina o istoj stvari; hrvatske, srpske, bošnjačke,…, pa zašto onda ne i fašističke te antifašističke (radi se zapravo o parcijalnim, raznoraznim subjektivnim i emotivnim interpretacijama koje se prihvaćaju ili nameću kao istina), što okoriti mozgovi ustrajno zastupaju, mada je relativno lako doći do šireg uvida u njenu cjelovitost. I sam sam u nekim svojim tekstovima širio mem, kojega „nultim pacijentom“ je smatran Goebbels, sve dok nisam naišao na demantij. Problem je u tome što je vrlo lako proširiti laži, koje se šire među populacijom ogromnom brzinom, ali ih je vrlo teško pobiti činjenicama. Jer, kad mem uhvati korijena, ne napušta tako lako – otprilike poput parazita – svog domaćina. Nadasve ako ovaj nije dovoljno načitan ili obrazovan, jer mu je u karakteru poput papagaja ponavljati usvojeno. Uostalom, zar i mediji tome ne doprinose; ako i demantiraju lažnu vijest – čine to vrlo šturo, na nekoj stranici koju čitatelji uglavnom brzo prelete očima. Širenju mema pogoduju i društvene mreže, te „demokracija“, kako se shvaća (ne samo u našim krajevima) - umišljenost ogromnog broja građana o ravnopravnosti stavova poluobrazovanih, kontrirajućih spram iznesenih argumenata. Vidljivo je kako činjenice imaju malo utjecaja na samoljubive komentatore, koji ustraju li ustraju na svojim glupostima u tolikoj mjeri, da je to već posao psihologa, ponekad i psihijatara. Ne kaže li se u Erazmovoj „Pohvali ludosti“:
„Najzad, čovek je stvoren tako da ga više privlači laž nego istina. Ako neko želi jasan i pristupačan dokaz za to, neka ode na propoved u crkvu. Dok se govori o istinitim stvarima, svi dremaju, zevaju i čame. Ali ako koji gromovnik (oh, prevarila sam se: htela sam reći govornik), što se često događa, razveže kakvu bapsku priču, odjednom se svi trgnu iza sna, isprse se i slušaju otvorenih usta! Isto tako, ako je u pitanju neki basnoslovniji i pesničkiji svetac (na primer, sv. Đorđe, sv. Kristof ili sveta Varvara), videćete da njih slave mnogo pobožnije nego sv. Petra i Pavla, ili čak i Hrista.“,
što sjajno potvrđuju izborni kandidati, političari (paradigma kojih su KGK i Trump) ili marketinški stručnjaci, ali i spomenuti ratni zločinac.
Pojavom razvijenih digitalnih tehnologija, čovjek postaje – manje više s pravom - ubijeđen kako je nadziran sa sviju strana od „velikog brata“ , ali kretanje svijeta u krivom smjeru počelo je davno prije, još u počecima ljudske povijesti, a manipulacija medijima tek je jedan od segmenata koji tome vode. Ne valja pretjerano osuđivati laike koji u svojoj nevinosti usvajaju podmetnute im falsifikate, jer je i izuzetno obrazovanim ljudima često nemoguće razlučiti zrno od kukolja. Prije svega valja se upitati „Quo vadis“ ljudski rode? Sve se bojim, smjerom u kojem ih vode manipulanti, uz svesrdnu podršku indoktriniranog pučanstva. Potencijalno najbolja šansa povratka pravom putu, doduše dugoročna, je obrazovanje u sinergiji sa zakonima koji bi onemogućili manipulacije. Moguće niste znali da je Norveška ove godine donijela zakon, prema kojemu influenceri – osobe koje imaju kredibilitet u društvenim mrežama i blogosferama i mogu utjecati na mišljenju velike grupe ljudi – mogu dospjeti u zatvor ukoliko ne objave kada je neka njihova fotografija na neki način dorađena. To je, moguće, početak pravog puta, uz potrebu da se korisnici društvenih mreža registriraju pod pravim imenom i prezimenom, što bi utjecalo na odgovorno objavljivanje komentara.
|
| ||||
06.7.2021.g.
Isaac Asimov i antivakseri
Čovjek sebe u znanosti definira kao racionalno biće, sasvim uopćeno i u prosjeku, jer među ljudskom vrstom sve vrvi od praznoglavaca. Dio tih samozvanih Homo sapiensa, šupljoglavcima usprkos, tijekom povijesti je popunjavao svoju glavu, te je ova vrsta danas konglomerat praznoglavaca i punoglavaca. Dospjeli su do stadija razmatranja i konstrukcije umjetne inteligencije (AI – Artificial Intelligence), digitalizacije i robotizacije svojih alatki, ali s vlastitim iskustvom straha da ih novostvorena racionalna inteligencija ne sruši s trona „gospodara planete“, kakvima se smatraju. Stoga su postavili neka ograničenja na njihov razvoj, temeljem takozvane „etike vještačke inteligencije“, koncizno izražena Asimovljevim zakonima robotike, imenovanima po poznatom biokemičaru i još poznatijem piscu naučne fantastike. Ima ih četiri (kasnije su drugi autori dodavali još neke):
0) „Robot ne smije naškoditi čovječanstvu ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovječanstvu naškodi.“
1) „Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom.“
2) „Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom.“
3) „Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom.“
Ti se zakoni i u praksi koriste prilikom konstrukcije robota (prvenstveno onih industrijskih), no ne mislim se baviti umjetnom inteligencijom. Nekako mi je bliža ona ljudska, naročito dio odgovarajući šupljoglavima. Pandemijski virus pružio je lijepu priliku da je razmotrimo u kontekstu nešto izmijenjenih Asimovljevih zakona, tako da se odnose na čovjeka, a ne na njegovo djelo (robote). Antivakseri svih vrsta i profila, oboružani samo vlastitim egoizmom, kao da nahrupiše s dna Danteova pakla, nakon što im je rečeni virus proširio prolaz. Ne ulazeći u detalje njihovih protivljenja cijepljenju (1, 2) - niti nećkanjima vlasti da se uvede kao obavezno, mada ih pokušava – okolo kere, pa na mala vrata – nekim mjerama (da se „Vlasi ne dosjete“) na to natjerati, smatrajući da svojim pristupom neće ugroziti izbor(e)ni politički rejting; što da se zavaravamo, vlast (3, 4)
- pojednostavljeno, oni svoj srednjevjekovni stav brane pozivanjem na „osobne slobode“ koje su im kao ugrožene, u svojoj stavljajući vlastitu „ništavnost“ ispred života najmilijih, prijatelja, znanaca i nepoznatih ljudi, ne uočavajući da je ugrožen opstanak cijele vrste, što oni jošte pojačavaju svojim (ne)djelovanjem. Etički, moralni, niti znanstveni argumenti kod „vakuumiranih mozgova“ ne zaliježu. Svakako to neće promijeniti niti razmatranje izmijenjenih Asimovljevih zakona na bića od krvi i mesa, ljude:
1A) „Čovjek ne smije naštetiti drugom čovjeku ili nečinjenjem dozvoliti da ljudsko biće pretrpi štetu, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom."
2A) "Čovjek se mora vladati u skladu sa zakonima, osim ako su ti zakoni u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom."
3A) „Čovjek treba štititi svoju egzistenciju, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom.“
0A) „Čovjek ne smije naškoditi čovječanstvu ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovječanstvu naškodi.“
I sam Isaac Asimov je smatrao da će se u idealnom slučaju i ljudi držati zakona, skeptično dodajući: „ali kad to kažem, uvijek se sjetim (nažalost) da ljudska bića nisu uvijek racionalna.“
Dakle, razmotrimo (ne)obaveznost cijepljenja kao spasa od napasnog virusa koji je već pobio oko četiri milijuna ljudi, a zarazio blizu 190 milijuna, ne vodeći računa o „neradnim nedjeljama“, u kontekstu tako izmijenjenih zakona.
1A) Cijepljenje ne smije (svijesno) naštetiti čovjeku kojeg vakciniramo, ali se ne smije ni dozvoliti da mu našteti izostanak vakcinacije, osim – preuzimanjem minimalnog rizika, kad bi ljudska aktivnost/pasivnost naštetila cijelom čovječanstvu.
Kako su smrtonosne nuspojave prilikom cijepljenja praktički zanemarive u odnosu na žrtve koje odnosi virus – svakom racionalnom biću trebao bi biti jasan izbor. Sve je u životu vjerojatnost, od mogućnosti da prilikom spolnog odnosa spermij oplodi jajnu stanicu, do toga da upravo mene zahvate mortalne nuspojave cijepljenja, pa do mogućnosti dobivanja sedmice na Lotu. Nije li čudno, iako su vjerojatnosti smrti prilikom vakcinacije i dobijanja sedmice otprilike istog reda veličine, ljudi se opiru cijepljenju ali ne i igranju hazardnih igara! Nije u pitanju nikakva lična sloboda izbora (koja bi trebala biti racionalno obrazložena!), već naprosto strah po vlastiti život!
2A) Donese li se zakon o obaveznom cijepljenju, na podlozi svekolikih znanstvenih spoznaja i humanizma koji ne zanemaruje pojedinca, ali daje prednost ugrozi vrste pred strahom praznoglavaca, treba se takvom zakonu povinovati, baš kao što to ljudi – uglavnom dresirani, i bez razmišljanja – čine sa svim mogućim zakonima koji im idu, ili i ne idu u prid.
3A) O jedinki, pojedincu, ustrašenom praznoglavcu iz „minulih stoljeća“, upravo ovaj zakon vodi računa. Čovjek ima pravo štiti svoje biološko bitisanje, ako to nije u koliziji sa prva dva zakona, pojednostavljeno rečeno – s principima humanističke etike koji se dotiču vrste kao cjeline. Otpor jedinke cijepljenju, ako to šteti njegovoj okolini, ne može biti prvenstven u odnosu na cjelinu koje je dotični član.
0A) I tu dolazimo do uopćavanja, danog nultim zakonom. Nedozvoljivo je da pojedinci svojom aktivnošću ili pasivnošću ugrožavaju cijeli ljudski rod, pružajući tako dodatnu priliku širećem se virusu da uzima žrtve. Kao što se ubojica stavlja u zatvor ne osvete radi, već zarad njegove izolacije od ostatka društva kako mu ne bi naudio, tako je potrebno zakonom (ako im to već njihov manjkavi moral ne govori!) prisiliti nerazborite da se cijepe, jer njihova pasivnost ugrožava sve nas, pa i njih same. Jasno je da se obavezno cijepljenje ne smije sprovoditi na mehanički način, tipa „stani u red da te piknemo, ili ideš u rešt“, već se svaka osoba prije poduzimanja tog koraka mora medicinski ispitati na mogućnosti da cjepivo uzrokuje štetu – upravo kako traži i zakon 1A). Krajnje pojednostavljeno, za one koji teško ili nikako ne shvaćaju: bilo kojeg današnjeg ili budućeg „Hitlera“ koji predstavlja ugrozu za bezbrojne živote nevinih i/ili za cijelu ljudsku vrstu, valja odmah eliminirati na primjeren, po mogućnosti humanistički način – bez obzira na kakve se on razloge pozivao u svom djelovanju.
Čovjeku koji u životu gaji humanističku etiku, koji razlikuje dio od cjeline, a sebe je sposoban locirati u okviru nje, kome je stalo do svih drugih ljudi pa to pokazuje empatiskim odnosom prema svima, a ljubavlju i brigom za život najmilijih, sva ta racionalna razmatranja uopće nisu potrebna. Ukoliko ima iole relevantan pregled nad znanstvenim dostignućima koja su i njega dovela da preko kompjutera žustro brani vlastiti biološki egoizam, on će postupiti onako kako mu savjest - a ne strah i napuhani ego - savjetuje. Stvar je vrlo jednostavna; zbrojite mrtve od Covida i usporedite sa preminulima od cijepljenja. Svatko tko se usuđuje nazivati ljudskim bićem znat će kako postupiti! Doduše, prisjetimo se Asimovljeve skepse: „ali kad to kažem, uvijek se sjetim (nažalost) da ljudska bića nisu uvijek racionalna.“
| isak_asimov_i_antivakseri_ladislav_babić_6.07.2021_.doc |
| isak_asimov_i_antivakseri_ladislav_babić_6.07.2021_.pdf |
17.05.2021.g.
Amerika i Engleska bit će…!
Može li percepcija Marxova učenja u Americi, učenja velikog ekonomiste, filozofa i povjesničara, univerzalnog u svojoj osnovi (s odmakom koji su učinili jugoslavenski komunisti, da ga svaka zemlja provodi u skladu s vlastitom situacijom) - čemu ne treba drugog dokaza od parole kojom završava „Manifest komunističke partije“: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ - doprinijeti i njegovom shvaćanju u cjelini? Ne čini mi se izglednim, a posebno ne način na koji to čini autor teksta „Marx u Americi“ (sam Marx odbijao se nazivati marksistom, izjavom „Ja nisam marksist!“). Kaže autor (B.M.) članka:
„Sam vrh dohodovne distribucije u naprednim ekonomijama zauzimaju ljudi koji istovremeno ostvaruju visoke prihode od rada i kapitala…. U populaciji 10 procenata najbogatijih Amerikanaca jednu trećinu čine ljudi koji istovremeno pripadaju grupi najbogatijih vlasnika kapitala i grupi najbogatijih radnika…
…Otuda je klasni sukob danas suštinski drugačiji od onog iz prošlih vremena. Više ne postoje dve jasno definisane grupe koje razlikujemo na osnovu nivoa i porekla njihovog dohotka, bilo da je izvor tog dohotka rad ili kapital. Ostala je samo nejednakost… Takođe, umesto kritika koje su nekada upućivane klasi dokoličara… i rentijerskoj eliti…, pripadnicima današnje najbogatije klase češće se prigovara da previše rade…
…Veći deo današnje elite čine marljivi bogataši koji su početni kapital nasledili ili stekli radom i štednjom, ljudi koji stupaju u brak između sebe i stiču sve veći politički uticaj kroz donacije za političke kampanje. Stečene prednosti nastoje da prenesu na potomstvo plaćajući im najskuplje škole… Izvori prihoda i ponašanje današnje elite razlikuju se od onoga što je Marx mogao da vidi u svoje vreme…“.
Pustimo na stranu ideju kako najveći kapitalisti „istovremeno ostvaruju visoke prihode od rada i kapitala“ (valjda su se pretrgli radeći, a ako su to i činili, radnici koji su realizirali njihove snove ušićarili su vrlo mali dio zarade), no sasvim je deplasirano uspoređivati minimalni postotak američkih milijardera (i milijunera) s golemom većinom stanovništva koje zaista živi od vlastitog rada. Uostalom, uopće nije stvar o prigovoru radu, većem ili manjem, već se radi o tome kako se prihodi od njega raspoređuju na sudionike! Slijedeći prikaz se, doduše, ne odnosi na SAD već na
globalnu populaciju, ali dobro ilustrira i stanje unutar Amerike. Piramida kojom se vizualizira broj milijunera u svijetu, zahvaća sveg 0.2% svjetskog stanovništva! Tabelarno, to izgleda ovako:
Sva bijeda situacije i pogrešnog zaključivanja temeljem nje, vidi se iz činjenice koju je nedavno objavila organizacija „Oxfam“, da prvih 10 na listi najbogatijih pojedinaca imaju imovinu vredniju od 85 siromašnih država!
Ne znam da li B.M. podržava „marljive bogataše koji su početni kapital nasledili ili stekli radom i štednjom…“ na račun onih koji u njihovoj „marljivosti“ i nadalje sagledavaju običnu eksploataciju radnih ljudi, nespojivu sa elementarnim moralom. Smatra li one koji se bune protiv sofisticirane prave otimačine, potencijalnim otmičarima „marljivo“ stečenog bogatstva? Sagledavanje neravnomjernosti u svjetskoj raspodjeli bogatstva (po državama i individualno) kod suvremenih ekonomista i (kvazi)analitičara, u odnosu na Marxa trpi golemi nedostatak. Navodno naučni pristup, koji se svodi na gomilanje neporecivih činjenica, zastire osnovnu falingu njihovih analiza, za razliku od Marxa. Nedostatak etike i morala! Svodi se na neupitnost aktualnih činjenica, dok se svako njihovo propitivanje s šireg vidokruga no raspolažu njime, diskvalificira kao komunistički pokušaj razbojništva, pri čemu ne znaju objasniti čime komunistička i socijalistička ideja to zaista zaslužuju (uvijek se paradigmatski pozivajući na autoritarni totalitarizam društava koja ni nisu bila socijalistička, odnosno komunistička).
„…Netko je razmišljao čemu je to tako, zar ne sudjeluju svi u prikupljanju hrane, lovu, traženju i uređivanju skloništa, zar nisu svi stvoreni od bogova u jednakom obličju, neki nešto snažniji, drugi malo pametniji, ovog ili onog spola, pa – zašto onda nekima pripada prednost uživanju hrane, žena i života, dok drugi – prisiljeni na krvava zlopaćenja i konzumaciju ostataka – moraju biti zahvalni onim što im pripada milošću izdvojenih? Nismo li svi jednaki u osnovnim životnim potrebama, pitao se, glođući dobrano očišćenu kost od mesa, prisvojenog svojim vođama. Ne znamo Njegovo ime, ni kada i gdje je promišljao, ali se poslije svoje smrti – prirodne, nesretne ili nasilne – vječni dio Njega reinkarnirao u drugom obličju, na drugom mjestu i u drugom vremenu. On je već tada znao ono što premnogi ni danas ne shvaćaju…“
Drugi se prigovor na spomenuti tekst svodi na autorovo tretiranje globalizacije, uz pritisak vladajuće pandemije, kao elemenata koji u osnovi razlikuju današnji kapitalizam od onoga iz Marxovih vremena. Naravno da se razlike ne mogu negirati, ali one u biti ne mijenjaju suštinu kapitala i kapitalističke privrede – pohlepno gomilanje bogatstava na račun njegovih stvarnih kreatora. U trenucima globalne ugroze ljudske vrste od pandemije, namjesto solidarnosti s ugroženima, najveći svjetski milijarderi uvećali su svoja bogatstva:
„Koronavirus je (zasad) bio vrlo dobar prema američkim milijarderima. U tri mjeseca od početka pandemije ukupno bogatstvo američkih milijardera poraslo je za 20% - i to samo do sredine lipnja, prema analizi Institute for Policy Studies i udruge Americans for Tax Fairness. Totalno bogatstvo 643 američka milijardera naraslo je u ova tri mjeseca, od 18. ožujka do 17. lipnja, s 2,9 bilijuna na 3,5 bilijuna dolara - 584 milijarde dolara. Također, klubu američkih milijardera u tom se razdoblju pridružilo još 29 dotadašnjih milijunaša. Američki institut koji je proveo analizu koristio se podacima Forbesa, koji dugi niz godina vodi evidenciju najbogatijih ljudi na svijetu i promjena u njihovom bogatstvu. U ista tri mjeseca 45,5 milijuna Amerikanaca ostalo je bez posla i prijavilo se na biro. Samo u trećem tjednu u travnju čak 4,4 milijuna Amerikanaca prijavilo se na zavod za nezaposlene. Također, kako piše Institute for Policy Studies na svojoj stranici, pozivajući se na podatke Federalne rezerve (američke centralne banke), više od 6,5 bilijuna dolara bogatstva američkih kućanstava nestalo je samo u prva tri mjeseca ove godine.“
Istovremeno, „Zbog koronakrize 152 milijuna ljudi u svijetu više ne pripada srednjoj i višoj klasi“:
„Pew procjenjuje da se broj pripadnika više klase smanjio za 62 milijuna ljudi, a više srednje klase za 36 milijuna. Srednja klasa globalno je manja za 54 milijuna ljudi. Istovremeno, broj ljudi s niskim prihodima porastao je za 21 milijun, dok je broj siromašnih eksplodirao za 131 milijun.“
Upravo eksploatacija od strane malobrojnih pohlepnih, ne samo da pogoršava položaj najsiromašnijih slojeva društva (ne samo u Americi), već se i materijalni status srednje klase – uglavnom samozadovoljnog oslonca najbogatijih slojeva – srozava. Pa onda recite da nema više klasa, da nema eksploatacije i da je klasna borba nepotrebna! Nadalje, kaže B.M.:
„Ukidanje jasne klasne distance i razvoj najviših klasa koje ne privileguju sunarodnike u odnosu na ostatak sveta mogu se smatrati napretkom. Ipak, visoka klasa koja je zaštićena od lomova na tržištu rada (jer može računati na dohodak od kapitala) i na berzama kapitala (jer može računati na dohodak od rada), koja je odlučna da stečene prednosti prenese na potomstvo prikazuje ovu evoluciju u manje pozitivnom svetlu.“
Hvala ti bože, uskliknuli su dva i više milenija stari robovi, na tom napretku. Neka se vrši volja tvoja!
Valja napomenuti da Marx nikad nije doveo u pitanje pozitivnu povijenu ulogu kapitalizma, no svakako da to nimalo ne utječe na trenutno stanje radničke klase u svijetu:
„Raščlanjavajući zanatlijsku delatnost, specifikujući oruđa za rad, stvarajući delimične radnike, grupišući i kombinujući ih u jedan jedinstveni mehanizam, manufakturna podela rada stvara kvalitativnu razdeljenost i kvantitativnu srazmernost društvenog procesa proizvodnje, dakle određenu organizaciju društvenog rada, a sa tim ujedno razvija novu, društvenu proizvodnu snagu rada. Kao specifičan kapitalistički oblik društvenog procesa proizvodnje — a na temeljima koje je zatekla nije se ni mogla razviti osim u kapitalističkom obliku— ona je samo naročit metod da se proizvodi relativni višak vrednosti ili da se na račun radnika povećava samooplođivanje kapitala — ono što nazivaju društvenim bogatstvom, »Wealth of Nations« itd. Ona ne samo da razvija proizvodnu snagu rada za kapitalistu umesto za radnika, nego to postiže pretvarajući individualnog radnika u bogalja. Ona stvara nove uslove za vladavinu kapitala nad radom. Ako se ona, usled toga, s jedne strane pokazuje kao istorijski napredak i nužan momenat i razvitka u procesu ekonomskog izgrađivanja društva, s druge strane pokazuje se kao sredstvo za civilizovanu i rafiniranu eksploataciju.“, (Marx, „Kapital“, 1.tom)
Još eksplicitnije, on spominje (prije više od 150 godina!) usavršavanje vještine koju kapital koristi u pljačkanju radnika, što možemo interpretirati i kao predviđanje koje njegov povijesni razvoj potvrđuje. Posebno spominje poljoprivredu u smislu njenog nazadovanja glede plodnosti tla, a danas i zagađivanja, da ne spominjemo uništavanje autohtonih vrsta sjemenja, genetske manipulacije njime i vlasnička prava koja velike kompanije svojataju na hibride koji se naturaju i malim proizvođačima:
„A svaki napredak kapitalističke poljoprivrede nije samo napredak u veštini pljačkanja radnika, nego u isto vreme i u veštini pljačkanja zemlje; svaki napredak u povećavanju njene plodnosti za neko dato vreme ujedno je i napredak u upropašćivanju trajnog izvora te plodnosti. Što više neka zemlja, npr. Sjedinjene Države Severne Amerike, polazi od krupne industrije kao osnovice svog razvitka, to je ovaj proces razaranja brži. Kapitalistička proizvodnja razvija, dakle, tehniku i kombinaciju društvenog procesa proizvodnje samo istovremenim potkopavanjem izvora svakog bogatstva: zemlje i radnika.“, (ibid)
Kapital je nevjerojatno prilagodljiv društvenim promjenama, zadržavajući uvijek svoju bit – eksploataciju ljudskog roda u ime vlastitog profita. Pojedini donatori tipa Gatesa i sličnih, tu ništa ne mijenjaju; neobično je lako od stotinjak milijardi dolara vlastitog bogatstva odreći se polovice u ime društvenog napretka. Mnogo lakše negoli prosječnom radniku odvojiti pola plaće, ili pola vlastitog bogatstva u istu svrhu. Dok Biden nastoji uvesti obavezni minimalni porez na dobit korporacija, što ništa ne mora značiti, jer tko može garantirati da u slijedećem izbornom ciklusu neće vlast preuzeti čovjek koji će uvesti maksimalni porez na dobit, dotle svjetska kapitalistička elita na Svjetskom ekonomskom forumu zagovara tzv. Veliko resetiranje (kapitalizma), „…kao strategiju za uspješan oporavak od pandemije i posljedične ekonomske krize, ali i nejednakosti koja je u koronakrizi samo produbljena…“. Daklem, plan za reformu i spas sustava, jer i sami primjećuju da je voda došla do grla, dok teoretičari zavjera vide u tome tajni plan za porobljavanje čovječanstva. Neovisno od toga što oni vide, a što ne vide, nije li ljudski rod de facto već porobljen od sustava kojega pad se nastoji spriječiti, ili barem što dalje odložiti? Tim prije je začuđujući rezultat ankete koju je proveo portal indeks.hr:
u kojoj čak 40% anketriranih smatra da milijarderima i korporacijama koje su zaradile u pandemiji ne treba uvesti veće poreze, jer je to populizam. Koje bi to rješenje oni ponudili, sasvim sumnjajući da bi birali ono koje bi zbiljski spromijenilo vladajući sistem – revoluciju (koju bi najlakše bilo, formalistički gledano, barem onu oružanu, provesti upravo u državi koja po stanovniku ima više od jednog komada oružja. Naravno, druga stvar je svijest ljudi, bez koje nema suštinskih promjena). Prema Gallupu:
„…39% Amerikanaca ima pozitivno mišljenje o socijalizmu , u usporedbi s 57% negativnog mišljenja. Najnovije istraživanje Pew Research-a pokazalo je 55% negativnog mišljenja o socijalizmu, a anketa NBC News / Wall Street Journal-a pokazala je 19% pozitivne, spram 53% negativne podjele. Anketa u Monmouthu pokazala je da 57% Amerikanaca vjeruje kako socijalizam nije kompatibilan s američkim vrijednostima…“
Izuzetak je, dakako, glasilo kapitala, kome - u odnosu na slaganje drugih anketa – baš i ne treba pokloniti pažnju. Daklem, poslijednjih godina vidno se povećala podrška Amerikanaca socijalističkom sustavu (što s obzirom na broj beskućnika, neobuhvaćenih zdravstvenim osiguranjem, te ogromnom neravnomjernošću u posjedovanju bogatstva, nije nimalo čudno), naravno – ne onom staljinističkog tipa. Većina ekonomskih i društvenih analitičara svoje analize bazira na postojećem (neprihvatljivom) stanju, nastojeći rješenja naći u okviru sistema, samim time ga i (ne)svijesno(?) podržavajući, služeći njegovim interesima. Čak i navodno objektivni Gallup, tumačenje svojih rezultata preferira na način isticanja još uvijek prevladavujućih animoziteta spram socijalizma, a barem bi oni trebali uvidjeti trend koji se značajno promijenio u proteklih desetak godina. Cjelovito, i moralno jedino ispravno, rješenje treba tražiti u suštinskoj promjeni sistema samoga. Kako, između ostalog, i u svom tekstu "Virus Balkanikus - Fašistički šovinizam: Režim kao sistem neznanja" od 4.4.2021.g. u Eurasia Review (upravo u SAD) navodi Prof.Dr. i Dr. Honoris Causa Sabahudin Hadžialić: "...Nema promjene režima bez promjene političkog sistema..."
| amerika_i_engleska_bit_ce...__ladislav_babić_17.05.2021_.doc |
| amerika_i_engleska_bit_ce...__ladislav_babić_17.05.2021_.pdf |
07.5.2021.g.
Pusti otok samoće
Krajem novembra prošle godine obolio sam od teškog oblika virusne bolesti, uzročnik koje je – još za sada, dok se ne suzbije – pravi i jedini gospodar planete. Više od mjesec i pol ležao sam u bolnici, kljukan kojekakvim pilulama i napajan svakojakim infuzijama, da bih nakon toga jednako toliko bio na oporavku, učeči iznova samostalno hodati, odlaziti na toalet i slične stvari. Neću o tome pričati, kao ni o činjenici da su, tijekom mog boravka na „Covid odjelu“ županijske bolnice najzaštićeniji od infekcije bili liječnici i medicinske sestre, od glave do pete obučeni u protuvirusne „skafandre“. S obje strane mojega kreveta defilirali su oboljeli, došli u bolnicu sasvim drugim povodom, a potom se u njoj zarazili. Tek toliko o zdravstvu.
Desilo se da pored mene leži osoba, gotovo moja kopija u nizu karakteristika. Iste starosti, stupnja obrazovanja, i po liku dosta nalik meni, a da ne pričam kako smo „posjedovali“ jednaku virusnu infekciju. I on, poput mene, veoma tešku. Kako covid bolesnicima dani protiču relativistički usporeno, čemu ne doprinosi samo bolest već i odsustvo posjeta najbližih, znali smo razgovarati, upoznajući među inim i naše obiteljske prilike. Mene je često nazivao stariji sin, šaljući potrepštine koje su mi olakšale preboljevanje, no mog susjeda - zvat ću ga Z – baš nitko niti naziva, niti mu išta šalje. U razgovoru spoznah kako nema nikoga od rođaka, da je „sam kao duh“ na ovome svijetu. Majka i otac odavno trajno preselili na ahiret (jednog dana se probudiš i shvatiš da ih nema više, kaže), nema sestara niti braće, ni žene, kćeri ili sinova. Rekoh već, izoliran od ljudskih bića kojima bi nešto značio, koji bi mu u teškim trenucima koje moguće neće preživjeti, makar olakšali poslijednje dane.
Pusti otok samoće
Krajem novembra prošle godine obolio sam od teškog oblika virusne bolesti, uzročnik koje je – još za sada, dok se ne suzbije – pravi i jedini gospodar planete. Više od mjesec i pol ležao sam u bolnici, kljukan kojekakvim pilulama i napajan svakojakim infuzijama, da bih nakon toga jednako toliko bio na oporavku, učeči iznova samostalno hodati, odlaziti na toalet i slične stvari. Neću o tome pričati, kao ni o činjenici da su, tijekom mog boravka na „Covid odjelu“ županijske bolnice najzaštićeniji od infekcije bili liječnici i medicinske sestre, od glave do pete obučeni u protuvirusne „skafandre“. S obje strane mojega kreveta defilirali su oboljeli, došli u bolnicu sasvim drugim povodom, a potom se u njoj zarazili. Tek toliko o zdravstvu.
Desilo se da pored mene leži osoba, gotovo moja kopija u nizu karakteristika. Iste starosti, stupnja obrazovanja, i po liku dosta nalik meni, a da ne pričam kako smo „posjedovali“ jednaku virusnu infekciju. I on, poput mene, veoma tešku. Kako covid bolesnicima dani protiču relativistički usporeno, čemu ne doprinosi samo bolest već i odsustvo posjeta najbližih, znali smo razgovarati, upoznajući među inim i naše obiteljske prilike. Mene je često nazivao stariji sin, šaljući potrepštine koje su mi olakšale preboljevanje, no mog susjeda - zvat ću ga Z – baš nitko niti naziva, niti mu išta šalje. U razgovoru spoznah kako nema nikoga od rođaka, da je „sam kao duh“ na ovome svijetu. Majka i otac odavno trajno preselili na ahiret (jednog dana se probudiš i shvatiš da ih nema više, kaže), nema sestara niti braće, ni žene, kćeri ili sinova. Rekoh već, izoliran od ljudskih bića kojima bi nešto značio, koji bi mu u teškim trenucima koje moguće neće preživjeti, makar olakšali poslijednje dane.
Upitah ga zašto se nije ženio ili ostvario neku trajnu vezu; vjerojatno bi imao djecu koja bi o njemu brinula, ili bi to činila njegova životna družica. I majka mi je tako savjetovala, govorio je. „Ne daj bože - zabrinuto se krstila - da te u poznim godinama kad nas više ne bude, zadesi neka teška boleština, tko će potom skrbiti o tebi? Da imaš obitelj, lakše bi podnosio teret ako – opet se prekrižila - padne na tvoja pleća“. Eto, došao je čas kad shvaćam o čemu je govorila, ali što ćeš – pametan čovjek sluša savjete i uči na primjeru drugih, budala poput mena pak na vlastitom! Ah, mladost ludost! Uostalom, ništa na svijetu ne može jamčiti da ponovno ne bih bio u ovoj situaciji, zaključi – kao da želi pravdati svoj propust.
Dakako da ne može garantirati, rekoh mu, cijeli je život bez garancije za išta što donosi budućnost. To je u naravi stvari, već ugrađeno u našu kvantnu substrukturu. Ali, neke odluke povećavaju vjerojatnost ishoda, druge pak se priklanjaju mizernoj mogućnosti ostvarenja. Recimo, počeh pametovati, prisjećajući se davno odslušanih kolegija iz kvantne fizike, jedan te isti događaj na submikroskopskom nivou može se realizirati na različite načine, kroz različite „kanale“ koji nisu podjednako zastupljeni – dešavaju se s različitom vjerojatnošću. Na primjer*, neke moduse raspada čestice opažamo češće od drugih.
Postoji takozvani princip korespondencije koji povezuje kvantnu i klasičnu fiziku; bazu svekolike (pa i naše) građe s makroskopskim svijetom pojavnosti u kojem živimo. Rezultati kvantne teorije moraju asimptotski konvergirati rezultatima klasične teorije za velike kvantne brojeve (brojevi koji karakteriziraju stanje elementarnih čestica), što znači da se „negdje“ susreću submikroskopski i makro svijet. Za vrlo velike kvantne brojeve promjene fizikalnih veličina toliko su male, da ih gotovo možemo smatrati kontinuiranima. U principu, one su tako malene da se u makrosvijetu ne zamjećuju, ali – moguće neke iz mentalnih razloga nismo sposobni shvatiti, i korelirati s pojavama u kvantnom svijetu. U tom smislu možemo govoriti kako se pojedine stvari i zbivanja u makrosvijetu ponašaju slično kao spomenuti raspad čestice. Na neka nailazimo češće, na druga rjeđe.
Vjerojatnosti vladaju našim životima više negoli smo to spremni priznati, jer emergentni zakoni koji njima „upravljaju“ sadrže i „sjećanje“ na one (kvantne) koje su „nadrasli“. Može se to sagledati na području seksualnog afiniteta ljudi. Postoje heteroseksualci, homoseksualci, biseksualci, aseksualci, pedofili, zoofili ili sodomisti, nekrofili,…, svaka od pobrojanih karakteristika zastupljena s određenom vjerojatnošću. Ne možemo reći da je neki modus raspada elementarne čestice neprirodan (on je samo češći ili rjeđi), a podjednako se ne može reći to za spolne afinitete ljudi. Jednostavno, neki preferiraju jedan, neki pak drugi način seksualnog ponašanja.
U prirodi ljudi je, međutim, da se drukčije odnose spram ovih uspoređenih zbivanja. Zapaze li neki rijetki raspad čestice, naprosto razmatraju jeli taj kanal u skladu s teorijom. S druge strane, rijetke seksualne oblike ponašanja osuđuju – u skladu s društvenim moralom - kao neprirodne, neprihvatljive, prečesto se iživljavajući na njihovim nositeljima (od fizičkog iživljavanja, do zatvaranja, kastracije ili, primjerice, u Trećem Reichu i do istrebljenja).
Sad, kako sam od opisa mojih razgovora s bolesnim sudrugom došao do seksa? Prilično jednostavno. U neznanca nikako ne možete biti sigurni u narav njegovih spolnih afiniteta, možete ih tek pretpostavljati. Kao što reče Z: „Uostalom ništa na svijet ne može garantirati da ponovno ne bih bio u ovoj situaciji“. Točno tako! Za ništa na svijetu nema apsolutnog jamstva (pa ni da je spomenuti čovjek seksualne orjentacije koju ste pretpostavili, ili koju jednostavno smatrate „normalnom“ – u skladu s prevladavajućom društvenom dresurom), ali mora biti jasno da su neki događaji vjerojatniji od drugih.
Pa je mnogo veća vjerojatnost da se Z u svojim poznim godinama ne bi našao u svojoj situaciji da se oženio i/ili imao djecu, koji bi brinuli o njemu, ne prepuštajući medicinskom osoblju tek profesionalnu skrb iza koje nema najvažnije komponente odnosa među ljudskim bićima – ljubavi!
Bolnicu sam napustio u invalidskim kolicima, sretan da sam preživio; liječnici su konstatirali izliječenost, no tek nakon oporavka sam se uspio vratiti u „ljudsko stanje“, stao na svoje noge, s pripadnim postcovid sindromima (privremenim ili trajnima, tko će ga znati) od kojih se još uvijek liječim. Z-a sam ostavio u bolnici, osamljenoga, prepuštenog samom sebi i liječničkoj njegi, prisjećajući se svojih dana (a naročito noći!) kad sam želio umrijeti i prekinuti muke koje sam preživljavao. Imam dvoje odrasle djece, i nijednome od njih ne želim da jednog dana – naročito u poznu jesen svojih života - ako shvate kako su ostali sami na svijetu, dođu u Z-ovu poziciju. Opisuje Krleža u pjesmi „Jesenja samoća“:
Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije,
sve tamnije, sve sramnije, sve biva ružnije.
Sva hladnije, sve gadnije, sve ledenije,
samoća prazna, jesenja, a biva sve jesenjije.
Ne slažem se s ljudima koji tvrde da jedinke isključivo same određuje svoju sudbinu, jer treba voditi računa i o sustavu u kojem žive, kao i o interakcijama s drugim ljudima. Ali, svakako donekle mogu pridonijeti svom boljem životu, i smrti (svi smo mi smrtnici), shvate li da to ovisi i o njihovim odlukama. Koje ništa unaprijed ne garantiraju, ali neke s većom, druge s manjom vjerojatnošću mogu doprinijeti sreći pojedinca, a u konačnici i njegovom dostojanstvenom odlasku s ovoga svijeta. Ne želim da na vlastitoj koži dožive izgovor „bit će već nekako“, pa to budne kao u Z-a koji noću bulji u plafon zazivajući smrt, prepušten sablastima koje je, ni ne sluteći, prizvao u svojim najboljim danima. Možda se bog ne kocka, no ljudi to prečesto, samouvjereno čine sa svojim životima, nesposobni sagledati dokle ih može dovesti.
*Tabela:
Prikazani su kanali raspad W± bozona s vjerojatnostima realizacije, čestice važne u objedinjenom elektomagnetskom i slabom međudjelovnju.
|
| ||||
12.4.2021.g.
Demokracija lošeg materijala
Shvatimo li demokraciju kao participaciju svakog pojedinca u svim područjima ljudske aktivnosti, neograničenu dogmatskim pristupom (naročito prema privatnom vlasništvu) – kad bi prebrojavanje glasova moglo jedino išta realno pokazati - onda se ona nalazi u velikoj gabuli. I načelno (teorijski), ali i praktično. Nije stoga čudno da izvjestan, ne tako mali, broj intelektualaca smatra kako prosvjećeni apsolutizam može imati (makar kratkoročno, za života vladara) pozitivnije učinke na razvoj, negoli demokracija. Kao da im dva i pol tisućljeća stari Sokratov strah ide u prilog:
„Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima. Siromasi će htjeti imetak bogatih. Demokracija će im to dati. Mladi će htjeti biti uvažavani kao stari, žene će htjeti biti kao muški, stranci će htjeti prava starosjedilaca. A demokracija će im to dati. Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. A demokracija će im to dati. A kad lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije.“
Ljudski rod je skup pojedinaca najrazličitije pameti, inteligencije, obrazovanja, svjetonazora i inih karakteristika koje uobličavaju njegov obzor. Pomiriti te razlike prilikom donošenja odluka glasanjem, naprosto je samo po sebi nemoguće – uvijek će dio „pripuštenih“ donošenju odluka biti nezadovoljan izglasanima od većine glasača. Kažu, protivnici demokracije, da je suludo davati isto pravo u donošenju odluka glasanjem, s jedne strane inteligentnim, obrazovanim ljudima, a s druge pak potprosječno inteligentnim i neobrazovanim članovima društva. Uspoređuju, donekle, našu planetu s psihijatrijskom ustanovom (ludnicom) u kojoj – primjerice – deset stručnjaka nastoji oko stotinjak mentalno retardiranih pacijenata, pa onda pokušaj tamo uvesti demokraciju tipa „jedan čovjek, jedan glas“. Rezultat bi svakome trebao biti jasan. Njeni privrženici se uglavnom zadržavaju na konstataciji da je demokracija procedura, (ne)svijesno? izbjegavajući bit stvari. Demokracija nije jednoznačan i svima razumljiv pojam, a procedura ima svakojakih, te je red da se izjasne o kakvoj zbore.
Činjenica je da većina ljudi na posve krivi način percipira demokraciju, kao jednakovrijednost stavova svakog pojedinca, bez obzira ima li akademsku titulu ili ju je – u svojem samoljubivom egoizmu - sam sebi dodijelio, pa se ne libi proturječiti i notorno poznatim činjenicama. Posljedica je to ne samo manjkavog obrazovanja, već i činjenice da na društvenim mrežama i najveći tupan može izreći idiotarije, što svakako nije nedemokratski, no valja voditi računa kako se – prema istraživanjima naučnika s uglednog sveučilišta MIT-a u SAD-u - lažne vijesti u prosjeku šire 10 do 20 puta brže od istinitih! Diploma sama po sebi nije nikakva garancija da netko neće lupetati, pa tako primjerice, jedan član bosanskohercegovačkog HDZU-a (Hrvatskog društva za znanost i umjetnost BiH“; zalud ćete na internetu tražiti tekstove s više podataka o njima, sem da su potpisali neki sporazum o suradnji sa „Sveučilištem u Mostaru“!), govori:
„A to već nije sekularno uredjenje jer svjetonazori nisu ravnopravni… Koliko sam ja shvatio to je osnova sekularnosti - potpuna ravnopravnost svih svjetonazora i vjerskog i ateističkog. Glavni razlog za to je upravo nemogućnost bar sadašnjeg naučnog dokazivanja ko je u pravu vjernici ili ateisti.“
Ne ulazeći u njegove stavove o religiji, bogu i ateizmu, sekularnost se ne odnosi na "potpunu ravnopravnost stavova", već na odvojenost crkvi od države – barem bi jedan član nekog HDZU-a to morao znati! Sekularnost sama po sebi nema nikakve veze s istinosnim stavovima, jer istina niti je vjerska niti ateistička, već samo – istina! Druga je stvar što teolozi na sve moguće načine (nakon što su im propali sterilni „dokazi o Njegovom postojanju“) nastoje prebaciti cijelu stvar na ateiste, tražeći od njih dokaze nepostojanja, izbjegavajući kao vrag tamjan vlastitu verifikaciju svoje hipoteze.
Daklem - reći ćete - očito je da demokracija potrebuje izvjesna ograničenja. Ograničenja oblika da o stručnim stvarima odlučuju samo stručnjaci, a raja pasivno promatra zbivanje. No, jeli to onda više demokracija? Ne radi se tu toliko o tome da će uvijek dio promatrača biti nezadovoljan donesenim odlukama, koliko o tome da postoji niz područja od podjednakog interesa svima (recimo, zagađivanje okoliša, promjena klime, nedostatak sirovina, zdravstvo,…) – daklem, i stručnjacima i laicima – te oni moraju imati udjela u izglasavanju odluka. U čemu je onda uloga stručnih lica, ako će „ludnica“ izglasavati odluke – vjerojatno se pitate. Pa, u tome da pred masu iznesu, jasnim i laicima razumljivim jezikom, na iskreni način – ništa ne tajeći – problematiku i ponuđena rješenja, kao i njihove posljedice po cijelu vrstu. Kad se ona prihvate, na stručnjacima je, a ne na laicima, da ih izvedu na način predočen javnosti, bez samovoljnih mijenjanja donešenih odluka, odnosno – svaka suštinska promjena se mora dati na uvid i prihvaćanje zainteresiranima.
Već i površnom poznavaocu prilika je jasno da parlamentarna demokracija kapitalističkog tipa uopće nije demokracija, kako se utuvljuje masama u glave, što one apriori prihvaćaju. Ne samo stoga što se ona svodi isključivo na periodična izglasavanja zastupnika (na svim nivoima vlasti), što joj osim političke fali i socijalna te ekonomska komponenta (o općeljudskoj, humanističkoj, da ni ne pričamo), već prvenstveno stoga što prava demokracija mora obuhvaćati sve komponente i svaki trenutak življenja ljudskog bića. Njen razvoj, od antičkih vremena do danas, nažalost nije išao tim putem, točnije – ako i ide, napreduje isuviše sporo, mjereno trajanjem individualnih života, s obzirom da se radi o socijalnoj evoluciji materijala niske kvalitete. Pojednostavljeno rečeno, ako imate spolni odnos bez pristanka („glasanja“) oba partnera, onda je to „nedemokratsko“ silovanje, pa zašto takvim ne bismo smatrali – na primjer - proizvodnju naoružanja bez privole radnika koji su naprosto prisiljeni (zarad čisto biološkog održanja) učestvovati u takvoj raboti, unaprijed znajući da proizvode alate za manje-više masovna ubojstva. Ili su toliko retardirani da to ne znaju, ili ih – što je izvjesnije – baš brige, ukoliko proizvedeno ne bude primjenjeno nad njima. To je njihov praktični „humanizam“, mada im život može izgledati poput bajke u kojoj nikome nisu vlastoručno oduzeli život. Empatija nema tako usko značenje kako neki umišljaju. Neki će gore rečeno proglasiti populističkim gledanjem, ali griješe. Svaka riječ ima svoje značenje (često je višeznačna), koje se vremenom može i mijenjati. Robovanje jednom značenju kao zauvijek datom, nije negoli dogmatski pogled na stvarnost, a najčešće je uzrokovano elitističkim interesima klasa na vlasti. Jednom prilikom sam pisao (1, 2):
„Jedan od nježnijih načina odstranjivanja nekoga iz ozbiljne raprave (neozbilnjim optužbama!), je optužba za populizam. Populisti su shvaćeni kao neozbiljni fantasti koji vlastitog probitka radi podilaze narodu, obećavajući mu brda i doline – neostvarive stvari. Daklem, što je populizam?:
“populizam – (od lat. populus – narod), ideološko-politički pokret koji središnje mjesto daje narodu u kojem ne dopušta nikakve podjele na klase, interesne skupine i slično. Osobito su karakteristični nacionalistički populizam koji, naglašavajući opasnost od vanjskih neprijatelja postiže unutarnje jedinstvo, i revolucionarni populizam (marksističkog tipa), koji neprijatelje određuje više prema ideološkom kriteriju.”
ili, alternativno, populizam je:
“ideologija i društveni pokret koji povlađuje predrasudama, strastima i duhovnim dometima širih društvenih slojeva [revolucionarni populizam; nacionalistički populizam]”
Objedinjenje širokih slojeva (naroda, klasa) moguće je postići na dva načina: demagogijom – što bi se uklapalo u gornje definicije populizma – ili stvarnošću. Klase nisu demagoška, već realna “tvorevina” nastala podjelom rada, i posjeduju izvjesne uzajamno protiveće se karakteristike, koje dovode do njihova povijesnog sukoba (najčešće se pojednostavljeno prikazuju kao eksploatacija i eksploatiranost). Kaže se da je demokracija vladavina naroda, naravno, u vlastitom interesu. Formalna demokracija se u osnovi svodi na trodiobu vlasti i izborni proces svakih nekoliko godina, nakon čega u osnovi prestaje bilo kakvo sudjelovanje naroda u donošenju odluka. Sustav po kojem narod bira one koji će ostvarivati njegove interese može biti delegatski ili predstavnički. Prvi se sastoji u izboru delegata koji će u parlamentu (ili nižim tijelima uprave) prenositi zahtjeve izborne baze, drugi pak – u opticaju širom kapitalističkih društava – se sastoji u odabiru među kandidatima najširih mogućih ličnih stavova o funkcioniranju tijela u koje se biraju, države, odnosno društva. Hoće li birači izabrati kandidate s minimalističkim ili maksimalističkim obećanjima (obećanje, ludom radovanje!)? Odgovor pruža svakodnevica, i pametnijima ga ne treba elaborirati. U okviru odgovarajućeg svjetonazora i političke strukture (stranke), bivaju izabirani oni što obećavaju brda i doline. Ali, brda i doline se međusobno razlikuju što se tiče interesa naroda, ali i volje te sposobnosti izabranih da ih realiziraju. Jer kod većine još uvijek prevladava lični interes, i on – a ne obrazovanje ili pamet – formira njihov svjetonazor: “Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće”. Mora li obećanje boljeg života svima i ostvarenje besklasnog društva biti suprotno istini i slobodi, pitanje je koje muči (napose mozgove okamenjene cementom vlasništva) ljude. Kažu, iluzija, neostvarivo, to rađa totalitarizam (jeli totalitarizam bolji život svima?), sukobe (sad ih kao nema?) i slične primjedbe.“
Daklem, populizam se može shvatiti bilo kao način predizbornih podilaženja narodu, radi ostvarenja interesa stranaka koje izlaze na izbore (ili onih čisto ličnih), ali i kao ostvarenje narodnih, demokratskim – u smislu koji sam definirao – putem, zaobilazeći time parcijalne interese koji se nastoje nametnuti općima. To se ni ne može nazvati populizmom, već oblikom neposredne demokracije. Jasno je kakav populizam danas prevladava, tko su njegovi nositelji, i iz kojih razloga.
Jedan od golemih problema današnje „demokracije“ je i problem smjenjivosti izabranih državnih službenika, koji nakon izbora postaju praktički nesmjenjivi (ako baš sasvim vidljivo ne zagreznu u kriminal), bez obzira što nisu ostvarili ni „o“ od svojih izbornih obećanja. Problem je u tome što su ih ljudi izabrali svojom voljom, ali ih ne mogu smijeniti svojom voljom! Osim - revolucijom. Daklem, ako ljudi ne žele istu, potrebno je izgraditi sustav u kojem se i smjenjivanje izabranih dešava voljom naroda. Ministri se, primjerice, ne vladaju kao sluge (lat. minister: sluga ≃ ministrare: služiti) onih koji su ih izabrali, naroda (u stvarnosti ih ni ne bira neposredno narod, nego vlast koja je formirana nakon izbora), već kao njihovom voljom izabrani gospodari. Svaki državni službenik trebao bi polovicom svog mandata biti podvrgnut provjeri rada, i ako ostvari određeni postotak (dogovorno određen) predizbornih obećanja, smijenjen kratkim demokratskim postupkom. Time bi se, ako ne baš stalo na kraj populističkim predizbornim obećanjima, barem ograničilo na minimum.
Trodioba vlasti (zakonodavna – parlament, izvršna – vlada, pravosudna – sudovi) nije dovoljna da se smatra demokratskom, čemu ne treba premnogo objašnjenja: dovoljno je pogledati, primjerice, sastav hrvatskih visokih sudova u koje najčešće vlast delegira vlastite ljude, ili pak ulogu parlamenta nakon što izglasa zakone – koja se svodi na podilaženje vladajućoj većini i toleriranje čestih ponižavanja od vlada koje su pred njim položile zakletvu. U vladajućim okolnostima globalistički prevladavajućeg kapitala, zamjena režima nije dovoljna – ona ništa ne mijenja, odnosno tek koliko joj dopuštaju premise po kojima kapital djeluje. Rješenja u okviru sustava koji je producirao nejednakost teško da će se naći. Probudit ću se, pa ću onako bunovan, bez razloga, postati odjednom pravedan. Kao što je kapitalizam bio nametnut kombinacijom industrijske revolucije i sile, slično treba nametnuti i novi sustav s pravednijim pravilima igre. U protivnom, samo čekajte kad će se netko s liste najbogatijih ljudi ( "Više od polovine svjetskog bogatstva nalazi se u rukama prvih 20 milijardera na listi i iznosi 2.100 milijardi dolara.“; 1, 2) - koji koriste i pandemiju za svoje bogaćenje - odreći ma i jednog centa u korist svjetske sirotinje. Sve je u društvu (osim, moguće ljubavi) politika, zato isticanje da se ne želi politizirati stvari nije doli gluparenje onih koji ih ne razumiju, ili djeluju isključivo u vlastitom interesu. Ideologije nisu mrtve, kako kapitalizam - u sprezi s religijom (inače, oboje prikrivenih ideoloških motiva) - nastoji uvjeriti ljude. Ideologije su planovi oko promišljanja budućnosti, a nije stvar u tvrdnji da ih kao treba ukinuti jer su u sebe zatvorene. One koje jesu takve, treba otvoriti u skladu dijaloga s društvom i okolnostima koje se svakodnevno mijenjaju. Parcijalna rješenja nisu nikakva rješenje. Prizivanje poštenja ljudi, nekorumpiranosti i slične cake, su bedastoće bez ikakvog učinka. Kao da će nepošteni i korumpirani preko noći postati pošteni i nekorumpirani bez ikakvog razloga. Prava rješenja moraju biti sistemska, i svode se na revolucionarnu promjenu sustava koji ih koči - kapitalizma.
Revolucija nije doli korjenita promjena, a kakva će biti - mirna ili nasilna - ovisi ne samo o volji ljudi (većine), već i o načinima otpora protivnika ma kakvih promjena, a naročito korjenitih. Kako se država, ma kako se deklarirala i uvjeravala nas, nalazi na strani elita koje njome upravljaju, a posjeduju organe represije i naoružanje, lično sam jako skeptičan glede načina izvođenja revolucije. Kapitalizam je globalni sistem, zato lijeve ideje mogu imati uspjeha jedino ako i one globalno zahvate cijelo čovječanstvo. U suprotnom, navodni uspjesi u jednoj zemlji ubrzo će biti poništeni (i na najgrublji mogući način) intervencijom ujedinjenog kapitala. Ako je moguće ujedinjenje kapitala na globalnoj osnovi, osnivanjem multinacionalnih kompanija i njihovim sve većim mješanjem u legislative države, onda je moguće se pozvati i na prastaru „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“. Jer se samo tako može pobijediti ujedinjenji kapital. Ujedinjenje lijevih stranaka, prvo na državnoj, odnosno nacionalnoj, a poslije i na široj osnovi, moguće je jedino ako se striktno definiraju ciljevi oko kojih neće biti razilaženja zbog neke sitne „dlačice“ ili ambicija pojedinaca. Još smo prilično daleko od toga. Učiti nas može „prijeonoratna“ sudbina KPJ, koja je ojačala tek kad je u njoj slomljeno frakcionašenje. Različita mišljenja i rasprava o njima su dio demokratskih standarda, ali kad se donese zaključak onda treba raditi na njegovom provođenju bez „miniranja“ od strane nezadovoljnika unutar partije/stranke. Treba raditi na tome da lijeve ideje postanu svojina većine, a ne tek pojedine stranke koja ih nastoji nametnuti.
Ovo je tek kratki osvrt na dio ranije predočenih primjedbi u nizu sličnih tekstova. Recimo, u članku „Višestranačje kao imitacija demokracije i slobode“, elaboriram kako pitanje demokracije i slobode uopće nije u dilemi „višestranačje ili nestranačje“, nego u poštivanju principa prihvaćenja odluka:
„Zamislimo sad društvo bez i jedne stranke – nestranačko društvo – u kojem se odluke donose većinskim izjašnjavanjem svih njegovih punoljetnih članova (sve manje nezamislivo uslijed razvoja informatike). Opet bi se, zbog izbjegavanja kaosa i mogućnosti iole smislenog društvenog razvoja, njegov pravac morao trasirati odlukom većine, ma ona iznosila samo jedan glas više od protivnika takvog puta! Daklem, logika je sasvim jasna: nije stvar u višestranačju ili jednostranačju koje se apriorno, bez ikakve potvrde, povezuju sa principom ljudske slobode, već upravo obrnuto. Slobodnim ljudima nisu stranke uopće potrebne (bilo jedna, kao ni više njih) već naprosto prihvaćeni principi donošenja odluka (većinski, dvotrećinski ili kako ga već usvoje), uz slobodu javnog argumentiranja, komentiranja i protivljenja bez ikakvih posljedica po “opozicionare”, ali i njihovom primjenjivanju doklem su na snazi! Dakako, uz propisane posljedice ukoliko se one sabotiraju.“
Tim putem se kretalo prerano abortirano radničko samoupravljanje, a ako će što na ovom svijetu uskrsnuti onda je to upravo ono – stremljenje koje epoha još nije prepoznala. Zašto je ostalo neprepoznatljivo?
Kaže Resul Mehmedović na jednom mjestu:
„Grčki primer ilustruje kako u demokratiji ljudi očekuju da država brine o njima. Demokratska vladavina je vladavina države. I zato ljudi neprestano ispostavljaju nove zahtjeve državi. Očekuju da vlast rješava sve vise i više njihovih problema i da im organizuje život. Na kakav god problem da naiđu, rješenje traže od vlasti. Za problem pretjerane gojaznosti, zloupotrebe narkotika, nezaposlenosti, nedovoljnog broja nastavnika i medicinskih sestara, malog broja posjetilaca muzeja, za sve što im padne na pamet, građani demokratskih zemalja očekuju pomoć i rješenje od države. Šta god da se dogodi požar u nekom pozorištu, avionska nesreća, tuča u kafani – oni očekuju da država otkrije i kazni vinovnike i da spriječi da se takvo nešto ikada više ponovi. Ako nemaju posao, građani od vlasti očekuju da „otvori radna mjesta”. Ako cijene porastu, građani očekuju da vlast „zauzda tržište”. Na Jutjubu postoji video koji pokazuje intervju sa ženom koja je upravo slušala govor predsjednika Obame i skoro se rasplakala od sreće. Ona izjavljuje da „više neće morati da brine kako da plaća gorivo za svoj automobil ni hipoteku za kuću!”. To je mentalitet koji stvara demokratija.“
Nije to mentalitet koji stvara istinska demokracija, već ova formalna – zapadnjačka, kapitalistička kvazidemokracija. Samoupravljanje i teorijski izbija takav argument, jer nitko ne može više očekivati negoli da sam doprinese očekivanjima, a kao takav ne može se ni požaliti na ograničavanje svojih individualnih sloboda. Samo, za to je potrebna odgovornost jedinki, koju one danas prebacuju na državu. U drugom pak tekstu piše Emil Vlajki:
„Sve više je svejedno što se prodaje: ljudi ili roba. Danas postoje stručnjaci za pravljenje svih vrsta privida. Iz njihovih ruku sve izlazi lijepo i neodoljivo. Oni su nas navikli da budemo drugačiji, da ne znamo ni tko smo ni što smo, da li smo stvarni ili prividni, a najčešće nam nije ni stalo da to saznamo, jer nam sve izgleda bolje od nemoći i tjeskobe koje duboko u sebi nosimo.”
Ogromna većina ljudi robuje, a da toga nisu ni svijesni jer nemaju željezne negve na udovima, „univerzalnom ekvivalentu svih roba" – novcu, i na njegovom zgrtanju baziranom potrošačkom društvu. Lijepa definicija, i kao takav - novac je doprinjeo razvoju civilizacije, smijemo li tako nazvati ono što zovemo tim imenom. Ima, međutim, jedna začkoljica o kojoj baš i ne razmišljamo, a kapital nam to ni ne dopušta. Radi se o našem izboru što ćemo smatrati robom! Pa, ako se odlučimo da to bude - primjerice - vaša žena krasotica, koliko tražite da provedem jednu noć sa njom? Daklem, opet smo na području shvaćanja nametnute definicije riječi, ni ne razmišljajući o tome. Drugim riječima, sve se u konačnici svodi, ne na zakon već na etiku. Pa zar nije tome i svoje stado učio Spasitelj kojega se očekuje već milenijima (a nikako da se pojavi), svakodnevno izdajući njegovo učenje. Iz kojeg se razloga on čeka: da ga se ponovno pribije na križ, kao da to kršćani (ne samo oni) realno ne rade svakog trenutka povijesti? Fizikalni zakoni ne dozvoljavaju da se – poput baruna Münchhausena – spasiš iz živog blata u koje si upao, povlačenjem za kosu nagore, već ti je potrebna pomoć drugog ljudskog bića. Stoga, namjesto da očekujete „Supermenovu“ pomoć, konačno se prihvatite djela koje će promijeniti svijet na bolje. Ujedinjenim ljudskim djelovanjem.
| demokracija_lošeg_materijala_ladislav_babić_12.04.2021_.doc |
| demokracija_lošeg_materijala_ladislav_babić_12.04.2021_.pdf |
20.3.2021.g.
Svemir i mjehurići Radenske
( (razmišljanja ljubitelja špricera)
Što je mineralna voda sigurno znate. One, to jest spomenute vode, se obično obogaćuju ugljičnim dioksidom kako bi iritirale ljudsko nepce, te ga prisilile postati ovisnikom o njenom ispijanju. U bivšoj državi najpoznatija takva bila je Radenska, „s tri srca“ – kako se reklamirala - koja su svojim crvenilom krasila svaku flašu u koju se “pakirala“.
Što je svemir, ako baš i ne znate, imate neku vlastitu predstavu o njemu. O njemu se zna uglavnom isto kao o mjehurićima mineralne vode koji se, iz dna boce kreću prema vrhu pritom se šireći, a potom prskajući išćezavaju u zraku. Svemir je – tako kažu prosvjećeni – nastao u silnoj eksploziji i odonda se širi, sa svim mogućim transformacijama – od sniženja ogromne temperature mjerene mirijadama stupnjeva, do današnje od svega 2.7 Kelvina, mrvićak iznad apsolutne nule – sa svim mogućim transformacijama materije (tvari+energije) koje su u konačnosti dovele do vas koji ovo čitate.
