|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić, MSc Sarajevo & Bugojno, Bosnia and Herzegovina MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Interview - Tatjana Debeljački vs
Marjan Pungartnik, Maribor, Slovenia - 27.6.2012.
.
ALTERNATIVNI PUTEVI
Marjan Pungartnik
Pesnik, urednik, profesor kreativnog pisanja, organizator ste kulturnih i književnih događaja?
Svakako. Manični organizator. Time se bavim od svog dolaska u Maribor 1977. Ima ih preko tisuće. Nije to zbog nekakvog posla nego zbog protoka autora. A ne radi se samo o Mariboru, jer smo organizirali brojne literarne priredbe i u Ljubljani, Celju, na Ptuju, Slovenj Gradcu, Gracu (Austrija), Zagrebu, Krapini, Klanjcu … Od 1978 se bavim i literarnim radionicama. Neko vreme sam bio jedini koji se bavio tim poslom – a čitavo vreme volonterski. Nikada kao profesor. A uz to ide i uređivanje publikacija.
Za svrhu književnih događaja stvorio sam i Literarno hišo Maribor, kao okvir toga smo stvorili kulturno društvo Mariborska literarna družba, za učenje i propagiranje pisanja radionice, za objavljivanje knjiga književni program Mariborske literarne družbe (preko 270 publikacija) i za dobre kontakte reviju Locutio. A bog je slao za stvaranje nereda na svet mene.
Književna kuća obeležava 20. godišnjicu književnog stvaralaštva za starije autore književnog društva u Mariboru?
Od 1978 organizirao sam literarne radionice za mlađe, ali uz to sam preuzeo godine 1992 i grupu starijih pisaca. Iz toga sam napravio seniorsku radionicu, koja još traje i za koju još postoji interes. Kroz nju je prošlo preko 100 autora i neki su za to vreme dobili i svoje knjige, nastupali, ulazili u obrazovne programe i drugo. Radi se o jednoj sasvim posebnoj pedagogiki, jer na silu ne ide. I nije stvar samo u učenju nego i u grupi i pripadnosti grupi. Jedna konstanta je i to, da su članovi mojih radionica i ljudi sa nekim psihičkim problemima (zvanično bi se mogli zvati luđaci, jer su pacienti sa psihiatrije), ali nevezano sa bilo kojom prisilnom institucijom. Ponosim se time, da su ih članovi skupina prihvatili kao ravnopravne i da smo iz njih izvukli jedan lepi dio literature.
Međunarodni festival folklora BELTINCIH/BELTINCI, predstavlja dugogodišnju tradiciju?
Da, festival folklore Beltinci će imati ove godine 42. izdanje. S tim nemam više toliko kontakata, ali nekada sam imao. Radi se o jednom od najomiljenijih, najprijatnijih i najprirodnijih folklornih festivala – nastupa se u prekrasnom ambientu Beltincev (samo ime bi trebalo biti keltsko, od njihovog praznika »beltin«). Folklor obično gostuje na gradskim pozornicama, ali tu je u prirodnoj okolini sa ljudma, koji to stvarno vole.
Književno veče u Mariboru zvanično pokrenula program EPK. Vi prestavljate ljubitelje literature?
Zapravo je književno veče sa Božidarem Brezinščakom Bagolom 17. januara bio prvi »civilni« događaj Evropske prestonice kulture (nakon gromoglasnog otvaranja). Radi se o autoru hrvatskog/slovenskog prostora i to je dalo intonaciju za dalji program. »Literarna hiša Maribor« radi već pet godina i njen koncept je organizovanije dovođenje literature u Maribor. Zapravo predstavljam autore i ljubitelji se samo okupljuju oko njih. Ove godine surađuje i Društvo slovenskih pisateljev sa programom dvojica – po jednog domaćeg i jednog stranog autora. Juće (18. juna) smo imali 58. literarno veče s jednim sjajnim predavanjem Alenke Glazer, pesnikinje, o jednom zaboravljenom autoru Jožefu Zazuli, koji je prvi na svetu napisao sonetni venac sonetnih venaca. Gospođa ima 86 godina i glava joj radi kao superračunar. Užitak, stvarno.
Sa članovima Kulturnog društva Štajerska zajednica organizovali ste peti susret pesnika i završili ovogodišnji festival literature/ književnosti?
