|
NA LISTI Od 04.8.2010.g. /
LISTED SINCE August 4th, 2010 among leading European magazines:  |
All Rights Reserved
Publishers online and owners: Peter Tase and Sabahudin Hadžialić, Whitefish Bay, WI, United States of America MI OBJEDINJUJEMO RAZLIČITOSTI... WE ARE UNIFYING DIVERSITIES |
 |
Narudžba knjiga / Purchasing of the books / Bücher bestellen
|
|
|
|
Naručite naše magazine...Purchase our magazines
|
DIOGEN pro kultura magazin vam predstavlja
Ulicom vlastite duše
Nikola Šimić Tonin,
|
|
| ||
20.03.2018
NLO
|
| ||||
20.3.2018.
MELEK RABIJA
|
| ||||
25.3.2017.
Pokrenut magazin „Alia Mundi” za kulturnu raznolikost
| nikola_simic_tonin_pokrenut_magazin_„alia_mundi”_za_kulturnu_raznolikost_25.03.2017.doc |
| nikola_simic_tonin_pokrenut_magazin_„alia_mundi”_za_kulturnu_raznolikost_25.03.2017.pdf |
28.2.2017.
ĐURO, TOMISLAV I GORAN
|
| ||||
25.01.2017.
TIHOBIT
|
| ||||
11.01.2017.
OD POZDRAVA SUNCU DO ZEMLJE IZLAZEĆEG SUNCA
| nikola_simic_tonin_od_pozdrava_suncu_do_zemlje_izlazeĆeg_sunca_11.1.2017.doc |
| nikola_simic_tonin_od_pozdrava_suncu_do_zemlje_izlazeĆeg_sunca_11.1.2017.pdf |
11.01.2017.
SELEFIJE I ISLAMIZAM U BOSNI I HERCEGOVINI
|
| ||||
11.01.2017.
HLADNA VATRA
|
| ||||
8.4.2016.
HNiP
|
| ||||
4.1.2016.
SELF – HELP LITERATURA
|
| ||||
|
| ||||
SlikoPriče
|
| ||||
09.12.2015.
BEZ NASLOVA
|
| ||||
1.12.2015.
KNJIŽEVNA NAGRADA GORAN BUJIĆ – KNJIŽEVNICI – NOVINARI
| nikola_simic_tonin_knjizevna_nagrada_knjizevnici_novinari.doc |
| nikola_simic_tonin_knjizevna_nagrada_knjizevnici_novinari.pdf |
20.11.2015.
RITMIZIRANI SUODNOSI LIKOVNIH ELEMENATA
RITMIZIRANI SUODNOSI LIKOVNIH ELEMENATA
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...intervju_boris_zuza...20.11.2015.doc |
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...intervju_boris_zuza...20.11.2015.pdf |
Zemlje učesnice: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Francuska, Iran, Izrael, Italija, Nizozemska, Kanada, Mađarska, Maroko, Moldavija, Slovenija, Srbija, SAD, Rusija i Hrvatska.
| 9.interkulturalna_narodni_muzej_katalog__1_.pdf |
12.11.2015.
VATROMETI I FONTANE
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...vatrometi_i_fontane...12.11.2015.doc |
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...vatrometi_i_fontane...12.11.2015.pdf |
26.10.2015.
NA STOROMU FUNDAMENTU
|
| ||||
18.10.2015.
HERAKLIT MRAČNI U HRVATSKOM ŠKOLSTVU
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...nikola_simic...18.10.2015.doc |
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...nikola_simic...18.10.2015.pdf |
27.09.2015.
Perspektiva podjele
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...perspektiva_podjele...27.09.2015.doc |
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...perspektiva_podjele...27.09.2015.pdf |
14.09.2015.
PUSTOLOV PERA
Vito Nikolić, crnogorski Jesenjin
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...vito...14.09.2015.doc |
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...vito...14.09.2015.pdf |
1.09.2015.
JEZIK OSJEĆAJA
Razgovor s dr. Adolfom Polegubićem, pjesnikom, pastoralnim teologom i novinarom
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...aldo...1.09.2015.doc |
| nikola_simic_tonin...diogen_pro_culture_magazine...aldo...1.09.2015.pdf |
24.6.2015.
Andreja Malta: Lica i naličja ljubavi, {studio TiM}
Rijeka 2015., kratke priče.
|
| ||||
|
|
13.6.2015
Interview - razgovor sa Radom Zrilićem
|
| ||||
2.6.2015
KRUNA SVETOG STJEPANA
|
| ||||
29.5.2015
RIJEČ O SVESTRANOSTI U SKICI ZA PORTRET KORČULANINA PETRA KANAVELIĆA
|
| ||||
26.4.2015
PERJE NA OLUJNOME VJETRU
|
| ||||
17.4.2015
POEZIJA IZ SUBOTICE I SPLITA
|
| ||||
4.4.2015.
VLAHO
|
| ||||
26.03.2015.
LIKOVNI SVJETOVI
|
| ||||
28.2.2015.
PJESME PROGNANIH PTICA
Irački književnik i autor DIOGEN pro kultura magazina, Sabah Al-Zubeidi gostovao u Zadru
|
| ||||
21.2.2015.
TRAG SRCA I INTELEKTA
Sjećanje na Rajka Glibu
|
| ||||
17.2.2015.
SAMOSTALNE STVARNOSTI
Razgovor s povodom
|
| ||||
21.1.2015.
Nikola Šimić Tonin / Žaklina Glibo
BASNOSLOVLJENJE ŽIVOTA
| nikola_simic_tonin_basnoslovljene_zivota_21.1.2015.doc |
| nikola_simic_tonin_basnoslovljene_zivota_21.1.2015.pdf |
29.12.2014.
Puškom na slavuja
|
| ||||
27.11.2014.
Poetske sličice
|
| ||||
20.11.2014.
1.9.2014.
ČOVJEK KOJI JE RAZGOVARAO S KRIJESNICAMA
|
| ||||
1.9.2014.
BOJA TIŠINE
|
| ||||
1.9.2014.
Zemljareva ljudska i umjetnička putanja
Zemljareva ljudska i umjetnička putanja
|
| ||||
30.4.2014.
OD SUNČANIH STRANA ALPA DO POZDRAVA SUNCU
Andreja Malta, Po stezah spominov / Stazama uspomena; Založba / Nakladnik, Slovensko kulturno društvo „ Lipa“ Zadar, Zadar 2013., dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama i kratkih priča, bogato ukrašena ilustracijama Likovne kolonije „ Maj 2012 – Turanj „.
Krenuti Stazama uspomena poezijom u prozi, prozom vrsne prozaistice, Andreje Malta, rođene 7. lipnja 1961. godine u Ljubljani. 1980. godine napušta rodnu Sloveniju. Službeno odlazi u Irak. Životni put, izborom srca, jednoga Zadranina, dovede je u Zadar, za kojeg je vežu, za grad Zadar, uspomene iz ranoga djetinjstva. On postaje njezin dom. Dvojezična zbirka slovensko-hrvatska, njezina prva knjiga, koju posvećuje svojoj djeci: Evi, Ani i Roku, sa željom da jednako vole i poštuju svoje dvije domovine, Sloveniju i Hrvatsku, korijene iz kojih potječu.
Naslovnim riječima: Zar mogu zaboraviti, otvara Andrea svoju stiho-priču, i odmah bez okolišanja uvodi nas u svoju dušu. Slovenija / Ljubljana / Moja ulica / Zadar sretna zvijezda. Od sunčanih strana Alpa, do Pozdrava suncu, pružilo se njeno srce cjelovito. Zašto jedna ili druga domovina, zašto ne obje!? – upotpunjene u cjelovitosti srca, bez i jedne jedine crte po sredini, koja presijeca - dijeli.
U drugu domovinu dovela je ljubav, putem sudbom zapisanim, i ostavila u njoj da voli, Po stezah spominov, Stazama uspomena, živih sjećanja nevidima, u potrebi nikada prekinutoga dijaloga s prvicom, zemljom svog izvira. U tim, nikad ne prekinutim propitivanjima, istineći u ljubavi, ispričava se i pravda... tješi i nju i sebe, okrenuta sebi: Ne nemoj se plašiti / neću te zaboraviti... / Možda jednom kad dođe trenutak, / Vratim natrag se / u tvoj zagrljaj, / Da zajedno s tobom, / uživam u miru i spokoju / svoje starosti.
O životu, o ljudskoj sudbini uopće, crnim kronikama uronjenim u crnu kavu, stihuje Andrea Malta, originalnih, pamtljivih zapažaja. Rečenica nije ljuštura misli (Ivo Frangeš). Tragom te misli, rečenica je riječno korito duše. Noćni ormarić, Jelovnik, Zadar, Slikar, Ljeto i ti, Polje lavande...
Andreina pjesnička linija nije jedno-ravna, krivuda i pravuda, traži se i nalazi, u svojoj pjesničkoj grafičkoj iscrtanosti pulsirajuća je grafika srca. Presađene primaju se u riječi mladice duše, donosi novih poetski oblika.
Pjesme piše na slovenskom, jer je s njim intimnija, više na ti, a prozu na hrvatskom jer joj je u tom književnom obliku izazovniji i podatniji za poigrati se s riječima, nekako mekši, manje krut, kako sama autorica voli reći. Po Bruni Popoviću, što je pjesma, jeli to: Dopadljivo umijeće estetske igre s riječima!? Prekorak je predrasuda, poetske navire neposrednoga izraza, (ne)ljubovci za uspokojene uši, s dvije domovine jedne sebe.
Toliko je u ovoj knjizi novih samo njenih stilski otisaka prstiju izraza pjesnika, da ju je lako identificirati i da se njen pjesnički rukopis pomiješa s rukopisima drugih autora i pjesama. Riječima Ive Frangeša: Ne proučavamo pjesnikova djela zato da saznamo nešto o njegovu životu, nego pjesnikov život da bi nam osvijetlio pjesme.
Jednostavna u svojoj usebnoj samotvorevini, u trajanju duboke trajnosti, s toliko tajnosti samosjaja, razumskim rasudbama, iskonskoj istosti, ljudskoj ukorak – koloni, zemaljskim nogostupima hoda svijetom, koracima pjesnikinje.
Andreja Malta, Po stezah spominov / Stazama uspomena; Založba / Nakladnik, Slovensko kulturno društvo „ Lipa“ Zadar, Zadar 2013., dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama i kratkih priča, bogato ukrašena ilustracijama Likovne kolonije „ Maj 2012 – Turanj „.
Krenuti Stazama uspomena poezijom u prozi, prozom vrsne prozaistice, Andreje Malta, rođene 7. lipnja 1961. godine u Ljubljani. 1980. godine napušta rodnu Sloveniju. Službeno odlazi u Irak. Životni put, izborom srca, jednoga Zadranina, dovede je u Zadar, za kojeg je vežu, za grad Zadar, uspomene iz ranoga djetinjstva. On postaje njezin dom. Dvojezična zbirka slovensko-hrvatska, njezina prva knjiga, koju posvećuje svojoj djeci: Evi, Ani i Roku, sa željom da jednako vole i poštuju svoje dvije domovine, Sloveniju i Hrvatsku, korijene iz kojih potječu.
Naslovnim riječima: Zar mogu zaboraviti, otvara Andrea svoju stiho-priču, i odmah bez okolišanja uvodi nas u svoju dušu. Slovenija / Ljubljana / Moja ulica / Zadar sretna zvijezda. Od sunčanih strana Alpa, do Pozdrava suncu, pružilo se njeno srce cjelovito. Zašto jedna ili druga domovina, zašto ne obje!? – upotpunjene u cjelovitosti srca, bez i jedne jedine crte po sredini, koja presijeca - dijeli.
U drugu domovinu dovela je ljubav, putem sudbom zapisanim, i ostavila u njoj da voli, Po stezah spominov, Stazama uspomena, živih sjećanja nevidima, u potrebi nikada prekinutoga dijaloga s prvicom, zemljom svog izvira. U tim, nikad ne prekinutim propitivanjima, istineći u ljubavi, ispričava se i pravda... tješi i nju i sebe, okrenuta sebi: Ne nemoj se plašiti / neću te zaboraviti... / Možda jednom kad dođe trenutak, / Vratim natrag se / u tvoj zagrljaj, / Da zajedno s tobom, / uživam u miru i spokoju / svoje starosti.
O životu, o ljudskoj sudbini uopće, crnim kronikama uronjenim u crnu kavu, stihuje Andrea Malta, originalnih, pamtljivih zapažaja. Rečenica nije ljuštura misli (Ivo Frangeš). Tragom te misli, rečenica je riječno korito duše. Noćni ormarić, Jelovnik, Zadar, Slikar, Ljeto i ti, Polje lavande...
Andreina pjesnička linija nije jedno-ravna, krivuda i pravuda, traži se i nalazi, u svojoj pjesničkoj grafičkoj iscrtanosti pulsirajuća je grafika srca. Presađene primaju se u riječi mladice duše, donosi novih poetski oblika.
Pjesme piše na slovenskom, jer je s njim intimnija, više na ti, a prozu na hrvatskom jer joj je u tom književnom obliku izazovniji i podatniji za poigrati se s riječima, nekako mekši, manje krut, kako sama autorica voli reći. Po Bruni Popoviću, što je pjesma, jeli to: Dopadljivo umijeće estetske igre s riječima!? Prekorak je predrasuda, poetske navire neposrednoga izraza, (ne)ljubovci za uspokojene uši, s dvije domovine jedne sebe.
Toliko je u ovoj knjizi novih samo njenih stilski otisaka prstiju izraza pjesnika, da ju je lako identificirati i da se njen pjesnički rukopis pomiješa s rukopisima drugih autora i pjesama. Riječima Ive Frangeša: Ne proučavamo pjesnikova djela zato da saznamo nešto o njegovu životu, nego pjesnikov život da bi nam osvijetlio pjesme.
Jednostavna u svojoj usebnoj samotvorevini, u trajanju duboke trajnosti, s toliko tajnosti samosjaja, razumskim rasudbama, iskonskoj istosti, ljudskoj ukorak – koloni, zemaljskim nogostupima hoda svijetom, koracima pjesnikinje.
|
| ||||
VILLA AMIRA, Street Ante Starčevića 33,
|
LP vinyl sell from Bosnia and Herzegovinahttp://lpvinyl.weebly.com/
|
21.4.2014
TKANICA OBITELJSKOG STABLA ŽIVOTA
Anka Maksan, Djeca planine Runu, Gradska knjižnica Zadar, Zadar 2014., roman za djecu i mladež
Kada netko pročita nečiju pjesmu, priču, roman, itd..., a koja ga dotakne... koja bez kucanja uđe u njegovu dušu, učini mu se da poznaje autora... kao da je s njim zajedno odrastao i živio.
Pogotovo se prvo-čitalac približi autoru kad uređuje, pregleda, lektorira, njegov rad. Ako dodam, da se u nekim dijelovima romana misli podudaraju, valjda zbog istog podneblja, bašča i proplanaka, sljezovih boja sela, djetinjstva i djetinjarija, odrastanja na selu, onda je ta veza jača i poštovanje veće.
S koliko je topline ispričana ova priča, dana kroz usta indijanaca, dječjim očima gledana, prijenos osobnoga djetinjstva, pogleda na svijet... tkanica je obiteljskog stabla života, na tragu naroda koji je najbliže i najneraskidivije povezao
se s prirodom, planetom Zemljom, postao žila kucavica tog živog i živućega biča: Zemlje.
U tolikoj poplavi prozoklepaca hrabri, za djecu i mladež, ovo štivo je osvježenje, jedan hrabar i originalan iskorak koji neće ostati nezamijećen u Hrvatskoj, regiji, i šire, oskudnom kvalitetnom književnosti za djecu i mladež.
Roman je ovo prijeko potreban i iščekivan, koji potire predrasude o nemogućnostima dijeljenja zajedničkoga prostora s drugim i drugačijim.
Roman je ovo o strahu jednih od drugih, strahu koji izvire iz neznanja jednih o drugima, ispričan umješno i vješto da dopre do duše djeteta. Djeca čitaju dušom. Prihvaćaju ili odbijaju. Tu nema sredine, tu nema nagovaranja. Ne prolaze tu reklamni trikovi izdavačkih kuća.
Ima: ili-ili.
Oni koji pišu za djecu dobro znaju kako je teško pisati za djecu. Uspješno pisati za djecu može samo spisatelj koji je bez obzira na godine, ostao dijete.
Koliko je u ovom romanu uspjelih slika iz široke lepeze arhiva djetinjstva, dok pratimo avanture i dogodovštine likova koji nose radnju, malih indijanaca Natasi i Siana i drugih uspješno oživotvorenih, pogođenih i predočenih likova:
- „ Iz mnogobrojnih šatora izvijali su se mlazovi dima. Planinom je odjekivao zvuk proljetne pjesme. Kroz gustu sjenovitu šumu, utrkivali su se mladi jeleni, zaobilazeći kožaste, zimzelene busenčiće divlje paprati. A tamo, na visokoj, uspravnoj stabljici, među listovima, smjestio se kukac, dok su ljubičasto crveni cvjetovi sjali poput žarkog plamena. U mirnim, zvjezdanim noćima, mjesec je
svojom mističnom moči obasipao planinu. A danju je sunce, žarkom snagom tjeralo vragolaste vjeverice da i dalje nose naziv dobrog duha stabla...“
U svom osvrtu, na svoju knjigu, sama autorica, kojem se nema što oduzeti ni dodati, nadahnuto, i ne tako često, da se autor na taj način, obrati svojim čitaocima ističe:
- „ Ova priča je samo jedan uzdah čovjeka, koji još uvijek sanja, nada se i vjeruje. Koji kaže: moguće je oživjeti davno odbačenu, ismijanu prostodušnost, jednostavnost života.
Moguće je živjeti u skladu s prirodom, u zajedništvu s drugim čovjekom... Božja milost nema granicu već obuhvaća sve stvoreno.
Moguće je vjerovati u ljubav.
Ova priča satkana je od rosnih šuma, visokih planina, skromnih ljubičica što ponosno drže glavu na drhtavoj stapki. Ovijena purpurnim svijetlom zore želi govoriti govorom duše, uzdići se iznad sve veće bahatosti, mlakosti, ispraznosti svijeta.
Ova priča moja je ptica na dlanu, dopustimo joj neka poleti. „
Neka poleti!
|
| ||||
Jasmina Hanjalić, Sarajevo
ENERGIJA DUŠE
Hanjalić, Jasmina, Skamenjeni, Zalihica, Sarajevo, BiH 2013., knjiga kratkih priča s elementima fantastike
Pročitana knjiga priča, Skamenjeni, Jasmine Hanjalić, uz pročitano mnoštvo zbirki kratkih i dugih priča, poziva na neminovnu analizu dojmova, nagomilanih pitanja i asocijacija koje su proizvele. Kako ih izreći kao cjelovit sud? Moglo bi se reći, onako, narodski izravno, u glavu: autorica vješto vlada kratkom proznom formom. Svoja na svome u svijetu fantazije, vlada svijetom vila, polu-božanskih bića svojom riječju staje među same Bogove starog Panteona, autorica Jasmina Hanjalić. Od nadrealističkih pa kroz priče otvara širom vrata korica knjige znanstvenoj fantastici, podcrtanom mitologijom: slavenskom, perzijskom, ilirskom.
Okamenjeni, Ni dijete ni djevojka, S onom koja gmiže oko mene, Goropadna kletva, Humoljanski zmaj, Put ka odredištu, Prokleta zemlja, Krivina stradanja, Samosamka, Kuća iznad izvora kisele vode, Dušice prošlosti, Čuvarkuća stambene jedinice – naslovi pamtljivi. Svaki bi mogao ponijeti naslovom cijelu knjigu, kameni isklesi naslova, znakovi za znamen, putokazi riječi putovima priča. Energija duše Jasmini Hanjalić izbija iz svakoga slova, dok se uz njih ukucava priča, intimni prostora autorice, prostor iz kojega dolazi priča.
U novim i novim razvrstavanjima, strogim selektivnim odabirima riječi, u dozivu nečeg izvan-svjetovnoga, nadnaravnoga, nad-prirodnoga, uvlačeći u komunikaciju riječi, umnožavajući traganja domisli u vještim intelektualnim konstrukcijama: Ljudi bez snova su kao oči bez sjaja, (Put ka odredištu), rađaju se riječi - jezik, meta-jezik. Novotvorenice u izgradi boravišta prostora priče ne daju se ustajaloj retorici. Jasne i britke misli, izvedene vješto vještinom vrsna znalca, iz nasada bogatoga životnoga iskustva unutar mehanizma priče, prazninama bjelina stranica. Nadražaji intelekta izvori su te i takve stvaralačke enigme koja izmiče metafizičkoj stvarnosti.
Energija duše, koja izbija iz ovoga štiva, energija je ljubavi izdvojena pogledom u nutrinu sebe. Dueti osjećaja, njihove refleksije, naizmjenična djelovanja, ritam, nagoni, (ne) pravilnosti u skladu s očekivanjima, kemijski elementi riječi u živom tkivu priče. Autorica ih suvereno donosi i troši snagom duha duše, od vremena, od života, od jezika, ne pristajući na moduse imenovanja, na kalupe. Otima se odredivom i izvjesnom, otima se da je uvuku u sebe znanost i forme.
Nova i svoja, samosamka, ona začinje drugi i drugačiji život priče. Kroz ples susreta osjećaja i riječi, ciklusima komunikacija, završnicama priče, autorica se vraća supstanci ispričanoga, čisteći, bruseći izraz, ne ostavljajući za sobom ni najmanjega viška, nepotrebne izrasline na tkivu priče. Iz zbirke izdvaja se priča: Ni dijete ni djevojka – zrelom strukturom priče – likovi, prostor, jezik ali i odmjerenim opisima:
„ Pričalo se da je šejh Salih pjesnik i da umije dugo, u zanosu, plesati u krug. Osim toga, tvrdile su, može čitati misli, vidjeti što je bilo u prošlosti i kazati što će biti u budućnosti. Još je mogao zaustaviti pticu u letu, razbiti oblak i iz njega započeti kišu, izazvati munju usred sunčanog dana, prepoloviti mjesec na nebu i zatamniti sunce... „
Iz svake bi se priče moglo izvući ponešto prepoznatljivo i osobito za podcrtati ali to ostavljam osobnoj čitalačkoj avanturi svakoga čitatelja, kao što je bila i moja u susretu sa sadržajem ove zbirke, koju preporučujem kao čitalački izazov. U misli mi se udomio sljedeći podcrt, nije me dugo puštala snaga te konstrukcije iz Goropadne kletve:
„Za većinu ljudi u Plavanjskoj dolini i po padinama okolnoga gorja pamćenje porijekla je noseći stub života, zidan najuzbudljivijim pričama... „
Što se više analitički zagledam u tkivo priče, sve sam sigurniji u tvrdnji da pred sobom imam uradak pouzdanoga majstora kratke priče, preciznoga pripovijedanja, osvjedočenoga u stvaranju izrazitih životnih likova, koji kao da su na tren izvađeni iz stvarnoga života da bi potom po obavljenoj funkciji unutar radnje u službi priče, ponovno bili vraćeni u stvarni život, od kud su i uzeti, i nastavili teći kao na dlanu, linijom života.
Stvarno i imaginativno u prozi Jasmine Hanjalić sugestivno se prepliću napajajući se energijom životnoga toka. Svoji na svom, likovi su čiji identitet pritom ustraje dok trpi snažan pritisak konkretnih povijesnih i socijalni okolnosti.
Jezik u Jasmininome pripovijedanju prerasta u vertikalu književnih likova, koji određuje, smješta, kao svojevrsni pokazatelj, odvagatelj, mjeritelj, odreditelj podneblja, ranga, dosega, naobrazbe, statusa, iz kog saznajemo tko su oni, svi ti Jasminini likovi, koje su i kakve realne (ne)prilike stvorile njihove karaktere i fizionomiju, ono njihovo JA.
Suvremena Bosansko-Hercegovačka književnost ovom knjigom priča dobiva na reljefnosti, zavičajnosti, domoljubnosti, ljudskosti, pravdoljubljivosti... obnovi svojih stvaralačkih energija. Energija autoričinog duha osnažuje svakoga čitatelja koji se u avanturu čitanja s povjerenjem u poetski užitak upusti.
Hanjalić, Jasmina, Skamenjeni, Zalihica, Sarajevo, BiH 2013., knjiga kratkih priča s elementima fantastike
Pročitana knjiga priča, Skamenjeni, Jasmine Hanjalić, uz pročitano mnoštvo zbirki kratkih i dugih priča, poziva na neminovnu analizu dojmova, nagomilanih pitanja i asocijacija koje su proizvele. Kako ih izreći kao cjelovit sud? Moglo bi se reći, onako, narodski izravno, u glavu: autorica vješto vlada kratkom proznom formom. Svoja na svome u svijetu fantazije, vlada svijetom vila, polu-božanskih bića svojom riječju staje među same Bogove starog Panteona, autorica Jasmina Hanjalić. Od nadrealističkih pa kroz priče otvara širom vrata korica knjige znanstvenoj fantastici, podcrtanom mitologijom: slavenskom, perzijskom, ilirskom.
Okamenjeni, Ni dijete ni djevojka, S onom koja gmiže oko mene, Goropadna kletva, Humoljanski zmaj, Put ka odredištu, Prokleta zemlja, Krivina stradanja, Samosamka, Kuća iznad izvora kisele vode, Dušice prošlosti, Čuvarkuća stambene jedinice – naslovi pamtljivi. Svaki bi mogao ponijeti naslovom cijelu knjigu, kameni isklesi naslova, znakovi za znamen, putokazi riječi putovima priča. Energija duše Jasmini Hanjalić izbija iz svakoga slova, dok se uz njih ukucava priča, intimni prostora autorice, prostor iz kojega dolazi priča.
U novim i novim razvrstavanjima, strogim selektivnim odabirima riječi, u dozivu nečeg izvan-svjetovnoga, nadnaravnoga, nad-prirodnoga, uvlačeći u komunikaciju riječi, umnožavajući traganja domisli u vještim intelektualnim konstrukcijama: Ljudi bez snova su kao oči bez sjaja, (Put ka odredištu), rađaju se riječi - jezik, meta-jezik. Novotvorenice u izgradi boravišta prostora priče ne daju se ustajaloj retorici. Jasne i britke misli, izvedene vješto vještinom vrsna znalca, iz nasada bogatoga životnoga iskustva unutar mehanizma priče, prazninama bjelina stranica. Nadražaji intelekta izvori su te i takve stvaralačke enigme koja izmiče metafizičkoj stvarnosti.
Energija duše, koja izbija iz ovoga štiva, energija je ljubavi izdvojena pogledom u nutrinu sebe. Dueti osjećaja, njihove refleksije, naizmjenična djelovanja, ritam, nagoni, (ne) pravilnosti u skladu s očekivanjima, kemijski elementi riječi u živom tkivu priče. Autorica ih suvereno donosi i troši snagom duha duše, od vremena, od života, od jezika, ne pristajući na moduse imenovanja, na kalupe. Otima se odredivom i izvjesnom, otima se da je uvuku u sebe znanost i forme.
Nova i svoja, samosamka, ona začinje drugi i drugačiji život priče. Kroz ples susreta osjećaja i riječi, ciklusima komunikacija, završnicama priče, autorica se vraća supstanci ispričanoga, čisteći, bruseći izraz, ne ostavljajući za sobom ni najmanjega viška, nepotrebne izrasline na tkivu priče. Iz zbirke izdvaja se priča: Ni dijete ni djevojka – zrelom strukturom priče – likovi, prostor, jezik ali i odmjerenim opisima:
„ Pričalo se da je šejh Salih pjesnik i da umije dugo, u zanosu, plesati u krug. Osim toga, tvrdile su, može čitati misli, vidjeti što je bilo u prošlosti i kazati što će biti u budućnosti. Još je mogao zaustaviti pticu u letu, razbiti oblak i iz njega započeti kišu, izazvati munju usred sunčanog dana, prepoloviti mjesec na nebu i zatamniti sunce... „
Iz svake bi se priče moglo izvući ponešto prepoznatljivo i osobito za podcrtati ali to ostavljam osobnoj čitalačkoj avanturi svakoga čitatelja, kao što je bila i moja u susretu sa sadržajem ove zbirke, koju preporučujem kao čitalački izazov. U misli mi se udomio sljedeći podcrt, nije me dugo puštala snaga te konstrukcije iz Goropadne kletve:
„Za većinu ljudi u Plavanjskoj dolini i po padinama okolnoga gorja pamćenje porijekla je noseći stub života, zidan najuzbudljivijim pričama... „
Što se više analitički zagledam u tkivo priče, sve sam sigurniji u tvrdnji da pred sobom imam uradak pouzdanoga majstora kratke priče, preciznoga pripovijedanja, osvjedočenoga u stvaranju izrazitih životnih likova, koji kao da su na tren izvađeni iz stvarnoga života da bi potom po obavljenoj funkciji unutar radnje u službi priče, ponovno bili vraćeni u stvarni život, od kud su i uzeti, i nastavili teći kao na dlanu, linijom života.
Stvarno i imaginativno u prozi Jasmine Hanjalić sugestivno se prepliću napajajući se energijom životnoga toka. Svoji na svom, likovi su čiji identitet pritom ustraje dok trpi snažan pritisak konkretnih povijesnih i socijalni okolnosti.
Jezik u Jasmininome pripovijedanju prerasta u vertikalu književnih likova, koji određuje, smješta, kao svojevrsni pokazatelj, odvagatelj, mjeritelj, odreditelj podneblja, ranga, dosega, naobrazbe, statusa, iz kog saznajemo tko su oni, svi ti Jasminini likovi, koje su i kakve realne (ne)prilike stvorile njihove karaktere i fizionomiju, ono njihovo JA.
Suvremena Bosansko-Hercegovačka književnost ovom knjigom priča dobiva na reljefnosti, zavičajnosti, domoljubnosti, ljudskosti, pravdoljubljivosti... obnovi svojih stvaralačkih energija. Energija autoričinog duha osnažuje svakoga čitatelja koji se u avanturu čitanja s povjerenjem u poetski užitak upusti.
| nikola_simic_tonin_energija_duse.pdf |
22.3.2014.
DJEVOJČICE U LJUBAVI UVIJEK NOSE DALEKOZOR OKO VRATA
Barbara Klepić, Džepovi od marcipana, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik 2013.
Knjiga pjesama: Džepovi od marcipana, Barbare Klepić, poetsko je svjedočanstvo o njoj samoj, podcrtano zavičajem, pjesničke cjeline propuštene kroz neuobičajene vizure.
U prvom ciklusu Gorki bademi, autorica je još djevojčica koja se zbog svoje drukčijosti (Marijela Marković) pita koliko ćemo još trešanja moći ubrati a da okus ne bude pregorak?
Djevojčica osvaja svijet u krinolinama, stiletto štiklama i haljinama koje nosi slobodno, bez grudnjaka, ususrečujući spoznati svijet, jede gorke bademe svakodnevnice vadeći ih iz džepova svoje mladosti, istija, istinitija, više svoja, ili više njena?
Ružina voda, drugi je ciklus pjesama, slatkoća se ruže djevojčici cijedi u traženjima i putovanjima snom-mjestima Fellinijeva Mediterana, žene u djetetu, okusile okus francuskog poljupca.
U trećem ciklusu pjesama: Marcipan (poslužiti hladno i svečano), sve više žena koja nesputana ljubi, a sve manje „djevojčica koja u ljubavi nosi dalekozor oko vrata“.
Barbara Klepić, oformljena je i jaka pjesnička individualnost, autentične, univerzalne, i sveopće poezije, raskošnog dara koji se napaja na najprobranijoj svjetskoj literaturi. Imponira mladalački zanos, pjesničke silnice sa samog rubnika fikcije i slike pjesnikinje koja duboko vjeruje u poeziju, njen sveopći jezik. Njene su pjesme dozvane iz dubine njenoga bića. Njeni su stihovi, njeni pouzdani svjedoci osobnog nutarnjeg propita. Proces samoispitivanja obrazina stvarnosti vremenskim okvirima, puninama i prazninama tišina, neobičnostima poetskih analiza, slika, jezika... učini dostojni literature prvoga vrijednosnoga reda. Centar svog poetskog toponima, sebi gradi pjesnički svijet.