Ali, vidi vraga! Vasiona je uglavnom prazni prostor – prazan u fizikalnom smislu, što znači da taj fizikalni vakuum predstavlja stanje najniže moguće energije kojom je svemir prožet (tzv. energija nulte točke) koju nije moguće direktno mjeriti već samo njene fluktuacije - takozvane vakuumske fluktuacije energije, koje se čas pojavljuje kao nama prepoznatljive, da bi trenutak zatim ponovno utonule u virtualni svijet fizikalnog vakuuma. U njemu je akumulirana ogromna količina energije, mnogo veća negoli u dijelu nama vidljivog svemira. No, spomenuti vrag nije u toj, prilično dugo znanoj spoznaji, već u činjenici nedavno otkrivenoj, da materija koja čini naš svemir – kako smo do nedavno vjerovali – tvori svega oko pet postotaka cijelog njegovog stvarnog sadržaja. Ostalo otpada na nama još nepoznate komponente, te ih stoga nazivamo „tamnima“. Tamnu materiju u većini, i tamnu energiju, navodno odgovornu za još jedno vražje iznenađenje, tek nedavno otkriveno. Svemir ne usporava svoje širenje, naprotiv – ono se ubrzava! Kako i na koji način, znate jednako kao najpoznatiji kozmolozi i autor ovog teksta, znači – ništa! U to ime, jedan špricer s Radenskom, tek toliko da se vratimo na mineralnu vodu i njenu vezu sa širenjem svemira.
Upitate li prosječnog ljubitelja špricera, mnogo rasprostranjenijeg na Balkanu od prosječnog ljubitelja fizike, o nastanku i vladanju mjehurića CO2 (ugljičnog dioksida, za one koji su markirali kemiju u srednjoj školi), slušat ćete konglomerat stvarnosti i mitova, prevladavajućih sa svakom ispijenom čašom. Špricera, a ne Radenske, jer potonja – kako će vam objasniti – sama za sebe nema smisla ako se ne razrijedi tekućim produktima iz nečijih gorica. Daklem, počet će on, pri dnu flaše i na njenim stijenkama, započinje skupljanje molekula ugljičnog dioksida, odnosno stvaranje spomenutih mjehurića. U svakoj tekućini nalaze se otopljeni plinovi, specijalno za Radensku - molekule CO2. Na rubu flaše počinju se nakupljati njegove molekule (u točkama koje fizičari zovu „centrima nukleacije“), adhezivnim silama vezanima uz staklo. Kad povećanjem tih centara uzgon nadjača adhezione sile, počinje putovanje mjehurića prema površini. U mirnoj flaši ih ne vidimo, jer je uspostavljena ravnoteža između uzgonskog (hidrostatičkog) i adhezivnog pritiska, pa je trebamo samo malko protresti (dovoljan je tek pomak pri njenom podizanju), dovodeći dodatnu energiju, koja će potaknuti stvaranje i izlazak mjehurića iz boce u okolni zrak.
Daklem, zarad uzgona – ne ulazeći u detalje, svakako ne skromnosti radi - objasnit će vam svaka ispičutura nesposobna uroniti u bazen dublje od pola metra, što nadoknađuje uranjanjem u špricere, mjehurići se počinju dizati uvis, baš kao i njegova guzica u bazenu. Uslijed dugogodišnjeg iskustva stečenog po krčmama gdje se najčešće susretao s Radenskom, zamijetio je on – pa vam nesebično prenosi svoje spoznaje – mjehurići se podižu šireći se, a razmak među njima postaje sve veći i veći. Za što će okriviti isti onaj hidrostatski tlak, koji im ne da zaroniti dublje ispod površine vode u kojoj se brčkaju na godišnjem odmoru. Mjehurići se gibaju sve brže i brže, ubrzano daklem, jer je uzgon na njih to veći što je veći volumen širećeg se mjehurića.
Stop, da ste stali! Izbrišite iz memorije par zadnjih rečenica izrečenih ljubiteljem Dionizijevih proizvoda euforičnog raspoloženja nakon nekoliko ispijenih čaša, jer namjesto zdravorazumskih sad već duboko pluta mitološkim vodama. Ono što izgleda stvarnim zaključkom, da se mjehurići povećavaju jer je prema površini sve manji okolni hidrostatski tlak tekućine, samo je privid, varka, i njeni širitelji bolje da ušute zauvijek, baveći se radije tonućem u ekstatično raspoloženje namjesto fizikom. Naime, utjecaj smanjivanja hidrostatskog tlaka na njihovo širenje praktički je zanemariv. Pa, zašto se onda oni ipak povećavaju? Zbiva se to uslijed difuzije (prodiranja kroz graničnu površinu mjehurića i vode) molekula CO2 iz okolne tekućine u mjehurić. Brzina prodiranja molekula ugljičnog dioksida raste kako raste površina povećavajućih se mjehurića, uslijed čega rastu i njegov volumen te masa, pa se uslijed uzgona zaista moraju ubrzano gibati prema površini, međusobno se razilazeći (u smjeru ka površini) također ubrzano. No, radius tih mjehurića ipak raste samo konstantnom brzinom! Kako je naša pijandura već sasvim grogi, pustimo je da sjedne u taksi koji je konobar naručio da ga preveze do vratiju stana, iza kojih ga očekuje supruga s oklagijom u ruci, i prepuštajući je vlastitoj sudbini pokušajmo naći vezu između Radenske i svemira! Koliko sam ja gemišta popio dok ovo pišem, dobro da ne vidite.
Svemir se širi ubrzano, radius mjehurića raste konstantnom brzinom – pa je prilični promašaj napraviti analogiju između svemira i mjehurića. Ali nas međusobno, ubrzano udaljavanje mjehurića „uronjenog“ unutar fluida mineralne vode, nekako podsjeća na povećanje razmaka između galaksija uronjenih u „fluid“ fizikalnog vakuuma! Daklem, pokušajmo onda s analogijama između Radenske i postanka galaksija. Mjehurići nastaju nakupljanjem molekula CO2 u času kad uzgon prevlada silu adhezije između mjehurića i stakla. Svemir (navodno) nastaje iz narasle, goleme spontane fluktuacije fizikalnog vakuuma koji – sjetimo se – sadrži ogromne količine energije. To zovemo „velikim praskom“ (ne, ne – nije to ona genijalna televizijska serija!), početkom „nastanka“ svemira (ili onoga što mi tako nazivamo). Počinje tako početno, takozvano „inflatorno“ njegovo širenje, gdje pojam inflacija označava širenje pretjeranom brzinom, mnogo većom od brzine svjetlosti, inducirano sve jačim upijanjem tvari/energije iz „fluida“ fizikalnog vakuuma, baš kao što mjehurić adhezijom upija dodatne količine molekula CO2. Tvar koja se upija nije drugo doli naša nedostajuća „tamna tvar“! Sad, na koji način se virtualni parovi čestica realiziraju vidljivima u svemiru koji „pluta“ u fluidu fizikalnog vakuuma, ako smo već virtualne partikule definirali kao one što ubrzo nakon pojavljivanja u našem svijetu „tonu“ natrag u virtualni svijet fizikalnog vakuuma? Mehanizam mi ostaje nepoznat (ipak sam ja samo „gemišt pisac“, a moguće ga ne znaju ni fizikalni trezvenjaci), ali povlačim grubu analogiju s Hawkingovim otkrićem kako „crne rupe nisu tako crne“, da one - mehanizmom u koji ne ulazim - ipak ne uspijevaju zadržati dio čestica, te ih zrače u okolinu pri tome gubeći masu (energiju)!
Ali, zar ne rekoh da - iz sasvim drugih razloga - ne smijemo raditi analogiju između „postanka“ svemira i mjehurića ugljičnog dioksida, već radije tražimo sličnosti s nastankom galaksija, „protogalaksija“, točnije. Prema tome se opisani mehanizam „difuzije“ virtualnih fotona i inih partikula iz fizikalnog vakuuma u naš svijet, odnosi na protogalaktički mjehur, otprilike prosječno desethiljada puta manjih dimenzija od univerzuma. Samim time i fluktuacija koja bi ga oblikovala mora biti mnogo manja od neke pretpostavljene koja bi formirala cijeli svemir (broj virtualnih čestica, proporcionalan volumenu fluktuacije, čak 1012 – tisuću milijardi – puta manji). Kako je porast difuzijom upijenih molekula CO2 iz rezervoara (mineralne vode) otopljenog plina proporcionalan površini mjehurića i brzini njegova širenja, to će i u našoj analogiji „protogalaksija“ – „mjehurić“, entitet iz kojega će galaksija nastati - upijati to više tamne tvari što joj je radius veći. To, uz pojednostavljenu pretpostavku koja u osnovi nije zadovoljena (naročito početkom formiranja zvijezda i okupljanjima njihovim u galaksije), da su temperatura i tlak unutar protogalaksije konstantni. Pojavom gravitacije (vidi nešto niže) brzina širenja mjehura „protogalaksije“ se smanjuje (ne zaboravimo da i energija ima gravitaciona svojstva!), te će se smanjivati i prirast tamne tvari, težeći prema nuli kako brzina njenog širenja bude težila istoj.
Smatramo li da se „protogalaksije“ formiraju na mnogo mjesta (ne mora biti istovremeno) unutar „fluida“ fizikalnog vakuuma, počevši se međusobno sve više udaljavati – poput spominjanih mjehurića CO2 – to bi bio ustvari postanak onoga što nazivamo svemir, što iz naše perspektive izgleda kao njegov nastanak i širenje „velikim praskom“! Uslijed ovog širenja, vakuumska pozadina se sve više hladi (kvantofizikalna razmatranja pokazuju da, ukoliko se fizikalni, tzv „kvantni vakuum“ sastoji od virtualnih fotona – koji naizmjence fluktuiraju u opažajno i neopažajno stanje – njegova temperatura ne može biti apsolutna nula), dok pojavom gravitacije i njenim stežućim zahvatom uslijed kojega raste temperatura a onda i zračenje nastajućih zvijezda, svemir postaje sve topliji umjesto da se hladi (srednja temperatura kozmičkog plina povećala se u poslijednjih deset milijardi godina više od deset puta, i sad iznosi oko 2.2 mlijuna stupnjeva), kako sugeriraju neka novija razmatranja! Dakako, umjesno je pitanje, ako se upija energija - kako nastaje tvar koja formira zvijezde i galaksije. Na to nam odgovara relacija ekvivalencije mase i energije (E=mc2 ) i procesi (u koje ne ulazim) pretvaranja energije u masu. Kad se, i gdje se to jednom desi, ulogu preuzima gravitacija koja – prvobitno slučajnim sudaranjima i agregacijama nastalih molekula tvari - okuplja mase u zvijezde, a njih u galaksije kako ih danas vidimo. Nakon toga one se, opet pod utjecajem gravitacije, okupljaju u jata, grozdove, i moguće još veće njihove skupove. Kako posmatranja pokazuju da galaksije moraju biti mnogo veće (masivnije) no što ih vidimo, da bismo uspješno mogli objasniti njihovu krivulju rotacije, ne odgovarajuću količini „normalne tvari“ koju sadrže, uvedena je pretpostavka postojanja „tamne materije“ u njima i oko njih, da bi se rečena krivulja podudarala s opažanjima.
Eh, nije nego! Ali što je s ubrzanim širenjem svemira, koje se zbiva prema Hubbleovom zakonu, a za koje optužujemo nepoznatu nam „tamnu energiju“? Zaribao si stvar, momak – ispijam još jedan gemišt, smišljajući kako da se izvučem iz gabule, i – Heureka! Tko ti je kriv Alberte što nisi češće boravio u prčvarnicama, ispijajući eliksir za „male, sive ćelije“! Zemlja i Mjesec nalaze se na izvjesnoj međusobnoj udaljenosti (jednostavnosti radi zanemarit ćemo plimne sile koje ju polagano mijenjaju) određenoj zakonom gravitacije – univerzalnog privlačenja karakterističnog svoj tvari i energiji svemira, neovisno jeli tamna ili obična. Zamislim načas što bi se zbilo, da Zemlja na neki način kontinuirano gubi svoju masu. Privlačna sila, proporcionalna masama tijela u interakciji, bi se smanjivala, i naš prirodni satelit bi se počeo udaljavati od planete. Pa što s time, unezvjereno se pitate, sve planirajući pisati protestno pismo uredniku koji objavljuje kretenarije poput ovog teksta. Zar zaista ne vidite!? Ovo uzajamno udaljavanje spomenutih nebeskih tjelesa manifestiralo bi se prividno kao odbojna sila među njima! Ober, toči još jednu rundu! Dakle, primijenimo li to na kvantne fluktuacije i nastajući „mjehur“ protogalasije, fluktuacija gubi energiju dok je „mjehur“ dobija, što stvara „odbojnu“ silu među njima, te se protogalaksija počine udaljavati od mjesta nastanka jednoliko ubrzano! I, eto nam „tamne energije“ zaslužne za uzajamno udaljavanje galaksija. Moguće je i slijedeće, možda i vjerojatnije objašnjenje (genijalnog ljubitelja špricera): kako „prelijevanjem“ ogromne količine tvari i energije u „protogalaktički mjehur“ fizikalni vakuum gubi dio impulsa (u vrlo kratkom vremenu trajanja fluktuacije), to ga – po zakonu o očuvanju količine gibanja – mora predavati „mjehuru“, što generira odbojnu sila koja pokreće njegovo gibanje (kelner, ne vuci se kao puž, daj malo brže!).
Povećavanje razmaka između galaksija, rekoh već, percipiramo kao njihov nastanak u hipotetskoj praeksploziji iz jedne točke (kad pogrešno ekstrapoliramo unatrag njihovo razilaženje), ali vidimo da tome (makar samo na prvi pogled) i ne mora biti tako. Svojedobno konkuretne i naizgled nepomirljive teorije, „stalnog stanja“ koja je indicirala neprestani nastanak nove tvari, i „velikog praska“, ovako su na neki način pomirene. Doduše, pitat će bolje upoznati, a što je s pozadinskim zračenjem koje navodno govori u prilog „big banga“? Može li ono biti statistička sredina tamnih energija izašlih iz „rezervoara“ - fizikalnog vakuuma, i energija razvijenih tijekom evolucije zvijezda - koja se iz naše perspektive hladi uslijed razilaženja „protogalaksija“? Ha, pa nisam ja sveznajući Tvorac da znam odgovore na sva pitanja. Nešto ostavljam i pametnijima od sebe; što li bi oni radili da sve objasnim? A sad, odo' ja na još jedan (shvatite to sasvim neobavezno) gemišt k susjedu, naravno – spravljen s pomenutom Radenskom sa „tri srca“. Živjeli! Makar samo s jednim srcem – vlastitim.
| svemir_i_mjehurići_radenske_ladislav_babić_21.03.2021_.doc |
| svemir_i_mjehurići_radenske_ladislav_babić_21.03.2021_.pdf |
17.11.2020.g.
Demaskiranje raskrinkavanja
Demaskiranje čega? Teksta „Četiri uobičajena mita o kapitalizmu“ (original) autora Jamesa Davenporta, objavljenog pred nešto više od dvije godine, u kojemu kao raskrinkava mitove o kapitalizmu. Preporučljivo je prije nastavka pročitati profesorov članak, koji se žali na nedostatak „razumijevanja kapitalizma kod većine studenata“, što moguće naprosto znači da su studenti praktičnim spoznajama prerasli njegova teorijska tumačenja. Ispod originalnih Davenportovih podnaslova je skidanje maske s njegovih kritika navodnih mitova o kapitalizmu. Pa, krenimo!
Mit 1: Kapitalizam je „stvoren“
Zaista, nitko pri svijesti ne tvrdi da je kapitalizam (isključivo) stvoren, već je nastao kao posljedica evolucije proizvodnih snaga, uključujući interakciju ljudi („tržišta izrastaju iz naših ljudskih kvaliteta“). Koliko je ljudska kvaliteta djelovala prilikom prvobitne akumulacije kapitala, i dali se ta vrsta „kvalitete“ smije pripisati en masse ljudima, ili je samo „vlasništvo“ pojedinačnih probisvjeta koji su pljačkom osiromašili ljudski rod na račun svojega nemoralnog bogaćenja, drugo je pitanje. A sada ih kojekakvi profesori dižu u nebesa, nemajući pretjerane empatije za žrtve tog nasilja. Zašto i bi, kad su to već samo hrpe davno istrunulih kostiju, a pojedina tumačenja ne proizlaze iz perspektive cjeline, nego iz sadašnjih posljedica primarne pljačke po živuće ljude. Daklem je kapitalizam nastao sinergijom evolucije i djelovanja ljudi, pa je u tom smislu on i „stvoren“. Sem ako profesor ne misli da ljudi djeluju kao lutke na koncu, bez vlastite volje! Njegovi pak su tvorci objektivno ipak mnogo realniji od „stvoritelja“ svijeta.
Mit 2: Kapitalizam stvara siromaštvo
Kapitalizam nije tek sustav desetak najrazvijenijih zemalja, već ga imaju i najsiromašnije države svijeta. Navodno obaranje ovog „mita“ ne uzima u obzir cijenu koja se plaća za razvoj, a ona nije novčana već su to ljudi. Ne mora se dalje ići od bivše Jugoslavije. Pljačka društvenog bogatstva osiromašila je gro ljudi (svatko tko tvrdi suprotno nije doli budala) na račun obogaćenja manjine pljačkaša. Pa, ako i posljedica te pljačke bude u doglednoj budućnosti razvoj i statističko bogaćenje cjeline, što je sa žrtvama banditizma? Otpisane su, nitko o njima ne vodi računa zarad manjka vlastite humanističke etika i morala. Jer, jasna je socijaldarvinistička poruka: tko jači taj kvači, a što bi lavovi brinuli o vlastitom prirodnom plijenu! Alegorizirajmo takav način razmišljanja: Da je Hitler uspio istrijebiti Židove, danas Palestinci ne bi imali problema s njima, i iz zamišljene njihove ekonomističke perspektive autora teksta – „no problems“, idemo dalje! Zar ne? Marx i Engels nisu pokrenuli frontalni napad na kapitalizam (usput, priznajući mu mnoge povijesne zasluge) zarad tržišnih razloga, već isključivo zbog onih etičkih po cijeli ljudski rod. Jer, raspodjela profita u stvaranju kojega učestvuje cijelo čovječanstvo, prvenstveno je moralna, a tek potom tržišna kategorija. Ali, što o tome znaju ekonomisti, autistični fahidioti, uronjeni u struku bez svijesti o stvarnim posljedicama ekonomije po prošle, sadašnje i buduće naraštaje. Kapitalizam je izopačio praktičnu etiku ljudskog roda, dovevši do stanja neprihvatljive, neravnomjerne raspodjele bogatstva među državama (ogromnim dijelom posljedica imperijalističkog kolonijalizma danas najrazvijenih) i pojedincima. O tome svjedoče sve statistike, ali je problem autora nalik Davenportu, što oni stvari sagledavaju isključivo kroz statistiku. Statistika je prosječni pokazatelj (točnije, pokazatelj prosječnog stanja stvari), ali je daleko od humanizma – to je samo znanstvena metoda, a humanizam se iskazuje praktičnom primjenom statističkih spoznaja u korist baš svakog člana ljudskog roda.
Mit 3: Kapitalizam se odnosi na kapital
Kretanje za „vlastitim interesima na tržištu“, i to označiti kao „fundamentalnu osnovu kapitalizma“ (eufemizira li se to profit – da se Vlasi ne dosjete – „vlastitim interesima na tržištu“?), još k tome atribuirajući sintagmom „ljudska sloboda“, je ili totalno sljepilo ili perfidni pokušaj pravdanja kapitalizma. To je naprosto prihvaćanje najsirovijeg socijaldarvinističkog pogleda na društvo, u kojem ljudi poput predatora kreću u lov za komadima mesa. „Vlastiti interesi“ su različiti od čovjeka do čovjeka, i oni su motivirajući faktor njegove djelatnosti. Primarni interes naučnika je potraga za znanjem, koje - vlastitim trudom i sredstvima na raspolaganju - crpi proučavanjem prirode ili društva. Umjetnikovi i literatovi su interesi svjetovi mašte, kojom iskazuje svoj odnos i shvaćanje svijeta oko sebe. Ako je kapitalistov primarni interes profit, odaklem ga on može izvlačiti? Samo koristeći tuđi rad, da zadovolji svoj „interes“ (bez tuđeg rada on je „impotentan“), u kapitalizmu legalno otimajući neprimjereni dio viška vrijednosti od onih koji žele samo pristojno, ljudski živjeti od vlastitog rada. Nikad se uz umjetnika ili znanstvenika ne veže atribut eksploatacije, jer ona uglavnom nije imanentna ni njihovom karakteru, niti djelatnosti kojom se bave. U osnovi, niti profesionalni sportaši nisu eksploatatori, jer samo primaju plaću (neprimjerenu, doduše) od vlasnika (kluba, menadžera) kojemu ostvaruju dobit, a opravdanost toga nije dovoljno promatrati unutar staleža kojem pripadaju, već u odnosu na cjelokupno radno stanovništvo (države ili svijeta, ovisno od kontekstualnog promatranja stvari). No, već i unutar kapitalizma javljaju se glasovi o potrebi ograničenja njihovih basnoslovnih primanja. Pogrešno je to smatrati dokazom morala poslodavaca, već su prije svega zabrinuti za vlastitu dobit (što iz ličnih, a što iz razloga održivosti sistema). Individualac – primjerice, slikar – koji ponudi proizvod ostvaren isključivo vlastitim snagama po ma kojoj cijeni, ne može se smatrati eksploatatorom, jer će je odrediti (moguće povećati ili smanjiti) prema potražnji, ali krivo je to razdvojiti od kapitalističkog iskorištavanja u cjelini. Naime, posljedica toga je naprosto sposobnost da si neki mogu priuštiti Picassa, a drugi ni sanjati o tome. „Picasso“ jednostavno koristi atavizam krajnje sebičnosti koji u vrsti još nije odumro, ali ne iskorištava nikoga doli potrebu bogatuna za vlastitim dokazivanjem, ili ulaganjem u „vrijednosti“. Navodnici su tu tek da se naglasi kako se ne radi o novčanim vrijednostima per se, koje treba razlikovati od umjetničke vrijednosti djela. Van Goghova slika koju za života nije uspio prodati, do danas kad postiže milijunsku cijenu nije ni zericu promijenila umjetničku vrijednost! Bistrijima je to dobar primjer da razmisle kako kapitalizam izopačuje i sam pojam vrijednosti (proizvoda, čovjeka, naprosto sve pretvarajući u robu i svodeći na novčanu vrijednost), a u tome učestvuju svi koji su shvatili da treba plesati kako sistem traži, ali su vrlo daleko od shvaćanja zbiljskih humanističkih vrednota. Što ih baš previše ni ne zabrinjava. Kapitalizam sa svojom aksiomatikom odlično rezonira s najgorim djelovima ljudskih karaktera
Nitko nikada (pa ni Marx) nije dovodio u pitanje potrebu kapitala za razvoj svakog društva, ali se pojmom kapital često označava sistem nezajažljive upotrebe novčanih sredstava u korist vlastitih ciljeva, sekundarna posljedica kojih je eventualni boljitak društva (dali tu spadaju i zagađenja tla, voda i zraka, klimatske promjene i slične „dobiti“ sviju nas, ili je to naprosto posljedica suženog pogleda stvaratelja profita i njihovih branitelja davenportovskog tipa?). Dakle, nije stvar u kapitalu, niti u profitu, već – u načinu njihove upotrebe! Schumpeterova sintagma ljudske „slobode“ kao „kreativne destrukcije“ ozbiljnije bi se mogla shvatiti tek, ne kao zamjena staroga novim, prelaženjima u novi razvojni kvalitet, već kad bi cjelovito sagledavala cijenu (rekoh već, ljudske živote) utkanu u takav napredak. Ali, progress ago everything, tko jebe ljudske kosti posijane na tom putu? Usprkos od davnina ponavljanoj floskuli o „čovjeku kao najvećem bogatstvu“, ne samo da ga se lako odričemo, nego gradimo sistem koji ga olako eliminira kao prepreku stvarno promoviranom „bogatstvu“ – bogaćenju „snalažljivih“ pojedinaca, pravdanim sekundarnim rastom standarda društva. To manjem što ste bliži marginama sustava.
Mit 4: Kapitalizam stvara „pobjednike“ i „gubitnike“
Priznaje se da kapitalizam stvara „pobjednike“ i „gubitnike“, ali se to prihvaća kao normalno stanje za sve vrste ekonomija (od kojih kapital odbacuje sve koje nisu isključivo orijentirane prema nikad postojećem, navodno „slobodnom tržištu“ i njegovim „zakonitostima“), a to se opet pravda bogaćenjem društva u cjelini, ne obazirući se na čuveni komentar statističkih rezultata: da mada u prosjeku jedemo sarmu, neki se slade mesom a drugi samo zeljem. Ali, zagovornike kapitala to niti ne zanima. Konstatacija: „Prosta činjenica je da danas čak i najsiromašniji moderni Amerikanac na raspolaganju ima više dobara i usluga nego što su kraljevi i kraljice imali samo dva stoljeća ranije“, je sprdačija sa ljudskim razumom, a moguće i dijagnoza razuma autora i njegovog sagledavanja stanja američkog društva i najsiromašnijih mu članova:
"Sada 43 milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama živi ispod granice siromaštva, dvostruko više nego prije pedeset godina. 1,5 milijuna djece je beskućnika, tri puta više nego tijekom Velike depresije 1930-ih. Cijele obitelji bacaju se s jednog mjesta na drugo da rade nestabilne poslove koji im jedva omogućuju preživljavanje. U povijesno siromašnoj Apalačkoj rudarskoj regiji ljudi se oslanjaju na bonove za hranu. U Los Angelesu se drastično povećao broj beskućnika. U najsiromašnijim četvrtima udruge nude male drvene kolibe onima koji više nemaju krov."
Prilično je čudno da, obrazlažući ekonomsko stanje „najsiromašnijeg modernog Amerikanca“, autor ne zazire od (neutemeljene) povijesne perspektive, ali ne i kada bi mu to pomoglo razumjeti temelje kapitalizma. Pitanje „dugoročnog pobjednika“ („dugoročno gledano zapravo svi mi pobjeđujemo“) pitanje je shvaćanja „dugog“ roka i „pobjednika“. Netko percipira stvari u cjelovitom povijesnom kontekstu, a netko proizvoljno bira početak sagledavanja stvari. Dugoročno su navodno pobjednici svi koji su preživjeli rat; i oni koji su se obogatili ratnim profiterstvom, i oni koji su jedva izvukli živu glavu, jelte?
Treba nam bolje obrazovanje
Obrazovanje je svakako jedan od najvažnijih elemenata prosvjećivanja masa, a prije svega, umjesto čisto formalnog usvajanja znanja i vještina, pripremanja na objektivno i nezavisno od bilo kakvih pritisaka (sem pritiska traženja istine, akoli to tragatelji za njom uopće smatraju pritiskom, a oni indiferentni moguće ni ne shvaćaju da tako nešto postoji) razmišljanje. No, obrazovanje kapitalističkog tipa (sa sve većim zanemarivanjem odgoja i društvenih znanosti) koje naprosto priprema radnika za uskakivanje u tekuću traku kapitalističkih odnosa u proizvodnji, i stvaranju viška vrijednosti prvenstveno za individualne ili korporativne vlasnike, u stroj koji melje radnike - malo što znači u sagledavanju cjelovite, prostorno vremenske stvarnosti.
Prirodni zakoni, ali i sistemi ljudskih znanja poput nauke, mogu biti dobra, ali ograničena analogija pri razmatranju ljudskih društava. Socijaldarvinizam stavlja naglasak na konkurenciju, uglavnom preferirajući „pobjednike“, praktično zanemarujući humanističku komponentu (kao najvažniju!) odnosa među ljudima, a zašto je tome tako može nas poučiti povijest znanosti. Pojedina znanstvena disciplina sa svojim aksiomima (a ima ih i kapitalizam: profit, slobodno tržište, neograničena lična inicijativa,…) kad-tad zađe u ćorsokak, i postaje posve nemoćna u daljnjem propitivanju istine, čega najčešće nisu svijesni ni njeni korifeji. Zadržimo se na granicama razvoja discipline, iz čega bi mnogo mogli naučiti vjernički promicatelji kapitalizma kao neograničenog sustava, upravo u trenucima kad on najvećom svojom zloslutnošću pokazuje približavanje krajnjim granicama. Bulumenta najviđenijih fizičara zalud je pokušavala temeljem aksioma klasične fizike protumačiti prirodne pojave koje su se uporno protivile njihovim modelima. U okvirima čije granice oni nisu bili sposobni uvidjeti, sve je funkcioniralo kao urica, ali… Potreban je bio iskorak nestandardnih teoretičara, Plancka, Einsteina, Bohra i sličnih, da se uvide ograničenja starih, i postave novi aksiomi temeljem kojih se uspješno objašnjavala šira stvarnost. Kapitalistički ekonomisti, ograničeni školovanjem baziranom na podršci sustavu u kojem žive, nesposobni su uvidjeti potrebu za novim načelima društvenog i ekonomskog razvoja, mada ih zbivanja na to neumoljivo upozoravaju. Neravnomjernu raspodjelu planetarnog i radom stečenog bogatstva, zagađivanje prirode, nestanak resursa i biljnih te životinjski vrsta, klimatske promjene, demografska eksplozija i slično – uz sve posljedične popratne pojave koje to izaziva – kapitalizam nije sposoban riješiti, izuzev postavljanja parcijalnih ograničenja, a sve u svrhu očuvanja sistema koji je doveo do toga.
Oni su nesposobni razmatrati društvo temeljem novih, rastućem humanizmu epohe (mada to nije baš tako eksplicitno uočljivo) prilagođenih aksioma, porijeklo kojih moramo tražiti još od Marxovih vremena, a još općenitije – od prvih propitivanja umnih ljudi o značenju ljudskosti. Heliocentrizam, darvinizam, teorija evolucije, kvantni pogledi i drugi znanstveni prodori nisu prekonoć prihvaćeni, i svi su oni imali protivnike među najviđenijim naučnicima, a da ne govorimo o vjerski zatucanim gomilama koje znanost baš pretjerano ne shvaćaju. Što onda reći o nadilaženju starog sustava društvenih vrijednosti, koje do poslijednje kapi krvi (prečesto sasvim realne) žestoko brane ponajveći individualni i korporativni zavisnici vlastite neumjerenosti i promatranja stvarnosti kroz naočale profita - podržani svitom plaćenih jataka manje neumjerenih u vlastitom koristoljublju, ali podjenako zadrtih u promociji sustava koji im to omogućava - negoli da će pobjeda novih vrijednosti vrlo moguće doći kroz humanistima neželjene načine. No, jeli moguće pijancu rastumačiti da je pijan, da pripazi na svoje ponašanje, drukčije negoli ga poslati na otrežnjenje?
|
| ||||
07.11.2020.g.
Na Mars, na Mars, sirotinjo!
Biste li željeli ići na Mars? Svakako, svakako – već sam i ja poslao u NASA i Роскосмос molbu da me se uzme u obzir za ekspediciju! Hm, možda sam krivo postavio pitanje. Biste li željeli ostatak života preživjeti na pustinjskoj planeti, bez zraka, vode, zelenila bilja, plavetnila mora i neba, gdje pješčane oluje zamjenjuju one kišne, a temperatura – ovisno o tome gdje biste živjeli (unutar kondicioniranih i ljudskom životu prilagođenih kupola) i o godišnjem dobu - varira između -143C i 27C, sa srednjakom od -55C, te u tim uvjetima pripremati najnoviji „novi svijet“ za kolonizaciju gomile budućih pridošlica? Ah, ne razumijete? Da postavim pitanje drukčije. Biste li htjeli cijeli život provesti na Antarkici, u vječnom ledu i snijegu, sa ledenim olujama i temperaturama između 20C i -93C, sa srednjakom kao i na Marsu; ne sezonski boraveći u istraživačkim stanicama u kojima se smjenjuju istraživači, ni na par dana turističkog posjeta kako biste život začinili „pustolovnim“ pričama potomcima i prijateljima. Rekoh, cijeli svoj život provesti u opisanim uslovima! Ma, biste vraga – kad već i za pandemije koja nas je zadesila, jaučete zarad epidemioloških mjera koje ograničavaju vaša druženja i izlaske!
Naša planeta broji otprilike 7.8 milijardi stanovnika, utrostručeni broj onoga iz 1950-te godine: nešto više od 2.5 milijardi.
Jeli vam znano da na zemljino kopno otpada 29% njene ukupne površine, otprilike 48 939 063 km2? Tako da je sredinom dvadesetog stoljeća prosječni stanovnik planete bio virtualni „vlasnik“ 0.02 km2 (1 km2=100 ha) tla, dok mu se „vlasništvo“ ove godine smanjilo tri puta, na svega 0.0063 km2, a prema demografskim projekcijama (o kojima normalno potentni Zemljanin, radeći u ekstazi svoje potomke ne vodi računa) on postaje - kao „virtualni vlasnik“ zemljišta - sve siromašniji! S možebitnom tugom se prisjećajući godine 1500-te, kada je – s ukupno oko 585 miliona stanovnika koji su napučivali kuglu na kojoj bitiše – bio „veleposjednik“ čak 0.084 km2 zemljišta. Prosječni „virtualni vlasnik“ prosječnog kopna (koje se, ne zaboravimo, sastoji od mješavine džungli, pustinja i plodnog tla).
Uzme li s u obzir da je tek dio kopna nastanjiv, kultiviran, odnosno prekriven šumama, pa se zasebno sračuna virtualno vlasništvo prosječnog Zemljanina nad dijelovima, dobit će se još zapanjujući rezultati u usporedbi s prohujalim vijekovima.
Kako u stvarnosti vlasništvo svakako nije virtualno, već realno, što u državnim (nekad i društvenim!) a što u privatnim rukama, jasno vam je čega je nesretnik sa slike, stanovnik najbogatije zemlje svijeta, vlasnik. Samo dronjaka u koje je obučen i na kojima spava!
"Sada 43 milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama živi ispod granice siromaštva, dvostruko više nego prije pedeset godina. 1.5 milijuna djece je beskućnika, tri puta više nego tijekom Velike depresije 1930-ih. Cijele obitelji bacaju se s jednog mjesta na drugo da rade nestabilne poslove koji im jedva omogućuju preživljavanje. U povijesno siromašnoj Apalačkoj rudarskoj regiji ljudi se oslanjaju na bonove za hranu. U Los Angelesu se drastično povećao broj beskućnika. U najsiromašnijim četvrtima udruge nude male drvene kolibe onima koji više nemaju krov."
Sad pitate, kakve uzajamne veze imaju naseljavanje Marsa, Antarktike, površina Zemlje, s virtualnim, a posebice sa realnim vlasništvo nad tlom, i još općenitije – s ličnim i privatnim vlasništvom općenito? Samo polako, već ćemo doći na to. Razmislimo tko je iz Staroga svijeta naseljavao onaj Novi, do najezde iz Evrope „vlasništvo“ – ne baš virtualno, ali niti formalizirano prema potom nametnutom zapadnjačkom pravu – američkih starosjedilaca? Nakon Kolumbova „otkrića“ i tragačima za Eldoradom – obećanom zemljom neviđenog bogatstva – nagrnule su u potpalubljima brodova horde uglavnom deprivilegirane sirotinje, vjerskih disidenata progonjenih u staroj domaji i kriminalaca, u potragu za srećom. Oni su izgradili Novi svijet, vlastitim trudom i na leševima starosjedilaca za čiji genocid nitko nije odgovarao, kao što dan danas Amerika izbjegava prepustiti međunarodnim sudovima suđenja zločina svoje vojske širom svijeta. No, važno je zapaziti ovo: Ameriku (koja jeste kakva jeste) podigla je evropska, socijalno i politički deprivilegirana sirotinja, kojoj je jedini izlaz bio otisnuti se u potragu za novim početkom.
Vratimo se sada Antarktiku, točnije – Marsu. Kako broj stanovnika Zemlje nezadrživo raste, ali joj površina tvrdoglavo ostaje ista, smanjuje se udio virtualnog vlasništva nad tlom, što ustvari na drugi način govori o smanjenju realnog vlasništva (ne samo nad tlom!) prosječnog Zemljanina, u prevladavajućem sustavu gdje jači kvači, koji se bazira na profitu ostvarenom socijaldarvinističkom konkurencijom na slobodnom lovištu, pardon – tržištu. Dakle, ili će sve bogatiji tajkuni povećati vlasništvo nad obradivim i građevinskim tlom, a novorođeni ostati bez realnih šansi da ga steknu, s obzirom da ga se stari vlasnici i njihovi pravni nasljednici neće htjeti odreći, ili će opet postati aktuelno okrupnjavanje zemljišta u poljoprivredne kombinate u društvenom, zajedničkom vlasništvu. Lako je uvidjeti da će niz faktora (porast broja stanovništva, klimatske promjene, iscrpljivanje minerala,…), uz one nespomenute, određivati dinamiku shvaćanja i ponovnog definiranja privatnog vlasništva, što se rijetko kad u povijesti dešavalo na mirni način. Ukoliko ne bude revolucije koja će u potpunosti promijeniti okvir izgradnje društvenih odnosa, što danas (ne znači i sutra) izgleda malo vjerojatno, koji izlaz će nezadovoljnoj sirotinji ponuditi vladajuća elita? Kolonizirajte Mars! Ne, ne da tamo odete vidjeti, provesti se, eventualno nešto istražiti što bi čovječanstvu proširilo spoznaje o svemiru i životu, već upravo kolonizirati, trajno naseliti. „Okolčite“ si zemljište koja će postati vaše, a potom – slijedom spomenutih aksioma kapitalizma – učinite što već budete smatrali potrebnim.
Teraformirajte, ozelenite, natopite vodom taj pustinjski, nepristupačni svijet, na koji bi se samo luđak, ili do ruba egzistencije dovedena zemaljska sirotinja, nesposobna se ovdje oduprijeti elitama, prihvatila od nje ponuđen izlaz, odlučivši se zauvijek otisnuti sa zemaljskog Raja, koji je za nju inkarnacija istinskog Pakla! A istina je ta, da će generacije i generacije doseljenika raditi upravo za one koji su ih otposlali, snabdijevati ih mineralima i inim sirovinama još im više povećavajući bogatstvo, dok će u međuvremenu i kod njih stasati novi gospodari šljakera! Tako će se, „Jovo nanovo“, reciklirati kapitalizam u „geografski“ i tehnološki novim uvjetima, pa nije besmislena nevjerica mog znanca u ostvarenje socijalističkog društva, ni ovdje, ni tamo – u dubinama svemira.
To je jedan od scenarija, na koji moguće ukazuje socijalna situacija uzrokovana prenaseljenošću Zemlje. Drugi scenario je revolucionarni, a da ga shvatimo trebamo zaviriti u početke ljudske civilizacije. Postoji mit (Hesiod) o četiri povijesna doba čovječanstva koja se prelijevaju jedno u drugo. Zlatno, srebrno, brončano i željezno doba, koja alegorijski prikazuju propadanje čovječanstva:
„Kamo li sreće da nisam dioničar petoga roda,
Već da sam prije umro il da sam kasnije rođen.
Ovo je gvozdeno pleme i njega nikada neće
Dnevna minuti muka i tuga, pa ni po noći.
Bozi će ljudima jadnim teške zadavati brige.
Ipak, zlu će se njinom poneko dobro primiješat.“
I Platon to spominje u svojoj „Državi“. Upravo ga tako, alegorijski a ne u praktičnom smislu, i treba shvatiti. Njegov nazadak, od dobrih, ka sve lošijim vremenima. O čemu ustvari govori razvoj shvaćanja vlasništva (privatnog i ličnog) pa nećemo o tome, već se samo osvrnuti na gentilno (rodovsko) i plemensko uređenje, „prakomunizam“ besklasnog društva. Vlasništvo – prvenstveno nad zemljom - je u ta vremena bilo zajedničko. Daleko od toga da o tome pišu samo marksisti (Engels, "Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države"), ilustrirajući nizom primjera. Primjerice, filozof Asim Mujkić, u tekstu „Uvod u problem političke volje“, kaže:
„Način apropriranja – pravična raspodjela na opću korist, ili nasilna, nepravična raspodjela – predstavlja odgovor jedne historijske epohe na pitanje kome šta pripada, kako i gdje. Način apropriranja koji se konstituira u interakciji predstavlja ujedno i ‘impersonalni’ model dominacije ili moći koji strukturira, odnosno proizvodi neku političku zajednicu prema svom liku. Nasilno posezanje u zajedničko proizvodi nasilničku političku zajednicu čiji je politički poredak obično, manje ili više, obuhvatna procedura legitimacije konstelacije specifičnog modela dominacije ili moći. Dominacija privatnog apropriranja zajedničkog (robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam) u svrhu svoje samolegitimacije razvija ne samo specifične procedure vladanja (despotija, monarhija, parlamentarna demokratija) nego i naracije ‘prirodnosti’ (ideologije) kojima se nasilno uspostavljeni poredak aproprijacije zajedničkog želi prikazati kao prirodan, jedini mogući, time zamagljujući sjećanje na zajedničko i izvorno političko. To ‘sjećanje’, istina, s vremena na vrijeme – osobito u vrijeme prevrata, buna i revolucija – biva revitalizirano i iskorišteno za podrivanje silom uspostavljenih oblika aproprijacije zajedničkog. Smisao tog sjećanja na zajedničko, prema Keaneu („The Life and Death of Democracy“), krije se u mikenskoj riječ za narod – damos, kao „grupa ljudi bez moći koji su nekoć zajednički posjedovali zemlju“. U tom uglavnom ‘revolucionarnom’ aktu sjećanja na zajedničko, koji ima formu egalitarnog zahtjeva, otkriva se ‘politička volja’ u svojoj suštini. U kriznoj situaciji prekida ‘starog režima’, ona istupa kao aktivna moć koja iznova daje smisla političkom kao zajedničkom.“.
I Platon u „Državi“ govori o nastanku nasilne političke zajednice u trenutku nastanka nejednakosti, povezane s uzurpacijom zajedničkog vlasništva:
„A kad se gvožđe pomeša sa srebrom i bronza sa zlatom, nastaće od ove mešavine nejednakost i neskladna nejednoličnost koja, gde god se pojavi, uvek stvara rat i neprijateljstvo. Treba još reći da je poreklo nesloge uvek takvo, ma gde se ona pojavila… Kad je nastao razdor, rekoh ja, onda oba ova pokolenja, i gvozdeno i bronzano, počeše da vuku duše novcu, sticanju zemlje i kuća, zlata i srebra; a ona druga dva, zlatno i srebrno, budući da nisu bila siromašna nego po prirodi bogata, vodila su duše vrlini i starom poretku. Posle uzajamnog nasilja i suprotstavljanja, najzad nekako popustiše i jedni i drugi, te se sporazumeše da zemlju i kuće podele i učiniše ih vlasništvom pojedinaca, a one čiji su čuvari bili - i koji su do tada bili slobodni ljudi, njihovi prijatelji, hranioci i službenici - učiniše od tada perijecima (bespravnim seljacima), a za sebe ostaviše ratovanje, čuvarske dužnosti i brigu oko onih perijeka."
Zahtijeva on od nastale upravljačke elite:
“Pre svega, da nijedan od njih nema nikakvo imanje, ako to nije preko potrebno. Zatim, da nijedan nema takvu kuću ili ostavu da u nju ne bi mogao ući svako ko to želi. Sve ono što umereni i hrabri borci, čiji je zadatak da se biju u ratu, treba da imaju, odmeriće i primiče od drugih građana kao nagradu što se staraju ο njihovoj bezbednosti, tako da im za narednu godinu ništa neće preostati, ali neće trpeti ni oskudicu. Oni će se hraniti za zajedničkom trpezom i živeće zajedno kao u taborima. Što se zlata i srebra tiče, treba im reći da oni u svojim dušama nose božje i od bogova poklonjeno, da im ljudsko zlato nikako nije potrebno, i da greše ako božje zlato dovedu u vezu sa zlatom smrtnih ljudi i tako ga skrnave, jer se kovanim zlatom desilo već mnogo bezbožnih stvari, dok je njihovo zlato neokaljano. Jedino njima je u državi zabranjeno da imaju veze i dodira sa zlatom i srebrom; oni ne smeju biti s njim pod istim krovom, ne smeju ga nositi ni na svome odelu i ne smeju piti iz njega. Tako će spasti i sebe i državu. A čim budu stekli sopstvenu zemlju, i kuće, i novac, postaće upravnici i zemljoradnici umesto da budu vladaoci, biće neprijateljski vladari, a ne saveznici građana, mrzeće i biće omrznuti, ganjaće i biće ganjani celog veka, bojaće se više neprijatelja u državi, nego onoga spolja i tako će se i oni sami i cela država samo vratiti u propast.”
Razvoj sredstava za proizvodnju mijenja proizvodne odnose, proizvodni odnosi mijenjaju strukturu vlasništva, ova pak uzrokuje promjenu socijalne situacije. Sve je uzročno posljedično povezano. Ipak, postoji nada, bazirana na realnom – prvenstveno tehnološkom – napretku čovječanstva, i nešto manje na očekivanjima promjene koje je socijalna evolucija izazvala u mozgovima njegovih pripadnika. Nada o ostvarenju jednakosti ljudi, a ne „jednakosti šansi“, jer apriorna jednakost šansi među jedinkama različitih, biologijom i socijalnim statusom određenih, sposobnosti je puka tlapnja. Potrebna je jednakost (u okviru etički izabranih margina) u ostvarivanju životnih uvjeta svake osobe, temeljena na nadogradnji biologije –humanističkoj etici. Već danas ništa tome ne stoji nasuprot, sem izrođene psihe većine ropstvom zaraženog čovječanstva. Da, ropstvom, jer ljudi robuju gospodaru nad gospodarima – novcu. Ovaj se od samorazumljive i prihvatljive upotrebe kao ekvivalenta svih roba, pretvorio u gospodara ljudskog roda podjarmivši ga vlastitim, čisto mehaničkim namjesto etičkim kriterijima. Koliko tražiš da spavam sa tvojom ženom? A da ti ubijem brata zarad nasljedstva? Ili otmem nekoga, izvadivši mu bubreg kakav ti je potreban za operaciju? Ne kužite? Žalosno, ako ne! Čovjek se toliko degenerirao da je sam sebe pretvorio u sredstvo razmjene kojim gospodari novac. U robu, a ne u ljudsko biće. Shvaćate li da se govori o tržištu rada, a ne tržištu radne snage, jer se ne kupuje rad, već čovjek koji svojom stručnošću zadovoljava kupca. Kupuje se čovjek! Nije Marx prvi raskrinkao tu opasnost. Još je starozavjetni Mojsije uočio sklonost ljudi ka robovanju novcu (zlatu), o čemu rječito govori biblijska epizoda sa „zlatnim teletom“, a još prije njega i starogrčka bajka o kralju Midi, koji se zarad pretjerane zlatoljubivosti, vidjevši kamo ga je odvela, pokajao i zatražio Dionisovu pomoć. Nažalost, kako malo što uče od povijesti, ljudi i starodrevne mitove i bajke svrstavaju u fantazije lišene naravoučenja! Život te mora odgajati. Nedovoljno je roditi se – živjeti – umrijeti; smrt miša je biološki sasvim jednaka smrti čovjeka. Rodiš se kao tabula rasa, trebaš otići kao čovjek! Paradoksalno je da smo od prakomunizma lišenog vlasništva, do kapitalističke opsjednutosti njime, gotovo zatvorili puni krug, stigavši do praga ostvarenja društva bez vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i prirodnih izvora (energije, zemlje, vode, minerala,…), a napose ljudskih proizvodnih odnosa u upravljanju i raspodjeli stečenih bogatstava, za što već dan danas postoje svi tehnički, nažalost ne i etički preduvjeti.
To je taj drugi, revolucionarni scenario koji nam stoji na raspolaganju, s mogućnošću ostvarenja u obliku kakvim ga ljudski rod izabere. U protivnom, mada to ogromnoj većini danas izgleda kao puka fantazija, čekajte naređenje svojih vladalaca: Ruljo, marš na Mars! Zar ne vidite da ovdje nema mjesta za sve nas? O, ima, ima, itekako ima - i mjesta za život i za njegovu kvalitetu, treba samo željeti to pravedno postići. No, nije isključeno da u sebi nosimo podsvijesnu želju za ponovnim izgnanstvom iz Raja? Sad, znam, mnogi će mi prigovoriti suvišak mašte i nedostatak osjećaja za realnost. Ali, tko se od vas želi preseliti na Mars (posebno oni potkoženi), slobodne volje i za stalno? Javite mi.
|
| ||||
27.10.2020.g.
Pa to je nepravda!
Skoro da nema tako jednostavne stvari na svijetu koja se ne da sagledati kroz jednu, ili sve četiri slijedeće komponente. Evolucijsku (biološku i socijalnu), političku, povijesnu i društvenu. Biološka i socijalna evolucija formirale su bića kao ljude, odnosno osobe, ali i društvenu stvarnost. Čovjek je, na kraju krajeva, definiran kao „zoon politicon“ – društvena (politička) životinja, a njegovo svjesno djelovanje kojim je uobličavao epohe, odvija se kroz vremenski period koji u tom smislu nazivamo povijest. Drugim riječima, nije ništa iz ničega, nije ništa od danas, nije ništa oduvijek bilo isto, ništa u budućnosti neće biti kao što je danas. Zašto onda čovjek, barem one najbitnije stvari po njegov život ne percipira sintetski, propuštajući svoje zaključke i djelovanju kroz spomenutu četverostranu prizmu? Odgovor je više negoli jednostavan. Čovjeka vodi interes, a u sukobu interesa i istine – ma i potonju formalno priznali – ona biva odgurnuta u stranu. Zašto? Jer socijalna evolucija još uvijek nije odveć zahvatila u duboko ušančenu ljudskost, okruženu dobro utvrđenim bedemima interesa. Često sažaljevam ljude koji tvrde da ih politika uopće ne zanima, jer shvaćam da oni uopće ne znaju što je ona, da oni pojma nemaju kako je i njihovo jadikovanje zarad porasta cijena također rezultat određene politike i političkih interesa, unutar okvira dovoljno zacementiranih za niz desetljeća (čak i stoljeća) u čije temelje se ne usudi dirati.
Themis, boginja pravde antičkih Grka. Onih što su nam uz ostrakizam podarili i demokraciju i druge elemente, temeljem kojih se razvija (ili izrođuje?) civilizacija. Zamijetili ste da antička boginja nema povez preko očiju, što je moguće tumačiti njenom željom svestrano objektivnog sagledavanja činjenica, dokaza, protudokaza, žrtava i okrivljenika, kao i miješanja u proces presuđivanja korišćenjem dva alata: vage i mača!
U oči vam je vjerojatno zapelo da upravo ti alati, kojima se vrši presuda zbivanja i kažnjavanje krivaca, nedostaju na skulpturi! S obzirom na stanje pravde u regiji, uz nešto pokvarene mašte moguće je zamisliti kako su se vladari nekog bjelosvjetskog plemena (dvojeći o slavenskom, iranskom ili vanzemaljskom porijeklu) potrudili amputirati ruke jadne boginje, da potomačkim generacijama kojim slučajem ne padne na pamet suluda zamisao objektivne pr(ocjene) povijesnih zbivanja i kažnjavanja krivaca! Prema mojem, prilično osamljenom, tumačenju, povez joj je naknadno stavljen preko očiju, ne objektivnosti njene prosudbe radi, već da ne vidi kako se izigravaju aksiomi pravde, perfidno utkani u pravni sistem tako da ljudi identificiraju pravo sa pravdom!
Neki ljudi su uvjereni da pravda i nepravda uopće ne egzistiraju, pa tako – primjerice – Igor Rudan, poznati evropski i svjetski biomedicinar, u zbirci svojih novinskih napisa i intervjua „Očekujući vatre“, problematizira te pojmove:
„Jedno od prvih pitanja koje postavljam svakoj novoj generaciji svojih studenata jest zašto na ispitu iz mojeg predmeta, ali i inače u životu, očekuju bilo kakvu pravdu u ishodima? Oni me zatim nastoje uvjeriti kako pravdu treba očekivati… Gotovo je zabavna lakoća kojom je sve njihove argumente moguće pobiti, jer jako je malo dokaza o postojanju bilo kakve pravde. Sve što se uopće događalo na Zemlji milijardama godina jest da su jedni organizmi svakodnevno lovili i jeli druge, ti drugi treće, ovi pak četvrte, i niz se nastavljao od samog vrha pa sve do dna hranidbenog lanca. No, da bi taj lanac dugoročno funkcionirao, i oni na samom dnu, poput crva, došli bi na svoje kada bi ovi iznad njih pomrli i postali njihovom hranom... U sustavu gdje svakog dana treba ubiti i pojesti neko drugo nedužno biće, ili ćemo i sami umrijeti od gladi i biti pojedeni, nema većeg prostora za osjećaj pravde i nepravde. Zato je prilično zanimljivo što se u nekih bića taj osjećaj uopće razvio…“
Taj je pojam isključivo socijalni, a ne socijaldarvinistički kako ga Rudan upotrebljava. Stoga nema mjesta konstataciji iz jednog drugog njegovog teksta:
„…Čut ćete mnoge ljude kako govore o pravdi, o poštenju. No, kada je riječ o preživljavanju na površini našeg planeta, nema ni pravde ni poštenja. Jednostavno, neki prežive, a drugi ne. Više od 99 posto oblika života koji su se ikada razvili kako bi plutali, plivali, puzali, stajali na mjestu, hodali, trčali ili letjeli na ovom planetu već su izumrli. Ne postoje više. Dobili su nakratko priliku, dana im je u jednom trenutku tek šansa da pokušaju preživjeti kao vrsta, ali nisu uspjeli opstati do danas. Je li to bilo pravedno prema svima njima, tim milijunima vrsta koje su već odavno nestale? Sigurno nije. Ali ono što je doista iznimno dobro jest što smo mi, ljudi, još uvijek ovdje. Mi smo među vrlo rijetkima koji su preživjeli…“
On ovdje pojam pravičnosti upotrebljava sasvim izvan konteksta u kojemu je primjenljiv, sve s namjerom da dokaže kako ona uopće ne postoji. Tim prije, s obzirom na njegovo negiranje, čudi konstatacija „Je li to bilo pravedno prema svima njima, tim milijunima vrsta koje su već odavno nestale? Sigurno nije“. Najprije kao (ne)pravičnosti nema, a ipak taj pojam koristi na primjeru nestanka vrsta! Nestanak vrsta nema ništa s (ne)pravdom, ali zato ima – primjerice – bogaćenje poslodavca na račun eksploatacije radnika! Istinabog, ljudi su animalnog porijekla ali već prilično odavno (sem u izuzetnim, kriminalnim slučajevima) ne jedu jedni druge, a u procesu njihova očovječenja vjerojatno se ne bi razvilo nešto da nije od koristi. Makar i samo (za sada!) u poređenju vlastitih interesa sa tuđima, i izvlačenju zaključaka o načinu na koji neki jesu a on nije ostvario svoj cilj (interes), pripisujući tome teorijske etičke kvalifikacije (pravde i nepravde), ma se one na danom stupnju razvoja ljudskog roda i ne etablirale u potpunosti praktično ostvarenima. Naime, sve je na svijetu relativno, što će reći podložno usporedbama, pa onda i procjeni temeljem trenutno vladajućeg društvenog morala. Ma i same kvalifikacije (pravedno, nepravedno) još uvijek koristimo uglavnom za prosudbu postupaka drugih ljudi, a ne i vlastitih. No, ima vremena! Akoli ne za nas, a ono svakako za socijalnu evoluciju.
Na drugom jednom mjestu, u članku „Žena koja nije dobila Nobelovu nagradu za fiziku“, piše:
„Uz neravnopravnost, predrasude i zlostavljanja, žene u znanosti češće su i žrtve nepravdi. Čuveni je povijesni primjer nesretne Rosalind Franklin. Ona je prva otkrila strukturu molekule DNK, ali su Nobelovu nagradu za to otkriće prilično nepravednim spletom okolnosti primila 1962. godine trojica muškaraca koji su joj bili izravna konkurencija…“
Kakve, bre, „žrtve nepravdi“, „nepravedan splet okolnosti“, ako „jako je malo dokaza o postojanju bilo kakve pravde“, mada moguće jedan od čvršćih dokaza ne primjećuje. Da mu je taj osjećaj makar usađen u nivoe podsvijesti odaklem ga čas izvlači, čas ga svijesno negirajući. U jednoj pak drugoj knjizi, dijeli pouke, od kojih je jedna:
„Naučio sam da pravdu nikada ne treba očekivati, jer ona u ljudskim zajednicama nije prirodno stanje; stoga će se svaki trud uložen u borbu za pravdu vremenom pokazati više ili manje uzaludnim.“
Točno je, pravdu ne valja očekivati, za nju se treba boriti, što ljudi koji vjeruju u nju i čine, a ne prihvaćaju naprosto tekuće stanje stvari. Ako zločin nad nevinim djetetom shvatimo nepravdom, onda i višedesetljetna borba koja rezultira osudom zločinca znači ostvarenje pravde. Toga nema u životinjskom, već samo u ljudskom svijetu.