Moj princip je suradnja. Zajedno se može izvesti puno više nego pojedinačno ili čak takmičeći se. Tako smo stvorili krug organizacija u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Austriji, Italiji i Njemačkoj, sa kojima surađujemo. I Štajerska zajednica je jedna od njih. Oni izvode svoj festival I u Mariboru preuzimamo priredbe mi. Rade Bakračević je kao predsednik dobro upučen u srbsku literature i preko njega dobivamo kakovostne književnike iz Srbije.
Dugo ste urednik on-line časopisa “LOCUTIO“?
Od samog početka. Zapravo sam ga ja stvorio, prvo učeći se postavljanja internetnih stranica, a onda sa pomoću drugova napravio to, što je sada. Radi se o časopisu, koji je jedan od prvih na svetu počeo izlaziti samo u on-line verziji. Bio je odgovor na umiruće štampane revije, koje su s jedne strane previše zatvorene u nacionalne granice i glume posrednike, kada to posredovanje više nije potrebno, a s druge strane favorizirane I zaštićene kao medvedi. Izlazimo od 1997. godine i sada radim na 68. broju. Objavilo je više od 800 autora iz čitavog sveta i broj objavljenih tekstova se bliži 2000. Čita nas sedam do osam tisuće čitaoca mjesečno, od toga večina iz SAD. Koncept revije je »postbabilonska pometnja jezika« što mi se čini veoma dobro polazište za literaturu otvorenosti.
Štajerska zajednica iz Maribora uz pomoć Slovenačkih društava organizovala izložbu za pamćenje?
S njima smo uradili nekoliko izložbi, a jedna od najdražih mi je bila ona sa Lojzetom Logarem, akademskim slikarom i profesorom ALU iz Ljubljane. I sve su »za pamćenje«.
Kulturna udruženja Nemački govorećih žena „Mostovi”, nastoji da stvori i neguju veze sa drugim narodima u Republici Sloveniji i šire?
Zapravo je to najveće i najbolje organizirano društvo Nemaca u Sloveniji. Predseda mu jedna uporna i prodorna žena Veronika Haring. Kako znate Slovenija neće da prizna Nemce, iaoko su autohtoni, i sve to zbog okorjelog shvaćanja manjina. U glavama vladajućih elita još uvek besni rat sa Nemcima. Većinska kultura i mediji, pogotovo televizije, Večer i Delo potpuno ignorišu ta nastojanja pa i sve, što ovo društvo radi. Smijurija. Ali za to doba društvo je uradilo više na uspostavljanju kulturnih i drugih veza i ugledu Slovenije sa Austrijom i Nemačkom od zvanične politike. Bilo je i iniciator izložbe u okviru EPK o Nemcima u Mariboru, koju je za tri mjeseca vidjelo 14.000 ljudi. A sve to se moglo uraditi i davno pre toga. Slovenci su narod sa zamrzlim jajnicima i ako se ćeka na vladajuću politiku, od svega ništa nema. U Europi je jedna od najznačajnijih tekovina suradnja manjina i solidarnost među njima. To Mostovi rade uspješno.
Festival Dječiji Folkart je muiltietnički, multikulturalni i otvoreni nastup gde su dolazili umetnici iz svih krajeva Eks – Yu?
To je dio festivala Lent u Mariboru i vodi ga moja kolegica Neva Kovačič. To su stari folkloraši iz Kulturno-umjetničkog društva Študent iz Maribora i njih veže na bivšu Jugu puno. Ne radi se o nekakvoj nostalgiji nego o stvarnim odnosima. Nedavno je bio kod nas poznati američki pjesnik Charles Simic i svi su s njim govorili engleski. Ja sam ga pitao srpski, jer valjda nije zaboravio svoj jezik. Mi svi sa područja bivše Juge morali bi se truditi, da govorimo svoje jezike i da se razumijemo, a ne da glumimo nekakve Engleze. Kad bi me već pitali, koja bi trebala biti linugua franca u EU, ja bih bio za latinski, jer ionako ima u engleskoj više latinskih nego vlastitih reči. U to ulazi i festival Djećiji Folkart, koji zapravo nije jedini oblik suradnje – nastojimo uključiti suradnju sa susedima u sve naše programe.
Sekretar ste Saveza kulturnih društava i vođa regionalne jedinice JSKD?