Osipaju se pjesme ko zrnca konačnosti. Stih je to na stilsko-jezičnoj ravni minuciozno građen, sintaksičkih zglobova cjeline, jezično adekvatan i s mjerom, isklesane kičme, isključene improvizacije, bogata leksika, raznovrsna, slobodnog stiha, određene metričke pravilnosti, pogotovu u ritmu, zapažanja ravna oku kamere.
Grozdovi stihova s bojom su i svjetlošću. Jezik njene poezije sočan je, slike samosvoje i snažne, izrazitog kolorita, neočekivane.
Stihove pohode u pohodima pjesme, lica njenog kraja. Jezik poetskog pisma Barbare Klepić, univerzalnog je izraza i značaja, vizualnoga doživljaja.
Knjiga je ovo pjesama koja će u bitnome obogatiti hrvatsku književnost.
Pjesmovani zgusnuti iskaz, iskrada se tananim vezom, tavnim koloritom, lirskim nizom sjete, nujnim pjevom. Ne odolijevam da po tko zna koji put glasno ponovim strofu iz pjesme, a toliko se drugi nudi da i s njima učinim isto:
Djevojčice u ljubavi uvijek nose dalekozor oko vrata: Pretvaraj se da ti je stalo / Poljubi pjegice ispod mojih lijepih očiju / Magične su, doista / Ali ti to ne shvaćaš / onako kako bih ja to htjela...
DJEVOJČICE U LJUBAVI UVIJEK NOSE DALEKOZOR OKO VRATA
Barbara Klepić, Džepovi od marcipana, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik 2013.
Knjiga pjesama: Džepovi od marcipana, Barbare Klepić, poetsko je svjedočanstvo o njoj samoj, podcrtano zavičajem, pjesničke cjeline propuštene kroz neuobičajene vizure.
U prvom ciklusu Gorki bademi, autorica je još djevojčica koja se zbog svoje drukčijosti (Marijela Marković) pita koliko ćemo još trešanja moći ubrati a da okus ne bude pregorak?
Djevojčica osvaja svijet u krinolinama, stiletto štiklama i haljinama koje nosi slobodno, bez grudnjaka, ususrečujući spoznati svijet, jede gorke bademe svakodnevnice vadeći ih iz džepova svoje mladosti, istija, istinitija, više svoja, ili više njena?
Ružina voda, drugi je ciklus pjesama, slatkoća se ruže djevojčici cijedi u traženjima i putovanjima snom-mjestima Fellinijeva Mediterana, žene u djetetu, okusile okus francuskog poljupca.
U trećem ciklusu pjesama: Marcipan (poslužiti hladno i svečano), sve više žena koja nesputana ljubi, a sve manje „djevojčica koja u ljubavi nosi dalekozor oko vrata“.
Barbara Klepić, oformljena je i jaka pjesnička individualnost, autentične, univerzalne, i sveopće poezije, raskošnog dara koji se napaja na najprobranijoj svjetskoj literaturi. Imponira mladalački zanos, pjesničke silnice sa samog rubnika fikcije i slike pjesnikinje koja duboko vjeruje u poeziju, njen sveopći jezik. Njene su pjesme dozvane iz dubine njenoga bića. Njeni su stihovi, njeni pouzdani svjedoci osobnog nutarnjeg propita. Proces samoispitivanja obrazina stvarnosti vremenskim okvirima, puninama i prazninama tišina, neobičnostima poetskih analiza, slika, jezika... učini dostojni literature prvoga vrijednosnoga reda. Centar svog poetskog toponima, sebi gradi pjesnički svijet.
Osipaju se pjesme ko zrnca konačnosti. Stih je to na stilsko-jezičnoj ravni minuciozno građen, sintaksičkih zglobova cjeline, jezično adekvatan i s mjerom, isklesane kičme, isključene improvizacije, bogata leksika, raznovrsna, slobodnog stiha, određene metričke pravilnosti, pogotovu u ritmu, zapažanja ravna oku kamere.
Grozdovi stihova s bojom su i svjetlošću. Jezik njene poezije sočan je, slike samosvoje i snažne, izrazitog kolorita, neočekivane.
Stihove pohode u pohodima pjesme, lica njenog kraja. Jezik poetskog pisma Barbare Klepić, univerzalnog je izraza i značaja, vizualnoga doživljaja.
Knjiga je ovo pjesama koja će u bitnome obogatiti hrvatsku književnost.
Pjesmovani zgusnuti iskaz, iskrada se tananim vezom, tavnim koloritom, lirskim nizom sjete, nujnim pjevom. Ne odolijevam da po tko zna koji put glasno ponovim strofu iz pjesme, a toliko se drugi nudi da i s njima učinim isto:
Djevojčice u ljubavi uvijek nose dalekozor oko vrata: Pretvaraj se da ti je stalo / Poljubi pjegice ispod mojih lijepih očiju / Magične su, doista / Ali ti to ne shvaćaš / onako kako bih ja to htjela...
| nikola_simic_tonin...djevojcice_u_ljubavi_uvijek_nose_dalekozor_oko_vrata.doc |
| nikola_simic_tonin...djevojcice_u_ljubavi_uvijek_nose_dalekozor_oko_vrata.pdf |
11.3.2014.
KAD ČITAM KOLIJEVKU OD KAMENA
Adolf Polegubić, Kolijevka od kamena, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb 2013., pjesme
Dugo pred sobom nisam imao poetski pismeniju knjigu pjesama nekoga našega autora, autora eruptivni potencijala, duhovne i umjetničke širine. Knjiga pjesama: Kolijevka od kamena, Adolfa Polegubića, neupitno razvijene literarne i estetske dimenzije, znalački oblikovane, originalne zbirke, samog gornjeg vrh-vrha, emocionalno-idejnog sadržaja, intimnog tona.
snijeg u Krakowu / snijeg u kosi / hladnoća u njedrima / hladnije / od zagrebačke zime / osamdesetih / kroz bjelinu / naziru se bijeli pogledi / bijeli neboderi / bijeli brežuljci / Tvoje lice u bjelini / kosa od snijega
„ Otkad se javio pjesničkim zbirkama potkraj osamdesetih godina Adolf Polegubić, upućenijim poznavateljima suvremenoga hrvatskog pjesništva, nezaobilazno je ime. Činjenica da su Polegubićeve pjesme ušle u novije tematske
antologije duhovnoga pjesništva govori o njegovoj temeljnoj angažiranosti i nerijetko ga atribuira pjesnikom kršćanskog nadahnuća. Kolijevka od kamena, nova je njegova zbirka – kolajna zrele lirike, potvrda da u Adolfu Polegubiću imamo ne samo motivski i tematski raznorodna pjesnika, nego i liričara postojana dara i zavidne vještine pjesničkoga umijeća.“ – Iz recenzije dr. sc. Vladimira Lončarevića.
da sam otišao jučer / danas se ne bih / divio ljepoti cvijeća / i bogatstvu jesenjih boja / oblacima iznad Taunusa / Majni koja daleko otječe / da sam otišao jučer / nikada ne bih / ugledao lice Tvoje
Adolf Polegubić, pjesnik, pastoralni teolog, doktor znanosti, esejist, novinar, fotograf, urednik, misionar, ... rodio se u Šibeniku 1962. Dosad je objavio: Pripadati, pjesme, Društveni dom Pešćenica, Zagreb, 1988. Korablja, pjesme, HKD sv. Ćirila i Metoda (danas sv. Jeronima), Zagreb, 1991. Laici u Crkvi i društvu u Hrvatskoj od 1900., 6. dio doktorske disertacije, Biblioteka Ravnokotarski Cvit, Lepuri, 1999. Tragovi, pjesme, Biblioteka Ravnokotarski Cvit, Lepuri, 2002. Boja plavetnila-frankfurtski fragmenti, pjesme, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2006. Povratak, integracija ili asimilacija – Razgovori o hrvatskoj dijaspori, intervjui, Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main, 2006. Stoljeće katoličkog laikata u Hrvatskoj – Duhovnost laika, njihova crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju prosudbe Drugoga vatikanskoga sabora, Glas Koncila, Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main, 2007. Čežnja za uzvišenim – Trenuci za razmišljanje, meditacije, Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main, 2010. Hrvatski iseljenički križni put, duhovnost, Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main, 2012. Katholische Laien in Kroatien - Ihre Spiritualitat, ihre kirchliche und gesellschaftliche Position und ihre Institutionen (Katolički laici u Hrvatskoj – Njihova duhovnost, crkvena i društvena pozicija i njihove institucije), pastoralna teologija, Fromm Verlag, Saarbrucken, 2012. Herbstspuren (Tragovi jeseni), pjesme na njemačkom jeziku, (prevela Kristina Kovačević), Books on Demand GmbH (BoD), Norderstedt, 2013.
ruže / da Te nema / ne znam / kome bih donosio ruže / crvene ruže / crvene / kao nebo pri paškim zalascima sunca / crvene kao ljubav / od rumenila na Tvome licu / ruže
Pjesnik Adolf Polegubić, specifičnoga pjesničkog zanosa, zamjetne lakoće autorske izražajnosti, vladanjem i čistoćom jezika, neupitnoga hrvatskoga književnoga standarda, modernoga poetskoga izričaja, riječi izbrušene do punine sjaja bez i jedne jedine izrasline u tkivu pjesme. Važući svaku riječ, briljantne poente u vršku pjesme, duboko misaone - pamtljive nenametnute poruke, duhovnog nemira, emotivno dodirnut. Refleksija na situaciju , na doživljaj. Pjesma Adolfa Polegubića, ponavljam (za mene), sama je gornja vrh-razina, razina ugradbe sebe u svaku pjesmu. Svojevrsni je ovo pjesnički atlas, poezija putovanja, eruditska poetska leksika. Svaka je pjesma sama sebi odljev.
kad voli pjesnik / kad voli pjesnik / to je nekako drukčije / riječi dobiju / boje i zvukove / satovi drukčije otkucavaju / misli plove povezanije / kad voli pjesnik / to je savršena rapsodija / polja se pretvore / u plavo / u boju Tvoje kose / u titraj Tvoga oka / u nježnost
„ Čitatelju se ta zamišljena os pokazuje kao snažno unutarnje uporište pjesnikove samosvijesti. Zbirka stihova koja je pred nama neprijeporna je cjelina: magično poetsko jedinstvo, jedna skladba – nježna poput bjeline kolijevke od kamena.“- Iz recenzije urednice knjige Vesne Kukavice.
kolijevka od kamena / to je moj dom / i kolijevka od kamena / postelja od kadulje i vrijeska / kosa rosom posuta / to je moj dom / i Tvoje oko / ... / lica svjedoče / o radosti i tuzi / ni jedno ni drugo / ne može se sakriti / kao ni nježnost / kojom me obasipaš
KAD ČITAM KOLIJEVKU OD KAMENA
Adolf Polegubić, Kolijevka od kamena, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb 2013., pjesme
Dugo pred sobom nisam imao poetski pismeniju knjigu pjesama nekoga našega autora, autora eruptivni potencijala, duhovne i umjetničke širine. Knjiga pjesama: Kolijevka od kamena, Adolfa Polegubića, neupitno razvijene literarne i estetske dimenzije, znalački oblikovane, originalne zbirke, samog gornjeg vrh-vrha, emocionalno-idejnog sadržaja, intimnog tona.
snijeg u Krakowu / snijeg u kosi / hladnoća u njedrima / hladnije / od zagrebačke zime / osamdesetih / kroz bjelinu / naziru se bijeli pogledi / bijeli neboderi / bijeli brežuljci / Tvoje lice u bjelini / kosa od snijega
„ Otkad se javio pjesničkim zbirkama potkraj osamdesetih godina Adolf Polegubić, upućenijim poznavateljima suvremenoga hrvatskog pjesništva, nezaobilazno je ime. Činjenica da su Polegubićeve pjesme ušle u novije tematske
antologije duhovnoga pjesništva govori o njegovoj temeljnoj angažiranosti i nerijetko ga atribuira pjesnikom kršćanskog nadahnuća. Kolijevka od kamena, nova je njegova zbirka – kolajna zrele lirike, potvrda da u Adolfu Polegubiću imamo ne samo motivski i tematski raznorodna pjesnika, nego i liričara postojana dara i zavidne vještine pjesničkoga umijeća.“ – Iz recenzije dr. sc. Vladimira Lončarevića.
da sam otišao jučer / danas se ne bih / divio ljepoti cvijeća / i bogatstvu jesenjih boja / oblacima iznad Taunusa / Majni koja daleko otječe / da sam otišao jučer / nikada ne bih / ugledao lice Tvoje
Adolf Polegubić, pjesnik, pastoralni teolog, doktor znanosti, esejist, novinar, fotograf, urednik, misionar, ... rodio se u Šibeniku 1962. Dosad je objavio: Pripadati, pjesme, Društveni dom Pešćenica, Zagreb, 1988. Korablja, pjesme, HKD sv. Ćirila i Metoda (danas sv. Jeronima), Zagreb, 1991. Laici u Crkvi i društvu u Hrvatskoj od 1900., 6. dio doktorske disertacije, Biblioteka Ravnokotarski Cvit, Lepuri, 1999. Tragovi, pjesme, Biblioteka Ravnokotarski Cvit, Lepuri, 2002. Boja plavetnila-frankfurtski fragmenti, pjesme, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2006. Povratak, integracija ili asimilacija – Razgovori o hrvatskoj dijaspori, intervjui, Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main, 2006. Stoljeće katoličkog laikata u Hrvatskoj – Duhovnost laika, njihova crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju prosudbe Drugoga vatikanskoga sabora, Glas Koncila, Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main, 2007. Čežnja za uzvišenim – Trenuci za razmišljanje, meditacije, Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main, 2010. Hrvatski iseljenički križni put, duhovnost, Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main, 2012. Katholische Laien in Kroatien - Ihre Spiritualitat, ihre kirchliche und gesellschaftliche Position und ihre Institutionen (Katolički laici u Hrvatskoj – Njihova duhovnost, crkvena i društvena pozicija i njihove institucije), pastoralna teologija, Fromm Verlag, Saarbrucken, 2012. Herbstspuren (Tragovi jeseni), pjesme na njemačkom jeziku, (prevela Kristina Kovačević), Books on Demand GmbH (BoD), Norderstedt, 2013.
ruže / da Te nema / ne znam / kome bih donosio ruže / crvene ruže / crvene / kao nebo pri paškim zalascima sunca / crvene kao ljubav / od rumenila na Tvome licu / ruže
Pjesnik Adolf Polegubić, specifičnoga pjesničkog zanosa, zamjetne lakoće autorske izražajnosti, vladanjem i čistoćom jezika, neupitnoga hrvatskoga književnoga standarda, modernoga poetskoga izričaja, riječi izbrušene do punine sjaja bez i jedne jedine izrasline u tkivu pjesme. Važući svaku riječ, briljantne poente u vršku pjesme, duboko misaone - pamtljive nenametnute poruke, duhovnog nemira, emotivno dodirnut. Refleksija na situaciju , na doživljaj. Pjesma Adolfa Polegubića, ponavljam (za mene), sama je gornja vrh-razina, razina ugradbe sebe u svaku pjesmu. Svojevrsni je ovo pjesnički atlas, poezija putovanja, eruditska poetska leksika. Svaka je pjesma sama sebi odljev.
kad voli pjesnik / kad voli pjesnik / to je nekako drukčije / riječi dobiju / boje i zvukove / satovi drukčije otkucavaju / misli plove povezanije / kad voli pjesnik / to je savršena rapsodija / polja se pretvore / u plavo / u boju Tvoje kose / u titraj Tvoga oka / u nježnost
„ Čitatelju se ta zamišljena os pokazuje kao snažno unutarnje uporište pjesnikove samosvijesti. Zbirka stihova koja je pred nama neprijeporna je cjelina: magično poetsko jedinstvo, jedna skladba – nježna poput bjeline kolijevke od kamena.“- Iz recenzije urednice knjige Vesne Kukavice.
kolijevka od kamena / to je moj dom / i kolijevka od kamena / postelja od kadulje i vrijeska / kosa rosom posuta / to je moj dom / i Tvoje oko / ... / lica svjedoče / o radosti i tuzi / ni jedno ni drugo / ne može se sakriti / kao ni nježnost / kojom me obasipaš
|
| ||||
11.3.2014.
ZIMSKA ŽALOVANJA
2012. Veljun velja veljača, prevrtača veljača... Pahulje, pahulje, pahulje, i dalje pahulje...Odsjecaju sjecivima brida ledenica, u zakutak dobrano i davno već od gradskoga oltara, kuće zanemara, odsječene dijelove svoga bića, kojeg oživi o izborima, kada se po selima i zaseocima, o gradskim novcima taksira kombijima, osobnim prometalima, plaćaju autobusi Knin-prometa, Strijela-busi, Laste, Beograd-Bus-evi, Ćopić-d.o.o-i... s one strane tamo glasačke Hrvatske, one preko Drine...
A ovima s ovu stranu ovdje što ostaše tragom Šantićeve pjesme: „Ostajte ovdje...sunce tuđeg neba...“ raznorazni i raznorodni izborni mešetari, nakupci i prekupci glasačkih glasova, za glas obećavaju sve i svašta, od žena za oženiti se, skrbi, mirovine, asvaltiranih puteva, putića i puteljaka, telefona, vodovoda, javne rasvijete, ambulanti, stada ovaca, koza, do traktora iz Srbije...
Traktoraju se tako od izbora do izbora, pusta obećanja dresiranih licemjera... A obećani traktori, raznošeni oštrim planinskim vjetrovima, otisnutim na katalozima i brošurama, nezdrava i nekvalitetna industriskoga papira, raznose po propuhima, po zapuštenoj i neobrađenoj zemlji, carstvu trnjine, gologa gloga, kruna drače, guštera, daždevnjaka-piskavaca, zmija ljutica, do troroga poskoka što na grani lijeske vreba vrebca, zavijenih svih nabrojenih i onih koji to nisu u vučija zavijanja... i škure bure... nesnosne i hladne zahladnice... Po zaseocima, čistinama puta, zaputcima, malo je puka, jer sve slabo i bolesno, ovakva klima čisti, a samo zdravo ostaje na životu... i živi...
Selo je ovo ne tako davno, od oko pet stotina dimova, i preko dvi iljade glava, hranilo: 183 konja, 628 goveda, 4220 ovaca, 884 svinje, 2022 koze, i bilo podijeljeno na četiri kraja, koja su se zvala i još se uvijek tako zovu: čavušljuvci, biva po broju bivanja seoskih čavuša (glasnika), a to su Zorići, Đurići, Bojanići i Torbice, čavušljivaca udaljenih po ½ sata hoda, jednih od drugih i rastavljenih potokom Brašincem i potokom Vilesovicom, u kom su se po pučkoj predaji umivale nadgorkinje vile, a konja pojila ratnica Neda i preskakala ga kraljica Lepa, nad kojim je urotu kovao Zvonimirov brat, kako kraljevskom krunom da okruni brata, Dmitra Zvonimira...
Današnji Plavanjci skoro su svi naseljeni u XVI. stoljeću iz obližnje Bosne i to, naselili su ih Turci da im zemlje rade, u kuće potleušice, od kamena tesanika, jedna od druge u rastojanju do sto metara, zbijene bez ikakva poretka, obično pri strani, uokolo ravnice u kotlini, u skupinama po plemenima.
U narodu nema žive uspomene kojom se tumači ime sela, a pojedini odlomci dobili su ime po plemenu, koje u njima stanuje. Pa opet, uvriježilo se mišljenja da ime dolazi od česti plavljenja plavanjskoga polja, nekako s proljeća od nadošlih podzemnih i nadzemnih voda pomognutih potocima Došinca i Bašinca, koje ožive planinski otopci snjegova, kada prvocvijeti s planinskih visova i dola, zrncima plavanjskoga sunca izgone zimu...
Tko zna kada je s kojim od tih izgona izgnana i zadnja Maja Planinka, u ljetne dane, kada u selu nastanu vrućine, i kada se zabrani u polju paša pored usijeva. Blago se tada tjera u planinu, gdje ima izobilja trave i hladovine. Osim čobana bogatiji imaju i jedno žensko, koje zovu Majom Planinkom. Planinka sprema jelo za čobane, pere rublje, muze mlijeko, siri sir, mete maslo, održava stanove, kolibe, gdje ljetuje blago...
Dugo u noć, uz logorsku vatru, u dugu gluhu noć, u kojoj se podnose vuci čobani..., pominju se pominjanja, zgode i kazote pa tako i jedna, o tamo jednome Opačiću koji vele, da jedared reče da je tako slatko jeo omač (travu) te ga zato selo prozva Omač-Kus, a njegovo potomstvo Omčikusi. A bio je kažu tamnolika lica, visoka čela, pogleda vatrena, ovelika stasa, širokih gorštačkih pleća. Jak, brz, okretan. Govora jedra i čista, razbuđenog pjesničkoga duha... S neobičnom svježinom, vanrednom ljepotom i čistotom svojih jedrih izraza, s onim nepresušnim izvorom bogatstva, bujnosti i gipkosti jezičnih oblika, južnoga narječja...
Veljača 2012. Suha zima, vjetrovita i hladna s dosta snijega. Zahladnica počinje o svetome Luki, a traje do pred svetoga Đurđa, do Đurđevdana... Bura je nesnosna i ledena... Iza zime dolazi, predproljetna jugovina, pramaljeća, koja traje po nekoliko tjedana. Ona donosi izobilnu kišu koja često pada nebrojeni broj dana, namirujući tijedne i tijedne... Tada se izlije masa vode na zemlju, potoci i poteci otmu se koritima... Polja se pretvaraju u prostrana jezera... Po njivama izviru izvori, zvire vode...
Onda netko kao da rukom odnese svu tu vodu i razgori oganj nebeski i vrelost, padne užeže ravnicu, dani za danima se žare, žežu, praskozorjima.... Kad žar splasne, nabujala vegetacija zaposjedne ravnicu i blagi topli dani bez daška vjetra...
Ljeti dodiju vrućine i komarci... Livade zatrudne trudnim blagodatima usijeva, kukuruza, raži, ječma pšenice, povrtnica, sve otežalo bogatim urodom, bremenite grane voćki s urodom legnu po zemlji, u kojoj rodi i ono što se i u šali nanese nad nju...
Duša zaboli od pogleda, ove dvije i dvanaeste, u napuštene kuće, u napuštenim kućama, botaničke bašte, već ojačala debla stabla, samonikla iz nekada dnevnih boravaka, probijaju kroz krovove kuća...prašume pustoši
Zima stegla ove 2012, zima stegla da i kamen drhti, gluha i daleka bjelina snijega, zamela pute, obesputila ih... ralica niti na vidiku...
2012. narcisoidno-bolesnoga slikovanja, na tragu one turbo-folk-narodne, sliku svoju ljubim, šapćem svoje ime, vjetar nosi riječi... Riječi u vjetar, riječi u vjetru... vjetrenjače riječi... Umjesto kruha, i posla, obrazli traga, izborni govori, slikom na sliku, osobne medijske promidže, medijskoga maltretiranja puka, Hrvatskoga Kraljevskoga Glad Grada, grada tužnih ljudi... Iz dana u dan, bezdan...
Mlade kninske obitelji odlaze, dane se dan za danom izdanjeni ti i takvi obezdanjeni dani, a porodice odlaznika uvećavaju, u kolonoma...
Malo je koji grad kao grad Knin, podcrtan kolonama... u novije vrijeme preko pedeset mladih, školovanih, obitelji, trenutno odredište pokrenutih kolona, konačno stanište, za skončaj konačište... Kanada...
Ostaju za njima svježe obojane fasade i po deblima , pročeljima zgrada, oglasnim prostorima pa i metalnim kontejnerima, izderani promidženi plakati, od Jambo-plakata do plakata veličine osobne iskaznice, slike političara...
Veju, veju pahulje, veju... po obrazinama mraz šara đon-obrazli obrazinama... a rumen, crvanilo-stida ... crvene se od mraza... Ledena caklina zaleđenih nogostupa obara i lomi noge i ruke...
Pahulje, pahulje i dalje... pahulje... Zapusi i smetovi, povrh čela kuća potleušica, gluho i daleko, do neba golemi... vješaju se bjelinom snijega izaprani zaseoci, kao bijelo rublje o štrik nebeskoga svoda s one strane ruba noći... Plavanjska starčad i nejač, okovana snijegom i ledom, njih oko dvijesto duša, bez živežnih namirnica, liječnika, prohodna puta, obespućeni, u bespućima zahladnica, propuha bure kroz planinske žljebove, studen gore, studen zimom. Izbori su daleko... do sledećih, tko živ tko mrtav... živi strah.
Zimska žalovanja ... gutaju se dani i zalogaji ... a zalogaji, ko čovjek golemi...
ZIMSKA ŽALOVANJA
2012. Veljun velja veljača, prevrtača veljača... Pahulje, pahulje, pahulje, i dalje pahulje...Odsjecaju sjecivima brida ledenica, u zakutak dobrano i davno već od gradskoga oltara, kuće zanemara, odsječene dijelove svoga bića, kojeg oživi o izborima, kada se po selima i zaseocima, o gradskim novcima taksira kombijima, osobnim prometalima, plaćaju autobusi Knin-prometa, Strijela-busi, Laste, Beograd-Bus-evi, Ćopić-d.o.o-i... s one strane tamo glasačke Hrvatske, one preko Drine...
A ovima s ovu stranu ovdje što ostaše tragom Šantićeve pjesme: „Ostajte ovdje...sunce tuđeg neba...“ raznorazni i raznorodni izborni mešetari, nakupci i prekupci glasačkih glasova, za glas obećavaju sve i svašta, od žena za oženiti se, skrbi, mirovine, asvaltiranih puteva, putića i puteljaka, telefona, vodovoda, javne rasvijete, ambulanti, stada ovaca, koza, do traktora iz Srbije...
Traktoraju se tako od izbora do izbora, pusta obećanja dresiranih licemjera... A obećani traktori, raznošeni oštrim planinskim vjetrovima, otisnutim na katalozima i brošurama, nezdrava i nekvalitetna industriskoga papira, raznose po propuhima, po zapuštenoj i neobrađenoj zemlji, carstvu trnjine, gologa gloga, kruna drače, guštera, daždevnjaka-piskavaca, zmija ljutica, do troroga poskoka što na grani lijeske vreba vrebca, zavijenih svih nabrojenih i onih koji to nisu u vučija zavijanja... i škure bure... nesnosne i hladne zahladnice... Po zaseocima, čistinama puta, zaputcima, malo je puka, jer sve slabo i bolesno, ovakva klima čisti, a samo zdravo ostaje na životu... i živi...
Selo je ovo ne tako davno, od oko pet stotina dimova, i preko dvi iljade glava, hranilo: 183 konja, 628 goveda, 4220 ovaca, 884 svinje, 2022 koze, i bilo podijeljeno na četiri kraja, koja su se zvala i još se uvijek tako zovu: čavušljuvci, biva po broju bivanja seoskih čavuša (glasnika), a to su Zorići, Đurići, Bojanići i Torbice, čavušljivaca udaljenih po ½ sata hoda, jednih od drugih i rastavljenih potokom Brašincem i potokom Vilesovicom, u kom su se po pučkoj predaji umivale nadgorkinje vile, a konja pojila ratnica Neda i preskakala ga kraljica Lepa, nad kojim je urotu kovao Zvonimirov brat, kako kraljevskom krunom da okruni brata, Dmitra Zvonimira...
Današnji Plavanjci skoro su svi naseljeni u XVI. stoljeću iz obližnje Bosne i to, naselili su ih Turci da im zemlje rade, u kuće potleušice, od kamena tesanika, jedna od druge u rastojanju do sto metara, zbijene bez ikakva poretka, obično pri strani, uokolo ravnice u kotlini, u skupinama po plemenima.
U narodu nema žive uspomene kojom se tumači ime sela, a pojedini odlomci dobili su ime po plemenu, koje u njima stanuje. Pa opet, uvriježilo se mišljenja da ime dolazi od česti plavljenja plavanjskoga polja, nekako s proljeća od nadošlih podzemnih i nadzemnih voda pomognutih potocima Došinca i Bašinca, koje ožive planinski otopci snjegova, kada prvocvijeti s planinskih visova i dola, zrncima plavanjskoga sunca izgone zimu...
Tko zna kada je s kojim od tih izgona izgnana i zadnja Maja Planinka, u ljetne dane, kada u selu nastanu vrućine, i kada se zabrani u polju paša pored usijeva. Blago se tada tjera u planinu, gdje ima izobilja trave i hladovine. Osim čobana bogatiji imaju i jedno žensko, koje zovu Majom Planinkom. Planinka sprema jelo za čobane, pere rublje, muze mlijeko, siri sir, mete maslo, održava stanove, kolibe, gdje ljetuje blago...
Dugo u noć, uz logorsku vatru, u dugu gluhu noć, u kojoj se podnose vuci čobani..., pominju se pominjanja, zgode i kazote pa tako i jedna, o tamo jednome Opačiću koji vele, da jedared reče da je tako slatko jeo omač (travu) te ga zato selo prozva Omač-Kus, a njegovo potomstvo Omčikusi. A bio je kažu tamnolika lica, visoka čela, pogleda vatrena, ovelika stasa, širokih gorštačkih pleća. Jak, brz, okretan. Govora jedra i čista, razbuđenog pjesničkoga duha... S neobičnom svježinom, vanrednom ljepotom i čistotom svojih jedrih izraza, s onim nepresušnim izvorom bogatstva, bujnosti i gipkosti jezičnih oblika, južnoga narječja...
Veljača 2012. Suha zima, vjetrovita i hladna s dosta snijega. Zahladnica počinje o svetome Luki, a traje do pred svetoga Đurđa, do Đurđevdana... Bura je nesnosna i ledena... Iza zime dolazi, predproljetna jugovina, pramaljeća, koja traje po nekoliko tjedana. Ona donosi izobilnu kišu koja često pada nebrojeni broj dana, namirujući tijedne i tijedne... Tada se izlije masa vode na zemlju, potoci i poteci otmu se koritima... Polja se pretvaraju u prostrana jezera... Po njivama izviru izvori, zvire vode...
Onda netko kao da rukom odnese svu tu vodu i razgori oganj nebeski i vrelost, padne užeže ravnicu, dani za danima se žare, žežu, praskozorjima.... Kad žar splasne, nabujala vegetacija zaposjedne ravnicu i blagi topli dani bez daška vjetra...
Ljeti dodiju vrućine i komarci... Livade zatrudne trudnim blagodatima usijeva, kukuruza, raži, ječma pšenice, povrtnica, sve otežalo bogatim urodom, bremenite grane voćki s urodom legnu po zemlji, u kojoj rodi i ono što se i u šali nanese nad nju...
Duša zaboli od pogleda, ove dvije i dvanaeste, u napuštene kuće, u napuštenim kućama, botaničke bašte, već ojačala debla stabla, samonikla iz nekada dnevnih boravaka, probijaju kroz krovove kuća...prašume pustoši
Zima stegla ove 2012, zima stegla da i kamen drhti, gluha i daleka bjelina snijega, zamela pute, obesputila ih... ralica niti na vidiku...
2012. narcisoidno-bolesnoga slikovanja, na tragu one turbo-folk-narodne, sliku svoju ljubim, šapćem svoje ime, vjetar nosi riječi... Riječi u vjetar, riječi u vjetru... vjetrenjače riječi... Umjesto kruha, i posla, obrazli traga, izborni govori, slikom na sliku, osobne medijske promidže, medijskoga maltretiranja puka, Hrvatskoga Kraljevskoga Glad Grada, grada tužnih ljudi... Iz dana u dan, bezdan...
Mlade kninske obitelji odlaze, dane se dan za danom izdanjeni ti i takvi obezdanjeni dani, a porodice odlaznika uvećavaju, u kolonoma...
Malo je koji grad kao grad Knin, podcrtan kolonama... u novije vrijeme preko pedeset mladih, školovanih, obitelji, trenutno odredište pokrenutih kolona, konačno stanište, za skončaj konačište... Kanada...
Ostaju za njima svježe obojane fasade i po deblima , pročeljima zgrada, oglasnim prostorima pa i metalnim kontejnerima, izderani promidženi plakati, od Jambo-plakata do plakata veličine osobne iskaznice, slike političara...
Veju, veju pahulje, veju... po obrazinama mraz šara đon-obrazli obrazinama... a rumen, crvanilo-stida ... crvene se od mraza... Ledena caklina zaleđenih nogostupa obara i lomi noge i ruke...