Platon, pred skoro dva i pol tisućljeća u svojoj „Državi“ raspravlja među inim i o pravednosti, a Hegel je također govorio o pravdi i njenoj antitezi – nepravdi:
„Cijelo je stanje Francuske u tadašnje vrijeme pust agregat privilegija protiv misli i uma uopće, besmisleno stanje, s kojim je ujedno u vezi najveća pokvarenost morala, duha – carstvo nepravde, koja sa sviješću o njoj što započinje, postaje bestidnom nepravdom. Strašno tvrdi pritisak koji je tlačio narod, neprilike vlade da dvoru namakne sredstva za raskoš i rasipništvo, dali su prvi povod za nezadovoljstvo. Novi je duh postao djelatan, pritisak je tjerao na istraživanje. Vidjelo se da se novac, što su ga cijedili iz znoja naroda, nije upotrebljavao za državne svrhe, nego da se najluđe rasipao. Činilo se da je cijeli državni sistem nepravda… Promjena je nužno bila nasilna(!), jer se vlada nije prihvatila preoblikovanja. A vlada ga se nije prihvatila zato, što se sam dvor, kler, plemstvo, parlament ni zbog nužde, ni zbog postojećeg prava nisu htjeli odreći svojih privilegija”, (Hegel, Filozofija povijesti)
Moguće se i Krleža u svojim djelima bavi nepostojećim (u ontološkom smislu) entitetom, kojemu naš biomedicinar odbija priznati realnost:
„Gdje počinje, a gdje prestaje vjerski ili politički fanatizam, ograničiti tu kontaminaciju nije jednostavno, a zbrka pojmova koja se kod ovog nezahvalnog posla javlja na svakome koraku, dala bi se ilustrirati bezbrojnim primjerima. Dosljedna okrutnost građanskog kaznenog prava, na primjer, nosi u sebi sve elemente gvozdenoreligijskog karaktera, koji ne prezaju ni pred svjesnim zločinom u obliku smrtne kazne, a da bude drastičnije, u ime čovjekoljublja i pravde. Fanatična umorstva iz krvne osvete, po barbarskom pravilu "oko za oko i zub za zub", temelji su uglednog i nadasve čovjekoljubivog građanskog društva i njegove moralistike.“, (Krleža, „Eseji VI“),
što umjetnički razrađuje i u romanu „Na rubu pameti“, gdje se – gotovo bih rekao – opasno ljulja naš znanstvenik:
„U desnom kutu dvorane, na ogromnom ormaru, zaista kao invalid bez jedne ruke, s mačem u drugoj ruci, stajao je sadreni odljev Pravde, skinut po svoj prilici s timpanona u vestibulu gdje je nad glavnim ulaznim stubištem ostalo još nekoliko takvih simboličnih kipova kakvi stoje kao dekorativan ukras na ulazima velikih, reprezentativnih javnih zgrada. Ta Slijepa Pravda, u svom bogato nabranom pep-lonu, taj sakati torzo klasične boginje koja drži u ruci vertikalan oštrobridi rimski mač (a nema vage, jer su joj otkinuli desnicu s vagom), ta žalosna ličnost na ormaru, prašnjava, prljava, zaboravljena, stavljena ad acta - na ormar za spise isto tako stavljene ad acta - prikazala mi se u tome momentu u čitavom svom slikovitom značenju neizbježnoga sudbenog poslovanja u fatalnom zapravo smjeru: ad acta. Osude se izriču danas u ovoj sobi po zakonima ove sadrene bebe koja gluhonijemo šuti u sumraku na starinskom ormaru i u ime koje traži od mene doktor Hugo-Hugo, na primjer, da se pokorim pravorijeku te eventualne osude, iako iza te sadrene bebe nema u čitavom našem vakuumu savršeno ničega: dva-tri plehnata noćna lonca s reljefno utisnutim žigom fabrike "Domaćinski D. D.", dva-tri mrtvaca u vinogradu pod brajdom, a ova Pravda na ormaru nema desne ruke, pak ne može prema tome ni odvagnuti što je zapravo uvreda a što retorzija, što revolver a što tabakera. Lirski raspoložen, pomalo umoran, na ogromnom razmaku od svega neposrednostvarnog što me je okruživalo onoga momenta u sudnici i oko nje, ja sam se, na ponovni poziv gospodina doktora Atile plemenitoga Rugva-ya, "da kažem ako imam još nešto da kažem", izgubio u razmatranju, kako je meni izgledalo, potpuno uzvišenom, no po tome kako su na te moje lirske meditacije reagirali neki od prisutnih, čini se da se moja lična impresija, kao da sam govorio mirno i više-manje duhom ods.ut-no, ne podudara baš posve sa stanjem činjenica. Rekao sam, otprilike, da bi od Domaćinskoga najmuževnije i najviteškije bilo kad bi se zbog onog četvorostrukog umorstva ponovno, sam, iz svoje vlastite lične inicijative, stavio pred sud, jer bi tako svojom osudom otkupio jedno od najosnovnijih načela ljudske društvenosti: načelo pravednosti.“
Svo troje valjda - barem prema Rudanu - bulazni pod utjecajem droga, kao i milijarde ljudi što od početka povijesti traže uspostavu „nepostojećega“, mada to (još) globalno ne upijevaju, što je valjda spomenutome krunski dokaz da ono ni ne postoji. Ljudi su naprosto lavovi raznoraznih fela koji se krvoločno bore za vlast nad materijalnim „kolačima“, vođeni isključivo vlastitim interesom, nesposobni da ponad njega stave njemu nezamisliva etička načela, pa ih onda vjerojatno treba razlikovati samo po tome tko je „jačio i kvačio“! Lično sam prilično skeptičan spram filozofije (sem etike, koju bi umjesto matematike trebalo podići na nivo kraljice znanosti, i logike), ali takav Rudanov stav naprosto znači njeno cjelovito odbacivanje – zajedno s njenim pregaocima - na smetlište. Nastalo je vrijeme kad se sve nastoji kvantificirati, bez sagledavanja suštine, pa je ljudima – primjerice – važnije jeli u Jasenovcu pobijeno devedeset ili sedamsto tisuća ljudi, a ne to što su oni tamo divljački ubijani, a potom ni bijeg ratnih zločinaca i izbjegavanje presude ne znači poraz pravde (odnosno nepravdu), već isključivo govori o njihovoj snalažljivosti većoj od one njihovih žrtava. Uzroci i posljedice više se ne sagledavaju u dijalektičkoj povezanosti, već se odvojeno tretiraju, te je nekima podjednako važno što je zločinac ubio moje dijete, kao i moja osveta (neformalna pravda!) nad njim. U konačnici, socijaldarvinističkim stavovima poput Rudanovog dolazimo do stanja o kojem sam pisao:
„…Time stižemo, zanemarujući ostale etičke pokazatelje, do pojma pravde, totalno ishlapjelog iz mozgova mnogih Hrvata i inih stanovnika regije, te se ni približno ne mogu dosjetiti što bi to bilo... Pravne institucije tisućljećima nastoje u stvarnom svijetu realizirati ovu etičku normu koja, čini se, postoji tek u glavama etičara, na stranicama slabo čitanih knjiga ili zamislima beznadnih utopista. Te pokušaje obuhvaćamo imenom pravo… Ne mora čovjek biti odveć obrazovan da shvati (najbolje na primjeru „države gena kamenih”) da pravo zaista “odgovara zahtjevima pravnog poretka u društvu, osobito državi”, ali da ti zahtjevi ama baš nikave veze ne moraju imati s idealnim, etičkim pojmom pravde!...“
Stanja koje Rudan svijesno ili nesvijesno podržava svojim nenaučnim stavovima, negirajući etički pojam pravde (i nepravde) – a time i svaki etički sud nesukladan s ponašanjem običnog krda - pa valjda veze nema s pravdom što se Spartak borio za slobodu robova, što su se francuski revolucionari borili za ukidanje feudalnih ograničenja, a oni ruski za oslobađanje čovjeka od stega kapitalističkog iskorištavanja, da ne nabrajam dalje. Možda njega naprosto smeta što se stupanj ostvarene pravde (ili nepravde) ne da kvantificirati, ili se naprosto ne može odlijepiti od socijaldarvinističke mantre, prema kojoj ćemo, u čamcu nasred oceana nakon mjesec dana gladi, pojesti dijete jer je njegovo meso najmekše i najprobavljivije, i neće se efikasno opirati našoj namjeri. Sve u skladu s „filozofijom“ gladnog lava. Svojim shvaćanjima pravde, Rudan ustvari stoji na stajalištima Hansa Kelsena, austro-američkog pravnika i filozofa, koji:
„pravdi ne pridaje neki veći značaj (iako priznaje da je ona neophodni pokretač ljudskog delovanja), zato što u modernom društvu postoje samo interesi različitih društvenih grupa i njihov sukob. Taj se sukob može, od strane poretka, rešiti na dva načina - ili će se zadovoljiti interesi jedne grupe, nauštrb druge; ili će se naći kompromis gde nijedna od strana neće dobiti, ali ni mnogo izgubiti. Koje je od ova dva rešenja "pravedno" u datom trenutku, nemoguće je oderditi, jer pravda nije racionalna kategorija, odn. ne postoji način da se ona precizno utvrdi ili izmeri.“
Marx u svojim djelima inzistira na socijalnoj pravdi, ali Rudan ustvari usvaja stavove desnice (ukoliko mu blagohotno priznamo da se u osnovi nije sposoban riješiti tog pojma, što dokazuje njegovom upotrebom), „koja načelno prihvaća koncept društvene pravde, ali smatra da se u praksi može provesti jedino kroz djelovanje slobodnog tržišta, kao i privatne filantropije i dobrotvornog rada“. Drugim riječima slobodno tržište bez ograničenja (koje niti postoji, niti je ikada postojalo), a u okviru tog „lovišta“ za ljudske zvijeri obuzete nagonima neograničene konkurencije tek djelovanje vlastite volje svakog pojedinca, hoće li ili neće filantropski i dobrotvorno djelovati, isključivo vođenih subjektivnom (a ne društvenom) odgovornošću spram cjeline – društva.
Svi koji se pozivaju na zakonitosti (slobodnog) tržišta kao da ne uočavaju jednu činjenicu. Tržište kao takvo nigdje ne postoji sem u ljudskom društvu, jer je ono isključivo njegova tvorevina, a svi ti njegovi „zakoni“ prije bi se mogli nazvati zakonitostima ljudske pohlepe (kao da je to čudno za kapitalizam) negoli tržišta. Ilustrirajmo to na tzv. „zakonu ponude i potražnje“, znate ono – kad je tržište preplavljeno robom cijene proizvoda padaju, rastu kad se osjeća manjak roba. Pođimo od jednostavnog primjera ma koje robe. Uglavnom najmasovniji proizvođač izbori njenu cijenu, s obzirom da primjenom masovnog oblika proizvodnje, automatizacije i niskih proizvodnih troškova (nećemo sad o eksploataciji radnika) može ponuditi najpovoljniju, s tim da njena cijena na tržištu nikada ne ide ispod troškova proizvodnje i inih troškova po jedinici proizvedene robe, jer bi proizvođač u protivnom ubrzo propao. Ako je potražnja velika, može se desiti da robe na tržištu uzmanjka, osim kod tog masovnog proizvođača koji ju nije svu bacio na tržište (moguće sasvim svijesno). Sada, ako je ranije njena cijena bila 5Eu, shvaćajući nedostatak robe i potražnju za njom, on joj podiže cijenu na 8Eu. Pri tome, svi troškovi koje proizvođač ima po jedinici robe su ostali apsolutni isti, cijena radne snage nije se promijenila, porezna davanja također, pa se dodatna dobit od 3Kn po komadu robe direktno prelijeva kao profit u džepove proizvođača! I sad recite da je to zakon koji se tiče ponude i potražnje, ili naprosto odraz pohlepnog karaktera čovjekovog (kapitaliste), koji on prikriva imenom „zakon“. Dakako, ima i izuzetaka; ponekad je zaista potrebno, u slučaju nestašice izazvane prilikama na koje proizvođač nema utjecaja (recimo uginuća stoke od zarazne bolesti, ratnih prilika koje onemogućuju nabavku minerala ili nekih komponenti potrebnih za proizvodnju, goleme suše koja decimira urod, zaraze pčela ili vinograda,…) povećati cijenu proizvoda, kako proizvođač ne bi pao na prosjački štap. Ali, primjećujete li da taj „zakon“ podjednako funkcionira i kad treba i kad ne treba!? Jeli to humano, jeli to pravedno, jeli to zaista potrebno, svakako nemojte pitati Rudana i zagovornike „tržišnih zakonitosti“.
Pravda je u osnovi ideja,
„…jedinstvo mnoštva, tj. ono što dopušta da mnoštvo pojedinačnih stvari bude obuhvaćeno jednim imenom, jednim pojmom. „Ideja" je uz to i forma tih stvari, njihov trajni, nepromenljivi i nepropadljivi oblik; ona je nešto kao okvir ili posuda kroz koju prolaze i mogu prolaziti mnogobrojni sadržaji; vode teku, a reka kao reka ostaje; ili, apstraktnije, lepe i dobre stvari nastaju i prolaze, ali lepota i dobrota ostaju kao večite i nepromenljive forme.“,
stoga najrazličitije odnose - lične i društvene - možemo nazivati pravednima ili nepravednima, uzevši u obzir da se u praksi nikad ne realizira u potpunosti (ili čak nikako) savršenstvo ideje. Prema Milanu Kangrgi, čovjek je u osnovi biće u nastajanju:
„Korov i drač rastu pod svim okolnostima, a vrtna ruža mora se uzgajati. Čovjek je krhko biće koje treba postajati. Životinja je savršena, a ako Bog postoji – i on je savršen. Jedini je čovjek ograničeno konačno biće. Jedino biće koje mora, ne postati nego postajati to što jeste po pojmu – kako bi Hegel rekao. To mu je veliki zadatak, cjeli život mu je to. Cijela filozofija je u tome sadržana. Možete biti prvoklasno biće, raditi sjajno, i napraviti jedan užasan kiks koji demantira sve što ste dotad radili. To je neprekidna borba. Ako čovjek, doslovno, ne radi na sebi samome – to sam nazvao obrazovanjem i oplemenjivanjem – onda nikad neće postati čovjekom.“
Prema njemu, „nije svaki čovjek povijesno biće, ali jest historijsko“, što naprosto znači da smo svi mi produkti historije – historijskog vremena u koje smo bez vlastite volje „ubačeni“, ali nisu svi spsobni da se mijenjaju usavršavjući svoju ljudskost u tom vremenu. Ali, u osnovi, shvaćajući čovjeka čisto apstraktno, kao što se mijenja on, tako se mijenja i njegov odnos prema idejama, njihovom shvaćanju i implemenatciji njihovoj u praksu. Tako je i s pojmom pravde. Piše Stanko Lasić u svojim „Autobiografskim zapisima“:
„S tjeskobom u srcu pitao sam se hoće li moj rad – ono što sam napisao, što pišem ili ću napisati – barem malo pridonijeti svijesti o neukidivoj razlici između dobra i zla, pravde i sile. Jedino nam svijest o toj razlici može pomoći da od nasilnih i osvetničkih ljudi postanemo moralna i ljudska bića.“
A kako će to postići nema li u svoj „softver“ ugrađen filtar za razlikovanje uzroka od posljedice, dobra od zla, pravde od nepravde, kazne od brutalne sile,…? Čovjek je – ne kažem ljudi, jer je čovjek u osnovi biće u nastajanju – mnogo više nego što Rudan predmnijeva, Rudan kojega lav ne bi baš razlikovao za svoj obrok od antilope. Premnogi ljudi vjeruju da su božanskog, ne priznajući svoje životinjsko prijeklo, mada se prečestu vladaju gore od njih. Mnogo je znanstvenika koji kao vjernici vjeruju u svoje božansko porijeklo, dok karakteristike ljudskog društva objašnjavaju na socijaldarvinistički način (ne brinući gdje im je pritom nestao Duh Sveti): čovjek nije drugo negoli sofisticirana životinja, jer evo - njegovo ponašanje možemo shvatiti uspoređujući ga s drugim životinjama. Oni ne znaju jasno postaviti granicu između ograničene i potpune analogije u poređenju životinjskih i ljudske vrste.
Navedimo dva primjera nepravde, što će shvatiti samo neokoštali umovi, vode li se sviješću da su pravda i nepravda etičke kategorije, pa ih tako treba i procjenjivati. Kaže Bob Black u tekstu „Leva – desna“:
„…Pre više od trideset godina braća Gudman su procenili da je svega 5% ukupnog obima rada dovoljno za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Taj procenat bi danas morao biti još manji. Cele takozvane „industrije“ očigledno ne služe ničemu drugom, osim zadovoljavanju predatorskih ambicija, kao što su profit i dominacija…“
Nije tu uopće stvar o postotku, on može biti i 20, 50 ili 70%, već u tome da je obim rada ljudskog roda dovoljan da zadovolji sve životne potrebe svih ljudi svijeta! To je naprosto neupitna istina, podržana i slijedećom činjenicom:
„…Od zrelosti društva (povijesne i kulturalne) u danom historijskom trenutku ovise njegove vizije i primjena iz njih proizašlih mogućnosti. One su dinamička kategorija, nisu zauvijek dane, mada se najinertniji dijelovi društva (čiju inerciju uglavnom određuje materijalni interes koji se transferira u kulturalne dogme) najžešće opiru slobodoumnijem i pravednijem prevrednovanju istih. Nekad ste ravnopravno dijelili ulov, potom ste kao „oruđe koje govori“ bili zadovoljni što vas hrane, da bi kao kmetovi postali totalno ovisni o vlasteli, a danas – kao „oruđu koje šuti“ – vam je strana ideja o samoupravljanju i ekvalizaciji plaća! Drugim riječima, u svakoj historijskoj epohi ste izvršavali zamisli paradigme koja vam je uvaljena kao prirodna.
Neetičnost sustava možemo spoznati jednostavnim uvidom u nepobitne brojčane činjenice , pa ćemo krenuti nešto drukčijim putem. Ljudi se uzdržavaju radeći, te su si stručnjaci ILO (International Labor Organizacion – Međunarodne organizacije rada) dali truda izračunati prosječnu svjetsku plaću (1). Za godinu 2012-tu ona je iznosila 1480 PPP dolara, dok je hrvatski prosjek bio 1756 PPP dolara (PPP dolar je prosječna paritetna jedinica svedena na američku kupovnu moć: “konverzija u PPP dolare pokazuje koliko se za prosječnu plaću iz neke zemlje može kupiti dobara i usluga u SAD-u”)… …Brojčani podaci pokazuju ono što pametni znaju i bez njih; nitko na svijetu ne bi trebao živjeti u bijedi i umirati od gladi. Jednako tako, da ništa ne treba smatrati neostvarivim ako je volje koja nedostaje. Treba se prihvatiti propitivanja osobne i društvene etike, uz uviđanje kako vlastite interese (pre)često branimo mudrostima (“čovjek je naše najveće bogatstvo“) praktično svedenima na otrcane floskule koje drugima uvaljujemo kao vrhunac humanizma. U praksi je vrlo rijetko tako.“
Očito će ove dvije ilustrativne činjenice, za razliku od sirotinje koja ih smatra nepravdom, posljedicom sinergije povijesnih zbivanja i eksploatacije od strane elita, bogatuni ušuškani u ugodnu im sadašnjost smatrati savršeno pravednima, ili u sofisticiranijem slučaju – poput Rudana – uopće negirati postojanje pravdi i nepravdi u ljudskom društvu. Komentirao sam svojedobno članak „Šta mladi (ne) znaju: Kako je neko zaradio imetak, a neko metak“:
„Vjerojatno potomke pljačkaša to ne zanima. Mnogi od njih su već u tridesetim godinama života i imaju vlastite potomke. Jasno, potomak nije kriv ukoliko mu je tata pljačkaš, a još manje je kriv tatin unuk pa mu ne treba predbacivati. Ali... Činjenica je da su oni svi odrasli ili upravo rastu na opljačkanim temeljima, školuju se koristeći opljačkano,..., a mnogi to i znaju. Pa, nikome ništa. Drugim riječima, treba li se moliti da imaš tatu (ili mamu) lukavog pljačkaša koji se nije dao uhvatiti u svojoj raboti, kako bi opskrbljen uživao život bez straha od prozivanja, jer kao tuđa krivica nije prenosiva na tebe, mada si uživao (i uživaš) u njenim plodovima? To je duboko etičko pitanje, kao i dilema kako razriješiti takve slučajeve. Očito ljudski rod za to nema odgovora već stoljećima, sem riječi onog idiota (pametnijeg od nas sviju): "Tko je jamio, jamio je!".
Izgleda kao da su to etički temelji ljudskih društava, i čovječanstva u cjelini. Dodao bih samo: a nije da ih Rudan i mnogi drugi, svojim svijesnim ili nesvijesnim interpretacijama ne održavaju na životu! Dok je Calimera, a to znači ljudskog bića koje preko njega izražava svoj stav:
dotle će pravda i nepravda opstajati za ljudska bića, evolutivno sve sposobnija razlučivato što zaista jeste, a što samo njihov lični osjećaj.
|
| ||||
11.10.2020.g.
Od virusa ili od nuspojava?
Što to? Pa, umrijeti od virusa, ili nuspojava vakcine i lijeka – procjenjuju mnogi „ljubitelji slobode“, ali ne baš i ljudskih života. Neki dan sam na društvenoj mreži postavio slijedeći post, ilustriran progresijom zaraze u Hrvatskoj do dana njegova postavljanja:
Već sam opširnije pisao o tome, pa zasad samo jednostavno pitanje: Zna li stožer uopće što radi, osim što opslužuje kapital? Ne sumnjam da je sve pod kontrolom - stožer zaista kontrolira spiskove zaraženih, samoizoliranih, ljudi na respiratoru i umrlih! Potakla me sasvim jednostavna konstatacija: kad je RH imala "tri" zaražena čovjeka, da biste došli do kumice s placa kupiti zelenjavu za juhicu, trebali ste se probijati kroz cijeli labirint zapreka, a čuvari samo što vam na ulazu nisu uzimali otiske prstiju, analizirali DNA, mjerili temperaturu i vršili slične "antiepidemijske radnje"! A sada, kad je broj zaraženih blizak ili prelazi pet stotina ljudi, na tržnici pravi raj! - sloboda "za koju smo se borili", jelte? Pa, ponavljam pitanje: Zna li stožer uopće što radi, osim što opslužuje kapital? I prepisuje mjere drugih zemalja, nikako ne Kube ili Kine - svakako! Još nešto. Kakva to stručnost diktira danas pooštriti mjere, a čim se broj zaraženih smanji, opustiti ih? Mislite li da je virus idiot poput vas? Doduše, dresirani čine ono za što su nadresirani - jer to su zaista provodili pravi stručnjaci!
Post je izazvao razmjenu mišljenja s izuzetno pristojnim komentatorom, pa sam to (bez spominjanja njegova imena, odstranivši obostrane izljeve ljubaznosti i bez „vikanja“ velikim početnim slovom, uz nebitne izmjene) odlučio prilagoditi ovom tekstu, misleći da će možda biti zanimljiv širem krugu čitatelja. U epidemiološkoj struci ja sam totalni laik, pa cijeli tekst shvatite tek kao razmjenu mišljenja, dok vam za savjete na raspolaganju stoje stručnjaci.
MM: Što predlažete? Karantenu? Koliko dugo?
BL: Odgovor vam je ovaj, a vi o njemu razmislite: Koliko dugo ostajete u skloništu prilikom zračne opasnosti, kad bombe padaju oko vas?
MM: Koji je odgovor? Bombe i virus nisu isto.
BL: Previše vi to doslovno tumačite. Razmislite još!
MM: Sa zanimanjem sam čitao vašu objavu, i drži vodu, samo je nedorečena. Koliko dugo karantena? Dok virus ne prođe? Koliki je to period i kako to virus prolazi. Pa vi ste spomenuli bombe, bombe su umjetna pojava koje netko baca po svojoj volji, virus je priroda koji postoje od kada je života na Zemlji.
BL: Nevažno je jeli umjetna ili prirodna ugroza. Radi se o tome da čovjek poduzima mjere zaštite dok opasnost ne prođe. Sigurno ne bi poslali svoju majku ili sina da vam za bombardiranja ode po cigarete, ali danas mnogi ne mare kakvom riziku izlažu ne samo sebe, već najranjivije skupine. Ni kraj rata čovjek ne može predvidjeti, a trajanje opasnosti od virusa još manje. Za sada je izgledno da ga se riješimo jedino otkrićem efikasne vakcine (dok je on nekom svojom mutacijom ne zaobiđe, kao što to virus gripe radi svake godine) i lijeka za one već zaražene. Vakcinu najavljuju već za kraj ove, ili početak iduće godine. Do onda bi trebalo epidemiološke mjere koristiti ne parcijalno, pa kad se - primjerice - broj zaraženih smanji s 500 na 400 ljudi ublažavati ih - već cjelovito. Možda ste i vi primijetili da se Kina već par mjeseci ne spominje na TV glede borbe s virusom, a prije toga je bila svaki dan na vijestima. Jeli to zato što je virus istrijebio Kineze, moguće zato što ih je politički nepodobno uspoređivati sa stravom u SAD, ili zato što su djelotvorno provodili antiepidemijske mjere. Eto, "jučer" u Zagrebu, danas u Rijeci protestiraju zagovornici "slobode", koji niti znaju što je sloboda niti da ona u nekim slučajevima ima ograničenja. Danas ih nameće virus koji nas istrebljuje. Već koliko sutra, moguće će se isti naguravati u redu za cjepivo, mada su danas izuzetno aktivni i antivakcinisti. Lično me nije briga za njihovu sudbinu, ali jeste za sudbinu onih koje bi mogli zaraziti svojim ponašanjem. Mnogi od takvih danas ni tri lipe ne bi dali da spriječe smrt svojih najmilijih, ali sutra će biti spremni dati sve što posjeduju samo da spasu vlastite živote! Daklem, moj odgovor je, da do pojave cjepiva i ustanovljavanja njegove efikasnosti i mogućih nuspojava (kojih ne bi trebalo biti značajnih, ako je kvalitetno ispitano), treba provoditi u cjelosti antiepidemjiske mjere. Usput, možda ste takđer zamijetili da se prestalo govoriti i o ruskom, navodno efikasnom cjepivu. Lično ne podržavam način na koji je - bez cjelovitog znanstveno metodičnog ispitivanja koje ne ovisi o poltici (barem ne bi smjelo) - ono plasirano, alo činjenica je da ga je naručila Kuba, poznata po tome što je njen zdravstveni sustav mnogo uspješniji od američkog. Ma što Trump lupetao; bogatun koji si svašta može priuštiti.
MM: Hvala na iscrpnom odgovoru. Sve bi to bilo super da je moguće ljude zatvoriti godinu dana u kuće, bez posla. Međutim i Kinezi su se riješili virusa bez cjepiva.
BL: Ima rješenja, samo ljudi ili ne znaju za njih, ili ih ne prihvaćaju. Jedno od njih dala je i Katarina Peović (1, 2 - druga potražite na internetu, ipak su ovdje samo komentari). Nije to nikakvo "otimanje" imovine (sad je novac odjednom imovina, kad se radilo o Tuđmanovim parama - nije bio!), radi se o legitimnoj i legalnoj poreznoj politici države. Samo potražite (i sam sam o tome pisao) kolika je bila porezna stopa u Americi za Rooseveltovog New Deala, a kolika je trenutno - i nitko to nije zvao otimanjem! Sad, spadate li vi u one koji bi se tome protivili ili ne, to ponajbolje znate, ali to je jedno od rješenja (uz kombinaciju s ostalima, što bi svima omogućilo preživjeti dok se virus ne savlada). Ali dogmatski odnos prema imovini (koji povijesno nije uvijek bio takav) uzrokovan egoističnim koristoljubivim karakterom prosjeka ljudske vrste, radije žrtvuje više od milijun umrlih (sadašnje stanje u svijetu) negoli pravednu i izvanrednoj situaciji prilagođenu poreznu politiku.
MM: I tu imamo problem. Pogledajte tko se zatvarao u lockdownu? Mali poduzetnici, tržnice, frizeri, OPG-ovi. Tko je radio: veliki tržni centri. Tko je profitirao: opet veliki jer su radili a mali bili zatvoreni. Dakle, tko je do sada platio račun lockdowna? Pa mali jer im je bilo zabranjeno raditi, a tko je profitirao: veliki lanci. Oni će iz ove krize izaći bogatiji a mali ljudi još siromašniji. Dali se moglo drukčije? Moglo se, ali nije. Sve je u ovoj krizi išlo na ruku bogatima a na štetu već i prije osiromašenih građana. Što se tiče cjepiva? Hoće li biti obavezno. Hoće! Hoće li tko snositi odgovornost za moguće nuspojave? Neće, to je već donijeto na razini EU. Prisiljavat će te na neku neprovjerenu stvar (svak zna da je godina dana za razvoj cjepiva malo, a pogotovo kad virus mutira), a nitko neće snositi odgovornost za moguće zdrastvene tegobe zbog toga. Pa onda, da li se vi želite cijepiti pod takvim uvjetima?
BL: Pa da, mjere moraju biti jednake prema svima uz praćnje socijalne politike za vrijeme njihova trajanja. Ne da se kojekakvi milanovići vade da je njima dozvoljeno što drugima nije, a usput šalabajzaju o jednakosti. Dosadašnje mjere vlade za održanje radnih mjesta (plaće radnicima za vrijeme lockdowna), s druge strane, nisu išle njima u ruke već poslodavcima, čime su se mnogi okoristili na štetu radnika, a država nije ništa poduzela da to istraži. Da, svi su jednaki, ali ne u smislu materijalnog bogatstva, i u primjeni mjera treba o tome voditi računa - ne mogu svi biti jednako opterećeni, a neki ne smiju to biti nikako (recimo, oni na socijalnoj skrbi i nemoćni). Bogatiji sad moraju to biti više, jer im je društvo i omogućilo bogaćenje (neću sad o kapitalizmu, pravdi i nesrazmjeru u raspodjeli bogatstva). Ja ću se obavezno cijepiti, baš kao što - pretpostavljam - vi obavezno uzimate neki lijek protiv svoje bolesti (bog vam dao zdravlja!), lijek u čijem popratnom letku su opisane nuspojave. Sumnjati apriorno u valjanost nekog lijeka nije razborito. Svaki, baš svaki lijek ima određene nuspojave kojima je obuhvaćen statistički beznačajni dio ljudskog roda. Razumijem tragediju i ogorčenost onih čije je dijete moguće time obuhvaćeno, ali to je u prirodi stvari. Radi se o tome da je ljudski rod statistička gomila, i da se u statistici ni teorijski ne može imati spoznaja o svakom pojedincu iz mase. Dali će vas ili mene obuhvatiti nuspojave malo je vjerojatno, ali ne i nevjerojatno. Kao što je malo vjerojatno da će na vas pasti crijep prilikom izlaska iz kuće, ali se to dešava. Pitanje je krivo postavljeno (pretpostavljati treba da su cjepivo ili ma koji lijek valjano ispitani - konačno o tome ovisi i život istraživača i onih koji finaciraju istraživanje, jer virus ne bira svoje žrtve - zar ne?): Ne tko će odgovarati za nuspojave, jer su pogreške pri istraživanju moguće, a i zbog onoga što maločas rekoh, već tko će odgovarati za širenje epidemije i smrt ljudi - svijesno se odbijajući cijepiti? Takve je lako identificirati prema zdravstvenim kartonima. Moj vam je savjet, svakako se cijepite, a garanciju u vezi nuspojava ni "dragi bog" vam ne može dati. Cijepljenje je tijekom povijesti otkrića metode spasilo beskrajno više ljudi (i istrijebilo neke smrtonosne bolesti) nego su života odnijele nuspojave. To je tako, tragično je i žalosno - ali to je realnost. Danas se istražuju tzv. "pametni lijekovi", više prilagođeni fiziologijama svakog pojedinca, ali ni oni neće moći biti prilagođeni svima bez izuzetka, i svakako će biti nuspojava. Ljudi nisu savršeni, a kaže se "errare humanum est".
MM: Mogu reći da se dobrim dijelom slažem sa vama, osim djelomično sa cjepivom. Nisam za obvezno nego dobrovoljno. Zato jer ja necijepljen ne mogu razboliti cijepljenu osobu koja ima zaštitu cjepivom. Prema tome neka svaki čovjek odlučuje sam o svome zdravlju. Da, svaka tableta ima nuspojave, međutim one nisu obvezne i čovjek ih uzima na vlastitu odgovornost i zato nitko ne može zbog toga odgovarati. Međutim ako te se na nešto prisiljava protiv tvoje volje, a ne želi onda preuzeti odgovornost za moguće štetne posljedice, to je već grubo kršenje ljudskih prava.
BL: To vi tako mislite. Necijepljen može razboljeti i osobu koja se odlučila cijepiti, ali još to nije stigla učiniti. Sem toga, moralni čovjek se mora osjećati odgovornom čak i ako necijepljen razboli drugu necijepljenu osobu, koja bi možda i pukom srećom mogla izbjeći djelovanje virusa. Osim toga, zašto "vi" ne protestirate protiv obaveznih plaćanja poreza, protiv ograničenja brzine na autoputu, protiv kažnjavanja spolnog odnosa na javnom mjestu, protiv plaćanja vožnje tramvajem, protiv zabrane prodaje rajčica ispred HNK,... - da ne pričam dalje - niza radnji koje biste moguće i radili, ali su obvezatno zabranjene? Zašto "vam" onda to nije kršenje ljudskih prava? Nije li onda, kao što "vi" razmišljate, kršenje ljudskih prava obavezno nošenje maski u zatvorenom prostoru? Zašto onda sprečavate "svoje" dijete da po volji - kad mu pukne - šara kredom po zidovima „vaše“ sobe; zar time ne kršite ljudska (dijete je čovjek, zar ne?) prava na slobodno izražavanje? Kad prekoračite brzinu vi moguće ugrožavate putnike u svom vozilu i još ponekoga na cesti ili trotoaru, a necjepljenjem možete ugroziti hrpu ljudi koji ni ne slute da predstavljate opasnost po njih. Čovjek nije samo individualna već i društvena životinja (zoon politikon) i kao takav nema "prava" samo prema sebi već i prema zajednici, koja onda u nekim slučajevima može individualna prava suspendirati. Nije problem u tome da se "vi" nećet cijepiti, već u tome što prije cijepljenja niste otišli na pretrage (ili vas liječnik koji cijepi nije to tražio) kako ne biste ugrozili svoje i zuđe zdravlje, i tako stekli spoznaje koje vas objektivno (a ne zato što vam se ne da, ili imate subjektivne stavove o cijepljenju) objektivno oslobađaju cijepljenja. Ili se naprosto iza sintagme o "kršenju ljudskih prava" naprosto krije strah od mogućih posljedica, ali da ponovim - ne zabranjujete pokrivanje krovova crijepom zarad mogućnosti da neki padne na "vas". Samo, koji će čovjek javno priznati svoj strah, a to što je netko umro od cjepljenja a drugi od pada crijepa, ne znači da ćete i "vi". To je naprosto dio ovog trenutka, dio života. Život je rizik, s unaprijed nepoznatim nuspojavama (posljedicama).
Pisao sam već o tzv. „Festivalu slobode“ nedavno održanom u Zagrebu od strane neobrazovanih i neupućenih građana (u to što je virus, koje su posljedice zaraze, kako se ona širi, kako se boriti protiv njega i što je ljudska sloboda) podržan desnicom i antivakserima, a već se slični zbiva u Rijeci.
Moj komentar je bio da prisutni provjere ima li slobodnih mjesta na rječkom groblju, a sudionici skupa koji ga uspiju pronaći kao svoje vječno počivalište, neka to s „onoga svijeta“ dojave ostalima.
Propast verzija socijalizma, a naročito onog jugoslavenskog koji je za civilizacijski napredak ovih prostora učinio više no itko prije i poslije njega, navodna demokratizacija (dobra maska za suštinskiju stvar – kontrarevoluciju koja je ustoličila kapitalizam uz sve tragične posljedice u ljudskim i materijalnim žrtvama, što nije tema ovog teksta) iznjedrila je generaciju koju je najbolje karakterizirao moj prijatelj Sabahudin Hadžialić (Assoc Prof. Dr. & Dr. Honoris Causa) konstatacijom izvučenom u naslovu njegova intervjua: „Neznanje više nije samo moć, danas je to način života„. Junoše koji su se provlačili u bivšem sistemu na bog te pitaj koje načine kroz sustav obrazovanja, karakterizirane izrekom da „su prošli kroz školu, ali škola nije prošla kroz njih“, odjednom su odlučili svoje akumulirano neznanje prigušeno jugoslavenskim „totalitarizmom“, u lavinama sručiti preko svih vrsta medija na leđa stručnjaka, dajući im nesuvisle laičke savjete, a i mnogi od „stručnjaka“ do tada u službi Partije sada su se poraspodjelili na službe po strankama, žrtvujući stručni (a i ljudski) dignitet stranačkim stegama. Napominjem kako treba razlikovati laika od amatera, jer potonji mogu biti stručniji i od najobrazovanijih stručnjaka, što dokazuju primjeri iz povijesti znanosti. Pred našim očima rasplinula se iluzija koju smo gajili u socijalizmu, da se uspjelo odgojiti novog čovjeka koji će stečena znanja prenositi na svoje potomstvo, ali grdno smo se prevarili. Više se prenose mitovi iz „stoljeća sedmog“, i to ne samo u obiteljskom krugu već i u sistemu obrazovanja koje sve manje gubi i svoju negdašnju odgojnu komponentu, a nauka, mada je tijekom povijesti i danas - a to će raditi i u budućnosti – pokretač svekolikog razvoja, nekako izgubila korak pred religijskim fantazmima osoba nezrelih za ovo stoljeće. Ponajviše u shvaćanju njenih dostignuća, za što i sama snosi krivicu, mada veliki dio misticizmima naklonjeni dio čovječanstva hrpimice nabavlja produkte proizašle iz njenog razvoja, istovremeno je ne shvaćajući i prezirući. I takvi umišljaju da uživaju „demokratske slobode“ ne razumijevajući ni jednju od riječi sintagme, kao i to da su se olako prepustili robovanju svojim daleko inteligentnijim pastirima.
Davno sam gajio iluzije o ljudima, dozrijevajući one su prerasle u iluzije o čovječanstvu, da bih napustio društvo svih vas uz konstatciju kako imate upravo ono što i zaslužujete. Većina vas. Za religiozne još samo cinički dodatak. Svi vi ste uvjereni u biblijski Armagedon (ako niste, onda ste lažni vjernici koji iz „svete knjige“ probiru tek što im odgovara) - zašto svojim ponašanjem samo doprinosite njegovom približavanju? Bit će onako ne kako bog, već kako si sami učinite. Amen!
|
| ||||
06.10.2020.g.
Proživjeti slobodan
Rođen slobodan, slobodan kao što vjetar puše
Slobodan kao trava što raste
Rođen slobodan da slušaš svoje srce
Živi slobodno i ljepota te okružuje
Svijet te još zadivljuje
Svaki put kad pogledaš prema zvijezdi
Ostani slobodan, gdje vas zidovi ne dijele
Slobodan si koliko i plima što grmi
Nema potreba za skrivanjem
Rođen slobodan život je vrijedan življenja
Ali vrijedan življenja samo
Jer si rođen slobodan
Ostanite slobodni…, (Don Black)
Jeli to moguće? Teško. Da li je čovjek zaista rođen slobodan, ili je slobodu izgubio onaj čas kad je počeo graditi strukturu (državu) - što čini do danas - zalud se pitajući gdje, i kada ju je u međuvremenu izgubio? Novorođenčad već se rađa neslobodna, sputana zakonitostima koje, ne da nisu prirodne, već ih je čovjek sam nametnuo strukturi koju gradi i „usavršava“, od samih početaka tako podjarmljujući čak i nerođene. Može li rob roditi slobodnog čovjeka? Može samo roba, a on je onda prinuđen boriti se za svoju slobodu odasvud pritješnjen robljem prilagođenom ropstvu, jer – parafrazirajmo poznatog pisca - „smrdi, ali je barem toplo“ u tom ropskom gnijezdu. Od pamtivijeka do ovih vremena, oni koji su shvatili stanje stvari želeći ga promijeniti, nailaze na otpor većine koju moraju pridobiti za svoje ideje, jer ona želi svima naturiti svoje viđenje (paradoksalno, kao i oni što to nastoje promijeniti!). Društva ne toleriraju različitosti, ma koliko se u to zaklinjala, ni unutar sebe, ali ni u odnosu na druge zajednice kojima nastoje nametnuti vlastito viđenje odnosa među ljudima. Da ne pričamo sad o seksualno drukčije orijentiranima, o patrijarhatima, odnosima prema „rasama“ ili drugim narodima, dapače – o odnosu prema cjelokupnoj prirodi u okviru koje ljudi marljivo grade kaveze svog robovanja. Može li se desiti da društva toleriraju socijalizam u svojem susjedstvu, ako sama imaju kapitalističke odnose (ili obrnuto), primjerice? Ne može! Što je tome uzrok, gdje ga moramo tražiti? Odgovor je, u interakcijama između ljudi i društava, jer ni jedinka, niti društvo kojega je pripadnik nisu izolirani od drugih. U toj interakciji javljaju se proturječnosti koje ljudi nisu sposobni, ili naprosto ne žele izbjeći, sveđ naturajući – milom ili silom (ma koje vrste) svoja viđenja drugima, dok ih isti ne prihvate, poput mema šireći udresirano, među još do jučer istomisleće drugove. No, mora li tome zaista biti tako, jeli to zbiljski neizbježno, ili mi naprosto nismo u stanju shvatiti značenje tolerancije različitosti (pustimo načas u stranu širu etičku stranu problema), prihvaćanje drukčijosti, prepuštajući joj da se sama mijenja ili opstoji bez našeg miješanja? Moguće to slijedeći primjeri dovode u sumnju.
Adamsonovi i lavica Elsa
Godine 1957., zaštitnik divljači George Adamson i njegova supruga Joy usvojili su i odgajali troje mladunaca, lavlje siročadi, od kojih je dvoje kasnije završilo u roterdamskom zoološkom vrtu, a treća – nazvana Elsa – bila odgojena do svoje odrasle dobi. Sasvim suprotno lavljem karakteru (kako ga shvaćaju ljudi) bila je prijateljski raspoložena prema ljudima, nesposobna za život među svojima u divljini, praktički – pripitomljeni „kućni ljubimac“. Sve dok Joy i George nisu shvatili da je ona „strano tijelo“ među ljudima, da pripada društvu lavova rođenih slobodno, u divljini kenijske savane, te su odlučili vratiti je svojima osposobivši je – obrnutim postupkom, koji se pokazao mnogo teži od pripitomljavanja – životu u „društvu“ kojemu je pripadala po prirodi stvari.
Prema knjizi „Rođena slobodna“, u kojoj je Joy opisala priču odnosa lavice Else i Adamsonovih, snimljen je i prekrasan film „Born free“ (prikazivan u nas pod naslovom „Živjeti slobodno“). Adamsonovi su uspjeli u svojem naumu vrativši Elsu tamo gdje je istinski pripadala, a ona je preživjela idućih pet godina okotivši troje mladunčadi, i uginuvši od babezioze, bolesti krvi koju prenosi krpelj, slične malariji koja često zarazi obitelj mačaka.
Kao što zna svaki vlasnik (ha, vlasnik!) ma kojeg kućnog ljubimca, priučen na život s njime, teško je psihološki podnijeti njegov gubitak, bilo uginuća radi, ili jer se uspjelo spasiti ropstva bijegom u svijet kojemu zaista pripada. Tako bijaše i s Adamsonovima, ali su se uspjeli odhrvati vlasničkom mentalitetu nad živim stvorenjem, vrativši ga u sredinu gdje je Elsa bila istinski slobodna. Pouka? Ne se miješati u društva drukčija od našega, već ih prepustiti životu po vlastitim zakonitostima. Dresura živih bića, životinja ili ljudi, nije drugo negoli sputavanje njihove iskonske prirode, pravljene od njih robova – ma kojim eufemizmom nastojali to zataškavati.
Valerie Jane Morris- Goodall
Još snažiji su slijedeći primjeri, poput onaj engleskinje Jane Goodall, koja je - nakon odlaska na kenijsku farmu prijatelja - postala sekretarica Louisa Leakeya, svjetski poznatoga paleontologa i arheologa, kome su trebali istraživači čimpanzi na terenu. Neškolovanu za posao koji je trebala obaviti (Leakey joj je osigurao školovanje) razvila se u poznatu primatologinju, antropologinju i etologinju. Smatra se najvažnijom stručnjakinjom za čimpanze na svijetu. Do njene pojave, čimpanze su izučavane u zoološkim vrtovima i na terenu, praćene iz daljine, što je ona stubokom promijenala. Proučavajući ih u kenijskom nacionalnom parku Gombe, postigla je postepeno da je prihvate kao članicu svog čopora, te ih je družeći se s njima mogla neposredno proučavati. Kako je to postigla? Najjednostavnije rečeno, postepenim približavanjem zajednici čimpanza, na namećući joj ljudski, već u potpunosti usvajajući njihov način života. Upravo stoga bijaše i prihvaćena u njihovo društvo. Više o njoj i izučavanjima kojima se bavila, možete naći u knjizi „Razlog za nadu“, prevedenu i na naš(e) jezik(e).
Dian Fossey
Nešto slično postigla je američka zoologinja Fosey, proučavajući gorile u Ruandi i DR Kongu, također – poput Goodallove – u neposrednom kontaktu s njima. Na isti način kao Goodallova, postepeno zadobijajući njihovo povjerenje, i prihvaćajući norme vladanja zajednice primata koju je proučavala. Bila je i poznati borac protiv krivolovaca, što ju je – čini se – i došlo glave. O njenom životu snimljen je poznati film „Gorile u magli“.
Timothy Treadwell
Američki ekolog i redatelj dokumentaraca, te osnivač organizacije za zaštitu medvjeda „Grizzly People“, Tim Treadwell, trinaest je ljeta živio među grizli medvjedima u nacionalnom parku Katmai na Aljasci.
O njegovom životu i strašnoj smrti (zajedno s djevojkom) snimio je Werner Herzog dokumentarni film „Grizzly Man“. I on je uspio u prihvaćanju od strane društva medvjeda, povinujući se njihovim pravilima života, ništa ljudsko (sem svog prisustva) ne namećući vrsti živećoj prema drukčijim standardima.
Već i ovi primjeri su dovoljni da pokažu i pouče nas životu s drugim zajednicama, neovisno od toga što se primjeri odnose na druge vrste. Ljudske zajednice ne razlikuju se biološki (sem nebitnih razlika poput boje kože, primjerice) – među njima postoje sociološke i kulturološke razlike uzrokovane različitom socijalnom evolucijom pojedinih društava. Ali, to ništa ne mijenja na stvari, dapače – jača pouku: ako je moguć suživot među vrstama, na način prihvaćanja njihovih životnih standarda, sčega onda to nije moguć unutar iste vrste koja se još ponosi pridjevom Sapiens (Homo Sapiens)? Jasno, to podrazumijeva da se skupine uzajamno moraju poštivati, ne namećući standarde (političke, religijske, seksualne,…) društvima koja su stekla drukčija socijalnoevolucijska iskustva tijekom svog postojanja. Nasilnog miješanja jedne zajednice u stanja druge s kojom postoji interakcija ne bi smjelo biti; vremenu bi trebalo prepustiti izglađivanje (ukoliko to uopće smatramo nužnim za uzajamno podnošenje) razlika među njima, prihvaćati najbolje karakteristike jednih od drugih isključivo mirnim putem.
„Ratova“ među pripadnicima istovrsnih bioloških zajednica skoro da i nema (što ne znači da nema individualnih sukoba, posebno potenciranih zarad statusnog položaja jedinki unutar zajednice), što ne treba shvatiti baš u apsolutnom smislu. Jane Goodall, navodi – primjerice - u ranije spomenutoj knjizi slučaj nalik ratu među ljudima, moguće bolje našim sukobima na nacionalističkoj bazi. U poglavlju „Korijeni zla“ prisjeća se:
„Nažalost, plemeniti čovjekoliki majmuni pripadali su svijetu bajki. Bit ćemo svjedoci još mnogih slučajeva agresije među zajednicama, u kojima su neke vodile ubijanju mladunčadi. Ponekad su odnosi među „našim“ čimpanzama i „stranim“ ženkama iz drugih zajednica poprimale čudan oblik. Jednu od tih nesretnih ženki je uhvatila skupina odraslih mužjaka za vrijeme ophodnje južnom granicom svog područja. Popeli su se na drvo na kojemu se hranila, s mladunčetom pripijenim uz trbuh. Očajnički je pokušavala umiriti odrasle mužjake koji su je opkolili, prilazeći im uz pokorno, krotko glasanje, čučeći, gotovo stisnuta uz granu. Na trenutak se učinilo da uspijeva u svojoj namjeri. Neki su od mužjaka čak počeli jesti. Kad joj se jedan od njih približio, pružila je ruku i dodirnula ga tipičnom poslušnom kretnjom. Na to je on naglo poskočio, zagledao se u ruku koja ga je dodirnula, zgrabio pregrš lišća i snažno istrljao okaljanu dlaku. Nekoliko minuta poslije, svi su se mužjaci udružili u okrutnom napadu. Mladunče je uginulo a njezine su rane bile tako teška da se činilo gotovo nemogućim da će preživjeti, iako nismo saznali što se s njom poslije dogodilo…“ (str. 114)
„…To nije značilo da je sve bilo u redu jer su donedavno miroljubive čimpanze zapodjenule nešto što je preraslo u primitivno ratovanje. Sve je počelo kad se zajednica čimpanzi, čije sam pripadnike tako dobro upoznala, počela dijeliti. Sedam odraslih mužjaka i tri ženke sa svojim potomstvom počeli su sve više i više vremena provoditi u južnom dijelu područja kojim se čitava zajednica inače kretala. Godine 1972. bilo je očito da su te čimpanze stvorile posve novu i zasebnu zajednicu. Južna zajednica, Kahama odustala je od sjevernog dijela područja, dok se zajednica Kasakela našla uskraćenom za mjesta na jugu po kojima se prije slobodno kretala. Kad bi se mužjaci iz obje zajednice susreli u zoni razdvajanja, prijetili bi jedni drugima. Skupina ukojoj je bilo manje mužjaka ubrzo bi udustala i povukla se u svoj dio. To je bilo tipično teritorijalno ponašanje.
Međutim, od 1974. agresija je postala ozbiljnija. Svjedok prvog smrtonosnog napada bio je Hilali Matama, nadglednik u našoj ekipi. Šestorica Kasakela mužjaka tiho su se kretali prema južnoj granici svog područja gdje su naišli na jednog od mladih Kahama mužjaka, na Godija, koji se sam, u miru, hranio. Kad ih je ugledao, pokušao je pobjeći, ali su ga zgrabili, srušili i čvrsto držali na tlu, gdje su ga Kasakela razbijači tukli, gazili, udarali i grizli punih deset minuta. Potom su otišli i ostavili ga ležati na zemlji, slabašno cvileći. Polako je ustao, još uvijek cvileći, i bacio pogled za njima. Vjerojatno je podlegao ranama jer ga više nikad poslije nismo vidjeli.
Bio je to prvi u nizu okrutnih napada, koje je moćna Kasakela zajednica izvela nad pojedincima iz otpadničke zajednice. Slijedio je četverogodišnji rat. Žrtve nisu bili samo odrasli mužjaci nego i odrasle ženke. Svi su napadi trajali između deset i dvadeset minuta, a redovito bi završavali smrću žrtve. Od sedmorice mužjaka otpadnika, vidjeli smo napade na njih četvoricu. Jedan je poslije pronađen mrtav. Tijelo mu je bilo osakaćeno na način koji je upućivao da su ga napali Kasakela mužjaci, a preostal dvojica su jednostavno nestali. Svjedočili smo napadu i na jednu od tri odrasle ženke. Dvjema drugima izgubio se svaki trag. Drugim riječima, čitava zajednica koja se preselila na jug bila je uništena, osim tri mlade ženke bez mladunčadi. Njih su preuzeli pobjednički mužjaci…“. (str. 117)
Bio je to veliki šok za Goodallovu koja je do tada smatrala da su čimpanze u svom ponašanju „ljubaznije“ od ljudi:
„Nekoliko godina borila sam se da se pomirim s tim novostečenim znanjem. Često kada sam se probudila tijekom noći, stašne slike su mi se prikazivale u glavi – Satan (jedan od majmuna), stavlja svoje ruke u obliku zdjelice ispod Sniffove brade kako bi pio krv koja je tekla iz velike rane na njegovome licu; stari Rodolf, obično dobroćudan, uspravno stoji kako bi bacio kamen težak 2 kilograma na Godijevo ispruženo tijelo; Jomeo trga komad kože s Déovoga bedra; Figan juri i udara, ponovno, i ponovno, Goliathovo pogođeno i drhtavo tijelo, jednog od njegovih junaka iz djetinjstva...”
Nezavisna istraživanja zaista su potvrdila – nasuprot dotadašnjim mišljenjima - da društva čimpanza u svom prirodnom stanju vode „ratove“. U odnosu na povijest međuljudskih sukoba baziranih na promoviranju vlastitih pohlepnih interesa na sve moguće načine, pa i one nasilne (netko je izračunao da su ljudi u poslijednjih 3400 godina svoje povijesti, u miru proveli svega 268 godina. Od toga, nakon svršetka najkrvavijeg – vjerojatno ne i poslijednjeg – globalnog sukoba, nakon 1945. godine, svega 26 dana bez rata!), globalni sukobi između „plemena“ iste životinjske vrste uglavnom su rijetki, a i oni individualni uglavnom ne završavaju krvavo, već prihvaćanjme poraza od strane slabije strane. Da ponovim pouku koju bismo iz navedenih primjera trebali izvući: ljudske zajednice trebaju održavati vlastiti način života, u međusobnoj interakciji slobodno prihvaćajući dobre strane (po vlastitoj ocjeni) života zajednica s kojima komuniciraju (komunikacija se, dakako, ne da izbjeći), ne naturajući svoja viđenja kao nadmoćnija nad onima koja vladaju drugim zajednicama, dozvoljavajući jedna drugoj da neovisno riješe svoje probleme (ne zalazim u dublja etička razmatranja, sem dajući paradigmu vodilje koja bi trebala ljudima upravljati).
Tragično i paradoksalno je, da je većina spomenutih ljudi (osim Jane Goodall) poginula od ljudske ruke, pokazujući našu socijalnoevolucijsku nezrelost. Joy Adamson ubijena je u 70-toj godini života od strane radnika kojeg ja zaposlila, njen suprug George „ubijen je devet godina kasnije 1989. godine, u blizini svog kampa u Nacionalnom parku Kora, dok je priskočio u pomoć turistu kojeg su napali lovokradice“, spasivši mu život. Diane Fosey skončala je vjerojatno – što je upitno – ubijena mačetom od ruku svog suradnika koji je kaznu izbjegao bijegom u Ameriku. Jedino je Timothy Treadwell, zajedno sa svojo djevojkom Amie, poginuo na stravičan način, usmrćen i pojeden od mrkog medvjeda. U 85 godišnjoj povijesti nacionalnog parka to je bio jedini slučaj da su ljudi stradali od medvjeda. Pretpostavlja se (za sobom je ostavio video snimku, bez slike ali sa zvukom koji je dokumentirao njegovu smrt) da je moguće njegova djevojka koja se od samih početaka pribojavala medvjeda, nekom nesmotrenošću prouzročila njegovu nasilnu reakciju, mada su jeseni kad se događaj zbio medvjedi bili agresivniji zarad pomanjkanja hrane. Prerano je krivicu baciti na medvjede en masse, s obzirom da i među ljudima postoje tipovi koji će svog ljudskog brata likvidirati bez ikakvog povoda (ratove da ni ne spominjem).
Priča se da je sveti Franjo Asiški, i nevjernicima znan po izreci „Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem.“, navodno umio pričati sa životinjama – pticama, zečevima i vukovima, primjerice - pa kako god shvatili to, uvjeren sam da bi mnogi njegovi suvremenici to svojstvo pridružili ranije spomenutim osobama.
Uobičajeno je životinje smatrati neinteligentnim stvorenjima, a mnogi im niječu i emocije. No, svako živo biće ima onoliko inteligencije koliko to zahtijevaju okoliš u kojem prebiva i njegov stupanj evolucije. Što će čimpanzama, gorilama, lavovima i medvjedima inteligencija gradskog čovjeka, a s druge strane – prosječnom ljudskom biću njegova navodno viša inteligencija ne bi dozvolila dulje preživljavanje u prirodnim uslovima življenja spomenutih životinja.
Sve rečeno (i nerečeno, dakako) otvara pred čovjekom niz bioetičkih pitanja, odnosa čovjeka prema cijelom živom svijetu, uključujući i sebe – društvenu životinju. Teško da to suviše tangira većinu ljudskog roda. Čovjek, zoon politikon, se evolucijski razvio kao svežder (lovac, sakupljač polodova, ratar, uzgajivač životinja), i tek njegova socijalna evolucija dovodi do postepenih shvaćanja niza odnosa prema živom svijetu, poput nestanka vrsta, uzgoja domaćih životinja za ishranu i načina svoje ishrane, odnosa prema kućnim ljubimcima, zatvaranja životinja u zoološke vrtove, njihova dresiranja za cirkuske arene, ritualna žrtvovanja i ina ubijanja divljači (lov), prava životinja (ovo je naročito intrigannto pitanje: čovjek si je dao slobodno rođenim životinjama određivati prava!) i niz drugih pitanja propitivanjem kojih (i vrlo sporih usvajanja spoznaja) čovjek uči i o vlastitoj ljudskosti. Spektar bioetičkih pitanja je mnogo opširniji, izlazeći iz okvira ovog teksta (od abortusa, eutanazije, eugenike, samoubojstava,…). Opširno se pitanjima zooetike u nas bavio Nikola Visković u cijenjenoj knjizi „Životinja i čovjek, Prilog kulturnoj zoologiji“. Općenito možemo zaključiti da se svaka vrsta – pa tako i ljudska – u okviru svog areala vodi svojim interesima, od kojih čovjek sem bioloških ima i one nastale socijalnom evolucijom. Stoga se ne može nikada očekivati da će vlastite interese žrtvovati na račun drugih vrsta (primjerice, svećenici indijske sekte džainista metlicama čiste put pred sobom, ili metu „područje prije sjedenja ili ležanja kako bi izbjegli nanošenje štete insektima i sitnim oblicima života" – što je ekstremni oblik „poštivanja“ živog svijeta kakav je nemoguće očekivati od cjeline ljudskog roda), ali se realno nadati razvijanju humanih odnosa spram njih, doprinoseći tako i vlastitoj humanizaciji.
Postoje različite definicije slobode, od one da je sloboda navodno spoznata nužnost (čudno da Spartak nije spoznao da je nužno biti mu robom, dok je njegov gospodar shvatio da je nužnost biti mu gazda!), do one da se prostor moje slobode prostire do prostora slobode drugoga, što ustvari ništa o slobodi ne govori, već samo o prostoru prostiranja nečeg neizrečenog, što ja i taj drugi ne moramo podjednako shvatiti. Uostalom, postoje individualne i grupne slobode, koje same po sebi ostaju zagonetka, ovisno o definicijama koje im pridajemo. Moja omiljena je, primjerice, da sloboda naroda ne povlači i slobodu njegovih pripadnika, ali sloboda svakog pripadnika znači da je i narod slobodan – što jednako kao i ranija primjedba ništa ne govori što sloboda jeste. Pretpostavljam stoga, što se ona ne da neproblematično definirati, već se ili osjeća, ili se ne osjeća. Netko bi moguće slobodu povezao s jednakošću među jedinkama, ali i među životinjama postoji hijerarhija od alfa do nižerangiranih jedinki, od kojih svaka uživa neka ograničena „prava“, baš kao i velike demokrate koje su zaklinju u jednakost među ljudima, da bi potom odmah rekli da to nije apriorna jednakost već jednakost šansi za životni start i razvoj, dok u konačnici ispada da moj predsjednik može bez sankcija – za razliku od mene – kršiti lockdown (izolaciju zbog koronavirusne pandemije) koji je navodno nametnut svima, kao i započeti rat sa susjedima, što meni nije dano. Dakle, sloboda je „nešto“ čije sadove ne mogu svi podjednako uživati. Zaključili bismo ovako: životinje rođene u prirodi ne propitkuju slobodu, one naprosto žive i umiru na način koji im je „podarila“ priroda. Jedino ljudi promišljaju taj pojam, jer je on tvorevina misaonih bića (čime ne dovodim u pitanje elemente misaonosti u nekih životinja). Postoje njegove rječničke kao i filozofske definicije, ali ne bih tvrdio da bilo koju od njih čovjek živi u praksi, mimo uslova koji je ograničavaju. Stoga se možda najbolje zadržati na vlastitom, njenom subjektivnom čuvstvenom doživljaju, i nadi da ćemo shvatiti kako svaka ljudska jedinka i svaka životinjska vrsta ne mora na naš način „živjeti slobodno“! Ukoliko ćemo cijeniti tu spoznaju, utoliko ćemo cijeniti raznolike oblike života s kojima dijelimo planetu, kao i našu ljudsku braću, jačajući time i vlastiti osjećaj samopoštovanja koji nije ex nihilo usađen u nas, već proizlazi iz naših i iskustava najboljih članova naše vrste. Poput Adamsonovih, Goodallove, Foseyeve, Treadwella i niza drugih, koji učestvuju ne samo u svojem, već u izgrađivanju svakog ljudskog bića.
*(Posvećeno spomenutima, i mnogim drugima čiji životi očovječuju i naše)
|
| ||||
16.9.2020.g.
Da se Vlasi ne dosjete
Socijalizam, onaj jugoslavenski, nastoji se svakojako ogaditi, što baš i nije teško u mržnjom jednih prema drugima zadojenih građana, a potom se lako kanalizira na mržnju prema sistemu. Među inim, propaloj vrsti socijalizma predbacuje se postojanje cenzure. E sad, ako mislite da je u „slobodi“ koju vi percipirate kao slobodu, cenzura nestala, onda ste pali s kruške, i to svakako ne na noge. Cenzura, uz ina značenja, predstavlja:
„pol. na zakonskim propisima zasnovano djelomično skraćivanje ili potpuna zabrana knjiga, muzičkih i umjetničkih djela, tekstova u novinama i u drugim medijima, ob. iz sigurnosnih, moralističkih, vjerskih ili političko-ideoloških razloga [oštra cenzura; uvesti cenzuru; podvrgnuti cenzuri] b. razg. kontrola koja se obavlja neformalno, mimo zakona i drugih propisa, korištenjem moći utjecajnih pojedinaca ili institucija političke i ekonomske vlasti“
Da ona dan danas postoj i s vrhova vlasti, mada neformalna, govori i niz pritisaka na autore kazališnih predstava od kojih se potom odustalo, ili su - zbog otpora javnosti i njenih učesnika - naknadno dobile placet za odigravanje. Cenzura je danas „decentralizirana“, pa si svaki medij, svaki portal i svaka šuša smiju dozvoliti da vas pod prozirnim izgovorima - poput navodnog trolanja, primjerice – smije cenzurirati! Daklem je iz ruke nekog vrhovnog političkog tijela osnovanog za procjenu prikladnosti umjetničkih i inih djela, članaka i komentara, naprosto spuštena među masu. Ako vas cenzuriraju, otvorite vlastiti portal pa ćete vi cenzurirati druge! Svaki viđeniji portal ima otprilike ovakvo upozorenje, koje se praktično koristi prema nahođenjima urednika:
„Korisnicima portala strogo je zabranjeno: – objavljivanje, slanje i razmjena sadržaja koji krše postojeće RH i/ili međunarodne zakone, sadržaja koji je uvredljiv, vulgaran, prijeteći, rasistički ili šovinistički te štetan na bilo koji drugi način – objavljivanje, slanje i razmjena informacija za koje posjetitelj zna ili pretpostavlja da su lažne, a čije bi korištenje moglo nanijeti štetu drugim korisnicima – lažno predstavljanje, odnosno predstavljanje u ime druge pravne ili fizičke osobe – manipuliranje identifikatorima kako bi se prikrilo porijeklo sadržaja kojeg se objavljuje ili šalje putem usluga sbperiskop.net portala – objavljivanje, slanje i razmjenu sadržaja koji su zaštićeni autorskim pravom – objavljivanje, slanje i razmjena neželjenih sadržaja korisnicima bez njihovog pristanka ili traženja, ili putem obmane – svjesno objavljivanje, slanje i razmjena sadržaja koji sadrži viruse ili slične računalne datoteke ili programe načinjene u svrhu uništavanja ili ograničavanja rada bilo kojeg računalnog softvera i/ili hardvera i telekomunikacijske opreme – prikupljanje, čuvanje i objavljivanje osobnih podataka drugih posjetitelja portala i korisnika.“
Odmah se automatski postavlja pitanje: ako mediji zabranjuju objavljivanje sadržaja poput nabrojenih – što znači cenzuru, u ovom slučaju onu pozitivnu – zašto onda to ne bi bilo dozvoljeno nekom službenom organu osnovanom u tu svrhu? Da zabrani „objavljivanje, slanje i razmjenu sadržaja koji krše postojeće RH i/ili međunarodne zakone, sadržaja koji je uvredljiv, vulgaran, prijeteći, rasistički ili šovinistički te štetan na bilo koji drugi način…“, itd. Tu onda nema nikakve logike, sem ako se vodimo principom da će urednici portala ispravnije procijeniti podobnost sadržaja, od za to zaduženog državnog tijela. Realno to znači da se prosječni građanin, a naročito suradnici i komentatori u raznoraznim medijima, danas češće direktno susreće s cenzurom (temeljenu uglavnom na mišljenu jednog čovjeka, urednika) negoli se to zbivalo ranije. Tada bijahu cenzurirani stvaraoci, a danas praktički to može biti svatko.