Nisam više vođa regionalne jedinice Javnog sklada Republike Slovenije za kulturne delatnosti, ali sam bio do 2003 (mislim). To je nova organizacija i trudio sam se da u nju prenesem sve najbolje programe iz društvenih organizacija. Jeste, jesam tajnik Saveza kulturnih društava Slovenije, čak su me na novo izabrali. Ali u Sloveniji civilno društvo u kulturi potpuno je izrinuto, mada »proizvodi« 40% kulturne produkcije. Tako je moja funkcija više simbolička nego stvarna.
Književnik ste za decu i pisac tekstova za pozorišne predstave?
Nešto malo jesam i to. Zapravo sam u suradnji sa Tinetom Varlom iz Lutkovnog pozorišta Maribor sudjelovao sa tekstima i prevodima. Čak smo napravili predstavu u Celovcu i to je bila prva slovenačka predstava u gradskom pozorištu u istoriji, a onda su je emitirali i na drugom austrijskom programu. Napisao sam i neke knjige bajki sa Pohorja, jednog otoka davne keltske mitologije. Ali meni je pripovjedanje važnije od čitanja. Sve bajke bi trebale živjeti u pripovjedanju.
Stvarate knjige, znakove, zastave, web stranice, organizujete izložbe i umetničke međunarodne razmene?
Sve to je izlaz u nuždi. Jedan od prvih sam bio, koji je počeo sa desktop izdavaštvom, ali se mogu pohvaliti, da imam nekakav odnos do kulture knjige. Kada ste u nekoj organizaciji i nemate sredstava za najam stručnjaka, morate se za to pobrinuti sami. Ali oblikovanje znakova, zastava, diploma i tih sitnica mi je hobi, valjda se u tome vidi i moja mladalačka neispunjena želja postati slikar ili arhitekt. Isto se dešava sa web stranicama. Ali je važnije učenje od rezultata. Nekako shvačam »kako je to napravljeno«.
A što se tiće međunarodne saradnje i izmjene – to je isto veselje. Ljudi obično smrznu pred strancima i uplaše se. Ja naprotiv vidim mogućnosti saradnje. Valjda zbog toga nisam dobar diplomata, jer oni rade protiv suradnje. Uglavnom neformalne kontakte probam pretvoriti u neško korisno za obe strane. A nisu to samo stvari iz umjetnosti.
Analizirate literarne uspehe sa vlastitim iskustvom?
Jedan susret literarne radionice se sastoji od pregleda događanja u prošlom tjednu i o budućem tjednu, i tu je mogoćnost vrednovanja. Onda dolazi čitanje tekstova člana literarne radionice i tu je mjesta za analizu. U to uključujem dosta široki izbor stručne literature, uglavnom iz creative writing i nepoznate u Sloveniji, ali i sa drugih govornih područja. U tome pomaže i moje vlastito iskustvo pisanja i poznavanja literature. Glavno je da sam solidaran sa piscem i da ne nastupam kao vanjski ocenivač. Moje pravilo je da moram naći barem jedan dobar verz u pesmi, i izgraditi tu pesmu prema njom. Ili pronaći problem proznog rada, odvući pažnju od priče i ličnog iskustva i taj rad izgraditi. Ne ide bez sukobljavanja i polemika, ali to samo pomaže autoru. Na kraju prelazimo na neku literarni temu, nekog autora, svetskog, domaćeg. Tri godina smo »terali« kratku priču.
Energija osećaja sigurnosti aktivirana u polju gde je ambicija, strast?
Ja sam oduvek tražio alternativne puteve. Čak i kod putovanja često upotrebljavam staru albansko pravilo, za kojeg sam čuo na Kosovu – da se ne vraćam istim putem. To omogućava avanturu, ali i povjerenje prema novom. Upisao sam si kao moto onu rečenicu iz Brechta da je bolje slabašno novo nego dobro staro. To je vir mnogih nevolja i sudbine, da sam više »pain in the ass« i kada bi se morao na pragu penzije pitati, da li sam konačno na onom, što želim – ne bih znao reći. Esteblišmenti su glavni neprijatelji, mrzim državu i sve što je povezano sa njom, politikom i strankama, ismijavam njihove simbole, radije sam zadnja rupa na sviraljki nego akademičar. Uostalom sve u životi sam investirao u to, da ne bi mogao nikada postati akademičar.