Pahulje, pahulje i dalje... pahulje... Zapusi i smetovi, povrh čela kuća potleušica, gluho i daleko, do neba golemi... vješaju se bjelinom snijega izaprani zaseoci, kao bijelo rublje o štrik nebeskoga svoda s one strane ruba noći... Plavanjska starčad i nejač, okovana snijegom i ledom, njih oko dvijesto duša, bez živežnih namirnica, liječnika, prohodna puta, obespućeni, u bespućima zahladnica, propuha bure kroz planinske žljebove, studen gore, studen zimom. Izbori su daleko... do sledećih, tko živ tko mrtav... živi strah.
Zimska žalovanja ... gutaju se dani i zalogaji ... a zalogaji, ko čovjek golemi...
|
| ||||
|
|
|
4.3.2014.
MOZAICI S(t)VOJIH SJEĆANJA
Ivana Milutin, Šapat tišine, Gradska knjižnica Zadar 2014., pjesme
Slovima srca, tragovima duše, u redovima pjesme, načitane pjesnikinje, sa same gornje, prve pjesničke crte, koja dijeli i ukazuje na osobite, ukazujući nam na Ivanu Milutin, Šapatima tišine, odvajajući je od pjesničke osrednjosti, od osrednjih pjesnika.
Poetski novi dezeni iz starodrevne pojave, poezije, poetskim korakom u prekoraku jave i sna, kreće se hodnicima znakova, u ljubavi i (ne)ljubavi, iz „zašto pišem“ male studije u uvodu u knjigu pjesama, pruža nam ruku vodilju ukoričenim mozaicima s(t)vojih sjećanja. Prepliću se i nastavljaju pjesme: duhovne, ljubavne... Lirske intimističke... (samo)ironična ženska duša lirskog subjekta sebstva .
„Ivanino lirsko, introspektivno „ja“, neka je vrst unutarnjeg monologa koji je intrinsički hranjen i podržavan potragom za cjelovitim identitetom i propitivanjem načina kojim će ga ojačati.“ (Mirko Jamnicki Dojmi).
U potrazi za prijateljstvom, listajući, čitajući i meditirajući nad svakom pjesmom, uviđa se sloboda i rječitost; znanje i umješnost; logika i zapletenost autorice spomenutoga naslova, s pravom primjećuje u svom osvrtu na knjigu pjesama Šapat tišine, don Boris Pedić.
U duhovnom partnerstvu propituje svoj suodnos sa Bogom, koracima riječi, zakoraca posredstvom ljubavi u duhovni svijet, u kom se dobrano skučila. Romantika duhovne razmjene žari poetska žarišta.
Nižu se zrnca bisera u unutrašnjosti školjke pjesme: Prozori u jutru; Svaki dan je svoj dan; Ordeni tišine; Pravim od slova papirnati brodić; Zamrznuta tišina; Odzvanja zvuk tvoje duše; Gradovi koji nema na karti; Kad i vlastite oči dobiju naši snovi; I vjetrovi pišu ode svojim pustinjama; Pusti mi sebe u riječima; Prezime straha; Dugo nismo šutjeli u paru; Napuštena sjedala straha; Krzneni okovratnik ukrašen riječima...
Ove stihove ko nadošle vode nose osjećaji. Bujice su to osjećaja koje plave i nose sve pred sobom u nezaborav, krenute iz duše pjesnikinje. Pjesnikinja nas nesebično dariva njima.
Dariva srcem.
MOZAICI S(t)VOJIH SJEĆANJA
Ivana Milutin, Šapat tišine, Gradska knjižnica Zadar 2014., pjesme
Slovima srca, tragovima duše, u redovima pjesme, načitane pjesnikinje, sa same gornje, prve pjesničke crte, koja dijeli i ukazuje na osobite, ukazujući nam na Ivanu Milutin, Šapatima tišine, odvajajući je od pjesničke osrednjosti, od osrednjih pjesnika.
Poetski novi dezeni iz starodrevne pojave, poezije, poetskim korakom u prekoraku jave i sna, kreće se hodnicima znakova, u ljubavi i (ne)ljubavi, iz „zašto pišem“ male studije u uvodu u knjigu pjesama, pruža nam ruku vodilju ukoričenim mozaicima s(t)vojih sjećanja. Prepliću se i nastavljaju pjesme: duhovne, ljubavne... Lirske intimističke... (samo)ironična ženska duša lirskog subjekta sebstva .
„Ivanino lirsko, introspektivno „ja“, neka je vrst unutarnjeg monologa koji je intrinsički hranjen i podržavan potragom za cjelovitim identitetom i propitivanjem načina kojim će ga ojačati.“ (Mirko Jamnicki Dojmi).
U potrazi za prijateljstvom, listajući, čitajući i meditirajući nad svakom pjesmom, uviđa se sloboda i rječitost; znanje i umješnost; logika i zapletenost autorice spomenutoga naslova, s pravom primjećuje u svom osvrtu na knjigu pjesama Šapat tišine, don Boris Pedić.
U duhovnom partnerstvu propituje svoj suodnos sa Bogom, koracima riječi, zakoraca posredstvom ljubavi u duhovni svijet, u kom se dobrano skučila. Romantika duhovne razmjene žari poetska žarišta.
Nižu se zrnca bisera u unutrašnjosti školjke pjesme: Prozori u jutru; Svaki dan je svoj dan; Ordeni tišine; Pravim od slova papirnati brodić; Zamrznuta tišina; Odzvanja zvuk tvoje duše; Gradovi koji nema na karti; Kad i vlastite oči dobiju naši snovi; I vjetrovi pišu ode svojim pustinjama; Pusti mi sebe u riječima; Prezime straha; Dugo nismo šutjeli u paru; Napuštena sjedala straha; Krzneni okovratnik ukrašen riječima...
Ove stihove ko nadošle vode nose osjećaji. Bujice su to osjećaja koje plave i nose sve pred sobom u nezaborav, krenute iz duše pjesnikinje. Pjesnikinja nas nesebično dariva njima.
Dariva srcem.
|
| ||||
26.2.2014.
PAŠKO I TATA
Samostalna izložba, Gradska knjižnica Zadar
Otvarajući nam vrata svoga doma, doma umjetnosti, u kom je sve dotaknuto i podcrtano umjetničkim crtama, čije kantune i kute pohode zvuci klavira, širom nam otvaraju svoja srca, srca koja nikada nisu ni zatvarana za sve ljude dobre volje, ljude umjetničke niti, ljudoljube, obitelj Laća: Otac Denis (umjetnik od prvog trenutka, neponovljiv i svoj, razgranatih grana umjetničke izražajnosti), Jelena Laća (profesorica glazbene kulture, glazbenica, pijanistica, voditeljica klape Condura Nin, djelatnica u kulturi), Sara Laća (završena vižastistica, dizajner, završila vodeću talijansku školu), Paško Laća (rijedak talent, od oblikovanih figura Paška Laće zastaje dah, dugo ostajemo zbunjeni i debelo zamišljeni nad njima, a tek je učenik prvoga razreda OŠ Bartola Kašića), dodamo li tom osvrtu familijarne umjetničke doticaje, umjetnike prvoga koljena obitelji Laća, književne klasike Nikolu Pulića, strica Josipa Laću Tokana, bogati nas neupitnim umjetničkim bogatstvom Laća.
Ulaskom u dom Laća, dočekuje nas na zidu starinsko veslo iz Sukošana. Divlja patka. Instalacije od dijelova auta. Kameni oblici iz kamene faze. Triptih na drvenoj podlozi od drvenih ostataka s motivima starinskih jurilica. Grafike. Akvareli.
Koliko je uporabnih preureda detalja interijera u obiteljskom domu Laća, prepoznatljivoga umjetničkoga rukopisa Denisa Laće. Po zidovima radovi riba, mozaika, instalacija, interpretacije na viđeno: od drveta, od školjki, od naplavina, komada metala, od auto-dijelova, od palme, palmine grane, ni jedna nije ista, to diktira oblik grane, prikupljeni dijelovi, uklopljivi detalji.
Oko bilježi. Memorira. Dijelovi riba. Stari automobili. Motori. Čudne forme gledaju u nas. Provociraju. Ne daju ogluh. Traže vrijedne istraživačkoga odziva, stručni i iscrpni osvrt.
Što tek reći za praktičnu uporabno-umjetničku izvedbu, tikvice ispunjene soli onako na dohvat ruke, okačene na zid.
Toliko toga urađenoga iz jednoga komada, uz neupitno štovanje umjetnika prirode. Izneseno iz topline doma, iz topline srca, iscrtano crtama duše, svjedoči i govori o Laćama, u ovome izložbenome prostoru GK Zadar, daje se i daje, toliko srca i duše, svaki izložak ponaosob.
Plakat Paško i Tata progovara toplinom obiteljskog doma, koja pada po svima nama, bogateći nas izloženim radovima.
PAŠKO I TATA
Samostalna izložba, Gradska knjižnica Zadar
Otvarajući nam vrata svoga doma, doma umjetnosti, u kom je sve dotaknuto i podcrtano umjetničkim crtama, čije kantune i kute pohode zvuci klavira, širom nam otvaraju svoja srca, srca koja nikada nisu ni zatvarana za sve ljude dobre volje, ljude umjetničke niti, ljudoljube, obitelj Laća: Otac Denis (umjetnik od prvog trenutka, neponovljiv i svoj, razgranatih grana umjetničke izražajnosti), Jelena Laća (profesorica glazbene kulture, glazbenica, pijanistica, voditeljica klape Condura Nin, djelatnica u kulturi), Sara Laća (završena vižastistica, dizajner, završila vodeću talijansku školu), Paško Laća (rijedak talent, od oblikovanih figura Paška Laće zastaje dah, dugo ostajemo zbunjeni i debelo zamišljeni nad njima, a tek je učenik prvoga razreda OŠ Bartola Kašića), dodamo li tom osvrtu familijarne umjetničke doticaje, umjetnike prvoga koljena obitelji Laća, književne klasike Nikolu Pulića, strica Josipa Laću Tokana, bogati nas neupitnim umjetničkim bogatstvom Laća.
Ulaskom u dom Laća, dočekuje nas na zidu starinsko veslo iz Sukošana. Divlja patka. Instalacije od dijelova auta. Kameni oblici iz kamene faze. Triptih na drvenoj podlozi od drvenih ostataka s motivima starinskih jurilica. Grafike. Akvareli.
Koliko je uporabnih preureda detalja interijera u obiteljskom domu Laća, prepoznatljivoga umjetničkoga rukopisa Denisa Laće. Po zidovima radovi riba, mozaika, instalacija, interpretacije na viđeno: od drveta, od školjki, od naplavina, komada metala, od auto-dijelova, od palme, palmine grane, ni jedna nije ista, to diktira oblik grane, prikupljeni dijelovi, uklopljivi detalji.
Oko bilježi. Memorira. Dijelovi riba. Stari automobili. Motori. Čudne forme gledaju u nas. Provociraju. Ne daju ogluh. Traže vrijedne istraživačkoga odziva, stručni i iscrpni osvrt.
Što tek reći za praktičnu uporabno-umjetničku izvedbu, tikvice ispunjene soli onako na dohvat ruke, okačene na zid.
Toliko toga urađenoga iz jednoga komada, uz neupitno štovanje umjetnika prirode. Izneseno iz topline doma, iz topline srca, iscrtano crtama duše, svjedoči i govori o Laćama, u ovome izložbenome prostoru GK Zadar, daje se i daje, toliko srca i duše, svaki izložak ponaosob.
Plakat Paško i Tata progovara toplinom obiteljskog doma, koja pada po svima nama, bogateći nas izloženim radovima.
|
| ||||
25.1.2014.
JABLANI SE POVIJAJU
U neizmjerno toplo zadarsko jutro, za ovo doba godine, Zadar izlijepljen plakatima Željka Samardžića. Koncert pod Pekom, sportska dvorana Krešimir Ćosić na Višnjiku. Sijedi gospodin širokog osmijeha smiješi nam se s plakata. Popis eminentnih hrvatskih estradnjaka na plakatu pod stavkom: Gosti večeri.
Duet Željka Samardžića s Jelenom Rozgom, pri samom vrhu svih top-lista u regiji i šire. Na hrvatskim top-listama ne silazi s vrha već nekoliko tjedana. U novinama na naslovnicama najava gostovanja: Regionalna estradna zvijezda, Mostarac Željko Samardžić gostuje na Višnjiku u Zadru. Željko pod Pekom! Vokalni solist osebujnoga glasa u Zadru. Na mega turneji regijom vodeća zvijezda lakih nota Željko Samardžić odabrao Zadar za krunu svoje turneje...
Nije uobičajeno doći u neki grad toliko dana prije samoga nastupa. Odrediti ga za mini godišnji odmor. Doći s obitelji. Upravo to napravi Željko.
Malo je znano: Željko Samardžić, niže razrede osnovne škole završi u Zadru. Zbog nekih događanja (mladost-ludost), kojima je sklona sve i jedna generacija, a Željko i u njima zauze vodeću ulogu - osmi razred osnovne škole završi u Arbanasima. Četvrti, peti, šesti, sedmi razred u O Š Velimir Škorpnik.
E u tim nižim razredima osnovne škole isticao se Željko svojom glazbenom nadarenošću. Kako je u tim godinama svirao harmoniku. Nije se mogla zamisliti niti jedna školska priredba bez Željka. A tek kad bi zapjevao sevdalinku koju Rade Jovanović napisa za Safeta Isovića: Jablani se povijaju.
Kasnije, kasnije godine donesoše druge instrumente, drugu glazbu. Željkovom ocu životni poziv drugi grad...
Tu večer, na partiju za svoju zadarsku školsku ekipu, raju, koja mu donese neizostavnu harmoniku, u konobi na Poluotoku, uz: Kalelargu, Dalmatinac sam, neizostavnoga Ivčića (Fešta, Roko, Šjor Bepo...), do ranih jutarnjih sati Jablani se povijaju.
JABLANI SE POVIJAJU
U neizmjerno toplo zadarsko jutro, za ovo doba godine, Zadar izlijepljen plakatima Željka Samardžića. Koncert pod Pekom, sportska dvorana Krešimir Ćosić na Višnjiku. Sijedi gospodin širokog osmijeha smiješi nam se s plakata. Popis eminentnih hrvatskih estradnjaka na plakatu pod stavkom: Gosti večeri.
Duet Željka Samardžića s Jelenom Rozgom, pri samom vrhu svih top-lista u regiji i šire. Na hrvatskim top-listama ne silazi s vrha već nekoliko tjedana. U novinama na naslovnicama najava gostovanja: Regionalna estradna zvijezda, Mostarac Željko Samardžić gostuje na Višnjiku u Zadru. Željko pod Pekom! Vokalni solist osebujnoga glasa u Zadru. Na mega turneji regijom vodeća zvijezda lakih nota Željko Samardžić odabrao Zadar za krunu svoje turneje...
Nije uobičajeno doći u neki grad toliko dana prije samoga nastupa. Odrediti ga za mini godišnji odmor. Doći s obitelji. Upravo to napravi Željko.
Malo je znano: Željko Samardžić, niže razrede osnovne škole završi u Zadru. Zbog nekih događanja (mladost-ludost), kojima je sklona sve i jedna generacija, a Željko i u njima zauze vodeću ulogu - osmi razred osnovne škole završi u Arbanasima. Četvrti, peti, šesti, sedmi razred u O Š Velimir Škorpnik.
E u tim nižim razredima osnovne škole isticao se Željko svojom glazbenom nadarenošću. Kako je u tim godinama svirao harmoniku. Nije se mogla zamisliti niti jedna školska priredba bez Željka. A tek kad bi zapjevao sevdalinku koju Rade Jovanović napisa za Safeta Isovića: Jablani se povijaju.
Kasnije, kasnije godine donesoše druge instrumente, drugu glazbu. Željkovom ocu životni poziv drugi grad...
Tu večer, na partiju za svoju zadarsku školsku ekipu, raju, koja mu donese neizostavnu harmoniku, u konobi na Poluotoku, uz: Kalelargu, Dalmatinac sam, neizostavnoga Ivčića (Fešta, Roko, Šjor Bepo...), do ranih jutarnjih sati Jablani se povijaju.
|
| ||||
21.01.2014.
NOBELOVA NAGRADA ZA MATEMATIKU
Već duže vrijeme ko zloduh u meni progoni me misao. Duboko zagreba po svemu što se doticalo Alfreda Bernharda Nobela. Osvjedočih se u spoznaji o njegovome držanju matematike na pijadestalu oltara znanosti. Logično se postavljalo pitanje: Kako to da nema Nobelova nagrada za matematiku?
Na sva moja istraživačka traganja po arhivima. Po računalnim bazama podataka... Odgovor se ni naslućivao nije. Pomislih, moje se traganje primiče granici preko koje prelazi u bolest. Iznenadi me elektronička poruka Kazuqo Ishigyoa iz Švedske. Uputi me na izvor koji dade odgovor mojim višegodišnjim uznastojanjima, ne odgovorivši mi nikada više niti na jednu moju poruku, pa ni na onu prvu: Kako sazna za moju elektroničku adresu? Tko ga uputi na mene? Moju životnu posvećenost Alfredu Bernhardu Nobelu?
***
Alfred Bernhard Nobel, teško podnosi gužve za doručkom. Na brzinu pojede ostatke razmućenih jaja, neprestano razmišljajući kako bi u obližnjem parku mogao opet sresti Maggie Gardner. Maggie ga zauzela cijela. U što god pogleda u njemu je Maggie.
Tu veće sama u kući. Pozva ga da uđe. Uspaljeni ko zečevi, ne malo iznenađeni kućnom pomoćnicom. Ostala uređivati po kući? Ušuljali su se na vrhovima prstiju u njenu sobu, onako kako to djeca rade. Za sobom lagano zatvorili vrata. Strgali odjeću. Vodili ljubav na podu. Cijelo vrijeme kućna pomoćnica redi po kući?
Sve se to isto ponavlja iz dana u dan. Danima. Njeni se zadržali na selu duže već što su mislili. Sve im to postaje smiješno. To sa njima. To sa kućnom pomoćnicom - koja se samo smješka kada u kući zatekne samu Maggie.
Alfred Bernhard Nobel mora napustiti Sankt Petersburg i poći roditeljima u Stockholm, uoči 21 desetog na svoj 21 rođendan. Zadrža se po njega beskonačno dugo. Cio tjedan. Od ponedjeljka do nedjelje.
Već prvi dan po povratku u Sank Petersburg, Alfred Bernhard Nobel odjuri u park vidjeti Maggie. Noge mu se oduzeše. Bradley Prendergast stajao je s njom. Bolje reći: Maggie jedva viri iz njegovog zagrljaja. Matematičar Bradley Prendergast. Ima li ikoga na veleučilištu a da nije čuo za Bradley Prendergast? Zasigurno nema. Mlad znanstvenik u usponu, iz dobrostojeće porodice
stockholmskih industrijalaca. Besprijekorne tjelesne građe. Aktivni sportaš. U lijevu stranu tjera gustu crnu kosu kod češljanja. Prodornih plavih očiju. Pravilnih crta lica. Bijele uštirkane košulje zakopčane uz vrat.
I dalje zagrijan za Maggie, Alfred Bernhard Nobel, besprijekornog gospodskog držanja, ne priđe im. Uništi sve što ga podsjećalo na Maggie.
U nazočnosti Alfreda Bernharda Nobela, oprezno se govorilo o matematičarima, iako se matematika slavila i dalje.
NOBELOVA NAGRADA ZA MATEMATIKU
Već duže vrijeme ko zloduh u meni progoni me misao. Duboko zagreba po svemu što se doticalo Alfreda Bernharda Nobela. Osvjedočih se u spoznaji o njegovome držanju matematike na pijadestalu oltara znanosti. Logično se postavljalo pitanje: Kako to da nema Nobelova nagrada za matematiku?
Na sva moja istraživačka traganja po arhivima. Po računalnim bazama podataka... Odgovor se ni naslućivao nije. Pomislih, moje se traganje primiče granici preko koje prelazi u bolest. Iznenadi me elektronička poruka Kazuqo Ishigyoa iz Švedske. Uputi me na izvor koji dade odgovor mojim višegodišnjim uznastojanjima, ne odgovorivši mi nikada više niti na jednu moju poruku, pa ni na onu prvu: Kako sazna za moju elektroničku adresu? Tko ga uputi na mene? Moju životnu posvećenost Alfredu Bernhardu Nobelu?
***
Alfred Bernhard Nobel, teško podnosi gužve za doručkom. Na brzinu pojede ostatke razmućenih jaja, neprestano razmišljajući kako bi u obližnjem parku mogao opet sresti Maggie Gardner. Maggie ga zauzela cijela. U što god pogleda u njemu je Maggie.
Tu veće sama u kući. Pozva ga da uđe. Uspaljeni ko zečevi, ne malo iznenađeni kućnom pomoćnicom. Ostala uređivati po kući? Ušuljali su se na vrhovima prstiju u njenu sobu, onako kako to djeca rade. Za sobom lagano zatvorili vrata. Strgali odjeću. Vodili ljubav na podu. Cijelo vrijeme kućna pomoćnica redi po kući?
Sve se to isto ponavlja iz dana u dan. Danima. Njeni se zadržali na selu duže već što su mislili. Sve im to postaje smiješno. To sa njima. To sa kućnom pomoćnicom - koja se samo smješka kada u kući zatekne samu Maggie.
Alfred Bernhard Nobel mora napustiti Sankt Petersburg i poći roditeljima u Stockholm, uoči 21 desetog na svoj 21 rođendan. Zadrža se po njega beskonačno dugo. Cio tjedan. Od ponedjeljka do nedjelje.
Već prvi dan po povratku u Sank Petersburg, Alfred Bernhard Nobel odjuri u park vidjeti Maggie. Noge mu se oduzeše. Bradley Prendergast stajao je s njom. Bolje reći: Maggie jedva viri iz njegovog zagrljaja. Matematičar Bradley Prendergast. Ima li ikoga na veleučilištu a da nije čuo za Bradley Prendergast? Zasigurno nema. Mlad znanstvenik u usponu, iz dobrostojeće porodice
stockholmskih industrijalaca. Besprijekorne tjelesne građe. Aktivni sportaš. U lijevu stranu tjera gustu crnu kosu kod češljanja. Prodornih plavih očiju. Pravilnih crta lica. Bijele uštirkane košulje zakopčane uz vrat.
I dalje zagrijan za Maggie, Alfred Bernhard Nobel, besprijekornog gospodskog držanja, ne priđe im. Uništi sve što ga podsjećalo na Maggie.
U nazočnosti Alfreda Bernharda Nobela, oprezno se govorilo o matematičarima, iako se matematika slavila i dalje.
|
| ||||
20.11.2013.
MALI DIV
Osobna iskaznica filma: Prvi zadarski igrani film. Originalni naslov: Mali div (2013). Trajanje: 95. min. Jezik: hrvatski. Zemlja: Hrvatska. Producenti: Sanja Peroš, Igor Goić, Branimir Čakić. Redatelj: Igor Goić. Scenarij: Branimir Čakić. Direktor fotografije: Igor Goić. Montaža: Igor Goić, Marino Grgurev. Uloge: Enio Meštrović, Paola Slavica, Sanja Zalović, Josip Mihatov, Dragan Veselić, Valter Šarović, Josip Major, Jure Aras, Žana Bumber.
Naslov filma posvećen herojima iz sjene, ljudi o kojima se ne piše, predmetom su kolektivnog podsmijeha ili su u svom kraju okarakterizirani kao redikuli. Zbog prevelikog suosjećanja prema životinjama, biljkama, stvarima, više nego samim ljudima sve je sudbonosno povezano, u civiliziranom svijetu žive oni tako, po svom.
Miču puževe s ceste... Zašto to čine? On ne može zaspati da to ne učini. Psihološka srž. Prepoznajemo se. I sam sam dijelom sebe u toj struji, ističe scenarist filma Branimir Čakić. Glavni glumac Enio Meštrović svakako jedan je od takvih. Zapravo i nije trebao glumiti. Nastavio je biti ono što u stvarnome životu jest. Interes za film ogroman je. Kako vrijeme odmiče rastu i zahtjevi da se ponovno upriliči njegovo prikazivanje i krene u redovnu distribuciju.
Poruka filma: Djelovanje iz samilosti. Samilost kao odrednica čovjeka. Samilost uz milost, za samilost, za dostojanstvo suosjećanja koje oplemenjuje one kojima je stalo... Učiniti za stranca nešto, što malo tko čini, uvijek izložen sredini da ga doživi čudakom. To je jedini ključ filma.
Cilj filma je poticanje suosjećanja. Igor Goić redatelj, bio je dovoljno hrabar. Obratio se Branimiru Čakiću za jednu iskrenu toplu priču. Od rotiranih priča u glavi utemeljenim na osobnim iskustvima, jednako teške u proživljavanju jednih i drugih rodila se ova filmska priča. Lavovski posao obavio je Valter Šarović, iz jasnog razloga, razloga iskustva, ima nos.
Protagonisti filma umorni su razmišljanjima o neprijatelju koji nema lice, izloženi stalnim potiskivanjima na marginu, sputavani podmetanjima nisu dobili medijski prostor koji neosporno zaslužuju, a film polako prti put unatoč želji nekih da se o filmu što manje govori. Za pothvate ovakve nužan je strpljiv i uporan rad cijelog tima ljudi. Koliko će vremena proći dok se ekipa oporavi i mentalno i financijski, samofinancirajući se, doslovno svatko je uložio... Igor, Enio, i Branimir najviše su platili.
Poslije prve probne projekcije filma Mali div u Kazalištu lutaka u Zadru uplakana i ozarena lica nazočnih ne lažu. Film dira točku u koju treba dirati. Dodiruje emotivnu srž. Poruka je odjeknula. Inspirirani filmom, ono što prije nisu niti zamjećivali, na radost je akterima filma, ljudi su nakon gledanja filma i sami spašavali puževe, mačke i ptice. Vrijednosti su to iznad bilo koje umjetničke poante.
Što će bit s filmom dalje? On ima svoj put. Kao svako umjetničko djelo on živi za sebe. Reakcije su i više nego pozitivne. U okrutnoj sredini za svakoga tko se želi razlikovati ili možda potvrditi kao istinski stvaralac u ovom gradu, što nije tajna, kolektivni oblik izrugivanja je običaj, nagrada je šutnja, mnogi dežurni lajavci su zašutjeli. Baš ta šutnja potvrda je vrijednosti.
Ovaj su film što se tiče glumačke i tehničke ekipe radili profesionalci, među kojima je bilo i amatera, ma što se podrazumijevalo pod tim dvojbenim nazivom. Izvorni amateri u tom nekom obliku su glumaci Enio Meštrović i Josip Major, dok svi drugi glumom zarađuju za život.
Česti komentari na film su: Svaka čast, skoro sam zaplakao. Ili: Zaplakao sam! Čak i mačo-karakteri nisu ostali ravnodušni. Nitko ne bježi od činjenice da ovaj film nije za svakoga, nijedan film to nije. Ovo je film za ranjive/ranjene duše. Takvih još ima. Film Mali div pokazao je: Ima ih!
Financijska limitiranost, vremenska usuglašavanja, pronalaženja slobodnih termina... nužno je bilo improvizirati. Sukoba kreativne prirode nije bilo. Najteže je bilo uskladiti termine. Teško je organizirati ovakvo što. Ne možeš sebi dopustiti luksuz strogosti prema nekome tko radi bez naknade, radi od sebe. Teško je u Zadru naći deset ljudi iz iste branše da kvalitetno komuniciraju pa se pribjeglo malome lukavstvu: davno posvađane miriti u međugeneracijskome spoju stvarati nešto novo - film.
Nitko ne žali, čak pitanja idu k tome: Što dalje? A projekti idu dalje. Nude se glazbeno-književni mostovi. Dotaknuti glazbom, zašto ne reći, Mali div je glazbeni film, jer glazba često vlada filmom, što glavni protagonisti ne poriču, svoj su osobni autorski projekt izrazili glazbom, jer su u glazbi preko dvadeset godina, što ljudima od struke neće promaći.
Na tom polju, polju glazbe, u gradu Zadru, šutnja, ne/komentar, najveća nagrada koja se može dobit. U glazbenome timu treba istaći: Nikola Špralja, Branimir Čakić, Ivo Ivić, producent, alfa i omega, Ivan Grancarić ton majstor koji je dao golem doprinos i iskustveno obilježio, spasio zvučnu kulisu filma.
Cijeli film počiva na odnosu oca i kćeri. Da to nije funkcioniralo taj glumački suodnos, sve bi palo u vodu. Mnogi su na radost zamijetili da je to najjače u filmu. Uz već spomenutoga Enia, Paola Slavica uspjela se ravnopravno nositi s njegovom karizmom i emotivnom prodornošću. Nakon mnogih ponovljenih gledanja filma Mali div, ekipa je jedinstvena u jednom: da se ponovno snima film Mali div, snimio bi se bez ikakvih odstupanja, snimili bi sve isto. Uz rad, kreiralo se, mijenjalo u hodu, nadopunjavalo...
Film, za razliku od kazališta nije trenutačna živa realizacija, on se može nanovo oživljavati dodavanjem sekvenci, što ovom filmu nije prijeka potreba. On je jednostavno pogođen. Ovo je film grada. Neki su navodili zamjerke, kako je odveć lokalnoga karaktera. Pa takav je tragom te konstatacije i Ta divna splitska noć, ali ta i takva priča mogla se dogoditi u bilo kojemu drugome gradu. S toliko Zadra u filmu, ovo ipak nije film o Zadru. Netko je negdje rekao kako je ovaj film sniman diljem Zadarske županije, što nije točno. Glavni lik trči od Zagreba do Zadra i tako se kroz film prolazi Lijepom našom. Iluzorno je i smiješno naglašavati lokalnost, jer onda bi sve do jednog filma Woody Allena bio podcrtan tom odrednicom što je samo jedna od razina njegovoga filmskog rukopisa. Dvije trećine ljudi koji su film gledali i nešto rekli o filmu Mali div, prezadovoljni su filmom. Jedna trećina ljudi je potpuno nezadovoljna filmom iz njima znani razloga s kojima teško i nikako izlaze u javnost. Trećih nema.
Ekipa filma Mali div obratila se mnogim uglednicima iz svijeta filma dostupnih ekipi. Učinili su sve da pomognu dok je jedan dio (igrača iz sjene) činio sve da se projekt zaustavi nadajući se da od projekta neće biti ništa, a ako se i privede kraju, da taj uradak neće biti vrijedan komentara. Kad se dogodio film Mali div pomeo je sve podmukle igrače iz sjene. Hrvatska industrija filma ne može oprostiti ekipi Malog diva što je uspjela napraviti film bez novca.
Izišlo se izvan okvira metropole, izvan centara moći. Amerikanci svoje filmove rade u Hollywoodu i ne samo njemu, a Hollywood nije glavni grad niti jedne savezne države, nije čak ni grad, filmske industrije zasigurno jest glavni i grad, i kao takav izložen je nemiloj konkurenciji mnogih filmskih centara iz Amerike i ostatka svijeta, koji po uzoru na nj, prave svoje Hollywoode.
Misao vodilja ekipi Malog diva bila je: nametnuti se kvalitetom. Kvaliteta će nametnuti drugi i drugačiji filmski pogled. Za ovaj film – prvi zadarski igrani film može se slobodno bez i malo pretjerivanja reći: iznikao je iz Zadarske filmske škole.
Osobna iskaznica filma: Prvi zadarski igrani film. Originalni naslov: Mali div (2013). Trajanje: 95. min. Jezik: hrvatski. Zemlja: Hrvatska. Producenti: Sanja Peroš, Igor Goić, Branimir Čakić. Redatelj: Igor Goić. Scenarij: Branimir Čakić. Direktor fotografije: Igor Goić. Montaža: Igor Goić, Marino Grgurev. Uloge: Enio Meštrović, Paola Slavica, Sanja Zalović, Josip Mihatov, Dragan Veselić, Valter Šarović, Josip Major, Jure Aras, Žana Bumber.
Naslov filma posvećen herojima iz sjene, ljudi o kojima se ne piše, predmetom su kolektivnog podsmijeha ili su u svom kraju okarakterizirani kao redikuli. Zbog prevelikog suosjećanja prema životinjama, biljkama, stvarima, više nego samim ljudima sve je sudbonosno povezano, u civiliziranom svijetu žive oni tako, po svom.