Jasno, odluka službenih cenzora apriori je bila obavezna za sve medije, dok danas cenzurirane u jednom od njih ništa ne sprečava da objave drugdje, ali to je često pucanj u prazno - ako vam je namjera bila kritika nekog teksta na stranici njegova podizanja. Ima suvremena cenzura različite oblike; ilustracije radi navest ću samo dva iz osobnog iskustva. Prvi je praviti se ludim (blesavim), a drugi je proglasiti pitanja na koje se zahtijeva jasan odgovor – trolanjem:
„trolati je pojam koji se u internet terminologiji koristi za radnje koje sprovodi osoba čiji je osnovni cilj remećenje normalne diskusije, koja se odvija u nekoj internet zajednici“.
Naravno, takvu atribuciju samoinicijativno svatko može prikrpiti svakome, ukoliko je nazadovoljan njegovim pisanjem, što ne znači da zaista ne postoje troleri kojima je cilj remećenje normalne diskusije. Vratimo se primjerima cenzure, prvo one nazvane „praviti se ludim“.
Urednici jedne portalske rubrike (nevažni su njeno ime i naziv portala), s kojom dugo godina uspješno surađujem, postavljam pitanje zašto je moja priča prebačena iz odjeljka za priče, na neku marginalnu, automatsku portalsku stranicu, link na koju i Facebook odbija. Tim prije što je pripovjetka isprva proglašena izvrsnom, potom objavljena u redovnoj rubrici za priče, a onda naprasno prebačena na automatsku stranicu za neko samoreklamiranje korisnika portala. Nakon desetak i više izmjenjenih mejlova, urednica se pravi da ne shvaća postavljeno pitanje i neprestano inzistira na Facebooku (za kojega mi se, da prostite, jebe) unatoč višekratnog ponavljanja što mene zapravo zanima. Tek poslije više no mjesec dana od postavljenog pitanja, javlja mi kako je tek sad shvatila o čemu se radi, i daje neko meni neprihvatljivo objašnjenje. Nije urednica luda ni glupa, ona ima neki lični razlog izbjegavanja odgovora na jasno postavljeno pitanje, no to autoru – meni – nije drugo negoli vid cenzure! Ona, moguće autocenzurirajući sebe iz njoj znanih razloga, uskraćuje meni pravo doznati iskreni odgovor. Najjadnije u svemu je što me vjerojatno smatra bezobraznim davežom, mada izbjegava odgovor na normalni, ničim imputirajući i diskreditirajući upit. Moguće će sve to utjecati na naš odnos, jer mnogi baš ne vole uporne istjerivače istine.
Drugi vid cenzure odnosi se na jedan znanstvenopopularni portal (koji inače objavljuje vrlo dobre tekstove) i moje komentare na članak „Kako će univerzum nestati“. Možete na ovom linku pratiti diskusiju ograničenu perfidnom cenzurom portala, i prikrivenom prijetnjom autora teksta da su rečeni komentari „…prazno mudrovanje – ili početak trolovanja, a trolovanje u AM nije dozvoljeno“. Jednostavni uvod u daljnju zabranu komentiranja, što redovni portalov autor rabi temeljem „snage položaja“ - moguće i članstva u uredništvu koje ne mogu provjeriti, jer fali uobičajeni impresum – prema čitatelju. Usput koristeći prednost osvrta tek na dio mojih primjedbi, probranih za objavu. Kritiziram dvije tvrdnje autora teksta; naslov "Kako će univerzum nestati", i opasku „(još ranije pretpostavljalo se da svemir postoji oduvek i da je večan ali se to pokazalo nemogućim)“, na slijedeći način:
„Ove dvije tvrdnje imaju smisla samo ako se točno definira što je univerzum, kozmos, svemir, vasiona. Ako je to sve što postoji - onda je on vječan i nikad neće nestati, već se samo transformirati u drugi oblik, točnije - drukčije fizikalno stanje. I to je sve. Čak je i beskonačan, od beskonačnosti koje mi vidimo tek djelić, koji onda preuzetno smatramo univerzumom, ne videći da zapadamo u logičke paradokse. Jedno od osnovnih spoznaja svekolikog fizikalnog (općenito, ljudskog) iskustva je, da su tvar i energija (jednom rječju - materija) neuništive, već se samo mogu pretvarati iz jednog oblika u drugi. Šteta što i veliki fizičari u svojim popularnim 'objašnjenjima' ustvari zavode laike (recimo, da je svemir nastao iz ničega - što nikako nije istina, a svakako je suprotno prethodnoj tvrdnji o neuništivosti materije)“
Na to se on uključuje u raspravu, neprimjereno praveći pogrešne usporedbe svemira s čovjekom, svodeći stvar na imenovanje entiteta i iznoseći tvrdnje u suprotnosti s mojom kritikom. On replicira, među inim i tvrdnjom čiju nesuvislost ne primjećuje:
„Na vašu tvrdnju 'čovjek se nakon smrti transformira u skup atoma i molekula - daklem u drugo fizikalno stanje, koje ne vidim zašto bismo i dalje zvali čovjekom' - i dalje stoji moja primedba: svemir se nakon 'smrti' transformira u još sitnije čestice od atoma i molekula, dakle u drugo fizikalno stanje koje ne vidim zašto bismo i dalje zvali svemirom“.
Naime, čovjek se nakon smrti vremenom zaista preobražava u neuređeni skup atoma i molekula koje samo mentalno zakinuti i dalje mogu nazivati čovjekom, ali se svemir ne „transformira u još sitnije čestice od atoma i molekula“, već to čini njegov sadržaj!
Nadalje, on koristi iskaz za koji je uvjeran da je definicija: „Pod univerzumom u kontekstu članka podrazumeva se ovakav sadržaj svemira i ovakva njegova forma koju ima sada“, na što mu kažem kako je to jednaka besmislica kao „da me pitate što je QWERTZ, a ja vam odgovorim da je to ono što ima 'sadržaj i formu kao što je sada'“ - ako prethodno ne kažem da je to redosljed nekih slova na njemačkoj tastaturi. Rekoh već kako autor konačno reagira, uporno svodeći raspravu na definiciju demagogije i ine lingvističke elemente, te inzistirajući na usporedbi svemira i čovjeka iz čega izvlači sasvim krive zaključke, nesposoban jasno i fizikalno određeno odgovoriti na suštinu moje primjedbe (koju još jednom ponavljam):
„Objasnite nam kako može nestati svemir, i dali se to nestajanje slaže s principima koje sam izložio, a koji ne dozvoljavaju nikakvo nestajanje u smislu značenja te riječi (nestanak znači iščezavanje, prestanak postojanja). S principima:
- o neuništivosti tvari i energije
- o nemogućnosti da iz ničega nastane nešto, i da se nešto pretvori u ništa (što je u osnovi samo drukčije izložen prethodni princip)“
Što li je nego cenzura optužba za trolanje, a jeli moje inzistiranje na jasnim odgovorima od autora naučnopopularnog portala koji bi trebao razjašnjavati stvari i obrazovati svoje čitatelje trolanje, prosudite sami.
Da se vratim sa dva od mnogih primjera kakve su vjerojatno i mnogi čitatelji doživjeli, na sam početak - jer su se moguće neki „pali s kruške“ ipak uspjeli pribrati. Inzistiranje na cenzuri kao karakteristici isključivo totalitarnih društava (jugoslavensko nije bilo totalitarno već autoritarno!) providna je (doduše, kako kome) propaganda vladajućih elita sistema i onih u čije ime vladaju, ocrnjujući ih trpanjem u istu vreću, pod istim imenom, dok se u praksi sami služe cenzurama, zakonski nereguliranima „da se Vlasi ne dosjete“. Ima niz opravdanih i neopravdanih razloga cenzuriranju nekih sadržaja – liberalni kapitalizam uopće izbjegava primijeniti tu riječ na sebe – ali jedno je nepobitno. Obični se građanin češće susreće s cenzurom u svakodnevnom životu negoli ranije. A to nije negoli ograničavanje njegove slobode govora, jer slobodu mišljenja (što se glupavo zna isticati kao doseg „slobodnih društava“) otkad je svijeta i vijeka nitko i nigdje ne može zabraniti. Sve dok se sa propagandno psihološke kontrole uma ne prijeđe na onu fizičku. Što ovisi isključivo o nama.
|
| ||||
Žabe i miševi na društvenoj mreži
Nakon pobjede svjetske socijalističke revolucije u budućnosti (ne smijem otkrivati detalje s obzirom na zabranu prenošenja znanja o zbivanjima koja su nama tek potencijalna budućnost – u njoj ozakonjene prijetnjom kazni, poput iščezavanja prekršitelja u sadašnjosti kada nastaje ovaj tekst), osnovan je „Svjetski psiho-sociološki institut“ s centrom u jedinstvenom Sarajevu, nekada podijeljenom na Sarajevo i Srpsko Sarajevo u okviru bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, nešto kasnije preimenovano u Istočno Sarajevo. Zadatak instituta bijaše da, među inim, istražuje socijalne odnose u društvima prošlosti, izučavanjem psihologije učesnika društvenih mreža kako bi se stekao dublji uvid u funkcioniranje ondašnjih socijalnih stanja i procesa. Vrijeme nije onakvo kakvima ga zamišljamo, jer ustvari prošlost, sadašnjost i budućnost kao takve postoje istovremeno, samo je pitanje nalaženja načina šetanja između tih kategorija. S obzirom da posjedujem ta znanja, koja, kao što rekoh, ne smijem dijeliti s aktuelnom populacijom, imam pristup arhivima spomenutog instituta, odaklem prenosim interesantnu diskusiju s današnje najpopularnije društvene mreže. Time ne kršim zakonima budućnosti propisana pravila, jer cijeli tekst (uz izmjenu imena učesnika) svatko lako pronađe na rečenoj mreži. „Rasprava“ (radilo se više o sprdačiji negoli objektivnoj raspravi, čemu je posebno doprinjeo jedan od učesnika) se povela oko teksta „Srbija ili organizirana nesposobnost samorefleksije“, poznatog autora čije ime mijenjam pseudonimom Autor, prepuštajući zainteresiranima da ga sami pronađu. Naznačit ću i „mrtve“ linkove, ne sumnjajući u inteligenciju onih koji će tekst pročitati do kraja, da ih sami ožive. Počelo je komentarom čitatelja, zvat ćemo ga Miš, na što se nadovezao jedan kojemu ćemo pripisati pseudonim Žaba – a potom je krenulo redom kako prenosim, gotovo bez ispravljanja pravopisnih pogrešaka. Na izbor pseudonima kao i naslova teksta nadahnulo me Homerovo (ili Aristofanovo?) djelo „Rat žaba i miševa“.
Miš
Što se mene tiče, veliku krivicu snose i intelektualci koje danas nekritički percipiramo kao perjanice demokracije, jer gle - na sudovima su branili nacionaliste! Svi znaju njihova imena, pa da ih ne spominjem, a činjenica je da su upravo ti koje su oni branili imali glavnu ulogu u razbijanju Jugoslavije. Potom, kad je "tikva" već razbijena, oni su se jako angažirali protiv nacionalšovinizma onih koji su državu upropastili, a koje su svojevremeno branili, samo je već bilo "piši kući propalo"! A inače, objektivna samopercepcija fali kako većini pojedinaca, tako i svim narodima svijeta.
Žaba
Da zaista svima fali autopercepija. Evo i ovaj intelektualac vidi drugog a svoje ne smije ni gledati
Miš
Pretpostavljam da mislite na autora teksta, a ne na mene. No vaša tvrdnja je kriva. Treba kontinuirano pratiti nečije tekstove (stavove) da bi se moglo (smjelo!) izreći stav o njemu. Autorovi tekstovi (link) vas potpuno demantiraju.
Žaba
Ništa nisam komentarisao u vezi drugih tekstova već samo o ovom ponuđenim nam na ovom sajtu. Pratio sam tekstove Autora i znam da je ozbiljan intelektualac međutim ovaj tekst je standardni tekst sarajevskih nacionalista. Jasno mi je da Autor razumije stvari ali mi se čini da mu je ovakav tekst potreban iz jasnih razloga
Miš
Niste komentirali "ovaj" tekst, mada je komentar ispod njega, već njegova autora ("ovaj intelektualac vidi drugog a svoje ne smije ni gledati"). Svaki tekst ima temu kojom se bavi i nje se može držati striktno, ili je organski povezivati s potočićima koji se ulijevaju u temeljnu autorovu misao. Koliko vidim, niti je Autor osudio srpski narod, niti njegove intelektualce en masse; dapače, spominje niz srpskih intelektualaca koji su se "kad je grmilo" jasno suprostavili - a to čine i danas - nacionalističkoj politici srpskih vlasti, posebno onih u RS koja kao takva nikada nije postojala već je produkt ratova koji su prvenstveno inicirani iz Srbije (a koje je sve redom Srbija izgubila). Ako pak vam stav vlasti RS nije poznat, pročitajte niz tekstova u kojima Dodik jasno i glasno inzistira i ucjenjuje odcjepljenjem tog entiteta međunarodno priznate BiH. I još nešto. Ako autor nije iz vaše domaje ili bilo koje druge zemlje svijeta, ništa ga ne ograničava niti može spriječiti da piše o njihovim govnima. To može smetati samo one koje ih seru, pa su im mirišljiva. Kažete da je taj tekst Autor pisao iz "jasnih razloga", pri čemu vama očigledno istina nije baš neki jasni razlog. Pa onda upitajte srbijansku intelektualnu opoziciju unutra Srbije, iz kojih onda ona jasnih razloga kritizira srbijansku politiku još od Miloševićevih, pa sve do Vučićevih (s izuzetkom Đinđića kojega su "Srbi" sami "maknuli") vremena. Iz kojih onda to jasnih razloga opozicija koja je napustila srbijanski parlament (uglavnom jednako nacionalistička kao i vlast) to čini i svakodnevno se valja beogradskim ulicama? Dali po diktatu "sarajevske ćaršije"? A što se Crne Gore tiče, ne ulazim u to koga su izabrali, to je njihov problem, ali mislim da i izabranicima i Srbiji mora biti jasno da je CG međunarodno priznata država, pa nek' se ne igraju s njenom nezavisnošću. Jer, uostalom, ima još dosta potencijalnih ratova za izgubiti, zar ne? Vi olako naizgled pristajete na to da "svima fali autopercepcija", samo se nekako samoisključujete iz termina "svima". Ja nisam pisao da to fali svim pojedincima, već svim narodima!
Žaba
Preozbiljno ste pristupili raspravi. Meni je samo zasmetalo što ponovo čitam zvaničnu, mada malo našminkanu, dobro poznatu čaršijsku matricu. I vidim i vi o njoj raspravljate. Dakle, tema je strogo politička mada bi intelektualac trebao na drugi način pisati o intelektualnim elitama na ovim prostorima. Dakle, ne samo o jednom nacionalizmu kojeg zastupa dio intelektualne elite. Ovako je to običan, otrcani pamflet o razornom srpskom nacionalizmu. Jedino bi mi se svidjelo da je napravio neku komparativnu studiju bosanskih, hrvatskih i srpskih intelektualaca odnosno o njihovim otklonima od kosmopolitizma i libe realizma. Ovako nisam ni pročitao do kraja već dobro mi poznate bošnjačke teze o srpskom nacionalizmu i bošnjačkom merhametli nacionalizmu. Ali Autor mora i tako pisati jer radi na univerzitetu gdje vlada SDA. Gdje dekan Turčilo, koji u životu nije dobio ni jednog glasa daje instrukcije Dritanu da mora raditi protiv Srba. Iako je Dritan za njega doktor politologije. Vaše političke teze nisam ni pročitao jer sam ih se već previše načitao. Ali možda će nekog drugog zanimati. Dakle, sa takvim Dekanom fakulteta Političkih nauka Autor mora objaviti i nešto politički oportuno inače bi morao na Univerzitet u Travniku.
Miš
Tko vlada srbijanskim ili hrvatskim univerzitetima na kojima rade mnogi autori? A vaša matrica da kad pišeš o jednim govnima automatski pomiješaš s mirisom drugih govana (jer tako izgleda da manje smrde) je prilično naivna. I savjet; pišete da tekst koji komentirate niste do kraja ni pročitali ("Ovako nisam ni pročitao do kraja već dobro mi poznate bošnjačke teze o srpskom nacionalizmu i bošnjačkom merhametli nacionalizmu."). Onda se manite komentara na njega, jer je to u najmanju ruku nekorektno. Prema autoru, ali i nizu ljudi koji čitaju vaš komentar o nečemu što niste ni pročitali.
Žaba
Zašto čitati nešto što je već pročitano dakle neoriginalno. Pa eto želite da se ne piše o svim govnima već samo o jednom pa i ja tako. Najzad cijelu ovu raspravom smatram neznačajnom toliko da ne mogu čitati preduge tekstove i komentare. A ove diskusije su potpuno neobavezne i mogu biti neodgovorne.
Miš
Pa, neodgovornima ih čine neodgovorni ljudi, koji moguće nesposobnost vlastite samopercepcije izlažu javnosti da ih ona ispravno percipira, Ako su (svi) tekstovi neodgovorni, ako su diskusije neodgovorne, ako su vlasti neodgovorne,..., onda se slažem da sutra ispraznimo nuklearni potencijal na ovu planetu.
Žaba
Niti su svi tekstovi neodgovorni niti su svi ljudi neodgovorni. Naši komentari su bla, bla. Bez značaja. Jarane nemoj stvari preozbiljno shvatati. Ove su ti rasprave za narodnu zabavu. Nemaju nikakvu težinu. Sem što ti je dobro da vježbaš komentarisanje i rasprave. Inače je nebitno. Mislim da smanjiš doživljaj. Znaš i veliki intelektualci pokatkad pričaju i pišu što baš ne žele. Ali znaš kako je. Žena kod kuće i djeca očekuju parice, stan, auto, godišnji. Pa može se katkad i protiv vlastitih principa i mišljenja. Ma ionako svi laprdaju. Pa može i ozbiljan intelektualac. Pošto je pametan on će lakše racionalizovati svoje ponašanje. Zato ne vjeruj uvijek intelektualcima.
Miš
Čini mi ste da ste vi u fazi kad vam se više ne diže, pa se bavite glupostima. Za to imate masu portala specijaliziranih isključivo za to. Znate li vi koliko je ljudi poginulo u prošlim ratovima u regiji, ljudi koje su dresirali lupetanjima i uvukli u smrt bedastoćama kakve vi prodajete. Sasvim sam siguran da se vi, sa svojim shvaćanjem stvari ne smatrate ni najmanje odgovornim. Koj' kurac, oprostite, vi vježbate "komentarisanje i rasprave"; na način koji vi to vježbate čini mi se da uglavnom imate prijatelje iz ludnice ili dječjeg vrtića s kojima raspravljate. I još nešto, itekako komentari nešto pokazuju, pa i vaši - kakvi su ljudi zaista, i koliko kakvih ima. Sociolozi i psiholozi mogu mnogo toga zaključiti iz njih, pa i o vama. Krajnji je čas, da sami sebe podvrgnete samopercepciji, ali to vam ne pada ni na pamet - jelte? Preporučio bih vam da razmislite o citatu koji je upravo danas postavio V.L.: "Želim nastaviti razbijati se dok ne postanem cijel. - Elias Canetti" Ako ga uopće shvatite. A ljude koji ne znaju kad je vrijeme za ozbiljni razgovor, a kad za šalu ili "lupetanja" ne treba smatrati potpunima. Posebno, ako se lupetajući iživljavaju nad drugim ljudima, kao vi na ozbiljnom novinaru. Neću vam više odgovarati, jer je zalud bilo što objašnjavati tabula rasi koja grčevito odbija da se popuni, ili ni ne može jer je prepuna laprdanja.
Žaba
Ja šta ti namlati, alal ti vera. Bogami se ti navježba. A vjeruj da bi ti bilo bolje koke ganjati nego kenjati. Možda ne možeš ništa ufatiti pa se uvatio intelektualisanja. Karindžaj nešto. Eto taman svršetak kakav sam očekivao.
Miš
Da ste pošten čovjek, onda bi vi prvi pisali o svojim govnima. Uostalom, nigdje ja nisam kazao da ne želim da se piše o svim govnima. Samo da tuđi drek ne bude alibi vašem dreku! U kojem, čini se, uživate. No, "De gustibust..." .
Žaba
Mala je razlika. Drek je isti i u Srbiji i u Bosni. Nacionalisti ko nacionalisti a ubica je ubica. A šta vrijedi autorecepcija kad isto vidiš i na drugim stranama. Tako da jalov posao radiš.
Miš
Autopercepcija, a ne autorecepcija. Tebi je iznošenje istine i autopercepcija jalov posao, jer si sirovina od čovjeka. Uostalom, što si se onda zakačio za Autora? A poanta svega je u tome, da svakakav smrad komentira ono što i sam - po vlastitom priznanju - nije pročitao. Daješ dovoljno materijala za psihološku analizu; doduše - psihologija se bavi ljudima.
Žaba
Mani se propagande radi nešto pametnije. Konzumacija i širenje propagande nije način da se nešto spozna. Autopercepcija, na srpskom samoopažanje. Nisi bio jasan na šta si mislio. Samoopažanje, u kom smislu?
Miš
Pa, kad si glup pa ne kužiš. Kužiš? A kakvom se ja to propagandom bavim? Koga i što to propagiram, ble.o?
Žaba
Ne možeš da odgovoriš na pitanje...pa i jeste teško jer je riječ o nebulozama.
Miš
Čuj, glupost je u genima, a do danas se nije našao netko tko bi propametio glupana. Uostalom, tvrdio si da se zajebavaš; naravno kad ne umiješ bistrije. Nisi ti kriv, priroda te krivo obdarila. Adio!
Žaba
Eto došao si na svoje pravo. Ko si i šta si! Krenuo čovjek intelektualno pa završio s pičkaranjem. Eto vaše kulture i inteligencije. Đikan obični.
Miš
Pa ti nisi ni toliko bistar da vidiš kako jedino ti spominješ "pičkaranje". Rekoh ti ja, genetski je to!
Žaba
Pa i kod tebe je genetski , zar ne?
Miš
Naravno, ja sam genetski beskrajno, neusporedivo pametniji, a potom i obrazovaniji od tebe!
Žaba
E svaka ti čast. Da eto to si ti. Sve si rekao. Morao si se na kraju autovati. Ajde Allah imanet.
Miš
Čuj, pa to je lako i kvantitativno dokazivo. Prebroj sve lajkove na moje, pa usporedi s brojem lajkova na svoje kometare, pa ćeš vidjeti koji se ljudima više sviđaju. Ha, ha,...! Bavi se ti samo Alahom, luđacima i korisnicima dječjeg vrtića - oni su tvoja razina!
Žaba
Žao mi je drug ali imaš problema. Nadam se da nisu preveliki. Bar dvije seanse sa psihologom sedmično. Iskreno se nadam da ti nije potreban neuropsihijatar. Vjeruj razgovori sa stručnim licem i lijekovi mogu biti jako efikasni. Medicina je napredovala pogotovo u oblasti bolesti duše. Nisi jedini i nije sramota biti bolestan. Vjeruj da bi ti dobro došlo da razgovaraš sa nekim stručnim licem. Možda nije ništa strašno. Razgovor lijekovi i bićeš kao nov. Eto želim ti srećan ishod terapije.
Miš
Svakako da probleme sa psihom i karakterom ima osoba koja se naopastila na cijenjenog autora ozbiljnog članka, priznajući usput da ga nije ni pročitala, dok sama nije sposobna drugo doli trkeljati po komentarima. Ime joj je Žaba. Zalud ti neka knjiga iz ekonomije, kad tvoje ime na internetu izaziva 8620 rezultata, a Autorovo 36500. Vjerojatno je to zbog utjecaja "sarajevske čaršije"! Badava ti knjižica iz ekonomije, kad ti fali ljudskosti. Zamjeraš Autoru da na njega navodno utječe SDA jer isti radi na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (link), ali je onda pitanje tko to utječe na tebe, koji ni ne živiš u Sarajevu, niti ga priznaješ - jer ga zovete Istočno Sarajevo (RS). Radiš, ili si radio, na Ekonomskom fakultetu Pale (lako te naći na spisku zaposlenih, link). Daklem, ti si ustvari sitni, maskirani nacionalist koji zalud nastoji zametnuti tragove i mirise svojih govana, proglašavanjem svih govana istima, ogovarajući i lažući o drugima temeljem nepročitanih tekstova (čisto znanstveni pristup, kakav si vjerojatno koristio i u svojoj knjizi!). Da si šutio, ostao bi pametan - kažu mudri ljudi.
Žaba
Baš se jadan ti napati. Potroši toliko vrijeme na istragu. Pa rekao sam ti već sve. Još samo da se ti predstaviš ali miš kao što si ostaje anoniman mali miš. Džaba si trošio vrijeme.
Miš
Usput, nisi ti tome kriv, ali tek da se vidi u kakvoj sredini radiš, dok to drugima predbacuješ. Studentski dom na Palama nosi ime međunarodno osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića (link). A čak i "miševo" ime, ispravno ukucano u tražilicu nosi 20500 rezultata - dva i pol puta više negoli tvoje. Nisi ti rekao ništa više od onoga što te blamira kao osobu, brižljivo krijući detalje koji bi te totalno diskvalificirali. Ajde stari, eto ti još jedna mudra: "Šutnja je zlato!". Samo tipovi tvoje vrste jurišaju glavom kroz zid, bez obzira jesu li na vlasti ili samo njeni pijuni.
Žaba
Moj Radimišu, uveseli me ti ovih dana. Jel ti bonus zavisi od otkrića sitnog ili krupnog nacionaliste. Mislim što otkriješ većeg nacionalistu više para. A jesi li tražio dozvolu od Autora da ga ovako braniš. Šta misliš da li je zadovoljan tvojom odbranom. Dobro jesi ufatio sitnog nacionalistu ali si slabo branio rad svog branjenika. Ali ostaje onaj moj savjet. Na terapiju. Moj Radimišu tvoj uspjeh je tim veći što sam se ja zamaskiro pa si bogami morao da roviš i kopaš. Ajde posalami tamo.
Miš
Jadniče, ne radi se uopće o mojem odnosu s tobom, niti sa Autorom. Riječ je o tvojoj niskosti prema Autoru kojeg si prvo obijedio ne pročitavši njegov tekst, onda se počeo služiti lažima, a potom si nastojao sve skrenuti na zajebanciju (baš originalni pristup od jednog kvazinaučnika!), pa sad okrećeš stvar kontra mene. Nemam ja ništa s tobom, sem što sam raskrinkao jednu jadnu i bijednu osobu, jer ne podnosim licemjere. Nemam ja što od nikoga tražiti dozvolu, pa ni za iznošenje istine o tebi. A sad, od.ebi! Da imaš pameti koliko nemaš, davno bi se posipao pepelom po glavi, ali si u osnovi isti kao oni koji ne priznaju genocid u Srebrenici, unatoč sudskoj presudi i shvaćanju cijelog svijeta. Samo se nastavljaš blamirati pred svima (pa i svojim studentima od kojih moguće netko ovo i čita - što ne bi, kad to radi i njihov profesor!), jer nemaš toliko pameti da to uvidiš. Jadan li si u svojoj nesposobnosti da se sagledaš - to ti je brajko moj autopercepcija (a ne "autorecepcija"!) - a potom pokušaš ispraviti svoj karakter. Badava ti knjiga, kad ti fali ljudskosti.
Žaba
Čuj Radimišu prof. Autor je politolog i odlično zna o čemu, zašto i kako govori. Ja nisam politolog kao ni ti. Rekao sam da sam samo do pola pročitao njegov tekst jer to već sve znam. To mi je već dobro poznat narativ bošnjačkih nacionalista. Krenuo si da tobože intelektualno braniš autora pa si vrlo brzo krenuo na ad hominem raspravu, uvrede i tako si završio raspravu. Na ovakvom forumu mogu svi raspravljati jer nije u pitanju akademska rasprava. Komentare mogu davati i pismeni i nepismeni kao što si ti. Obrati pažnju na lajkove. Oni su mahom opredjeljeljeni etnonacionalnim bekgraundom komentatora. Tako da je svakome jasno da se Srbima ne svidja tekst Autora. Inače, šta ti uopšte znaš o srpskoj savremenoj intelektualnoj eliti sada i u prošlosti. Ne vjerujem da si pročitao knjigu nekog srpskog istoričara, politologa, filozofa, sociologa, književnika, antropologa. Zato prvo nešto pročitaj pa raspravljaj. Pošto nisi nikad ništa pročitao zato si najbolji u uvredama i lajanju.
Miš
Odjednom "mogu komentirati svi", a kao jučer morao sam tražiti dozvolu od Autora. Dobro znam ja tko je Autor i tko si ti, a ti žive veze nemaš tko sam ja. Nema napola nevine žene, pa je tako i tekst pročitan ili nije - ti ga nisi pročitao. Na nikakav ad hominem ja nisam prešao, samo sam dokumentirao tvoju niskost i licemjerje. Rekoh ti da nema nikakvog mojeg odnosa s tobom ili s Autorom, radi se samo o komentaru na tvoj prikriveni nacionalistički jad, i kvaziznanstveni komentar na tekst koji nisi ni pročitao. To što ti "znaš" pa kao ne moraš čitati tekst - obriši time svoju guzicu. Prije no laješ o drugim nacionalizmima, umoči njušku u svoja govna, koja ti - prertpostavljam - ipak prijaju. Zaista, Autor dobro zna o čemu govori, problem je što ti ne znaš o čemu lupetaš, odnosno - etički ti je nerv sasvim zakržljao. O srpskom i drugim regionalnim nacionalizmima, kao i o nacionalizmu i nacionalšovinizmima općenito, znam sasvim dosta (daleko više od tebe), pa mi ne trebaju preporuke literature nekog pseudonaučnika. Dugo ti je trebalo da sročiš odgovor, pa pretpostavljam da nisi ni spavao smišljajući ga. Zato, marš scat, srat i spat - a potom razmišljaj ne o Autoru ili meni, već o sebi. Iskreno se nadam kako će barem neki tvoji, a pošteni studenti, naići na tvoje "dvoboje" koje si izgubio već nakon prvih komentara, pa vidjeti kako njihov profesor (kojeg bi oni mogli više naučiti no on njih) vojuje protiv "sitnog miša", svom svojom "znanstvenom" erudicijom kojom raspolaže. Za mene si mrtva spo.oba u ovom svijetu. Pa, pa, sinek!
Pažljivi, objektivni čitatelj će iz transkripta zaključiti sve, pa i uzroke rad kojih se navodna rasprava može izroditi kad pseudoznanstvenik komentira po društvenim mrežama (valjda mu je ponestalo inspiracije za pisanje radova) za koje kaže: „Ove su ti rasprave za narodnu zabavu. Nemaju nikakvu težinu. Sem što ti je dobro da vježbaš komentarisanje i rasprave. Inače je nebitno“, ni sam svijestan koliko ga njegove izjave prezentiraju u obliku lude, zabavljača masa na račun nepravdi nanesenih drugom čovjeku (Autoru), ili pak – što je još gore - vrlo svijesnog načina nabrijavanja masa lažima i demagogijom, sve dok u ime „istina“ koje prezentira ne posegnu za oružjem, a potom se odriče rezultata kokenzija (kao, nije on ništa kriv) ustrajući i dalje na svojim niskotnim nacionalističkim stavovima „za narodnu zabavu“. Jeli takav tip do diplome došao redovnim putem ili na tržnici (u regiji se prodaju na kilograme), sasvim je svejedno čak i da je drugi Einsten. Bitnije je da je samo imitacija čovjeka! Originalni tekst „diskusije“ Miša i Žabe i danas je pristpačan svakome na najpopularnijoj društvenoj mreži, te se mogu uvjeriti da sam ga bez ikakvih – sem čisto kozmetičkih – promjena vjerno prenio iz arhiva „Svjetskog psiho-sociološkog instituta“ budućnosti.
| zabe_i_misevi_na_drustvenoj_mrezi__ladislav_babić_10.09.2020_.doc |
| zabe_i_misevi_na_drustvenoj_mrezi__ladislav_babić_10.09.2020_.pdf |
15.8.2020.g.
Povratak izopćenika
Jationci i Mivionci od pamtivijeka, barem bi tako rekle nove generacije, gledali su se samo preko nišana. Odavno su se riješili manjina u svojim redovima a ambasadore zamijenili diplomatskim depešama izmjenjivanima šifriranom elektronskom poštom, pa novi rodovi obiju strana pojma nisu imali kako neprijatelj izgleda, sem da ima ljudsko obličje, no nesigurni nije li to samo krinka čudovišnih aliena, ma otkud oni došli. Već podosta vremena nisu razmjenjivali municiju koju su iz svojih cijevi slali jedni drugima na dar; eonima je – kako im se činilo - među njima vladala ravnoteža straha. Nalik onoj još davnijoj, hladnoratovskoj koju baš nitko nije ni pamtio sem elektronskih arhiva u kojima se nakupljala paučina – dakako, virtuelna – s obzirom da ih nitko živ nije koristio. Povijest se ovdje pisala svakodnevno iznova, pa tko bi se pametan baktao podacima za koje više nije bilo sigurno odražavaju li neku davnu stvarnost ili samo mitove predaka. Koje su, usput rečeno, prezirali iz dna duše jer su ih – tako smatraše – evolutivno davno nadišli ostvarivši san o Nadčovjeku. Trenutna linija razgraničenja, trenutna u smislu da se nije mijenjala gotovo cijelo stoljeće, između Jationije i Mivionije prolazila je mjestom na kojem se događaj zbiva, kroz starinsko groblje išarano križevima, odnosno krstovima kako ih je nazivala druga strana, mada oni sami (križevi i krstovi) baš i ne bi bili svijesni u čemu je razlika. Da su ičega bili svijesni. Sve nestrpljivija mlađarija, ušančena u bunkere s obje strane – nestrpljiva da razgiba guzice od sjedenja i upiše se u povijest poput svojih predaka, dakako Nadljudi jer se još starijih, kao što rekosmo, sramila - nije ni svjesna bila da ih odozgo već dosta dugo promatraju plamteće oči Odjebonija. Sasvim razumljivo, s obzirom da im bijaše nevidljiv, zakrinkan poljem tisućljetnog – već tko zna kojeg po redu – izopćenja, što ga nije sprečavalo da uvijek iznova sanja san o kraljevstvu koje mu pripada.
Odjebonije je možda više bio tašt negoli osvetoljubiv, barem spram smrtnika čučećih u svojim ratnim utvrđenjima. Vlast nad njima samo bi mu predstavljala konačnu potvrdu svog iskonskog prava na nju, dok je osvetu čuvao za svog izopćitelja, sina iste matere (nije bio siguran dali i oca), krvnog brata Nadjebonija. Oba brata, Nadjebonije i Odjebonije bijahu plemenitog, božanskog porijekla – besmrtnici, daklem – blizanci za koje se nije moglo odrediti koji je prvi ugledao svjetla Svemira, s obzirom da bijahu vječni. Dakako, vječni život ne podrazumijeva ujedno i njegovu kvalitetu, pa ste mogli biti vladar Svemira ili trunuti u nekoj zabiti Vasione ograđeni „poljem izopćenja“, što mu je rođeni brat već eonima priuštao svaki milenij, potkraj kojega bi provjeravao treba li produžiti ili ukinuti kaznu. Ukoliko mu se najbliži rod promijenio. Što znači promjena u vječnosti, pitanje je koje je nekoć okupiralo mozgove filozofa, predaka dolje ušančenih Nadljudi koji zaključiše kako je jednostavnije promatrati stvari korišćenjem cijevi različitog dometa i kalibara negoli bezuspješno tisućljećima razglabati o pitanjima bez odgovora. Takav stav je, a da ni slutili nisu, bio u njih injektiran svemogućim Nadjebonijem koji za njih bijaše utjelovljeno božanstvo, tijela ljudskoga ali nadmoći nadljudske, o čijem izgledu – doduše – nisu baš mnogo više znali (bolje rečeno, pretpostavljali) no o svojim neprijateljima s one strane cijevi. Obožavanje svog božanstva vršili su svakodnevno, u najmanje tri turnusa – jutrom, u podne i na večer – a oni prilježniji u svojoj vjeri još i između, kadgod bi im palo na pamet. Obično se to svodilo na beskonačni niz ponavljanja varijacija molitve „O Bože koji jesi gdje si, naše neprijatelje udesi!“ ili srodne joj „Budi s nama Nadjebonije i smlavi one zmije!“, često praćene ojkalicom „Oj veliki Duše, spasi naše duše!“. Ipak, jedan paradoks, njima nevidljiv ali odavno zamijećen Odjebonijem s visina – kako prostornih tako i intelektualnih – bio je ovome stalni poticaj da iznova pokušava ostvariti svoje pravo na pripadajuće mu prijestolje. Naime, kako god formalno obožavali njegova brata, trenutnog vladara Univerzuma, oni su se još ćešće u svakodnevnoj komunikaciji – s obje strane rovova, mora se istaknuti – prisjećali njega, izopćenika vlasti za kojom je toliko žudio. „Odjebem ti Nadjebonija“ bila je najčešća krilatica koja je kružila zaraćenim stranama (jer mir nikada nije formaliziran), a svakodnevni postupci između zaklinjanja svom jedinom božanstvu, iskazivali su implicitnu žudnju za promjenom na vrhu Panteona. Mada je vladar Svemira samo jedan, unatoč kojekakvim naivnim teorijama o mnogo svjetova i mogućim multiplikacijama osoba na njima, Jationci i Mivionci zvali su ga različitim imenima. Prvi koristiše već spomenuto, dok je kod drugih bio Nadkuronije, a shodno tome brata mu zvaše Odkuronije. Ipak, razumljivosti radi ove zapletene priče – a možda stoga što u autorovoj krvi ima primjesa Jationaca, koristit ćemo prvospomenuta imena.
Daklem, Odjebonije je, znajući da se bliži kraj njegovog privremenog protjerivanja, s nevidljivih visina krojio planove o zbacivanju brata sa prijestolja. Stvar je, savim pojednostavljeno – shvatio je odavno, jer ne bijaše baš glup – u tome da treba rulju koja se ispod njega mjerka oružjima različitih kalibara, navući da i formalno a ne samo u svakodnevnoj realnosti, prihvati njega kao svoje božanstvo, odajući mu primjerene počasti sada rezervirane za prezirućeg mu brata. Bogovi, mada besmrtni, imaju čudnovato svojstvo da stiču svoj status praćen nadprirodnim svojstvima tek u glavama ljudi, što se onda preko sveprostirućeg „polja vjere“ širi u sve zakutke Vasione. Baš kao i nemoć svrgnutog suverena, prisiljenog svoju besmrtnost živjeti zarobljen poljima izopćenja ili kao obični trgovački putnik u galaksiji, primjerice. Shvaćajući da je nastupio čas djelovanja, Odjebonije se – maskiran oblikom bolida – stuštio u zonu razgraničenja nestrpljivo dosađujućih se Jationaca i Mivionaca. Rekosmo već da to bijaše groblje iskićeno križevima, to jest krstovima, od kojih je naš izopćenik zazirao više od ičega u Univerzumu, s obzirom da su simbolizirali vlast njegova brata. Stoga se namjerno strmeknuo u nezaposjednutu i neoznačenu jamu. Da ste to vidjeli sa sigurne udaljenosti, vjerojatno biste u sebi rekli „gle pala je zvijezda!“, i po tradiciji zaželjeli nešto čega ste lično sposobni samo željeti a ne i ostvariti. Međutim, kako je iznenadna pojava Odjebonija bila popraćena zvučnim efektima nalik kanonadama topova, s obje strane crte razgraničenja to bijaše protumačenu u obliku „Gadovi su prekršili primirje! Odjebimo ih!“, što bje popraćeno paljbom iz svih raspoloživih oružja, s uzvicima: „Odjebem vam Nadkuronija!“, „Odkurčim vam Nadjebonija!“ i sličnim sloganima stoljećima usvajanima za takve prilike. Ratom nazivane. I dok je Odjebonije iz rupe iskopane u ilovastom, kaljavom tlu, dodatno zaštićen poljem izopćenja koje je slabilo sve više i sve brže, s osmjehom promatrao dejstvo svog ponovnog dolaska među ljude, bijaše svjestan da je bar načas povratio prijestolje Svemira. Dovoljan bijaše tek pokret njegova malog prsta, da Odjebonije – općepoznatiji pod imenom Sotona, Vrag ili Đavo – ponovno zaposjedne duše ljudi tek formalno ispunjene mislima na njegova brata. I dok su se sukobljene strane napucavajući se trijebile s obje strane zone razgraničenja, veselo se – nevidljiv njihovim očima – po groblju razrovanom granatama, u sotonskom plesu kretao Odjebonije preokrećući krstove i križeve kao znak svoje pobjede. Zaista, odjebo nije, ma kako se to nekima u snu učinilo. U času trijumfa nije ni razmišljao što će biti dalje. Već će se vidjeti.
U međuvremenu su do Nadjebonija - Kralja Svemira, Uzvišenog Nebesnika ili kako ga sve već nije titulirala njegova pastva – zauzetog ličnim poslovima na drugom kraju beskonačnog kraljevstva, stigle glasine o zbivanjima na mjesnom groblju neke bezvezne, planete doduše relativno vjerne njegovoj ekscelenciji. U pradavna vremena koja su izmicala i njegovom sjećanju, „djecu božju“ (kako su si laskali njeni žitelji) je lako pridobio šačicom pisanih propisa uklesanih u granitnu ploču, podmitivši ih usmenim obećanjem (dobro je pazio da ih nikada ne daje u pisanoj formi) o vječnom, posmrtnom životu. Primitivna maskerada u meteoritsku rasprskavajuću stijenu, nije mogla zavarati Nadjebonija – odmah je shvatio da mu brat, iskoristivši njegovu angažiranost oko privatne stvari koja se čitaoca ne tiče, radi iz leđa. Još od malena ovaj je pravio neprilike gdje god i kadgod je stigao, što mu je blagonaklono, rođački tolerirao, sve dok se braco nije poduhvatio dirnuti u njegovu svesvjetsku vlast. Na sreću, prisjetio se iz „Priručnika za stvaranje Svijeta“ – autor mu bijaše praprapra...pradjed Kronobije, kojega se još jedva prisjećao - nekoliko redaka popraćenih matematičkim formulama, o formiranju polja izopćenja božanstava, što je predak uspješno koristio za eliminaciju pretendenata na svoj prijestol. Dok ih nije preostalo svega njih troje: Kronobije, Nadjebonije i Odjebonije, a onda je u času ekstatične opijenosti medovinom onaj prvi zabunom primjenio postupak na sebe sama. Laiku za pitanja božje kozmologije dovoljno je suštinu zapletenih formula sintetizirati u - za njega shvatljivi - egzorcistički izraz „Apage Satanas“ (ima tu još nekih sitnih detalja, poput češnjaka, glogovine i slično, bez kojih cijela stvar ne funkcionira), da bi shvatio kakvim se postupkom Kronobije zauvijek izopćio sa spiska bogova, a potom Nadjebonije svrhovito primjenio na razuzdanog, vlasti željnog brata. I sada se, shvatio je, njegov vlastohlepni, najbliži rođak, razbivši već oslabljelo polje koje ga je sputavalo – vratio!
Bio mu je potreban tek trenutak, u ljudskim mjerilima izražen godinama, da se odluči. Kako se uslijed sitne bubice, tko zna kako upale u božanski softver, svemir širio, to bijaše popraćeno slabljenjem svakovrsnih kozmičkih polja – od gravitacije i elektromagnetizma do polja izopćenja. Upravo tu činjenicu sve je češće koristio Odjebonije da prijevremeno pobjegne iz njegovih uza, sve ćešće uzrokujući neprilike svom kraljevskom bratu. Kad bi samo to bio problem! Slučajno zagledan u vode Narcisnog jezera, Nadjebonije se – eonima lišen božanskih partnera suprotnog spola, takozvanih božica – naprasno, ludo i neumjereno zaljubio u vlastiti odraz (neumjerena lajavost autora je uzrokom što ste ipak upućeni u njegovu privatnost). S obzirom da je ljepota u očima promatrača, a ljudska bića nikada nisu vidjela ni sjenku sjenke nekog boga, ostaje nam samo da vjerujemo kako je s razlogom bio opijen ljepotom koju je zapazio u bistrim vodama jezera. Kako bilo da bilo, smrtnici svakako shvaćaju da je u stanju ljubavne opijenosti i najmanja smetnja koja im odvraća pažnju od objekta žudnje njihovih srdaca, izuzetno frustrirajuća. Ni s bogovima, dakako, nije drukčije; ta kako i bi, kad su nas stvorili na vlastitu sliku i priliku (što, doduše, moramo uzeti na vjeru). „Hoću li morati svakih hiljadu godina napuštati divljenje nad svojom naočitošću, beskrajnom ljepotom, mudrošću, razborom i...“ – slijedio je niz pozitivnih atribucija koje pridjeljujemo bogovima, odnosno oni sami sebi, čije bi nam nabrajanje zauzelo isuviše prostora – „bakćući se svojim neodgovornim bratom?“. Dakako da to nikako nije dolazilo u obzir, te je zaista trebalo poduzeti konkretne, konačne korake za razrješenje problema pred kojim se našao.
Rješenje se ukazalo sasvim slučajno, mada bi neki žustro odricali elemente slučajnosti u božjim odlukama. Dok mu je pažnja izrazito nervozno počela fluktuirati između beskrajnog sebe sama i neprilika koje mu zadaje Odjebonije na sasvim drugom kraju beskrajnog Univerzuma, prisjetio se problema na kojem padaju mnogi zemaljski studenti prirodnih znanosti, dok je bogovima rješenje sasvim trivijalno. Što se dobije kad se beskonačnost podijeli na dva dijela? Ishitreni odgovor: pola beskonačnosti, sadrži u sebi i (ne)očekivano rješenje. Kako matematičko, tako i svih Nadjebonijevih problema sa svojim ambicioznim rođakom. Jer, pola beskonačnosti nije doli također beskonačnost! „Daklem“ – pomisli Nadjebonije – „podijelim li svoju beskonačnu vlast nad beskonačnim Svemirom, sa svojim bratom, i nadalje ću biti beskonačni vladar beskonačnog prostornovremenskog carstva. Ni manje ni više, negoli je to sada slučaj!“. Doduše, iako su zaljublenima vrane popile pamet, ne može se osporiti neoboriva logika u se zagledanog boga. I, kud Nadjebonije okom (mišlju), tud Nadjebonije skokom – u hipu se našao pored brata koji je euforično mahnitao po groblju, između artiljerijskih plotuna i protuplotuna preokrećući križeve i krstove. Još uvijek je uspijevao poljem izopćenja - makar na kratko, tek toliko da mu u kaljavoj rupi objasni svoju zamisao – zauzdati Odjebonija. Kako je još od vremena Velikog praska bio osjetljiv na buku, koja ga je izuzetno nervirala odvraćajući mu pažnju, svojim božanskim moćima isposlovao je prekid vatre da bi bratu objasnio sve prednosti svoje zamisli. Između vrzmajućih se plavih kaciga, koje su u djelo provele njegove telepatske upute ni ne primjećujući da se u blatnjavoj jami sred zone razdvajanja rješava sudbina Svemira, Odjebonije bijaše pridobijen.
Od tada - preko sada - sve do vječnosti, postoje dvije vrhovne vlasti nad cijelim beskrajem Vasione. Vladari vlastitih, a opet jedinstvenih beskonačnosti, Nadjebonije i Odjebonije, više ne beru brige što im onaj drugi radi i svojoj „polovici“ svijeta. Mir božji, zavladao je Univerzumom. Doduše, u zonama razdvajanja dviju beskonačnosti (ima toga, ima – shvatit ćete pozabavite li se „Priručnikom za stvaranje Svijeta“, ako vam ikada dođe u ruke), smještenih sasvim slučajno unutar ljudskih glava, povremeno se odvijaju sukobi između dviju božanskih vlasti, izvana viđeni kao međusobna izmjena plotuna iz sve savršenijih oružja. Groblja Jationaca i Mivionaca sve su ispunjenija križevima i krstovima, što njih – uvjerene u obećanje vječnog života na „onome“ svijetu – baš suviše ne brine. Možda i bi, da ozbiljnije shvaćaju stvarnost dva isprepletena Svijeta – Nadjebonijev i Odjebonijev – mitoloških imena Raj i Pakao. Oba smještena u njima samima. No, mora li ljudska stvarnost baš odgovarati božjoj?
|
| ||||
20.7.2020.
Ljubi me nježno, jebi me drsko!
Što je ljubav? Jeli moguće voditi ljubav? Ljubav i seks, jesu li istoznačnice? Može li se seks voditi? Postoji li vječna ljubav? Ima još niz pitanja koja ćete si moguće sami postaviti, nakon čitanja teksta (ako već i niste, daleko prije).
„Svjetonazorski, ljudi se uglavnom dijele u dvije nepomirljive vrste, mada ima i onih koji ih nastoje pomiriti na logički prirodan način. Nažalost, upravo ta manjina koja duh posmatra kao prirodni evolucioni stupanj u razvoju materije, najčešće je proskribirana i podložna kritici oba tabora – materijalista manje, a idealista gotovo bespogovorno. Vjerojatno ste ponekad naišli na smiješne tvrdnje ovih poslijednjih, kako čovjek u trenutku smrti olakša za 21 gram, koliko navodno teži ljudska duša, u tom žalosnom času emigrirala je iz svoje mrtve ljušture. Apsurdno je povjerovati u takve, lako demantirane tvrdnje, u vremenima kad se nezamislivom preciznošću mjere mase elementarnih čestica, no – shvatili ste – ima i većih bezumnika od autora kojeg upravo čitate. Da izbjegnem zabunu, spadam u one pomiritelje dva suprotstavljena tabora koji u ljudsku dušu vjeruju, ali svakako ne u opisanom vulgarno materijalističkom ili idealističkom smislu. Povremeno mi do ruku dođe i poneki primjerak lijepe književnosti, koje sam se uglavnom otarasio još u mladosti, smatrajući da me bezbroj opetovanih opisa propadanja ovih ili onih familija i ljubavnih jada svekolikih bjelosvjetskih Romea i Julija svih vremena, u moralnom pogledu više ničemu ne može poučiti.“
Ljubav je stanje ljudske duše, rekao bih. Stanje može biti stabilno, kvazistabilno ili nestabilno, stoga se ne može voditi, već ili jesmo u jednom od pobrojanih, ili nismo. Što daklem „vodimo“ kad naveliko bulaznimo o tome da vodimo ljubav? Uzajamno spolno općimo, seksamo se, ševimo, jebemo, kopuliramo, fukamo, karamo, parimo, tucamo,…, a vi pronađite još sinonima koji opisuju vaše „vođenje ljubavi“. Jeli vam ikad dragana/dragi (odnosno seksualni partner) u ekstatičnom transu govorila „opći me“, ili je prije njen rječnik nalikovao na „jebi me“, „fukaj me“, „karaj me“, „tucaj me“, „turni ga“, „dublje“, „brže“,…, i tome slično – da ne pričam dalje kvareći već ionako „pokvareno čovječanstvo“, naročito stasalu mu omladinu, navodeći je na blud i prirodni „grijeh“ očuvanja vrste slijeđenjem vlastitog gušta, bez kojega se ni ne bi poduhvatilo rečenog posla. Jasno, kad se iz animalnog konteksta (cijelu stvar radi čitav animalni svijet!) vratite u pogospođeno stanje, naveliko pričate o „vođenju ljubavi“, koja se - kako rekoh – ne može „voditi“, izuzev dajući toj sintagmi specifično značenje koje se gubi čim potonete u svijet putenih želja. S druge strane, seksanje je radnja, stoga se vodi ono, a ne ljubav. Mnogo puta rekoh, nema licemjernije vrste od ljudskog roda. „Prljave“ stvari nastoji – sveđ ih jednako vršeći – zadjenuti u uglađenu formu, umišljajući da time bilo što suštinski mijenja.
Eros i Erato
( Bezobrazna pjesma)
Tvoja je ruka kao vjetar vreo
kada me posred stabljike takne.
Ona i on tad su jedan dio -
isto kad ona i on se makne.
Pod prstiju tvojih blaženih kretnji
on raste polako, plaho se trza,
postajuć' nalik ozbiljnoj prijetnji
k'o ždrijebac mlad tad nemirno rza,
tražeći puta da se smiri,
zabacuje glavu u prvi plan:
"Dođider, dođi! Daj me namiri.
Ja želim biti pojeban!"
Dok ruka ga jedna bezobzirno draži,
pokretom druge ti postaješ naga,
a staja tvoja sve više se vlaži
i gledaj, još čas - već uvodiš vraga
u crnu jamu što pred njim se širi.
Mrmljaš, ja rzam. Stenjem, ti skvičiš;
još malo samo - tek mudo još viri.
..................................
Odahneš malo. Tad pokrete praviš
čudnovate neke, nestvarne, snene.
U ludom ritmu ti sebe dražiš
vodeći pritom k vrhuncu i mene.
Kao pod dejstvom opojnih droga
mumljamo, pipamo, sisamo, grebemo...
Ja u dnu rupe, ti vrh moga vraga
baš se draga izvanredno - jebemo!
Trenutak odluke... Slasna je slast!
Znojna junica na podatnom juncu
nemaš više nad sobom vlast -
sa krikom juriš ka vrhuncu,
i padaš u bezdan od sviju veći
srčući pičkom mužjačku plazmu...
Smirujuć' se lagano u beskrajnoj sreći
već misliš polako - o idućem orgazmu!
Daklem, bistrima (i u „ljubavi“ iskusnijima) je jasno slijedeće – seks i ljubav su sasvim različite stvari, što će reći da se ljudi mogu seksati bez uzajamne ljubavi, ali ljubav uglavnom (sem ako je platonska) podrazumijeva i spolno općenje. Sad se zajedno sa mnom, naročito katolici, tucite iz sve snage pesnicama o prsa, sveđ glasno (i po mogućnosti javno) ponavljajući: „Moj grijeh! Moj grijeh! Moj preveliki grijeh!“, a kad završite vratimo se seksu, u čistom ili ljubavnom kontekstu – kako vam drago. Ukoliko se stidite onoga što svakodnevno (svakonoćno) radite, nemojte to raditi. Još je gore, ako se stidite ono što radite nazvati pravim imenom – onda ste vjerojatno tipični predstavnik ljudske vrste. Sad, jesu li pjesnici iz „Bordela muza“ (konzultirajte i Vukovog „Crvenog bana“) za uzvisivanje kad ne pišu o erotici, a đavolji sljedbenici ako na jednako pjesnički način govore o onome što upravo svi njihovi čitatelji (i oni koji to nisu) rade svakodnevno, prepuštam njima na procjenu.
Sasvim usput, sa slike je jasno vidljivo kako nije – kako se često pogrešno tvrdi – ljudska vrsta jedina koja kopulira licem u lice (uz bezbrojne ine varijante), već to čine i majmuni, što opet podrazumijeva da se i oni psihički rajcaju pri pogledu na lice partnera koje odražava njihovo uživanje.
U svemiru je sve promjena, dinamika. Ništa nije vječno, pa onda ni ljubav ne može biti takva, izuzev ako riječi „vječno“ damo isključivo ljudsko (daklem, prolazno) značenje, u kontekstu intervala između rođenja i smrti jedinki. Ljubavi su trajnije ili manje trajne, uključujući u sebe i termine poput prevare i vjernosti, iskustva i nevinosti. Muškarci se međusobno vole hvalisati koliko su žena „okrenuli“ (evo, vraćam se na pogospođene termine) – žene znaju poju li slične hvalospjeve u ženskom društvu - ali rijetko tko će se javno upitati: ako ste zaista svi toliko žena „izokretali“, tko je sve to činio sa vašom partnericom/suprugom, ili vašom majkom? Nisu valjda izuzetak u svemiru, dragulj koji se nigdje ne može naći sem u nebuloznoj mašti? Dakako, postoje trajne ljubavi koje – uključujući i uzajamne prevare – traju do iščeznuća jednog ili oba partnera s ovoga svijeta, ali u osnovi nije to ono što u prvi mah pomislimo spominjanjem sintagme „vječna ljubav“. U nekom vidu imaginarne čistoće koju voli zamišljati sterilni ljudski um, ona moguće postoji tek u literaturi (recimo, Romeo i Julija), a i to često samo stoga što su partneri našli smrt prije no su uspjeli jedan drugoga prevariti, napustiti, poniziti, ljudski degradirati, zamrziti, postati indiferentni,…, ili je čak, zarad tragične smrti, nisu uspjeli ni „konzumirati“ – još jedan „civilizirani termin“ – poput spomenutih ljubavnika iz Verone. U praksi je to prije izuzetak koji potvrđuje pravilo, mada sam uvjeren da bi većina ljudskog roda, sablaznuta mojim tvrdnjama, živahno protestirajući anatemizirala i izopćila autora, ako već ne iz Crkve (ne mogu, jer sam bezbožnik), a ono barem iz „civiliziranih“ dijelova ljudskog društva u koje su privremeno svratili do idućih „animalnih radnji“, bez kojih bismo odavno izumrli.
Znači li voljeti isto što i ljubiti? Svakako da ne. Jer voljeti možemo masu ljudi, životinja, stvari i postupaka, a ljubi se samo čovjek (svejedno kojeg spola) s kojim uspostavljamo duboku povezanost, koja uključuje kako „animalnu“ tako i duhovnu komponentu. Ljubav je osjećaj dublji od voljenja i trajniji od orgazama, i daleko od toga da se oslanja samo na seksualnu komponentu, a veliko je pitanje koliki dio inače površnog ljudskog roda umije dugovječnije zadržati osjećaj ljubavi prema drugoj osobi. Misli se, dakako, na ljubav između raznih ili istih spolova, sasvim svejedno, jer ljubav ni po kakvoj definiciji ne ovisi o spolu zaljubljenih.
Gle, zvijezde kako čudesno kruže,
tako je zračna atmosfera.
Naprosto moraju da se združe
valovi čežnje s harmonijom sfera.
Kako li bridim okrenut svodu,
obasjan nekom božanskom slutnjom.
Vrijeme je načas stalo u hodu,
vječnost kroz mene govori šutnjom.
Ponesen u bezdan zvijezdanim tragom,
ovdje sam prisutan još samo tijelom,
jer opijen hrlim nečem dalekom, dragom,
a neznanom još i zastrtim velom.
Jesi li i ti, strašno daleko,
upila u se ovu opojnu drogu?
O, kako želim iz leta, meko,
spustit se kraj tvojih nogu!
I tako, u ovaj prevrući ljetni dan, ako ste uspjeli izdržali čitanje teksta do kraja, moguće izaziva u vama čiste ili pomiješane emocije različitih predznaka. Ukoliko ste počeli razmišljati o rečenom, mimo idealiziranja sasvim prirodnih stvari, koje upravo rad svoje prirodnosti ne trpe nikakvu idealizaciju, želim vam sreću i gušt u „vođenjima ljubavi“, ma u kojem kontekstu to činili! Jer,
„NIŠTA LJUDSKO NIJE MI STRANO!“
Na linkanoj stranici ove sentence jasno je vidljivo jadno, licemjerno tumačenje („To jest, imam sve one mane koje su svojstvene čovjeku.“) ove Terencijeve izreke. Zašto bi, primjerice, seksanje bilo mana, kad – da ispravno „prevedem“ još jednu „uzvišenu“ ljudsku izreku: „Da nije seksa, ne bi svijeta bilo!“. Čovjek može smišljati, kakve god „civilizirane“ izreke koje ga navodno uzdižu, ali kad se ogoli pred partnerom, radi isto što i sav živi svijet. Jebe se! Ljubio, ili se „samo“ iz gušta seksao. Valjda je zato i stvoren s „griješnim instrumentima“.
|
| ||||
02.7.2020.