Ako ambicija vodi do toga, da sednem na vrh Parnasa, ako za tom žudim sa strašću, šta sam? Ništa drugo od jednog goveda u stadu. Valjda se ne bih bavio radionicama, u koje se može uključiti svatko a da za to ništa ne plača. Znam ljudi, koji plešu sa svojim književnim savjetima goli na pozornici i publika im gura uvijene novčanice od sto eura u stražnjice – i to je valjda neka strast.
Doživljaj u interakciji oplemenjuje književnost?
Vjerujem u teoriju reader’s response. Ne u usamljenog čitaoca, koji sebi čitajući stvara umjetnički rad, nego da se potapa u neki micelij jezika i literature, u kojem smo svi povezani sa svima. Vjerujem i u to, da u vremenu in vasioni postoji prostor u kojeg ulažemo sve svoje misli, doživljanja, delovanja, i da nas je moguće vratiti u našoj punoj singularnosti. Vjerujem i to, da nam svet pokazuje samo svoje proizvoljno lice, a zapravo je za njim neka crna rupa, koja nas proždire, u koju otačemo. Književnost su neka vrata u vreme, jedina. Smo književno može vratiti doživljaj, koji smo proživjeli. I time je oplemenjuje.
Možemo li očekivati nešto novo u bliskoj budućnosti? Imate li neku poruku za čitaoce?
Možemo li očekivati budućnost? Samo ako idemo u prošlost. U prošlosti je sva naša budućnost.
Poruka za čitaoce? Ponovio bi ono što je jednom rekao Franc Kafka Františku Langeru: Treba pročitati samo jednu pesmu dnevno. A ja kažem – trebate ju pročitati.
O autoru:
http://www.locutio.si/avtorji.php?ID=215
http://users.triera.net/pungartm/
Marjan Pungartnik
Pesnik, urednik, profesor kreativnog pisanja, organizator ste kulturnih i književnih događaja?
Svakako. Manični organizator. Time se bavim od svog dolaska u Maribor 1977. Ima ih preko tisuće. Nije to zbog nekakvog posla nego zbog protoka autora. A ne radi se samo o Mariboru, jer smo organizirali brojne literarne priredbe i u Ljubljani, Celju, na Ptuju, Slovenj Gradcu, Gracu (Austrija), Zagrebu, Krapini, Klanjcu … Od 1978 se bavim i literarnim radionicama. Neko vreme sam bio jedini koji se bavio tim poslom – a čitavo vreme volonterski. Nikada kao profesor. A uz to ide i uređivanje publikacija.
Za svrhu književnih događaja stvorio sam i Literarno hišo Maribor, kao okvir toga smo stvorili kulturno društvo Mariborska literarna družba, za učenje i propagiranje pisanja radionice, za objavljivanje knjiga književni program Mariborske literarne družbe (preko 270 publikacija) i za dobre kontakte reviju Locutio. A bog je slao za stvaranje nereda na svet mene.
Književna kuća obeležava 20. godišnjicu književnog stvaralaštva za starije autore književnog društva u Mariboru?
Od 1978 organizirao sam literarne radionice za mlađe, ali uz to sam preuzeo godine 1992 i grupu starijih pisaca. Iz toga sam napravio seniorsku radionicu, koja još traje i za koju još postoji interes. Kroz nju je prošlo preko 100 autora i neki su za to vreme dobili i svoje knjige, nastupali, ulazili u obrazovne programe i drugo. Radi se o jednoj sasvim posebnoj pedagogiki, jer na silu ne ide. I nije stvar samo u učenju nego i u grupi i pripadnosti grupi. Jedna konstanta je i to, da su članovi mojih radionica i ljudi sa nekim psihičkim problemima (zvanično bi se mogli zvati luđaci, jer su pacienti sa psihiatrije), ali nevezano sa bilo kojom prisilnom institucijom. Ponosim se time, da su ih članovi skupina prihvatili kao ravnopravne i da smo iz njih izvukli jedan lepi dio literature.
Međunarodni festival folklora BELTINCIH/BELTINCI, predstavlja dugogodišnju tradiciju?
Da, festival folklore Beltinci će imati ove godine 42. izdanje. S tim nemam više toliko kontakata, ali nekada sam imao. Radi se o jednom od najomiljenijih, najprijatnijih i najprirodnijih folklornih festivala – nastupa se u prekrasnom ambientu Beltincev (samo ime bi trebalo biti keltsko, od njihovog praznika »beltin«). Folklor obično gostuje na gradskim pozornicama, ali tu je u prirodnoj okolini sa ljudma, koji to stvarno vole.