Miču puževe s ceste... Zašto to čine? On ne može zaspati da to ne učini. Psihološka srž. Prepoznajemo se. I sam sam dijelom sebe u toj struji, ističe scenarist filma Branimir Čakić. Glavni glumac Enio Meštrović svakako jedan je od takvih. Zapravo i nije trebao glumiti. Nastavio je biti ono što u stvarnome životu jest. Interes za film ogroman je. Kako vrijeme odmiče rastu i zahtjevi da se ponovno upriliči njegovo prikazivanje i krene u redovnu distribuciju.
Poruka filma: Djelovanje iz samilosti. Samilost kao odrednica čovjeka. Samilost uz milost, za samilost, za dostojanstvo suosjećanja koje oplemenjuje one kojima je stalo... Učiniti za stranca nešto, što malo tko čini, uvijek izložen sredini da ga doživi čudakom. To je jedini ključ filma.
Cilj filma je poticanje suosjećanja. Igor Goić redatelj, bio je dovoljno hrabar. Obratio se Branimiru Čakiću za jednu iskrenu toplu priču. Od rotiranih priča u glavi utemeljenim na osobnim iskustvima, jednako teške u proživljavanju jednih i drugih rodila se ova filmska priča. Lavovski posao obavio je Valter Šarović, iz jasnog razloga, razloga iskustva, ima nos.
Protagonisti filma umorni su razmišljanjima o neprijatelju koji nema lice, izloženi stalnim potiskivanjima na marginu, sputavani podmetanjima nisu dobili medijski prostor koji neosporno zaslužuju, a film polako prti put unatoč želji nekih da se o filmu što manje govori. Za pothvate ovakve nužan je strpljiv i uporan rad cijelog tima ljudi. Koliko će vremena proći dok se ekipa oporavi i mentalno i financijski, samofinancirajući se, doslovno svatko je uložio... Igor, Enio, i Branimir najviše su platili.
Poslije prve probne projekcije filma Mali div u Kazalištu lutaka u Zadru uplakana i ozarena lica nazočnih ne lažu. Film dira točku u koju treba dirati. Dodiruje emotivnu srž. Poruka je odjeknula. Inspirirani filmom, ono što prije nisu niti zamjećivali, na radost je akterima filma, ljudi su nakon gledanja filma i sami spašavali puževe, mačke i ptice. Vrijednosti su to iznad bilo koje umjetničke poante.
Što će bit s filmom dalje? On ima svoj put. Kao svako umjetničko djelo on živi za sebe. Reakcije su i više nego pozitivne. U okrutnoj sredini za svakoga tko se želi razlikovati ili možda potvrditi kao istinski stvaralac u ovom gradu, što nije tajna, kolektivni oblik izrugivanja je običaj, nagrada je šutnja, mnogi dežurni lajavci su zašutjeli. Baš ta šutnja potvrda je vrijednosti.
Ovaj su film što se tiče glumačke i tehničke ekipe radili profesionalci, među kojima je bilo i amatera, ma što se podrazumijevalo pod tim dvojbenim nazivom. Izvorni amateri u tom nekom obliku su glumaci Enio Meštrović i Josip Major, dok svi drugi glumom zarađuju za život.
Česti komentari na film su: Svaka čast, skoro sam zaplakao. Ili: Zaplakao sam! Čak i mačo-karakteri nisu ostali ravnodušni. Nitko ne bježi od činjenice da ovaj film nije za svakoga, nijedan film to nije. Ovo je film za ranjive/ranjene duše. Takvih još ima. Film Mali div pokazao je: Ima ih!
Financijska limitiranost, vremenska usuglašavanja, pronalaženja slobodnih termina... nužno je bilo improvizirati. Sukoba kreativne prirode nije bilo. Najteže je bilo uskladiti termine. Teško je organizirati ovakvo što. Ne možeš sebi dopustiti luksuz strogosti prema nekome tko radi bez naknade, radi od sebe. Teško je u Zadru naći deset ljudi iz iste branše da kvalitetno komuniciraju pa se pribjeglo malome lukavstvu: davno posvađane miriti u međugeneracijskome spoju stvarati nešto novo - film.
Nitko ne žali, čak pitanja idu k tome: Što dalje? A projekti idu dalje. Nude se glazbeno-književni mostovi. Dotaknuti glazbom, zašto ne reći, Mali div je glazbeni film, jer glazba često vlada filmom, što glavni protagonisti ne poriču, svoj su osobni autorski projekt izrazili glazbom, jer su u glazbi preko dvadeset godina, što ljudima od struke neće promaći.
Na tom polju, polju glazbe, u gradu Zadru, šutnja, ne/komentar, najveća nagrada koja se može dobit. U glazbenome timu treba istaći: Nikola Špralja, Branimir Čakić, Ivo Ivić, producent, alfa i omega, Ivan Grancarić ton majstor koji je dao golem doprinos i iskustveno obilježio, spasio zvučnu kulisu filma.
Cijeli film počiva na odnosu oca i kćeri. Da to nije funkcioniralo taj glumački suodnos, sve bi palo u vodu. Mnogi su na radost zamijetili da je to najjače u filmu. Uz već spomenutoga Enia, Paola Slavica uspjela se ravnopravno nositi s njegovom karizmom i emotivnom prodornošću. Nakon mnogih ponovljenih gledanja filma Mali div, ekipa je jedinstvena u jednom: da se ponovno snima film Mali div, snimio bi se bez ikakvih odstupanja, snimili bi sve isto. Uz rad, kreiralo se, mijenjalo u hodu, nadopunjavalo...
Film, za razliku od kazališta nije trenutačna živa realizacija, on se može nanovo oživljavati dodavanjem sekvenci, što ovom filmu nije prijeka potreba. On je jednostavno pogođen. Ovo je film grada. Neki su navodili zamjerke, kako je odveć lokalnoga karaktera. Pa takav je tragom te konstatacije i Ta divna splitska noć, ali ta i takva priča mogla se dogoditi u bilo kojemu drugome gradu. S toliko Zadra u filmu, ovo ipak nije film o Zadru. Netko je negdje rekao kako je ovaj film sniman diljem Zadarske županije, što nije točno. Glavni lik trči od Zagreba do Zadra i tako se kroz film prolazi Lijepom našom. Iluzorno je i smiješno naglašavati lokalnost, jer onda bi sve do jednog filma Woody Allena bio podcrtan tom odrednicom što je samo jedna od razina njegovoga filmskog rukopisa. Dvije trećine ljudi koji su film gledali i nešto rekli o filmu Mali div, prezadovoljni su filmom. Jedna trećina ljudi je potpuno nezadovoljna filmom iz njima znani razloga s kojima teško i nikako izlaze u javnost. Trećih nema.
Ekipa filma Mali div obratila se mnogim uglednicima iz svijeta filma dostupnih ekipi. Učinili su sve da pomognu dok je jedan dio (igrača iz sjene) činio sve da se projekt zaustavi nadajući se da od projekta neće biti ništa, a ako se i privede kraju, da taj uradak neće biti vrijedan komentara. Kad se dogodio film Mali div pomeo je sve podmukle igrače iz sjene. Hrvatska industrija filma ne može oprostiti ekipi Malog diva što je uspjela napraviti film bez novca.
Izišlo se izvan okvira metropole, izvan centara moći. Amerikanci svoje filmove rade u Hollywoodu i ne samo njemu, a Hollywood nije glavni grad niti jedne savezne države, nije čak ni grad, filmske industrije zasigurno jest glavni i grad, i kao takav izložen je nemiloj konkurenciji mnogih filmskih centara iz Amerike i ostatka svijeta, koji po uzoru na nj, prave svoje Hollywoode.
Misao vodilja ekipi Malog diva bila je: nametnuti se kvalitetom. Kvaliteta će nametnuti drugi i drugačiji filmski pogled. Za ovaj film – prvi zadarski igrani film može se slobodno bez i malo pretjerivanja reći: iznikao je iz Zadarske filmske škole.
|
|
|
EGZISTENCIJALNI VIDOKRUG ISTOSTI
Mirjana Ganza Šarec, MALA SIRENA, roman, knjiga II.
Prozna uspješnica, Mala Sirena, psihološko-filozofski roman s unutarnjim monologom u trećem licu, knjiga II, Mirjane Ganze Šarec, pravocrtno pripovijedana, začudne i zanimljive strukture romana, sljedovima događanja, ko na filmskoj vrpci, bez nedorečenih rukavaca, ima svoje, samo-svoje, davno podcrtane, domislice, utemeljene, do razine osobne filozofije življenja, poimanja života, idejom istosti, u korespodenciji s okruženjem, ljudima, elementima činjenica, nedopuštanja zlu da pobjedi, pobjeđivanje zla dobrim, jer grijesi i zlo unište zajedništvo. Te činjenice ponekad imaju tvorno religioznu, faktografsko-stvarnosnu provenijenciju, unutar osobne filozofske lepeze, razvidno markirani prioriteta i konvencija, ishodišta i koordinata, načela i orijentira ljubavi, temeljnoga ambijenta života.
... „ Mala Sirena, ne traga za svojim identitetom (kao što je često u likovima suvremene književnosti). Ona sebe pozna tako reći od rođenja. Nju vodi Duh Sveti (geni) i ona je toga svjesna. Ona traži da drugi prihvate nju. Ona ne traži sebe nego svoje mjesto pod suncem. Ona sebe ima i hoće da je drugi imaju, shvate. Ako se to dogodi znači da se svijet oko nje popravio, a Mala mu se Sirena pridružila i postala Milka... „ – Riječ autora, Mirjane Ganza Šarec.
Svojom nevjerojatnom lakoćom pisanja, Mirjana Ganza Šarec, senzibilno-spoznajnim, tvorbeno-kreativnim principima, kojima je temeljno pokriće, bogato životno iskustvo pripovjedačkoga subjekta, sebe, što se dakako zamjećuje u Maloj Sireni, putnici na svoju odgovornost, životnim putovima i stranputicama, raljama života, u toj iskonskoj žudnji za prihvaćanjem, žedna tople svjetlosti srca, u čestim nastanama tišina, unutarnji govor daje svemu osvrhovljenost. Iz tih tama upire nadonosne poglede, pruža ruke, da ubere zrela klasja svjetlosti, praznih ruku ječi pritajenim krikovima ljubavi i gnjeva, u tišini svog diskretnog življenja, pripravna na nove moguće kušnje i oskudice, dok sjećanjima skida prašinu s obiteljskih fotografija, suočena sa zahtjevima mnoštva.
... „ Marijana uznemirena zabrinuta lica dolazi Maloj Sireni i kaže:
- Dijete je previše mirno i Majda tvrdi da ne diše.
Mala Sirena se skoči, uzme svoju Snježanu, začepi joj nosić i ona duboko udahne i otvori oči. Majda sada zajeca od sreće.
- Mislila sam da je umrla od hladnoće... „
U Maloj Sireni ima, i slabosti i snage, krotkosti i strasti, duha i tijela. Ima iznad svega, mnogo akumulirane patnje. Njen muškarac rijetko prelazi prag njene samoće, i ulazi u njen realitet i svakodnevlje. Mala Sirena obitava u slojevitostima čežnje, fikcije i meditacije. Sniva. Razmišlja. Svoju samoću uspijeva oduhovit.
Prilazeći drugima, nježno i tiho, u pokušajima biti, Mala Sirena cijepa svoje biće, prijanja uz prirodu uz stvari, dok sagledava sebe, kao prozirnu krhotinu, krhotinu koju religioznost održava u cijelosti, da se sva nespojivo razaspe do kraja.
Ovaj roman rijeka, obiteljska saga, Bildungssroman, tj. roman odgoja i odrastanja, teče dalje. Iz čvorišta osjetilnosti, s tom snagom, snagom vjere, spremna, za nove zrenike, svjesna svoje krhkosti, Mala Sirena bježi od sivila stvarnosti, crnih među-doba. Gnušajući se sivila svakodnevnice, okolišne životne zbilje, zagrcnuta unutarnjom retorikom, Mala Sirena.
Zdravi korijen priče, formira se i raste, razvija se u integralni organizam djela, protkanoga ekspresijama riječi. U svemu se čuti strah . Strah dominira svojim podanicima.
Pozornicom romana Mala Sirena dominiraju: religioznost, alegorija, demistifikacija, ironija, snovi i uspomene, vizure i opsesije.
Skalom osjećaja unutar egzistencijalnoga vidokruga dominiraju: intuicije, čežnje, slutnje, frustracije, patnje, ljutnje, prijekori, prijetnje, posrtanja, strahovi, nesigurnost...
Mala Sirena putuje križnim postajama krhotina svoje rasute duše.
Ovim riječima počinje roman:
- „ Moram žuriti.- kaže Nenad.
Iako je držala dolje glavu krajnje zbunjena primijetila je da joj je, pošto je nešto napisao na nju, tutnuo ceduljicu u ruku, poljubio je u lice i nestao.
Malo po malo Mala Sirena dolazi sebi. Na ceduljici je bila napisana Nenadova adresa... „
... „ Ubrzo se zahladnjuju opet odnosi Male Sirene sa sestrama i majkom, a Vlatko se pridružuje njima. „ – ovim riječima Mirjana Ganza Šarec završava drugu knjigu o Maloj Sireni, a što je bilo između početnih i završnih riječi, otkrite sami.
Mirjana Ganza Šarec, MALA SIRENA, roman, knjiga II.
Prozna uspješnica, Mala Sirena, psihološko-filozofski roman s unutarnjim monologom u trećem licu, knjiga II, Mirjane Ganze Šarec, pravocrtno pripovijedana, začudne i zanimljive strukture romana, sljedovima događanja, ko na filmskoj vrpci, bez nedorečenih rukavaca, ima svoje, samo-svoje, davno podcrtane, domislice, utemeljene, do razine osobne filozofije življenja, poimanja života, idejom istosti, u korespodenciji s okruženjem, ljudima, elementima činjenica, nedopuštanja zlu da pobjedi, pobjeđivanje zla dobrim, jer grijesi i zlo unište zajedništvo. Te činjenice ponekad imaju tvorno religioznu, faktografsko-stvarnosnu provenijenciju, unutar osobne filozofske lepeze, razvidno markirani prioriteta i konvencija, ishodišta i koordinata, načela i orijentira ljubavi, temeljnoga ambijenta života.
... „ Mala Sirena, ne traga za svojim identitetom (kao što je često u likovima suvremene književnosti). Ona sebe pozna tako reći od rođenja. Nju vodi Duh Sveti (geni) i ona je toga svjesna. Ona traži da drugi prihvate nju. Ona ne traži sebe nego svoje mjesto pod suncem. Ona sebe ima i hoće da je drugi imaju, shvate. Ako se to dogodi znači da se svijet oko nje popravio, a Mala mu se Sirena pridružila i postala Milka... „ – Riječ autora, Mirjane Ganza Šarec.
Svojom nevjerojatnom lakoćom pisanja, Mirjana Ganza Šarec, senzibilno-spoznajnim, tvorbeno-kreativnim principima, kojima je temeljno pokriće, bogato životno iskustvo pripovjedačkoga subjekta, sebe, što se dakako zamjećuje u Maloj Sireni, putnici na svoju odgovornost, životnim putovima i stranputicama, raljama života, u toj iskonskoj žudnji za prihvaćanjem, žedna tople svjetlosti srca, u čestim nastanama tišina, unutarnji govor daje svemu osvrhovljenost. Iz tih tama upire nadonosne poglede, pruža ruke, da ubere zrela klasja svjetlosti, praznih ruku ječi pritajenim krikovima ljubavi i gnjeva, u tišini svog diskretnog življenja, pripravna na nove moguće kušnje i oskudice, dok sjećanjima skida prašinu s obiteljskih fotografija, suočena sa zahtjevima mnoštva.
... „ Marijana uznemirena zabrinuta lica dolazi Maloj Sireni i kaže:
- Dijete je previše mirno i Majda tvrdi da ne diše.
Mala Sirena se skoči, uzme svoju Snježanu, začepi joj nosić i ona duboko udahne i otvori oči. Majda sada zajeca od sreće.
- Mislila sam da je umrla od hladnoće... „
U Maloj Sireni ima, i slabosti i snage, krotkosti i strasti, duha i tijela. Ima iznad svega, mnogo akumulirane patnje. Njen muškarac rijetko prelazi prag njene samoće, i ulazi u njen realitet i svakodnevlje. Mala Sirena obitava u slojevitostima čežnje, fikcije i meditacije. Sniva. Razmišlja. Svoju samoću uspijeva oduhovit.
Prilazeći drugima, nježno i tiho, u pokušajima biti, Mala Sirena cijepa svoje biće, prijanja uz prirodu uz stvari, dok sagledava sebe, kao prozirnu krhotinu, krhotinu koju religioznost održava u cijelosti, da se sva nespojivo razaspe do kraja.
Ovaj roman rijeka, obiteljska saga, Bildungssroman, tj. roman odgoja i odrastanja, teče dalje. Iz čvorišta osjetilnosti, s tom snagom, snagom vjere, spremna, za nove zrenike, svjesna svoje krhkosti, Mala Sirena bježi od sivila stvarnosti, crnih među-doba. Gnušajući se sivila svakodnevnice, okolišne životne zbilje, zagrcnuta unutarnjom retorikom, Mala Sirena.
Zdravi korijen priče, formira se i raste, razvija se u integralni organizam djela, protkanoga ekspresijama riječi. U svemu se čuti strah . Strah dominira svojim podanicima.
Pozornicom romana Mala Sirena dominiraju: religioznost, alegorija, demistifikacija, ironija, snovi i uspomene, vizure i opsesije.
Skalom osjećaja unutar egzistencijalnoga vidokruga dominiraju: intuicije, čežnje, slutnje, frustracije, patnje, ljutnje, prijekori, prijetnje, posrtanja, strahovi, nesigurnost...
Mala Sirena putuje križnim postajama krhotina svoje rasute duše.
Ovim riječima počinje roman:
- „ Moram žuriti.- kaže Nenad.
Iako je držala dolje glavu krajnje zbunjena primijetila je da joj je, pošto je nešto napisao na nju, tutnuo ceduljicu u ruku, poljubio je u lice i nestao.
Malo po malo Mala Sirena dolazi sebi. Na ceduljici je bila napisana Nenadova adresa... „
... „ Ubrzo se zahladnjuju opet odnosi Male Sirene sa sestrama i majkom, a Vlatko se pridružuje njima. „ – ovim riječima Mirjana Ganza Šarec završava drugu knjigu o Maloj Sireni, a što je bilo između početnih i završnih riječi, otkrite sami.
|
| ||||
PREŠANI CVJETOVI HERBARIJA KNJIGE
Vasil Tocinovski, Sušačko popodne, HKD Rijeka, Biblioteka Književno pero, Rijeka 2010.
Priče: Sušačko nedjeljno popodne; Pazinski div; Zmajeva nevjesta; Most; Smrt sa smrću nije pobijedila; Roda; Kišobrani lete po nebu; Kobila se mora ukrotiti; O novom očevom povratku; Majka i dijete; S druge strane mora; Slobodan čovjek; Kad priča postaje stvarnost; Nina; Krv nije voda.
Priče Vasila Tocinovskog, Sušačko popodne, prešani su cvjetovi herbarija knjige. Fragmenti cjelina, riječke kronike, uskotračnom prugom svakodnevnice vraćanja pričama. Prijateljujući sa stvaralačkom samoćom portretist riječima, Vasil Tocinovski, iz prozorskog okvira, iz slučajnih susreta šetnji, gradskoga prijevoza, radne i egzistencijalne sredine, okvira mjesta boravka, prirode životne (ne)radosti - gospodstva tišine.
Ove su priče izbor, po riječima Vesne Miculinić Prešnjak, izbor skupljenih dugih, dugih sati kada se očekuje odmor. Pisac to čini radno podsjećajući nas tako vješto, iskreno i nostalgično da je sav naš život svežanj jednog jutra dana ili čak odsanjanog poslijepodneva.
Vrijeme i prostor čudesne Rijeke, ugradba junaka u tijelo priče, koje kao gradski taksi kupi i ostavlja, uzima i vraća ulicama. Prepoznavanje je (ne)moguće u vremenu i prostoru magije Rijeke, dinamičnim prostorima priče. Bliske mnogima važne svima. U potrebi za reći. Napisati riječi. Vasil Tocinovski govorom skrivenog svijeta mašte, djeveruše samoća, svojim se pričama vedri. Iznimnom vrsnoćom, autor rastvara mističnost Rijeke u vremenu-nevremenu, u prostoru - izvan prostorno, ne raspršujući ga, već otkrivajući u književnoj biti priče, čineći u njima lucidne studije grada, šeće mislima.
Rijeka, temeljni motiv u fabulativnoj srži. Vasil Tocinovski pitkim jezikom i jednostavnim stilom čini od ove zbirke priča putopisni vremeplov sa slikama. One su ukoričene u knjizi razbacani sklopljivi dijelovi kolaža. Na iskustvu životnog modela donosi strukturu pripovijedanja, u raznorodnosti samog djela, u kom se on osjeća kao pekar koji mijesi svoj vlastiti kruh.
Dok će profesor Žmegač, u Povijesnoj poetici romana reći da je: život sastavljen od najrazličitijih, najnepredvljivijih, najproturječnijih i najneskladnijih stvari; surov je, nedosljedan, nepovezan, pun neobjašnjivih nelogičnih i proturječnih katastrofa, ukratko takav da izmiče zahtjevima kakvi su u manjoj ili većoj mjeri svojstveni svim dosadašnjim oblicima književne prakse (str. 222.), - a toliko je priča u ovoj zbirci na tragu ovoga navoda.
Vasilovo pripovijedanje ima dvije paradigme, horizontalnu i vertikalnu. Prva bi se odnosila na pripovijedanje koje je autobiografski i povijesno motivirano, dok bi vertikalne bile metafizičke razine i simbolike. U tom spoju iščitavamo literarnost ovog teksta. Autobiografsko, povijesno i mitsko-simbolično u nekim se elementima značajno poklapaju.
Ovo prozno štivo striktno se predmetno tematski vezalo uz riječku zavičajnost, ali ima i drugu zemljopisnu sinklinalu. Nerijetke su nadahnute pjesničke pozlate teksta: Te jeseni naizmjenično bjesnili su Jugo i Bura, i danonoćno padale su kiše. Izbrišu sve priče. I one lijepe koje su bile rijetkost u ova promjenljiva vremena, ili su samo imale iz ružnih i loših priča koje kao strah i trepet useljavaju se u duše ljudi. Nevrijeme izbrisa i jedne i druge, sve je bilo i prošlo, kao da nikada nije ni bilo (Smrt sa smrću nije pobijedila). I tako dalje: Jedno blještavo proljetno jutro na svježe obrijano mladićevo lice kao zlatnik spustio se hrastov list. Novi početak, širok osmijeh pokaza biserne zube. A dukat se je raspričao da su nekad bili jedno..., dok je čarobna pjesma svih vrsta ptica na svijetu ispunjavala beskrajno nebesko prostranstvo. (Majka i dijete). I tako dalje...
Sam autor O ovoj knjizi: Istinska magija su vrijeme i prostor čudesne Rijeke. Grad ne priznaje ni ljudske ni civilizacijske granice, a umna jedinka čovjek je univerzalna čestica. Magija njegove ljepote u srcu je sakupila cijeli svijet. Od tu, čitanje Sušačkog popodneva ako samo došapne da je jedan čovjek, život i svijet, tada je namjera njihovog tvorca ispunila praznine između niza riječi, kao misao i smisao rečenica.
S ne malim osobnim doprinosom hrvatskoj književnosti i znanstvenoj zajednici, preko pedeset naslova, doktor filoloških znanosti Vasil Tocinovski (1946., s. Stojakovo, Đevgelija, Makedonija), redoviti profesor Instituta za makedonsku književnost na Sveučilištu Sv. Kiril i Metodije u Skoplju, voditelj Lektorata za makedonski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci, jedan od najpoznatijih pisaca Makedonije s neupitnim mjestom u srednjoeuropskoj književnosti i ne samo njoj, prije svega znanstvenik i usporedno s tim izniman pripovjedač, prozaist, esejist, autor i koautor vrijednih enciklopedija, nezaobilaznih djela naše kulturne baštine za buduće naraštaje. U kategorizaciji golemoga stvaralačkog opusa Vasila Tocinovskog, bez obzira na predmetno-tematsku zadanost krajem, ova proza (Sušačko popodne) zauzima značajno mjesto.
Lepeza motiva – od faktografije ozbiljnih stvari do onih anegdotalnih, šaljivih podataka koji upućuju na socijalnu tegobnost života, od snovitoga do zbiljskoga, od povijesnoga do suvremenoga, ovo će nas slojevito i neobično štivo svojom spontanom iskrenošću razveseliti i rastužiti prepoznajući u njemu i dio svoje osobne sudbine.
Vasil Tocinovski, Sušačko popodne, HKD Rijeka, Biblioteka Književno pero, Rijeka 2010.
Priče: Sušačko nedjeljno popodne; Pazinski div; Zmajeva nevjesta; Most; Smrt sa smrću nije pobijedila; Roda; Kišobrani lete po nebu; Kobila se mora ukrotiti; O novom očevom povratku; Majka i dijete; S druge strane mora; Slobodan čovjek; Kad priča postaje stvarnost; Nina; Krv nije voda.
Priče Vasila Tocinovskog, Sušačko popodne, prešani su cvjetovi herbarija knjige. Fragmenti cjelina, riječke kronike, uskotračnom prugom svakodnevnice vraćanja pričama. Prijateljujući sa stvaralačkom samoćom portretist riječima, Vasil Tocinovski, iz prozorskog okvira, iz slučajnih susreta šetnji, gradskoga prijevoza, radne i egzistencijalne sredine, okvira mjesta boravka, prirode životne (ne)radosti - gospodstva tišine.
Ove su priče izbor, po riječima Vesne Miculinić Prešnjak, izbor skupljenih dugih, dugih sati kada se očekuje odmor. Pisac to čini radno podsjećajući nas tako vješto, iskreno i nostalgično da je sav naš život svežanj jednog jutra dana ili čak odsanjanog poslijepodneva.
Vrijeme i prostor čudesne Rijeke, ugradba junaka u tijelo priče, koje kao gradski taksi kupi i ostavlja, uzima i vraća ulicama. Prepoznavanje je (ne)moguće u vremenu i prostoru magije Rijeke, dinamičnim prostorima priče. Bliske mnogima važne svima. U potrebi za reći. Napisati riječi. Vasil Tocinovski govorom skrivenog svijeta mašte, djeveruše samoća, svojim se pričama vedri. Iznimnom vrsnoćom, autor rastvara mističnost Rijeke u vremenu-nevremenu, u prostoru - izvan prostorno, ne raspršujući ga, već otkrivajući u književnoj biti priče, čineći u njima lucidne studije grada, šeće mislima.
Rijeka, temeljni motiv u fabulativnoj srži. Vasil Tocinovski pitkim jezikom i jednostavnim stilom čini od ove zbirke priča putopisni vremeplov sa slikama. One su ukoričene u knjizi razbacani sklopljivi dijelovi kolaža. Na iskustvu životnog modela donosi strukturu pripovijedanja, u raznorodnosti samog djela, u kom se on osjeća kao pekar koji mijesi svoj vlastiti kruh.
Dok će profesor Žmegač, u Povijesnoj poetici romana reći da je: život sastavljen od najrazličitijih, najnepredvljivijih, najproturječnijih i najneskladnijih stvari; surov je, nedosljedan, nepovezan, pun neobjašnjivih nelogičnih i proturječnih katastrofa, ukratko takav da izmiče zahtjevima kakvi su u manjoj ili većoj mjeri svojstveni svim dosadašnjim oblicima književne prakse (str. 222.), - a toliko je priča u ovoj zbirci na tragu ovoga navoda.
Vasilovo pripovijedanje ima dvije paradigme, horizontalnu i vertikalnu. Prva bi se odnosila na pripovijedanje koje je autobiografski i povijesno motivirano, dok bi vertikalne bile metafizičke razine i simbolike. U tom spoju iščitavamo literarnost ovog teksta. Autobiografsko, povijesno i mitsko-simbolično u nekim se elementima značajno poklapaju.
Ovo prozno štivo striktno se predmetno tematski vezalo uz riječku zavičajnost, ali ima i drugu zemljopisnu sinklinalu. Nerijetke su nadahnute pjesničke pozlate teksta: Te jeseni naizmjenično bjesnili su Jugo i Bura, i danonoćno padale su kiše. Izbrišu sve priče. I one lijepe koje su bile rijetkost u ova promjenljiva vremena, ili su samo imale iz ružnih i loših priča koje kao strah i trepet useljavaju se u duše ljudi. Nevrijeme izbrisa i jedne i druge, sve je bilo i prošlo, kao da nikada nije ni bilo (Smrt sa smrću nije pobijedila). I tako dalje: Jedno blještavo proljetno jutro na svježe obrijano mladićevo lice kao zlatnik spustio se hrastov list. Novi početak, širok osmijeh pokaza biserne zube. A dukat se je raspričao da su nekad bili jedno..., dok je čarobna pjesma svih vrsta ptica na svijetu ispunjavala beskrajno nebesko prostranstvo. (Majka i dijete). I tako dalje...
Sam autor O ovoj knjizi: Istinska magija su vrijeme i prostor čudesne Rijeke. Grad ne priznaje ni ljudske ni civilizacijske granice, a umna jedinka čovjek je univerzalna čestica. Magija njegove ljepote u srcu je sakupila cijeli svijet. Od tu, čitanje Sušačkog popodneva ako samo došapne da je jedan čovjek, život i svijet, tada je namjera njihovog tvorca ispunila praznine između niza riječi, kao misao i smisao rečenica.
S ne malim osobnim doprinosom hrvatskoj književnosti i znanstvenoj zajednici, preko pedeset naslova, doktor filoloških znanosti Vasil Tocinovski (1946., s. Stojakovo, Đevgelija, Makedonija), redoviti profesor Instituta za makedonsku književnost na Sveučilištu Sv. Kiril i Metodije u Skoplju, voditelj Lektorata za makedonski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci, jedan od najpoznatijih pisaca Makedonije s neupitnim mjestom u srednjoeuropskoj književnosti i ne samo njoj, prije svega znanstvenik i usporedno s tim izniman pripovjedač, prozaist, esejist, autor i koautor vrijednih enciklopedija, nezaobilaznih djela naše kulturne baštine za buduće naraštaje. U kategorizaciji golemoga stvaralačkog opusa Vasila Tocinovskog, bez obzira na predmetno-tematsku zadanost krajem, ova proza (Sušačko popodne) zauzima značajno mjesto.
Lepeza motiva – od faktografije ozbiljnih stvari do onih anegdotalnih, šaljivih podataka koji upućuju na socijalnu tegobnost života, od snovitoga do zbiljskoga, od povijesnoga do suvremenoga, ovo će nas slojevito i neobično štivo svojom spontanom iskrenošću razveseliti i rastužiti prepoznajući u njemu i dio svoje osobne sudbine.
|
| ||||
25.8.2013.
THINKING ABOUT, UMJETNIČKI SAMOKRETI RADE ZRILIĆA
THINKING ABOUT, UMJETNIČKI SAMOKRETI RADE ZRILIĆA
Ruke kao korice, prinose se licu knjige, jednom rukom zahvaća boje, drugom rukom miješajući ih s bojama, zahvaća riječi, i ne zatvara koricama rukama, ostavlja otvorenu, nezatvorenu knjigu, ne jednoznačnog umjetničkog univerzuma Rade Zrilića, značenjske strukture u cjelini zbirke, svojevrsne ukoričene instalacije od boja i od riječi.
Misao, riječ, za nadogradbu s' slikama, reprogramiranim mislima, domišlja pjesme, docrt slike, punine praznina za osobne nadopune učesnika u sudjelovanju izvrate nutrine, izokreta iznutra, izvrnuti džepova dana u Božanskoj slobodi misli, neupitnosti JA, neupitno postojane točke u kružnici vremena.
Riječi u nadokretu slike, ne tumače, ne moste slike, niti zavađaju obale, rukama umjetnika koje ih dotiču, još ih više otpuštaju onkrajima, zapituju, bez naravoučenija… šablone… Hod su po mukama kalupnicima unutar ove bezkalupnosti.