Povijest – glavni tok i rukavci
Revizionisti povijesti, ne oni koji temeljem novih dokumenata imaju rasvjetljavajući i potpuniji pristup historijskim zbivanjima, već oni koji iz ideoloških ili trenutnih politikantskih nakana imaju razloge serviranja laži o inače solidno dokumentiranima (od domaćih i stranih autora) zbivanjima, nisu samo karakteristika regije negdašnje Jugoslavije, oni se javljaju posvuda u svijetu. Laži ne plasiraju samo površno ili posve neobrazovani ljudi, odnosno zaslijepljeni ideolozi koji bi se u političkom životu uspinjali od poraženih do pobjednika, one se često koriste i od vlada respektiranih zemalja kako bi postigle ili obrazložile svoje ciljeve i djelovanja (sjetimo se samo američkih laži o iračkom posjedovanju oružja za masovno uništenje kao opravdanja za invaziju na tu zemlju, ili incidenta u Tonkinškom zaljevu kao opravdanja za bombardiranje tadašnjeg Sjevernog Vijetnama, da ne spominjemo debakl propale invazije u kubanskom Zaljevu svinja). U Hrvatskoj su posebno aktivni potomci – biološki ili politički – ustaškog režima takozvane NDH, naročito glasni uoči datuma formiranja te kvislinše paradržave, uoči misa koje svećenstvo drži za njenog Poglavnika, ili majskom periodu kad na red dolazi mješavina mitova, laži, istina i poluistina o bleiburškim zbivanjima, odnosno potonjem tzv. „križnom putu“ koji je trajao nekoliko mjeseci. Izvan konteksta zbivanja, lišena spoznaje da je moral temporalna kategorija te da se današnjim mjerilima neka prošla događanja ne mogu suditi, te izvan globalnog sagledavanja činjenica od kojih ovoprostorne nisu nezavisni dio, formalizirani pogled na dešavanja lišena bitnih sastojaka kako bi opravdali svoju reviziju događaja, uglavnom praćena floskulama bez realnog značenja. Poput „sve žrtve su jednake“ ili „svaki život je vrijedan“, primjerice, nastoje se ostvariti političke težnje, opravdati zločine svojih bioloških ili političkih predaka, te se s pozicija ratnih gubitnika lažima i prijevarama dići do nivoa pobjednika. Sasvim kratko o dvije navedene floskule, koje u očima većine izgledaju neupitne. Žrtve su jednake samo u biološkom smislu – sve su mrtve. U etičkom pak ih treba razlikovati, poput poginulih civila od ruke terorista i teorista samog. Nadalje, u principu je zaista svaki ljudski život vrijedan, ali – na žalost plasirateljima te tvrdnje – ne jednako. Život nevine žrtve „Jasenovca“ nije jednako vrijedan kao život njenog ubojice, život agenta kojeg je ubio terorist nije jednako vrijedan životu ubojice. Nije li onda čudno da promicatelji rečene tvrdnje baš i ne sažaljevaju teoriste pobijene od policije, već komemoriraju poginule na strani potonjih, a teroriste često pokapaju u neoznačene grobnice? Zašto Crkva, ako je svaki život jednako vrijedan, drži mise za Pavelića a odbija ih držati za Tita? Zašto, ako su svi životi, ako su sve žrtve jednako vrijedne? Više je nego jasno da je to zastupnicima iskrivljene etike evidentno, jer im je očito vlastiti život više vrijedio od života jasenovačkih uznika, što su naknadno dokazali i jaukanjima oko svojih žrtava, uglavnom alibi nalazeći u poginulim zbiljski nevinim žrtvama kakvih ima u svakom ratu (Ameri bi ih nazvali „kolateralnim žrtvama“, mada je, specijalno u ustaškim logorima, teško uopće govoriti o bilo kakvoj uzgrednosti). Humanistička etika podrazumijeva ne samo moralnost, već i logičku doslijednost stavova u praksi, a potonji odišu licemjerjem karakterističnim za države, njene građane i ljudski rod u cjelini. Floskula se najčešće pokazuje jača od mozga koji bi je trebao raskrinkati. Čak i niz lijevo pozicioniranih političara (uglavnom je takvih jako malo) u svom neznanju i neinformiranosti često ponavljaju lažne tvrdnje, ili tvrdnje koje izvlače iz konteksta povijesti, te mašu njima nastojeći privući pristalice, u prosjeku još neobrazovanije ali podložnije dresuri floskulama (uostalom, tko pita jeli u glasačku kutiju listić ubacio genij ili kreten). Često se koristi tvrdnja da se treba ugledati na Njemačku, Austriju ili Italiju koje su – za razliku od njihove kvislinške sluškinje – uspjele obračunati sa svojom fašističkom prošlošću, kao i objeda Udbe za sva moguća zla učinjena eksjugoslavenskim (naročito ustaškim) emigrantima, mada u širokom povijesnom i geografskom kontekstu stvari izgledaju ponešto drukčije, bez namjere da ikoga pravdam. Samo navođenje činjenica trebalo bi navesti upoznate s njima na nešto drukčiju percepciju stvarnosti i povijesti, od one koja se svrhovito nameće.
O „bleiburškim“ žrtvama i Udbi već sam pisao, te ću uz kratko podsjećanje navesti neke nespomenute činjenice, s obzirom da je komparacija jedna od povijesnih metoda izučavanja događaja. Ništa nije izolirano i bez veze s drugim pojavama na ovom svijetu. Manipulirajući brojem pobijenih ustaša (i nevinih žrtava, kao i brojem kućama otpuštenih nevinih civila), uglavnom ne spominjući pritom četnike, bjelogardejce i poraženu nacističku vojsku koji su se boreći povlačili prema zapadu bez predaje, i to cijeli tjedan nakon završetka 2.svjetskog rata u Evropi, kad su goneći okupatora i njegove kvislinge pogibali vojnici NOV dok je drugdje na kontinentu vladao mir, proustaški autori dižu brojke do nebesa, istovremeno zamjerajući jednaki postupak ekstremnih Srba s jasenovačkim žrtvama. Zahvaljujući radovima Žerjavića i Kočovića, a napose poimeničnom evidentiranju jasenovačkih žrtava ustaškog režima, oko njihova broja danas za objektivne povjesničare nema puno nedoumica. Podgrijavaju ih samo revizionisti, a posebno oko žrtava „križnog puta“. Ne ulazeći u odokativne procjene (mada su i tu spomenuta dva autora dala prihvatljive brojke), sasvim se zaobilazi širi kontekst zbivanja i osvetnička ljudska psihologija među partizanima koji su se svetili, pojačana činjenicom barbarskih zločina ustaša kakve Zapad nije doživio, te nastavkom zločina poražene ustaške vojske u času kad je kontinentom vladao mir. Da zločini partizana (koristi se još jedna floskula „zločin je zločin“, koja poput prethodno spomenutih ne razlikuje zločin terorista od „zločina“ policajca koji ga je likvidirao) nisu bili izolirani od sličnih zbivanja širom Evrope - to masovnijih što su postupci okupatora i njihovih kvislinga bili brutalniji – brojčano, s pozivanjem na izvore, ilustrira Nikola Visković, što možete opširnije pogledati u tekstu „Korijeni i izdanci“. Dobro konstatira Josip Manolić u memoarskoj knjizi „Politika i domovina“:
„Pobjednik u Drugom svjetskom ratu je sudio, kako kod nas tako i u svim zemljama Europe, diktirao mir, i nametao svoju „pravdu“ na temelju svojih zakona, ma koliko oni bili nedemokratski, i taj se povjesni tijek ne može promijeniti.“
Navest ću primjer iz knjige: „Ubijanje SS-ovaca, Lov na najgore ratne zločince u povijesti“ (download, englesko izdanje), koliko osvetnička mržnja može izobličiti psihologiju žrtava (niz primjera koje ću navoditi upravo su iz te knjige):
„Nema nikakve sumje u to“, napisat će poslije Ferencz, „da su mi iskustva na dužnosti istražitelja zločina u nacističkim centrima za istrebljenje ostavila neizbrisive traume.“ Najsnažniji dojam na njega je ostavio logor Ebensee. Nakon oslobođenja, „neki su zatvorenici uhvatili jednog čuvara, pripadnika SS-a, u pokušaju bijega. Sudeći po nasilnosti napada, taj je čovjek mogao biti i zapovjednik logora. Prvo su ga nemilice tukli. Potom ga je svjetina vezala za jednu od metalnih ploča kojima su se tijela spuštala u krematorij. Ondje se živ polagano pekao, jer su ga nekoliko puta spuštali i dizali iz peći“. Gledao sam sve to i nisam činio ništa“, zapisat će poslije Ferencz. „Čak i da sam to mogao spriječiti, to mi nije bilo u opisu posla. A iskreno govoreči, nije mi se ni pokušavalo.“
Tko shvaća ljudsku psihologiju, patnje žrtava, floskularnost izjava da je žrtva samo žrtva i da je svaki život vrijedan, da je zločin samo zločin, shvatit će i temeljem ovog primjera ogorčenu osvetoljubivost partizana (a srpskih napose, jer konačno – nisu li upravo Srbi bili najveće žrtve ustaškog režima?). Uostalom, jednostavno pretraživanje interneta pokazuje niz slika ustaških i četničkih zločina – uživali su ne samo u klanju već i u dokumentiranju istoga – ali ne i partizanskih. O preživjelim izravnim svjedocima njihovih zlodjela da ne pričamo. Konačno, nije li Vladko Maček (1, 2), koji je prvo zatočene komuniste predao ustašama, potom par mjeseci „vikendirao“ u Jasenovcu, da bi se pridružio ustašama pri bijegu, pisao u svojim „Memoarima“:
„Za razliku od četnika i ustaša, partizani nisu nigdje činili masovnih pokolja… Kako su se Nijemci, a s njima i ustaše, povlačili prema Zapadu, to su partizani, čim su došli u koje hrvatsko selo, likvidirali prvake HSS. Ustaše i četnici ubijali su narod masovno, zaslijepljeni mržnjom. Komunisti su ubijali hladnim razumom sve one za koje su držali da smetaju učvršćenju komunizma.“
Iako priznaje da su ustaški i četnički zločini bili masovni, mnogo veći od partizanskih, nije se sposoban izognuti relativizaciji slijedeći svoj antikomunistički „instinkt“. Tako doznajemo da je, čini se, ubijanje vođeno „hladnim razumom“ mnogo gore od onog „zaslijepljenošću mržnjom“, ma koliko potonjeg bilo više i ma koliko teško može biti bolje ili gore. Uostalom, valjda se partizanska „zaslijepljenost mržnjom“, zarad likvidacija voljenih u logorima i pogibije drugova u času kad je rat na kontinentu bio završen, niti ne računa. Prisjećajući se i njemačkog zgražavanja (1, 2) nad zločinima ustaša, navedimo odlomak iz knjige Keith Lowe-a, „Savage Continent: Europe in the Aftermath of World War II“:
„Nacisti i njihovi saveznici ne samo da su donijeli novu, ubojitu kvalitetu rasnim stavovima, već su promovirali mržnju među suparničkim etničkim skupinama kao sredstvom da ih podijele i osvoje. Tako su skupine poput UPA u Ukrajini ili ustaše u Hrvatskoj ne samo podučavale kako provoditi masakre velikih razmjera svjedočeći holokaustu u bliskim prostorima, već im je data mogućnost da sami izvrše genocide. Ništa od toga nije se dogodilo u zapadnoj Europi. Nacistička brutalnost na zapadu bila je daleko blaža, genocid nad Židovima dogodio se prilično izvan vidokruga stanovništva, a natjecateljske nacionalističke tenzije rijetko su bile problem.“,
koji jasno obrazlaže brutalnost osvete u zemljama „nižih rasa“, u odnosu na one vršene na Zapadu. Spomenimo da su i na Zapadu tijekom rata bile egzekucije bez suđenja, uhvaćenih nacista, čim bi im se ispod pazuha otkrio utetovirani znak SS. Partizani su odmah prepoznali zlo i s njim se nasilno obračunali (štogod danas mnogi mislili o tome), ukoliko se zločinci nisu uspjeli prikriti ili pobjeći iz zemlje na Zapad – iz razloga spomenutog u citiranom odlomku, ali i stoga što je tamo bio drukčiji odnos spram njih. Kvazihuman, ali ih je to spasilo zaslužene kazne. Odnos Nijemaca i Austrijanaca (ishodišta nacizma) prema njima bio je sličan odnosu suvremenih Hrvata i Srba spram aktualnih ratnih zločinaca iz nedavnog rata, a slično je bilo i u domovini fašizma, Italiji. S druge strane, Amerika je žmireći vodila pragmatičnu (u najgorem smislu) politiku, posebno inspiriranu početkom hladnog rata – tko te jebe što si radio za prošlog rata, ako sada budeš radio za nas! Južna pak Amerika, koja uglavnom nije učestvovala u svjetskom sukobu, pružila je svestrano utočište izbjeglim nacistima preko kanala „štakorske veze“ u organizaciji Crkve, naročito Argentina u vrijeme Perona i njegove pretjerano hvaljene supruge Evite. Tisuće SS-ovaca izvlači se nekažnjeno, pa i Eichman koji je koncem rata pobjegao iz pritvora (Saveznici nisu znali njegov identitet). Bijegu utjecajnih nacista pomažu i švicarska vlada te Crveni križ! Mada je na jednom od Nürnberških suđenja 14 nacista osuđeno na smrt vješanjem, kazna je izvršena samo za četvero, dok su ostali oslobođeni već 1958. godine.
U međuvremenu, Vatikan sudjeluje u tajnom iseljenju na tisuće nacifašista, uključivo i ustaša:
„Vatikan je, dakako, najveća pojedinačna organizacija koja sudjeluje u ilegalnome preseljenju emigranata“, stoji u tajnome izvještaju, iz svibnja 1947. godine, koji je američko veleposlanstvo u Rimu poslalo State Departmentu u Washingtonu. „Vatikan dodatno opravdava sudjelovanje željom da infiltrira, ne samo u europske, nego i u latinoameričke zemlje, ljude svih mogućih političkih uvjerenja, pod uvjetom da se protive komunizmu i da su naklonjeni Katoličkoj crkvi.“
Papa Pio XII naime osjeća veliku ugroženost zbog uspona sovjetskog ateističkog komunizma i općeg slabljenja Crkve, te se zalaže za pomilovanje osuđenih nacista i pomaže onima koji bi se pridružili borbi protiv globalnog komunizma. Zarad nepodnošenja bezbožnog komunizma, Crkva se u cjelini prodala Đavlu.
S druge strane, još 1946. godine Truman potpisuje tajnu zapovjed da se njemačkim znanstvenicima dopušta dolazak u SAD zbog razvoja američkog raketnog programa. Više od tisuću nacista i njihovih suradnika tako je – posredstvom operacije zvane „Spajalica“ („Paoerclip“) - započelo raditi u Americi. Najpoznatiji, ratni zločinac Wernher von Braun - oficir SS-a čije su rakete V-1 i V-2 ubijale stanovnike Londona, odveo je ljudski rod na Mjesec - zahvaljujući pragmatičnom pristupu svojih novih poslodavaca, kojih je etika prvenstveno u korelaciji s dolarima, uspjehom i svjetskom prevlašću, još je 1945., skupa sa 127 raketnih stručnjaka koji su razvijali smrtonosne rakete, sklopio ugovor za nove poslodavce i emigrirao u Ameriku (i Sovjeti su „primamili“ izvjestan broj njemačkih raketnih stručnjaka). Smatra se da se oko 10000 nacista uspješno uselilo u SAD i dobilo državljanstvo, od kojih su tek neki (kad više nizašto nisu mogli poslužiti, izručeno u Evropu. Poput ustaše Artukovića, primjerice. Godine 1947. oko 8000 pripadnika SS-a putuje u Kanadu i SAD temeljem lažnih dokumenata. SS-ovac Klaus Barbie - „Lyonski mesar“ - francuski ratni zločinac koji je tek mnogo kasnije (kad je Americi postao nepotreban) izručen Francuskoj, radi pod vlastitim imenom za američku vladu (što notorna hrvatska Wikipedia uopće ne spominje!), štiti ga CIA, a zaslužan je za lociranje i potonje smaknuće Che Guevare.
Istovremeno konzervativni južnoamerički režimi (posebno Argentina, Brazil i Paragvaj) objeručke prihvaćaju uglavnom crkvenu isporuku bježećih od pravde nacista, od kojih mnogi nastavlju život bez promjene imena. Tako sadistički dr. Mengele kojeg se preživjeli logoraši s jezom prisjećaju zarad neljudskih pokusa koje je vršio nad njima, uživa u Brazilu pod pravim imenom, na farmi kraj Sao Paola, dok Martin Borman živi u Paragvaju. Eichmana su operativci izraelske tajne službe Mossad uhvatili u Argentini i protuzakonito ga, vladinim avionom prošvercali na suđenje u Izrael. Mengele čak bez problema odlazi na skijanje u Švicarsku gdje ga časne sestre skrivaju u samostanu mjesta Günzburg, gdje i umire u starosti od 75 godina. Dok Peron i njegova Evita štite naciste i sve rade kako bi ih, skupa sa njihovim kvislinzima, privukli u Argentinu dajući im državljanstvo bez prava izručenja, dotle argentinski predsjednik Menem 1992. biva prinuđen predati Izraelu 40 kutija pročišćenih dokumenata (koji ne kompromitiraju njegovu državu u vabljenju i zaštiti zločinaca) o nacistima u Argentini, a čuvenom lovcu na nacističke ratne zločince Wiesenthalu predaje i dva dosjea o Bormanu.
Izrael i njegova tajna služba Mossad, posebno su poglavlje u priči o nacističkim ratnim zločincima, no povežimo to sa sudom – posebno Hrvata – o jugoslavenskoj tajnoj policiji Udbi (od 1966. naziva se Služba državne bezbednosti – SDB – mada je njeni kritičari uglavnom prozivaju prvim imenom), koja je navodno vršila nezapamćene zločine (ubojstva, infiltracije u krug ekstremne emigracije i slično), nimalo različite od djelovanja mnogo razvikanijih službi drugih država, naročito onih koje se uvijek nameću kao uzor demokracije. Američka CIA je znana po svojim operacijama širom svijeta, koje uključuju prisluškivanja, ubojstva, otmice i mučenja ljudi s američke liste terorista. Spomenimo samo mučenja u tajnim zatvorima širom svijeta (hrvatska vlada čak je dozvolila slijetanja na Ćilipe aviona koje je CIA koristila za nelegalni prijevoz zarobljenika osumnjičenih za terorizam u treće zemlje poput Uzbekistana ili arapskih država, gdje se obavljaju saslušanja uz mučenja i zlostavljanja uhićenih, posebno ako ih se povezuje s al-Qa’idom ili talibanima). U izvještaju nevladine organizacije Amnesty International (AI)
„...se iznosi podatak o približno 1000 letova u izravnoj vezi sa CIA-om, a prema podacima te nevladine organizacije CIA je koristila uglavnom europski zračni prostor. Osim Hrvatske, spominju se i Češka, Njemačka, Grčka, Italija, Makedonija, Malta i Rumunjska. Inače, prije nekoliko mjeseci Amnesty je objavio da se među jedanaest tisuća zatvorenika u američkoj bazi Guantanamo na Kubi nalaze i zatvorenici koji su u taj logor transferirani iz Hrvatske. Amnesty je utvrdio da je većina zarobljenih transferirana iz Afganistana, Pakistana i Iraka, a manji dio iz Hrvatske, Albanije, Bosne, Makedonije, Gambije, Indonezije, Italije, Jordana, Kenije, Libije, Malezije, Sudana, Tanzanije i Zambije. Američka državna tajnica Condoleeza Rice priznala je da su zrakoplovi CIA-e Europu nadlijetali u čak 800 navrata te da su europske obavještajne službe upoznate s tim aktivnostima.“
Usput, u vojnoj bazi Guantanamo na Kubi (okupiranom teritoriju suverene države!), godinama se – na neodređeno vrijeme, bez ikakvog suđena - drže osobe osumnjičene za terorističku aktivnost. Što pak reći o velikoj operaciji CIA-e, koja je novac za financiranje nikaragvanskih kontraša financirala prodajom droge građanim Los Angelesa i drugih američkih gradova, daklem drogiranjem vlastitih državljana! Izraelski Mossad (kao i sama država), jedna od najefikasnijih svjetskih tajnih službi, je posebna priča. Kako po svojim uspjesima (Udbini uspjesi nazivaju se zločinima), tako i protuzakonitom djelovanju širom svijeta. Kratkoće radi, navodim tek neke njene uspjehe s Wikipedie:
· Lociranje i kidnapovanje naciste Adolfa Ajhmana
· Pomoć u imigraciji etiopskih Jevreja u Izrael.
· Likvidacija odgovornih za Minhenski masakr na Olimpijskim igrama 1972. i Aferu Lilehamer.
· Kidnapovanje Mordehaj Vanunua (Mordechai Vanunu) u Italiji
· Dobavljanje visoko osetljivih informacija o iračkom nuklearnom reaktoru Ozirak koji je uništen u izraelskom vazdušnom napadu 1981.
· Dobavljanje obaveštajnih podataka za izraelske vojne operacije, hiljade milja od Izraela, na primer za Operaciju Entebe.
· Likvidacija Abu Džihada.
Djelovanje Židova proteže se u godine prije formalnog osnivanja Mossada. Nakon rata skupina židovskih partizana - koju su financirali Britanci - „Nokmim“ hvata SS-ovce i sami im sude. Napose govori o osvetničkom moralu i beskrupuloznosti ove tajne službe (koja radi, naravno, uz znanje vlade) suradnja sa Ottom Skorzeny-jem, SS pukovnikom
„… koji je komandovao akcijom oslobađanja svrgnutog italijanskog diktatora Benita Musolinija, akcijom kidnapovanja sina Mikloša Hortija u Mađarskoj (kako bi Mađarska u Drugom svetskom ratu ostala na nemačkoj strani) kao i po organizaciji jedne od najznačajnijih baza SS organizacije ODESSA u Frankovoj Španiji.“
Naime, kad je Izrael stekao spoznaju da Egiptu u formiranju raketnog programa pomažu neki nacistički raketni inženjeri, Mossad je sklopi sporazum sa Skorzenyjem kojim je on učestvovao u njihovoj likvidaciji (čak i lično). Zamislite ovaj moral: nacistički SS pukovnik učestvuje u likvidaciji svojih bivših drugova, a angažiraju ga Židovi čiji holokaust su nacisti provodili. Pošten čovjek da ne povjeruje! Židovi više ne iskazuju milosrđe, vodi ih Tora: „Ne iskazuj milosrđe – život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu“. Radi se, naprosto o hladnoj osveti.
Predugo se detaljno u ovom relativno kratkom tekstu osvrtati na denacifikaciju koju je navodno „slobodni svijet“ uspješnije proveo od jugoslavesnkih partizana, a koja se svodila na kombinaciju početnih likvidacija bez suđenja, potonjih suđenja glavešinama uz naknadno sniženje kazne mnogim osuđenicima, preko pragmatičnog oprosta njihovih zločina, u zamjenu za sudjelovanje u jačanju zapadnih oružanih snaga i učešće u razvoju raketne tehnike, kao i špijunskoj aktivnosti u korist Zapada u hladnoratovskom miljeu. I naprosto običnom, za žrtve zločinaca ponižavajućem pružanju utočišta njihovim krvnicima. Primjerice, Elfriede Huth, zloglasna čuvarica u ženskom koncentracionom logoru Ravensbrück, dobila je američko državljanstvo, čak se prikrila udavanjem za Židova čiji su roditelji skončali u konclageru! Nakon njegove se smrti vratila u Njemačku koja ju nije sudila, i živjela od američke socijalne pomoći! I dan danas bivši SS-ovci i njihove obitelji primaju njemačke mirovine! Nemali broj nacista nakon rata živi u Zapadnoj Njemačkoj, obavljajući čak visoke dužnosti za vladu. Primjerice, Kurt Lischka, zapovjednik Gestapa u Parizu radi pod vlastitim imenom kao sudac u Kӧlnu. Ipak je, tek 1980-te osuđen na 10 godina zatvora. Reinhard Gehlen, visoki oficir Wermachta, predao se Amerikancima i potom sudjelovao s njima u špijuniranju država Varšavskog pakta tijekom hladnog rata, potom kontaktirao s Adenauerovom vladom i sudjelovao u organizaciji zapadnonjemačke obavještajne službe, ali i pomagao u bijegu nekih nacističkih zločinaca. Osnivač je obavještajne, tzv. „Gehlen organizacije“ koja je zapošljavala na stotine bivših pripadnika Wermachta i nacista („The CIA and Nazi War Criminals“), koju su Amerikanci prenijeli u nadleštvo SR Njemačke, a postala je jezgro spomenute Savezne obavještajne službe (BND) čiji je bio predsjednik. Žalosna je činjenica, da je jedna od povijesnih rodonačelnica fašizma, današnja Njemačka, za Hrvatsku – ovakvu kakva jest – postala uzor demokracije skoro tričetvrt vijeka nakon kraja svjetskog sukoba, mada je denacifikacija (1, 2) u njoj – kao i u nizu zapadnih, u to vrijeme fašističkih zemalja – izvršena tek površinski, ofrlje (praktički napuštena započinjanjem „hladnog rata“ među negdašnjim saveznicima. Uostalom, i današnja situacija nije baš bajna), s kozmetičkim učinkom suđenja vrhovnim glavarima i začetnicima užasa, ostavljajući niz drugih na značajnim funkcijama u državnoj upravi i poduzećima, privatnim firmama, znanstvenim institutima, akademijama,…, upotrebljavajući njihova znanja i često najbestijalnija „dostignuća“ u vlastite svrhe, a mnogih se tek pri kraju njihova života kao beskorisnih – „dokazujući“ zapadnjačku demokraciju – odrekli, sudeći im i izručujući ih, poništavajući državljanstvo koje su im dali kao sklonište od pravde, kad su mlade generacije koje ništa ne znaju o tim prošlim vremenima sažaljevale „jadne“ starce, postavljajući pitanje zašto im uopće treba suditi? Najjednostavniji odgovor je, jer ratni zločini ne zastarijevaju, a one druge neka svatko sam potraži. Društveni, politički i znanstveni život poraženih fašističkih država bio je premrežen onima koji su shvativši promjenu vremena i paradigme, po pragmatičkoj američkoj mudroliji „ne možeš li ih pobijediti pridruži im se“, to i učinili.
„Mnogi, duboko povezani s kolegama nacističke prošlosti mogli su napraviti u Saveznoj Republici Njemačkoj nakon 1949. nesmetane karijere. S „opranim“ (krivotvorenim) potvrdama, kao (navodne) žrtve „verificirane“ od komisija i sudova, otišli su natrag u politiku, sudstvo, upravu, policiju i sveučilišta; često pod lažnim imenima i često uz pomoć mreža („štakorskih linija“) starih drugova ili “klika”. Tako su pedesetih godina više od dvije trećine višeg osoblja Bundeskriminalamta (Federalni kriminalistički policijski ured Savezne Republike Njemačke, pod izravnom upravom MUP-a) činili bivši pripadnici SS-a (na Nürnberškom procesu proglašenom kriminalnom organizacijom; poput HDZ-a u Hrvatskoj, gdje se vjerojatno čeka zastara prvostupanjske presude).“
Opće je poznati slučaj bivšeg Generalnog sekretara UN, Austrijanca Kurt Waldheim-a (o čijoj sramotnoj biografiji hrvatska Wikipedija opet krije detalje!) kojeg je Jugoslavija još 1947. godine proglasila ratnim zločincme, temeljem čega je uvršten na listu ratnih zločinca UN.
„Valdhajm je učestvovao u borbama na Kozari u leto 1942. godine, kada je oko 68 hiljada muškaraca, žena i dece srpske nacionalnosti oterano u ustaški koncentracioni logor Jasenovac. Valdahjma je zbog zasluga u bici na Kozari odlikovao hrvatski poglavnik Ante Pavelić. Tek posle izbijanja afere o njegovoj mračnoj nacističkoj prošlosti, koje su prve objavile u svet beogradske novine (V. Novosti), Valdhajm je na sve načine pokušavao da dokaže da je bio samo vojnik i da nije odgovoran za ratne zločine nad civilima. Vašington i London su ga, međutim, stavili na listu osoba kojima je zabranjen ulazak u SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo… Iako je njegovo ime bilo na listi ratnih zločinaca UN, i mada su za njegovu ratnu prošlost znali i SSSR, i Amerika i Britanija i Jugoslavija, osnivači Ujedinjenih nacija, on je ipak u dva mandata bio cenjeni generalni sekretar svetske organizacije.“
Prije funkcije u UN dogurao je do austrijskog ministra vanjskih poslova, dok je nakon nje postao austrijskim Predsjednikom. Unatoč otkrivanju njegove prošlosti, osudi svjetske židovske zajednice, spoznaje da je CIA još 1945. znala detalje njegove biografije i protivljenju svjetske javnosti, Austrija nije željela poništiti njegov izbor. Dapače, nakon što se nije kandidirao za drugi mandat, „postavljen je za počasnog člana KHV Welfia Klosterneuburg, rimokatoličkog studentskog bratstva... Godine 1994. papa Ivan Pavao II dodijelio je Waldheimu viteški orden u obliku Pija IX., a njegovoj suprugi iskazao papinsku čast“.
Povijest je, kako volim reći, termodinamika ljudskog roda. U njoj, po sili stvari učestvujemo svi, u ulogama različite djelatne a napose etičke značajnosti, ali za njeno shvaćanje nisu svi sposobni. Zato postoje povjesničari, nažalost iz čijeg skupa tek neindoktrinirani, nacionalno nepreparirani, skloni staviti svoje subjektivne prosudbe u stranu pred tumačenjem objektivnih činjenica, oni koji shvaćaju razliku između povijesti svoje obitelji i povijesti društ(a)va koje proučavaju, jednom rječju – pošteni znanstvenici, zaista doprinose njenom shvaćanju i jedini su relevantni podučavatelji povijesti većini. Danas, kad se širom svijeta nacionalnost i državnost tretira kao neka velika vrijednost koja zasjenjuje općeljudske humane karakteristike (primjerice, ne postoji pošten ili nepošten Hrvat, Srbin, Bošnjak, Amer, Nijemac ili Rus – postoje samo pošteni i nepošteni ljudi), spomenuti povjesničari i njihov objektivni pristup znanosti su u manjini. Povijesti nije dano donositi moralne sudove, ona se bavi istinama, a nedovoljno etički odgojeni ljudi – čemu doprinose obitelj, šlolstvo čiji su programi pod nadzorom države u korist vladajućih elita, i mediji – sami nisu sposobni formirati ispravne, humanističke moralne sudove, sagledavajući povijest u cjelini odnosa, kako između naroda, tako i konteksta vremena te pripadajućeg mu morala. Svaka obitelj ima pravo žaliti za svojim pogubljenim SS-ovcem, komunistom, ustašom, četnikom ili ma kojom „žrtvom“ s ma koje strane, ali je nastrano javno žaliti za pogubljenjem pripadnika režima – kad već nije išlo drugim putem – koji je nanio tolika zla svijetu. Treba obitelji prepustiti žal, ali društvo mora podučavati istinu. Kako je širom Evrope (i svijeta) bilo masovnih pogubljenja bez suđenja, pripadnika nacifašističkog pokreta i njihovih kvislinga – sve dok se psihologija masa (vođena i osvetama) nije smirila toliko da se organiziraju suđenja – dok obavještajne službe i dan danas djeluju širom svijeta protupravno i mnogo nemoralnije negoli je to činila Udba, nazivajući svoje djelovanje zaštitom nacije a stanovnici regije djelovanje jugoslavenske tajne službe atributiraju kao zločinačko, mada je ona (protuzakonito i nemoralno, upravo kao i spominjane tajne službe svijeta) na podjednak način štitila državu i njen ekonomsko-politički poredak, ne vidim da širom svijeta narodi sude gnjevu antifašista koji su se svetili fašistima (nevine žrtve je sasvim neproduktivno spominjati, jer bih htio želio vidjeti jedan jedini sukob u povijesti čovječanstva bez nevinih žrtava), ili svoje službe proglašavaju zločinačkima, izuzev inostrane, uvjetovano ideološkim razlikama između prosuditelja i prosuđenog. Pa tako KGB, Stasi, Securitate i Udba – koje su se služile prema vani i prema unutra podjednakim metodama kao one koje smo spominjali (CIA, Mossad) to jesu, a potonje kao nisu! Kako piše Manolić u spominjanoj knjizi, Udba je među političkim zatvorenicima vrbovala svoje doušnike, na što su neki pristajali, manji broj ucjenjenih a veći dio zarad smanjenja kazni, pak su onda i odlaskom u emigraciju nastavili djelovati kao njeni agenti.
„U svim zatvorskim sustavima svijeta obavještajne službe kao najprikladnije suradnike biraju upravo ljude koji se nalaze na izdržavanju kazni. Zatvorenici tada razmišljaju samo o jednom: kako se dokopati slobode ili pak boljeg zatvorskog tretmana. Velik broj onih koji su izašli iz zatvora i ostali u zemlji, a još više onih koji su emigrirali, učinili su to uz pomoć obavještajnih službi i pred tom činjenicom ne treba zatvarati oči. Služba je to činila na sebi svojstven način. Nisu bile u pitanju prisile, ucjene, iako je i njih bilo, već najčešće zainteresiranost osuđenika da skrate vrijeme izdržavanja kazne, o čemu je u međuvremenu dosta pisano.“
Daklem, u svijetu špijunaže, pa tako i one jugoslavenske, ništa novo. Ne vidim razloga drukčije suditi jugoslavensku tajnu službu od analognih službi drugih zemalja, posebno u kontekstu poslijeratnih zbivanja obrani zemlje (upadanje tzv. Križara – pod okriljem Katoličke crkve, otmica američkog putničkog aviona, ubojstvo ambasadora Rolovića, eliminaciju ubačene terorističke „Bugojanske grupe“, i sličnih nasilnih čina ekstremne, naročito ustaške i proustaške emigracije, ali i borba protiv zaostalih Mihailovićevih četnika). Interesantno da Hrvatski Sabor nije bio toliko tankoćutan u slučaju otmičara aviona Zvonka Bušića kao u osudi komunističkih zločina i zločinaca, tražeći rezolucijom njegovo puštanje na uvjetnu slobodu s izdržavanja doživotne kazne zbog pogibije američkog policajca u terorističkom činu koji je izvršio sa svojim suradnicima, što je kasnije podržao i HHO. Zahtjev je odbijen, i tek 2008. je pušten na uvjetnu slobodu te deportiran u Hrvatsku. Ubio se, razočaran političkom situacijom u zemlji. Povijest nije ravna i tanka linija, već ima svoje odvojke, rukavce, lutanje kojima može u onih koji su izgubili njen glavni tok, izazvati nesnalaženje i mržnju (vodi li znanstvenika mržnja, bolje da se ne bavi naukom), a tumačenja koja podastiru narodu samo će jačati želju za revašizmom prema drugim narodima. Prosjek se vodi paradigmom da su mu uvijek krivi neki drugi – i to u cjelini, bez izuzetka – dočim sebe brani tezom da je zločin uvijek individualni čin (prema tome, zločin nad Hiroshimom i Nagasakijem bio bi isključivo stvar pilota i posade koji su ispustili nuklearne bombe, bez ikakve veze s američkom vladom i američkim građanima!). Tako se onda narodi dijele na griješne i bezgriješne, što su Židovi stoljećima osjećali na svojoj koži od „ispravnih“ kršćanskih naroda. Povijest se proučava, a ako se želi čemu suditi s moralnog gledišta, onda to prvenstveno treba činiti aktualnim zbivanjima i potezima vlastitih država (vlada), u skladu s epohi primjerenim moralom. Reklo bi se kako u tome ljudski rod kasni u fazi, ali istina mnogo više govori o njegovoj prirodi. Radi se naprosto o prilagodljivosti i strahu masa od elita koje su mu nametnule vlast i „jedini ispravni“ sistem, naravno na svoju korist, i odatle ne samo čuvena „hrvatska šutnja“, već i ona svih naroda svijeta pred aktualnim svojim gospodarima. Jezik se razveže tek smjenom vlasti, a i onda tek koliko nova vlast dopušta. Svaka čast izuzecima, koji se potom blate kao izdajnici, antidržavni elementi, plaćenici koji rade za „Judine škude“, nedomoljubi, prčka im se po intimi kako bi se što više u javnosti degradirala njihova vjerodostojnost detaljima koji s njihovim radom nemaju nikakve veze, i slično. Što se državotvorstva tiče, dobro je pročitati i drugu Manolićevu knjigu: „Špijuni i domovina“, da se svakom poštenom čovjeku državotvorstvo zgadi za sva vremena, kad uvidi kakav je mulj, konglomerat poštenjaka, lopova, izdajnika i najobičnijih kriminalaca - i s kakvim kriminalnim (neetičkim) postupcima - formirao državu, koristeći u koristoljubive svrhe krv naivnog topovskog mesa zaluđenog uzvišenim floskulama (drugi narodi regije nemaju razloga likovati). Ali, ogromnoj većini sve to danas nije ni važno, jer: „Imamo Hrvatsku!“. Pa, zašto bi se onda partizani - narodnooslobodilačka vojska koja je pobijedila fašizam i obranila svoju državu – zamarali načinom na koji je to postignuto, jer: „Pobijedili smo zlo!“.
Djelovanje ljudi raznoraznih ljudski prihvatljivih ili neprihvatljivih interesa pokreće povijest, ali njeni sudionici i potomci potom nisu sposobni objektivno sagledati cjelinu i rezultate svog djelovana. Stoga svijet već tisućljećima jeste kakav jeste, a najobičniji virus i strah od njega sposobni su u glave uliti više pameti negoli cjelokupno, nacionalnim interesima (a to su skoro uvijek naprosto interesi vladajućih i onih u čije ime – to je samo čisto formalno narod – vladaju) indoktrinirano obrazovanje. Jasno, i to je samo privremeno, dok opasnost ne mine ili se ne izborimo s njom, baš kao što se svijet ujedino protiv fašizma u jeku borbe protiv njega, ne propitujući suviše svoje postupke. A potom počinju uzajamna predbacivanja, posebno između poraženih i pobjednika, od koji bi prvi po svaku cijenu htjeli aposteriorno obrazložiti svoja djelovanja nabacujući se na ona pobjednikova, kako bi pred svijetom i samim sobom opravdali vlastite zločine: „I vi ste ih činili, koje nas onda imate pravo prozivati!“. Povijest, dakako, nije egzaktna znanost čija tumačenja i predviđanja mogu nedvosmisleno dokazati ili oboriti pokusi i promatranja. Ona je, uslijed magle proteklog vremena koja ju prekriva i čestog neraspolaganja ključnim dokumentima (vole države uništavati ili u arhivama ohohovremena čuvati dokumente ključne za dokazivanje svoje aktualne uloge u zbivanjima), podložna raznoraznim interpretacijama, no njena srž za objektivnog povjesničara mora ostati netaknuta, inače se više ne radi o povijesti nego kaotičnoj zbrci zbivanja kojima je iluzorno tražiti uzroke.
Da završim povratkom na regiju bivše Jugoslavije, gdje ne samo da su događaji za površnog promatrača izgledali zbrkani, već i mnogo više sijaset njihovih tumačenja koja zasjenjuju bit. Prisjetimo se dijela navedenog citata iz knjige Keith Lowe-a: „Nacisti i njihovi saveznici ne samo da su donijeli novu, ubojitu kvalitetu rasnim stavovima, već su promovirali mržnju među suparničkim etničkim skupinama kao sredstvom da ih podijele i osvoje.“, kojeg treba istinski shvatiti. Partizani, predvođeni komunistima, mada oni u većini to nisu bili (nije li onda van logike samo Partiju optuživati za bleiburška zbivanja?), su isključeni iz teze o „mržnji između etničkih skupina“, jer su narodnooslobodilački pokret upravo formirali na zajedništvu etnija kontra mržnje i zavade među narodima bivše države. Zato nije istina da su na „križnom putu“ stradavali Hrvati (ostale, hrvatski nacionalšovinisti i neofašisti uopće ni ne spominju), već su to bili ustaški zločinci kojih je - u perspektivi zlodjela koje su vršili - hrvatstvo bila sasvim nebitna karakteristika. Zločini nad talijanskom i njemačkom manjinom (volksduetcheri, folksdojčeri), te njihovo naknadno protjerivanje (Talijanima je dan izbor; optanti – otići ili ostati) iz zemlje, kako god to nemoralno izgledalo, imalo je povijesno opravdanje u iredentističkim težnjama dobrog dijela njih, i stavljanja u službu nacifašizma u zlostavljanju građana vlastite države. Postupalo se, nažalost, upravo kao i danas – krimen manjine, a svakako ne svih, prenosi se na cijelu populaciju. Slično povijesno opravdanje može se naći i za Goli otok (o kojem Hrvati najviše jauču, mada su najpogođeniji bili Srbi i Crnogorci), a ponavljam – na povijesti nije da daje etički sud. Onima pak koji se iživljavaju sudeći zbivanjima i ljudima prošlosti, savjetujem da razdijele subjektivne osjećaje obitelji učesnika zbivanja od povijesnog proučavanja, a ako toliko žele dokazati svoju moralnost i navodnu ljudskost iza koje se kriju, neka se okrenu prosuđivanju i kažnjavanju aktualnih zločina i zločinaca svojih naroda. Dijelite pravdu koju zastupate sebi i svojima, u kontekstu događaja koje ste zajedno kreirali, namjesto da se prepucavate oko zbivanja u kojima uglavnom niste učestvovali, koja više ne možete promijeniti, koja su nepovratna, prekrivena prašinom vremena, a koja niste previše sposobni razumijeti. „Hic Rhodus, hic salta“, što bih ja malko promijenio u Nunc est tempus, nunc salta! (Sad je vrijeme, sad skači!). Neće nas buduće generacije pamtiti po tome kako smo prosuđivali svoje pretke, već kako smo postupali u vremenu kojem pripadamo.
P.S.
Autor teksta, znajući apriornu (nazovimo je biblijskom) vrijednost ljudskih života, baš kao i činjenicu da je ljudi u praksi svojim djelovanem sami snižavaju ili povećavaju, priklanja se znanstvenom tumačenju povijesti, svijestan da u okviru njenog glavnog toka postoji niz individualnih sudbina koje kao takove možemo uzvisivati, prezirati ili žaliti. Želimo li shvatiti povijesna zbivanja, moramo se kloniti njihovih prosudbi temeljem subjektivnih osjećaja koji – s jedne strane razumljivo, a s druge žalosno – vode većinu ljudi. Razumijevajući, ali ne i prihvaćajajući u pokušaju shvaćanja zbivanja - da se zadržim na hrvatskom dijelu nedavne regionalne povijesti - osjećaje većine koji su u svakom slučaju podložni promjenama, što slijedom događanja a što uslijed njihove podložnosti indoktrinaciji od strane svojih vođa, nikako ne prihvaćam da povijest tumači većina, emocionalno vezana za obiteljske sudbine, koje generiraju njihove stavove spram glavne struje povijesti. Primjerice, moguće je racionalno shvatiti slijedeće podatke:
„Usprkos svim tenzijama, međunacionalni odnosi u Hrvatskoj, čak i potkraj 1989. godine, mogli su se smatrati relativno stabilnim; tada je, naime, prema provedenim anketama, velika većina i Hrvata (65,8 posto) i Srba (72,1 posto) smatrala međunacionalne odnose uglavnom dobrima ili veoma dobrima, dok je samo 8,7 posto Hrvata i 4,5 posto Srba te odnose smatralo uglavnom lošima ili veoma lošima.“
„Za konfederaciju, a ne punu nezavisnost, bila je i većina građana neposredno prije izbora 1990., što potvrđuje i istraživanje objavljeno u knjizi ”Hrvatska u izborima ‘90”. Dva tjedna pred prve izbore nešto manje od 52 posto građana Hrvatske bilo je za konfederaciju, a za punu nezavisnost svega oko jedanaest posto. Među biračima HDZ-a 59 posto je bilo za konfederaciju i 30 posto za nezavisnost, a među biračima SKH-SDP-a nitko nije bio za punu nezavisnost, a za konfederaciju je bilo 37 posto njih. Oko 24 posto građana Hrvatske bilo je za veću centralizaciju SFRJ; stavovi građana mijenjaju se tek s ratom, koji je u tom smislu doista državotvoran. A bio je i koristan onima koji su htjeli punu nezavisnost, oni su od njega imali izravnu korist. Osim toga, ratom su postignuti svi veliki ciljevi hrvatskog nacionalizma: međunarodno priznanje, teritorijalna cjelovitost i, što je za nacionalizam naročito važno, etnička homogenost. Zato nacionalisti slave taj rat i ne dopuštaju nam da se od njega odmaknemo.“
„Na referendum je izašlo 83,56 posto birača. Njih čak 94,17 posto izjasnilo potvrdno na prvo pitanje („Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“). Za ostanak Republike Hrvatske u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi, što je bila druga ponuđena opcija, glasalo je tek 1,2 posto birača“,
ali ne i posljedično narasli globalni antisrpski šovinizam (o čemu svjedoči niz anketa iz tog razdoblja), i poraslu ustašonostalgiju, servirane prosječno nedovoljno obrazovanom i emocionalno nestabilnom puku, temeljem niza lažnih tvrdnji. Zato me mišljenje naroda – mada čovjek mora živjeti u uvjetima koje mu nametne ciljano vođena većina – uopće ne zanima. Prosjek je i inače nesposoban baviti se znanošću, niti većina na vrijeme shvaća njene dokumentirane tvrdnje. Stavovi povezani s vlastitom obitelji prilično su im čvrsti, ali u oceanu globalnih povijesnih zbivanja sasvim su izgubljeni, prepuštajući svoje duše vodstvu neprikosnovenih pojedinaca. Nekako im je lakše da drugi „misle“ umjesto njih, naročito ako im serviraju jednostavne zaključke, prihvatljive njihovim jednostavnim dušama.
Revizionisti povijesti, ne oni koji temeljem novih dokumenata imaju rasvjetljavajući i potpuniji pristup historijskim zbivanjima, već oni koji iz ideoloških ili trenutnih politikantskih nakana imaju razloge serviranja laži o inače solidno dokumentiranima (od domaćih i stranih autora) zbivanjima, nisu samo karakteristika regije negdašnje Jugoslavije, oni se javljaju posvuda u svijetu. Laži ne plasiraju samo površno ili posve neobrazovani ljudi, odnosno zaslijepljeni ideolozi koji bi se u političkom životu uspinjali od poraženih do pobjednika, one se često koriste i od vlada respektiranih zemalja kako bi postigle ili obrazložile svoje ciljeve i djelovanja (sjetimo se samo američkih laži o iračkom posjedovanju oružja za masovno uništenje kao opravdanja za invaziju na tu zemlju, ili incidenta u Tonkinškom zaljevu kao opravdanja za bombardiranje tadašnjeg Sjevernog Vijetnama, da ne spominjemo debakl propale invazije u kubanskom Zaljevu svinja). U Hrvatskoj su posebno aktivni potomci – biološki ili politički – ustaškog režima takozvane NDH, naročito glasni uoči datuma formiranja te kvislinše paradržave, uoči misa koje svećenstvo drži za njenog Poglavnika, ili majskom periodu kad na red dolazi mješavina mitova, laži, istina i poluistina o bleiburškim zbivanjima, odnosno potonjem tzv. „križnom putu“ koji je trajao nekoliko mjeseci. Izvan konteksta zbivanja, lišena spoznaje da je moral temporalna kategorija te da se današnjim mjerilima neka prošla događanja ne mogu suditi, te izvan globalnog sagledavanja činjenica od kojih ovoprostorne nisu nezavisni dio, formalizirani pogled na dešavanja lišena bitnih sastojaka kako bi opravdali svoju reviziju događaja, uglavnom praćena floskulama bez realnog značenja. Poput „sve žrtve su jednake“ ili „svaki život je vrijedan“, primjerice, nastoje se ostvariti političke težnje, opravdati zločine svojih bioloških ili političkih predaka, te se s pozicija ratnih gubitnika lažima i prijevarama dići do nivoa pobjednika. Sasvim kratko o dvije navedene floskule, koje u očima većine izgledaju neupitne. Žrtve su jednake samo u biološkom smislu – sve su mrtve. U etičkom pak ih treba razlikovati, poput poginulih civila od ruke terorista i teorista samog. Nadalje, u principu je zaista svaki ljudski život vrijedan, ali – na žalost plasirateljima te tvrdnje – ne jednako. Život nevine žrtve „Jasenovca“ nije jednako vrijedan kao život njenog ubojice, život agenta kojeg je ubio terorist nije jednako vrijedan životu ubojice. Nije li onda čudno da promicatelji rečene tvrdnje baš i ne sažaljevaju teoriste pobijene od policije, već komemoriraju poginule na strani potonjih, a teroriste često pokapaju u neoznačene grobnice? Zašto Crkva, ako je svaki život jednako vrijedan, drži mise za Pavelića a odbija ih držati za Tita? Zašto, ako su svi životi, ako su sve žrtve jednako vrijedne? Više je nego jasno da je to zastupnicima iskrivljene etike evidentno, jer im je očito vlastiti život više vrijedio od života jasenovačkih uznika, što su naknadno dokazali i jaukanjima oko svojih žrtava, uglavnom alibi nalazeći u poginulim zbiljski nevinim žrtvama kakvih ima u svakom ratu (Ameri bi ih nazvali „kolateralnim žrtvama“, mada je, specijalno u ustaškim logorima, teško uopće govoriti o bilo kakvoj uzgrednosti). Humanistička etika podrazumijeva ne samo moralnost, već i logičku doslijednost stavova u praksi, a potonji odišu licemjerjem karakterističnim za države, njene građane i ljudski rod u cjelini. Floskula se najčešće pokazuje jača od mozga koji bi je trebao raskrinkati. Čak i niz lijevo pozicioniranih političara (uglavnom je takvih jako malo) u svom neznanju i neinformiranosti često ponavljaju lažne tvrdnje, ili tvrdnje koje izvlače iz konteksta povijesti, te mašu njima nastojeći privući pristalice, u prosjeku još neobrazovanije ali podložnije dresuri floskulama (uostalom, tko pita jeli u glasačku kutiju listić ubacio genij ili kreten). Često se koristi tvrdnja da se treba ugledati na Njemačku, Austriju ili Italiju koje su – za razliku od njihove kvislinške sluškinje – uspjele obračunati sa svojom fašističkom prošlošću, kao i objeda Udbe za sva moguća zla učinjena eksjugoslavenskim (naročito ustaškim) emigrantima, mada u širokom povijesnom i geografskom kontekstu stvari izgledaju ponešto drukčije, bez namjere da ikoga pravdam. Samo navođenje činjenica trebalo bi navesti upoznate s njima na nešto drukčiju percepciju stvarnosti i povijesti, od one koja se svrhovito nameće.
O „bleiburškim“ žrtvama i Udbi već sam pisao, te ću uz kratko podsjećanje navesti neke nespomenute činjenice, s obzirom da je komparacija jedna od povijesnih metoda izučavanja događaja. Ništa nije izolirano i bez veze s drugim pojavama na ovom svijetu. Manipulirajući brojem pobijenih ustaša (i nevinih žrtava, kao i brojem kućama otpuštenih nevinih civila), uglavnom ne spominjući pritom četnike, bjelogardejce i poraženu nacističku vojsku koji su se boreći povlačili prema zapadu bez predaje, i to cijeli tjedan nakon završetka 2.svjetskog rata u Evropi, kad su goneći okupatora i njegove kvislinge pogibali vojnici NOV dok je drugdje na kontinentu vladao mir, proustaški autori dižu brojke do nebesa, istovremeno zamjerajući jednaki postupak ekstremnih Srba s jasenovačkim žrtvama. Zahvaljujući radovima Žerjavića i Kočovića, a napose poimeničnom evidentiranju jasenovačkih žrtava ustaškog režima, oko njihova broja danas za objektivne povjesničare nema puno nedoumica. Podgrijavaju ih samo revizionisti, a posebno oko žrtava „križnog puta“. Ne ulazeći u odokativne procjene (mada su i tu spomenuta dva autora dala prihvatljive brojke), sasvim se zaobilazi širi kontekst zbivanja i osvetnička ljudska psihologija među partizanima koji su se svetili, pojačana činjenicom barbarskih zločina ustaša kakve Zapad nije doživio, te nastavkom zločina poražene ustaške vojske u času kad je kontinentom vladao mir. Da zločini partizana (koristi se još jedna floskula „zločin je zločin“, koja poput prethodno spomenutih ne razlikuje zločin terorista od „zločina“ policajca koji ga je likvidirao) nisu bili izolirani od sličnih zbivanja širom Evrope - to masovnijih što su postupci okupatora i njihovih kvislinga bili brutalniji – brojčano, s pozivanjem na izvore, ilustrira Nikola Visković, što možete opširnije pogledati u tekstu „Korijeni i izdanci“. Dobro konstatira Josip Manolić u memoarskoj knjizi „Politika i domovina“:
„Pobjednik u Drugom svjetskom ratu je sudio, kako kod nas tako i u svim zemljama Europe, diktirao mir, i nametao svoju „pravdu“ na temelju svojih zakona, ma koliko oni bili nedemokratski, i taj se povjesni tijek ne može promijeniti.“
Navest ću primjer iz knjige: „Ubijanje SS-ovaca, Lov na najgore ratne zločince u povijesti“ (download, englesko izdanje), koliko osvetnička mržnja može izobličiti psihologiju žrtava (niz primjera koje ću navoditi upravo su iz te knjige):
„Nema nikakve sumje u to“, napisat će poslije Ferencz, „da su mi iskustva na dužnosti istražitelja zločina u nacističkim centrima za istrebljenje ostavila neizbrisive traume.“ Najsnažniji dojam na njega je ostavio logor Ebensee. Nakon oslobođenja, „neki su zatvorenici uhvatili jednog čuvara, pripadnika SS-a, u pokušaju bijega. Sudeći po nasilnosti napada, taj je čovjek mogao biti i zapovjednik logora. Prvo su ga nemilice tukli. Potom ga je svjetina vezala za jednu od metalnih ploča kojima su se tijela spuštala u krematorij. Ondje se živ polagano pekao, jer su ga nekoliko puta spuštali i dizali iz peći“. Gledao sam sve to i nisam činio ništa“, zapisat će poslije Ferencz. „Čak i da sam to mogao spriječiti, to mi nije bilo u opisu posla. A iskreno govoreči, nije mi se ni pokušavalo.“
Tko shvaća ljudsku psihologiju, patnje žrtava, floskularnost izjava da je žrtva samo žrtva i da je svaki život vrijedan, da je zločin samo zločin, shvatit će i temeljem ovog primjera ogorčenu osvetoljubivost partizana (a srpskih napose, jer konačno – nisu li upravo Srbi bili najveće žrtve ustaškog režima?). Uostalom, jednostavno pretraživanje interneta pokazuje niz slika ustaških i četničkih zločina – uživali su ne samo u klanju već i u dokumentiranju istoga – ali ne i partizanskih. O preživjelim izravnim svjedocima njihovih zlodjela da ne pričamo. Konačno, nije li Vladko Maček (1, 2), koji je prvo zatočene komuniste predao ustašama, potom par mjeseci „vikendirao“ u Jasenovcu, da bi se pridružio ustašama pri bijegu, pisao u svojim „Memoarima“:
„Za razliku od četnika i ustaša, partizani nisu nigdje činili masovnih pokolja… Kako su se Nijemci, a s njima i ustaše, povlačili prema Zapadu, to su partizani, čim su došli u koje hrvatsko selo, likvidirali prvake HSS. Ustaše i četnici ubijali su narod masovno, zaslijepljeni mržnjom. Komunisti su ubijali hladnim razumom sve one za koje su držali da smetaju učvršćenju komunizma.“
Iako priznaje da su ustaški i četnički zločini bili masovni, mnogo veći od partizanskih, nije se sposoban izognuti relativizaciji slijedeći svoj antikomunistički „instinkt“. Tako doznajemo da je, čini se, ubijanje vođeno „hladnim razumom“ mnogo gore od onog „zaslijepljenošću mržnjom“, ma koliko potonjeg bilo više i ma koliko teško može biti bolje ili gore. Uostalom, valjda se partizanska „zaslijepljenost mržnjom“, zarad likvidacija voljenih u logorima i pogibije drugova u času kad je rat na kontinentu bio završen, niti ne računa. Prisjećajući se i njemačkog zgražavanja (1, 2) nad zločinima ustaša, navedimo odlomak iz knjige Keith Lowe-a, „Savage Continent: Europe in the Aftermath of World War II“:
„Nacisti i njihovi saveznici ne samo da su donijeli novu, ubojitu kvalitetu rasnim stavovima, već su promovirali mržnju među suparničkim etničkim skupinama kao sredstvom da ih podijele i osvoje. Tako su skupine poput UPA u Ukrajini ili ustaše u Hrvatskoj ne samo podučavale kako provoditi masakre velikih razmjera svjedočeći holokaustu u bliskim prostorima, već im je data mogućnost da sami izvrše genocide. Ništa od toga nije se dogodilo u zapadnoj Europi. Nacistička brutalnost na zapadu bila je daleko blaža, genocid nad Židovima dogodio se prilično izvan vidokruga stanovništva, a natjecateljske nacionalističke tenzije rijetko su bile problem.“,
koji jasno obrazlaže brutalnost osvete u zemljama „nižih rasa“, u odnosu na one vršene na Zapadu. Spomenimo da su i na Zapadu tijekom rata bile egzekucije bez suđenja, uhvaćenih nacista, čim bi im se ispod pazuha otkrio utetovirani znak SS. Partizani su odmah prepoznali zlo i s njim se nasilno obračunali (štogod danas mnogi mislili o tome), ukoliko se zločinci nisu uspjeli prikriti ili pobjeći iz zemlje na Zapad – iz razloga spomenutog u citiranom odlomku, ali i stoga što je tamo bio drukčiji odnos spram njih. Kvazihuman, ali ih je to spasilo zaslužene kazne. Odnos Nijemaca i Austrijanaca (ishodišta nacizma) prema njima bio je sličan odnosu suvremenih Hrvata i Srba spram aktualnih ratnih zločinaca iz nedavnog rata, a slično je bilo i u domovini fašizma, Italiji. S druge strane, Amerika je žmireći vodila pragmatičnu (u najgorem smislu) politiku, posebno inspiriranu početkom hladnog rata – tko te jebe što si radio za prošlog rata, ako sada budeš radio za nas! Južna pak Amerika, koja uglavnom nije učestvovala u svjetskom sukobu, pružila je svestrano utočište izbjeglim nacistima preko kanala „štakorske veze“ u organizaciji Crkve, naročito Argentina u vrijeme Perona i njegove pretjerano hvaljene supruge Evite. Tisuće SS-ovaca izvlači se nekažnjeno, pa i Eichman koji je koncem rata pobjegao iz pritvora (Saveznici nisu znali njegov identitet). Bijegu utjecajnih nacista pomažu i švicarska vlada te Crveni križ! Mada je na jednom od Nürnberških suđenja 14 nacista osuđeno na smrt vješanjem, kazna je izvršena samo za četvero, dok su ostali oslobođeni već 1958. godine.
U međuvremenu, Vatikan sudjeluje u tajnom iseljenju na tisuće nacifašista, uključivo i ustaša:
„Vatikan je, dakako, najveća pojedinačna organizacija koja sudjeluje u ilegalnome preseljenju emigranata“, stoji u tajnome izvještaju, iz svibnja 1947. godine, koji je američko veleposlanstvo u Rimu poslalo State Departmentu u Washingtonu. „Vatikan dodatno opravdava sudjelovanje željom da infiltrira, ne samo u europske, nego i u latinoameričke zemlje, ljude svih mogućih političkih uvjerenja, pod uvjetom da se protive komunizmu i da su naklonjeni Katoličkoj crkvi.“
Papa Pio XII naime osjeća veliku ugroženost zbog uspona sovjetskog ateističkog komunizma i općeg slabljenja Crkve, te se zalaže za pomilovanje osuđenih nacista i pomaže onima koji bi se pridružili borbi protiv globalnog komunizma. Zarad nepodnošenja bezbožnog komunizma, Crkva se u cjelini prodala Đavlu.
S druge strane, još 1946. godine Truman potpisuje tajnu zapovjed da se njemačkim znanstvenicima dopušta dolazak u SAD zbog razvoja američkog raketnog programa. Više od tisuću nacista i njihovih suradnika tako je – posredstvom operacije zvane „Spajalica“ („Paoerclip“) - započelo raditi u Americi. Najpoznatiji, ratni zločinac Wernher von Braun - oficir SS-a čije su rakete V-1 i V-2 ubijale stanovnike Londona, odveo je ljudski rod na Mjesec - zahvaljujući pragmatičnom pristupu svojih novih poslodavaca, kojih je etika prvenstveno u korelaciji s dolarima, uspjehom i svjetskom prevlašću, još je 1945., skupa sa 127 raketnih stručnjaka koji su razvijali smrtonosne rakete, sklopio ugovor za nove poslodavce i emigrirao u Ameriku (i Sovjeti su „primamili“ izvjestan broj njemačkih raketnih stručnjaka). Smatra se da se oko 10000 nacista uspješno uselilo u SAD i dobilo državljanstvo, od kojih su tek neki (kad više nizašto nisu mogli poslužiti, izručeno u Evropu. Poput ustaše Artukovića, primjerice. Godine 1947. oko 8000 pripadnika SS-a putuje u Kanadu i SAD temeljem lažnih dokumenata. SS-ovac Klaus Barbie - „Lyonski mesar“ - francuski ratni zločinac koji je tek mnogo kasnije (kad je Americi postao nepotreban) izručen Francuskoj, radi pod vlastitim imenom za američku vladu (što notorna hrvatska Wikipedia uopće ne spominje!), štiti ga CIA, a zaslužan je za lociranje i potonje smaknuće Che Guevare.