Književno veče u Mariboru zvanično pokrenula program EPK. Vi prestavljate ljubitelje literature?
Zapravo je književno veče sa Božidarem Brezinščakom Bagolom 17. januara bio prvi »civilni« događaj Evropske prestonice kulture (nakon gromoglasnog otvaranja). Radi se o autoru hrvatskog/slovenskog prostora i to je dalo intonaciju za dalji program. »Literarna hiša Maribor« radi već pet godina i njen koncept je organizovanije dovođenje literature u Maribor. Zapravo predstavljam autore i ljubitelji se samo okupljuju oko njih. Ove godine surađuje i Društvo slovenskih pisateljev sa programom dvojica – po jednog domaćeg i jednog stranog autora. Juće (18. juna) smo imali 58. literarno veče s jednim sjajnim predavanjem Alenke Glazer, pesnikinje, o jednom zaboravljenom autoru Jožefu Zazuli, koji je prvi na svetu napisao sonetni venac sonetnih venaca. Gospođa ima 86 godina i glava joj radi kao superračunar. Užitak, stvarno.
Sa članovima Kulturnog društva Štajerska zajednica organizovali ste peti susret pesnika i završili ovogodišnji festival literature/ književnosti?
Moj princip je suradnja. Zajedno se može izvesti puno više nego pojedinačno ili čak takmičeći se. Tako smo stvorili krug organizacija u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Austriji, Italiji i Njemačkoj, sa kojima surađujemo. I Štajerska zajednica je jedna od njih. Oni izvode svoj festival I u Mariboru preuzimamo priredbe mi. Rade Bakračević je kao predsednik dobro upučen u srbsku literature i preko njega dobivamo kakovostne književnike iz Srbije.
Dugo ste urednik on-line časopisa “LOCUTIO“?
Od samog početka. Zapravo sam ga ja stvorio, prvo učeći se postavljanja internetnih stranica, a onda sa pomoću drugova napravio to, što je sada. Radi se o časopisu, koji je jedan od prvih na svetu počeo izlaziti samo u on-line verziji. Bio je odgovor na umiruće štampane revije, koje su s jedne strane previše zatvorene u nacionalne granice i glume posrednike, kada to posredovanje više nije potrebno, a s druge strane favorizirane I zaštićene kao medvedi. Izlazimo od 1997. godine i sada radim na 68. broju. Objavilo je više od 800 autora iz čitavog sveta i broj objavljenih tekstova se bliži 2000. Čita nas sedam do osam tisuće čitaoca mjesečno, od toga večina iz SAD. Koncept revije je »postbabilonska pometnja jezika« što mi se čini veoma dobro polazište za literaturu otvorenosti.
Štajerska zajednica iz Maribora uz pomoć Slovenačkih društava organizovala izložbu za pamćenje?
S njima smo uradili nekoliko izložbi, a jedna od najdražih mi je bila ona sa Lojzetom Logarem, akademskim slikarom i profesorom ALU iz Ljubljane. I sve su »za pamćenje«.
Kulturna udruženja Nemački govorećih žena „Mostovi”, nastoji da stvori i neguju veze sa drugim narodima u Republici Sloveniji i šire?
Zapravo je to najveće i najbolje organizirano društvo Nemaca u Sloveniji. Predseda mu jedna uporna i prodorna žena Veronika Haring. Kako znate Slovenija neće da prizna Nemce, iaoko su autohtoni, i sve to zbog okorjelog shvaćanja manjina. U glavama vladajućih elita još uvek besni rat sa Nemcima. Većinska kultura i mediji, pogotovo televizije, Večer i Delo potpuno ignorišu ta nastojanja pa i sve, što ovo društvo radi. Smijurija. Ali za to doba društvo je uradilo više na uspostavljanju kulturnih i drugih veza i ugledu Slovenije sa Austrijom i Nemačkom od zvanične politike. Bilo je i iniciator izložbe u okviru EPK o Nemcima u Mariboru, koju je za tri mjeseca vidjelo 14.000 ljudi. A sve to se moglo uraditi i davno pre toga. Slovenci su narod sa zamrzlim jajnicima i ako se ćeka na vladajuću politiku, od svega ništa nema. U Europi je jedna od najznačajnijih tekovina suradnja manjina i solidarnost među njima. To Mostovi rade uspješno.
Festival Dječiji Folkart je muiltietnički, multikulturalni i otvoreni nastup gde su dolazili umetnici iz svih krajeva Eks – Yu?