Svaka stranica knjige razbija samosvojnosti, nesputana u činjenju smiješnim kovače kalupa, cikličnosti prirode umjetnosti, krugova koji se šire obezsmrčujući smrt, zlatna znanstvena telad, božanstveni samozvanci, brzi-štreber-doktori-znanosti padaju na tjeme, ne nalazeći u traženju…
Bit je u samospoznajnoj širini beskonačnosti umjetničkoga univerzuma, mikro i makro umjetnikova kozmosa, veličine veliki koji se ne konači, brža od brzine svjetlosti misao, ne domišlja… tek biva zrno u nepobrojivom nizanju Božji čestica, u slobodi slova…
Tomislav Janović ističe:
" - Zbirkom Thinkingabout Rade Zrilić pokušava " misliti " stvarnost na radikalan način. Usprkos ustrajnosti u toj radikalnosti on ipak ne prelazi granicu koja razdvaja estetski modificiranu zbilju od zatvorenoga svijeta vlastite doživljajnosti. Ono što Zrilićev subjektivni univerzum veže za intersubjektivni svijet naše svakodnevnice – i što njegov umjetnički projekt čini relevantnim i vrijednim misaonog truda - upravo je autorova etička motivacija. Parafrazirajući poznatu Brochovu tvrdnju, kada se estetsko počinje odvajati od etičkog umjetnost prijeti urušavanje u kič ili u hermetizam.Izbjegavajući obje zamke, Zrilićeva pjesničko-likovna zbirka snažno svjedoči o aktualnosti te spoznaje. "
Instalacije riječi, upiti širinama zapitanosti, postave slika na izložbama riječi, zareza u prostoru koji ne odvajaju slike od riječi. Tehniciranje bunta. Sunoglavice znanoga. Vrtoglavice znanosti o umjetnosti. Dovođenje pod umjetnost interpunkcijskim znakom ? umjetnost i (ne) umjetnost… Namjesto odgovora interpunkcijski znak ? i širina bjeline, gospodstvo crnine… gluha i daleka bezčutnost tišina… umjetnik ispisuje znakovlje slikarsko-poetskog novogovora, i mi kradući ga očima nadopisujemo slike slova.
Misao, riječ, za nadogradbu s' slikama, reprogramiranim mislima, domišlja pjesme, docrt slike, punine praznina za osobne nadopune učesnika u sudjelovanju izvrate nutrine, izokreta iznutra, izvrnuti džepova dana u Božanskoj slobodi misli, neupitnosti JA, neupitno postojane točke u kružnici vremena.
Riječi u nadokretu slike, ne tumače, ne moste slike, niti zavađaju obale, rukama umjetnika koje ih dotiču, još ih više otpuštaju onkrajima, zapituju, bez naravoučenija… šablone… Hod su po mukama kalupnicima unutar ove bezkalupnosti.
Svaka stranica knjige razbija samosvojnosti, nesputana u činjenju smiješnim kovače kalupa, cikličnosti prirode umjetnosti, krugova koji se šire obezsmrčujući smrt, zlatna znanstvena telad, božanstveni samozvanci, brzi-štreber-doktori-znanosti padaju na tjeme, ne nalazeći u traženju…
Bit je u samospoznajnoj širini beskonačnosti umjetničkoga univerzuma, mikro i makro umjetnikova kozmosa, veličine veliki koji se ne konači, brža od brzine svjetlosti misao, ne domišlja… tek biva zrno u nepobrojivom nizanju Božji čestica, u slobodi slova…
Tomislav Janović ističe:
" - Zbirkom Thinkingabout Rade Zrilić pokušava " misliti " stvarnost na radikalan način. Usprkos ustrajnosti u toj radikalnosti on ipak ne prelazi granicu koja razdvaja estetski modificiranu zbilju od zatvorenoga svijeta vlastite doživljajnosti. Ono što Zrilićev subjektivni univerzum veže za intersubjektivni svijet naše svakodnevnice – i što njegov umjetnički projekt čini relevantnim i vrijednim misaonog truda - upravo je autorova etička motivacija. Parafrazirajući poznatu Brochovu tvrdnju, kada se estetsko počinje odvajati od etičkog umjetnost prijeti urušavanje u kič ili u hermetizam.Izbjegavajući obje zamke, Zrilićeva pjesničko-likovna zbirka snažno svjedoči o aktualnosti te spoznaje. "
Instalacije riječi, upiti širinama zapitanosti, postave slika na izložbama riječi, zareza u prostoru koji ne odvajaju slike od riječi. Tehniciranje bunta. Sunoglavice znanoga. Vrtoglavice znanosti o umjetnosti. Dovođenje pod umjetnost interpunkcijskim znakom ? umjetnost i (ne) umjetnost… Namjesto odgovora interpunkcijski znak ? i širina bjeline, gospodstvo crnine… gluha i daleka bezčutnost tišina… umjetnik ispisuje znakovlje slikarsko-poetskog novogovora, i mi kradući ga očima nadopisujemo slike slova.
|
| ||||
26.6.2013.
PJESNIKOVI POLITIČKI PUTOPLETI
Boris Maruna: Ja nisam partijski čovjek
Omaž pjesniku
Boris Maruna (Podprag - Južni Velebit, 1940. - Zagreb, 14. lipnja 2007. ) hrvatski je pjesnik i prevoditelj s engleskoga i španjolskoga jezika.
Godine1960. emigrira u Italiju. U tri desetljeća svog emigrantskog izbivanja, živio je u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD-u i Španjolskoj. Diplomirao je i magistrirao na sveučilištu Loyola u Los Angelesu. U Barceloni je završio hispanistiku.
Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Autor je kronike Otmičari izgubljena sna, koja potanko opisuje glasoviti »teroristički čin« hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog zrakoplova 10 rujna 1976. čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio izravni svjedok sudskog procesa sudionicima te akcije. Jedan od glavnih organizatora te otmice Zvonimir Bušić, služio je sve do srpnja 2008. svoju kaznu u američkom zatvoru.
Maruna se vratio1990. godine u Hrvatsku, gdje postaje jedan od najoštrijih kritičara hadezeovske vlasti. Obavljao je funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, te radio kao urednik Hrvatske revije.
Dugo je izbivao iz Hrvatske, prvo dobrovoljno, a kasnije i zbog političkog disidentstva, repatrijacije i suočavanja s razočaravajućom zbiljom u neovisnoj Hrvatskoj. Do svoje smrti 14. lipnja 2007. u KBC Dubrava, Maruna je obnašao dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Čile.
Djela
BORIS MARUNA PRIMJER LIBERALNOGA INTELEKTUALCA
Posve svoj, neubilježen zaporkom zadatosti, neispunjen obrazac, normiranosti, bez tradicije na koju bi se oslonio, Boris Maruna, primjer liberalnoga intelektualca, bez zvijezde vodilje na čelu, zapisom nad njim, rođenim rođenjem njegovim, njegovom misijom, ako hoćemo taj zapis preoblikovati u jasan i razgovijetan okvir od riječi, rijedak čovjek, u svoj punoći i snazi opravdanosti te riječi a i tragom čojstva i čovječnosti disident u ambasadorskoj fotelji, izravan: Bilo je lakše voljeti te iz daljine, Hrvati mi idu na živce, I poslije nas ostaje ljubav, Govorim na sav glas, pjesnički su putopisi, pjesmovana ljudoljublja, jav pjesnika, pjesnikovanje u Hrvatskoj reviji, tragom prisnih odnosa što ne čudi, zašto Hvatska Revija, s Šteficom i Vinkom Nikolićem. Uriječio je muk, jecaj masa, predočio hjeroglife straha, terora jednoumlja, nad proljećarima ne gledajući samo kroz svoje naočale, otvoren za drugi i drugačiji spoznajni pogled. Pisao je mnogo i omogućavao drugima da pišu. Govorio i istupao javno, slušao druge, i bio slušan često i prisluškivan. (Suprotivan među prvima Tuđmanu.) Proizveo je politički cunami, krutoj i uskogrudoj politici HDZ-a, politici pečenih volova. Opet ugroza egzistencije, neslućena jakost boli, izravnost ostrela od strane Prvoga hrvatskoga predsjednika, što prouzročuje dišpetni politički zaokret do sablazni političkih krugova pretežito desno usmjerene emigracije, politička Bogohulnost, ulazak Borisa na nagovor Pavla Kalinića, u SDP. Vraćanje na mjesto ravnatelja HMI, Odlazak u diplomaciju, u Čile, za veleposlanika, a i klima u Čileu, trebala je pomoći njegovim upropaštenim plućima.. Slijedom Matoševih riječi, Smrt ima bolji ukus od hrvatskoga općinstva.
Maruna najviše voli citirati Marunu. Eto zato citata iz životopisa za knjigu "Ovako" Alea 1992.:"Živimo u vremenima uljepšanih biografija. Tješimo se, sva su vremena zapravo vremena uljepšanih biografija. Ja nemam takvih potreba i zalažem se za očito: da svi životopisi završe tišinom. U svakom slučaju ovaj". Ivan Cerovac: Pa Borise neka ti tako i bude. Ovaj put, međutim, ipak nemaš zadnju riječ. Riječ, P. Gudelja namjesto točke: Dođe smrt i sjede...!
DISIDENT U AMBASADORSKOJ FOTELJI
Mogući intervju na predlošcima prosudbi i promišljanja Borisa Marune
Ili: Tako je govorio Boris Maruna
Prelazak Borisa Marune u diplomaciju na neki način predstavlja njegov drugi odlazak iz Hrvatske. Prvi put to je bilo 1960. kada je kao 20-godišnjak krenuo u emigraciju u kojoj se zadržao sljedećih 31 godinu, boraveći u pet država. Kako voli reći, unatoč neizbježnim traumama koje izaziva odlazak iz tadašnje države, imao je i podosta sreće. Zahvaljujući ujaku, svećeniku i sveučilišnom profesoru Maruna je u lipnju 1966. došao u Los Angeles i na prestižnom sveučilištu Loyola započeo studij angloameričke književnosti. Za razliku od ostalih hrvatskih emigranata, družio se s književnicima poput Charlesa Bukowskog.
Boris Maruna: Zadnjih bih 13 godina ovoj zemlji bio korisniji da sam se za nju borio vani, umjesto što sam sudjelovao u sukobima unutra...
Početkom sedamdesetih preselio se u Kataloniju i u Barceloni završio Estudios Hispanicos. U Hrvatsku se vratio 1990. i iduće dvije godine bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika. Žestoki kritičar lopovluka koji je obilježavao desetljeće tuđmanizma, tek je 2000. ponovno preuzeo neku službenu dužnost. Ponovno je to bilo mjesto ravnatelja Matice iseljenika na kojem je naslijedio Antu Belju. Sada, na kraju mandata Račanove vlade, Boris Maruna odlazi u Santiago de Chile i kontinent koji jako voli. U Čile odlazi sa suprugom, dok mu kći, 27-godišnja Drina, ostaje u Los Angelesu gdje je zaposlena kao producentica u TV postaji CBS.
Boris Maruna: U Čileu živi više od 200.000 ljudi hrvatskog podrijetla koji su dali puno važnih osoba, Ramon Diaz Eterović jedan je od vodećih čileanskih književnika i uvijek ističe svoje podrijetlo. Nacionalnu nagradu za povijest dobio je također čileanski Hrvat, a našeg podrijetla bio je i cijeli niz ljudi na istaknutim položajima, od ministara do crkvenih velikodostojnika. I danas u Čileu imamo dva naša biskupa.
Osobna karta Hrvatske boli, 40% nepismenih Hrvata... Kako je voljeti Hrvatsku iznutra živeći hrvatsko? Postoji li hrvatski san?
Boris Maruna: To je golema opasnost u odnosu na svijet. Američki sociolozi pisali su još 50-tih godina o postindustrijskom društvu, a o društvu servisa se pisalo u vrijeme mojeg studija, znači 60-tih. Enever Bush, koji je bio glavni Rooseveltov čovjek za oružje u II. svjetskom ratu, napisao je da rat dobivaju oni koji imaju više ljudi sposobnih da od žice naprave detektor. U osnovi to znači da rat dobivaju oni koji su pismeniji, što je bila i naša prednost u posljednjem ratu. Sjećam se da sam našim ljudima na bojištu govorio da se moraju ponašati potpuno drukčije od neprijatelja, a to znači – nema klanja, ubijanja nevinih, silovanja ili krađe. To sam mogao govoriti samo pismenima jer nepismeni ionako reagiraju na instinktivnoj osnovi, a na njoj svaki od nas bi mogao pobiti pola svijeta.
U vrijeme revolucije „Berača kestenova“ i 'Ko je jamio, jamio je, životnoga mota, njegov glas, jasan je i razgovijetan!
Boris Maruna: Ne znam što su učinili Gotovina i Bobetko, ali branio sam mogućnost Hrvatske vlade da vlada. Činilo mi se da su ljudi sa Sjevera koristili previše imperativa i zahtjeva “morate”, ne uzimajući u obzir da po njihovim “mora” Vlada ne može funkcionirati u samoj zemlji. Dolazi do mogućeg kaosa. A meni je glavni imperativ sposobnost Vlade da normalno obavlja svoj posao.
Emigraciski dojmovi
Boris Maruna: Zbog same činjenice da sam bio mlad, odlazio sam u svijet s velikim nadama. Danas odlazim s daleko više skepse prema svijetu, a i prema sebi samom. Odlazio sam s velikom vjerom da ćemo uozbiljiti Hrvatsku i moja su se nadanja ostvarila. Jednom sam u emigraciji replicirao Jakovu Blaževiću koji nas je nazvao “smeće” i napisao da su oni “smeće”. Sada je vrijeme da svi zajedno radimo za bolju sutrašnjicu hrvatskog naroda jer nam se lako može dogoditi da padnemo kao žrtve poriva u Europi i svijetu. A to bi bila katastrofa.
Ako ćemo govoriti o nepodnošljivoj lakoći življenja, bila je to Kalifornija. Pretpostavljam da je upravo Kalifornija dokaz da u životu nije dovoljno biti samo pametan, nego treba imati i malo sreće. Bio sam jedan od rijetkih Hrvata u iseljeništvu koji je proveo 5,5 godina na sveučilištu, a da nije morao brinuti ni o čemu, osim o učenju. Jednom sam šetao s ujakom i on mi je rekao: “Slušaj, mali, ja ću ti plaćati fakultet dok budeš prolazio. Kada padneš, naš ugovor prestaje”. Bilo je to razdoblje kada sam morao samo čitati, i polovicu literature pročitao sam na tamošnjim plažama. Ali ako govorimo o tome koju sam zemlju volio, onda sam čitav život ostao vjeran Argentini. To je prva zemlja koja mi je dala državljanstvo i putovnicu i kojoj sam uvijek ostao korektno lojalan. Čak i dok sam živio u Americi nisam želio odbaciti argentinsku putovnicu. Buenos Aires je pravi europski grad i on imitira Barcelonu isto kao što Barcelona imitira Pariz. Ako u Barceloni potražite Kolumbov prolaz i onda odete u Buenos Aires vidjet ćete da se obje avenije nalaze praktički na istom mjestu u odnosu na more i rijeku. U oba grada sve kuće stoje na kolonadama, također ćete naći vrlo slične ulice i parkove tako da mi je Buenos Aires uvijek djelovao poput najvećeg europskog grada u Americi. New York ima svoje draži, on je Grad kako bi to rekli Dubrovčani, ali to je ipak grad novog svijeta dok Buenos Aires ima štih koji nije različit od onog u Barceloni, Madridu, Parizu ili Pragu. Kada dođete tamo vi ste kod kuće.
Književni meridijani i književne paralele Boris Maruna: Još kad sam bio u Hrvatskoj, Vlado Fučijaš mi je posudio Šoljanov i Slamnigov prijevod T.S. Eliota koji me je oduševio. Malom hrvatskom provincijalcu, ili ako hoćete Zagrepčaninu, on se odmah vrlo svidio. Ali kada sam studirao Eliot je bio sasvim out, vjerojatno zbog toga što je bio konzervativac, rojalist, a naginjao je i Vatikanu jer je volio njegov snažan ustroj koji je puno čvršći nego kod engleske Anglikanske crkve. Opet sam ga počeo čitati prije dva mjeseca, i iako sam neke njegove stvari pročitao i dvadeset puta, nije mi dosadio. S druge strane i Fernando Pessoa je veliki pjesnik, ali neka mi oproste braća Hrvati, ne u hrvatskim prijevodima pa čak ni u prijevodima španjolskih akademika. Pessou je dobro preveo recimo Octavio Paz, tek se u dobrom prijevodu vidi kako je to velik pjesnik. Naravno, kako stariš tako sve manje otkrivaš pjesnike koji ti nešto znače, a Pessoa je bio zadnje takvo otkriće u mom životu.
Svjetski književni trend kratkih priča, trend kratke forme? Boris Maruna: Problem je u onome što neki uporno zovu postmodernizmom, protiv čega sam od samog početka jer sam smatrao da je pjesnik modernizma primjerice bio Vladimir Vidrić. Uostalom, ako pogledate arhitekturu u današnjem Beču otkrit ćete da je to nekakva melasa, a to bi trebao biti postmodernizam. Da bi priča bila kratka i da bi funkcionirala, mora biti istodobno udarno životno iskustvo i lirski doživljaj, a takvih je priča danas malo. To je vrlo težak posao jer se je jako malo ljudi kadro usredotočiti na jedan moment u nečijem životu i od tog momenta napraviti ono što se zove poezija, a to je kratka priča. Ako njezin konačni efekt nije poetski, stvar ne funkcionira. A u kratkoj priči to je teže nego u dužoj noveli kakve su pisali naši modernisti. Takvih ljudi ima vrlo malo u svjetskoj literaturi.
Londonski dani
Boris Maruna: Neki Sicilijanac Luigi i ja prevozili smo bolesnike do operacijskih sala, a kada bi netko umro onda bismo odvezli mrtvace u hladnjače. Moram priznati da je Engleska uredna zemlja i pristojan svijet, i ti mrtvaci bili su lijepo oprani i zamotani poput mumija s ljubičastim križem na prsima. Sicilijanac i ja bi ih primili za glavu i noge i prebacivali. Izdržali smo četiri mjeseca i bili vrlo savjesni radnici. U Englesku sam došao raditi u Novoj Hrvatskoj, ali kako je u neko doba ostala bez novaca morao sam otići u bolnicu. Kada govorim o urednoj zemlji, sjećam se da smo Luigi i ja svaki dan u pet poput ostalih sati dobili čaj i one trokutaste sendviče, i jeli u prostoriji s glavnim specijalistima i drugim osobljem. To je ta vrhunska demokracija.
Uplet u život rođaka iz Amerike, sveučilišnog profesora i svečenika Boris Maruna: Jednog dana dok smo sjedili upravo u toj zajedničkoj društvenoj prostoriji, došla mi je sestra i rekla da imam poziv iz Kalifornije. Bio je to ujak koji mi je rekao da za Božić dolazi u Englesku i ako želim studirati donijet će mi papire za prijem i u lipnju iduće godine mogu doći u L.A. Englezi nisu mogli vjerovati da običan bolnički radnik ide studirati u Ameriku. U to vrijeme u Engleskoj još uvijek na snazi bila je racionalizacija putra, a većina Engeza bila je bijesna na bogatu Ameriku, koja je svake godine kupovala njihove najbolje kadrove s Oxforda, Cambridgea i drugih sveučilišta. Jednostavno nisu mogli platiti liječnika 50.000 dolara godišnje, a Amerika jest jer nije morala trošiti na njihovu proizvodnju.
Flower-power pokret
Boris Maruna: Uvijek sam hrabrio studente koji su bili protiv rata za kojeg je bilo očigledno da ga Amerika gubi i ne želi dobiti, a nisam vidio razlog zašto da moje kolege u tim okolnostima ginu u Vijetnamu. Ali, ja sam u Americi bio stranac koji je imao studentsku vizu, i da su me primjerice uhvatili na demonstracijama, ostao bih bez nje ili kako kažu Amerikanci dobio bih “kick in the ass”. Osim toga, bio sam u studentskoj organizaciji koja je unatoč protivljenju isusovaca na Loyoli uspjela izboriti da predavanje održi tadašnji sekretar Komunističke partije SAD-a, stanoviti dr. Apterer. On je uistinu bio bedak koji je tvrdio kako u Rusiji ima više Hemingwayja nego u Americi, i Cervantesa negoli u Španjolskoj. Bile su to propagandističke gluposti i studenti su od njega napravili golemu budalu, a mene je kasnije pozvao ujak i rekao da je zbog tog gostovanja sveučilište izgubilo dva milijuna dolara. Ali mi u Studentskoj uniji smo uspjeli obraniti pravo da na Loyoli svi imaju pravo govoriti. Loyola je bila privatno sveučilište na kojem su studirali bogati mladići iz katoličkih, židovskih i protestantskih obitelji od kojih nitko nije išao u Vijetnam. No, poznavao sam ljude koji su išli. Primjerice, Artukovićev sin Radoslav nije imao novca za nastavak studija i zato se prijavio u vojsku SAD-a. Međutim, nije poslan u Vijetnam nego na Havaje gdje je radio u logistici. Poslije je završio fakultet zahvaljujući stipendiji za veterane koje je američko ministarstvo obrane dodjeljivalo svojim vojnicima. Meni se nije sviđalo nasilje koje je bilo dio tih prosvjeda. Sjećam se kada je na Berkeleyu napravljen Communication Center koji je koštao ondašnjih 24 milijuna dolara, što je tada bio golem novac. Kada su na Berkeleyu izbili prosvjedi, studenti su kroz okna ubacivali molotovljeve koktele i potpuno uništili zdanje koje je predstavljalo posljednji krik tehnologije. Dok su oni uništavali takve zgrade moj brat, koji je u Madridu studirao na Goyinoj akademiji, zbog besparice je svakodnevno morao pješice prelaziti cijeli grad da bi stigao na razna odredišta.
Španjolska
Boris Maruna: Deset mjeseci koje sam proveo u Malagi ipak su bili nešto najljepše tijekom moje emigracije. Došao sam 1971. u Europu, namjeravajući se vratiti u Hrvatsku. Međutim, mjesec dana kasnije došlo je Karađorđevo i moj povratak je propao. Ostao sam kod brata u Malagi i to je bio period opuštanja. Sljedeće četiri godine proveo sam u Barceloni upoznajući hispansku kulturu, ali u Malagi nisam ništa radio. Imao sam izuzetno dobrog sugovornika, nekadašnjeg domobranskog pukovnika Ivana Babića. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Babić je bio najbolji učenik u bjelovarskoj gimnaziji, a kao izvrsnog vojnog kadeta iz Beograda su ga poslali na Ratnu školu u Parizu. Suprotno onome što su mu govorili u Beogradu da su Srbi zaslužni za kraj rata, profesori u Parizu govorili su da su Srbi svojom nesposobnošću usporili probijanje solunskog fronta. Kao vrhunski strateg 1939. reorganizirao je kraljevsku vojsku u devet knjiga, a Mačeka je upozorio kako će u slučaju rata Njemačka proći kroz Jugoslaviju brzinom najsporijih oklopnih divizija. U NDH je postao šef kabineta Slavka Kvaternika, a 1942. otišao je na staljingradski front. Pričao mi je kako je gledao dok Rusi jurišaju i padaju pokošeni stvarajući od svojih tijela brda mrtvih mužeka, a zatim bi u napad kretala prava vojska i kaćuše. Ivan Babić vratio se u Zagreb i raportirao da će Njemačka izgubiti rat. Zbog toga je pao u nemilost i vlasti su ga pokušale likvidirati, pa je 1944. Pavelićevom Rodom otišao u Bari, a u rukavici je nosio poruku koju je Englezima uputio Košutić. Bilo je kasno za bilo kakve rukavice. Nakon rata je kao inženjer probijao ceste u Venecueli. Po mom mišljenju, Babić je bio najbolji analitičar hrvatske zbilje u inozemstvu. Bio je to čovjek od koga ste mogli puno toga naučiti.
Španjolsko iskustvo bilo je sasvim sigurno veoma ugodno, zato što sam u jednom trenutku opet imao više sreće nego pameti. Kao 32-godišnjak dobio sam posao u Barceloni na Akademiji za djevojke. Tamo je bilo 350 djevojaka između 16 i 22 godine, a ja sam bio jedini muški profesor.
Jugonostalgija / Glavobolna Jugo - Južina
Boris Maruna: Svojoj prvoj ženi Amerikanki napisao sam u nekoj pjesmi stih “Meni su se u životu dogodile samo dvije neugodne stvari: ti i Jugoslavija”. Jugoslavija je za mene stvarno ružan san i danas s užitkom gledam na činjenicu da, usprkos nekim željama, nema nikakve šanse za njezinom restauracijom. Srbija se svela na beogradski pašaluk i Vojvodinu i nema više izgleda za stvaranje proširene Srbije, kako su oni doživljavali bivšu državu. Ne ulazeći u detalje, Jugoslavija je za sve svoje narode bila gubitak vremena.
Osebujna osobnost Osebujna osobnost, otvorena za duhovne dosege. Čovjek mora zastati, potaknut na istraživanje intelektualca-stradalnika, narodskoga čovjeka izloženog političkoj vjetrometini, bez zaklona u ljudima, vrijednog odziva. Čovjek koji je od drugih ljudi, ne zatajivši ih, Petrovim biblijskim poučkom, već naprotiv ističući ih u svim prigodama, čineći neke i sam, prigode zahvale toplome ljudskome. Zvira-voda znanosti, za sve žedne, spoznaje akumuliranoga, intelektualnoga, ljudskoga iskustvenoga znanja, neprestane usporednosti s drugim i drugačijim, u intelektualnim i ljudskim, odmjeravanjima. Osmjeljeni, pozivu odaziva, napiti se na izvoru znanja, pjesničkog tkanja kuće riječi, pjesme, nitima bjelosvjetskih postaja, luka, kolodvora, prihvatilišta, egzila, policijskih postaja, ureda za strance, azilantskih naselja… Velebitska stamenost Marune, gena kamenih, istinoljubivog do boli, rođenog u ozračju endema nepripitomljenosti, neponovljiv u izvornoj prirodnosti.
Poštujući ovu neobičnu pjesničku, znanstvenu i političku osobnost pročitao sam i ponudio vam tekst koji, po mom uvjerenju nije moguće prepričati ili ispričati snažnije nego je to u određenom trenutku proživljena i izrečene Marunina izvorna misao, pjesničko svjedočenje čije bi prepričavanje umanjilo vrijednost, uvjeren da je svetogrđe preinačivati izvornu književnikovu misao.
Ključne riječi neustaljenim redoslijedom: Maruna, Boris, Pjesnik, Politika, Ambasador, Endem
Namjesto zaključka zaključujem omaž o pjesniku stihovima Borisove pjesme: Svi smo mi ovdje jer ne možemo biti nigdje drugdje...
Boris Maruna: Ja nisam partijski čovjek!
___________________
Literatura:
- Intervjui, ogledi prikazi u: Hrvatskoj Reviji, Narodnome listu, Zarezu, Vijencu, Hrvatskim Novinama, Vjesniku, Zadarskome Listu, Hrvatskome Slovu. Kolu.
- Kijevski književni susreti 2010, posvećeni su Borisu Maruni.
-------------------------
* Objavljeno: Pjesnikovi politički putopleti, omaž pjesniku,Tako je govorio Boris Maruna,Zadarski list, broj.3610. godina 16. utorak 23. ožujka. Str. 18. znanstveni osvrt, omaž pjesniku
* Boris Maruna- Ja nisam partiski čovjek, književni omaž, Motrišta, br.53. MH Mostar, svibanj-lipanj 2010. str. 97-102. omaž pjesniku
Boris Maruna: Ja nisam partijski čovjek
Omaž pjesniku
Boris Maruna (Podprag - Južni Velebit, 1940. - Zagreb, 14. lipnja 2007. ) hrvatski je pjesnik i prevoditelj s engleskoga i španjolskoga jezika.
Godine1960. emigrira u Italiju. U tri desetljeća svog emigrantskog izbivanja, živio je u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD-u i Španjolskoj. Diplomirao je i magistrirao na sveučilištu Loyola u Los Angelesu. U Barceloni je završio hispanistiku.
Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Autor je kronike Otmičari izgubljena sna, koja potanko opisuje glasoviti »teroristički čin« hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog zrakoplova 10 rujna 1976. čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio izravni svjedok sudskog procesa sudionicima te akcije. Jedan od glavnih organizatora te otmice Zvonimir Bušić, služio je sve do srpnja 2008. svoju kaznu u američkom zatvoru.
Maruna se vratio1990. godine u Hrvatsku, gdje postaje jedan od najoštrijih kritičara hadezeovske vlasti. Obavljao je funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, te radio kao urednik Hrvatske revije.
Dugo je izbivao iz Hrvatske, prvo dobrovoljno, a kasnije i zbog političkog disidentstva, repatrijacije i suočavanja s razočaravajućom zbiljom u neovisnoj Hrvatskoj. Do svoje smrti 14. lipnja 2007. u KBC Dubrava, Maruna je obnašao dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Čile.
Djela
- I poslije nas ostaje ljubav, 1964.
- Govorim na sav glas, 1972.
- Ograničenja, 1986.
- Ovako, 1992.
- Bilo je lakše voljeti te iz daljine, 1996.
BORIS MARUNA PRIMJER LIBERALNOGA INTELEKTUALCA
Posve svoj, neubilježen zaporkom zadatosti, neispunjen obrazac, normiranosti, bez tradicije na koju bi se oslonio, Boris Maruna, primjer liberalnoga intelektualca, bez zvijezde vodilje na čelu, zapisom nad njim, rođenim rođenjem njegovim, njegovom misijom, ako hoćemo taj zapis preoblikovati u jasan i razgovijetan okvir od riječi, rijedak čovjek, u svoj punoći i snazi opravdanosti te riječi a i tragom čojstva i čovječnosti disident u ambasadorskoj fotelji, izravan: Bilo je lakše voljeti te iz daljine, Hrvati mi idu na živce, I poslije nas ostaje ljubav, Govorim na sav glas, pjesnički su putopisi, pjesmovana ljudoljublja, jav pjesnika, pjesnikovanje u Hrvatskoj reviji, tragom prisnih odnosa što ne čudi, zašto Hvatska Revija, s Šteficom i Vinkom Nikolićem. Uriječio je muk, jecaj masa, predočio hjeroglife straha, terora jednoumlja, nad proljećarima ne gledajući samo kroz svoje naočale, otvoren za drugi i drugačiji spoznajni pogled. Pisao je mnogo i omogućavao drugima da pišu. Govorio i istupao javno, slušao druge, i bio slušan često i prisluškivan. (Suprotivan među prvima Tuđmanu.) Proizveo je politički cunami, krutoj i uskogrudoj politici HDZ-a, politici pečenih volova. Opet ugroza egzistencije, neslućena jakost boli, izravnost ostrela od strane Prvoga hrvatskoga predsjednika, što prouzročuje dišpetni politički zaokret do sablazni političkih krugova pretežito desno usmjerene emigracije, politička Bogohulnost, ulazak Borisa na nagovor Pavla Kalinića, u SDP. Vraćanje na mjesto ravnatelja HMI, Odlazak u diplomaciju, u Čile, za veleposlanika, a i klima u Čileu, trebala je pomoći njegovim upropaštenim plućima.. Slijedom Matoševih riječi, Smrt ima bolji ukus od hrvatskoga općinstva.
Maruna najviše voli citirati Marunu. Eto zato citata iz životopisa za knjigu "Ovako" Alea 1992.:"Živimo u vremenima uljepšanih biografija. Tješimo se, sva su vremena zapravo vremena uljepšanih biografija. Ja nemam takvih potreba i zalažem se za očito: da svi životopisi završe tišinom. U svakom slučaju ovaj". Ivan Cerovac: Pa Borise neka ti tako i bude. Ovaj put, međutim, ipak nemaš zadnju riječ. Riječ, P. Gudelja namjesto točke: Dođe smrt i sjede...!
DISIDENT U AMBASADORSKOJ FOTELJI
Mogući intervju na predlošcima prosudbi i promišljanja Borisa Marune
Ili: Tako je govorio Boris Maruna
Prelazak Borisa Marune u diplomaciju na neki način predstavlja njegov drugi odlazak iz Hrvatske. Prvi put to je bilo 1960. kada je kao 20-godišnjak krenuo u emigraciju u kojoj se zadržao sljedećih 31 godinu, boraveći u pet država. Kako voli reći, unatoč neizbježnim traumama koje izaziva odlazak iz tadašnje države, imao je i podosta sreće. Zahvaljujući ujaku, svećeniku i sveučilišnom profesoru Maruna je u lipnju 1966. došao u Los Angeles i na prestižnom sveučilištu Loyola započeo studij angloameričke književnosti. Za razliku od ostalih hrvatskih emigranata, družio se s književnicima poput Charlesa Bukowskog.