Istovremeno konzervativni južnoamerički režimi (posebno Argentina, Brazil i Paragvaj) objeručke prihvaćaju uglavnom crkvenu isporuku bježećih od pravde nacista, od kojih mnogi nastavlju život bez promjene imena. Tako sadistički dr. Mengele kojeg se preživjeli logoraši s jezom prisjećaju zarad neljudskih pokusa koje je vršio nad njima, uživa u Brazilu pod pravim imenom, na farmi kraj Sao Paola, dok Martin Borman živi u Paragvaju. Eichmana su operativci izraelske tajne službe Mossad uhvatili u Argentini i protuzakonito ga, vladinim avionom prošvercali na suđenje u Izrael. Mengele čak bez problema odlazi na skijanje u Švicarsku gdje ga časne sestre skrivaju u samostanu mjesta Günzburg, gdje i umire u starosti od 75 godina. Dok Peron i njegova Evita štite naciste i sve rade kako bi ih, skupa sa njihovim kvislinzima, privukli u Argentinu dajući im državljanstvo bez prava izručenja, dotle argentinski predsjednik Menem 1992. biva prinuđen predati Izraelu 40 kutija pročišćenih dokumenata (koji ne kompromitiraju njegovu državu u vabljenju i zaštiti zločinaca) o nacistima u Argentini, a čuvenom lovcu na nacističke ratne zločince Wiesenthalu predaje i dva dosjea o Bormanu.
Izrael i njegova tajna služba Mossad, posebno su poglavlje u priči o nacističkim ratnim zločincima, no povežimo to sa sudom – posebno Hrvata – o jugoslavenskoj tajnoj policiji Udbi (od 1966. naziva se Služba državne bezbednosti – SDB – mada je njeni kritičari uglavnom prozivaju prvim imenom), koja je navodno vršila nezapamćene zločine (ubojstva, infiltracije u krug ekstremne emigracije i slično), nimalo različite od djelovanja mnogo razvikanijih službi drugih država, naročito onih koje se uvijek nameću kao uzor demokracije. Američka CIA je znana po svojim operacijama širom svijeta, koje uključuju prisluškivanja, ubojstva, otmice i mučenja ljudi s američke liste terorista. Spomenimo samo mučenja u tajnim zatvorima širom svijeta (hrvatska vlada čak je dozvolila slijetanja na Ćilipe aviona koje je CIA koristila za nelegalni prijevoz zarobljenika osumnjičenih za terorizam u treće zemlje poput Uzbekistana ili arapskih država, gdje se obavljaju saslušanja uz mučenja i zlostavljanja uhićenih, posebno ako ih se povezuje s al-Qa’idom ili talibanima). U izvještaju nevladine organizacije Amnesty International (AI)
„...se iznosi podatak o približno 1000 letova u izravnoj vezi sa CIA-om, a prema podacima te nevladine organizacije CIA je koristila uglavnom europski zračni prostor. Osim Hrvatske, spominju se i Češka, Njemačka, Grčka, Italija, Makedonija, Malta i Rumunjska. Inače, prije nekoliko mjeseci Amnesty je objavio da se među jedanaest tisuća zatvorenika u američkoj bazi Guantanamo na Kubi nalaze i zatvorenici koji su u taj logor transferirani iz Hrvatske. Amnesty je utvrdio da je većina zarobljenih transferirana iz Afganistana, Pakistana i Iraka, a manji dio iz Hrvatske, Albanije, Bosne, Makedonije, Gambije, Indonezije, Italije, Jordana, Kenije, Libije, Malezije, Sudana, Tanzanije i Zambije. Američka državna tajnica Condoleeza Rice priznala je da su zrakoplovi CIA-e Europu nadlijetali u čak 800 navrata te da su europske obavještajne službe upoznate s tim aktivnostima.“
Usput, u vojnoj bazi Guantanamo na Kubi (okupiranom teritoriju suverene države!), godinama se – na neodređeno vrijeme, bez ikakvog suđena - drže osobe osumnjičene za terorističku aktivnost. Što pak reći o velikoj operaciji CIA-e, koja je novac za financiranje nikaragvanskih kontraša financirala prodajom droge građanim Los Angelesa i drugih američkih gradova, daklem drogiranjem vlastitih državljana! Izraelski Mossad (kao i sama država), jedna od najefikasnijih svjetskih tajnih službi, je posebna priča. Kako po svojim uspjesima (Udbini uspjesi nazivaju se zločinima), tako i protuzakonitom djelovanju širom svijeta. Kratkoće radi, navodim tek neke njene uspjehe s Wikipedie:
· Lociranje i kidnapovanje naciste Adolfa Ajhmana
· Pomoć u imigraciji etiopskih Jevreja u Izrael.
· Likvidacija odgovornih za Minhenski masakr na Olimpijskim igrama 1972. i Aferu Lilehamer.
· Kidnapovanje Mordehaj Vanunua (Mordechai Vanunu) u Italiji
· Dobavljanje visoko osetljivih informacija o iračkom nuklearnom reaktoru Ozirak koji je uništen u izraelskom vazdušnom napadu 1981.
· Dobavljanje obaveštajnih podataka za izraelske vojne operacije, hiljade milja od Izraela, na primer za Operaciju Entebe.
· Likvidacija Abu Džihada.
Djelovanje Židova proteže se u godine prije formalnog osnivanja Mossada. Nakon rata skupina židovskih partizana - koju su financirali Britanci - „Nokmim“ hvata SS-ovce i sami im sude. Napose govori o osvetničkom moralu i beskrupuloznosti ove tajne službe (koja radi, naravno, uz znanje vlade) suradnja sa Ottom Skorzeny-jem, SS pukovnikom
„… koji je komandovao akcijom oslobađanja svrgnutog italijanskog diktatora Benita Musolinija, akcijom kidnapovanja sina Mikloša Hortija u Mađarskoj (kako bi Mađarska u Drugom svetskom ratu ostala na nemačkoj strani) kao i po organizaciji jedne od najznačajnijih baza SS organizacije ODESSA u Frankovoj Španiji.“
Naime, kad je Izrael stekao spoznaju da Egiptu u formiranju raketnog programa pomažu neki nacistički raketni inženjeri, Mossad je sklopi sporazum sa Skorzenyjem kojim je on učestvovao u njihovoj likvidaciji (čak i lično). Zamislite ovaj moral: nacistički SS pukovnik učestvuje u likvidaciji svojih bivših drugova, a angažiraju ga Židovi čiji holokaust su nacisti provodili. Pošten čovjek da ne povjeruje! Židovi više ne iskazuju milosrđe, vodi ih Tora: „Ne iskazuj milosrđe – život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu“. Radi se, naprosto o hladnoj osveti.
Predugo se detaljno u ovom relativno kratkom tekstu osvrtati na denacifikaciju koju je navodno „slobodni svijet“ uspješnije proveo od jugoslavesnkih partizana, a koja se svodila na kombinaciju početnih likvidacija bez suđenja, potonjih suđenja glavešinama uz naknadno sniženje kazne mnogim osuđenicima, preko pragmatičnog oprosta njihovih zločina, u zamjenu za sudjelovanje u jačanju zapadnih oružanih snaga i učešće u razvoju raketne tehnike, kao i špijunskoj aktivnosti u korist Zapada u hladnoratovskom miljeu. I naprosto običnom, za žrtve zločinaca ponižavajućem pružanju utočišta njihovim krvnicima. Primjerice, Elfriede Huth, zloglasna čuvarica u ženskom koncentracionom logoru Ravensbrück, dobila je američko državljanstvo, čak se prikrila udavanjem za Židova čiji su roditelji skončali u konclageru! Nakon njegove se smrti vratila u Njemačku koja ju nije sudila, i živjela od američke socijalne pomoći! I dan danas bivši SS-ovci i njihove obitelji primaju njemačke mirovine! Nemali broj nacista nakon rata živi u Zapadnoj Njemačkoj, obavljajući čak visoke dužnosti za vladu. Primjerice, Kurt Lischka, zapovjednik Gestapa u Parizu radi pod vlastitim imenom kao sudac u Kӧlnu. Ipak je, tek 1980-te osuđen na 10 godina zatvora. Reinhard Gehlen, visoki oficir Wermachta, predao se Amerikancima i potom sudjelovao s njima u špijuniranju država Varšavskog pakta tijekom hladnog rata, potom kontaktirao s Adenauerovom vladom i sudjelovao u organizaciji zapadnonjemačke obavještajne službe, ali i pomagao u bijegu nekih nacističkih zločinaca. Osnivač je obavještajne, tzv. „Gehlen organizacije“ koja je zapošljavala na stotine bivših pripadnika Wermachta i nacista („The CIA and Nazi War Criminals“), koju su Amerikanci prenijeli u nadleštvo SR Njemačke, a postala je jezgro spomenute Savezne obavještajne službe (BND) čiji je bio predsjednik. Žalosna je činjenica, da je jedna od povijesnih rodonačelnica fašizma, današnja Njemačka, za Hrvatsku – ovakvu kakva jest – postala uzor demokracije skoro tričetvrt vijeka nakon kraja svjetskog sukoba, mada je denacifikacija (1, 2) u njoj – kao i u nizu zapadnih, u to vrijeme fašističkih zemalja – izvršena tek površinski, ofrlje (praktički napuštena započinjanjem „hladnog rata“ među negdašnjim saveznicima. Uostalom, i današnja situacija nije baš bajna), s kozmetičkim učinkom suđenja vrhovnim glavarima i začetnicima užasa, ostavljajući niz drugih na značajnim funkcijama u državnoj upravi i poduzećima, privatnim firmama, znanstvenim institutima, akademijama,…, upotrebljavajući njihova znanja i često najbestijalnija „dostignuća“ u vlastite svrhe, a mnogih se tek pri kraju njihova života kao beskorisnih – „dokazujući“ zapadnjačku demokraciju – odrekli, sudeći im i izručujući ih, poništavajući državljanstvo koje su im dali kao sklonište od pravde, kad su mlade generacije koje ništa ne znaju o tim prošlim vremenima sažaljevale „jadne“ starce, postavljajući pitanje zašto im uopće treba suditi? Najjednostavniji odgovor je, jer ratni zločini ne zastarijevaju, a one druge neka svatko sam potraži. Društveni, politički i znanstveni život poraženih fašističkih država bio je premrežen onima koji su shvativši promjenu vremena i paradigme, po pragmatičkoj američkoj mudroliji „ne možeš li ih pobijediti pridruži im se“, to i učinili.
„Mnogi, duboko povezani s kolegama nacističke prošlosti mogli su napraviti u Saveznoj Republici Njemačkoj nakon 1949. nesmetane karijere. S „opranim“ (krivotvorenim) potvrdama, kao (navodne) žrtve „verificirane“ od komisija i sudova, otišli su natrag u politiku, sudstvo, upravu, policiju i sveučilišta; često pod lažnim imenima i često uz pomoć mreža („štakorskih linija“) starih drugova ili “klika”. Tako su pedesetih godina više od dvije trećine višeg osoblja Bundeskriminalamta (Federalni kriminalistički policijski ured Savezne Republike Njemačke, pod izravnom upravom MUP-a) činili bivši pripadnici SS-a (na Nürnberškom procesu proglašenom kriminalnom organizacijom; poput HDZ-a u Hrvatskoj, gdje se vjerojatno čeka zastara prvostupanjske presude).“
Opće je poznati slučaj bivšeg Generalnog sekretara UN, Austrijanca Kurt Waldheim-a (o čijoj sramotnoj biografiji hrvatska Wikipedija opet krije detalje!) kojeg je Jugoslavija još 1947. godine proglasila ratnim zločincme, temeljem čega je uvršten na listu ratnih zločinca UN.
„Valdhajm je učestvovao u borbama na Kozari u leto 1942. godine, kada je oko 68 hiljada muškaraca, žena i dece srpske nacionalnosti oterano u ustaški koncentracioni logor Jasenovac. Valdahjma je zbog zasluga u bici na Kozari odlikovao hrvatski poglavnik Ante Pavelić. Tek posle izbijanja afere o njegovoj mračnoj nacističkoj prošlosti, koje su prve objavile u svet beogradske novine (V. Novosti), Valdhajm je na sve načine pokušavao da dokaže da je bio samo vojnik i da nije odgovoran za ratne zločine nad civilima. Vašington i London su ga, međutim, stavili na listu osoba kojima je zabranjen ulazak u SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo… Iako je njegovo ime bilo na listi ratnih zločinaca UN, i mada su za njegovu ratnu prošlost znali i SSSR, i Amerika i Britanija i Jugoslavija, osnivači Ujedinjenih nacija, on je ipak u dva mandata bio cenjeni generalni sekretar svetske organizacije.“
Prije funkcije u UN dogurao je do austrijskog ministra vanjskih poslova, dok je nakon nje postao austrijskim Predsjednikom. Unatoč otkrivanju njegove prošlosti, osudi svjetske židovske zajednice, spoznaje da je CIA još 1945. znala detalje njegove biografije i protivljenju svjetske javnosti, Austrija nije željela poništiti njegov izbor. Dapače, nakon što se nije kandidirao za drugi mandat, „postavljen je za počasnog člana KHV Welfia Klosterneuburg, rimokatoličkog studentskog bratstva... Godine 1994. papa Ivan Pavao II dodijelio je Waldheimu viteški orden u obliku Pija IX., a njegovoj suprugi iskazao papinsku čast“.
Povijest je, kako volim reći, termodinamika ljudskog roda. U njoj, po sili stvari učestvujemo svi, u ulogama različite djelatne a napose etičke značajnosti, ali za njeno shvaćanje nisu svi sposobni. Zato postoje povjesničari, nažalost iz čijeg skupa tek neindoktrinirani, nacionalno nepreparirani, skloni staviti svoje subjektivne prosudbe u stranu pred tumačenjem objektivnih činjenica, oni koji shvaćaju razliku između povijesti svoje obitelji i povijesti društ(a)va koje proučavaju, jednom rječju – pošteni znanstvenici, zaista doprinose njenom shvaćanju i jedini su relevantni podučavatelji povijesti većini. Danas, kad se širom svijeta nacionalnost i državnost tretira kao neka velika vrijednost koja zasjenjuje općeljudske humane karakteristike (primjerice, ne postoji pošten ili nepošten Hrvat, Srbin, Bošnjak, Amer, Nijemac ili Rus – postoje samo pošteni i nepošteni ljudi), spomenuti povjesničari i njihov objektivni pristup znanosti su u manjini. Povijesti nije dano donositi moralne sudove, ona se bavi istinama, a nedovoljno etički odgojeni ljudi – čemu doprinose obitelj, šlolstvo čiji su programi pod nadzorom države u korist vladajućih elita, i mediji – sami nisu sposobni formirati ispravne, humanističke moralne sudove, sagledavajući povijest u cjelini odnosa, kako između naroda, tako i konteksta vremena te pripadajućeg mu morala. Svaka obitelj ima pravo žaliti za svojim pogubljenim SS-ovcem, komunistom, ustašom, četnikom ili ma kojom „žrtvom“ s ma koje strane, ali je nastrano javno žaliti za pogubljenjem pripadnika režima – kad već nije išlo drugim putem – koji je nanio tolika zla svijetu. Treba obitelji prepustiti žal, ali društvo mora podučavati istinu. Kako je širom Evrope (i svijeta) bilo masovnih pogubljenja bez suđenja, pripadnika nacifašističkog pokreta i njihovih kvislinga – sve dok se psihologija masa (vođena i osvetama) nije smirila toliko da se organiziraju suđenja – dok obavještajne službe i dan danas djeluju širom svijeta protupravno i mnogo nemoralnije negoli je to činila Udba, nazivajući svoje djelovanje zaštitom nacije a stanovnici regije djelovanje jugoslavenske tajne službe atributiraju kao zločinačko, mada je ona (protuzakonito i nemoralno, upravo kao i spominjane tajne službe svijeta) na podjednak način štitila državu i njen ekonomsko-politički poredak, ne vidim da širom svijeta narodi sude gnjevu antifašista koji su se svetili fašistima (nevine žrtve je sasvim neproduktivno spominjati, jer bih htio želio vidjeti jedan jedini sukob u povijesti čovječanstva bez nevinih žrtava), ili svoje službe proglašavaju zločinačkima, izuzev inostrane, uvjetovano ideološkim razlikama između prosuditelja i prosuđenog. Pa tako KGB, Stasi, Securitate i Udba – koje su se služile prema vani i prema unutra podjednakim metodama kao one koje smo spominjali (CIA, Mossad) to jesu, a potonje kao nisu! Kako piše Manolić u spominjanoj knjizi, Udba je među političkim zatvorenicima vrbovala svoje doušnike, na što su neki pristajali, manji broj ucjenjenih a veći dio zarad smanjenja kazni, pak su onda i odlaskom u emigraciju nastavili djelovati kao njeni agenti.
„U svim zatvorskim sustavima svijeta obavještajne službe kao najprikladnije suradnike biraju upravo ljude koji se nalaze na izdržavanju kazni. Zatvorenici tada razmišljaju samo o jednom: kako se dokopati slobode ili pak boljeg zatvorskog tretmana. Velik broj onih koji su izašli iz zatvora i ostali u zemlji, a još više onih koji su emigrirali, učinili su to uz pomoć obavještajnih službi i pred tom činjenicom ne treba zatvarati oči. Služba je to činila na sebi svojstven način. Nisu bile u pitanju prisile, ucjene, iako je i njih bilo, već najčešće zainteresiranost osuđenika da skrate vrijeme izdržavanja kazne, o čemu je u međuvremenu dosta pisano.“
Daklem, u svijetu špijunaže, pa tako i one jugoslavenske, ništa novo. Ne vidim razloga drukčije suditi jugoslavensku tajnu službu od analognih službi drugih zemalja, posebno u kontekstu poslijeratnih zbivanja obrani zemlje (upadanje tzv. Križara – pod okriljem Katoličke crkve, otmica američkog putničkog aviona, ubojstvo ambasadora Rolovića, eliminaciju ubačene terorističke „Bugojanske grupe“, i sličnih nasilnih čina ekstremne, naročito ustaške i proustaške emigracije, ali i borba protiv zaostalih Mihailovićevih četnika). Interesantno da Hrvatski Sabor nije bio toliko tankoćutan u slučaju otmičara aviona Zvonka Bušića kao u osudi komunističkih zločina i zločinaca, tražeći rezolucijom njegovo puštanje na uvjetnu slobodu s izdržavanja doživotne kazne zbog pogibije američkog policajca u terorističkom činu koji je izvršio sa svojim suradnicima, što je kasnije podržao i HHO. Zahtjev je odbijen, i tek 2008. je pušten na uvjetnu slobodu te deportiran u Hrvatsku. Ubio se, razočaran političkom situacijom u zemlji. Povijest nije ravna i tanka linija, već ima svoje odvojke, rukavce, lutanje kojima može u onih koji su izgubili njen glavni tok, izazvati nesnalaženje i mržnju (vodi li znanstvenika mržnja, bolje da se ne bavi naukom), a tumačenja koja podastiru narodu samo će jačati želju za revašizmom prema drugim narodima. Prosjek se vodi paradigmom da su mu uvijek krivi neki drugi – i to u cjelini, bez izuzetka – dočim sebe brani tezom da je zločin uvijek individualni čin (prema tome, zločin nad Hiroshimom i Nagasakijem bio bi isključivo stvar pilota i posade koji su ispustili nuklearne bombe, bez ikakve veze s američkom vladom i američkim građanima!). Tako se onda narodi dijele na griješne i bezgriješne, što su Židovi stoljećima osjećali na svojoj koži od „ispravnih“ kršćanskih naroda. Povijest se proučava, a ako se želi čemu suditi s moralnog gledišta, onda to prvenstveno treba činiti aktualnim zbivanjima i potezima vlastitih država (vlada), u skladu s epohi primjerenim moralom. Reklo bi se kako u tome ljudski rod kasni u fazi, ali istina mnogo više govori o njegovoj prirodi. Radi se naprosto o prilagodljivosti i strahu masa od elita koje su mu nametnule vlast i „jedini ispravni“ sistem, naravno na svoju korist, i odatle ne samo čuvena „hrvatska šutnja“, već i ona svih naroda svijeta pred aktualnim svojim gospodarima. Jezik se razveže tek smjenom vlasti, a i onda tek koliko nova vlast dopušta. Svaka čast izuzecima, koji se potom blate kao izdajnici, antidržavni elementi, plaćenici koji rade za „Judine škude“, nedomoljubi, prčka im se po intimi kako bi se što više u javnosti degradirala njihova vjerodostojnost detaljima koji s njihovim radom nemaju nikakve veze, i slično. Što se državotvorstva tiče, dobro je pročitati i drugu Manolićevu knjigu: „Špijuni i domovina“, da se svakom poštenom čovjeku državotvorstvo zgadi za sva vremena, kad uvidi kakav je mulj, konglomerat poštenjaka, lopova, izdajnika i najobičnijih kriminalaca - i s kakvim kriminalnim (neetičkim) postupcima - formirao državu, koristeći u koristoljubive svrhe krv naivnog topovskog mesa zaluđenog uzvišenim floskulama (drugi narodi regije nemaju razloga likovati). Ali, ogromnoj većini sve to danas nije ni važno, jer: „Imamo Hrvatsku!“. Pa, zašto bi se onda partizani - narodnooslobodilačka vojska koja je pobijedila fašizam i obranila svoju državu – zamarali načinom na koji je to postignuto, jer: „Pobijedili smo zlo!“.
Djelovanje ljudi raznoraznih ljudski prihvatljivih ili neprihvatljivih interesa pokreće povijest, ali njeni sudionici i potomci potom nisu sposobni objektivno sagledati cjelinu i rezultate svog djelovana. Stoga svijet već tisućljećima jeste kakav jeste, a najobičniji virus i strah od njega sposobni su u glave uliti više pameti negoli cjelokupno, nacionalnim interesima (a to su skoro uvijek naprosto interesi vladajućih i onih u čije ime – to je samo čisto formalno narod – vladaju) indoktrinirano obrazovanje. Jasno, i to je samo privremeno, dok opasnost ne mine ili se ne izborimo s njom, baš kao što se svijet ujedino protiv fašizma u jeku borbe protiv njega, ne propitujući suviše svoje postupke. A potom počinju uzajamna predbacivanja, posebno između poraženih i pobjednika, od koji bi prvi po svaku cijenu htjeli aposteriorno obrazložiti svoja djelovanja nabacujući se na ona pobjednikova, kako bi pred svijetom i samim sobom opravdali vlastite zločine: „I vi ste ih činili, koje nas onda imate pravo prozivati!“. Povijest, dakako, nije egzaktna znanost čija tumačenja i predviđanja mogu nedvosmisleno dokazati ili oboriti pokusi i promatranja. Ona je, uslijed magle proteklog vremena koja ju prekriva i čestog neraspolaganja ključnim dokumentima (vole države uništavati ili u arhivama ohohovremena čuvati dokumente ključne za dokazivanje svoje aktualne uloge u zbivanjima), podložna raznoraznim interpretacijama, no njena srž za objektivnog povjesničara mora ostati netaknuta, inače se više ne radi o povijesti nego kaotičnoj zbrci zbivanja kojima je iluzorno tražiti uzroke.
Da završim povratkom na regiju bivše Jugoslavije, gdje ne samo da su događaji za površnog promatrača izgledali zbrkani, već i mnogo više sijaset njihovih tumačenja koja zasjenjuju bit. Prisjetimo se dijela navedenog citata iz knjige Keith Lowe-a: „Nacisti i njihovi saveznici ne samo da su donijeli novu, ubojitu kvalitetu rasnim stavovima, već su promovirali mržnju među suparničkim etničkim skupinama kao sredstvom da ih podijele i osvoje.“, kojeg treba istinski shvatiti. Partizani, predvođeni komunistima, mada oni u većini to nisu bili (nije li onda van logike samo Partiju optuživati za bleiburška zbivanja?), su isključeni iz teze o „mržnji između etničkih skupina“, jer su narodnooslobodilački pokret upravo formirali na zajedništvu etnija kontra mržnje i zavade među narodima bivše države. Zato nije istina da su na „križnom putu“ stradavali Hrvati (ostale, hrvatski nacionalšovinisti i neofašisti uopće ni ne spominju), već su to bili ustaški zločinci kojih je - u perspektivi zlodjela koje su vršili - hrvatstvo bila sasvim nebitna karakteristika. Zločini nad talijanskom i njemačkom manjinom (volksduetcheri, folksdojčeri), te njihovo naknadno protjerivanje (Talijanima je dan izbor; optanti – otići ili ostati) iz zemlje, kako god to nemoralno izgledalo, imalo je povijesno opravdanje u iredentističkim težnjama dobrog dijela njih, i stavljanja u službu nacifašizma u zlostavljanju građana vlastite države. Postupalo se, nažalost, upravo kao i danas – krimen manjine, a svakako ne svih, prenosi se na cijelu populaciju. Slično povijesno opravdanje može se naći i za Goli otok (o kojem Hrvati najviše jauču, mada su najpogođeniji bili Srbi i Crnogorci), a ponavljam – na povijesti nije da daje etički sud. Onima pak koji se iživljavaju sudeći zbivanjima i ljudima prošlosti, savjetujem da razdijele subjektivne osjećaje obitelji učesnika zbivanja od povijesnog proučavanja, a ako toliko žele dokazati svoju moralnost i navodnu ljudskost iza koje se kriju, neka se okrenu prosuđivanju i kažnjavanju aktualnih zločina i zločinaca svojih naroda. Dijelite pravdu koju zastupate sebi i svojima, u kontekstu događaja koje ste zajedno kreirali, namjesto da se prepucavate oko zbivanja u kojima uglavnom niste učestvovali, koja više ne možete promijeniti, koja su nepovratna, prekrivena prašinom vremena, a koja niste previše sposobni razumijeti. „Hic Rhodus, hic salta“, što bih ja malko promijenio u Nunc est tempus, nunc salta! (Sad je vrijeme, sad skači!). Neće nas buduće generacije pamtiti po tome kako smo prosuđivali svoje pretke, već kako smo postupali u vremenu kojem pripadamo.
P.S.
Autor teksta, znajući apriornu (nazovimo je biblijskom) vrijednost ljudskih života, baš kao i činjenicu da je ljudi u praksi svojim djelovanem sami snižavaju ili povećavaju, priklanja se znanstvenom tumačenju povijesti, svijestan da u okviru njenog glavnog toka postoji niz individualnih sudbina koje kao takove možemo uzvisivati, prezirati ili žaliti. Želimo li shvatiti povijesna zbivanja, moramo se kloniti njihovih prosudbi temeljem subjektivnih osjećaja koji – s jedne strane razumljivo, a s druge žalosno – vode većinu ljudi. Razumijevajući, ali ne i prihvaćajajući u pokušaju shvaćanja zbivanja - da se zadržim na hrvatskom dijelu nedavne regionalne povijesti - osjećaje većine koji su u svakom slučaju podložni promjenama, što slijedom događanja a što uslijed njihove podložnosti indoktrinaciji od strane svojih vođa, nikako ne prihvaćam da povijest tumači većina, emocionalno vezana za obiteljske sudbine, koje generiraju njihove stavove spram glavne struje povijesti. Primjerice, moguće je racionalno shvatiti slijedeće podatke:
„Usprkos svim tenzijama, međunacionalni odnosi u Hrvatskoj, čak i potkraj 1989. godine, mogli su se smatrati relativno stabilnim; tada je, naime, prema provedenim anketama, velika većina i Hrvata (65,8 posto) i Srba (72,1 posto) smatrala međunacionalne odnose uglavnom dobrima ili veoma dobrima, dok je samo 8,7 posto Hrvata i 4,5 posto Srba te odnose smatralo uglavnom lošima ili veoma lošima.“
„Za konfederaciju, a ne punu nezavisnost, bila je i većina građana neposredno prije izbora 1990., što potvrđuje i istraživanje objavljeno u knjizi ”Hrvatska u izborima ‘90”. Dva tjedna pred prve izbore nešto manje od 52 posto građana Hrvatske bilo je za konfederaciju, a za punu nezavisnost svega oko jedanaest posto. Među biračima HDZ-a 59 posto je bilo za konfederaciju i 30 posto za nezavisnost, a među biračima SKH-SDP-a nitko nije bio za punu nezavisnost, a za konfederaciju je bilo 37 posto njih. Oko 24 posto građana Hrvatske bilo je za veću centralizaciju SFRJ; stavovi građana mijenjaju se tek s ratom, koji je u tom smislu doista državotvoran. A bio je i koristan onima koji su htjeli punu nezavisnost, oni su od njega imali izravnu korist. Osim toga, ratom su postignuti svi veliki ciljevi hrvatskog nacionalizma: međunarodno priznanje, teritorijalna cjelovitost i, što je za nacionalizam naročito važno, etnička homogenost. Zato nacionalisti slave taj rat i ne dopuštaju nam da se od njega odmaknemo.“
„Na referendum je izašlo 83,56 posto birača. Njih čak 94,17 posto izjasnilo potvrdno na prvo pitanje („Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“). Za ostanak Republike Hrvatske u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi, što je bila druga ponuđena opcija, glasalo je tek 1,2 posto birača“,
ali ne i posljedično narasli globalni antisrpski šovinizam (o čemu svjedoči niz anketa iz tog razdoblja), i poraslu ustašonostalgiju, servirane prosječno nedovoljno obrazovanom i emocionalno nestabilnom puku, temeljem niza lažnih tvrdnji. Zato me mišljenje naroda – mada čovjek mora živjeti u uvjetima koje mu nametne ciljano vođena većina – uopće ne zanima. Prosjek je i inače nesposoban baviti se znanošću, niti većina na vrijeme shvaća njene dokumentirane tvrdnje. Stavovi povezani s vlastitom obitelji prilično su im čvrsti, ali u oceanu globalnih povijesnih zbivanja sasvim su izgubljeni, prepuštajući svoje duše vodstvu neprikosnovenih pojedinaca. Nekako im je lakše da drugi „misle“ umjesto njih, naročito ako im serviraju jednostavne zaključke, prihvatljive njihovim jednostavnim dušama.
|
| ||||
17.06.2020.g.
Lunarni kapitalizam?
Na jednom sajtu, posvećenom istraživanju svemira, objavljen je tekst o učešću privatnog kapitala (za sada samo američkih „poduzetnika“ – kapitalista) u istraživanjima najbližeg nam prirodnog nebeskog tijela. Naslov članka je "Privatnici na Mesecu?", mada bi mu primjereniji i mnogo jasniji bio „Kapitalizam na Mjesecu?“. Pravno gledano, Mjesec danas ima status donekle sličan Antarktici - koji je prilično nejasan, mada je reguliran tzv. Antarktičkim ugovorima - samo još kaotičniji. Iako spomenutim ugovorima taj trajno nenaseljeni kontinetnt ne pripada nikome (mada je podijeljen na nacionalne sektore koji odražavaju negdašnje, a budimo realni – još uvijek prikrivene teritorijalne zahtjeve, koji samo čekaju pogodnu priliku da se iskažu), a na njemu je zabranjena vojna, uz dozvoljenu naučno istraživalačku aktivnost, zapelo je na onome što je još davno Marx potvrdio svojim radovima, zbog čega se odvajkada ratuje. Na ekonomskom iskorištavanju mineralnih bogatstava kontinenta. Naime, "Konvencija o regulaciji aktivnosti vezanih za antarktičke mineralne resurse (iako je potpisana 1988, uskoro je odbačena i nikada nije stupila na snagu)". Jasno je jedno; zbog sve većih potreba zemaljskog stanovništva, zarad rasta populacije i sve veće gramzivosti kapitala, a uslijed nedefiniranog ekonomsko-političkog statusa tog jedinog nenastanjenog kontinenta, kad-tad će se probuditi prikrivene nacionalne pretenzije na njegovo ekonomsko iskorištavanje, a potom slijedi "tko jači taj kvači" - mogućnost ratovanja!
Za Mjesec postoji sličan ugovor o definiciji njegovog političog, vojnog i ekonomskog statusa, skraćeno poznat kao „Mjesečev ugovor“ („Agreement Governing the Activities of States on the Moon and Other Celestial Bodies“). Kako ga, „od svog nastanka nije ratificirala nijedna država koja se bavi samoinicijativnim ljudskim svemirskim letovima (npr. Sjedinjene Države, veći dio država članica Europske svemirske agencije, Rusija, Narodna Republika Kina i Japan) ili to ni ne planira, stoga praktički nema nikakvu relevantnost u međunarodnom pravu.“
Za Mjesec postoji sličan ugovor o definiciji njegovog političog, vojnog i ekonomskog statusa, skraćeno poznat kao „Mjesečev ugovor“ („Agreement Governing the Activities of States on the Moon and Other Celestial Bodies“). Kako ga, „od svog nastanka nije ratificirala nijedna država koja se bavi samoinicijativnim ljudskim svemirskim letovima (npr. Sjedinjene Države, veći dio država članica Europske svemirske agencije, Rusija, Narodna Republika Kina i Japan) ili to ni ne planira, stoga praktički nema nikakvu relevantnost u međunarodnom pravu.“
Uostalom kako potpisi država na međunarodnim ugovorima vrijede koliko „drek na šibici“, što povijest rječito svjedoči, a u najnovije vrijeme intenzivno dokazaju SAD, jasno je o čemu se radi. Recimo, usprkos odredbama ugovora,
„Dennis M. Hope je 1980. godine prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u gruntovnici San Francisca. Kako se nitko nije usprotivio tom njegovom potezu u vremenu od osam godina, koliko je vrijeme žalbe, Hope je osnovao Lunar Embassy legal, pravni ured, koji ima pravo prodaje parcela na Mjesecu. UN i Međunarodna astronomska zajednica smatraju taj njegov potez prijevarom“.
Pitanje je samo jeli prije bila kokoš ili jaje, iliti tko je veći prevarant. Države ili njeni državljani. I jedne i druge u praksi isključivo vodi pohlepa, eufemizirana pod egidom tzv. „nacionalnog interesa“ ukoliko se radi o državama.
Najveći umovi čovječanstva i ponajveći idealisti promišljali su kako je istraživanje svemira zadatak cijelog čovječanstva, na njegovu zajedničku korist. Pripuštanjem privatnika na tlo zemljinog prirodnog satelita, automatski znači instalaciju (mogućnosti?) sukoba na to nebesko tijelo. Naime, privatnik zahtijeva da se njegovo ulaganje isplati, ne samo u smislu povrata investicija, već i mnogokratno oplodi, sve do stupnja eksploatacije ljudskog roda. Kako vidimo da se, ne baš pretjerani napori ljudi da riješe ekonomsko-politički status Antarktike u korist cijelog ljudskog roda, razbijaju na njegovoj najprimitivnijoj karakteristici - isključivo vlastitoj koristi – jeli za očekivati da će s Mjesecom biti drukčije?
„Dennis M. Hope je 1980. godine prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u gruntovnici San Francisca. Kako se nitko nije usprotivio tom njegovom potezu u vremenu od osam godina, koliko je vrijeme žalbe, Hope je osnovao Lunar Embassy legal, pravni ured, koji ima pravo prodaje parcela na Mjesecu. UN i Međunarodna astronomska zajednica smatraju taj njegov potez prijevarom“.
Pitanje je samo jeli prije bila kokoš ili jaje, iliti tko je veći prevarant. Države ili njeni državljani. I jedne i druge u praksi isključivo vodi pohlepa, eufemizirana pod egidom tzv. „nacionalnog interesa“ ukoliko se radi o državama.
Najveći umovi čovječanstva i ponajveći idealisti promišljali su kako je istraživanje svemira zadatak cijelog čovječanstva, na njegovu zajedničku korist. Pripuštanjem privatnika na tlo zemljinog prirodnog satelita, automatski znači instalaciju (mogućnosti?) sukoba na to nebesko tijelo. Naime, privatnik zahtijeva da se njegovo ulaganje isplati, ne samo u smislu povrata investicija, već i mnogokratno oplodi, sve do stupnja eksploatacije ljudskog roda. Kako vidimo da se, ne baš pretjerani napori ljudi da riješe ekonomsko-politički status Antarktike u korist cijelog ljudskog roda, razbijaju na njegovoj najprimitivnijoj karakteristici - isključivo vlastitoj koristi – jeli za očekivati da će s Mjesecom biti drukčije?
Pritom će se postavljati besmislena pitanja prvenstva dolaska na određeno područje najbližeg nam prirodnog nebeskog tijela, mada je sasvim jasno da ni Ameri, ni Rusi, ni Musk, ni Bezos i ma koji narodi ili pojedinci, ne bi mogli sanjati o pristupu njemu, da u njihov poduhvat (kao i svaki drugi, ma koje vrste) nije uključeno znanje svih povijesnih generacija i svih naroda čovječanstva. Ali, to kapital ponajmanje dira - on se, među ostalim, rukovodi principom "tko prvi djevojci, njegova djevojka", braneći to svoje „pravo“ i oružjem po najveću moguću cijenu, izraženu našim leševima. A poslije Antarktike i Mjeseca slijedi Mars, i tako redom...
Želi li se regulirati po ljudski rod najprioritetnije pitanje - njegov opstanak i humani međusobni odnosi njegovih pripadnika, trebat će (ha, "trebat će!") riješiti i pitanja dotaknuta ovim tekstom, dogovorima kojima će se iskreno pristupiti, ne u korist pojedinih država, ili milijarderskih izrabljivača, već sviju nas. Za sada, to je još uvijek domena naučne fantastike. Doklem, i dali je to pitanje s obzirom na povijesna iskustva uopće smisleno, jer u sebi sadrži zrnce nade da ga je moguće realizirati? Leševi se u međuvremenu roje, zarad naše nesposobnosti humanog pristupa problemu. Hoće li se jednom ginuti zaklinjući se na antarktičke, lunarne ili marsijanske domovine, kao što se to radi na ovoj planeti? U osnovi, ništa drukčije od lava koji čuva svoj teritorij, prije toga ga označivši zapišavanjem. Naravno, ne radi se o ukidanju privatne inicijative, ali je jasno treba ograničiti, glede dobiti - oporezivanjem, u pogledu učešća radnika u upravljanju i diobi dobiti, kao i u pogledu sudjelovanja privatnog kapitala u projektima koji tangiraju cijelo čovječanstvo. Primjerice, istraživanja svemira, klimatskih promjena, zagađenja okoline, izumiranja vrsta, zdravstvenog sustava, i sličnih stvari općeg društvenog interesa. Ništa nije beskonačno, neki kažu ni svemir, a to je čovječanstvo odavno shvatilo postavljajući u praksi ograničenja na bezbroj stvari (od prekoračenja brzine do pedofilije, incesta, ili oduzimanja života, nažalost, samo u mirnodopskim uvjetima), jedino nikako da se usredotoči na najvažniju stvar – ekonomiju, i primjerenu dobit koju pojedinci smiju izvlačiti iz učešća u njoj! Poštuju li se postavljena ograničenja, nema nijednog razloga, sem težnje za prekomjernim bogaćenjem, da se to ne učini i s odnosima u privredi. Dolarske milijardere koji nakon smrti zavještaju svoja bogatstva kojekakvim muzejima, bibliotekama, naučnim ili medicinskim ustanovama nazivamo filantropima, a nitko ne broji mrtve koje su za svoga života njime mogli spasiti. Korist cjeline mora biti bitnija od pojedinačne, tim prije što već i danas - u jednoj hipotetskoj situaciji preraspodjele bogatstva svijeta - nema razloga da svi ne žive na pristojan, ljudski način. Ali, hipoteza ukazuje da sve ovisi samo o nama, slagali se ili ne sa njom. Najnoviji primjer uzajamne povezanosti i ovisnosti svih ljudi zemaljske oble je pojava pandemije koronavirusa, no kako čovjek ne uči od povijesti puno više od ponavljanje mantre da od nje treba učiti, nisam uvjeren da će mnogo naučiti od ovog iskustva. Pandemije spram kojih je ova dječja igrarija (poput španjolske gripe koja je zarazila trećinu čovječanstva i odnijela do sto milijuna života), svjetski ratovi s desecima milijuna mrtvih, ne računajući invalide, silovane i materijalnu destrukciju, nisu nas opametili, pa zašto bi onda ova pošast? To prije što kapital ustraje na tome da i obrazovnim sustavom zamrači opći pogled na svijet i stvarnost, a naročito se grozi etičkih pitanja. Jedan regionalni list objavljuje tekst o kurikularnoj reformi, pod naslovom „Bolje da frizerke nauče sve o tehnikama šišanja nego da uče o Prvom svjetskom ratu“. Daklem je sasvim svejedno friziraju li nas frizerke ili dresirani majmuni, što bi kapitalu još više odgovaralo. Daleko je takvo shvaćanje od Šuvarove – doduše propale - reforme školstva, ali teško je biti svetac u društvu kurvi, zar ne?
Ukoliko čovječanstvo ne razriješi probleme s aksiomima kapitalizma i prihvati one humanističke – problem je daleko širi od opisanih antarktičkog i lunarnog - teško će biti zaustaviti širenje neljudske etike, socijaldarvinističkog svjetonazora i prikladnog mu djelovanja u svemir. Nažalost, generacije su neosjetljive na pouke prošlosti, a ako ih povremeno i prihvate još ih brže zaboravljaju. Tko danas pati za žrtvama prvog globalnog svjetskog sukoba, drugoga se prisjećamo uglavnom u ideološkim prepucavanjima, a za dvije-tri generacije ratovi na tlu bivše države bit će samo maglovito sjećanje, da ne nabrajam dalje. I takav ljudski rod nastoji u svemir, noseći sa sobom vrijednosti više primjerene prijelaznom obliku od životinje ka čovjeku, negoli humanistički oplemenjenoj vrsti. Uostalom, zašto bi se to mene ticalo, konstatacija upravo u skladu s prethodno rečenim, na tragu onoga što bismo mogli, a nikako do sada da postanemo. Čitate li članke tehnologijom oduševljenih fanova – koja ne kažem da, sama za sebe ne izaziva oduševljenje – bez korelacije s mnogo bitnijim od nje, našim etičkim poimanjem njezine primjene, vidjet ćete da sve nekako vuče na konstataciju: „uzalud nam trud svirači“! Upravo prezreni literarni žanr naučne fantastike u najboljim tekstovima nudi pregršt mogućih budućnosti, od kojih ona što nas očekuje ovisi samo o našem izboru. No, pogled većine ne doseže dalje od trajanja njihovih života. Mada u rukama posjedujemo oružja suvremene tehnologije, poput kosti u rukama pretka nam „Glede Mjeseca“, ne zavaravajmo se.
Želi li se regulirati po ljudski rod najprioritetnije pitanje - njegov opstanak i humani međusobni odnosi njegovih pripadnika, trebat će (ha, "trebat će!") riješiti i pitanja dotaknuta ovim tekstom, dogovorima kojima će se iskreno pristupiti, ne u korist pojedinih država, ili milijarderskih izrabljivača, već sviju nas. Za sada, to je još uvijek domena naučne fantastike. Doklem, i dali je to pitanje s obzirom na povijesna iskustva uopće smisleno, jer u sebi sadrži zrnce nade da ga je moguće realizirati? Leševi se u međuvremenu roje, zarad naše nesposobnosti humanog pristupa problemu. Hoće li se jednom ginuti zaklinjući se na antarktičke, lunarne ili marsijanske domovine, kao što se to radi na ovoj planeti? U osnovi, ništa drukčije od lava koji čuva svoj teritorij, prije toga ga označivši zapišavanjem. Naravno, ne radi se o ukidanju privatne inicijative, ali je jasno treba ograničiti, glede dobiti - oporezivanjem, u pogledu učešća radnika u upravljanju i diobi dobiti, kao i u pogledu sudjelovanja privatnog kapitala u projektima koji tangiraju cijelo čovječanstvo. Primjerice, istraživanja svemira, klimatskih promjena, zagađenja okoline, izumiranja vrsta, zdravstvenog sustava, i sličnih stvari općeg društvenog interesa. Ništa nije beskonačno, neki kažu ni svemir, a to je čovječanstvo odavno shvatilo postavljajući u praksi ograničenja na bezbroj stvari (od prekoračenja brzine do pedofilije, incesta, ili oduzimanja života, nažalost, samo u mirnodopskim uvjetima), jedino nikako da se usredotoči na najvažniju stvar – ekonomiju, i primjerenu dobit koju pojedinci smiju izvlačiti iz učešća u njoj! Poštuju li se postavljena ograničenja, nema nijednog razloga, sem težnje za prekomjernim bogaćenjem, da se to ne učini i s odnosima u privredi. Dolarske milijardere koji nakon smrti zavještaju svoja bogatstva kojekakvim muzejima, bibliotekama, naučnim ili medicinskim ustanovama nazivamo filantropima, a nitko ne broji mrtve koje su za svoga života njime mogli spasiti. Korist cjeline mora biti bitnija od pojedinačne, tim prije što već i danas - u jednoj hipotetskoj situaciji preraspodjele bogatstva svijeta - nema razloga da svi ne žive na pristojan, ljudski način. Ali, hipoteza ukazuje da sve ovisi samo o nama, slagali se ili ne sa njom. Najnoviji primjer uzajamne povezanosti i ovisnosti svih ljudi zemaljske oble je pojava pandemije koronavirusa, no kako čovjek ne uči od povijesti puno više od ponavljanje mantre da od nje treba učiti, nisam uvjeren da će mnogo naučiti od ovog iskustva. Pandemije spram kojih je ova dječja igrarija (poput španjolske gripe koja je zarazila trećinu čovječanstva i odnijela do sto milijuna života), svjetski ratovi s desecima milijuna mrtvih, ne računajući invalide, silovane i materijalnu destrukciju, nisu nas opametili, pa zašto bi onda ova pošast? To prije što kapital ustraje na tome da i obrazovnim sustavom zamrači opći pogled na svijet i stvarnost, a naročito se grozi etičkih pitanja. Jedan regionalni list objavljuje tekst o kurikularnoj reformi, pod naslovom „Bolje da frizerke nauče sve o tehnikama šišanja nego da uče o Prvom svjetskom ratu“. Daklem je sasvim svejedno friziraju li nas frizerke ili dresirani majmuni, što bi kapitalu još više odgovaralo. Daleko je takvo shvaćanje od Šuvarove – doduše propale - reforme školstva, ali teško je biti svetac u društvu kurvi, zar ne?
Ukoliko čovječanstvo ne razriješi probleme s aksiomima kapitalizma i prihvati one humanističke – problem je daleko širi od opisanih antarktičkog i lunarnog - teško će biti zaustaviti širenje neljudske etike, socijaldarvinističkog svjetonazora i prikladnog mu djelovanja u svemir. Nažalost, generacije su neosjetljive na pouke prošlosti, a ako ih povremeno i prihvate još ih brže zaboravljaju. Tko danas pati za žrtvama prvog globalnog svjetskog sukoba, drugoga se prisjećamo uglavnom u ideološkim prepucavanjima, a za dvije-tri generacije ratovi na tlu bivše države bit će samo maglovito sjećanje, da ne nabrajam dalje. I takav ljudski rod nastoji u svemir, noseći sa sobom vrijednosti više primjerene prijelaznom obliku od životinje ka čovjeku, negoli humanistički oplemenjenoj vrsti. Uostalom, zašto bi se to mene ticalo, konstatacija upravo u skladu s prethodno rečenim, na tragu onoga što bismo mogli, a nikako do sada da postanemo. Čitate li članke tehnologijom oduševljenih fanova – koja ne kažem da, sama za sebe ne izaziva oduševljenje – bez korelacije s mnogo bitnijim od nje, našim etičkim poimanjem njezine primjene, vidjet ćete da sve nekako vuče na konstataciju: „uzalud nam trud svirači“! Upravo prezreni literarni žanr naučne fantastike u najboljim tekstovima nudi pregršt mogućih budućnosti, od kojih ona što nas očekuje ovisi samo o našem izboru. No, pogled većine ne doseže dalje od trajanja njihovih života. Mada u rukama posjedujemo oružja suvremene tehnologije, poput kosti u rukama pretka nam „Glede Mjeseca“, ne zavaravajmo se.
Njihova se namjena nije promijenila. Napredak, kako ga shvaćaju generacije i generacije, izgleda da pleše na glazbu drukčiju od nota iz zamisli najvećih humanista čovječanstva. Poput virusa koji nas je upravo pohodio, virus kapitalizma prijeti zahvatiti, ako već ne cijelu vasionu a ono barem dio do kojega ćemo se proširiti. Netko je, sagledavajući posljedice ljudske aktivnosti po prirodu, rekao da je „ljudski rod rak na tkivu svemira“. Ta se boleština može odstrani samo korjenitom terapijom ili samoizlječenjem, što kanceru uglavnom ne pada na pamet. Dok Zemlja grca u njegovim početnim stadijima, već ga širimo na najbliži svemir. Neka nam je bog u pomoći, što znači – ne očekujmo previše! Još uvijek smo u kozmičkim razmjerima tek djeca koja su se prijevremeno dokopala igračaka, opasnosti igranja s kojima ni ne shvaćaju.
|
| ||||
4.06.2020.g.
Ameriku je zadesio katastrofalni potres kakav se očekivao već dugo vremena, ali praktički ništa nije poduzimano sem praćenja podrhtavanja područja duž rasjeda San Andreas. Ipak, iznenadio je cijeli svijet svojom nenadanošću i žestinom, sa sekundarnim pojavama pojačavajući katastrofu. Kalifornija je nestala u dubinama Pacifika, plimni val prelio je veliki dio zapadne obale i obišavši svijet preplavio velike gradove na istoku duž cijele atlantske obale, do duboko u unutrašnjost, a Floridu ste mogli pronaći još samo na geografskim kartama koje će se trebati iznova raditi. Nije to bilo dovoljno, nego su podrhtavanja izazvana potresom probudila tisućljećima drijemajući supervulkan ispod Yellowstonske kaldere, čija grozomorna erupcija je opustušila najveći dio centralnog područja Sjedinjenih Država, izbacivši u atmosferu ogromne količine lave, stijenja i vulkanskog pepala koji je padajući na tlo gušio život, a širom svijeta uzrokovao dugogodišnji sumrak s posljedicama po biljke, životinje a potom i čovjeka, prinuđenog u svoj punoći prisjetiti se vlastite duboke povezanost s prirodom. Najveća svjetska sila svih vremena bila je na koljenima, a propast i rasulo koje je nastalo samo se blijedo mogu usporediti s davnašnjim padom Rimskog carstva. Amerika i svijet više nisu bili isti. Potonji je imao svojih briga zarad posljedica potresa i erupcije supervulkana (primjerice veliki dio Meksika i još južnijih dijelova Latinske Amerike bijaše urušen, zapad Kanade našao se pod morem, a kanadskog Labradora bilo je još samo u sjećanjima preživjelih katastrofu; da se ograničim tek na centru zbivanja najbliža područja svijeta koji je, kao što rekoh, u cjelini trpio posljedice), te je – konstatiravši da Amerika više ne postoji, barem kao iole značajna svjetska sila – obraćao pažnju na vlastite probleme, prepustivši zbivanja u njoj vlastitom tijeku.
Barem dok sami ne srede svoje prilike, a onda će već vidjeti što će s reliquiae reliquiarum nekoć najmoćnije zemlje svijeta (raketni silosi bijahu uglavnom urušeni ili poplavljeni, aerodromske piste neupotrebljive, a luke neprikladne za pristanak brodova i nuklearnih podmornica od kojih su mnoge, upravo kao i nosači aviona, potopljene ili teško oštećene, pometene neviđenim plimskim valom). Stariji među preživjelima još su pamtili ponašanja vlasnika jednog postotka svjetskog bogatstva pred nekoliko desetljeća harajuće koronavirusne pandemije, kad su građani masovno umirali a nezaposlenost zahvatila više od četvrtine američke radne snage, dok su kapitalistički bogatuni iskoristili patnju naroda da bi bogatstva uvećali za stotine milijardi dolara. Dvadeset pet najbogatijih američkih milijardera je u to doba, još živo u pamćenjima staraca, enormno povećavalo svoja blaga koristeći situaciju za bogaćenje namjesto pomoć oboljelima. I sad, kad se ponovila ista priča u još katastrofičnijim uvjetima za cjelinu naroda, njemu je prekipjelo. Revolucije dugo tinjajuju ispod površine, čekajući samo iskru da zapali opći bunt, a potom je nasilje neizbježno. Uostalom, ako vas netko godinama i godinama – a u povijesnom pamćenju naroda to se mjeri mnogo dužim periodom – siluje, dovoljan je jedan jedini trenutak da presudite silovatelju. Ne postavlja se tu pitanje suđenja, zakonitosti i sličnih čovjekom uvedenih termina i institucija, tu je pravda na neposrednom, elementarnom djelu. Način njezina izvršenja boginju ne zanima. Kao što suđenja mogu biti pravedna i nepravedna, tako i elementarna pravda presuđuje kako zahvati – mnogo krivih, ali i nemalo pravih. Ljudska narav dovedena do vrenja, u svom animalnom djelovanju brine koliko o kazni toliko i o vlastitoj koristi, a to ne može shvatiti idealista koji nije doživio sličan kontekst zbivanja, poput poslijeratne osvete ratnim zločincima, ili revolucionarni linč obespravljenih masa nad eksploatatorima. „Oko za oko, zub za zub“ vodilje su gomile u tim trenucima, i tu ništa ne pomaže novi dogovor između njih i Svevišnjega, jer – primjerice - nisu li i vlasti bezbroj puta samovoljno kršile sporazume potpisane sa sindikatima? Čak su i kompjuterske implementacije teorije igara potvrdile da je najlakše postići društvenu stabilnost ukoliko „igrači“ (sukobljene klase, primjerice) vraćaju istom mjerom, što potom oba igrača navodi na obazrivije ponašanje prema protivniku. Drugim riječima, moraš nekome izbiti zub, ako ti ga je on izbio. Upravo to se dešavalo u vremenu o kojem pišem. Podređene klase izbijale su zube svojim stoljetnim eksploatatorima.
Naprosto, promijenila su se „pravila igre“ po kojima se igralo vjekovima, a svaku primjedbu uhapšenih na suđenja – vršena u fazi kad su se strasti smirile, revolucionarna vlast donekle konsolidirala, te se uspjela uspostaviti kakva-takva kontrola nad gomilom koja je vraćala dug, u krvi doduše - odbacivalo se, jer nije to više ista igra, pa ni stari kodeksi ne važe. Revolucionarna pravda ima svoja pravila, to su pravila većine, neobrazovane i prilično nekulturne doduše, ali upravo one koja je na svojim leđima, vlastitim životima osjećala povjesne nepravde nanesene od onih kojima je sada uzvraćala istom mjerom. Procesi koji su održani istaknutim zločincima uspjelima izbjeći linč gomile, političarima i milijarderima stasalima na prijevarama, ekspoatacijama i objahivanjima narodnih pleća, poznati su kao Nürnberška suđenja, prema rijetko kome znanom američkom gradiću od par stotina žitelja, Nurembergu iz Pennsylvanije, nekim čudom sačuvanom od destrukcije nakon kalifornijskog potresa. Jedno od njih održano je Marku Sugarsmuggleru, javnosti poznatijem po nadimku Zucky, vlasniku najpoznatije digitalne društvene mreže Farcebook, jednom od najvećih bogatuna svijeta, pod predsjedanjem Noah-a Homsky-ja, uglednog erudita na skoro svim poljima (od lingvistike, preko filozofije i povijesti do politike) kojima se bavio tijekom svog dugovječnog, još uvijek trajućeg života. Optužnica kontra Zuckyja bijaše kratka, jezgrovita, a sadržavala je inkrimnacije u rasponu od neosjetljivosti na patnje naroda tijekom tragedije koja je zadesila Free American States (FAS; u prijevodu na naš jezik akronim je i nadalje ostao neokrnjen: SAD - Slobodne Američke Države, formirane od preostalih područja negdanje megadržave), što očito nije baš pravna kategorija, do izbjegavanja plaćanja poreza sklanjanjem novca u porezne oaze poput Irske, da ne spominjem niz rad slične namjene poznatih otočja, te krivotvorenjem financijskih izvještaja uslijed čega je, čitajuću mu optužnicu, gospodin Homsky ironično napomenuo kako bi se njegova društvena mreža baš mogla nazivati i Falsebook. Sudilo se otprilike po principu „zub za zub,…“, puštajući umjetnoj inteligenciji presudu, kao što se to radilo na Farcebooku u slučajevima cenzuriaranja svojih članova, ali prepuštajući konačnu odluku čovjeku, glavnom i jedinom sucu u procesu - uvaženom Noahu Homskom.
Na Zuckyjevu primjedbu o nepravednosti suđenja, da su mu povrijeđena građanska prava, kako nema slobodu iznijeti u svojoj obrani (advokat mu nije bio dopušten, sukladno pravilima njegove društvene mreže) vlastito viđenje stvari u pripadajućem kontekstu (baš kao i članovima Farcebooka!), sudac ga je uputio na stranice https://www.farcebook.com/communitystandards/, da pročita „Standarde Farcebook zajednice“, u kojima je sadržano i pravo na neslaganje s prosudbom o inkriminiranim postovima pritiskom „ne prihvaćam“ tipke, nakon čega slijedi ponovna analiza objave, navodno od neke inteligencije upravo toliko glupe koliko i umjetne, te konačna odluka. Bez prava na žalbu, a naročito obrazlaganja inkriminiranog posta i njegova značenja u kontekstu upotrebljenih izraza, te relativno spram objava kojima je izazvan. „Za razliku od vaše zajednice koja je tek dio šire zajednice – ljudskog roda, čiji je američki narod samo jedan segment, nepobitno bitniji i širi od vaše društvene mreže, konačnu odluku u njegovo ime obrazlažem ja“ - poučio je optuženika Homsky – „po pravilima uspostavljenima revolucioniranim društvom. U svemu ostalom, sudit će vam se formalno na isti način kao što ste i vi, odnosno vaši suradnici nad kojima ste imali kontrolu, u okvirima Farcebooka donosili odluke o neprimjerenosti objava njegovih članova i, sljedstveno tome propisivali kazne“. Prigovor - kako mu se ne može suditi za eksploataciju članova Farcebooka, s obzirom da nije naplaćivana njegova upotreba ili korišćenje drugih proizvoda i usluga obuhvaćenih uvjetima korištenja, umjesto čega su poduzeća i organizacije plaćali prikazivanje oglasa za svoje proizvode i usluge. Nisu prodavani osobni podaci članova oglašivačima, niti s njima dijeljeni podaci na temelju kojih bi se moglo identificirati… - sudija je prekinuo primjedbom da optuženi ima pravo, u skladu sa standardima od sebe osnovane zajednice koji se primjenjuju i na ovom suđenju, pritisnuti tipku slaže li se ili ne slaže s optužnicom, i to su mu jedina dodjeljena prava. „Ipak, s obzirom da sam ljudska a ne umjetna inteligencija, reći ću tek toliko da su uplate „poduzeća i organizacija“, ne samo u času kad su ljudi ostali bez posla“
(samo da podsjetim čitatelja kako je u samo dva mjeseca koronavirusne krize koja je pred desetljeća zahvatila tad još cjelovitu državu, 38.6 milijuna Amerikanaca ostalo bez posla i sljedstveno tome bez ikakvih prihoda za preživljavanje, dok je 16 milijuna njih izgubilo zdravstveno osiguranje, s čime su brojevi u času nesrazmjerno užasnije katastrofe potpuno neusporedivi),
„i prihoda za preživljavanje, već i bez najnužnije zdravstvene skrbi, uplate oglašavanja putem Farcebooka - namjesto za pomoć pogođenima katastrofom - najbezočniji kriminal, ne samo nespojiv sa zakonima ove države, već i s najhumanijim etičkim standardima ljudskosti. Takvim poslovnim subjektima sudi se na izdvojenim procesima, a vi snosite odgovornost zarad sudjelovanja u tim aktivnostim. Izvolite sjesti“, poručio je sudac optuženom - što je on šutke i prepolagano učinio – „i na tastaturi izaberite svoju opciju“. Zucky je, naravno, izabrao neslaganje s optužnicom, na što mu je kompjuter – umjetna inteligencija kakva je vršila prosudbe i na njegovoj društvenoj mreži – javila kako će se njegovo neslaganje još jednom razmotriti, poslije čega će biti donešena konačna odluka bez prava žalbe. Nakon tjedan dana ponovnog razmatranja optužnice s nizom istaknutih humanista koji su mu se stavili na raspolaganje, sudija Noam Homsky je donio konačnu, pravomoćnu presudu, a prenosile su je sve još funkcionirajuće televizijske stanice, kao i podruštvljena digitalna mreža Farcebook, te je finale sudskog procesa mogao pratiti cijeli svijet. Ukoliko ne bješe zabavljen važnijim stvarima, poput preživljavanja u postkatastrofičnim uslovima cijele planete, a napose Slobodnih Američkih Država. Presudu prenosim u cjelosti:
„U sudskom procesu „narod FAS protiv Marka Sugarsmuggler - Zuckyja“, razmotrili smo iznova optužnicu protiv spomenutoga, i donijeli slijedeći zaključak. Optuženi se smatra krivim po slijedećim točkama optužnice:
1) Nemoralno učešće u eksploataciji naroda SAD, ali i ostalih naroda stenjućih pod uslovima nezapamćene katastrofe koja je pogodila svijet, tijekom postojanja globalne privatne društvene mreže Farcebook korištene u tu svrhu, uslijed čega je došlo do enormnog povećanja s etikom i humanizmom nespojivog bogatstva optuženog. Njegovo djelovanje, u smislu prihvaćanja plaćenih reklama na svojoj društvenoj mreži, namjesto da se sredstva utroše za saniranje teških posljedica katastrofe, etički je posve neprihvatljivo, što – mada etika do sada nije smatrana pravnom kategorijom – dodatno pojačava težinu ove točke optužnice, neovisno od toga što je optuženi novac samo primao, bez usmjeravanja u humanitarne svrhe već isključivo na svoje zaštićene bankovne račune.