To je dio festivala Lent u Mariboru i vodi ga moja kolegica Neva Kovačič. To su stari folkloraši iz Kulturno-umjetničkog društva Študent iz Maribora i njih veže na bivšu Jugu puno. Ne radi se o nekakvoj nostalgiji nego o stvarnim odnosima. Nedavno je bio kod nas poznati američki pjesnik Charles Simic i svi su s njim govorili engleski. Ja sam ga pitao srpski, jer valjda nije zaboravio svoj jezik. Mi svi sa područja bivše Juge morali bi se truditi, da govorimo svoje jezike i da se razumijemo, a ne da glumimo nekakve Engleze. Kad bi me već pitali, koja bi trebala biti linugua franca u EU, ja bih bio za latinski, jer ionako ima u engleskoj više latinskih nego vlastitih reči. U to ulazi i festival Djećiji Folkart, koji zapravo nije jedini oblik suradnje – nastojimo uključiti suradnju sa susedima u sve naše programe.
Sekretar ste Saveza kulturnih društava i vođa regionalne jedinice JSKD?
Nisam više vođa regionalne jedinice Javnog sklada Republike Slovenije za kulturne delatnosti, ali sam bio do 2003 (mislim). To je nova organizacija i trudio sam se da u nju prenesem sve najbolje programe iz društvenih organizacija. Jeste, jesam tajnik Saveza kulturnih društava Slovenije, čak su me na novo izabrali. Ali u Sloveniji civilno društvo u kulturi potpuno je izrinuto, mada »proizvodi« 40% kulturne produkcije. Tako je moja funkcija više simbolička nego stvarna.
Književnik ste za decu i pisac tekstova za pozorišne predstave?
Nešto malo jesam i to. Zapravo sam u suradnji sa Tinetom Varlom iz Lutkovnog pozorišta Maribor sudjelovao sa tekstima i prevodima. Čak smo napravili predstavu u Celovcu i to je bila prva slovenačka predstava u gradskom pozorištu u istoriji, a onda su je emitirali i na drugom austrijskom programu. Napisao sam i neke knjige bajki sa Pohorja, jednog otoka davne keltske mitologije. Ali meni je pripovjedanje važnije od čitanja. Sve bajke bi trebale živjeti u pripovjedanju.
Stvarate knjige, znakove, zastave, web stranice, organizujete izložbe i umetničke međunarodne razmene?
Sve to je izlaz u nuždi. Jedan od prvih sam bio, koji je počeo sa desktop izdavaštvom, ali se mogu pohvaliti, da imam nekakav odnos do kulture knjige. Kada ste u nekoj organizaciji i nemate sredstava za najam stručnjaka, morate se za to pobrinuti sami. Ali oblikovanje znakova, zastava, diploma i tih sitnica mi je hobi, valjda se u tome vidi i moja mladalačka neispunjena želja postati slikar ili arhitekt. Isto se dešava sa web stranicama. Ali je važnije učenje od rezultata. Nekako shvačam »kako je to napravljeno«.
A što se tiće međunarodne saradnje i izmjene – to je isto veselje. Ljudi obično smrznu pred strancima i uplaše se. Ja naprotiv vidim mogućnosti saradnje. Valjda zbog toga nisam dobar diplomata, jer oni rade protiv suradnje. Uglavnom neformalne kontakte probam pretvoriti u neško korisno za obe strane. A nisu to samo stvari iz umjetnosti.
Analizirate literarne uspehe sa vlastitim iskustvom?
Jedan susret literarne radionice se sastoji od pregleda događanja u prošlom tjednu i o budućem tjednu, i tu je mogoćnost vrednovanja. Onda dolazi čitanje tekstova člana literarne radionice i tu je mjesta za analizu. U to uključujem dosta široki izbor stručne literature, uglavnom iz creative writing i nepoznate u Sloveniji, ali i sa drugih govornih područja. U tome pomaže i moje vlastito iskustvo pisanja i poznavanja literature. Glavno je da sam solidaran sa piscem i da ne nastupam kao vanjski ocenivač. Moje pravilo je da moram naći barem jedan dobar verz u pesmi, i izgraditi tu pesmu prema njom. Ili pronaći problem proznog rada, odvući pažnju od priče i ličnog iskustva i taj rad izgraditi. Ne ide bez sukobljavanja i polemika, ali to samo pomaže autoru. Na kraju prelazimo na neku literarni temu, nekog autora, svetskog, domaćeg. Tri godina smo »terali« kratku priču.