Boris Maruna: Zadnjih bih 13 godina ovoj zemlji bio korisniji da sam se za nju borio vani, umjesto što sam sudjelovao u sukobima unutra...
Početkom sedamdesetih preselio se u Kataloniju i u Barceloni završio Estudios Hispanicos. U Hrvatsku se vratio 1990. i iduće dvije godine bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika. Žestoki kritičar lopovluka koji je obilježavao desetljeće tuđmanizma, tek je 2000. ponovno preuzeo neku službenu dužnost. Ponovno je to bilo mjesto ravnatelja Matice iseljenika na kojem je naslijedio Antu Belju. Sada, na kraju mandata Račanove vlade, Boris Maruna odlazi u Santiago de Chile i kontinent koji jako voli. U Čile odlazi sa suprugom, dok mu kći, 27-godišnja Drina, ostaje u Los Angelesu gdje je zaposlena kao producentica u TV postaji CBS.
Boris Maruna: U Čileu živi više od 200.000 ljudi hrvatskog podrijetla koji su dali puno važnih osoba, Ramon Diaz Eterović jedan je od vodećih čileanskih književnika i uvijek ističe svoje podrijetlo. Nacionalnu nagradu za povijest dobio je također čileanski Hrvat, a našeg podrijetla bio je i cijeli niz ljudi na istaknutim položajima, od ministara do crkvenih velikodostojnika. I danas u Čileu imamo dva naša biskupa.
Osobna karta Hrvatske boli, 40% nepismenih Hrvata... Kako je voljeti Hrvatsku iznutra živeći hrvatsko? Postoji li hrvatski san?
Boris Maruna: To je golema opasnost u odnosu na svijet. Američki sociolozi pisali su još 50-tih godina o postindustrijskom društvu, a o društvu servisa se pisalo u vrijeme mojeg studija, znači 60-tih. Enever Bush, koji je bio glavni Rooseveltov čovjek za oružje u II. svjetskom ratu, napisao je da rat dobivaju oni koji imaju više ljudi sposobnih da od žice naprave detektor. U osnovi to znači da rat dobivaju oni koji su pismeniji, što je bila i naša prednost u posljednjem ratu. Sjećam se da sam našim ljudima na bojištu govorio da se moraju ponašati potpuno drukčije od neprijatelja, a to znači – nema klanja, ubijanja nevinih, silovanja ili krađe. To sam mogao govoriti samo pismenima jer nepismeni ionako reagiraju na instinktivnoj osnovi, a na njoj svaki od nas bi mogao pobiti pola svijeta.
U vrijeme revolucije „Berača kestenova“ i 'Ko je jamio, jamio je, životnoga mota, njegov glas, jasan je i razgovijetan!
Boris Maruna: Ne znam što su učinili Gotovina i Bobetko, ali branio sam mogućnost Hrvatske vlade da vlada. Činilo mi se da su ljudi sa Sjevera koristili previše imperativa i zahtjeva “morate”, ne uzimajući u obzir da po njihovim “mora” Vlada ne može funkcionirati u samoj zemlji. Dolazi do mogućeg kaosa. A meni je glavni imperativ sposobnost Vlade da normalno obavlja svoj posao.
Emigraciski dojmovi
Boris Maruna: Zbog same činjenice da sam bio mlad, odlazio sam u svijet s velikim nadama. Danas odlazim s daleko više skepse prema svijetu, a i prema sebi samom. Odlazio sam s velikom vjerom da ćemo uozbiljiti Hrvatsku i moja su se nadanja ostvarila. Jednom sam u emigraciji replicirao Jakovu Blaževiću koji nas je nazvao “smeće” i napisao da su oni “smeće”. Sada je vrijeme da svi zajedno radimo za bolju sutrašnjicu hrvatskog naroda jer nam se lako može dogoditi da padnemo kao žrtve poriva u Europi i svijetu. A to bi bila katastrofa.
Ako ćemo govoriti o nepodnošljivoj lakoći življenja, bila je to Kalifornija. Pretpostavljam da je upravo Kalifornija dokaz da u životu nije dovoljno biti samo pametan, nego treba imati i malo sreće. Bio sam jedan od rijetkih Hrvata u iseljeništvu koji je proveo 5,5 godina na sveučilištu, a da nije morao brinuti ni o čemu, osim o učenju. Jednom sam šetao s ujakom i on mi je rekao: “Slušaj, mali, ja ću ti plaćati fakultet dok budeš prolazio. Kada padneš, naš ugovor prestaje”. Bilo je to razdoblje kada sam morao samo čitati, i polovicu literature pročitao sam na tamošnjim plažama. Ali ako govorimo o tome koju sam zemlju volio, onda sam čitav život ostao vjeran Argentini. To je prva zemlja koja mi je dala državljanstvo i putovnicu i kojoj sam uvijek ostao korektno lojalan. Čak i dok sam živio u Americi nisam želio odbaciti argentinsku putovnicu. Buenos Aires je pravi europski grad i on imitira Barcelonu isto kao što Barcelona imitira Pariz. Ako u Barceloni potražite Kolumbov prolaz i onda odete u Buenos Aires vidjet ćete da se obje avenije nalaze praktički na istom mjestu u odnosu na more i rijeku. U oba grada sve kuće stoje na kolonadama, također ćete naći vrlo slične ulice i parkove tako da mi je Buenos Aires uvijek djelovao poput najvećeg europskog grada u Americi. New York ima svoje draži, on je Grad kako bi to rekli Dubrovčani, ali to je ipak grad novog svijeta dok Buenos Aires ima štih koji nije različit od onog u Barceloni, Madridu, Parizu ili Pragu. Kada dođete tamo vi ste kod kuće.
Književni meridijani i književne paralele Boris Maruna: Još kad sam bio u Hrvatskoj, Vlado Fučijaš mi je posudio Šoljanov i Slamnigov prijevod T.S. Eliota koji me je oduševio. Malom hrvatskom provincijalcu, ili ako hoćete Zagrepčaninu, on se odmah vrlo svidio. Ali kada sam studirao Eliot je bio sasvim out, vjerojatno zbog toga što je bio konzervativac, rojalist, a naginjao je i Vatikanu jer je volio njegov snažan ustroj koji je puno čvršći nego kod engleske Anglikanske crkve. Opet sam ga počeo čitati prije dva mjeseca, i iako sam neke njegove stvari pročitao i dvadeset puta, nije mi dosadio. S druge strane i Fernando Pessoa je veliki pjesnik, ali neka mi oproste braća Hrvati, ne u hrvatskim prijevodima pa čak ni u prijevodima španjolskih akademika. Pessou je dobro preveo recimo Octavio Paz, tek se u dobrom prijevodu vidi kako je to velik pjesnik. Naravno, kako stariš tako sve manje otkrivaš pjesnike koji ti nešto znače, a Pessoa je bio zadnje takvo otkriće u mom životu.
Svjetski književni trend kratkih priča, trend kratke forme? Boris Maruna: Problem je u onome što neki uporno zovu postmodernizmom, protiv čega sam od samog početka jer sam smatrao da je pjesnik modernizma primjerice bio Vladimir Vidrić. Uostalom, ako pogledate arhitekturu u današnjem Beču otkrit ćete da je to nekakva melasa, a to bi trebao biti postmodernizam. Da bi priča bila kratka i da bi funkcionirala, mora biti istodobno udarno životno iskustvo i lirski doživljaj, a takvih je priča danas malo. To je vrlo težak posao jer se je jako malo ljudi kadro usredotočiti na jedan moment u nečijem životu i od tog momenta napraviti ono što se zove poezija, a to je kratka priča. Ako njezin konačni efekt nije poetski, stvar ne funkcionira. A u kratkoj priči to je teže nego u dužoj noveli kakve su pisali naši modernisti. Takvih ljudi ima vrlo malo u svjetskoj literaturi.
Londonski dani
Boris Maruna: Neki Sicilijanac Luigi i ja prevozili smo bolesnike do operacijskih sala, a kada bi netko umro onda bismo odvezli mrtvace u hladnjače. Moram priznati da je Engleska uredna zemlja i pristojan svijet, i ti mrtvaci bili su lijepo oprani i zamotani poput mumija s ljubičastim križem na prsima. Sicilijanac i ja bi ih primili za glavu i noge i prebacivali. Izdržali smo četiri mjeseca i bili vrlo savjesni radnici. U Englesku sam došao raditi u Novoj Hrvatskoj, ali kako je u neko doba ostala bez novaca morao sam otići u bolnicu. Kada govorim o urednoj zemlji, sjećam se da smo Luigi i ja svaki dan u pet poput ostalih sati dobili čaj i one trokutaste sendviče, i jeli u prostoriji s glavnim specijalistima i drugim osobljem. To je ta vrhunska demokracija.
Uplet u život rođaka iz Amerike, sveučilišnog profesora i svečenika Boris Maruna: Jednog dana dok smo sjedili upravo u toj zajedničkoj društvenoj prostoriji, došla mi je sestra i rekla da imam poziv iz Kalifornije. Bio je to ujak koji mi je rekao da za Božić dolazi u Englesku i ako želim studirati donijet će mi papire za prijem i u lipnju iduće godine mogu doći u L.A. Englezi nisu mogli vjerovati da običan bolnički radnik ide studirati u Ameriku. U to vrijeme u Engleskoj još uvijek na snazi bila je racionalizacija putra, a većina Engeza bila je bijesna na bogatu Ameriku, koja je svake godine kupovala njihove najbolje kadrove s Oxforda, Cambridgea i drugih sveučilišta. Jednostavno nisu mogli platiti liječnika 50.000 dolara godišnje, a Amerika jest jer nije morala trošiti na njihovu proizvodnju.
Flower-power pokret
Boris Maruna: Uvijek sam hrabrio studente koji su bili protiv rata za kojeg je bilo očigledno da ga Amerika gubi i ne želi dobiti, a nisam vidio razlog zašto da moje kolege u tim okolnostima ginu u Vijetnamu. Ali, ja sam u Americi bio stranac koji je imao studentsku vizu, i da su me primjerice uhvatili na demonstracijama, ostao bih bez nje ili kako kažu Amerikanci dobio bih “kick in the ass”. Osim toga, bio sam u studentskoj organizaciji koja je unatoč protivljenju isusovaca na Loyoli uspjela izboriti da predavanje održi tadašnji sekretar Komunističke partije SAD-a, stanoviti dr. Apterer. On je uistinu bio bedak koji je tvrdio kako u Rusiji ima više Hemingwayja nego u Americi, i Cervantesa negoli u Španjolskoj. Bile su to propagandističke gluposti i studenti su od njega napravili golemu budalu, a mene je kasnije pozvao ujak i rekao da je zbog tog gostovanja sveučilište izgubilo dva milijuna dolara. Ali mi u Studentskoj uniji smo uspjeli obraniti pravo da na Loyoli svi imaju pravo govoriti. Loyola je bila privatno sveučilište na kojem su studirali bogati mladići iz katoličkih, židovskih i protestantskih obitelji od kojih nitko nije išao u Vijetnam. No, poznavao sam ljude koji su išli. Primjerice, Artukovićev sin Radoslav nije imao novca za nastavak studija i zato se prijavio u vojsku SAD-a. Međutim, nije poslan u Vijetnam nego na Havaje gdje je radio u logistici. Poslije je završio fakultet zahvaljujući stipendiji za veterane koje je američko ministarstvo obrane dodjeljivalo svojim vojnicima. Meni se nije sviđalo nasilje koje je bilo dio tih prosvjeda. Sjećam se kada je na Berkeleyu napravljen Communication Center koji je koštao ondašnjih 24 milijuna dolara, što je tada bio golem novac. Kada su na Berkeleyu izbili prosvjedi, studenti su kroz okna ubacivali molotovljeve koktele i potpuno uništili zdanje koje je predstavljalo posljednji krik tehnologije. Dok su oni uništavali takve zgrade moj brat, koji je u Madridu studirao na Goyinoj akademiji, zbog besparice je svakodnevno morao pješice prelaziti cijeli grad da bi stigao na razna odredišta.
Španjolska
Boris Maruna: Deset mjeseci koje sam proveo u Malagi ipak su bili nešto najljepše tijekom moje emigracije. Došao sam 1971. u Europu, namjeravajući se vratiti u Hrvatsku. Međutim, mjesec dana kasnije došlo je Karađorđevo i moj povratak je propao. Ostao sam kod brata u Malagi i to je bio period opuštanja. Sljedeće četiri godine proveo sam u Barceloni upoznajući hispansku kulturu, ali u Malagi nisam ništa radio. Imao sam izuzetno dobrog sugovornika, nekadašnjeg domobranskog pukovnika Ivana Babića. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Babić je bio najbolji učenik u bjelovarskoj gimnaziji, a kao izvrsnog vojnog kadeta iz Beograda su ga poslali na Ratnu školu u Parizu. Suprotno onome što su mu govorili u Beogradu da su Srbi zaslužni za kraj rata, profesori u Parizu govorili su da su Srbi svojom nesposobnošću usporili probijanje solunskog fronta. Kao vrhunski strateg 1939. reorganizirao je kraljevsku vojsku u devet knjiga, a Mačeka je upozorio kako će u slučaju rata Njemačka proći kroz Jugoslaviju brzinom najsporijih oklopnih divizija. U NDH je postao šef kabineta Slavka Kvaternika, a 1942. otišao je na staljingradski front. Pričao mi je kako je gledao dok Rusi jurišaju i padaju pokošeni stvarajući od svojih tijela brda mrtvih mužeka, a zatim bi u napad kretala prava vojska i kaćuše. Ivan Babić vratio se u Zagreb i raportirao da će Njemačka izgubiti rat. Zbog toga je pao u nemilost i vlasti su ga pokušale likvidirati, pa je 1944. Pavelićevom Rodom otišao u Bari, a u rukavici je nosio poruku koju je Englezima uputio Košutić. Bilo je kasno za bilo kakve rukavice. Nakon rata je kao inženjer probijao ceste u Venecueli. Po mom mišljenju, Babić je bio najbolji analitičar hrvatske zbilje u inozemstvu. Bio je to čovjek od koga ste mogli puno toga naučiti.
Španjolsko iskustvo bilo je sasvim sigurno veoma ugodno, zato što sam u jednom trenutku opet imao više sreće nego pameti. Kao 32-godišnjak dobio sam posao u Barceloni na Akademiji za djevojke. Tamo je bilo 350 djevojaka između 16 i 22 godine, a ja sam bio jedini muški profesor.
Jugonostalgija / Glavobolna Jugo - Južina
Boris Maruna: Svojoj prvoj ženi Amerikanki napisao sam u nekoj pjesmi stih “Meni su se u životu dogodile samo dvije neugodne stvari: ti i Jugoslavija”. Jugoslavija je za mene stvarno ružan san i danas s užitkom gledam na činjenicu da, usprkos nekim željama, nema nikakve šanse za njezinom restauracijom. Srbija se svela na beogradski pašaluk i Vojvodinu i nema više izgleda za stvaranje proširene Srbije, kako su oni doživljavali bivšu državu. Ne ulazeći u detalje, Jugoslavija je za sve svoje narode bila gubitak vremena.
Osebujna osobnost Osebujna osobnost, otvorena za duhovne dosege. Čovjek mora zastati, potaknut na istraživanje intelektualca-stradalnika, narodskoga čovjeka izloženog političkoj vjetrometini, bez zaklona u ljudima, vrijednog odziva. Čovjek koji je od drugih ljudi, ne zatajivši ih, Petrovim biblijskim poučkom, već naprotiv ističući ih u svim prigodama, čineći neke i sam, prigode zahvale toplome ljudskome. Zvira-voda znanosti, za sve žedne, spoznaje akumuliranoga, intelektualnoga, ljudskoga iskustvenoga znanja, neprestane usporednosti s drugim i drugačijim, u intelektualnim i ljudskim, odmjeravanjima. Osmjeljeni, pozivu odaziva, napiti se na izvoru znanja, pjesničkog tkanja kuće riječi, pjesme, nitima bjelosvjetskih postaja, luka, kolodvora, prihvatilišta, egzila, policijskih postaja, ureda za strance, azilantskih naselja… Velebitska stamenost Marune, gena kamenih, istinoljubivog do boli, rođenog u ozračju endema nepripitomljenosti, neponovljiv u izvornoj prirodnosti.
Poštujući ovu neobičnu pjesničku, znanstvenu i političku osobnost pročitao sam i ponudio vam tekst koji, po mom uvjerenju nije moguće prepričati ili ispričati snažnije nego je to u određenom trenutku proživljena i izrečene Marunina izvorna misao, pjesničko svjedočenje čije bi prepričavanje umanjilo vrijednost, uvjeren da je svetogrđe preinačivati izvornu književnikovu misao.
Ključne riječi neustaljenim redoslijedom: Maruna, Boris, Pjesnik, Politika, Ambasador, Endem
Namjesto zaključka zaključujem omaž o pjesniku stihovima Borisove pjesme: Svi smo mi ovdje jer ne možemo biti nigdje drugdje...
Boris Maruna: Ja nisam partijski čovjek!
___________________
Literatura:
- Intervjui, ogledi prikazi u: Hrvatskoj Reviji, Narodnome listu, Zarezu, Vijencu, Hrvatskim Novinama, Vjesniku, Zadarskome Listu, Hrvatskome Slovu. Kolu.
- Kijevski književni susreti 2010, posvećeni su Borisu Maruni.
-------------------------
* Objavljeno: Pjesnikovi politički putopleti, omaž pjesniku,Tako je govorio Boris Maruna,Zadarski list, broj.3610. godina 16. utorak 23. ožujka. Str. 18. znanstveni osvrt, omaž pjesniku
* Boris Maruna- Ja nisam partiski čovjek, književni omaž, Motrišta, br.53. MH Mostar, svibanj-lipanj 2010. str. 97-102. omaž pjesniku
|
| ||||
08.6.2013.
SPASITI POJAM DUŠE
Rođen na Miholjdan, u Podosoju, Imotska Krajina, 1933. Petar Gudelj, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, živi stvarajući u Baškoj Vodi, objelodanio je dvadesetak knjiga, sustavno prešućivanih, pod «vrijednosni tepih» pometen, ovogodišnji je dobitnik Goranovog vijenca za cjelokupni pjesnički opus.
S namjerom ili ne, od nekog ili nekih, književno-kritičkih zvijezdoznanaca, zvjezdovidaca, zvijezdogatalaca, s one strane ruba neba intelektualnih ljudskih vrijednosti, koji si uzimaju pravo razmeđiti svijetlo i tamu književno-kulturne scene, na muku tešku i nevolju kletu, «doktora osovljenih neprovjerenim prijevodima, pronađenih u prijevodu inih, a kada bi u tim «znanstvenim radovima» svatko došao po svoje brzim doktorima teško da bi neupitnim ostao i naslov... A, takvi su najglasniji, takvi sude, formiraju književne monopole, podcrtavaju, križaju,i iz svake znanstvene knjige vire kao iz paštete, urednici urednika, ocjenjivači ocjenjivača, predgovornici, dogovornici, pogovornici i … Već i prije predlagan za «Goranov vijenac» Gudelj je morao čekati... čekati proljeće 2010. Koliko pjesnik Gudeljeva književnoga kova u našoj književnoj stvarnosti mora čekati? Mora li Pjesnik ugibanje, nekih od takvih, književno-znanstvenih dinosaura, zaštićenih knjiških međeda, mrzitelja novog književnoga svijeta, naspram iskompleksirane mržnje sebe samih u književno-stvaralačkoj impotentnosti, s jedva jednom knjižicom iscijeđenom iz njih k'o iz paste za zube pri kraju tube, gdje se u nedogled gleda, hoće li izaći još što…mrva osvrtića…pa onda sve na velika zvona, kroz medije, tiskovine, umotano u foliju znanstvenosti…
Pjesnički samac sred svemira, Petar Gudelj, svetio se tim i takvima, tako da ih je ignorirao, ne osvrćući se, ozbiljno uzimao nije, zadatost takvih normativa od tih i tih, i ako je namirnica, pjesma je namirnica duše, a ne neka sa pulta, tezge, za zgotovit se tamo u nekim kritičarskim kuhinjama i loncima, za dnevne potrebe, isprazne obroke, koji završavaju puštenom vodom za pjesničkim pomodarstvom… Pisao je dušom, iskreno vjerujući, sumnjom nepokolebljiv u vjeri, da postoje, samo dobre i loše pjesme, modni trendovi, pomodarstva, dolaze i prolaze, ostaju samo dobre pjesme… Izloženost tijela, pjesnički aktovi, trenutni pjesnički trend, ne daje, sam od sebe antologijske pjesme, one se događaju tek rijetkima ( Zmija mladoženja, Isus i psi, Zemlja u jezik...) ubrane Gore dirigentu riječi. Put do odabranosti popločan je radom, radom, na djelu, na sebi, ne čineći ništa za nagrade, zahvalan za svaku, kojom se rad uokviri. Pjesnik, osobenjak - Petar Gudelj, neumrežen niti u jedan od tih krugova, s otklonom od udrugarstva, utrpica, uzgu..., ovih ili onih, ja tebi ti meni književno-kritičarskih fikusa, u rastegnutim oblicima književno-znanstvene nakaznosti, Gudelj je stožernik na nepotrošenome mjestu razičitosti, drugačiji - svoj. Bez uzor-zvijezde za kojom bi išao, baštini pjesničku dušu.
Je li pjesnik slijednik miga pjesništva velikana pjesničke riječi, antologičara koje nitko ne čita, pa ni oni sami jedni druge, do neke nove antologije, u kojoj često nema ovih iz one antologije prije, a tu su ovi, novopečeni klasici popljuvani od onih koji nisu tu, hrvatsko pjesništvo, hrvatska književnost, je književnost prezasićena klasicima, a ako netko nije nazvan klasikom, taj i takav iz toga i takvih krugova, često se bez da trepne klasikom nazove sam… Pjesnici Gudeljeva kova o sebi govore pjesma.
Pjesnički motivi uvriježenim modernističkim nazovi-standardima, književno-pjesničkim dnevnim potrebama pjesama za jedan dan, pjesmama od prigode do prigode, pokušaja pjesme, pjesme izgubljene u razvijanju, zakržljale u razvoju, pothranjene, anoreksične, zanatske, bez duše, nepitke, ustajale, neprotočne, lijepo umotane kao talijanski industriski proizvod, mareketinški dizajnirana, mamac za oči ispod kojega ogoljena realnost praznine smradi… prilagodljive pjesme, pjesme na daljinski upravljč recenzenata, tako da bi ih ti i takvi mogli uguravati u iskaljene unaprijed pripremljene kalupe riječi, i gdje-koju novu, tek tako da se nađe, da se reklo ne bi da je sve od slova do slova, kao iz prethodnih kritika, paradigmi, lumena, esencija, pabiraka, estetskih habitusa, interpretacije pisanja, realija, arhetipskih mitosa, logosa prvine, letimična blokusa, prahne-pjesme, izolomanije, pemzlače, verzotočce, pjesmozore, zvukovnice, nesličnosti kadence, dvsmislene bliskosti, liliputanske ljepote, marginalnosti, oponiranja intelektualizmu, ogrlice riječi, slobodostrasnosti počel, pjesničke recepcije… Stalna izloženost i jezična iznošenost tih predhodno nabrojanih riječi učinila je štracama te iste riječi, hrvatska stvarnost zvoni na uzbunu potrebe, propitivanja, razloga da ne bacim knjigu u kut, na tragu potvrde Matoševoga činjena dojma da to traje još od tada, a tko zna i koliko prije. Pokoja ukrasna riječ, zrncem soli, dežurnih znalaca za sve i jednu tiskovinu, koji šilje pero dok su knjige još u tiskarskome stroju...
Ocjenjivači po struci, bez loše kritike, s izvješenim cjenikom, za pisanje i promoviranje antologijske knjige, koja košta od toliko do toliko, malo jeftinije za uimenjene dobre, srednje dobre knjige, malo skuplje za dovođenje knjige do dobre, srednje dobre, najskuplje do davanja književnoga certifikata antologiske knjige, koju će ti skiperski umovi promovirati takvom, a doploviti je do tog plovnoga nivoa, gornje razine plovnosti... Sveukupni hrvatski korpus pjesnika, koji u povijesti pjesništva žele neupitan umjetnički trag muči nedoumica pristati na...ili ...
Sa zdaravim odmakom od svega rečenoga, motivi Gudeljevih pjesama, suprotivni su, Petar Gudelj piše: o kršu, vukovima, orlovima, zmijama, zmijinim mladoženjama, goletima, smrti, pojmu duše, hajducima…Njegove su Ruke u križu, Zapisi tronutog ljetopisa, i Ruku prebacio preko planine, a Poskok na koljenu, Slijepa i gluha ptica, Vučje pojilište, U kamenom krugu neba, Nebeske puške, Posadio u me drvo, Djedovi moji koji ste... Sablažnujući književne bontoniste, kalupare, toraše, književno-kritičarske liječnike opće prakse, egzorciste slobodnog i slobodnoumnog rasta i razvijanja pjesme, unosi Gudelj nesputanost neba, zadanost u postojanosti, zemlju u svoj veličini književnoga biljega. Prkos-pjesme, one su tu, ne dodvoravaju se , one su onih koji ih hoće, takve kakve jesu, ne rabeći omote blještavila ukrasnih folija... Nisu to pitome, niti pripitomljene pjesme, divlje su i veličanstvene kao što je i priroda u svim svojim kanjonima, stijanama, planinama, vukovima, zmijama, hajduci kojih nema, a koji se ćute u skritim pećinama iskonskog arhaičnog izričaja, neponovljive u svoj svojoj ljepoti, do gubljenja niti-spojnice, niti-razdjelnice u nadgradnji narodnoga, od prapočetaka bila hrvatskoga jezičnog izričaja, spašava pojam duše…
Gudelj, Petar-Djela:
* Objavljeno: Spašavati pojam duše, Petar Gudelj, ovogodišnji dobitnik Goranovoga Vijenca, Zadarski list, broj 3622. godina 16. srijeda 7. travanj 2010. str. 12. osvrt
* Pojam duše, Osvit DHKHB, godište XVL, 3-4. Mostar 2010 / 2011. str. 286-290. ogledi i kritike
Rođen na Miholjdan, u Podosoju, Imotska Krajina, 1933. Petar Gudelj, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, živi stvarajući u Baškoj Vodi, objelodanio je dvadesetak knjiga, sustavno prešućivanih, pod «vrijednosni tepih» pometen, ovogodišnji je dobitnik Goranovog vijenca za cjelokupni pjesnički opus.
S namjerom ili ne, od nekog ili nekih, književno-kritičkih zvijezdoznanaca, zvjezdovidaca, zvijezdogatalaca, s one strane ruba neba intelektualnih ljudskih vrijednosti, koji si uzimaju pravo razmeđiti svijetlo i tamu književno-kulturne scene, na muku tešku i nevolju kletu, «doktora osovljenih neprovjerenim prijevodima, pronađenih u prijevodu inih, a kada bi u tim «znanstvenim radovima» svatko došao po svoje brzim doktorima teško da bi neupitnim ostao i naslov... A, takvi su najglasniji, takvi sude, formiraju književne monopole, podcrtavaju, križaju,i iz svake znanstvene knjige vire kao iz paštete, urednici urednika, ocjenjivači ocjenjivača, predgovornici, dogovornici, pogovornici i … Već i prije predlagan za «Goranov vijenac» Gudelj je morao čekati... čekati proljeće 2010. Koliko pjesnik Gudeljeva književnoga kova u našoj književnoj stvarnosti mora čekati? Mora li Pjesnik ugibanje, nekih od takvih, književno-znanstvenih dinosaura, zaštićenih knjiških međeda, mrzitelja novog književnoga svijeta, naspram iskompleksirane mržnje sebe samih u književno-stvaralačkoj impotentnosti, s jedva jednom knjižicom iscijeđenom iz njih k'o iz paste za zube pri kraju tube, gdje se u nedogled gleda, hoće li izaći još što…mrva osvrtića…pa onda sve na velika zvona, kroz medije, tiskovine, umotano u foliju znanstvenosti…
Pjesnički samac sred svemira, Petar Gudelj, svetio se tim i takvima, tako da ih je ignorirao, ne osvrćući se, ozbiljno uzimao nije, zadatost takvih normativa od tih i tih, i ako je namirnica, pjesma je namirnica duše, a ne neka sa pulta, tezge, za zgotovit se tamo u nekim kritičarskim kuhinjama i loncima, za dnevne potrebe, isprazne obroke, koji završavaju puštenom vodom za pjesničkim pomodarstvom… Pisao je dušom, iskreno vjerujući, sumnjom nepokolebljiv u vjeri, da postoje, samo dobre i loše pjesme, modni trendovi, pomodarstva, dolaze i prolaze, ostaju samo dobre pjesme… Izloženost tijela, pjesnički aktovi, trenutni pjesnički trend, ne daje, sam od sebe antologijske pjesme, one se događaju tek rijetkima ( Zmija mladoženja, Isus i psi, Zemlja u jezik...) ubrane Gore dirigentu riječi. Put do odabranosti popločan je radom, radom, na djelu, na sebi, ne čineći ništa za nagrade, zahvalan za svaku, kojom se rad uokviri. Pjesnik, osobenjak - Petar Gudelj, neumrežen niti u jedan od tih krugova, s otklonom od udrugarstva, utrpica, uzgu..., ovih ili onih, ja tebi ti meni književno-kritičarskih fikusa, u rastegnutim oblicima književno-znanstvene nakaznosti, Gudelj je stožernik na nepotrošenome mjestu razičitosti, drugačiji - svoj. Bez uzor-zvijezde za kojom bi išao, baštini pjesničku dušu.
Je li pjesnik slijednik miga pjesništva velikana pjesničke riječi, antologičara koje nitko ne čita, pa ni oni sami jedni druge, do neke nove antologije, u kojoj često nema ovih iz one antologije prije, a tu su ovi, novopečeni klasici popljuvani od onih koji nisu tu, hrvatsko pjesništvo, hrvatska književnost, je književnost prezasićena klasicima, a ako netko nije nazvan klasikom, taj i takav iz toga i takvih krugova, često se bez da trepne klasikom nazove sam… Pjesnici Gudeljeva kova o sebi govore pjesma.
Pjesnički motivi uvriježenim modernističkim nazovi-standardima, književno-pjesničkim dnevnim potrebama pjesama za jedan dan, pjesmama od prigode do prigode, pokušaja pjesme, pjesme izgubljene u razvijanju, zakržljale u razvoju, pothranjene, anoreksične, zanatske, bez duše, nepitke, ustajale, neprotočne, lijepo umotane kao talijanski industriski proizvod, mareketinški dizajnirana, mamac za oči ispod kojega ogoljena realnost praznine smradi… prilagodljive pjesme, pjesme na daljinski upravljč recenzenata, tako da bi ih ti i takvi mogli uguravati u iskaljene unaprijed pripremljene kalupe riječi, i gdje-koju novu, tek tako da se nađe, da se reklo ne bi da je sve od slova do slova, kao iz prethodnih kritika, paradigmi, lumena, esencija, pabiraka, estetskih habitusa, interpretacije pisanja, realija, arhetipskih mitosa, logosa prvine, letimična blokusa, prahne-pjesme, izolomanije, pemzlače, verzotočce, pjesmozore, zvukovnice, nesličnosti kadence, dvsmislene bliskosti, liliputanske ljepote, marginalnosti, oponiranja intelektualizmu, ogrlice riječi, slobodostrasnosti počel, pjesničke recepcije… Stalna izloženost i jezična iznošenost tih predhodno nabrojanih riječi učinila je štracama te iste riječi, hrvatska stvarnost zvoni na uzbunu potrebe, propitivanja, razloga da ne bacim knjigu u kut, na tragu potvrde Matoševoga činjena dojma da to traje još od tada, a tko zna i koliko prije. Pokoja ukrasna riječ, zrncem soli, dežurnih znalaca za sve i jednu tiskovinu, koji šilje pero dok su knjige još u tiskarskome stroju...
Ocjenjivači po struci, bez loše kritike, s izvješenim cjenikom, za pisanje i promoviranje antologijske knjige, koja košta od toliko do toliko, malo jeftinije za uimenjene dobre, srednje dobre knjige, malo skuplje za dovođenje knjige do dobre, srednje dobre, najskuplje do davanja književnoga certifikata antologiske knjige, koju će ti skiperski umovi promovirati takvom, a doploviti je do tog plovnoga nivoa, gornje razine plovnosti... Sveukupni hrvatski korpus pjesnika, koji u povijesti pjesništva žele neupitan umjetnički trag muči nedoumica pristati na...ili ...
Sa zdaravim odmakom od svega rečenoga, motivi Gudeljevih pjesama, suprotivni su, Petar Gudelj piše: o kršu, vukovima, orlovima, zmijama, zmijinim mladoženjama, goletima, smrti, pojmu duše, hajducima…Njegove su Ruke u križu, Zapisi tronutog ljetopisa, i Ruku prebacio preko planine, a Poskok na koljenu, Slijepa i gluha ptica, Vučje pojilište, U kamenom krugu neba, Nebeske puške, Posadio u me drvo, Djedovi moji koji ste... Sablažnujući književne bontoniste, kalupare, toraše, književno-kritičarske liječnike opće prakse, egzorciste slobodnog i slobodnoumnog rasta i razvijanja pjesme, unosi Gudelj nesputanost neba, zadanost u postojanosti, zemlju u svoj veličini književnoga biljega. Prkos-pjesme, one su tu, ne dodvoravaju se , one su onih koji ih hoće, takve kakve jesu, ne rabeći omote blještavila ukrasnih folija... Nisu to pitome, niti pripitomljene pjesme, divlje su i veličanstvene kao što je i priroda u svim svojim kanjonima, stijanama, planinama, vukovima, zmijama, hajduci kojih nema, a koji se ćute u skritim pećinama iskonskog arhaičnog izričaja, neponovljive u svoj svojoj ljepoti, do gubljenja niti-spojnice, niti-razdjelnice u nadgradnji narodnoga, od prapočetaka bila hrvatskoga jezičnog izričaja, spašava pojam duše…
Gudelj, Petar-Djela:
- Ruke, suze i čempresi, Sarajevo, 1956.
- Isus je sam, Kruševac, 1961.
- Pas, psa, psu, Beograd, 1967.
- Suhozidina, Beograd, 1974.
- Tropi. Počela (s grafikama Slobodanke Marinović-Stupar), Beograd, 1976.
- Štit, Mostar, 1979.
- Ilirika (Beograd, 1980., Ljubljana 1984.)
- Vrulja (Beograd, 1982.)
- Mit i med (Beograd, 1982.)
- Osmoliš (s grafikama Senadina Tursića, Beograd, 1982.)
- Vlkoe (s grafikama Milice Vučković, Beograd, 1984
- Hesperidske jabuke (Beograd, 1986.)
- Europa na tenku (Beograd, 1987)
- Vuk u novinama (Zagreb, 1988.)
- Moja Imota (Zagreb, 1991.)
- Golubice nad jamama I. - III. (Split, 1993.)
- Put u Imotu (Baška Voda, 1996.)
- Hrvatska Odiseja (Baška Voda, 1999.)
- Zmija mladoženja
- Duša tila V.B.Z. 2010.
* Objavljeno: Spašavati pojam duše, Petar Gudelj, ovogodišnji dobitnik Goranovoga Vijenca, Zadarski list, broj 3622. godina 16. srijeda 7. travanj 2010. str. 12. osvrt
* Pojam duše, Osvit DHKHB, godište XVL, 3-4. Mostar 2010 / 2011. str. 286-290. ogledi i kritike
|
| ||||
23.5.2013.
RAMA U KNJIŽEVNOME STVARALAŠTVU RAJKA GLIBE
Uramljen u Rami
Nemoguće je ne ponijeti tragove rodnoga kraja u sebi. Znam da kraj koji Rajko Glibo nosi u sebi uistinu ne postoji više, ali ga on svejedno ljubomorno čuva onakvim. Po brjegovima i dolima rasute kućice daleko jedne od drugih, za u dovik, za u nečuj, gluho i daleko...sačuvane zasebnosti filozofije življenja.
Rajko Glibo cijeli život piše jednu knjigu, čiji mu naslov neizmjerno znači, Mudrost Rame ... Rama ... ni ... Bosna...ni...Hercegovina...već...ono...„I“ između Bosne i Hercegovine, na pola puta od jedne i od druge, ili sama između njih dvije...Kraljestvo Rame... Danas je možda Rama na korak hoda bliža Hercegovini, Mostaru, Hercegovačkome Dubrovniku (D.Horvatić), pritujena onim Bosanskim u sebi... Pišući svojedobno, prije gotovo deset godina, o hrvatskoj književnosti u Rami i o Rami u hrvatskoj književnosti, prozborio sam i o pučkom stvaralaštvu, i o baroknim propovjednicima, kao što je fra Jeronim Filipović, i o piscima XIX. i XX. Stoljeća poput Jukića, Vladića, te Nazora, zatim o Aralici i Tenžeri (koji je slučajno rođen u Prozoru), ali nisam mogao navesti nijedno današnje književno ime koje djeluje u Rami. Kada bih danas pisao takav članak ili esej, nedvojbeno bih spomenuo ime Rajka Glibe, autora koji se posljednjih godina afirmirao kao znanstvenik, publicist i pjesnik(1)... „Ja sam onaj koji jesam“ čista prisutnost, tu među vama, proživjevši sve ono što i vi, ali goreći brže, neracionalnije, bez plaćanja teških poreza konfora...(Veselko Tenžera.)...Mala Rama, otvorena, golema hrvatska rana, krvari... Istinski uramljen u toj i takvoj Rami, koliko su Bog i Bosna na njegovoj strani!? (2) Stigmatiziran rođenjem, umjesto križem na čelu, krštenim znakom, slovom U u anatomiji mržnje ustrojene i ustrojavane uz neka druga slova stoljećima, ideologijom zavade vladanja, stvaranjem predstavnika državne nacije i vjere...biljegom usuda, pogledom progona, retorikom odstrjela, slijedom fratarskoga uzusa još od turskoga vakta...predio slikan teško prohodnim planinama. Okvir Rame zatvara Čvrsnica i Vran i daju crtu zatvorenosti ramskome čovjeku. Dolinom Neretve i Rame blagost se u kriku galeba ćuti, preko Raduše i Makljena, grezost bosanske silnosti, gorštačke isključivosti, materijal u sazidi čovjeka ovoga kraja...Zamjetna je neobičnost u govoru Ramaca, pomoćni glagol: biti: ja bih, ti bi, on bi, a množina: mi bi, vi bi, oni bi, u njih je bi, za sva lica aorista... Mudrost ramskog čovjeka koji je na usmeno-književnoj tradiciji i kršćanskom odgoju i svjetonazoru u suživotu s drugom kulturom, uspio sačuvati i formirati svoj iskon, svoju baštinu, jak, snažan i otporan sa sviješću za svoje...Zato čudi - ne čudi više od dvjesto svećenika, časnih sestara i bogoslova rođenih u Rami, pa i živi blaženik provincial Bosne Srebrne fra Mijo Džolan...Usjek kroz koji se ulazi sa juga u samu varoš i danas je, pored proširenja, toliko uzak, da se grad tek vidi kada se taj usjek prođe, kroz prozor...sa vijencima sela kotlinom oko vještačkoga jezera, trodione Rame, slijednice bosanskoga tronošca (I.Andrić) sa starinicima i inima... Hod kroz nedohod...Slutnjak je (Rajko) iznjedren iz prostora poezije, zrcala kulture. Kućani, Maglice, Podbor, Družinovići, Šlimac, Jaklići, Varvara, Orašac, Meopotočje, Parcani, Heljdovi, Tošćanica, Došćica, Homatlije, Šćipe, Here, Kute, Dobroša, Duge, Zahum, Konjdolac, Proslap, Šerovina, Mluša, Grevići, Ustirama, Tošćanica, Hudutsko, Lizoperci, Čelice, Ljubunci, Ploča, Rumboci, Ometala, Gmići, Donja Vast, Ripci, Lug, Gračac, Šćit, Uzdol...koliko poetike u nazivlju sela, jezičnih zvukovnica. Zamjetnost posebnosti novoskovanih riječi pjesnika Rajka Glibe neosporno dolazi s ovoga pojila, riječi, čari svjetloslovnoga snopa glasovlja Rame razlomnice svjetova, drugamo nesličnosti ni s kim, sama sebi dvojnik, pjesnikovo staro/novo neiznošeno riječi ruho... Apologija je i kadenca odlaska u neponovljivosti (Rajka) smisaonost bliskosti u kontnuitetu s mudrostima Rame. Pjesničke obnovljivosti, proniknuća i nadrastanje vanjštine životne grezosti, Geteovski vapaj za svjetlosti, prije nego se ugase svjetla povečerja sjećanja: Legende u zrcalu znanosti, Ramska kraljica, Momak s opuha, Turčinova jabuka, Jukića cure, Kopčić oko Dunava, Mijina glavica, Mučka pogibija Mijata Tomića, Marina pećina, Mašeta, Borak, Kasunbeg Kopčić, Begovi Kopčići, Bešićka.(3)Omagljen obzor, dozivan i zapisivan, rascijepljenim čovjekom, u beskućnikovoj kući, kući pjesnika, sakupljanjem povjesnih ostataka, do cvata čuđenja oljuđivanja, sječom dilema, ljudske stamenosti... Džinovskoga konusa, prozorski je potok provrtio točno u sredinu, čulnog zanosa, u kraju gdje se nikada razviti nije moglo veće gradsko mjesto, odvojenoga puta, koji izlazi na mejnik, nisko razvođe, između Vrbasa i Rame, od početka svih stvari, žive su pjesničke spone, zvjezdonoše, roditi se u ovome kraju a ne biti pjesnik, častitelj pjesmom...nepodobnjak u čarima pjesničke ordinacije, samosvojnik, spram kontraglasova čardaka i na nebu i na zemlji, ljudskoputih kameleona...Povijesne naplavine Rame daju pisanju tegotan tonalitet, narodno mu je pjesnički predak, pjesma zreo plod, tjelesnosti riječi, slikovna ogrlica riječi, mimohodi mašte u pjesmi, noćnih počinaka sa smrću... Književnost Rajka Glibe, književnost je s ključem, ključevi su u Zrncima ramskoga sunc, mudrost Rame i u jednom i u drugom... Svjestan svoga koda, radi svjesno što osjeća...Andrić je za njega smjernica držanja, oslonac franjevački pisci, zdenci čiste bosanske duše, čuvatelji naroda od odnarođivanja... Recidivi se vuku iz sustavnih napadaja Rame, verbalni, izravni i ini...i u ravnodušnosti svjetova, spram ove trpnje, slikovne i pojmovne, čulne ili predajne... Nutarnje stvaralačko bogastvo, izramljeno je iz Rame, povezano umjećem gradbe stihova, rađanjem znakovlja, valovima slobodnoga stiha, u ram domovinskoga uskrsnuća, usustavljujući se poetskom oblikovnosti, zašto ne reći zasadama i mudrostima Rame, u kojoj se krije ključ sklada, ali i tercine nespokoja, sonetni lirskokazi njegovoga stoljeća i njega, spram zviždaljke vremena, što zvuk crpi s Prozorske Sahat- kule, moć nemoćnika...
Zrnca Ramskoga Sunca
Obnavljanjem mitskoga, bez da se zagrebe u realne osnove, pisci se grdno zavaravaju zakonitostima romansiranja, jer prvo mora biti percepcija pisanja, odlika književnoga jezika, kao vodilja stvaranja, zakonitost proznoga štiva, glava, trup, rep... Slijedom traga muzejske građe rasute po arhivima, književno je rastao i penjao se Rajko Glibo, pozvan napraviti nešto, zatečen spoznajom da selo Uzarići kod Širokog Brijega ima više fakultetski obrazovanih ljudi nego li cijela općina Rama... Zloguki prorok ne valja biti, Rami neće pomoći nitko, dok sami prema kulturi širom ne otvore vrata, bez nauka obojena i opolitičena usprkos šarenih vremena, vremena brzih doktora... Vrijeme nikada nije bilo naklonjeno Ramljacima i Rami...Postoje samo dvije liste za Ramu, lista graditelja Rame, i lista razgraditelja Rame. Davnašnji je izlazak u prostor Rame Rajka Glibe, funkcionalnošću umjetnosti, kemijom umjetničkoga življenja nasuprot utamničenja životnih vrijednosti...
O Rami se piše malo, povjesničari je izbjegavaju, brzi doktori uglavnom nemaju živaca, za studiozan rad....Četiri istovjetna toponima s ramskim, u Izraelu, Rama i Ramajana slučajnost ili,...udomljavanje isluženih rimskih legionara u Rami....i.t.d....Nema mjesta na cijelome južnoslavenskome prostoru, da ga Turci i Bošnjaci, mrze kao što mrze Ramu, zato što su golemi turski gubici nastali tijekom turskoga pokoravanja toga kraja...i još jedna povjesnica iz pera Rajka Glibe; Ramljani odlučni do zadnjega braniti Ramu u pomoć pozivaju Stjepana Kosaču, on dolazi nabusit, i u ime očuvanja od Turaka, otuđuje blago povijesne Rame, a Ramljake ostavlja na milost i nemilost Osmanlija.(4) Da ne bi ostala neispričana i riječju starinika Ramca, Rama se pobrinula sama iznjedrivši Ramske legende, knjige koja neosporno zakiva za književno nebo ime Rajka Glibe, a iza te knjige po drugim krajevima javljaju se knjigopisne legende: Zagrebačke legende...i... Za ponorne dubine vezivnih niti, srednjovjekovne, povjesne zamagljenosti; Intigratni nomen, Rex Ramae, zemljopisnoga mozaika, s povijesnim natuknicama, misaonim dokučnicama, Rame kao Ramajane, podcrtanost istraživačkom spoznajom, do tragova mistike, i povjesne Rame, Ramskih hrvatskih toponima, Ramskih stećaka, Ramskih hrvatskih prezimena, Ramske dopjevnice su stabla zavičaja. Pjesnik mu/joj daje: oči slobode, Rame kao Ramajane, europskih endema, noćobdijine kajde, suznog monologa potiranja: ramskih bećaraca, ramske gange, dvostihovnih usmenoknjiževnih zapamćenja..., boje teksta unutrašnjega raspoloženja, umjetnička disanja koja naginju pjesmi i u proznome tekstu, prepoznatljivost su stvaralaštva, osvijetljenoga iznutra Zrncima ramskoga sunca (5)Pjesništvo nije znanstvena disciplina, ne dokazuje se dokazima - pokusima, dokazi pjesništva su u budućnosti, čuvari dokaza su čitatelji, a književna kritika recepcija i korektor spoznaje o percepciji autora, uvida u ukupno djelo - ostavštinu. Pjesma je istina (Aristotel). Mjera trenutačne slobode, pjesma ne smije biti...
Kod Rajka Glibe, istraživača, se ne zna gdje prestaje povjesnik u proznosti, a gdje počinje književnik s imenom, gdje je mejnik jednoga od drugoga... Prvi nam donosi povjesno neoborivi podatak iz Beogradskoga vojnoga arhiva, da Mijat Tomić nije ubijen u Doljanima gdje nisu dopustili da mu se u tome kadiluku sudi, zbog ramskih gorštaka, i veličine u narodu Mijata Tomića, prebačen je u Sarajevo, i nitko mu za grob ne zna... Stećak u Doljanima s ispisom: Hrvatski nacionalni junak Mijat Tomić...bez kostiju je ispod stećka.(6) Jatak bega Kopčića, zaslužnik zašto isti nije skraćen za glavu ne pojavljivanjem u Trvaniku na dočeku novoga vezira, a izostao je samo on, od turskih velikaša, štitonoša od odmazde istoga, čovjek za prljave poslove Kopčića, hercegovački Marko Kraljević... U knjizi Dubravka Horvatića lik Mijata Tomića predočen je kao zabavno štivo na tragu narodne predaje...Vrijeme je to kada se cijenilo junaštvo, a nacionalno nije identificirano. Rajko Glibo je nakon Aralice najzorniji u iznjedravanju ramskoga povijesno-kulturnoga blještavila spoznajnosti povijesno-književnoga blaga pa i ukaz njegov o Divi Grabovčevoj prenesen Tompsonu, za nezaboravnu hrvatsku suvremenu pop-skladbu Diva Grabovčeva Prvi ustvrđuje da je nanositelj zla Divi Grabovčevoj krvi bega Kopčića, neosporno poturčenoga Hrvata...Toliko je očuđenosti u životnome i stvaralačkome hodoljublju Rajka Glibe od otkidanja od Prozora, ka sjemeništu u Zadar, poratnome Zadru pedesetih, nadopuna četvorici Vladića, uzora kraja, neiscrpnome životnome hodu po mukama, ka postignuću sebe, o grku zalogaju, gdje svoga nema i gdje brata nije (7).potaknut od salezijanca Stanislava Belaja, u grad Zadar, dezorganizirani grad Zadar, sa strahom od razine kojoj ne pripada, razine uniznosti, glasnogovornika, zagovornika hermetičke poezije, industriskih političkih pjesnika, bezrepih kompetentosti, kulturnoga života po receptu, po zadanome obrascu; Drug Tito na čelu kolone, (Nazorova linija manjeg otpora), životnih postignuća linijom partije, kojoj je stalno bio na zubu, i zbog obilježenosti (U)Rame, i među sjemeništarce ubačenih udbaša. Kasnije ista sudbina kroz daljnju nadogradnju usud njegov ide za njim, posebno od profesora koje bi obradila udba, a isti postali poligon za nadobudnu nadobrazbu njihovih kadrovika partizanstva na drugu, na uštrb Rame najhrvatskijega hrvatskoga kraja, indijske točke obilježenosti na čelu, obilježenošću Ramom, Ramom kao Ramajanom... Jao onom tko izgubi misao tla pod nogama, smisao svoj s rodnim krajem... koliko je sličnosti s onim ramskim potokom s početka teksta i književnim izvorom i tokom Rajka Glibe, oba izviru u Rami, i teku Ramu...U pratnji petrovca Mate Križanca, u čast prve mise u obnovljenoj župnoj crkvi, Svetoga Ivana Krstitelja, dolazi australski nadbiskup, uvodni svećenik pred više od deset tisuća župljana, fra Milenko Džatlo, pomalo neuobičajeno počinje misu stihovima Rajka Glibe: Uz dolove Uzdol zove...
Riječ za čudo
Ljudovanje otvorenošću djeteta, s one strane ruba, stvarnoga, to da se da živome čovjeku...?! Život pjesnika Rajka Glibe, zapis je o gordom uzdignuću čovjeka pitke ljudske riječi. Pjesme su njegove vječnosti... lirski plamsaji raskošne stvaralačke maštovitosti, zanimljiv tematski svijet.
U tonalitetu neponovljivosti sviranja života, povlači pjesnik mrežu od riječi, između obala dana i noći, misaono duboke riječi pjesmi, verifikatorski rafinirane, svijetle, obasjavajući iznutra pjesmu kao zasebna svjetla, probrani smaragdi riječi: usahlo nebo; silnice ljepote; svjetlo okupanog cvijeća; ulice duše; oči silnica zla; žuđeni ugođaj; mejnici djetinstva; doziv listopadski boja; bol noću obojena; ljekovite šetnje; isprošena pozornost; izvraćeni obzor; obale nedovršene pjesme; nadolazak sjaja; naviljak osjećaja; mostovi stihova; prazni pretinci smijeha; žmirkave samoće; dvorane svjetla; sretni nesretnici; nečujno čuđenje; ulančeni krugovi; identifikacijsko gledanje; između jučer i danas; pismenjak; sraz sa tišinom; umirena sjećanja; krov raspomamljeni; prebiranje uvala; marginalizirani proroci; zrnca sunca; kuća riječi; iskušenje koda; anonimusne muke; svjetlom napet; lirskokazi... do u nebo propeti, naramci stihovlja, leksičkoga blaga...
Dozivke, Zastajkuše, Svjetlucavke, Slučajke..., naslovi zbirki za odabir uz rame naslovu Mire Petrovića (Zemlja za cvijeće), naslovi za ozbiljnost zasebnoga analitičkog pristupa, sa smislom za suptilnu analizu pjesničkih reportaža, novostvorenih riječi, slika i misli, u jedinstvu poetskoga izraza, izvedbene urednosti prvoga metajezičnoga razreda.
Književno jasan i prepoznatljiv je biljeg, Glibin književni uzlaz, refleksne egzistencijalističnosti stvaralaštva, višeznačajni književni rad, suptilne misaone aktivnosti, književne kulture u svome jezičnom izrazu, koje traži imaginativno bogatog i sezinzibilno suptilnog čitatelja. Inkorporiranje pripadnosti, kroatocentričnosti, u Ramu uramljenoga, dvojnosti življenja, esencijalna ocjena omeđenosti, za pjesnika ne stoji, pjesnik pripada svima koji ga čitaju: Nema te moći koja može ubiti dobroga pjesnika. (Rajko Glibo, misao Krešimira Šege, izrečena 7.1.2009.).
Stilizirani epitetoni, poetični sklopovi riječi Glibina pjesničkoga rukopisa, zvijezde zvjezdanim pjesničkim kozmosom. Koliko leta iznad grobnih mjesta života, doživotne robije, dan za danom dok proždire, zvijer-postelja. Korak za korakom, umjesto klonuća, književno za Šimićevu nagradu djelo, probuđenog iz gluhog i dalekog onkraja, pjesnika, s imenom pjesnika na usnama (Fabijana Lovrića), prva riječ, riječ upita o recenziji stihovezne zbirke, vezene nitima bolesničke postelje. Lirske minijature poezije zreloga izraza, evokacije surove neminovnosti, prolaznosti za u nečuj ubita oka, u početak točke, lajtmotiv domišljanja s dubokim smislom pjesničkog sazvučja pred zlokobnim tutnjem životnoga neba nad njim
Dođe smrt i sjede (P. Gudelj), ustade i ode, Bog drugi imade naum.Rajko Glibo nije ostavio trag u hrvatskoj književnosti, Rajko Glibo je ostavio i ostavlja književni put. Svjedočanstvo tomu je i zbirka što se ćuti, razvijanje pjesama između stanki od antibiotika, kisika, inzulina...životne zadatosti, tvorbe dozidavane, zbirke, stihovani romani života (Žaklina K.), životni pjesnopis umjetničko pomijeranje ka gore, laštenje riječi do blještavog sjaja pjesme.
U početku bi riječ. Rajko, svratište riječi za upjesmititi se, liječnicima za prstom na čelu načiniti križ, prekrižiti se... pjesme odagnaše bolest.
Čitajući natuknicu prije autoriziranoga teksta za Hrvatsku enciklopediju Bosne i Hercegovine, s crticom na kraju:Mala želja:
Ova će knjiga svjetlo dana ugledati posmrtno. Ostaje želja da zrnca sunca iz nje pajdaši po peru u svom vremenu pročešljaju, zbace sa njih prašinu i osunčaju ih. Svaki sud o pjesmi začinjen je raspoloženjem prosuditelja i čitatelja sa kojim prilaze pjesmi. Zato svakom od njih dobro raspoloženje želim, ja koji odlazim i pjesme koje ostaju.
Glibina ljudska i književna putanja
Glibo, Rajko, pripovjedač, pjesnik, dramski pisac, pisac udžbenika i esejist (Donja Vast kraj Prozora, 24. listopada 1940.- Zadar, 21.9.2012.). Osnovnu školu završio je u Uzdolu i Prozoru, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju pohađao je u Zadru (1956.-1959.), Višu pedagošku školu završio je u Mostaru (1968.), diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1972.), Magistrirao iz povijesti i teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1986.), gdje je doktorirao temom Strukturne osobitosti narodne književnosti i književno stvaralaštvo Ive Andrića (1990.), redovni profesor na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, istraživač na polju filologijeKao znanstvenik objavio je knjigu Lutkarstvo i scenska kultura, to je prvi udžbenik za taj kolegij na fakultetima u BiH i Republici Hrvatskoj, zatim knjigu Medijska kultura (priručnik) i studiju Domoljublje i odpadnijštvo Ive Andrića. Sudjelovao je s priopćenjima na pet kongresa SUFKJ i sedam međunarodnih znanstvenih skupova. Objavio je pet knjiga pripovijedaka, šest knjiga poezije i pet drama. Član je Hrvatskoga filozofskog društva, Društva hrvatskih književnika HKD Napredak i matičar je Matice hrvatske u Zagrebu. Pjesme, pripovijetke, monodrame i radio-drame objavljuje u periodici i časopisima širom Hrvatske i BiH. Dobitnik je deset književnih nagrada za priču, tri za poeziju i jednu za monodramu i 2008. Šimićeva nagrad za zbirku Očitovanja i ukupno književno djelo.
DJELA (beletristika): Ramkinje, Sarajevo 1988; Promicanje (pjesme), Sarajevo 1989;
Biogradski lirskokazi (pjesme), Zagreb 1995; Suputnice i supatnice,(pjesme), Zagreb 1995; Ramske legende,Zagreb 1997; Učiteljsko iverje (novele), Zagreb 1997; Slutnje s Rakitja (pjesme), Zagreb 1997; Dozivke(pjesme) ,Vinkovci 2000; Sneni proplamsaji (pjesme), Zagreb 2003; Prozorke (pripovjetke), Prozor-Rama 2004; Zrnca ramskog Sunca (duhovna monografija), Prozor-Rama 2004;Hrvatska književnost BiH u XX. Stoljeća, urednik-autor uvoda, napomena, predgovora, pogovora, Sarajevo 2006.
Pjesnik i književni teoretičar, Rajko Glibo načini svoj književni stećak.
Zaključak
Svojim znanstvenim i književnim opusom hrvatski književnik iz Rame Dr. sc.Rajko Glibo potvrđuje da je izrastao i razvijao se na zasadama usmenonarodne književnosti svoga zavičaja, koji je stoljećima slovio kao Eldorado kratkih usmenoknjiževnih oblika, ali i svih drugih oblika te književnosti…
Od mladosti do kraja života dosljedno je ispoštovao zavjet hrvatskog književnog nobelovca Ive Andrića:
«Urami se u Rami, i Bog, i Bosna, bit će na tvojoj strani.»
WISDOM OF RAMA IN LITERATURE RAJKA GLIBE
Conclusion
The scientific and literary work of Croatian writer from Rama dr. Rajko Glibo confirms that his growth and develoment were based on a spoken folk literature of his homeland which for centuries stood as a kind of Eldorado of short-length spoken literary forms, as well as all other forms of afore-mentioned literature.
From his youth to the end of his life, Rajko Glibo was consistently fulfilling a wow taken by Croatian writer and the Nobel prize winner Ivo Andrić who said: Be one with Rama, and God and Bosnia will be on your side.“
Ključne riječi: biti, bogat, bećarac, čari, čitatelj, čuđenje, duša, ganga, Glibo, imaginativan, mudrost,, narod, odnarođivanje, pjesnik, pjesnički, povijest, povjesni, Rajko, riječ, Rama, ramski, stvaralaštvo, zvijezda, zvjezdani.
Key words: be, wealthy, Slavonian folk song (bećarac), magic, reader, astonishment, soul, traditional Croatian folk song (ganga), Glibo, imaginative, wisdom, nation, loss of national identity, poet, poetic, history, historical, Rajko, word, Rama, from Rama, opus, star
----------------------------
L i t e r a t u r a
1. Dubravko Horvatić – proslov u knjizi: Rajko Glibo: „Biogradski lirskokazi, K.Krešimir, Zagreb, 1998., str.7.
2.Zavjet Ive Andrića kao motto u knjizi: Rajko Glibo: „Ramske legende“, K.Krešimir, Zagreb, 1997., str. 5.
3. Rajko Glibo: „Ramske legende, K.Krešimir, Zagreb, 1997., str. 29-108.
4. Rajko Glibo: „Zrnca ramskog sunca, Matica hrvatska, Prozor-Rama, 2005., str.106.
5. Ibid. (sintagme pobrane iz više tekstova).
6. Rajko Glibo: „Mihovil Tomić i begovi Kopčići“ u „Folklor Bosne i Hercegovine, Sveska 1., Sarajevo, 1991., str. 127-145.
7. Aleksa Šantić „Ostajte ovdje“, lirska pjesma iz srednjoškolskih čitanki iz vremena odrastanja Nikole Šimića – Tonina.
Uramljen u Rami
Nemoguće je ne ponijeti tragove rodnoga kraja u sebi. Znam da kraj koji Rajko Glibo nosi u sebi uistinu ne postoji više, ali ga on svejedno ljubomorno čuva onakvim. Po brjegovima i dolima rasute kućice daleko jedne od drugih, za u dovik, za u nečuj, gluho i daleko...sačuvane zasebnosti filozofije življenja.
Rajko Glibo cijeli život piše jednu knjigu, čiji mu naslov neizmjerno znači, Mudrost Rame ... Rama ... ni ... Bosna...ni...Hercegovina...već...ono...„I“ između Bosne i Hercegovine, na pola puta od jedne i od druge, ili sama između njih dvije...Kraljestvo Rame... Danas je možda Rama na korak hoda bliža Hercegovini, Mostaru, Hercegovačkome Dubrovniku (D.Horvatić), pritujena onim Bosanskim u sebi... Pišući svojedobno, prije gotovo deset godina, o hrvatskoj književnosti u Rami i o Rami u hrvatskoj književnosti, prozborio sam i o pučkom stvaralaštvu, i o baroknim propovjednicima, kao što je fra Jeronim Filipović, i o piscima XIX. i XX. Stoljeća poput Jukića, Vladića, te Nazora, zatim o Aralici i Tenžeri (koji je slučajno rođen u Prozoru), ali nisam mogao navesti nijedno današnje književno ime koje djeluje u Rami. Kada bih danas pisao takav članak ili esej, nedvojbeno bih spomenuo ime Rajka Glibe, autora koji se posljednjih godina afirmirao kao znanstvenik, publicist i pjesnik(1)... „Ja sam onaj koji jesam“ čista prisutnost, tu među vama, proživjevši sve ono što i vi, ali goreći brže, neracionalnije, bez plaćanja teških poreza konfora...(Veselko Tenžera.)...Mala Rama, otvorena, golema hrvatska rana, krvari... Istinski uramljen u toj i takvoj Rami, koliko su Bog i Bosna na njegovoj strani!? (2) Stigmatiziran rođenjem, umjesto križem na čelu, krštenim znakom, slovom U u anatomiji mržnje ustrojene i ustrojavane uz neka druga slova stoljećima, ideologijom zavade vladanja, stvaranjem predstavnika državne nacije i vjere...biljegom usuda, pogledom progona, retorikom odstrjela, slijedom fratarskoga uzusa još od turskoga vakta...predio slikan teško prohodnim planinama. Okvir Rame zatvara Čvrsnica i Vran i daju crtu zatvorenosti ramskome čovjeku. Dolinom Neretve i Rame blagost se u kriku galeba ćuti, preko Raduše i Makljena, grezost bosanske silnosti, gorštačke isključivosti, materijal u sazidi čovjeka ovoga kraja...Zamjetna je neobičnost u govoru Ramaca, pomoćni glagol: biti: ja bih, ti bi, on bi, a množina: mi bi, vi bi, oni bi, u njih je bi, za sva lica aorista... Mudrost ramskog čovjeka koji je na usmeno-književnoj tradiciji i kršćanskom odgoju i svjetonazoru u suživotu s drugom kulturom, uspio sačuvati i formirati svoj iskon, svoju baštinu, jak, snažan i otporan sa sviješću za svoje...Zato čudi - ne čudi više od dvjesto svećenika, časnih sestara i bogoslova rođenih u Rami, pa i živi blaženik provincial Bosne Srebrne fra Mijo Džolan...Usjek kroz koji se ulazi sa juga u samu varoš i danas je, pored proširenja, toliko uzak, da se grad tek vidi kada se taj usjek prođe, kroz prozor...sa vijencima sela kotlinom oko vještačkoga jezera, trodione Rame, slijednice bosanskoga tronošca (I.Andrić) sa starinicima i inima... Hod kroz nedohod...Slutnjak je (Rajko) iznjedren iz prostora poezije, zrcala kulture. Kućani, Maglice, Podbor, Družinovići, Šlimac, Jaklići, Varvara, Orašac, Meopotočje, Parcani, Heljdovi, Tošćanica, Došćica, Homatlije, Šćipe, Here, Kute, Dobroša, Duge, Zahum, Konjdolac, Proslap, Šerovina, Mluša, Grevići, Ustirama, Tošćanica, Hudutsko, Lizoperci, Čelice, Ljubunci, Ploča, Rumboci, Ometala, Gmići, Donja Vast, Ripci, Lug, Gračac, Šćit, Uzdol...koliko poetike u nazivlju sela, jezičnih zvukovnica. Zamjetnost posebnosti novoskovanih riječi pjesnika Rajka Glibe neosporno dolazi s ovoga pojila, riječi, čari svjetloslovnoga snopa glasovlja Rame razlomnice svjetova, drugamo nesličnosti ni s kim, sama sebi dvojnik, pjesnikovo staro/novo neiznošeno riječi ruho... Apologija je i kadenca odlaska u neponovljivosti (Rajka) smisaonost bliskosti u kontnuitetu s mudrostima Rame. Pjesničke obnovljivosti, proniknuća i nadrastanje vanjštine životne grezosti, Geteovski vapaj za svjetlosti, prije nego se ugase svjetla povečerja sjećanja: Legende u zrcalu znanosti, Ramska kraljica, Momak s opuha, Turčinova jabuka, Jukića cure, Kopčić oko Dunava, Mijina glavica, Mučka pogibija Mijata Tomića, Marina pećina, Mašeta, Borak, Kasunbeg Kopčić, Begovi Kopčići, Bešićka.(3)Omagljen obzor, dozivan i zapisivan, rascijepljenim čovjekom, u beskućnikovoj kući, kući pjesnika, sakupljanjem povjesnih ostataka, do cvata čuđenja oljuđivanja, sječom dilema, ljudske stamenosti... Džinovskoga konusa, prozorski je potok provrtio točno u sredinu, čulnog zanosa, u kraju gdje se nikada razviti nije moglo veće gradsko mjesto, odvojenoga puta, koji izlazi na mejnik, nisko razvođe, između Vrbasa i Rame, od početka svih stvari, žive su pjesničke spone, zvjezdonoše, roditi se u ovome kraju a ne biti pjesnik, častitelj pjesmom...nepodobnjak u čarima pjesničke ordinacije, samosvojnik, spram kontraglasova čardaka i na nebu i na zemlji, ljudskoputih kameleona...Povijesne naplavine Rame daju pisanju tegotan tonalitet, narodno mu je pjesnički predak, pjesma zreo plod, tjelesnosti riječi, slikovna ogrlica riječi, mimohodi mašte u pjesmi, noćnih počinaka sa smrću... Književnost Rajka Glibe, književnost je s ključem, ključevi su u Zrncima ramskoga sunc, mudrost Rame i u jednom i u drugom... Svjestan svoga koda, radi svjesno što osjeća...Andrić je za njega smjernica držanja, oslonac franjevački pisci, zdenci čiste bosanske duše, čuvatelji naroda od odnarođivanja... Recidivi se vuku iz sustavnih napadaja Rame, verbalni, izravni i ini...i u ravnodušnosti svjetova, spram ove trpnje, slikovne i pojmovne, čulne ili predajne... Nutarnje stvaralačko bogastvo, izramljeno je iz Rame, povezano umjećem gradbe stihova, rađanjem znakovlja, valovima slobodnoga stiha, u ram domovinskoga uskrsnuća, usustavljujući se poetskom oblikovnosti, zašto ne reći zasadama i mudrostima Rame, u kojoj se krije ključ sklada, ali i tercine nespokoja, sonetni lirskokazi njegovoga stoljeća i njega, spram zviždaljke vremena, što zvuk crpi s Prozorske Sahat- kule, moć nemoćnika...
Zrnca Ramskoga Sunca
Obnavljanjem mitskoga, bez da se zagrebe u realne osnove, pisci se grdno zavaravaju zakonitostima romansiranja, jer prvo mora biti percepcija pisanja, odlika književnoga jezika, kao vodilja stvaranja, zakonitost proznoga štiva, glava, trup, rep... Slijedom traga muzejske građe rasute po arhivima, književno je rastao i penjao se Rajko Glibo, pozvan napraviti nešto, zatečen spoznajom da selo Uzarići kod Širokog Brijega ima više fakultetski obrazovanih ljudi nego li cijela općina Rama... Zloguki prorok ne valja biti, Rami neće pomoći nitko, dok sami prema kulturi širom ne otvore vrata, bez nauka obojena i opolitičena usprkos šarenih vremena, vremena brzih doktora... Vrijeme nikada nije bilo naklonjeno Ramljacima i Rami...Postoje samo dvije liste za Ramu, lista graditelja Rame, i lista razgraditelja Rame. Davnašnji je izlazak u prostor Rame Rajka Glibe, funkcionalnošću umjetnosti, kemijom umjetničkoga življenja nasuprot utamničenja životnih vrijednosti...
O Rami se piše malo, povjesničari je izbjegavaju, brzi doktori uglavnom nemaju živaca, za studiozan rad....Četiri istovjetna toponima s ramskim, u Izraelu, Rama i Ramajana slučajnost ili,...udomljavanje isluženih rimskih legionara u Rami....i.t.d....Nema mjesta na cijelome južnoslavenskome prostoru, da ga Turci i Bošnjaci, mrze kao što mrze Ramu, zato što su golemi turski gubici nastali tijekom turskoga pokoravanja toga kraja...i još jedna povjesnica iz pera Rajka Glibe; Ramljani odlučni do zadnjega braniti Ramu u pomoć pozivaju Stjepana Kosaču, on dolazi nabusit, i u ime očuvanja od Turaka, otuđuje blago povijesne Rame, a Ramljake ostavlja na milost i nemilost Osmanlija.(4) Da ne bi ostala neispričana i riječju starinika Ramca, Rama se pobrinula sama iznjedrivši Ramske legende, knjige koja neosporno zakiva za književno nebo ime Rajka Glibe, a iza te knjige po drugim krajevima javljaju se knjigopisne legende: Zagrebačke legende...i... Za ponorne dubine vezivnih niti, srednjovjekovne, povjesne zamagljenosti; Intigratni nomen, Rex Ramae, zemljopisnoga mozaika, s povijesnim natuknicama, misaonim dokučnicama, Rame kao Ramajane, podcrtanost istraživačkom spoznajom, do tragova mistike, i povjesne Rame, Ramskih hrvatskih toponima, Ramskih stećaka, Ramskih hrvatskih prezimena, Ramske dopjevnice su stabla zavičaja. Pjesnik mu/joj daje: oči slobode, Rame kao Ramajane, europskih endema, noćobdijine kajde, suznog monologa potiranja: ramskih bećaraca, ramske gange, dvostihovnih usmenoknjiževnih zapamćenja..., boje teksta unutrašnjega raspoloženja, umjetnička disanja koja naginju pjesmi i u proznome tekstu, prepoznatljivost su stvaralaštva, osvijetljenoga iznutra Zrncima ramskoga sunca (5)Pjesništvo nije znanstvena disciplina, ne dokazuje se dokazima - pokusima, dokazi pjesništva su u budućnosti, čuvari dokaza su čitatelji, a književna kritika recepcija i korektor spoznaje o percepciji autora, uvida u ukupno djelo - ostavštinu. Pjesma je istina (Aristotel). Mjera trenutačne slobode, pjesma ne smije biti...
Kod Rajka Glibe, istraživača, se ne zna gdje prestaje povjesnik u proznosti, a gdje počinje književnik s imenom, gdje je mejnik jednoga od drugoga... Prvi nam donosi povjesno neoborivi podatak iz Beogradskoga vojnoga arhiva, da Mijat Tomić nije ubijen u Doljanima gdje nisu dopustili da mu se u tome kadiluku sudi, zbog ramskih gorštaka, i veličine u narodu Mijata Tomića, prebačen je u Sarajevo, i nitko mu za grob ne zna... Stećak u Doljanima s ispisom: Hrvatski nacionalni junak Mijat Tomić...bez kostiju je ispod stećka.(6) Jatak bega Kopčića, zaslužnik zašto isti nije skraćen za glavu ne pojavljivanjem u Trvaniku na dočeku novoga vezira, a izostao je samo on, od turskih velikaša, štitonoša od odmazde istoga, čovjek za prljave poslove Kopčića, hercegovački Marko Kraljević... U knjizi Dubravka Horvatića lik Mijata Tomića predočen je kao zabavno štivo na tragu narodne predaje...Vrijeme je to kada se cijenilo junaštvo, a nacionalno nije identificirano. Rajko Glibo je nakon Aralice najzorniji u iznjedravanju ramskoga povijesno-kulturnoga blještavila spoznajnosti povijesno-književnoga blaga pa i ukaz njegov o Divi Grabovčevoj prenesen Tompsonu, za nezaboravnu hrvatsku suvremenu pop-skladbu Diva Grabovčeva Prvi ustvrđuje da je nanositelj zla Divi Grabovčevoj krvi bega Kopčića, neosporno poturčenoga Hrvata...Toliko je očuđenosti u životnome i stvaralačkome hodoljublju Rajka Glibe od otkidanja od Prozora, ka sjemeništu u Zadar, poratnome Zadru pedesetih, nadopuna četvorici Vladića, uzora kraja, neiscrpnome životnome hodu po mukama, ka postignuću sebe, o grku zalogaju, gdje svoga nema i gdje brata nije (7).potaknut od salezijanca Stanislava Belaja, u grad Zadar, dezorganizirani grad Zadar, sa strahom od razine kojoj ne pripada, razine uniznosti, glasnogovornika, zagovornika hermetičke poezije, industriskih političkih pjesnika, bezrepih kompetentosti, kulturnoga života po receptu, po zadanome obrascu; Drug Tito na čelu kolone, (Nazorova linija manjeg otpora), životnih postignuća linijom partije, kojoj je stalno bio na zubu, i zbog obilježenosti (U)Rame, i među sjemeništarce ubačenih udbaša. Kasnije ista sudbina kroz daljnju nadogradnju usud njegov ide za njim, posebno od profesora koje bi obradila udba, a isti postali poligon za nadobudnu nadobrazbu njihovih kadrovika partizanstva na drugu, na uštrb Rame najhrvatskijega hrvatskoga kraja, indijske točke obilježenosti na čelu, obilježenošću Ramom, Ramom kao Ramajanom... Jao onom tko izgubi misao tla pod nogama, smisao svoj s rodnim krajem... koliko je sličnosti s onim ramskim potokom s početka teksta i književnim izvorom i tokom Rajka Glibe, oba izviru u Rami, i teku Ramu...U pratnji petrovca Mate Križanca, u čast prve mise u obnovljenoj župnoj crkvi, Svetoga Ivana Krstitelja, dolazi australski nadbiskup, uvodni svećenik pred više od deset tisuća župljana, fra Milenko Džatlo, pomalo neuobičajeno počinje misu stihovima Rajka Glibe: Uz dolove Uzdol zove...
Riječ za čudo
Ljudovanje otvorenošću djeteta, s one strane ruba, stvarnoga, to da se da živome čovjeku...?! Život pjesnika Rajka Glibe, zapis je o gordom uzdignuću čovjeka pitke ljudske riječi. Pjesme su njegove vječnosti... lirski plamsaji raskošne stvaralačke maštovitosti, zanimljiv tematski svijet.
U tonalitetu neponovljivosti sviranja života, povlači pjesnik mrežu od riječi, između obala dana i noći, misaono duboke riječi pjesmi, verifikatorski rafinirane, svijetle, obasjavajući iznutra pjesmu kao zasebna svjetla, probrani smaragdi riječi: usahlo nebo; silnice ljepote; svjetlo okupanog cvijeća; ulice duše; oči silnica zla; žuđeni ugođaj; mejnici djetinstva; doziv listopadski boja; bol noću obojena; ljekovite šetnje; isprošena pozornost; izvraćeni obzor; obale nedovršene pjesme; nadolazak sjaja; naviljak osjećaja; mostovi stihova; prazni pretinci smijeha; žmirkave samoće; dvorane svjetla; sretni nesretnici; nečujno čuđenje; ulančeni krugovi; identifikacijsko gledanje; između jučer i danas; pismenjak; sraz sa tišinom; umirena sjećanja; krov raspomamljeni; prebiranje uvala; marginalizirani proroci; zrnca sunca; kuća riječi; iskušenje koda; anonimusne muke; svjetlom napet; lirskokazi... do u nebo propeti, naramci stihovlja, leksičkoga blaga...
Dozivke, Zastajkuše, Svjetlucavke, Slučajke..., naslovi zbirki za odabir uz rame naslovu Mire Petrovića (Zemlja za cvijeće), naslovi za ozbiljnost zasebnoga analitičkog pristupa, sa smislom za suptilnu analizu pjesničkih reportaža, novostvorenih riječi, slika i misli, u jedinstvu poetskoga izraza, izvedbene urednosti prvoga metajezičnoga razreda.
Književno jasan i prepoznatljiv je biljeg, Glibin književni uzlaz, refleksne egzistencijalističnosti stvaralaštva, višeznačajni književni rad, suptilne misaone aktivnosti, književne kulture u svome jezičnom izrazu, koje traži imaginativno bogatog i sezinzibilno suptilnog čitatelja. Inkorporiranje pripadnosti, kroatocentričnosti, u Ramu uramljenoga, dvojnosti življenja, esencijalna ocjena omeđenosti, za pjesnika ne stoji, pjesnik pripada svima koji ga čitaju: Nema te moći koja može ubiti dobroga pjesnika. (Rajko Glibo, misao Krešimira Šege, izrečena 7.1.2009.).
Stilizirani epitetoni, poetični sklopovi riječi Glibina pjesničkoga rukopisa, zvijezde zvjezdanim pjesničkim kozmosom. Koliko leta iznad grobnih mjesta života, doživotne robije, dan za danom dok proždire, zvijer-postelja. Korak za korakom, umjesto klonuća, književno za Šimićevu nagradu djelo, probuđenog iz gluhog i dalekog onkraja, pjesnika, s imenom pjesnika na usnama (Fabijana Lovrića), prva riječ, riječ upita o recenziji stihovezne zbirke, vezene nitima bolesničke postelje. Lirske minijature poezije zreloga izraza, evokacije surove neminovnosti, prolaznosti za u nečuj ubita oka, u početak točke, lajtmotiv domišljanja s dubokim smislom pjesničkog sazvučja pred zlokobnim tutnjem životnoga neba nad njim
Dođe smrt i sjede (P. Gudelj), ustade i ode, Bog drugi imade naum.Rajko Glibo nije ostavio trag u hrvatskoj književnosti, Rajko Glibo je ostavio i ostavlja književni put. Svjedočanstvo tomu je i zbirka što se ćuti, razvijanje pjesama između stanki od antibiotika, kisika, inzulina...životne zadatosti, tvorbe dozidavane, zbirke, stihovani romani života (Žaklina K.), životni pjesnopis umjetničko pomijeranje ka gore, laštenje riječi do blještavog sjaja pjesme.
U početku bi riječ. Rajko, svratište riječi za upjesmititi se, liječnicima za prstom na čelu načiniti križ, prekrižiti se... pjesme odagnaše bolest.
Čitajući natuknicu prije autoriziranoga teksta za Hrvatsku enciklopediju Bosne i Hercegovine, s crticom na kraju:Mala želja:
Ova će knjiga svjetlo dana ugledati posmrtno. Ostaje želja da zrnca sunca iz nje pajdaši po peru u svom vremenu pročešljaju, zbace sa njih prašinu i osunčaju ih. Svaki sud o pjesmi začinjen je raspoloženjem prosuditelja i čitatelja sa kojim prilaze pjesmi. Zato svakom od njih dobro raspoloženje želim, ja koji odlazim i pjesme koje ostaju.
Glibina ljudska i književna putanja
Glibo, Rajko, pripovjedač, pjesnik, dramski pisac, pisac udžbenika i esejist (Donja Vast kraj Prozora, 24. listopada 1940.- Zadar, 21.9.2012.). Osnovnu školu završio je u Uzdolu i Prozoru, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju pohađao je u Zadru (1956.-1959.), Višu pedagošku školu završio je u Mostaru (1968.), diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1972.), Magistrirao iz povijesti i teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1986.), gdje je doktorirao temom Strukturne osobitosti narodne književnosti i književno stvaralaštvo Ive Andrića (1990.), redovni profesor na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, istraživač na polju filologijeKao znanstvenik objavio je knjigu Lutkarstvo i scenska kultura, to je prvi udžbenik za taj kolegij na fakultetima u BiH i Republici Hrvatskoj, zatim knjigu Medijska kultura (priručnik) i studiju Domoljublje i odpadnijštvo Ive Andrića. Sudjelovao je s priopćenjima na pet kongresa SUFKJ i sedam međunarodnih znanstvenih skupova. Objavio je pet knjiga pripovijedaka, šest knjiga poezije i pet drama. Član je Hrvatskoga filozofskog društva, Društva hrvatskih književnika HKD Napredak i matičar je Matice hrvatske u Zagrebu. Pjesme, pripovijetke, monodrame i radio-drame objavljuje u periodici i časopisima širom Hrvatske i BiH. Dobitnik je deset književnih nagrada za priču, tri za poeziju i jednu za monodramu i 2008. Šimićeva nagrad za zbirku Očitovanja i ukupno književno djelo.
DJELA (beletristika): Ramkinje, Sarajevo 1988; Promicanje (pjesme), Sarajevo 1989;
Biogradski lirskokazi (pjesme), Zagreb 1995; Suputnice i supatnice,(pjesme), Zagreb 1995; Ramske legende,Zagreb 1997; Učiteljsko iverje (novele), Zagreb 1997; Slutnje s Rakitja (pjesme), Zagreb 1997; Dozivke(pjesme) ,Vinkovci 2000; Sneni proplamsaji (pjesme), Zagreb 2003; Prozorke (pripovjetke), Prozor-Rama 2004; Zrnca ramskog Sunca (duhovna monografija), Prozor-Rama 2004;Hrvatska književnost BiH u XX. Stoljeća, urednik-autor uvoda, napomena, predgovora, pogovora, Sarajevo 2006.
Pjesnik i književni teoretičar, Rajko Glibo načini svoj književni stećak.
Zaključak
Svojim znanstvenim i književnim opusom hrvatski književnik iz Rame Dr. sc.Rajko Glibo potvrđuje da je izrastao i razvijao se na zasadama usmenonarodne književnosti svoga zavičaja, koji je stoljećima slovio kao Eldorado kratkih usmenoknjiževnih oblika, ali i svih drugih oblika te književnosti…
Od mladosti do kraja života dosljedno je ispoštovao zavjet hrvatskog književnog nobelovca Ive Andrića:
«Urami se u Rami, i Bog, i Bosna, bit će na tvojoj strani.»
WISDOM OF RAMA IN LITERATURE RAJKA GLIBE
Conclusion
The scientific and literary work of Croatian writer from Rama dr. Rajko Glibo confirms that his growth and develoment were based on a spoken folk literature of his homeland which for centuries stood as a kind of Eldorado of short-length spoken literary forms, as well as all other forms of afore-mentioned literature.
From his youth to the end of his life, Rajko Glibo was consistently fulfilling a wow taken by Croatian writer and the Nobel prize winner Ivo Andrić who said: Be one with Rama, and God and Bosnia will be on your side.“
Ključne riječi: biti, bogat, bećarac, čari, čitatelj, čuđenje, duša, ganga, Glibo, imaginativan, mudrost,, narod, odnarođivanje, pjesnik, pjesnički, povijest, povjesni, Rajko, riječ, Rama, ramski, stvaralaštvo, zvijezda, zvjezdani.
Key words: be, wealthy, Slavonian folk song (bećarac), magic, reader, astonishment, soul, traditional Croatian folk song (ganga), Glibo, imaginative, wisdom, nation, loss of national identity, poet, poetic, history, historical, Rajko, word, Rama, from Rama, opus, star
----------------------------
L i t e r a t u r a
1. Dubravko Horvatić – proslov u knjizi: Rajko Glibo: „Biogradski lirskokazi, K.Krešimir, Zagreb, 1998., str.7.
2.Zavjet Ive Andrića kao motto u knjizi: Rajko Glibo: „Ramske legende“, K.Krešimir, Zagreb, 1997., str. 5.
3. Rajko Glibo: „Ramske legende, K.Krešimir, Zagreb, 1997., str. 29-108.
4. Rajko Glibo: „Zrnca ramskog sunca, Matica hrvatska, Prozor-Rama, 2005., str.106.
5. Ibid. (sintagme pobrane iz više tekstova).
6. Rajko Glibo: „Mihovil Tomić i begovi Kopčići“ u „Folklor Bosne i Hercegovine, Sveska 1., Sarajevo, 1991., str. 127-145.
7. Aleksa Šantić „Ostajte ovdje“, lirska pjesma iz srednjoškolskih čitanki iz vremena odrastanja Nikole Šimića – Tonina.
| nikola_simic_tonin_rama_u__knjizevnome__stvaralastvu__rajka__glibe.doc |
| nikola_simic_tonin_rama_u__knjizevnome__stvaralastvu__rajka__glibe.pdf |
6.5.2013.
ULICOM VLASTITE DUŠE
Povodom sedamdesetoga rođendana akademika Luka Paljetka, Dubrovnik 19., VIII, 1943.
Nevjerojatna lakoća pisanja, osebujnost je osobita pjesnika gospara, Luka Paljetka. Neprekinuto kretanje građevinama pjesme, nivela riječi, jake, slikovite, kompaktne, uklopljive sadržajnosti, ni jedna ne nosi sama za sebe. Ulicom vlastite duše, skupno toplinom zrače iz kuće riječi… pjesma ponese... nosi pjesma. Prepoznatljivost stila, potvrda znanoga književnoga puta, onoga koji ne piše za književne nagrade, već onoga koji stvara književne svjetove…
Postoje pjesnici, koji se pronađu sa prvom napisanom riječi, postoje pjesnici koji se čitav svoj stvaralački život traže i umru rasuti u tisuće stilova, ne svoji, ne umireni u sebi, već svačiji po malo, rasuti… Luko Paljetak je dobrano među prvima, prepoznatljiv, prepoznat za rana, zorno zapasao svoj pjesnički put, radan do granice koja graniči s nestvarnim. Broj objelodanjenih pjesama, književno-znanstvenih radova, knjiga, dostatan je za više književnih života, pokretljiv stvaralački duh, koji preže od ustajalosti, mirovanja, pjesnička je zvira voda iz kamena, rijedak do majstorstva u strukturiranju pjesme, kojoj ne možeš odbiti niti zarez. On je naprosto iznikao da bude tu. Sama pomisao pomicanja, ugroza je građevine riječi, pjesnički domino efekt.
Parafrazirajući Krešimira Šegu mogao bih reći: Blago pjesnicima kojima je životni put zapečaćen pjesmom. Život mu ne prolazi danima, život mu prolazi pjesmama. Iznenađuje stalnim poetskim širenjem na drugo i drugačije, pjesničkim kozmosom, nesputan u dosezima, nebaždiranih omeđenosti književno-pjesničkim radovima, poezije, proze, drame, ogleda, kritike, književno-znanstvenoga rada, Paljetak je pjesnik, doživljaja, impresija, snažnih biofilskih stihova, zanosa, zaljubljenosti u misterij riječi, pjesnik ljepote koja ga okružuje i grli toliko snažno da ne stiže zapisati sve ono što ga nadahnjuje, što osjeća, što ga ushićuje i iskri podsvijesti svijesti, utrkujući se s onim što se oku nadaje, a što prvi oblak, prevrnuto nebo, može promijeniti, povući se duhom, na čistinu izvora radosti pjesme.
Podjednako se služi stihovima i rimom, kao i bijelim stihom, premda su mu bijeli stihovi efektniji, gipkiji, više sliče kistu kojim slika svoje poetske akvarele. Luko Paljetak svojom pjesničkom snagom dobrano nadilazi ove prostore, pjesnički je barjak za u svijet odaslan s ovih prostora. On je svoj i samosvojan u prirodi u krajoliku, na moru, zagledan u planine, zagledan u starine, i arheološke artefakte, gotovo oduhovljen poetikom stećka od govora do pjesničkoga govora, kada je pjesnik radionica riječi. Hrvatski ga leksikon bilježi, „ manirističkim pjesnikom „ barthesovskog svijeta-teksta, kozmogonijske mnoštvene „ pretrpanosti „ s formativnom izglađenošću vezanog stiha. Hrvatski leksikon II svezak, L-Ž, Zagreb 1997., str. 227.
Neprocjenljiv je njegov istraživački, tragalački rad, prevodilački rad (Shakespeare, Prešern, Joyuce, Chaucer i dr.), jednako tako neprocjenjiva je i njegova ruka pomoći, odziv savjetom, prosudbom, prikazom, mladih stvaralaca koji još šilje svoje književno pero, u vrijeme ljudske otuđenosti, književno-stvaralačke nesnošljivosti, putokaz pjesnicima-početnicima do ucjeljivanja u umjetničku cjelinu stvaralačkog, ublažujući stvaralački strah nabujale misaone slojevitosti, iziskuje napor, na koji mnogi nisu spremni…!
Književno-znanstvena pozornost spram Luka Paljetka neće moći ništa najednom, kratkog daha, s njegovim radom. Na dugi će vremenski horizont, zbog širine, tematske razgranatosti, umjetnički formi, s toliko mogućih znanstveno-kritički kutova gledanja, širine dosega Lukinog stvaralačkoga rada, rada u svoj znanstvenoj punoći, koji izlazi iz shema uokvirene praćenosti kulturne kronike ovih prostora, kroničara kulturnih zbivanja, bezkalupni je izazov nezaobilaznim književnim povjesničarima, kroničarima pisane riječi, i oko nje, i samim sudionikom s obje strane, sudionikom Lukom, tik uz vrelo kulturnih događanja svog vremena, u doticaju s književno-kulturnim gromadama, s živućim spomenicima, ka putu ospomeničavanja… Toliko toga priziva, viri, iziskuje vrijeme, prikaze, znalca u dosegu, akademika Luka Paljetka, iziskuje Lukijanu, Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU.
I u svom sedamdesetom rođendanu (Dubrovnik, 19., VIII, 1943.) Paljetkova književna zvijezda stvaralački pulsira i svijetli krštenja zvijezda… spoznajnosti određenih a neomeđenih… u svome širenju nebom punoćom sjaja.
Veličina Veliki, veliča susretnika u susretu, u susretu s gosparom Lukom, počasti uspomenu, učiteljem pisane riječi za generacije i generacije koje dolaze... po prirodi pjesnikom, i jedno i drugo, u prirodi pjesništva, bogati sjećanja.
Postoje pjesnici, koji se pronađu sa prvom napisanom riječi, postoje pjesnici koji se čitav svoj stvaralački život traže i umru rasuti u tisuće stilova, ne svoji, ne umireni u sebi, već svačiji po malo, rasuti… Luko Paljetak je dobrano među prvima, prepoznatljiv, prepoznat za rana, zorno zapasao svoj pjesnički put, radan do granice koja graniči s nestvarnim. Broj objelodanjenih pjesama, književno-znanstvenih radova, knjiga, dostatan je za više književnih života, pokretljiv stvaralački duh, koji preže od ustajalosti, mirovanja, pjesnička je zvira voda iz kamena, rijedak do majstorstva u strukturiranju pjesme, kojoj ne možeš odbiti niti zarez. On je naprosto iznikao da bude tu. Sama pomisao pomicanja, ugroza je građevine riječi, pjesnički domino efekt.
Parafrazirajući Krešimira Šegu mogao bih reći: Blago pjesnicima kojima je životni put zapečaćen pjesmom. Život mu ne prolazi danima, život mu prolazi pjesmama. Iznenađuje stalnim poetskim širenjem na drugo i drugačije, pjesničkim kozmosom, nesputan u dosezima, nebaždiranih omeđenosti književno-pjesničkim radovima, poezije, proze, drame, ogleda, kritike, književno-znanstvenoga rada, Paljetak je pjesnik, doživljaja, impresija, snažnih biofilskih stihova, zanosa, zaljubljenosti u misterij riječi, pjesnik ljepote koja ga okružuje i grli toliko snažno da ne stiže zapisati sve ono što ga nadahnjuje, što osjeća, što ga ushićuje i iskri podsvijesti svijesti, utrkujući se s onim što se oku nadaje, a što prvi oblak, prevrnuto nebo, može promijeniti, povući se duhom, na čistinu izvora radosti pjesme.
Podjednako se služi stihovima i rimom, kao i bijelim stihom, premda su mu bijeli stihovi efektniji, gipkiji, više sliče kistu kojim slika svoje poetske akvarele. Luko Paljetak svojom pjesničkom snagom dobrano nadilazi ove prostore, pjesnički je barjak za u svijet odaslan s ovih prostora. On je svoj i samosvojan u prirodi u krajoliku, na moru, zagledan u planine, zagledan u starine, i arheološke artefakte, gotovo oduhovljen poetikom stećka od govora do pjesničkoga govora, kada je pjesnik radionica riječi. Hrvatski ga leksikon bilježi, „ manirističkim pjesnikom „ barthesovskog svijeta-teksta, kozmogonijske mnoštvene „ pretrpanosti „ s formativnom izglađenošću vezanog stiha. Hrvatski leksikon II svezak, L-Ž, Zagreb 1997., str. 227.
Neprocjenljiv je njegov istraživački, tragalački rad, prevodilački rad (Shakespeare, Prešern, Joyuce, Chaucer i dr.), jednako tako neprocjenjiva je i njegova ruka pomoći, odziv savjetom, prosudbom, prikazom, mladih stvaralaca koji još šilje svoje književno pero, u vrijeme ljudske otuđenosti, književno-stvaralačke nesnošljivosti, putokaz pjesnicima-početnicima do ucjeljivanja u umjetničku cjelinu stvaralačkog, ublažujući stvaralački strah nabujale misaone slojevitosti, iziskuje napor, na koji mnogi nisu spremni…!
Književno-znanstvena pozornost spram Luka Paljetka neće moći ništa najednom, kratkog daha, s njegovim radom. Na dugi će vremenski horizont, zbog širine, tematske razgranatosti, umjetnički formi, s toliko mogućih znanstveno-kritički kutova gledanja, širine dosega Lukinog stvaralačkoga rada, rada u svoj znanstvenoj punoći, koji izlazi iz shema uokvirene praćenosti kulturne kronike ovih prostora, kroničara kulturnih zbivanja, bezkalupni je izazov nezaobilaznim književnim povjesničarima, kroničarima pisane riječi, i oko nje, i samim sudionikom s obje strane, sudionikom Lukom, tik uz vrelo kulturnih događanja svog vremena, u doticaju s književno-kulturnim gromadama, s živućim spomenicima, ka putu ospomeničavanja… Toliko toga priziva, viri, iziskuje vrijeme, prikaze, znalca u dosegu, akademika Luka Paljetka, iziskuje Lukijanu, Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU.
I u svom sedamdesetom rođendanu (Dubrovnik, 19., VIII, 1943.) Paljetkova književna zvijezda stvaralački pulsira i svijetli krštenja zvijezda… spoznajnosti određenih a neomeđenih… u svome širenju nebom punoćom sjaja.
Veličina Veliki, veliča susretnika u susretu, u susretu s gosparom Lukom, počasti uspomenu, učiteljem pisane riječi za generacije i generacije koje dolaze... po prirodi pjesnikom, i jedno i drugo, u prirodi pjesništva, bogati sjećanja.
|
| ||||
.
Copyright © 2017 Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
Design: Sabi / Autors & Sabahudin Hadžialić. Design LOGO - Stevo Basara.
Freelance gl. i odg. urednik od / Freelance Editor in chief as of 2009: Sabahudin Hadžialić
All Rights Reserved. Publishers and owners: Peter Tase & Sabahudin Hadžialić
Whitefish Bay, WI, United States of America
Diogen pro kultura magazin (Online)
ISSN 2296-0929
Diogen pro kultura magazin (Print)
ISSN 2296-0937
Library of Congress USA / Biblioteka - Knjižnica Kongresa SAD
Contact Editorial board E-mail: contact_editor@diogenpro.com;
Narudžbe/Order: http://www.diogenpro.com/diogen-all-in-one.html
Pošta/Mail USA: Peter Tase, 5023 NORTH BERKELEY BLVD. WHITEFISH BAY, WI, 53217, USA
Pošta/Mail BiH: Sabahudin Hadžialić, Grbavička 32, 71000 Sarajevo i/ili Dr. Wagner 18/II, 70230 Bugojno, Bosna i Hercegovina