2) S tim povezano, zakonski kažnjivo, iako etički blaže od prije navedene točke optužnice, je neplaćanje poreza na dobit, upravo radi čega je optuženi prebacivao novac u takozvane „porezne oaze“, uskraćujući američkom narodu raspolaganje ogromnim količinama sredstava potrebnih za njegov razvoj, a što se upravo sada najteže manifestira u postojećim tragičnim okolnostima. Valja spomenuti da su u prošlosti bivale otkrivane slične nezakonite radnje optuženika, te bijaše kažnjavan od pravosuđa sistema koji je ovaj narod dokinuo, na način da su prividno visoke novčane (a ne zatvorske!) kazne bile tek kap u moru dobiti usljed neplaćenog poreza.
3) Da bi optuženi pred zajednicom prikazao čist obraz, u smislu poslovice „čist račun, duga ljubav“, na njegovu zapovjed bivale su prepravljane i falsificirane poslovne knjige, kako bi se prikrile nezakonitosti poslovanja globalne društvene mreže Farcebook, što je dokazano stručnim uvidom u iste.
4) Unatoč obećanjima sadržanima u „Standardima zajednice“ svoje društvene mreže, da se neće prodavati osobni podaci njenih članova zainteresiranim firmama, to je više puta kršeno, a posebno valja spomenuti da su oni – iako besplatno – nezakonito ustupani vladi tadašnjih SAD, kad je ona to po potrebi zahtijevala.
Kriminalno i neetično ponašanje, čak i po zakonskim i moralnim standardima društva koje je zauvijek iza nas, tjera nas donijeti neopozivu odluku temeljem optužnice s kojom se optuženi nije složio, na suđenju koje se odvijalo formalno pod istim uslovima koje propisuju Standardi društvene mreže Farcebook. Optuženi je dobio optužnicu, i mogao se braniti kao i svaki član njegovog (sada već podruštvljenog) Farcebooka, izjavom osjeća li se ili se ne osjeća krivim, a slijedom potonjeg izjašnjavanja smo ponovno razmotrili optužnicu i donijeli odluku. Po sve četiri navedene točke optužnice, Mark Sugarsmuggler - Zucky proglašava se krivim. Kazna će biti određena i saopćena mu naknadno, poslije savjetovanja s inim neprisutnim i neimenovanim članovima časnog suda, baš kao što njegova društvena mreža nije dozvoljavala uvid u imena i stručnost osoba koje su provodile cenzuru – kaznu za svoje članove – na njoj. Proglašavam zasjedanje suda Slobodnih Američkih Država završenim“.
Poslije izricanja presude optuženik bijaše propraćen o zatvor, gdje je dva mjeseca čekao konačni pravorjek suda o svojoj kazni, sve dok se nisu završili procesi Jaffa Becossu - vlasniku izdavačke kuće Ramason, Killianu Matesu - bivšem vlasniku softverske firme Mirkosoft, Delon Rasku - vlasniku niza tehnoloških kompanija od koji je javnosti najpoznatija HeavensX, Ronyju Soratu - nekretninskom mogulu s golemim prostorima u zauvijek potonuloj Silicijskoj dolini i još nekima iz prividno sekundarne, a u osnovi primarne branše ljudi koji su upravljali politikom - slijedom katastrofalnih zbivanja koja su konačno osvijestila narod - srušenog ekonomsko-političkog sistema. Osuđeni su na vječno orbitiranje oko planete u svemirskoj kapsuli firme HeavensX, dizajniranoj za dvadesetak osoba. Osjetljivim dušama na kojekakve floskule o političkoj, spolnoj, rodnoj, nacionalnoj i inoj korektnosti, ili na govor mržnje - čemu se i dandanas suprotstavlja svekolika stvarnost, upravo na način kako to oduvijek čini s utopističkim koncepcijama - tek podsjećanje da je unazad nekoliko desetaka godina, u tadašnjim Sjedinjenim Državama Amerike smrtna kazna bila propisana u čak 29 od 50 saveznih država. Usmrćeni mačem, giljotinom, metkom, na električnoj stolici, injekcijom ili zbog nedostatka vazduha, osuđenicima je u konačnici svejedno. Nihil novum sub sole! Neoštećeni kontrolni centri na Zemlji pratili su ponašanje ove male, kažnjeničke društvene zajednice i odnose među njenim članovima, koji su se u konačnici sveli na uzajamna ubijanja poradi smanjujućih se količina zraka. Konačno je sve utihnulo, kao siguran znak da su osuđenici doživjeli sudbinu jednog od prvih pionira svemirskih istraživanja. Psa Lajke. Prisjećanje na tog malog lutalicu pokupljenog s moskovskih ulica ubrzalo je tirtranje mog srca, jer ipak se radilo o nevinom psiću žrtvovanom (za razliku od zasluženih kažnjenika u orbiti) za ljudsku spoznaju, te sam sav oznojen posjedio koju minutu na rubu kreveta, a potom još mamuran oteturao u kuhinju skuhati uobičajenu jutarnju kavicu i uključiti kompjuter, da pregledam ima li što novoga na najglobalnijoj digitalnoj društvenoj mreži današnjice.
|
| ||||
22.05.2020.g.
Pobrkali prioritete
Veliki broj nezavisnih, antifašističkih orjentiranih organizacija i istaknutih pojedinaca širom regije, odnosno kulturnog prostora bivše Jugoslavije, jasno su izrazili svoj stav povodom mise koju je kardinal Puljić održao za „žrtve“ Bleiburga – odnosno tzv. „križnog puta“ tijekom par ljetnih mjeseci 1945. godine. Lijepo je komentirao jedan komentator licemjerstvo preuzimanja naziva biblijskog križnog puta nevinog „bogo-čovjeka“, za onaj koji je prolazila mješavina većinskih ustaša i ratnih zločinaca, i tek manji broj nevinih civila. Među organizacijama koje su osudile namjeru kasnije održane mise, unatoč protivljenju velikog dijela regionalne, a nadasve bosanskohercegovačke javnosti koja je to izrazila na prilično masovnom sarajevskom prosvjednom skupu:
bila je organizacija književnika te države - P.E.N. klub sa svojim protestnim pismom, s potpisima nešto više od polovice svojih članova (42 od 82):
„Mi, doljepotpisani članovi i članice P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini, povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom, potvrđujemo svoju odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima, koje su istovremeno i vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog P.E.N.-a. Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže.“
Koliko dok si rekao keks, četiri hrvatska člana kluba isti su čas dala ostavku na svoje članstvo, što je nekako najbolje – ali najsmušenije – obrazložio njihov, sad već bivši član Miljenko Jergović:
„Stvar je, zapravo, vrlo jednostavna, rudimentarna skoro: intelektualna zajednica jednoga grada, koja vidi fašizam u narodu koji u tom gradu čini već jedva prisutnu, brojem zanemarljivu manjinu, a odbija, i to vrlo uporno i dosljedno, vidjeti fašizam u narodu koji čini preko devedeset postotnu većinu u Sarajevu, intelektualna je zajednica s kojom ne želim imati veze“
Koji dan poslije isto je učinio teolog, pisac i prevoditelj Alen Krstić, dajući u svoje i u ime rečene četvorice, obrazloženje. Nimalo ne sumnjajući u antifašizam četvorice „otpadnika“ (Jergović, Đikić, Lovrenović, Ivanković) i pridruženog im Krstića, treba spomenuti da je trenutak njihove ostavke posve krivo izabran, djelujući kontraproduktivno protivljenju oživljavanja fašizma na mnogo širem području od glavnog grada BiH. Sasvim je passe prigovarati jednom gradu proteste protiv revizionističkog, prozirnog pokušaja uvaljivanja mise za „nevine žrtve“, iza čega su stajali: proustaški Počasni bleiburški vod kao glavni organizator, hrvatski Sabor kao pokrovitelj slabo zakrinkane mise pod patronatom „Crkve u Hrvata“, te najveći dio predstavnika hrvatskog konstitutivnog naroda u BiH, koji plešu kako im hrvatska središnjica svira.
Naime, ako su Jergović i društvo odavno vidjeli fašizam među Bošnjacima - u što ne sumnjam - sasvim je passe u trenutku praktički oficijelnog slavljenja fašizma drugog naroda postupiti kao što jesu. Trebalo je to učiniti mnnogo, mnogo ranije! Ovako će se morati rasplinuti u objašnjavanjima svog čina, za razliku od onih par tisuća ljudi koji su nekalkulantski na ulici poručili što misle. Čin hrvatskih literata je posve krivo tempiran, a objašnjenje prilično jadno. Sve treba svesti na kontekst zbivanja, a ovaj je bio prilično jasan. Obračun s cehovskim društvom, bošnjačkim fašizmom i s onima koji ga moguće podržavaju ili šute o njemu, nije se smio desiti upravo u ovom trenutku, jer to rađa više kontroverzi negoli razjašnjava stavove četvorice bivših članova PEN-a, zaplićući sve u jedan nepotrebni galimatijas. Spočitavati, kao što to Jergović radi, je krajnje naivno, tim prije što se misom rehabilitirao ustaški fašizam kojega je dobrim dijelom zastupalo i tzv. „cvijeće hrvatskog naroda“ (muslimani, današnji Bošnjaci), pa se misa – makar moguće samo formalno - odnosila i na njihove „žrtve“. Skoro pa bismo mogli shvatiti kao prigovor prosvjedima stranih ambasadora, inostranim medijima (1, 2, 3), ili centru "Simon Wiesenthal" - a što se vi imate miješati, ustaše su „naša (hrvatska) stvar!“, pritom kao zaboravljajući da je BiH činila dio NDH, te se po samoj prirodi stvari ne tiče samo Hrvata nego većine stanovnika regije. Bili oni među zločincima, žrtvama ili antifašistima (i njihovim potomcima) koji su pružali otpor. Osnovna je pogreška istupanja spomenutih pisaca – ponavljam, ne sumnjajući u njihov antifašizam - u tempiranju postupka.
Što se P.E.N.-ove greške tiče, ona nije u trenutku reakcije, niti u tome što bi ista bila „pomalo trivijalna i djetinja, naprosto naivna“, kako tvrdi Krstić, već u tome što se s minimalnom natpolovičnom većinom potpisanih članova uvaljuje kao stav ove organizacije. Nije ni u tome što sugerira Lovrenović:
„Ne mislim da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću „zastupanja“ neke od tih strana kao što se sugerira u pismu članova bosanskohercegovačkog PEN-a…“
jer to se kao sugestija pojedincima ne da iščitati iz protestnog pisma, niti vjerujem da je P.E.N. ikako nametao svojim članovima slične stavove, posebno u svijetlu činjenice da je Jergović svojedobno pisao o Draži Mihailoviću:
„…Od takozvanih velikih istorijskih ličnosti, u mojim knjigama se pojavljuje samo jedna, i to kao epizoda. To je Draža Mihailović u Dvorima od oraha. Moram priznati da, kada sam to pisao, bilo me je malo strah šta će ljudi u Hrvatskoj reći i ko će me i kako zbog tog Draže Mihailovića napasti. Jer, on nije prikazan kao sotona, što bi iz hrvatske perspektive bio red i obaveza, nego je prikazan kao jedna prilično tragična ličnost. No, dogodilo se da to niko živ nije primijetio. Iz toga zaključujem da su tu knjigu čitali ili ljudi koji su mi naklonjeni pa su razumjeli o čemu pišem, ili su mislili da je to neka moja ekscentričnost, ili nisu shvaćali o čemu je i o kome tu zapravo riječ. O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali…“,
što je nailazilo na žustre kritike, ali ga nije spriječilo (p)ostati članom spomenute organizacije, ne glede na Dražin evidentni fašizam. Ne smatram da pisac u svom djelu mora profilirati likove pozitivnima ili negativnima, ali kao osoba bi trebao imati određeniji stav o ljudima, jer i Hitler je bio trodimenzionalna osoba s motivima, baš kao i masovni ubojica Breivik. Organizacija pak koja nema jasni stav u osudi fašizma, spomena nije vrijedna. Prigovarati P.E.N.-ovom protestnom pismu nedostatak analitičnosti, u času kad se pojavljuje kao promptna reakcija poradi odavanja konkretne, jadno kamuflirane počasti zločincima i zločinačkom režimu čiji bijahu dijelovi, koristeći kao krinku i alibi nevine žrtve (kojih je dakako bilo), zaista je cjepidlačenje. Nije vrijeme za analize kad treba jasno reči NE! – to bi bio podjednaki nedostatak tempiranja kao i ostavke (još više, njihova obrazloženja) petorice literata.
Tako ispada da će moguće čak i većina poznavatelja djela i političkih stavova spomenutih pisaca pogrešno zaključiti, kako je u navedenih nenadano zakucalo „hrvatsko srce junačko“ namjesto onog čisto ljudskoga, naprosto iz razloga što su odabrali krivi trenutak za obračun sa svojom literarnom organizacijom, umjesto da je podrže u pravovremenoj i jasnoj osudi Puljićeve mise, pridruživši se tako progresivnoj javnosti regije. Za obračune uvijek ima vremena, samo ipak treba poznavati prioritete, posebno ako su izrazito etički profilirani.
|
| ||||
1.5.2020.g.
Govor mržnje
Napisao sam izvjesnu SF pričicu objavljenu u DIOGEN pro kultura magazinu (online, i u štampanom izdanju), ali kasnije i na još jednom portalu (magazinplus.eu) i promovirao na Facebooku (1, 2), uz kraće citate i prikladne prateće slike. Nije bilo problema. Nisam ni slutio da će se ubrzo pokazati koliko stvarnost korespondira s razmišljanjima njenog junaka Tea, koliku potencijalnu vjerodostojnost daje putevima njegovih misli i pokušaja. Treći put sam objavio ovo:
Ladislav Babić
„LIJEK“
„Ljudska vrsta je ozbiljno bolesna, zaključio je Teo, kemičar zaposlen u poznatoj švicarskoj farmaceutskoj kompaniji…“
„…Tako je Teo, žrtvujući Nobelovu nagradu na račun odanosti svojoj ideji, napustio farmaceutsku kompaniju (prethodno maknuvši sve tragove svojih neovlaštenih istraživanja), te se prebacio u laboratorij svjetski poznatog, ali u znanstvenom smislu sasvim nevažnog proizvođača osvježivača zraka. Bilo je to pred izvjestan broj godina, nakon čega je kompanija izbacila u svjetsku orbitu osvježivača prostorija proizvod reklamiranje kojega svakodnevno gledate u televizijskim propagandnim spotovima, nailazite na njega u virtualnom svijetu interneta, a u realnom svijeti vrlo vjerojatno na policama svoje kupaonice. Moguće ste zamijetili u svojoj sredini, u poslijednje vrijeme znatni, ali neobjašnjivi pomor ljudi izrazito fašističke provenijencije (ukoliko je nekoga uopće zaintrigirala ta činjenica, te se odlučio detaljnije je istražiti), pa nakon moje priče – ukoliko njegujete fašistički duh – ubrzano maknuli sa svojih kućnih polica sve osvježivače zraka. Zalud vam je sve to, vjerujte mi. Ukoliko još nije došlo do pandemije nestanka ekstremnih desničara, ništa ne brinite – zračnim strujama treba vremena da prošire Teovu panaceju širom svijeta, a sem toga, period inkubacije koja u konačnici dovodi do Cezarove sudbine, ovom autoru je nepoznat…“
popraćeno slikom koja nije integralni dio cjelovitog teksta. Nije prošlo ni pet sekundi od postavljanja na mrežu, kadli stižu poruke:
Već sama brzina reakcije svjedoči da je prilog pregledavala „tehnologija“, kako oni nazivaju nekog robota, umjetne inteligencije na nivou svojeg vlasnika. Pozivam čitatelje da mi jave, na koju od priloženih sličica kolaža su doživjeli orgazam, jer – „eksplicitni seks“ je očito u pitanju! Golotinja žrtava zločinačkih država naprosto mami čovjeka da opći sa njima (nekrofilija) jer i inače svršava čim vidi golog pečenog odojka na stolu, a jebe mu se - kao i fejsbukovim plaćenicima - za dostojanstvo smaknutih ljudskih bića i istinu. Jasno je kakva je to „naša zajednica“; nažalost, glomazni skup korisnika koji dozvoljavaju da im etiku formira kapitalistička gnjida Zuckerberg (nadalje, Cuki), a kontrolu na samom „terenu“ vrši tehnologija - koja procjenjuje, tuži i sudi - vjerojatno razvijenija i od vlasnika koji je upotrebljava, ali podjednako idiotska u prosudbi konteksta, motiva, prenesenih značenja i inih njima nepojmljivih stvari. Tehnologija nesposobna razlikovati goli leš (i to još u okviru prikazanog konteksta) od golotinje ljubavnika, tehnologija kojoj je to sasvim svejedno baš kao i gazdi joj, koji prezire samu pomisao da se gol rodio kao posljedica općenja golih roditelja, te se moguće u fraku - s cilindrom na glavi – tušira, samo da ne gleda vlastitu nakaradnu golotinju. Pazite, u ogromnoj ste klopci koja se svakodnevno sve više oko vas steže, a da niste toga ni svijesni, jer joj se kontinuirano prilagođavate. Čip implantiran u vašu djecu nije ni tako daleko, prepustite li vlastite misli, svoju ljudskost i dostojanstvo zuckerbergerima svih fela, na svim stranama svijeta, a napose u svojoj državi.
Znajući da u usranom produktu „demokratskog svijeta“ nema nikakvih objašnjavanja, sem očekivanja kontrole koju će neki – gluplji od tehnologije - možda izvršiti kad ista rikne (imam iskustva s time; od 4-5 „upozorenja“ koja sam do sada primao i sa kojima se nisam slagao, tek su jednom priznali da sam u pravu, ali svoj prilog više nigdje nisam mogao pronaći, baš kao što i najnoviji nije vidljiv drugima, ali ni meni!), stavio sam na Facebook slijedeći prilog:
Nakon narednih pet sekundi potrebnih robotu da raspozna golišavi seks na slikama, isti slijed nesuvislih poruka karakterističnih cukijevskom umu njegovih plaćenika i robota. Rječnik je namjerno kakav jeste, a samo će bilmezi koji ne shvaćaju suštinu jahati na njemu, jer sam zaista (bio) iznerviran. Uostalom, nek' slobodno potraže upotrebljene riječi u svakom rječniku, tiskanom ili digitalnom. Nadam se kako se kupaju žmirećki da ne vide gadosti kojim ih je bog obdario, i da spolne organe ne diraju cijeloga života, razmnožavajući se uz pomoć „Duha Svetoga“, te veliki dio vremena provode razmišljajući o kastraciji. Sama reakcija na sliku a ne na tekst, što bi čovjek koji provodi cenzuru – da, cenzuru, koju su toliko optuživali kao krimen „socijalističkih“ društava – prvo učinio (kad im se „jebe mater kapitalistička nehumana“), rječito svjedoči da moj prilog ni „č“ od čovjeka ugledao nije, kamoli nekog njemu nalik admina. Došlo je vrijeme da nas kapitalistički šljam, u ime neke zajednice koju mijesi po svom nahođenju, i navodne etike od pastira krda nametnute, kontrolira na fizičkoj (silne kamere koje zadiru u privatnost našeg tijela), tako i na mentalnoj razini, ukoliko pastire ne pošaljemo kuda su im partizani slali ideološke pretke. Proročka su mnoga znanstveno fantastična djela (spominjemo se odmah Huxleya i Orwella), ali i ludističko uništavanje strojeva koji su im „oduzimali posao“, mada nisu strojevi bili ti, već kapitalističke gnjide koje su ih koristile u takvu svrhu! Zuckerbergovska banda oboružana, u pomanjkanju vlastite jednako mizernom vještačkom inteligencijom, hapsila bi vas zbog spolnih skarednosti kad vas stisne, pa se u parku iza drveta pomokrite, jednako tako ukoliko se upišate u hlače jer niste izdržali do doma, a na vaše žalbe odvratili bi da kilometar dalje imate javni zahod (naravno, u njihovom vlasništvu) u kojemu možete vršiti malu nuždu po dolar, a veliku dva puta skuplje! Gazdi iz nacifašističkog, makar samo ideološkog plemena (i prezime mu asocira na povijesno gnijezdo tih zlotvora) smeta „golotinja s pokazivanjem genitalija, seksualna aktivnost, ženske bradavice, seksualno eksplicitni jezik“ – i to u domovini od Cukija potentnijeg vlasnika Playboya! - jer je valjda, uslijed skrbi za silne milijarde što ih krade širem svijeta, postao seksualno impotentan. Ili mu smetaju ljudska tijela svedena na nivo smeća, koja su Saveznici bagerima morali zakapati u masovne grobnice. Jer otkrivaju zločine najvećeg šljama ljudskog roda - među inim i njegovih aktualnih sunarodnjaka - od kojega ga ni basnoslovno bogatstvo pretjerano ne dijeli. Pa evo mu, redom:
- Majka Božja, koja ne znam kako je začela Isusa u tim prnjama sa slike (doduše, pristupio joj je „Duh Sveti“, baš kao što je Ledi u obliku labuda pristupio Zeus, a onda su oba morala izvaditi svoje piše i ogoliti spomenutu, da jasnije ne kažem, na konsternaciju odraslih bilmeza koji još nisu prerasli bajke)
- Isus, za kojega nije jasno smeta li njegovim štovateljima više njegova patnja ili piša koju mu redom skrivaju na svojim prikazima. Mora da je piškio kroz otvor kojim političari svakodnevno seru svojim biračima!
- Michelangelov „David“, tek da se Cukiju digne stvar kad mu ugleda pišu
- Rodinovi „Ljubavnici“, koji čas prije izvođenja akcije, uhvaćeni u ljubavnom zanosu
- Bradavice Marije Schneider tijekom snošaja s Marlon Brandom, u kultnom Bertoluccijevom filmu „Poslijednji tango u Parizu“. „U bivšoj Jugoslaviji neke 'neprimjerene' scene su čak izrezane iz kino i tv verzije filma, a među njima je i poznata 'scena s maslacem'…“, ali to je onda bila cenzura, a u vrijeme Velikog Brata Zuckerberga - privođenje stada etici!
Fali, doduše, snošaj iz nekog porno videa kao i odnos sa životinjama (što u Njemačkoj nije bilo, kažnjivo), čega je Google prepun, kako me Cuki i čitatelji začeti od Duha Svetoga u orgazmičkom zanosu, ne bi optužili za kršenje svojih etičkih normi, mada u potaji svakodnevno masturbira(ju) na clipove, a ovaj se čas - dok neki čitaju tekst – praše sve u šesnaest u svim mogućim pozama! Da baš ne objavljujem slike navodno gole Angele Merkel (1, 2, 3) na kojima i domaći urednici zacrnjuju mjesto iz kakvoga su ugledali svjetlo dana, dok Cuki i na riječ nudizam dobija infarkt, a golo mu je dojenče gadljivo gledati (na Google-u skoro ne možete naći fotografije novorođenčeta s prikazanim muškim ili ženskim pišuljkom, već su slike u pozi koja ih skriva od pogleda licemjernih protivnika golotinje), evo fotografije crne ljepotice kakvu su voljeli i vole naslikavati cukijevski manje aseksualni kolonizatori, ali podjednaki grabežljivci kao vlasnik Facebooka, pravdajući to antropološkim istraživanjima (u domovini ih koristeći kao priručne objekte zadovoljavanja, čim im se stvarca digne), sa sve čak dvije bradavice,
|
|
i jednog Modiglianija s dodatkom izlaza u ovaj svijet svakog ljudskog bića, pa nek' motor Cukijev i njegove tehnologije zauvijek stane od uzbuđenja, ako im već na priloženo „stvarca“ reagira.
Da, zaista, ovo je – kako govori naslov teksta – govor mržnje, i bez krzmanja bih fejsbukovom gazdi i sličnima nataknuo omču na vrat i povukao polugu koja otvara pod ispod njihovih nogu. Jer, ako ne mrzite biti dresirani onda ni niste čovjek! Mržnja je prirodna ljudska emocija, o kojoj se može suditi tek spoznajom čime je izazvana i protiv koga je usmjerena. Da nam djedovi nisu mrzili fašizam, ne bi se digli na noge i gadove spremili kamo spadaju. Civilizacija s licemjernim odnosom prema golom tijelu, koja skrive slike vlastitih žrtava, koja kontrolira svaki korak svojih građana, koja ima blagonakloniji pristup ratu negoli seksu, koja je stasala na eksploataciji građana svijeta, koja unatoč vlastitom licemjerju upravo na njemu gomila profit,…, takva „zapadna civilizacija“ (a i svaka prethodna i naredna istog tipa) zavređuje propast, i ja sam jedan od prvih njenih izdajnika. Jer, budimo realni, ne čini Cuki ono što čini stoga što korisnici imaju „različite stavove u vezi s golotinjom“, već se zarade radi dodvorava korisnicima diljem svijeta i nikakva ga odgojna i obrazovna funkcija njegove tvorevine ne zanima. Boji se on pomanjkanja oglasa s područja koja imaju srednjevjekovni, rigidni stav spram golotinje (ine stvari da ne spominjem), usput zamjenjujući dresirane ljudske plaćenike na mjestima svojih cenzora tehnologijom, jer mu je tako jeftinije! Nije on glup, štogod prethodno rekao o njemu, a inteligentni stvorovi bez humanističke etike najopasniji su za društvo. Korisnici, tako dugo dok lova curi u njegov džep, mogu ostati (što mu je i poželjno) i na nivou propagirajućih intelektualnih standarda. Ništa ja nemam protiv njegovih ličnih stavova, ukoliko nisu naturani javnosti u vidu neke jebene društvene mreže koja služi za njihovu dresuru, a izvor je curenja kinte u razbojnikov džep. On sam krši prvi ustavni amandman SAD:
„Kad je… usvojen Prvi amandman, izrijekom je zaštićena sloboda tiska (uz nekolicinu drugih sloboda, poput slobode govora i okupljanja). Postojala je naime zabrinutost da bi vodeća politička stranka ili frakcija mogla opozicijski tisak (sve su novine u to vrijeme bile politički pristrane) staviti izvan zakona ako im se ne zabrani da to učine, kao što je u to vrijeme bila uobičajena praksa u Europi. Ako ne mogu postojati tiskovine koje zastupaju suprotstavljena mišljenja, ne može postojati ni demokracija. Karl Marx, koji se većinu života uzdržavao novinskim radom, bio je gorljivi zagovornik ovakvog shvaćanja slobode tiska.“,
koji licemjerno jamči slobodu medija, te bi mu i samo američko pravosuđe trebalo prije mene stegnuti omču oko znate već čega. Facebookov vlasnik - još šire, kapitalistički „kumovi“ koji podržavaju sustav u kojem takvi djeluju - dresira ljude da klikaju ikonice:
uvjereni da su nešto više učinili sem pomaka kurzora prema njoj. Stvar je odavno razjasnio čovjek do kojega većina čovječanstva nije još sazrela:
„Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.“,
dodajući na drugom mjestu: „Praksa je kriterij istinitosti“. Jadne su filozofija i praksa koje ništa ne mijenjaju, jadan je čin koja se isključivo svodi na pritisak kompjuterske tipke (što sam godinama i sam radio). To se ne odnosi na pisce tekstova koji dugoročno mijenjaju percepciju građana prema svijetu o kojemu uglavnom imaju falš predstave, već na većinu koja umišlja da su pomakom prsta spram nekog like-nolike „smješka“ bilo što učinili, aboliralirajući se tako odgovornosti vlastitog nemišljenja i nečinjenja. Što je zastranilo, nije vrijedno doli propadanja! Dakako, bit će to u moru crvenila, ali ja tu ništa ne mogu pa kažem, kako bude neka budne!
Obavještavam svoje fejsbuk prijatelje o odluci da izađem iz tora u kojem se korisnici tretiraju poput ovaca. Jasno, nisu svi isti – nisam to ni pomislio – ali se bar nadam da će misleći među njima jednog dana, umjesto mene (već sam prestar), shvatiti da ih močvarni kapitalistički mulj u koji sve više tonu, vrlo uspješno odučava djelotvornosti, svodeći je na pritisak tipke, te staviti omču na pravo mjesto i povući pravu polugu – a stvar je budućih generacija hoće li to shvatiti doslovno ili u prenesenom značenju. Najbitnije je da zategnu omču onima koji je njima stoljećima stežu. Bez milosti! Odnosno, s tek onoliko s koliko su se spomenuti odnosili prema njima, uzimajući u obzir laži, pljačke, upropaštene živote i prosuđujući sve njihove grijehe. Vi, ljudi, a ne tehnologija! Moj je credo: „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“, uz još jedan: Non misericordia! Tko želi, moje tekstove može pronaći na portalima (1, 2) za koje trenutno isključivo pišem.
|
| ||||
7.04.2020.g.
Lijek
Ljudska vrsta je ozbiljno bolesna, zaključio je Teo, kemičar zaposlen u poznatoj švicarskoj farmaceutskoj kompaniji. Jasno, reći ćete, što bi drugo i ustvrdio netko tko radi za farmaceutski lobi živeći od prirode ili životnim navikama stečenih bolesti, što od onih nabijeđenih, a bome ne treba zanemariti niti namjerno ubačene u populaciju kako bi se povećao profit. No, nije bio Teo te vrste, možemo ga za početak zvati humanistom, mada ćete moguće na kraju priče promijeniti mišljenje o tome. Daklem, on se cijeli radni vijek, još poprilično udaljen od svršetka, iskreno trudio u iznalaženju lijekova koji pomažu bližnjima, ma od čega bolovali. Uostalom, bolest je bolest, ona ište lijeka različitoga od lijeka protiv pohlepe i pokvarenosti, iznalaženje kojeg je prepuštao – nadao se njihovoj egzistenciji – još uvijek poštenim političarima. Teo, ime izvedeno od grčke riječi “theodoros” (dar božji), što će biti značajno po njegove postupke i sudbinu, bijaše pripadnik jednog balkanskog naroda, u prošlosti velikim dijelom ogrezlog u masovne zločine nad svojim, etnički se razlikujućim sugrađanima. Razumijet ćete da mu ime neću spominjati, što vlastite sigurnosti radi, što pak rad toga jer poluotok vrvi sličnima, pa nek' si misle. Preci mu bijahu skoro u potpunosti istrebljeni pred stotinjak godina u jednom od logora smrti, zavaravanja javnosti radi nazivanima sabirnim i radnim logorima, iz kojih se malo tko vratio. No, nije Teo mrzio pripadnike naroda koji su to učinili, a ponajmanje cijeli narod čiji vrhunski izrod su bili. Shvaćao je itekao dobro da ukoliko je ma jedan od neke društvene grupe nevin, ne smije se an mass okrivit cijela populacija, a ponajmanje potomci koji „nit' su luk jeli, nit' luk mirisali“, čak i ako su izdanci najgorih zločinaca. Ipak, uviđao je neke od mehanizama širenja zla, počevši od kućnog odgoja kad nevine dječje duše bivaju impregnirane ličnim stavovima roditelja, koji pak cijelu ljudsku povijest doživljavaju i tumače isključivo temeljem vlastitog iskustva ili iskustva svojih predaka. Zato i nije bio odveć iznenađen, iako skoro u potpunosti bješe posvećen svojemu poslu, jačanjem neofašističkih tendencija koje se nisu svodile samo na pamflete, govorancije, tekstove, već sve više i na činove fizičkog nasilja nad ljudima onog tipa kakve su ubijali preci aktualnih nasilnika. Ne bi to toliko ni djelovalo na njega, da je društvo kao cjelina imalo djelatni odgovor na takvo ponašanje, dok konačno nije shvatio kako je to teško očekivati, jer su i nasilnici poticali iz istog nacionalnog gnijezda, ponosećeg se iznad svega svojom pripadnošću a ne ljudskošću. Kako su se vlade za vladama mijenjale, ali ništa po tom pitanju, dapače bivalo sve gore i gore, dok su prigovori susjeda i međunarodne javnosti odbijani pozivanjima na kojekakve škrabotine državnih dokumenata važećih uglavnom tek na papiru, Teova uznemirenost je narastala. Treba dodati da ni svjetska politička situacija, mreža političkih silnica koja se – htjeli ne htjeli – plela oko svakog stanovnika planete, nije doprinosila smanjivanju rastućeg mu gnjeva. Često se čuje o zločinima nekog manijaka: izašao tip na cestu, u market ili kino dvoranu, te upucao desetke ljudi. U ludilu koje vlada svijetom, njemu je prekipjelo tražeći pravdu za sebe, shvatio je da je to uzaludni posao, vidio da društvo nimalo ne zanima njegov problem pa odlučio sam presuditi svima, znajući da je to "poslijednji sud" prije negoli sam sebi presudi ili to učine drugi. Svaki ubojica ima motiv, tek zbiljski lud čovjek može ubijati naprosto iz zabave. A kad se oni dublje istraže, sigurno bi se našao ogromni udio krivice društva, koje se nakon svakog slučaja unezvjereno propitkuje, "dali se moglo spriječiti?". Jašta da se moglo, da je uopće bilo zainteresirano za bližnjega svoga. Teo nikad nije osjetio ličnu nepravdu, a bijaše prepametan pomisliti da bi ubijanjem desetaka ljudi na cesti riješio ma kakav problem. Uspijevao je nekako kontrolirati vrenje u sebi, ali je čvrsto odlučio – treba tome učiniti kraj!
Postoje takozvane psihosomatske bolesti. Na internetu i laici mogu naći da one nastaju usljed psihičkih doživljaja, odnosno kao posljedica neurotičnih konflikata, kad emocionalna uzbuđenja i psihička napetost uzrokuju organske promjene u tijelu putem vegetativnog živčanog sustava. Dobro je to bilo poznato Teu, ta kako i ne bi, jednom od genijalnih radnika firme čijem razvoju je i sam doprinosio svojim otkrićima. Dugotrajno nepromijenjeno stanje psihe, prema tome, može biti odgovorno za fizičke promjene koje karakteriziramo kao bolest. S druge strane, još od Darwinovih vremena znano je da dugoročni utjecaj sredine može izazvati trajne evolucijske promjene organizama, što je dobro dokumentirano na izoliranim Galapagoskim otocima. Primjerice, ptice poprimaju drukčiji oblik kljuna, ili boju „kapice“ na glavi i slično, u odnosu na rođake od kojih potiču, kad su ovi naselili otočje. Te promjene su trajne, upisane u genetsku strukturu svake jedinke određene vrste. Ima, da pojednostavnim, u genomu neki segment odgovoran za oblik ptičjeg kljuna, shodno čemu – ako se on promijeni, mijenja se i njegov oblik u novorođenog ptića. Potom se promjene kontinuirano prenose na potomstvo (izuzmemo li slučajeve promjene genoma jedinki izloženih neuobičajenom i slučajnom utjecaju, zračenju recimo). Dakle, razmišljao je Teo, dugotrajni psihički utjecaj – pritom misleći na onaj izazvan društvenim stanjem koje zahvaća cijelu populaciju izazivajući njenu višedesetljetnu frustraciju i emocionalnu nestabilnost – mora biti negdje zapisan u njenom genotipu.
Malo je država svijeta, ako ih uopće ima, za koje bismo mogli reći da njima teku biblijski „med i mlijeko“, a sve više je onih iz raznoraznih razloga zahvaćenih neurotičkim konfliktima izazvanima psihičkim napetostima, traumama, frustracijama, predrasudama ili kompleksima veće, odnosno manje vrijednosti većine svojih državljana. Od države do države uzroci su različiti, često jedva raspoznatljivi jer su mješovitog karaktera, pa je teško izdvojiti primarni, najutjecajniji razlog duševne ekscitacije građana. Ima država gdje se takvo stanje, ne samo ne mijenja desecima godina, već se iz godine u godinu pojačava uslijed nemoći ljudi da išta poduzmu glede promjena ka boljem, onda i zdravijem – mislim ovdje čisto na psihofizičko zdravlje – društvu. Odlučio je tako Teo proučiti izaziva li višedecenijska izloženost građana ataku na psihu promjene njihovog genoma, što mu u načelu i nije bilo teško (literarnim rječnikom rečeno, naravno da je to bio mukotrpan i zahtjevan posao, teško shvatljiv običnom laiku). Prilično lako je dolazio do uzoraka za istraživanje, s obzirom da je radio na odjelu koji je proučavao genske anomalije, te istraživao mogućnosti nalaženja lijeka za njihovu neutralizaciju. Jasno je kako je morao tražiti upravo anomalije koje nisu bile izazvane uobičajenim genetskim oboljenjima, i koje su – prema njegovoj pretpostavci uzroka – morale biti prisutne u ogromne većine uzoraka stanovnika s istog državnog teritorija, izloženih istim, najčešće potisnutim nervnim napetostima. Primjerice, genska anomalija kod Huntingtonove choreje, smještena na 4p16.3 kromozomu prisutna je samo kod bolesnika s isključivo tom nasljednom, neurološkom bolešću, te se kao takva ne može povezati s uzrokom od Tea pretpostavljenim. Isključimo li teškoće pri stručnoj analizi genetskog materijala, najteže mu bješe nabaviti kontrolni uzorak, što je odlučio riješiti neplaćenim dopustom na jednom od pomno odabranih, još uvijek od civilizacije i njenih zbivanja izoliranih pacifičkih otoka (ne brinite, ima i takvih, makar u ovoj priči), pod izgovorom znanstvenih istraživanja uzimajući od naivnih stanovnika brisove koje je kasnije koristio u svom radu. Rekoh već da mu je osnovni posao bio izučavanje jedne određene genske anomalije, te je ovaj dodatni radio mimo toga, ne teba ni spominjati – bez znanja firme. Što i nije bilo odveć teško, s obzirom da je šefovao u istraživačkom laboratoriju. I da skratim, ne samo da je pronašao praktički u svih uzoraka anomalije na istom kromozomu i genu smještenom na njemu, uz dodatno njemu neočekivano otkrivenu korelaciju: gen je bio isti samo za svaki narod posebice – pripadnici različitih naroda imali su anomaliju na istom kromozomu, ali na različitim njegovim genima. Što je Teo odmah povezao, kako s neznatnim genetskim razlikama u konstituciji pripadnika raznih naroda, tako i različitim stresnim utjecajima kojima bijahu izloženi.
Samo otkriće, da ga je odlučio publicirati, bilo bi dostatno za Nobelovu nagradu, no njegove zamisli išle su drugim smjerom. Kromosom na koji je sad obraćao pažnju bio je direktno odgovoran za rad srca, za pojavu takozvane srčane neuroze (lupanje i probadanje srca) – poremećajima srčane aktivnosti izazvanih teškim mentalnim poremećajima, primjerice za vrijeme histerije ili jakog emocionalnog šoka. Sama po sebi, ovo postaje bolest moderne civilizacije zbog neprilagođenosti ljudi stresnim ritmovima života, onim relativno uobičajenima, a kamoli kad se tome dodaju čimbenici poput nepravdi, nejednakosti, iskorištavanja, nacionalšovinizama, oružanih prijetnji naroda narodu, očitog falsificiranja povijesnih činjenica, revizija cijele historije, zataškavanja masovnih zločina, nepriznavanja genocida, a posebice prihvaćanja niza takvih pojava uz pozadinsko opiranje podsvijesti… Sve faktori koji, doduše u različitoj mjeri - ovisno o moralnom habitusu i obrazovanju jedinke, društvenom položaju, razvijenosti mehanizama samoobrane i niza drugih faktora – pogađaju ljude, ali ih s obzirom na „zakon“ psihološke akcije i reakcije sve neizbježno pogađaju. Kako u nekih pacijenata već i za pojavu neuroze srca postoji predispozicija na genetskoj razini, nije se Teo iznenadio uvidjevši da je anomalija koju je otkrio potpuno nasljednog karaktera, upravo za sve osobe, bez obzira imaju li ili nemaju spomenutu predispoziciju. Što naprosto znači da je vremenom dobijaju svi, potom je prenoseći na potomke.
Kad farmaceuti traže lijek, učinak mu se provjerava prvo na životinjama kako bi se pratila njegova učinkovitost i kontraindikacije, sve to u modernim laboratorijima praćeno kompjuterskim analizama i simulacijama. Obratimo pažnju, nije se Teo bavio srčanom neurozom, niti tražio lijek za nju, već je gensku anomaliju otkrio na kromozomu vezanom s radom srca, a ta anomalija (zvat ćemo je, po njenom otkrivaču - „teomalija“) je u prosjeku povećavala djelovanje faktora koji izazivaju tu bolest. Istražujući dalje, došao je do otkrića kako izvjesna supstanca davana životinjama s namjerom istraživanja njenog djelovanja na teomaliju, izaziva tako intenzivni srčani napadaj da on uvijek završi smrću. Svaka tvar koja ulazi u probavni trakt čovjekov, može biti i hrana i lijek, ovisno o vrsti i količini koja je konzumirana. Farmaceutima je to oduvijek poznato, a često se spominje zmijski otrov koji služi i u izradi lijekova, kao paradigma te tvrdnje. Dosta je znao Teo o otrovima, jer mu je to znanje činilo dio struke kojom se bavio. Poznavao je tvari izuzetno jakog toksičnog djelovanja, primjerice, ricin, VX, BTX, maitotoksin ili botulinum toksin, kojega samo jedna kap može ubiti na tisuće ljudi, napadajući centralni nervni sistem i uzrokujući prestanak rada srca i pluća.
Da podsjetim čitatelja koji se moguće više i ne sjeća što je Tea nagnalo na istraživanja koja opisujem, koji ih je motiv inicirao. Bila je to tolika opčinjenost rastom neofašističkih tendencija u njegovoj zemlji, da je odlučio to prekinuti, na svoj način – dakako. Netko piše protestna pisma, drugi pokreće peticije, treći demonstriraju, četvrti ubijaju članove vlade, peti… - ali on je bio kemičar, izuzetno inteligentan um koji je razmišljao dublje i šire od prosječnog čovjeka. Globalno. Prisjetio se tako jednog svog računčića s prve godine studija, kad je zadatak bio izračunati koliko molekula Cezarovog poslijednjeg izdisaja, pri svakom udisaju udahne stanovnik ove planete. Vjetrovi i atmosferske struje više od dva su tisućljeća raznosili uokolo molekule zadnjeg imperatorovog daha, pa se ni nije iznenadio kad je dobio priličan broj udahnutih molekula. Pri svakom udisaju, svakog čovjeka planete! Dakle, kad bi mogao – razmišljao je – nekeko proširiti djelovanje svog, za sada još uvijek eksperimentalnog proizvoda, na određenu populaciju ekscitiranu, primjerice, nacionalšovinističkim, rasističkim, jednom rječju – fašističkim impulsima koji su se nakon dugotrajne izloženosti njima ustalili u njenom genetskom kodu, mogao bi na jednostavan način (takav bijaše tijek njegovih misli) riješiti neki narod, još i više, cijelo čovječanstvo, osoba koje bi u slučaju ekstremizacije političkih prilika to učinile s beskrajno većim brojem ljudi (kao što su to činili fašisti uz nijemu podršku glavnine naroda iz kojega su nikli, u plinskim komorama i drugim oblicima eksterminacije sebi nepoželjnih). Dakako, Teo nije ni uzimao u obzir da bi – u slučaju ostvarenja svojih, za sada tek razmišljanja – i on bio eksterminator sebi nepoželjnog dijela ljudskog roda, jer je on etički dijelio istrebljenje (prema vlastitim kriterijima) po čovječanstvo negativnih od zatiranja pozitivnih osoba. To bijaše, naime – osobni izbor – najslabija točka njegove fiksideje, ali se tješio kako besplodno filozofiranje može biti kontraproduktivno u odnosu na djelovanje, ako je isto etički utemeljeno. Slične stvari još su se uvijek samo vrzmale njegovom glavom, jer je naletio na najveću praktičnu zapreku. Kako proširiti svijetom svoju panaceju, da u relativno dogledno vrijeme zahvati što veći dio ciljane grupe i makne je s ovog svijeta. Nije on volio pojmove poput smrt, eksterminacija, genocid i slične; kao što rekoh na početku, bio je čovjekoljub, prema nekom ličnom shvaćanju čovječnosti (može li tko uvjereno tvrditi da ono bijaše inferiorno spram većinski prihvaćenog diskursa?). Bio mu je potreban medij za brzo i efikasno širenje, diljem što većeg prostora, svog ekstrakta.
I tu je, kao u bezbroj slučajeva tijekom ljudske povijesti, sudbina umiješala prste. Imajući razrađenu ideju, kao i tvar koja bi pomogla njenoj realizaciji, ali ne i način njenog širenja na ciljanu populaciju, iznenada mu je stigla ponuda, kakvu bi u uobičajenim okolnostima bezrezervno odbio, renomirane firme „Kingsfresh“ - proizvođača osvježivača zraka u spreju - da preuzme vođenje laboratorija zarad iznalaženja ekološki neutralnog osvježivača prostorija, kojim bi nadmašila konkurenciju. Tako je Teo, žrtvujući Nobelovu nagradu na račun odanosti svojoj ideji, napustio farmaceutsku kompaniju (prethodno maknuvši sve tragove svojih neovlaštenih istraživanja), te se prebacio u laboratorij svjetski poznatog, ali u znanstvenom smislu sasvim nevažnog proizvođača osvježivača zraka. Bilo je to pred izvjestan broj godina, nakon čega je kompanija izbacila u svjetsku orbitu osvježivača prostorija proizvod reklamiranje kojega svakodnevno gledate u televizijskim propagandnim spotovima, nailazite na njega u virtualnom svijetu interneta, a u realnom svijeti vrlo vjerojatno na policama svoje kupaonice. Moguće ste zamijetili u svojoj sredini, u poslijednje vrijeme znatni, ali neobjašnjivi pomor ljudi izrazito fašističke provenijencije (ukoliko je nekoga uopće zaintrigirala ta činjenica, te se odlučio detaljnije je istražiti), pa nakon moje priče – ukoliko njegujete fašistički duh – ubrzano maknuli sa svojih kućnih polica sve osvježivače zraka. Zalud vam je sve to, vjerujte mi. Ukoliko još nije došlo do pandemije nestanka ekstremnih desničara, ništa ne brinite – zračnim strujama treba vremena da prošire Teovu panaceju širom svijeta, a sem toga, period inkubacije koja u konačnici dovodi do Cezarove sudbine, ovom autoru je nepoznat. Teu, idealističkom čovjekoljubu, spremnom žrtvovati najznačajnije svjetsko priznanje za račun realizacije svoje ideje, svijeta očišćenog radikalnih desničara, izgubio se svaki trag. Netko može izraziti sumnju u to jeli stradao od djelovanja vlastitog pripravka, no to će zauvijek ostati tajna, kao i njegov identitet. Zalud ćete po grobljima ili trgovima svijeta tražiti spomenik dignut njemu u čast, ulice nisu imenovane po njemu, enciklopedije ni retka ne spominju o toj osobi. Jednog dana, ljudi neće biti ni svijesni, najgrandioznij mogući spomenik podignut nekome u ljudskoj povijesti bit će prisutan svake sekunde, potpuno nevidljiv i neshvaćen kao takav čovječanstvu. Svijet lišen zla ekstremnog desničarenja, fašizma i kapitalizma kao njegovog sjemena, svijet bez egiostičnih, narcisoidnih, samoljubivih, nadmenih, ksenofobnih i vlastoljubivih osoba. I konačno će naši potomci moći zaista punim plućima udahnuti najsvježiji zrak koji je ljudska vrsta od svog postanka udisala. Sumnjičavcima spram etičke relevancije cijele ove pripovjetke, mogu samo citirati čuvenu Machiavellijevu tvrdnju da „cilj opravdava sredstvo“. Prije no je počnete žustro napadati sa stajališta salonskih moralista, preporučam vam da se prvo prestanete širom povijesnih prostora i vremena ponašati na takav način. Tek onda ćete steći pravo suditi.
|
| ||||
10.04.2020.g.
Otelo se, ili?
Odgojem i samoodgojem stekao sam korisnu naviku da nikome, a naročito političarima, ne vjerujem na riječ. Istina, ima izreka „Verba volant, scripta manent“, što će reći da riječi lete u prazno a zapisano ostaje, no političar prečesto laže čim zine ali i dok na papir stavi svoj paraf. Jednako tako, u rezervi čuva stav da će u pogodnom trenutku, zbog vlastite koristi – pravdajući to navodnom voljom naroda - povući sve što je ikada rekao ili napisao, čak ustrajući tvrditi da se to nikada nije desilo. Primjera je bezbroj, dovoljno se prisjetiti Helsinške deklaracije za koju se činilo da će stabilizirati evropski kontinet, zacementirati postojeće granice i uputiti ga upravcu miroljubive suradnje, što je u praksi otišlo u dim pomiješan s isparenjima krvi žrtava. I najnoviji od bulumente američkih idiota koji vode svoj narod, već sutra odustaje od međunarodnih akata koje su još jučer potpisima garantirali on ili njegovi prethodnici, pa stoga lično više vjerujem u onu da „sila boga ne moli“, jer naprosto odražava realni socijalnoevolucijski status ljudskog roda.
Nisam neki pristalica teorija zavjera (urote, komplota), naročito onih globalnog tipa, mada zavjera kao takvih ima bezbroj u povijesti čovječanstva. Prisjetimo se samo ubojstva Cezara, ili predsjednika Kennedyja koje nikad nije razjašnjeno, CIA-ino učešće u rušenju čileanskog predsjednika Allendea, ili hrpetine laži kojima se pravdala američka intervencija u Iraku, pa i rušenja njujorških nebodera Svjetskog trgovačkog centra, da ne idemo dalje. Svijet se globalizira na način slijeđenja interesa kapitala a ne ljudi, koji cijeli proces prate ne opirući mu se, niti pretjerano shvaćajući što i zašto se zbiva, te je onda normalno da i zavjere postaju sveobuhvatnije, s obzirom na povezivanje svjetskog kapitala na globalnom nivou. Svjetski ekonomski forum, MMF, Trilateralna komisija, Bilderberg grupa, WTO, G8,…, ima dosta tih formalnih i neformalnih skupova (uglavnom pod dominacijom Sjedinjenih Država) kapitalističkih mudonja povezanih zajedničkim interesom i njegovim promoviranjem, sasvim dovoljno da javnost - kojoj se njihove odluke donošene na strogo čuvanim zasjedanjima, serviraju na kapaljke - sumnjičavo gleda kakve se to spletke (zavjere) kuju njoj iza leđa. Kako se svaka zavjera nastoji čuvati u tajnosti, jer bi u slučaju otkrivanja bila spriječena, jasno je da prosječnom građaninu svijeta nedostaju dokazi, sem hrpe poluistina, pretpostavki, laži i fantastičnih izmišljotina, često baziranih na nepouzdanim izjavama samih učesnika. Tako je i slučaj pandemije koronavirusa Covid-19 praćen nizom različitih „objašnjenja“ njegove pojave, pa tako i oživljavanjem teorija zavjere. Opširni spisak epidemija/pandemija kroz ljudsku povijest, a naročito usporedba sa novijima, tijekom 20. i 21. stoljeća, pokazuje da je ova najnovija, unatoč više 1.5 milijuna zaraženih i preko 90 tisuća mrtvih (u trenutku pisanja teksta), tek dječja igrica spram, primjerice, pandemije španjolske gripe (groznice) koja je krajem i nakon svršetka 1.svjetskog rata zahvatila svijet, te prije nego što je spontano prestala, zahvatila trećinu svetske populacije koja je „imala… klinički ispoljenu bolest (oko petsto miliona ljudi), a umrlo je od 50 do preko 100 milijuna ljudi. Dakle, španska groznica je odnela pet puta više života nego Prvi svetski rat“. Utoliko je unekoliko čudno kakva se panika proširila svijetom zaraženim koronavirusom, posebno pogledaju li se procjene umrlih od pandemije gripe 1968. (oko 1 000 000 ljudi), ili od pandemija HIV/AIDS-a (preko 30 000 000 žrtava od 1960-te do danas), da ostanemo samo na tim podacima. Ne samo panika, već i promptna reakcija cijele međunarodne zajednice, praćena izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), temeljem, čini se, sasvim slobodno kolajućih informacija i znanstvenih podataka o virusu Covid-19, simptomima bolesti, broju zaraženih i umrlih, te istraživanjima koje se vrše u otkrivanju cjepiva. Nešto prilično čudno, mada je – što se same znanstvene zajednice tiče – uobičajena razmjena podataka istraživanja, ukoliko ih vladajući kreteni ne klasificiraju tajnima. Krajem februara objavio sam na Facebooku, ispod teksta "WHO upozorava: Korona virus 'doslovno kuca na vrata (Američki proizvođač lijekova Moderna poslao je potencijalnu vakcinu protiv korona virusa vladinim istraživačima na testiranje)", svoj šaljivi (ili poluozbilnji?) komentar:
TEORIJA ZAVJERE: Zašto se pojavio u Kini? S obzirom na trgovinski rat koji su SAD pokrenule protiv Kine, virus je namjerno ubačen u Kinu, ali je izbjegao nadzoru. Dokaz: Postoje patentna prava na taj virus (na baš na modifikaciju koja hara svijetom, Covid-19), prema tome on je umjetno uzgojen. Pitanje: Ima li firma koja navodno testira vakcinu, prste u svemu? Kapitalizmu to ne bi uopće bilo strano. To je modificirana verzija one "zavadi pa vladaj" - "proširi, pa uberi profit!". Da dotični ne počnu zarađivati svoj profit na meni, prije no na vakcini, javno objavljujem da je to naprosto jedan SF scenario. Ne dao "dragi bogo" da odgovara stvarnosti. Ovim kratkim opisom, rezerviram svjetska patentna prava na ma koju medijsku adaptaciju (literatura, film, kazalište,...) ove teorije. Patentna prava možete otkupiti. Za određenu svoticu deviza, prema dogovoru.
S obzirom da Amerika, država koja je bez posebnih primisli jedina do sada upotrijebila nuklearno oružje, ima više razloga da na sve moguće načine onemogući prijetnju Kine njegovoj globalnoj ekonomskoj prevlasti (a zna se da iza nje obično slijedi i vojna), što se danas uglavnom i dešava, jasno kako sam pretpostavio krivicu Sjedinjenih Država u šaljivom scenariju. Stvar se, međutim, donekle promijenila, tako da laik poput mene - i svih svjetskih laika šopanih kontroliranim informacijama s vrhova vlasti koje, u svojoj naivnosti biramo i smatramo istinoljubivima - ne može bezuslovno stajati iza svojih tvrdnji, ma bile one i šaljive. Neki dan me negdanji kolega s posla upozorio na prilog talijanske televizije RAI3, od 16. novembra – pazite sad – godine 2015-te, pet godina prije početka aktualne pandemije, emitiran u njihovoj znanstveno popularnoj emisiji „Leonardo“. Video (ili ovdje) sinhroniziran na naš jezik (ja sam inače pristalica stavova Snježane Kordić!), ili talijanski original, možete pogledati na YouTube.
Nisam neki pristalica teorija zavjera (urote, komplota), naročito onih globalnog tipa, mada zavjera kao takvih ima bezbroj u povijesti čovječanstva. Prisjetimo se samo ubojstva Cezara, ili predsjednika Kennedyja koje nikad nije razjašnjeno, CIA-ino učešće u rušenju čileanskog predsjednika Allendea, ili hrpetine laži kojima se pravdala američka intervencija u Iraku, pa i rušenja njujorških nebodera Svjetskog trgovačkog centra, da ne idemo dalje. Svijet se globalizira na način slijeđenja interesa kapitala a ne ljudi, koji cijeli proces prate ne opirući mu se, niti pretjerano shvaćajući što i zašto se zbiva, te je onda normalno da i zavjere postaju sveobuhvatnije, s obzirom na povezivanje svjetskog kapitala na globalnom nivou. Svjetski ekonomski forum, MMF, Trilateralna komisija, Bilderberg grupa, WTO, G8,…, ima dosta tih formalnih i neformalnih skupova (uglavnom pod dominacijom Sjedinjenih Država) kapitalističkih mudonja povezanih zajedničkim interesom i njegovim promoviranjem, sasvim dovoljno da javnost - kojoj se njihove odluke donošene na strogo čuvanim zasjedanjima, serviraju na kapaljke - sumnjičavo gleda kakve se to spletke (zavjere) kuju njoj iza leđa. Kako se svaka zavjera nastoji čuvati u tajnosti, jer bi u slučaju otkrivanja bila spriječena, jasno je da prosječnom građaninu svijeta nedostaju dokazi, sem hrpe poluistina, pretpostavki, laži i fantastičnih izmišljotina, često baziranih na nepouzdanim izjavama samih učesnika. Tako je i slučaj pandemije koronavirusa Covid-19 praćen nizom različitih „objašnjenja“ njegove pojave, pa tako i oživljavanjem teorija zavjere. Opširni spisak epidemija/pandemija kroz ljudsku povijest, a naročito usporedba sa novijima, tijekom 20. i 21. stoljeća, pokazuje da je ova najnovija, unatoč više 1.5 milijuna zaraženih i preko 90 tisuća mrtvih (u trenutku pisanja teksta), tek dječja igrica spram, primjerice, pandemije španjolske gripe (groznice) koja je krajem i nakon svršetka 1.svjetskog rata zahvatila svijet, te prije nego što je spontano prestala, zahvatila trećinu svetske populacije koja je „imala… klinički ispoljenu bolest (oko petsto miliona ljudi), a umrlo je od 50 do preko 100 milijuna ljudi. Dakle, španska groznica je odnela pet puta više života nego Prvi svetski rat“. Utoliko je unekoliko čudno kakva se panika proširila svijetom zaraženim koronavirusom, posebno pogledaju li se procjene umrlih od pandemije gripe 1968. (oko 1 000 000 ljudi), ili od pandemija HIV/AIDS-a (preko 30 000 000 žrtava od 1960-te do danas), da ostanemo samo na tim podacima. Ne samo panika, već i promptna reakcija cijele međunarodne zajednice, praćena izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), temeljem, čini se, sasvim slobodno kolajućih informacija i znanstvenih podataka o virusu Covid-19, simptomima bolesti, broju zaraženih i umrlih, te istraživanjima koje se vrše u otkrivanju cjepiva. Nešto prilično čudno, mada je – što se same znanstvene zajednice tiče – uobičajena razmjena podataka istraživanja, ukoliko ih vladajući kreteni ne klasificiraju tajnima. Krajem februara objavio sam na Facebooku, ispod teksta "WHO upozorava: Korona virus 'doslovno kuca na vrata (Američki proizvođač lijekova Moderna poslao je potencijalnu vakcinu protiv korona virusa vladinim istraživačima na testiranje)", svoj šaljivi (ili poluozbilnji?) komentar:
TEORIJA ZAVJERE: Zašto se pojavio u Kini? S obzirom na trgovinski rat koji su SAD pokrenule protiv Kine, virus je namjerno ubačen u Kinu, ali je izbjegao nadzoru. Dokaz: Postoje patentna prava na taj virus (na baš na modifikaciju koja hara svijetom, Covid-19), prema tome on je umjetno uzgojen. Pitanje: Ima li firma koja navodno testira vakcinu, prste u svemu? Kapitalizmu to ne bi uopće bilo strano. To je modificirana verzija one "zavadi pa vladaj" - "proširi, pa uberi profit!". Da dotični ne počnu zarađivati svoj profit na meni, prije no na vakcini, javno objavljujem da je to naprosto jedan SF scenario. Ne dao "dragi bogo" da odgovara stvarnosti. Ovim kratkim opisom, rezerviram svjetska patentna prava na ma koju medijsku adaptaciju (literatura, film, kazalište,...) ove teorije. Patentna prava možete otkupiti. Za određenu svoticu deviza, prema dogovoru.
S obzirom da Amerika, država koja je bez posebnih primisli jedina do sada upotrijebila nuklearno oružje, ima više razloga da na sve moguće načine onemogući prijetnju Kine njegovoj globalnoj ekonomskoj prevlasti (a zna se da iza nje obično slijedi i vojna), što se danas uglavnom i dešava, jasno kako sam pretpostavio krivicu Sjedinjenih Država u šaljivom scenariju. Stvar se, međutim, donekle promijenila, tako da laik poput mene - i svih svjetskih laika šopanih kontroliranim informacijama s vrhova vlasti koje, u svojoj naivnosti biramo i smatramo istinoljubivima - ne može bezuslovno stajati iza svojih tvrdnji, ma bile one i šaljive. Neki dan me negdanji kolega s posla upozorio na prilog talijanske televizije RAI3, od 16. novembra – pazite sad – godine 2015-te, pet godina prije početka aktualne pandemije, emitiran u njihovoj znanstveno popularnoj emisiji „Leonardo“. Video (ili ovdje) sinhroniziran na naš jezik (ja sam inače pristalica stavova Snježane Kordić!), ili talijanski original, možete pogledati na YouTube.
Da prepričam ukratko (video traje nešto manje od četiri minute). Kineski naučnici su eksperimentirali, prenoseći izvjesni površinski protein korona virusa nađenog kod šišmiša, na korona virus uzročnika SARS-a - teškog akutnog respiratornog sindroma, zamalo preraslog u pandemiju 2002/2003. godine – unoseći potom modificirani virus (supervirus) u obične laboratorijske miševe, s fatalnim posljedicama po njih. Umirali su od akutne pneumonije, teške upale pluća. Virus je izazvao velike proteste znanstvene zajednice, a Amerikanci su kao upozorili Kineze (sami navodno zaustavljajući slična istraživanja) da se ne igraju s obzirom na moguće posljedice, što su potonji pravdali mogućim koristima za čovjeka, koje bi proistekle iz eksperimenata. Virus je ostao zaključan u laboratoriju, ali virusima baš i nije potreban ključ ili provalnički alat da pobjegnu.
Dovoljna je obična ljudska nepažnja, posljedice koje ovaj ni ne mora biti svijestan. Izvjesna molekula SHco14 omogućuje stvorenom virusu prikačivanje na naše respiratorne stanice tako pokrećući sindrom u ljudi, a može djelovati direktno na ljude sa slijepog miša, bez posredovanja laboratorijskih miševa. Kad je pre neki dan objavljen ovaj prilog, političari se prave da ništa ne znaju, naučnici tvrde da Covid-19 nije taj isti virus, ali bitno u svemu jeste da je upozorenje stiglo više negoli na vrijeme i bilo prenebregnuto, pa imamo posljedice. Dali je virus pobjegao, ili je namjerno ubačen, radi li se o istom virusu kojim su eksperimentairali Kinezi i Amerikanci, tko snosi krivicu, priroda, Kinezi ili Ameri, nije toliko ni bitno u svjetskom dance macabreu kojim dirigira mikroorganizam. Kako je pandemija započela u kineskoj provinciji Hubei (po površini otprilike dva puta većoj od Mađarske, s više od 60 milijuna stanovnika), koja je ubrzano cijela stavljena u strogu karantenu (nešto nezabilježeno u povijesti, što je kasnije slijedila i Italija), a upravo u njenom glavnom gradu Wuhanu nalazi se „Nacionalni laboratorij za biološku sigurnost“ - jedini u Kini namijenjen za proučavanje opasnih patogena poput SARS-a i ebole - tako brza reakcija kineskih vlasti oko karantene izaziva sumnju, zbog mogućeg zataškavanja i bojazni od širenja zaraze (mada treba priznati da Kinezi od samog početka izmjenjuju svoje podatke sa WHO, kao i odati im priznanje za pomoć u ljudstvu i opremi slanima u najzaraženije dijelove svijeta, posebno Italiju, te za relativno brzo prekidanje epidemije, pa je pre neki dan ukinuta karantena u spomenutoj provinciji). Činjenica je da simptomi izazvani harajućim koronavirusom u osnovi odgovaraju onima koje je izazivao modificirani supervirus. Na rečeno možemo nadovezati i podatak da je časopis „Nature“ objavio rad kojim se kao uzročnici pandemije najvjerojatnje apostrofiraju upravo šišmiši.
Jednostavnije je okriviti nekog letećeg sisavca ili staricu s placa, negoli politiku igranja s biološkim oružjem (oružjem, bez obzira jeli se istraživanje vršilo baš u tu svrhu), ili britanskog glupana koji u bolnici ispašta svoj idiotizam, američkog koji danas lupeta nešto kontra jučerašnjeg lupetanja, a prekjučerašnje da ne spominjem, ili pak kineskog lidera sasvim sigurno upoznatog s istraživanjima koja su vršena. Rekoh da oduvijek sumnjam u pompozno potpisane deklaracije, pa i one o zabrani upotrebe biološkog oružja, jer misli li se iskreno onda bi se u cjelosti uništilo, a ne čuvalo po skladištima. Radi se o simptomu nepovjeranja među ljudima, i namjesto da rade na njegovom učvršćivanju, oni čuvaju oružja masovnog uništenja u skladištima, našlo se za svaki slučaj!
Narod, sam po sebi prilično naivan ili glupav, uspavljivan budalaštinama o vlastitom domoljublju i neprijateljima koji samo vrebaju iza ćoška, bezrezervno vjeruje svojim vođama, pa kako isti prdnu tako oni mrdnu, kud vođe okom tamo narod skokom, jer vjera nas je održala – vjera u boga, naše vođe, naš narod (sve je to do sterilnosti „bezgriješno“) - pa je izdajnik svako sumnjalo. A upravo sumnja je jedan od glavnih, ako ne i glavni, pokretač znanstvenog napretka. Ako već ne indicira zavjere, ili bijeg virusa iz strogo čuvanih istraživačkih laboratorija, ili promptno reagiranje svjetskih organizacija i čelnika, više da prikriju nešto negoli da nas spašavaju od nečega što moguće dolazi iz njihove, a ne kuhinje prirode (što ćemo jednako „brzo“ doznati kao i organizatore Kennedyjeva ubojstva), onda nas po neznano koji put, ova pandemija upozorava kako je opasno igrati se nekim stvarima, te da sve na ovom svijetu ima cijenu. Izraženu hrpom novčanica ili gomilom leševa. Sasvim je jasno da svako istraživanje nepoznatog predstavlja rizik, ali druga je stvar pogibija astronauta u svemirskoj kapsuli, koji su se svijesno i svojevoljno podvrgnuli riziku znavajući moguće posljedice, od stradavanja desetina, stotina tisuća pa i milijuna ljudi koji pojma nemaju što im se iza leđa (navodno u njihovu korist) zbiva u tajnim istraživačkim laboratorijima. Ukoliko sva djelovanja, na svim područjima ljudske djelatnosti (uključujući i ona na području obrane/„obrane“) ne postanu transparentna, pod kontrolom cjelokupne javnosti, s mogućnošću djelotvornog stopiranja, lako se i „gospodarima svijeta“ desi neka zavjera tipa opisane ovim autorom u jednom časopisu. Što znači, rekao bih lakomisleno, pogibija nekoliko tisuća nevinih u ostvarenju cilja (s čime bi se svakako složio pokojni Machiavelli), kad već spomenutim upravljačima planete ne znače ništa milijuni leševa ležećih iza njihovih igrica? Zašto bi onda pisac vodio brigu o mrtvima na papiru svojeg rukopisa.
|
| ||||
02.04.2020.g.
Borderbreakersi
Slobodni duhovi su rijetki, u stvari njih niti nema- - postoji samo duh slobodniji od drugoga, a oni su podvrgnuti komparaciji. Postoje oni slobodni, slobodniji i najslobodniji, s tim što oni slobodni nisu sposobni prevazići ni najviši stupanj ograničenja, a najslobodniji prelaze sasvim labave granice, ali ipak granice određene povijesnim i civilizacijskim vremenom. Većinu ograničava obrazovanje, koje u danom kontekstu duha vremena biva sasvim dovoljno za njihovu egzistenciju, dapače – i za penjanje po nekoj za to doba usvojenoj ljestvici vrijednosti, ali ništa više. Obrazovanje ih steže poput čelične mreže koju nisu sposobni prevazići, neke radi nedostatne inteligencije, a možda naprosto zbog nefleksibilnosti, okoštalosti, inercije duha.
„To je u nama - naše ustrojstvo
steže nas poput čeličnog kruga.“,
rekao bi pjesnik, ili netko tko se moguće prilično samoživo takvim smatra. Aristarh, Kopernik, Bruno, Lavoisier, Darwin, Mendeljejev, Marx, Planck, Einstein, Bohr, Heisenberg, Joyce,…, da spomenem samo neke osobe - iz područja uglavnom astronomije i fizike koje mi je najbliže - uspjeli su preskočiti ograničenja dana svojim obrazovanjem, koje nije ni svijesno (sad će netko prigovoriti, kako obrazovanje može biti svijesno?) da njegov napredak (obrazovnog procesa) ovisi upravo o onima koji umiju, znaju i prirođena im je sposobnost preskakanja okoštalih znanja koja su tek najosnovnija baza. Da zidar završi kuću na temelju, tko bi u njoj stanovao? Jasno je da svaka struka vrvi od niza stručnjaka kojima se umijeće ne može dovoditi u pitanje, osim sposobnosti prevazilaženja granica nametnutih im aktualnim znanjima. Za postojeću generaciju oni su autoriteti, ali sav autoritet gubi se već nakon nekoliko naraštaja, kad bivaju od strane genijalnih, duhovno neomeđenih – koliko je to samo moguće – pojedinaca bačeni na smetlište struke, i nitko ih se više ne prisjeća. Mnogo je primjera fosiliziranosti znalaca, eksperata, da ih izdvojim od još okoštalijih laika, pa ću navesti tek jedan primjer – lingvistiku, recimo. Postoje lingvisti, književni, pravopisni ili gramatički autoriteti koji odbacuju upotrebu fraze „od strane“ i „sa strane“ koje kao ne stoje u našim jezicima, već su uvoz iz engleskog jezika. Priručnici lekture prepuni su obrazloženja zašto to nije ispravno, dok život – iščitan s interneta, a svatko se može uvjeriti i mimo virtualnog svijeta – kaže ovo. Za frazu "od strane" dano je 21 200 000 rezultata, a za primjer "sa strane" - 5 530 000 njih. Daklem (arhaizam, koji mnogi lektori ispravljaju kao nedopušteni, jer su mentalno ograničeni – nisam rekao, glupi – ogradama koje ih sputavaju), milijuni laika, mediji, stručni časopisi, čak i književnici, sasvim nesputano upotrebljavaju tu frazu, nasuprot stotine lingvista koji ih „podučavaju“ kako to ne ide s gentivom ili kojekakvim blablativom! Da se zadržim samo na lingvistici, s obzirom da mi je silom prilika njen sud sad bliži od znanosti za koju sam obrazovan, a čije granice – pogađate, jeli? – nisam uspio prevazići, pa čak niti unutar njih svladati znanja koja bi me definirala kao stručnjaka.
Lingvistika nije egzaktna, a još manje fundamentalna nauka. Što znači da joj pravila propisuje čovjek. Pogledate li povijest pisane riječi - preko književnih djela istaknutih pisaca - uvidjet ćete da se način upotrebe određenih riječi ili fraza mijenjao tijekom vremena. Dapače, često su izgubile značenje u starom kontekstu i stekle novo značanje. U osnovi slažem sa S.Kordić i krugom oko nje, koja kaže da bi lingvistika trebala biti postskriptivna a ne preskriptivna znanost. Drugim riječima, da prati živi govor govornika, a ne da mu propisuje kako govoriti. Primjer toga su kroatizmi koje puristički lingvisti u Hrvatskoj svako malo smišljaju, imaju čak i natječaj koji nagrađuje najbolje novotvorevine koje se u narodu nimalo ne prihvaćaju. Lingvisti šumom, a narod drumom! Naravno, slažem se da minimum pravila mora postojati u standardnom jeziku, ali ona nipošto ne smiju biti apriorno isključujuća. U tom smislu valja razmisliti, jesu li milijuni govornika u krivu ili par stotina lingvista. Jer potonji nikad - zapamtite, nikad - neće narod naučiti kako je "od strane" ili "sa strane" krivo (uz niz drugih primjera), s obzirom da je takav način izražavanja ušao u živi jezik. Ne samo među laike, da ponovim, već i u medije, stručne časopise, pa i - usudio bih se reći (ne misleći uopće na sebe kao nekog književnika), u mnoga književna djela. Jezik se razvija, i ono što mnogi nekad ne bi prihvatili, i odbili bi objavljivati u predočenoj formi (poput upotrebe slenga, recimo) danas je relevantni dio književnosti. Ili, poezija bez interpunkcija, recimo. Ili roman toka svijesti, na primjer. Za razliku od apsolutnog zakona inercije, jezik je podložan promjenama, a promjene ne unose lingvisti, ma kako možda neki od njih to umišljali, već ukupnost živih govornika i literarnih stvaratelja. U autobusu, na krivinama svi mi se pridržavamo da ne izletimo, jer nas na to sili prirodni zakon koji ne možemo promijeniti. Kao što rekoh, promjene u jeziku se u osnovi dešavaju svakodnevno.
Nemam ja ništa protiv lingvistike kao nauke o jeziku, posebno ako je usmjerena u prihvatljivom, životvornom smjeru, te se vraćam na primjer ograničavanja u okviru fundamentalne nauke. Fizike. Nikad Einstein ne bi bio ono što jeste, točnije – prošlo bi sijaset vremena dok netko drugi ne bi došao na njegove ideje, da su mu se radovi držali formalnog ograničenja formatiranja, što zahtijevaju časopisi kojima se oni danas nude. A posebno da su priloženi rukopisom, ili ih je sekretarica pretipkala pisaćom mašinom! Forma sve više ovladava suštinom, i tu ništa ne pomaže pozivanje na duh vremena i promijenjeni način korespondencije između autora i izdavača. Forma je forma, a suština je suština nezavisno od vremena, i ona ostaje takova ma nitko je nikada ne objavio, već tavori olovkom pisana u zagubljenoj bilježnici nekog genijalca. Krivo je također pomisliti da ja imam nešto protiv stručnjaka, ograničenih stečenim spoznajama, kao osoba. Sasvim krivo. Inercija kao takva ne mora biti negativno svojstvo, kao ni trenje koje sprečava prebrzo klizanje ka glupostima, da se ograničim na mentalni dio stvari. Kad bi automobil reagirao na iole sitni naš dodir mjenjača, gasa ili kočnice, nesagledive bi bile katastrofalne posljedice ljudskih vozikanja. Stoga se ostavlja neki „prazni hod“, prije nego pritisak na neku od spomenutih poluga uzrokuje željenu reakciju. Tako je i sa sudovima stručnjaka, koji – ako su pravilno formulirani – doprinose u danom vremenu prihvatljivom vladanju laika iz određenog područja, pa i onih koji nisu do grla uronjeni u nj (netko će reći da se veli „u njega“, zar ne?). Ali granice probijaju i pamte se samo slobodni duhovi, rođeni borderbreakeri. Probijači ograničenja. Oni koji proširuju – nikad dosegnutu apsolutnu - slobodu čovjekovu! Ne umišljam kako spadam među takve neopterećene, slobodne duhove, samo zamjećujem stvari.
„To je u nama - naše ustrojstvo
steže nas poput čeličnog kruga.“,
rekao bi pjesnik, ili netko tko se moguće prilično samoživo takvim smatra. Aristarh, Kopernik, Bruno, Lavoisier, Darwin, Mendeljejev, Marx, Planck, Einstein, Bohr, Heisenberg, Joyce,…, da spomenem samo neke osobe - iz područja uglavnom astronomije i fizike koje mi je najbliže - uspjeli su preskočiti ograničenja dana svojim obrazovanjem, koje nije ni svijesno (sad će netko prigovoriti, kako obrazovanje može biti svijesno?) da njegov napredak (obrazovnog procesa) ovisi upravo o onima koji umiju, znaju i prirođena im je sposobnost preskakanja okoštalih znanja koja su tek najosnovnija baza. Da zidar završi kuću na temelju, tko bi u njoj stanovao? Jasno je da svaka struka vrvi od niza stručnjaka kojima se umijeće ne može dovoditi u pitanje, osim sposobnosti prevazilaženja granica nametnutih im aktualnim znanjima. Za postojeću generaciju oni su autoriteti, ali sav autoritet gubi se već nakon nekoliko naraštaja, kad bivaju od strane genijalnih, duhovno neomeđenih – koliko je to samo moguće – pojedinaca bačeni na smetlište struke, i nitko ih se više ne prisjeća. Mnogo je primjera fosiliziranosti znalaca, eksperata, da ih izdvojim od još okoštalijih laika, pa ću navesti tek jedan primjer – lingvistiku, recimo. Postoje lingvisti, književni, pravopisni ili gramatički autoriteti koji odbacuju upotrebu fraze „od strane“ i „sa strane“ koje kao ne stoje u našim jezicima, već su uvoz iz engleskog jezika. Priručnici lekture prepuni su obrazloženja zašto to nije ispravno, dok život – iščitan s interneta, a svatko se može uvjeriti i mimo virtualnog svijeta – kaže ovo. Za frazu "od strane" dano je 21 200 000 rezultata, a za primjer "sa strane" - 5 530 000 njih. Daklem (arhaizam, koji mnogi lektori ispravljaju kao nedopušteni, jer su mentalno ograničeni – nisam rekao, glupi – ogradama koje ih sputavaju), milijuni laika, mediji, stručni časopisi, čak i književnici, sasvim nesputano upotrebljavaju tu frazu, nasuprot stotine lingvista koji ih „podučavaju“ kako to ne ide s gentivom ili kojekakvim blablativom! Da se zadržim samo na lingvistici, s obzirom da mi je silom prilika njen sud sad bliži od znanosti za koju sam obrazovan, a čije granice – pogađate, jeli? – nisam uspio prevazići, pa čak niti unutar njih svladati znanja koja bi me definirala kao stručnjaka.
Lingvistika nije egzaktna, a još manje fundamentalna nauka. Što znači da joj pravila propisuje čovjek. Pogledate li povijest pisane riječi - preko književnih djela istaknutih pisaca - uvidjet ćete da se način upotrebe određenih riječi ili fraza mijenjao tijekom vremena. Dapače, često su izgubile značenje u starom kontekstu i stekle novo značanje. U osnovi slažem sa S.Kordić i krugom oko nje, koja kaže da bi lingvistika trebala biti postskriptivna a ne preskriptivna znanost. Drugim riječima, da prati živi govor govornika, a ne da mu propisuje kako govoriti. Primjer toga su kroatizmi koje puristički lingvisti u Hrvatskoj svako malo smišljaju, imaju čak i natječaj koji nagrađuje najbolje novotvorevine koje se u narodu nimalo ne prihvaćaju. Lingvisti šumom, a narod drumom! Naravno, slažem se da minimum pravila mora postojati u standardnom jeziku, ali ona nipošto ne smiju biti apriorno isključujuća. U tom smislu valja razmisliti, jesu li milijuni govornika u krivu ili par stotina lingvista. Jer potonji nikad - zapamtite, nikad - neće narod naučiti kako je "od strane" ili "sa strane" krivo (uz niz drugih primjera), s obzirom da je takav način izražavanja ušao u živi jezik. Ne samo među laike, da ponovim, već i u medije, stručne časopise, pa i - usudio bih se reći (ne misleći uopće na sebe kao nekog književnika), u mnoga književna djela. Jezik se razvija, i ono što mnogi nekad ne bi prihvatili, i odbili bi objavljivati u predočenoj formi (poput upotrebe slenga, recimo) danas je relevantni dio književnosti. Ili, poezija bez interpunkcija, recimo. Ili roman toka svijesti, na primjer. Za razliku od apsolutnog zakona inercije, jezik je podložan promjenama, a promjene ne unose lingvisti, ma kako možda neki od njih to umišljali, već ukupnost živih govornika i literarnih stvaratelja. U autobusu, na krivinama svi mi se pridržavamo da ne izletimo, jer nas na to sili prirodni zakon koji ne možemo promijeniti. Kao što rekoh, promjene u jeziku se u osnovi dešavaju svakodnevno.
Nemam ja ništa protiv lingvistike kao nauke o jeziku, posebno ako je usmjerena u prihvatljivom, životvornom smjeru, te se vraćam na primjer ograničavanja u okviru fundamentalne nauke. Fizike. Nikad Einstein ne bi bio ono što jeste, točnije – prošlo bi sijaset vremena dok netko drugi ne bi došao na njegove ideje, da su mu se radovi držali formalnog ograničenja formatiranja, što zahtijevaju časopisi kojima se oni danas nude. A posebno da su priloženi rukopisom, ili ih je sekretarica pretipkala pisaćom mašinom! Forma sve više ovladava suštinom, i tu ništa ne pomaže pozivanje na duh vremena i promijenjeni način korespondencije između autora i izdavača. Forma je forma, a suština je suština nezavisno od vremena, i ona ostaje takova ma nitko je nikada ne objavio, već tavori olovkom pisana u zagubljenoj bilježnici nekog genijalca. Krivo je također pomisliti da ja imam nešto protiv stručnjaka, ograničenih stečenim spoznajama, kao osoba. Sasvim krivo. Inercija kao takva ne mora biti negativno svojstvo, kao ni trenje koje sprečava prebrzo klizanje ka glupostima, da se ograničim na mentalni dio stvari. Kad bi automobil reagirao na iole sitni naš dodir mjenjača, gasa ili kočnice, nesagledive bi bile katastrofalne posljedice ljudskih vozikanja. Stoga se ostavlja neki „prazni hod“, prije nego pritisak na neku od spomenutih poluga uzrokuje željenu reakciju. Tako je i sa sudovima stručnjaka, koji – ako su pravilno formulirani – doprinose u danom vremenu prihvatljivom vladanju laika iz određenog područja, pa i onih koji nisu do grla uronjeni u nj (netko će reći da se veli „u njega“, zar ne?). Ali granice probijaju i pamte se samo slobodni duhovi, rođeni borderbreakeri. Probijači ograničenja. Oni koji proširuju – nikad dosegnutu apsolutnu - slobodu čovjekovu! Ne umišljam kako spadam među takve neopterećene, slobodne duhove, samo zamjećujem stvari.
|
| ||||
16.03.2020.g.
RASKRINKAVANJE VIRUSOM
Pred koja dva tjedna, pročitavši članak u kojem se kaže da je „Proizvođač lijekova Moderna iz Cambridgea u Massachusettsu poslao… potencijalnu vakcinu protiv korona virusa vladinim istraživačima na testiranje“ (kasnije sam doznao, s direktnom provjerom na ljudima, bez prethodnog testiranja na životinjama), proradio je moj satirički gen s obzirom na tzv. „teorije zavjere“ (čiji nisam pobornik, mada ih na svijetu ima mnogo, otkad je svijeta i vijeka; da spomenem samo atentate na Cezara i Kenedyja), te napisah na društvenoj mreži, uz ostalo:
„Zašto se pojavio u Kini? S obzirom na trgovinski rat koji su SAD pokrenule protiv Kine, virus je namjerno ubačen u Kinu, ali je izbjegao nadzoru. Dokaz: Postoje patentna prava na taj virus, prema tome on je umjetno uzgojen. Pitanje: Ima li firma koja navodno testira vakcinu, prste u svemu? Kapitalizmu to ne bi uopće bilo strano. To je modificirana verzija one "zavadi pa vladaj" - "proširi, pa uberi profit!". Da dotični ne počnu zarađivati svoj profit na meni, prije no na vakcini, javno objavljujem da je to naprosto jedan SF scenario. Ne dao "dragi bogo" da odgovara stvarnosti.“
Neki dan dva teksta (1, 2) mnogo ozbiljnije tretiraju moju ciničku pretpostavku. Prijateljica mi piše: „…neke situacije su nevjerojatne a da bi se slučajno podudarale. Mi vjerojatno nećemo nikad saznati što se zapravo dogodilo, ali će možda znati oni što nas nasljeđuju u populaciji…“. Ne namjeravam o korona virusu, posebno o panici koja je nastala širom svijeta, teško razumljivoj s obzirom na smrtnost među građanima koju svake godine izazivaju virusi gripe,
„Zašto se pojavio u Kini? S obzirom na trgovinski rat koji su SAD pokrenule protiv Kine, virus je namjerno ubačen u Kinu, ali je izbjegao nadzoru. Dokaz: Postoje patentna prava na taj virus, prema tome on je umjetno uzgojen. Pitanje: Ima li firma koja navodno testira vakcinu, prste u svemu? Kapitalizmu to ne bi uopće bilo strano. To je modificirana verzija one "zavadi pa vladaj" - "proširi, pa uberi profit!". Da dotični ne počnu zarađivati svoj profit na meni, prije no na vakcini, javno objavljujem da je to naprosto jedan SF scenario. Ne dao "dragi bogo" da odgovara stvarnosti.“
Neki dan dva teksta (1, 2) mnogo ozbiljnije tretiraju moju ciničku pretpostavku. Prijateljica mi piše: „…neke situacije su nevjerojatne a da bi se slučajno podudarale. Mi vjerojatno nećemo nikad saznati što se zapravo dogodilo, ali će možda znati oni što nas nasljeđuju u populaciji…“. Ne namjeravam o korona virusu, posebno o panici koja je nastala širom svijeta, teško razumljivoj s obzirom na smrtnost među građanima koju svake godine izazivaju virusi gripe,
te se ne proglašavaju neviđene mjere zaštite i proglašavaju globalne pandemije, pa prije no prekinem, samo par zapažanja, pomislit će netko – sasvim marginalna.
Zamislite tek kad se korona virus počne širiti među migrantima, onima u izbjegličkim kampovima i onima koji neorganizirani čekaju prijelaz preko granica. Znam da će prvo "civilizirani čovjekoljupci" pomisliti na opasnost koju zaraženi migranti mogu izazvati po njih, ilegalnim prijelazom državnih granica, ali - nisam mislio na to. Mislio sam na pomor migranata koji se u uslovima u kojima se nalaze zdravstveno ne kontroliraju, još manje ih se liječi ili stavlja u karantenu, a vjerojatno ponajmanje otkrivaju slučajevi zaraze. Hoćemo li naprosto pobrojati leševe, razkmeziti se nad "našima" i - idemo dalje? Drugo zapažanje je prognostičkog tipa. Što ako je korona virus sezonski, poput gripe koja se iz sezone u sezonu ponavlja u mutiranom obliku? Hoće li cjepivo smišljeno (uglavnom prekasno) za ovaj, aktuelni tip (COVID-19), djelovati i na novi soj? Treće se tiče samoizolacije, koja je bez kontrole i kažnjavanja ako se prekrši, vrlo upitna metoda. Dovoljno je da ju izolirani i - ako se pokaže - zaraženi čovjek, samo jednom prekrši i time doprinese daljnjem širenju virusa. Naravno, treba voditi računa o opskrbi samoizoliranih ljudi (nadasve nemoćnih i samaca) životnim potrepštinama za trajanja kontrolirane samoizolacije.
Sad pređimo na vezu virusa i društveno-ekonomskog sustava mnogo opasnijeg od njega – kapitalizma. Evo dva citata zagrebačkog ekonomiste Ljube Jurčića, iz teksta „Korona virus: Pohlepa je 'ranila' svjetsku ekonomiju“, s podnaslovom: „Na djelu je visoka globalizacija s ciljem profita, no nisu izgrađene institucije za regulaciju kada dođe do negativnih posljedica.“
„Probitak ili korist od te globalizacijske umreženosti proizvodnje ne pripada većini, nego pripada manjem broju građana svijeta na teret ostatka građana svijeta, na ostatak od 99 posto građana svijeta. To je jedno. Drugo, ovo se pokazalo puno bitnije sada, a to je da, iako je visoka globaliziranost, svaka zemlja mora imati stratešku proizvodnju proizvoda na svojem teritoriju. I to je sad korona virus pokazao, ali ne samo zbog korona virusa, nego zbog, ne daj Bože, drugih elementarnih nepogoda, kao što su veliki potresi, vulkani i, u ovom slučaju, pandemija…“
"…Primjerice, kad gledate probitak ili profit koji ostvaruju multinacionalne kompanije diljem svijeta, de facto one nigdje ne plaćaju porez od koristi koje od globalizacije imaju. Da imamo porez od te globalizacije, koji bi se slijevao u neku globalnu vladu, globalno ministarstvo sigurnosti, zdravstva, poljoprivrede... koje bi sprječavalo ovakve stvari I reagirao u ovim situacijama. Sad se vidi da smo se mi s ciljem profita vrlo brzo globalizirali bez ikakvog pardona, a kad dođe do negativnih posljedica takve globalizacije, nismo izgradili institucije zbog sebičnosti onih koji najviše zarađuju od toga…"
Drugi jedan članak iznosi:
„Panika zvana koronavirus pokazala je danas koliko je svjetska dužnička ekonomija ranjiva. Ona takođe ukazuje da je sadašnji globalni svjetski poredak fizički i moralno neodrživ jer je podređen kapitalu i još većem bogaćenju bogatih. Za njih nije važno to što se devastira okoliš i uništavaju uvjeti života za većinu svjetske populacije. Njima je važno da je čovjek u službi kapitala i tržišta a nikako suprotno... Globalni ekonomski lanac danas jasno pokazuje svoje pravo lice. Kako se koronavirus širi tako kriza pogađa prije svega business transportnih i turističkih preduzeća. Prema izvještaju Financial Times-a od 5. marta ove godine zaduženost država u svijetu prošle godine nikad nije bila veća, čitavih 322 procenta od GDP (bruto nacionalnog prihoda).“
Veliki ste naivac pomislite li da je hrvatski ministar turizma, u jeku koronavirusne krize, iz čistog čovjekoljublja na presici najavio:
"…pojačanu promociju turizma za hrvatske državljane te najavio kako će ona biti predstavljena idući tjedan. Riječ je o akciji 'Tjedan odmora vrijedan' u kojoj bi, kako je kazao, građani Hrvatske imali 50 posto popusta na usluge više od 100 sudionika akcije, poput Croatia Airlinesa, Jadrolinije, Plitvica ili nekih hotela."
Evo kako jedan virus potiče "humanizam" u ljudi. Zaista je ljudska vrsta šmarn svakojakog smeća, koje smrdi do neba. Kakva briga za "hrvatske državljane"; kapitalističku gamad vodi isključivo briga za profit, jer se uplašili gubitaka zarad virusne panike.
Ekspresno širenje korona virusa svakako je posljedica globalizacije, napose prve komponente parole o „slobodnom kretanju ljudi, roba i ideja“, napose njene prve komponente. Ustvari, u toj vješto podvaljenoj ideji, ovom sustavu je najvažnije kretanje roba, a kako je ono nemoguće bez kretanja ljudi koji je proizvode i razvoze po svjetskim tržištima, jasno je da se ni ono ne može ograničiti. Nešto je drukčije s „kretanjem ideja“, natoričito onih subverzivnih po kapitalizam. Nije globalizacija kriva sama po sebi (na nju je svijet ionako osuđen, htio on to ili ne), već što se odvija pod uvjetima kapitala, a ne prema humanističkim načelima. Što će reći, na korist najširih slojeva društva u čiji prid treba biti ostvarivan i profit. Bezdušni kapital brine samo o vlastitoj koristi, ni ne razmišljajući o negativnim posljedicama, odnosno tek kad se one akumuliraju u skoro nepovratnom stanju, te ugroze sve, uključujući i njega. A i tada, kritika koja počinje iz samog središta kapitalizma, uvijek počinje i završava s „velikim kompanijama“, ne dotičući sistem kojega su one dio, i unutar kojega rade što im se prohtije. To je otprilike kao da optužujete spolovilo silovatelja, namjesto njega samoga. U nedavnom tekstu spomenuo sam nekoliko predrasuda koje predstavljalju kapitalizam kao nemoralni sistem koji treba rušiti. To su mantre o:
1) neprikosnovenosti privatnog vlasništva
2) slobodnom tržištu
3) paradigma profitabilnosti ponad ideje solidarnosti
4) paradigma razvoja putem zaduživanja
5) paradigma prebijanja duga novim dugom
Ovom prilikom bitne su ona druga (2) i treća (3). Bez obzira što slobodno tržište kao takvo ne postoji, nikada nije niti će ikada postojati, često se njegovi dijelovi vladaju posve bez ikakve kontrole. Kapital, bio krupni ili i onaj sitni, nezajažljiv je i dosjetljiv do krajnjih granica mašte, kako bi se dočepao profita bez obzira na realnu situaciju, kupovnu moć ljudi i socijalnu osjetljivost njinu, da ne spominjem negativne utjecaje na karakteristike cijele biosfere. Sjetimo se samo koliko puta smo u dućanu kupovali nama omiljeni proizvod po istoj cijeni, a onda odjednom slučajno shvatili kako je ustvari njegovo pakiranje preko noći, bez ikakve obavijesti smanjeno za 100g ili 20ml, čime se efikasno i podlo lukavo ustvari podigla njegova cijena. Bezbroj je primjera, pa neću nabrajati, ali još jedan ću svakako spomenuti. Prije epidemije (sad već pandemije) korona virusa, maske za jednokratnu zaštitu mogli ste dobiti u apoteci za 0.70Kn, a sad kad je nastala jagma za njima, cijena im je skočila deset puta: dobijete ih (ako uspijete) za 7Kn po komadu! Kapital to jednostavno objašnjava: „zakon ponude i potražnje“, i apsolutno ga se ne tiče što to dolazi u moralnu koliziju s idejom solidarnosti među ljudima kojima je zdravlje ugroženo, i u panici se nastoje na svaki način zaštiti. On ne da se ne zadovoljava distribuirati maske po ranijoj cijeni, već mu je nedostatno i dvostruko, već ide na deseterostruko povećanje cijene proizvoda. A država? Ma, nemojte me zajebavati! Kapitalistička država, ionako uspostavljena ne da štiti prava svih građana, već prvenstveno kapitala – šuti! Nego što će, kad je ionako vode eksponenti kapitala, organski međusobno srasli s njim, a to je naročito vidljivo u državama nastalima raspadom bivše. Jesu li ljudi toliko glupi, jeli im nivo inteligencije toliko nizak da ne vide, ili im je naprosto svejedno, odnosno nastoje se prilagoditi životu u blatu, nesvijesni da se ustvari valjaju u njemu kao prasci? No dobro, kad počnu nuklearne bombe padati - i to prvenstveno po svijetu razvijenom na račun nerazvijenih (eto, Nizozemci se ispričali Indoneziji zbog kolonijalističkog nasilja - mrtvi su organizirali orgije, slaveći taj "humanitarni" potez!), pamet će moguće i najvećim idiotima doći konačno u karbonizirane glavurde. Kapitalizam će im se konačno u svoj svojoj raskošnoj humanističkoj svjetlosti prikazati, trenutak prije njihove karbonizacije. A čudom preživjeli idioti potom će početi "prodavati" pamet širom svijeta.
Nažalost, lakše se riješiti korona virusa negoli virusa nacionalšovinizma i fašizma. Zašto? Jer korona virus naprosto napada biološki organizam, dok spomenuti virusi atakiraju na ljudski duh. A liječenje duha (pameti) izuzetno je težak posao. Znate onu: "da se sve pameti rastrče svijetom, svatko bi potrčao za svojom!". Jedna dobra vakcina te izliječi ili spriječi zarazu. Tisuće dobrih, moralnih ljudi, teško će izliječiti zaraženi duh. A rješavanje nehumanog društveno-ekonomskog sustava još je teže. Za to su potrebne revolucije! Navedeni citati pokazuju koliko jedan sitni, sićušni, submikroskopski virus može unijeti više pameti u mozgove ljudi - čim ih uhvati panika! - no tisuće i tisuće ismijavanih pametnijih (tzv. "pametnjakovića") koji ih desetljećima i više zalud upozoravaju. Kao i sve na svijetu i virusi su prolazni. Nakon što se ljudski rod izleleče nad leševima, nastavlja se sve po po starom. Korona virus pokazuje i nešto drugo. Ne da je potrebno malo dobre volje (što je odavno poznato i bačeno u vjetar), već da je potrebna - nažalost - izvjesna količina sile (prinude!) kako bi ljudi promijenili svoje vladanje (prisjetite se samo straha moćnika kad su izbili i proširili se tuzlanski nemiri). Korona virus je upravo ta sila na djelu. Kad je se pobijedi, autokrati će se vratiti na stari put. Do neke nove ugroze, ali ne od strane ljudi (jer za to u kasarnama/vojarnama i u policijskim stanicama unaprijed postoje spremljena oružja), već one koja će izazvati zort u guzicama moćnika.
Zamislite tek kad se korona virus počne širiti među migrantima, onima u izbjegličkim kampovima i onima koji neorganizirani čekaju prijelaz preko granica. Znam da će prvo "civilizirani čovjekoljupci" pomisliti na opasnost koju zaraženi migranti mogu izazvati po njih, ilegalnim prijelazom državnih granica, ali - nisam mislio na to. Mislio sam na pomor migranata koji se u uslovima u kojima se nalaze zdravstveno ne kontroliraju, još manje ih se liječi ili stavlja u karantenu, a vjerojatno ponajmanje otkrivaju slučajevi zaraze. Hoćemo li naprosto pobrojati leševe, razkmeziti se nad "našima" i - idemo dalje? Drugo zapažanje je prognostičkog tipa. Što ako je korona virus sezonski, poput gripe koja se iz sezone u sezonu ponavlja u mutiranom obliku? Hoće li cjepivo smišljeno (uglavnom prekasno) za ovaj, aktuelni tip (COVID-19), djelovati i na novi soj? Treće se tiče samoizolacije, koja je bez kontrole i kažnjavanja ako se prekrši, vrlo upitna metoda. Dovoljno je da ju izolirani i - ako se pokaže - zaraženi čovjek, samo jednom prekrši i time doprinese daljnjem širenju virusa. Naravno, treba voditi računa o opskrbi samoizoliranih ljudi (nadasve nemoćnih i samaca) životnim potrepštinama za trajanja kontrolirane samoizolacije.
Sad pređimo na vezu virusa i društveno-ekonomskog sustava mnogo opasnijeg od njega – kapitalizma. Evo dva citata zagrebačkog ekonomiste Ljube Jurčića, iz teksta „Korona virus: Pohlepa je 'ranila' svjetsku ekonomiju“, s podnaslovom: „Na djelu je visoka globalizacija s ciljem profita, no nisu izgrađene institucije za regulaciju kada dođe do negativnih posljedica.“
„Probitak ili korist od te globalizacijske umreženosti proizvodnje ne pripada većini, nego pripada manjem broju građana svijeta na teret ostatka građana svijeta, na ostatak od 99 posto građana svijeta. To je jedno. Drugo, ovo se pokazalo puno bitnije sada, a to je da, iako je visoka globaliziranost, svaka zemlja mora imati stratešku proizvodnju proizvoda na svojem teritoriju. I to je sad korona virus pokazao, ali ne samo zbog korona virusa, nego zbog, ne daj Bože, drugih elementarnih nepogoda, kao što su veliki potresi, vulkani i, u ovom slučaju, pandemija…“
"…Primjerice, kad gledate probitak ili profit koji ostvaruju multinacionalne kompanije diljem svijeta, de facto one nigdje ne plaćaju porez od koristi koje od globalizacije imaju. Da imamo porez od te globalizacije, koji bi se slijevao u neku globalnu vladu, globalno ministarstvo sigurnosti, zdravstva, poljoprivrede... koje bi sprječavalo ovakve stvari I reagirao u ovim situacijama. Sad se vidi da smo se mi s ciljem profita vrlo brzo globalizirali bez ikakvog pardona, a kad dođe do negativnih posljedica takve globalizacije, nismo izgradili institucije zbog sebičnosti onih koji najviše zarađuju od toga…"
Drugi jedan članak iznosi:
„Panika zvana koronavirus pokazala je danas koliko je svjetska dužnička ekonomija ranjiva. Ona takođe ukazuje da je sadašnji globalni svjetski poredak fizički i moralno neodrživ jer je podređen kapitalu i još većem bogaćenju bogatih. Za njih nije važno to što se devastira okoliš i uništavaju uvjeti života za većinu svjetske populacije. Njima je važno da je čovjek u službi kapitala i tržišta a nikako suprotno... Globalni ekonomski lanac danas jasno pokazuje svoje pravo lice. Kako se koronavirus širi tako kriza pogađa prije svega business transportnih i turističkih preduzeća. Prema izvještaju Financial Times-a od 5. marta ove godine zaduženost država u svijetu prošle godine nikad nije bila veća, čitavih 322 procenta od GDP (bruto nacionalnog prihoda).“
Veliki ste naivac pomislite li da je hrvatski ministar turizma, u jeku koronavirusne krize, iz čistog čovjekoljublja na presici najavio:
"…pojačanu promociju turizma za hrvatske državljane te najavio kako će ona biti predstavljena idući tjedan. Riječ je o akciji 'Tjedan odmora vrijedan' u kojoj bi, kako je kazao, građani Hrvatske imali 50 posto popusta na usluge više od 100 sudionika akcije, poput Croatia Airlinesa, Jadrolinije, Plitvica ili nekih hotela."
Evo kako jedan virus potiče "humanizam" u ljudi. Zaista je ljudska vrsta šmarn svakojakog smeća, koje smrdi do neba. Kakva briga za "hrvatske državljane"; kapitalističku gamad vodi isključivo briga za profit, jer se uplašili gubitaka zarad virusne panike.
Ekspresno širenje korona virusa svakako je posljedica globalizacije, napose prve komponente parole o „slobodnom kretanju ljudi, roba i ideja“, napose njene prve komponente. Ustvari, u toj vješto podvaljenoj ideji, ovom sustavu je najvažnije kretanje roba, a kako je ono nemoguće bez kretanja ljudi koji je proizvode i razvoze po svjetskim tržištima, jasno je da se ni ono ne može ograničiti. Nešto je drukčije s „kretanjem ideja“, natoričito onih subverzivnih po kapitalizam. Nije globalizacija kriva sama po sebi (na nju je svijet ionako osuđen, htio on to ili ne), već što se odvija pod uvjetima kapitala, a ne prema humanističkim načelima. Što će reći, na korist najširih slojeva društva u čiji prid treba biti ostvarivan i profit. Bezdušni kapital brine samo o vlastitoj koristi, ni ne razmišljajući o negativnim posljedicama, odnosno tek kad se one akumuliraju u skoro nepovratnom stanju, te ugroze sve, uključujući i njega. A i tada, kritika koja počinje iz samog središta kapitalizma, uvijek počinje i završava s „velikim kompanijama“, ne dotičući sistem kojega su one dio, i unutar kojega rade što im se prohtije. To je otprilike kao da optužujete spolovilo silovatelja, namjesto njega samoga. U nedavnom tekstu spomenuo sam nekoliko predrasuda koje predstavljalju kapitalizam kao nemoralni sistem koji treba rušiti. To su mantre o:
1) neprikosnovenosti privatnog vlasništva
2) slobodnom tržištu
3) paradigma profitabilnosti ponad ideje solidarnosti
4) paradigma razvoja putem zaduživanja
5) paradigma prebijanja duga novim dugom
Ovom prilikom bitne su ona druga (2) i treća (3). Bez obzira što slobodno tržište kao takvo ne postoji, nikada nije niti će ikada postojati, često se njegovi dijelovi vladaju posve bez ikakve kontrole. Kapital, bio krupni ili i onaj sitni, nezajažljiv je i dosjetljiv do krajnjih granica mašte, kako bi se dočepao profita bez obzira na realnu situaciju, kupovnu moć ljudi i socijalnu osjetljivost njinu, da ne spominjem negativne utjecaje na karakteristike cijele biosfere. Sjetimo se samo koliko puta smo u dućanu kupovali nama omiljeni proizvod po istoj cijeni, a onda odjednom slučajno shvatili kako je ustvari njegovo pakiranje preko noći, bez ikakve obavijesti smanjeno za 100g ili 20ml, čime se efikasno i podlo lukavo ustvari podigla njegova cijena. Bezbroj je primjera, pa neću nabrajati, ali još jedan ću svakako spomenuti. Prije epidemije (sad već pandemije) korona virusa, maske za jednokratnu zaštitu mogli ste dobiti u apoteci za 0.70Kn, a sad kad je nastala jagma za njima, cijena im je skočila deset puta: dobijete ih (ako uspijete) za 7Kn po komadu! Kapital to jednostavno objašnjava: „zakon ponude i potražnje“, i apsolutno ga se ne tiče što to dolazi u moralnu koliziju s idejom solidarnosti među ljudima kojima je zdravlje ugroženo, i u panici se nastoje na svaki način zaštiti. On ne da se ne zadovoljava distribuirati maske po ranijoj cijeni, već mu je nedostatno i dvostruko, već ide na deseterostruko povećanje cijene proizvoda. A država? Ma, nemojte me zajebavati! Kapitalistička država, ionako uspostavljena ne da štiti prava svih građana, već prvenstveno kapitala – šuti! Nego što će, kad je ionako vode eksponenti kapitala, organski međusobno srasli s njim, a to je naročito vidljivo u državama nastalima raspadom bivše. Jesu li ljudi toliko glupi, jeli im nivo inteligencije toliko nizak da ne vide, ili im je naprosto svejedno, odnosno nastoje se prilagoditi životu u blatu, nesvijesni da se ustvari valjaju u njemu kao prasci? No dobro, kad počnu nuklearne bombe padati - i to prvenstveno po svijetu razvijenom na račun nerazvijenih (eto, Nizozemci se ispričali Indoneziji zbog kolonijalističkog nasilja - mrtvi su organizirali orgije, slaveći taj "humanitarni" potez!), pamet će moguće i najvećim idiotima doći konačno u karbonizirane glavurde. Kapitalizam će im se konačno u svoj svojoj raskošnoj humanističkoj svjetlosti prikazati, trenutak prije njihove karbonizacije. A čudom preživjeli idioti potom će početi "prodavati" pamet širom svijeta.
Nažalost, lakše se riješiti korona virusa negoli virusa nacionalšovinizma i fašizma. Zašto? Jer korona virus naprosto napada biološki organizam, dok spomenuti virusi atakiraju na ljudski duh. A liječenje duha (pameti) izuzetno je težak posao. Znate onu: "da se sve pameti rastrče svijetom, svatko bi potrčao za svojom!". Jedna dobra vakcina te izliječi ili spriječi zarazu. Tisuće dobrih, moralnih ljudi, teško će izliječiti zaraženi duh. A rješavanje nehumanog društveno-ekonomskog sustava još je teže. Za to su potrebne revolucije! Navedeni citati pokazuju koliko jedan sitni, sićušni, submikroskopski virus može unijeti više pameti u mozgove ljudi - čim ih uhvati panika! - no tisuće i tisuće ismijavanih pametnijih (tzv. "pametnjakovića") koji ih desetljećima i više zalud upozoravaju. Kao i sve na svijetu i virusi su prolazni. Nakon što se ljudski rod izleleče nad leševima, nastavlja se sve po po starom. Korona virus pokazuje i nešto drugo. Ne da je potrebno malo dobre volje (što je odavno poznato i bačeno u vjetar), već da je potrebna - nažalost - izvjesna količina sile (prinude!) kako bi ljudi promijenili svoje vladanje (prisjetite se samo straha moćnika kad su izbili i proširili se tuzlanski nemiri). Korona virus je upravo ta sila na djelu. Kad je se pobijedi, autokrati će se vratiti na stari put. Do neke nove ugroze, ali ne od strane ljudi (jer za to u kasarnama/vojarnama i u policijskim stanicama unaprijed postoje spremljena oružja), već one koja će izazvati zort u guzicama moćnika.
|
| ||||
18.2.2020.g.
Les comédiens
(posvećeno glumcima svijeta)
Noć je ljetna, sve spava dok mjesečina obasjava krajolik, samo u daljini lavež pasa narušava titšinu, i škripa kola kojima upravlja dremljivi kočijaš, tu i tamo otvarajući oči da provjeri jeli konj krenuo vlastitim putem zanesen snenom omaglicom, jer i njemu se u to vrijeme spava kao i putnicima u drndavoj kočiji koju vuče prašnjavom cestom ususret cilju.
Ujutro, osvježeni, vedrinom koja moguće skriva neprospavanu noć, moraju povorkom, predvođenu bubnjem bubnjanje kojega povećava duljinu parade nagrnulim znatiželjnicima, ući u razbuđeno selo ka kojemu se valja noćna karavana. I, eti, stigli su na cilj darivatelji snova: glumci, plesači, pjevači, magičari,…!
Bolje no ja to će vam predočiti Charles Aznavour, francuski šansonjer i glumac, i sam s iskustvom putovanja na suvremeniji način, darivatelj snova širom svijeta, u šansoni „Les comédiens“ („Glumci“; kliknite link da poslušate prekrasnu pjesmu):
Dođite vidjeti glumce,
Pogledati glazbenike,
Vidjeti mađioničare,
Koji stižu. (X2)
Glumci su raspremili daske.
Podigli su pozornicu
I rastegnuli transparente.
Putovali su po predgrađima.
Organizirali paradu
S glasnim odzvanjanjem bubnja.
Ispred crkve karavana obojena u zeleno
Sa stolicama kazališta na otvorenom
A iza njih poput lude povorke,
privlače cijelu zemlju, glumci.
Dođite vidjeti glumce,
Pogledati glazbenike,
Vidjeti mađioničare,
Koji stižu. (X2)
Želite li vidjeti lupeške laži
U pomalo tužnoj priči
Koja sretno završava,
Želite li vidjeti drhtaje ljubavnika
Kajanje Baptiste,
Ili se smijati sretnima,
Gurnite platno, uđite i smjestite se
Pod zvijezdama će se zavjesa podići.
Kad u noći odjeknu tri udarca
Oni će se preporoditi, glumci.
Dođite vidjeti glumce,
Pogledati glazbenike,
Pogledati mađioničare,
Koji stižu. (X2)
Putujuća kazališna družina donijela je, moguće prvi put među ove ljude, pregršt snova koje će razmijeniti za sitniš, možda pokoju kokošku, tucet jaja, sušeno meso, krumpir ili neko drugo povrće, jer i dileri snova tu i tamo ogladne, a snovi su hrana duši, dok želuci ište prozaičniju hranu. Jer, treba postaviti pozornicu, sjedala, razviti transparente i vjerne konje hraniti, a i magični svijet koji će priuštiti očaranim gledateljima traži energetski poticaj.
Putujuće kazališne družine vuku porijeklo iz antičke Grčke (govorim o evropskom kazalištu), u obliku „posebne vrste pučkoga kazališta 'mim', u izvedbi profesionalnih putujućih družina. Mjesto predstave bio je trg ili gostionica, pozornica je bio uzdignuti podij, a glumili su i muškarci i žene.“. U srednjem vijeku nastale su (od početnog zaziranja kršćanstva prema glumi kao nedostojnom i bogohulnom činu) „manje putujuće družine žonglera (ioculatores), putujućih glumaca (histriones), sajamskih zabavljača pa i krotitelja, 'mim' je, vazda temeljen na profesionalnim načelima, improvizaciji i naturalističkim prikazivačkim obilježjima, uspio sve do početka XII. st. na svakovrsnim priredbama (sajam, proštenje ali i dvorske svečanosti) nametnuti svoj osebujni stil, iz kojega je niknulo profano europsko srednjovjekovno kazalište“, te su potom širom Evrope, duž Engleske, Francuske, Španjolske, Italije, Rusije,…, nastajale družine putujućih zabavljača (akrobata, žonglera i pripovjedača) koji su zabavljali publiku po sajmovima, tržnicama i za vrijeme karnevala, da bi se tek od nastanka talijanske Commedie dell'arte (što u prijevodu na ondašnji jezik znači - komedija koju izvode znalci) počele osnivati glumačke družine, koje su počele živjeti od tog posla. I dan danas postoje putujuće glumačke družine (ne računajući ansamble stacioniranih kazališta koji putuju u gostujuće nastupe), a hrvatsko kazalište „Histrioni“ dobilo je ime upravo po spomenutim srednjevjekovnim putujućim glumcima, jer je izvodilo predstave po cijeloj državi ne imajući matičnog kazališta. Mogli bismo u putujuće kazalište svrstati i partizansku glumačku družinu predvođenu Vjekoslavom Afrićem, koja je po dolasku u partizane osnovala partizansko kazalište, neko vrijeme stacionirano u Glini, a potom kretalo na turneje „po oslobođenoj teritoriji Like, Korduna i Gorskog kotara. Nakon pet mjeseci rada na teritoriji Hrvatske, prelazi u Bosnu, a odlukom AVNOJ-a u Bihaću dobiva i službeni naziv - Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije“.
Vratimo se putujućoj družini koja je praćena mnoštvom pučana stigla na trg, pred crkvu ili gdje je već dobila dozvolu podignuti pozornicu, te je, moguće okrepljena darovima prisutnih i prije početka predstave („Dragi gospodine, gledajte, da glumci budu dobro podvoreni. Čujte, nastojte, da se s njima lijepo postupa, jer oni su izvadak i kratka kronika vremena. Bolje bi vam bilo, da poslije smrti dobijete loš grobni natpis, nego da oni o vama loše govore, dok živite.“, kaže danski kraljević Hamlet) začela svoje snove prenositi okupljenima, otvorenih ustiju i razrogačenih očiju, praćeno dobacivanjima na skaredne šale glumaca ili pljeskom popraćenih mađionarskih izvedbi, uz nevješto sekundiranje pjevačima šaljivih pjesama.
Kao što Shakespeareov lik kaže o glumi: „Njezin je cilj bio uvijek, a jest i sada, da u neku ruku drži prirodi ogledalo, tako da pokaže vrlini njene prave crte, ludosti njenu vlastitu sliku, a samom vijeku i ljudskom društvu njegov lik i otisak.“, dok Ivan Supek u knjizi „Filozofija, znanost i humanizma“, dopunjuje: „Ako za umjetnost kažemo da je ogledalo, to nije nipošto obično zrcalo koje održava što se ispred njega stavi. Mnogo se od stvarnoga pri tom gubi, a mnogo novoga pridolazi; time i samo određenje umjetnosti kao ogledala pada na jednu metaforu, koja katkad više skriva nego otkriva“. Uostalom, ne izlazimo li i mi iz kazališnih i kino dvorana u muku, potreseni prizorima i glumačkim izvedbama, ne nalazeći riječi dugo prije nego se s pratiteljem upustimo u komentiranje viđenoga (utoliko su ta dva medija u golemoj humanističkoj prednosti pred televizijom, na kojoj i najdramatičniji film, često tek nakon nekoliko sekundi pauze, smjenjuju reklame, reality show ili sportski prijenos, ne dajući ljudskoj duši i srcu apsorbirati viđeno, podilazeći programskoj shemi, i zahtjevima kapitala zatirući čovječnost u ljudskom biću, gušeći emocije i učvršćujući ga kao jednodimenzionalnog nositelja potrošačkog mentaliteta. The show must go on, ne brine kapital za dušu, bavljenje njome ionako prepušta teolozima). Znam čovjeka koji kaže da film ili pročitana knjiga u njega prije izmame jecaje negoli neka zbiljska tragedija, čak unutar njegove familije. „Hm - slušao sam o zločincima, / Da, gledajući glumu, bjehu tako / Potreseni u duši glumačkom / Vještinom, te su smjesta priznali / Zločinstva svoja teška. Jer umorstvo, / I ako u njem nema jezika, / To ipak zbori glasom čudesnim.“, reći će Hamlet.
„Sugestivna snaga velikih predstava biva tako jaka da publika često zaboravlja da sjedi pred pomno napravljenom umjetninom i stapa se s protagonistima drame u intenzivan, zgusnuti doživljaj. Tada nam se čini da i nema rampe između nas i glumaca; umjetnost nas nosi kao najizvorniji val života… Što je ta magija teatra koja nas tako silovito opčinjuje da se jače zanosimo ili patimo nego na svadbama ili pogrebima oko nas?“, potvrđuje Supek.
Svu tu magiju prenose nam glumci, stapajući se s likovima koji preuzimaju za vrijeme predstave upravljanje njima – glumci postaju njihov avatar koji nas uvlači u iluziju načas stvarniju od stvarnosti. Iz tradicije (i) putujućih teatara, izrastalo je suvremeno kazalište, razvijajući i ukus sve zahtjevnije publike koji je trebalo zadovoljavati, nezadovoljnu tek šalama, skarednostima, songovima i mađioničarskim vještinama. Ne, to ne znači nipodoštavanje tih prvih, putujućih družina zaljubljenika u svoj životni izbor, onih koji su oplemenjujući gledateljstvo oplemenjivali i sebe sama, u vječitoj uzajamnoj interakciji. I danas postoje takve vandrokaške družine, suvremenije opremljene za svoja putešestvija (mladi bi ih, ne znajući, vjerojatno pomiješali s cirkusantima), ali s jednakom ljubavlju baveći se - manje ili više profesionalno - vještinom zazivanja naših najskrivenijih emocija za koje možda nismo ni slutili da ih posjedujemo. Dakako, pored suvremenih stacionarnih kazališta, kino dvorana, televizije ili videa, sve je manje mjesta prepušteno njihovoj djelatnosti, a i publika je uostalom teatarski odgojenija no u vremena povijesnih prethodnika, ali, kao što govori naslov čuvene monodrame Zijaha Sokolovića „Glumac… je glumac… je glumac“ – samo glumac, bio amaterski ili profesionalni, imao stalni angažman ili bio dio putujuće družine, trećerazredni epizodist ili dobitnik najprestižnijih nagrada. S jednakom ljubavlju kao nekad, na daskama koje je sam postavljao poslije cjelonoćnog tandrkanja iz sela u selo, bilo tek za ručak ili milijun dolara on postaje oblik metamorfa koji nastoji publiku uvući u svjetove o kojima često ni slutila nije, propitati njeno poimanje međuljudskih odnosa, primoravati je da zaviri u vlastitu dušu preispitujući odnos prema sebi i drugima, raskrinkavati pokvarenost vlasti, progovarati o ljubavima, ljubomorama, prevarama, osvetama, bolima, pokvarenostima, ubojstvima, savjesti i porodičnim tragedijama, sijući sumnju spram neupitnih svjetonazora,…, na sat-dva nas uvlačeći u univerzume koje nam budzašto poklanjaju. Prostore sanja kojima nas obuhvaćaju, ma samo za par časaka igre koju izvode za nas, svjetove koji će nas podsjetiti kako i mi sanjamo vlastite snove svakim svojim udisajem i izdisajem. Kao što reče Prospero u „Oluji“ engleskog barda:
„…Mi smo / Tek tvar, od koje građeni su snovi, / I snovima je samo obavit / Naš kratki život.“
što možemo i obrnuti: čovjek je satkan od snova, rođen s njima, a kad ode, s njim svijet napuštaju i oni, ostvareni i neostvareni. Prve putujuće glumačke družine, bivajući daleke prethodnice veličanstvenih svjetskih teatara i glumačkih veličina, nastojale su animirati neuko gledateljstvo, kombinirajući poučne, vjerske i šaljive sadržaje, mađioničarske iluzije, popraćeno plesnim i pjevnim točkama, ostavljajući u srcima publike dublje ili pliće tragove, ovisno o rezonantnosti njihovih duša s ćarolijom doživljaja. A potom, kad je predstava završila, publika se razišla svojim poslovima živeći stvarni život, sobom odnoseći u njega i dio života s dasaka gledališta,
Glumci su demontirali daske.
Rastavili su svoju pozornicu
I sklopili transparente.
Ostavit će duboko u svačijem srcu
Malo serenade
I Harlekinove sreće.
Ujutro kad sunce izađe
Bit će daleko, a mi ćemo vjerovati da smo sanjali.
Ali sada, oni odlaze u noć,
Preko drugih uspavanih sela, glumci.
Dođite vidjeti glumce,
Pogledati glazbenike,
Vidjeti čarobnjake,
Koji stižu. (X2)
(Tekst - Jacques Plante; muzika - Charles Aznavour)
Skinuli su svoje kostime, poskidali maske, postali naizgled obični ljudi slični nama u svojim životima, ljubavima, srećama, nesrećama, bolima, tugama i smrtima, ali noseći duboko u sebi magiju koju neštedimice dijele drugima. Zato,
Dođite vidjeti glumce,
Pogledati glazbenike,
Vidjeti čarobnjake,
Koji stižu.
Ali, sad odlaze glumci, muzičari i opsjenari, bez bubnja, bez transparenata, samo ih kerovi prate dio puta, bez nas koji sjutra nećemo znati jesmo li sve tek sanjali, ostavljajući u srcima Malo serenade / I Harlekinove sreće, uz obećanje – doći ćemo opet. Odlaze kroz vjekove, mračnim vremenima pretrpanim leševima, bogaljima, bolesnima, gladnima i nesretnima, prevarenima i iskorištenima usprkos, poput „božjih glasnika“ pronositi dašak sreće i ljubavi, nade i očekivanja, ti čuvari tanane i neprekinute „zlatne niti“, niti iskonske ljudskosti protežuće kroz eone, od nepisanih vremena u budućnost izmaknutu pogledima, širom bespuća povijesti dočaravajući civilizaciju civiliziraniju od postojeće, oplemenjujući ma tek dijelić naših života, pretvarajući nas u Ljude. Dođite što prije, glumci, s novim predivom za snove iz kojih smo satkani!
| les_comediens_ladislav_babić_18.02.2020_.doc |
| les_comediens_ladislav_babić_18.02.2020_.pdf |
12.02.2020.g.
PREMA SVECU I TROPAR
| prema_svecu_i_tropar_ladislav_babić_12.02.2020_.doc |
| prema_svecu_i_tropar_ladislav_babić_12.02.2020_.pdf |
06.02.2020.g.
DOKAŽITE, ILI GA OTKAŽITE!
|
| ||||
19.01.2020
Zašto političari nisu potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku?
| zašto_političari_nisu_potpisali_deklaraciju_o_zajedničkom_jeziku_ladislav_babić_19.01.2020_.doc |
| zašto_političari_nisu_potpisali_deklaraciju_o_zajedničkom_jeziku_ladislav_babić_19.01.2020_.pdf |
15.01.2020
Tajna nastanka, ili tajna nestanka?
| tajna_nastanka_ili_tajna_nestanka_ladislav_babic_15.01.2020_.doc |
| tajna_nastanka_ili_tajna_nestanka_ladislav_babic_15.01.2020_.pdf |
7.1.2020
Blesonci izabrali
|
| ||||
01.01.2020
CROMONIJA - MI I REVOLUCIJA
| cromonija_-_mit_i_revolucija_ladislav_babic_01.01.2020_.doc |
| cromonija_-_mit_i_revolucija_ladislav_babic_01.01.2020_.pdf |
20.12.2019
DOMOLJUBNO PRIPETAVANJE
| domoljubno_pripetavanje_ladislav_babic_20.12.2019_.doc |
| domoljubno_pripetavanje_ladislav_babic_20.12.2019.pdf |
10.12.2019
Izdaja! Izdaja!
| izdaja_izdaja_ladislav_babic_10.12.2019.doc |
| izdaja_izdaja_ladislav_babic_10.12.2019.pdf |
20.11.2019
Evropska unija - izvjestan pogled
|
| ||||
4.11.2019
Da se ubije jezik treba ubiti govornike
| da_se_ubije_jezik_treba_ubiti_govornike_ladislav_babic_4.11.2019.doc |
| da_se_ubije_jezik_treba_ubiti_govornike_ladislav_babic_4.11.2019.pdf |