Energija osećaja sigurnosti aktivirana u polju gde je ambicija, strast?
Ja sam oduvek tražio alternativne puteve. Čak i kod putovanja često upotrebljavam staru albansko pravilo, za kojeg sam čuo na Kosovu – da se ne vraćam istim putem. To omogućava avanturu, ali i povjerenje prema novom. Upisao sam si kao moto onu rečenicu iz Brechta da je bolje slabašno novo nego dobro staro. To je vir mnogih nevolja i sudbine, da sam više »pain in the ass« i kada bi se morao na pragu penzije pitati, da li sam konačno na onom, što želim – ne bih znao reći. Esteblišmenti su glavni neprijatelji, mrzim državu i sve što je povezano sa njom, politikom i strankama, ismijavam njihove simbole, radije sam zadnja rupa na sviraljki nego akademičar. Uostalom sve u životi sam investirao u to, da ne bi mogao nikada postati akademičar.
Ako ambicija vodi do toga, da sednem na vrh Parnasa, ako za tom žudim sa strašću, šta sam? Ništa drugo od jednog goveda u stadu. Valjda se ne bih bavio radionicama, u koje se može uključiti svatko a da za to ništa ne plača. Znam ljudi, koji plešu sa svojim književnim savjetima goli na pozornici i publika im gura uvijene novčanice od sto eura u stražnjice – i to je valjda neka strast.
Doživljaj u interakciji oplemenjuje književnost?
Vjerujem u teoriju reader’s response. Ne u usamljenog čitaoca, koji sebi čitajući stvara umjetnički rad, nego da se potapa u neki micelij jezika i literature, u kojem smo svi povezani sa svima. Vjerujem i u to, da u vremenu in vasioni postoji prostor u kojeg ulažemo sve svoje misli, doživljanja, delovanja, i da nas je moguće vratiti u našoj punoj singularnosti. Vjerujem i to, da nam svet pokazuje samo svoje proizvoljno lice, a zapravo je za njim neka crna rupa, koja nas proždire, u koju otačemo. Književnost su neka vrata u vreme, jedina. Smo književno može vratiti doživljaj, koji smo proživjeli. I time je oplemenjuje.
Možemo li očekivati nešto novo u bliskoj budućnosti? Imate li neku poruku za čitaoce?
Možemo li očekivati budućnost? Samo ako idemo u prošlost. U prošlosti je sva naša budućnost.
Poruka za čitaoce? Ponovio bi ono što je jednom rekao Franc Kafka Františku Langeru: Treba pročitati samo jednu pesmu dnevno. A ja kažem – trebate ju pročitati.
O autoru:
http://www.locutio.si/avtorji.php?ID=215
http://users.triera.net/pungartm/
THE GOD
I still hold to it that the world is the fist
Of a god who pummelled it into the dust
passed out and forgot like any common drunk
to trip up my attention. The marbled stump
in the earth, the knuckled and unconscious shine
of a half-broken face staring into mine
as though I were the weather— yes, as though I
were able to wring out wetness from the air
as though I had wisdom as wide as the sky
and a ready medicine of words to share.
I can only cry, only lower my lips
to the coldness of that inanimate fist
only touch with rareness and only notice
a clapper of pigeons, the chime of a kiss.
Translated by Angus Reid
Marjan Pungartnik
I still hold to it that the world is the fist
Of a god who pummelled it into the dust
passed out and forgot like any common drunk
to trip up my attention. The marbled stump
in the earth, the knuckled and unconscious shine
of a half-broken face staring into mine
as though I were the weather— yes, as though I
were able to wring out wetness from the air
as though I had wisdom as wide as the sky
and a ready medicine of words to share.
I can only cry, only lower my lips
to the coldness of that inanimate fist
only touch with rareness and only notice
a clapper of pigeons, the chime of a kiss.
Translated by Angus Reid
Marjan Pungartnik
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
.
Copyright © 2014 DIOGEN pro cultura magazine & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publisher online and owner: Sabahudin Hadžialić
WWW: http://sabihadzi.weebly.com
Contact Editorial board E-mail: [email protected];
Narudžbe/Order: [email protected]
Pošta/Mail: Freelance Editor in chief Sabahudin Hadžialić,
Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili
Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina